USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2091
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Trećem vijeću za rješavanje pretpostavki za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Davor Krapac, predsjednik Vijeća, te suci Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo I. V. iz S., kojeg zastupa S. B., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 6. svibnja 2010. godine, jednoglasno je donio
RJEŠENJE
I. Ustavna tužba se odbacuje.
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-226/00-2 od 10. svibnja 2001. godine.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da mu je osporenim pojedinačnim aktom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 55. Ustava Republike Hrvatske, te članak 3. Ustava. Smatra i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, ističući da »sud u tri stupnja nije ni pravično, ni u razumnom roku odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja«, a koje je pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Podnositelj je 20. studenoga 2008. godine podnio podnesak – zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u kojem navodi da Ustavni sud Republike Hrvatske nije u razumnom roku odlučio o konkretnom predmetu, te traži da Ustavni sud odredi rok u kojem će meritorno odlučiti o predmetu, kao i da mu odredi primjerenu naknadu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. Slijedom navedenog, zahtjev podnositelja se sadržajno smatra ustavnom tužbom podnesenom na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), zbog nedonošenja u razumnom roku odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi podnositelja u predmetu broj: U-III-2983/2007.
Ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
3. Člankom 71. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona propisano je:
(1) Vijeće, odnosno sjednica Ustavnog suda ispituje samo one povrede ustavnih prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi.
(2) Ustavna tužba neće se uzeti u razmatranje u slučaju kad se ne radi o povredi ustavnog prava.
Člankom 32. Ustavnog zakona propisano je:
Ustavni sud će rješenjem odbaciti (...) ustavnu tužbu … u drugim slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
Pod »odlučivanjem o biti stvari« u smislu članka 32. Ustavnog zakona razumijeva se odlučivanje o ustavnopravnoj biti stvari.
4. Sukladno Ustavu i Ustavnom zakonu, Ustavni sud nije tijelo sudbene vlasti, ne provodi sudski postupak i ne odlučuje meritorno o sudskim stvarima. Ustavni sud posebno je tijelo utemeljeno Ustavom radi zaštite pojedinačnih ljudskih prava i temeljnih sloboda (ustavnih prava) u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
5. Ustavna tužba nije redovni ili izvanredni pravni lijek u sustavu domaćih pravnih lijekova. Ona je posebno ustavnopravno sredstvo zaštite ustavnih prava u pojedinačnim slučajevima. Stoga nije dostatno pozvati se u ustavnoj tužbi na povrede koje su rezultat navodnih nezakonitosti što ih je počinilo nadležno tijelo ili sud u sudskom postupku. Protiv takvih nezakonitosti pravnu zaštitu pružaju redovni i specijalizirani sudovi u postupcima ustrojenim u više stupnjeva sudske zaštite. One iznimno mogu biti i predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom, ali samo ako i u mjeri u kojoj mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom.
U ustavnoj tužbi također nije dostatno ponoviti razloge koji su već istaknuti u žalbenim ili revizijskim postupcima pred sudom niti je dostatno samo navesti ustavna prava koja se smatraju povrijeđenima. Ustavna tužba mora sadržavati konkretne i obrazložene razloge eventualne povrede određenog ustavnog prava.
6. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odbijena je revizija podnositelja izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-10882/98-2 od 27. travnja 1999. godine. Tom presudom odbijena je žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-2792/91-21 od 10. lipnja 1997. godine, kojom je podnositelj odbijen s tužbenim zahtjevom za poništenje rješenja od 15. svibnja 1980. godine o prestanku radnog odnosa, kao i sa zahtjevom za isplatu svote od 40.000,00 dinara za adaptaciju stana u Zagrebu. Rješenjem istog broja i nadnevka potvrđeno je rješenje Općinskog suda u Zagrebu broj: Pr-2792/91-27 od 19. listopada 1998. godine, kojim je odbijen podnositeljev prijedlog da sud donese dopunsku presudu u odnosu na zahtjev za naknadu štete iz štetnog događaja od 27. ožujka 1980. godine.
Sudovi su utvrdili da se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje rješenja od 15. svibnja 1980. godine odnosi na nepostojeće rješenje, s obzirom da je prednik tuženika to rješenje ukinuo, odnosno stavio izvan snage 19. lipnja 1980. godine. Nadalje, sudovi su zaključili da se za dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 40.000,00 dinara ne može izraziti protuvrijednost, s obzirom na važeće sredstvo plaćanja koje jedino može biti predmet odluke suda. Sudovi su odbili i prijedlog podnositelja za donošenjem dopunske presude u odnosu na zahtjev za naknadu štete iz štetnog događaja od 27. ožujka 1980. godine, utvrdivši da je taj zahtjev predmet parnice kod Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-4809/91 (ranije kod Osnovnog suda udruženog rada u Zagrebu, predmet broj: S-1615/80), te zaključili da se u konkretnoj parnici ne može odlučivati dopunskom presudom o zahtjevu koji je predmet raspravljanja u drugoj parnici.
Ustavni sud utvrđuje da se osporavajući razlozi istaknuti u ustavnoj tužbi iscrpljuju u ponavljanju revizijskih razloga, dok se navodno postojanje povreda istaknutih ustavnih prava ne obrazlaže.
Podnositelj u ustavnoj tužbi nije pokazao da Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupanju ili pri donošenju presude nije poštovao odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, odnosno da je proizvoljno protumačio mjerodavne odredbe zakona ili drugih propisa. Ustavni sud stoga ocjenjuje da konkretan slučaj ne otvara pitanje ostvarenja ustavnih prava podnositelja. Stoga ne postoji ustavnopravna bit stvari o kojoj bi Ustavni sud odlučivao.
7. Sukladno navedenom, na temelju članka 32. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.
Ustavna tužba nije dopuštena u dijelu koji se odnosi na povredu prava na razumnu duljinu sudskog postupka zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
8. Člankom 72. Ustavnog zakona propisano je:
Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu: ako nije nadležan; ako je ustavna tužba (…) nedopuštena. Tužba je nedopuštena (…) ako podnositelj tužbe u prethodnom postupku nije koristio dopušteno pravno sredstvo (…).
9. Ustavni sud utvrđuje nedopuštenim dio ustavne tužbe kojim podnositelj osporava razumnost duljine već okončanog sudskog postupka na temelju članka 62. Ustavnog zakona, jer podnositelj u ustavnoj tužbi nije dokazao da je koristio dopuštena pravna sredstva za ubrzanje sudskog postupka u vrijeme kad je taj postupak još bio u tijeku, odnosno da je koristio dopušteno pravno sredstvo za otklanjanje povrede nakon što je postupak okončan (stajalište Ustavnog suda, mutatis mutandis, izraženo u odluci i rješenju broj: U-III-3053/2005 od 28. studenoga 2007. godine, objavljeno u »Narodnim novinama« broj 1/08.). Stoga je u odnosu na ovaj dio ustavne tužbe, na temelju članka 72. Ustavnog zakona, riješeno kao u izreci.
10. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o ustavnoj tužbi podnesenoj na temelju članka 63. Ustavnog zakona koja se odnosi na nedonošenje u razumnom roku odluke Ustavnog suda (stajalište Ustavnog suda izraženo u rješenju broj: U-IIIA-1871/2002 od 7. ožujka 2003. godine, objavljeno u »Narodnim novinama« broj 49/03.).
11. Budući da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o ustavnoj tužbi podnesenoj na temelju članka 63. Ustavnog zakona zbog nedonošenja u razumnom roku odluke Ustavnog suda, na temelju članka 72. Ustavnog zakona riješeno je kao u izreci.
12. Odluka o objavi rješenja temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-2983/2007
Zagreb, 6. svibnja 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Davor Krapac, v. r.