USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2561
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Nevenka Šernhorst, predsjednica Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Antun Palarić i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. H. iz V., kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Š. i p. iz Z., na sjednici održanoj 30. lipnja 2010. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Kž-169/07-4 od 4. listopada 2007., kojom je djelomično prihvaćena podnositeljeva žalba protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj: K-483/06-39 od 15. veljače 2007., te je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da je podnositelj osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri (3) mjeseca, s tim da se primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako podnositelj u roku od jedne (1) godine ne počini novo kazneno djelo.
Prvostupanjskom presudom podnositelj je proglašen krivim zbog kaznenog djela protiv vrijednosti platnog prometa i poslovanja – povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08., u daljnjem tekstu: KZ) te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci. Na temelju članka 67. KZ-a primijenjena je uvjetna osuda tako da se kazna neće izvršiti ako podnositelj u roku od jedne (1) godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Podnositelj smatra da su osporenom presudom Županijskog suda u Varaždinu povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 26. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositelj, u bitnom ističe da je članica vijeća drugostupanjskog suda bila sutkinja S. H.-Š., čiji bračni drug, D. Š. obnaša dužnost županijskog državnog odvjetnika u Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu. Prije sjednice vijeća na kojoj se odlučivalo o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude, zamjenik županijskog državnog odvjetnika B. O. razgledao je spis predmeta, predložio odbijanje podnositeljeve žalbe i potvrđivanje prvostupanjske presude, te bio nazočan sjednici vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi. Podnositelj, nadalje, ističe da je bračni drug sutkinje S. H.-Š., prije obnašanja dužnosti županijskog državnog odvjetnika obnašao dužnost općinskog državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Varaždinu koje je podnijelo optužni prijedlog protiv podnositelja.
Imajući u vidu strukturu i organizaciju Državnog odvjetništva utvrđene Zakonom o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« broj 51/01., 58/06., 16/07. i 20/07.), a osobito »zakonom uređeni subordinirani odnos državnog odvjetnika i njegovih zamjenika, odnosno državnih odvjetnika nižeg odvjetništva prema kojem državni odvjetnik daje obvezne naputke za rad, kao i naloge i upute za rješavanje pojedinog predmeta, a predmet može povjeriti drugom zamjeniku u rad ili sam preuzeti obavljanje svih ili pojedinih poslova u predmetu«, podnositelj smatra da su okolnosti konkretnog slučaja zahtijevale isključenje suca od obavljanja sudačke dužnosti u smislu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., u daljnjem tekstu: ZKP).
Sažeto, podnositelj smatra da postupak u kojemu jedan bračni drug zastupa optužbu odnosno može davati obvezne upute za rad svom zamjeniku koji zastupa optužbu u predmetu ili državnom odvjetniku nižeg državnog odvjetništva, dok drugi bračni drug u tom predmetu sudi, odnosno odlučuje o osnovanosti optužbe koju zastupa njegov bračni drug, nije moguće smatrati zakonitim ni suglasnim s ustavnim zahtjevom nepristranog suda iz članka 29. stavka 1. Ustava.
Podnositelj, nadalje, iznosi činjenice koje, prema njegovu mišljenju, dovode u sumnju nepristranost predsjednika vijeća Županijskog suda u Varaždinu koje je odlučivalo o žalbi protiv prvostupanjske presude.
Predlaže ukidanje osporene presude i vraćanje predmeta nadležnom sudu na ponovni postupak.
Na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), predlaže odgodu ovrhe osporene presude Općinskog suda u Varaždinu u dijelu kojim je odlučeno o troškovima kaznenog postupka.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. U kaznenom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku utvrđeno je da podnositelj, kao direktor trgovačkog društva »I.« d.d. V., u razdoblju od srpnja 1999. do 24. listopada 2000. nije vodio poslovne knjige koje trgovačko društvo po zakonu mora voditi, čime je počinio kazneno djelo protiv vrijednosti platnog prometa i poslovanja – povredom obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. KZ-a. Osporenom prvostupanjskom presudom podnositelj je proglašen krivim, te mu je izrečena uvjetna osuda.
Odlučujući o žalbi podnositelja protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u pogledu počinjenog kaznenog djela i kaznene odgovornosti podnositelja. Međutim, polazeći od olakotnih okolnosti, izrečenu kaznenu sankciju ocijenio je prestrogom, te je u tom dijelu preinačio prvostupanjsku presudu u korist podnositelja.
4. Iz spisa Općinskog suda u Varaždinu broj: K-483/06, razvidne su sljedeće činjenice:
– Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu podnijelo je 2. lipnja 2004. optužni prijedlog protiv podnositelja zbog kaznenog djela iz članka 287. KZ-a,
– presudom Općinskog suda u Varaždinu broj: K-229/04-22 od 9. lipnja 2005., podnositelj je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 287. KZ-a te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest (6) mjeseci. Na temelju članka 67. KZ-a, na izrečenu kaznu zatvora primijenjena je uvjetna osuda,
– protiv prvostupanjske presude podnositelj je izjavio žalbu,
– Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu nije podnijelo odgovor na žalbu,
– podneskom od 24. listopada 2006. zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu predložio je odbijanje podnositeljeve žalbe protiv prvostupanjske presude,
– na sjednici vijeća Županijskog suda u Varaždinu na kojoj je odlučeno o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude bio je nazočan zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu koji je predložio ukidanje presude zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP-a (nerazumljivost izreke presude),
– rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj: Kž-369/06-4 od 31. listopada 2006., ukinuta je prvostupanjska presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,
– presudom Općinskog suda u Varaždinu broj: K-483/06-39 od 15. veljače 2007., podnositelj je proglašen krivim te mu je izrečena uvjetna osuda,
– protiv te presude podnositelj je izjavio žalbu,
– Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu nije podnijelo odgovor na žalbu,
– zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu B. O. razgledao je spis predmeta, podnio pisano izjašnjenje o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude (podneskom od 2. svibnja 2007. predložio odbijanje podnositeljeve žalbe), te bio nazočan sjednici vijeća Županijskog suda u Varaždinu na kojoj je odlučeno o podnositeljevoj žalbi protiv presude,
– o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude odlučivalo je vijeće Županijskog suda u Varaždinu u sastavu I. M., kao predsjednik vijeća, te sutkinje S. H.-Š. i S. V.-P., kao članovi vijeća,
– za vrijeme kaznenog postupka protiv podnositelja dužnost županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu obnašao je D. Š., suprug sutkinje S. H.-Š. koja je kao članica vijeća Županijskog suda u Varaždinu odlučivala o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude.
5. Osnovanost ustavne tužbe Ustavni sud je razmotrio sa stajališta članka 29. stavka 1. Ustava, pri čemu polazi od sljedećeg:
Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak, sagledavan kao jedinstvena cjelina, bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje. Sastavni dio prava na pravično suđenje jest pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. Nepristranost suda podrazumijeva da sud i njegov sastav jamče dovoljno sigurnosti kojom isključuju svaku opravdanu sumnju u nepristranost suda.
Ustavni sud utvrđuje da postojanje nepristranosti u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.) mora biti utvrđeno prema subjektivnom testu, pri čemu se mora uzeti u obzir osobno uvjerenje i ponašanje konkretnog suca, tj. je li sudac imao neke osobne predrasude ili pristranosti u tom predmetu; te isto tako prema objektivnom testu, tj. treba utvrditi je li sam sud i njegov sastav nudio dovoljno jamstava kako bi se isključila svaka legitimna dvojba glede njegove nepristranosti. U svakom pojedinačnom predmetu treba odlučiti je li odnos o kojemu je riječ takve naravi i stupnja da ukazuje na nedostatak nepristranosti suda.
6. Za ocjenu osnovanosti ustavne tužbe mjerodavni su članak 36. stavak 1. točka 2. i stavak 2., te članak 2. stavak 2. ZKP-a koji glase:
Članak 36. stavak 1. točka 2.
(1) Sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti:
2. ako mu je (...) tužitelj (...) bračni drug ili srodnik u uspravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja.
Članak 36. stavak 2.
Sudac ili sudac porotnik može biti otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva navedenih u stavku 1. ovoga članka navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.
Članak 2.
(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.
U konkretnom slučaju mjerodavni su i članci 11. stavak 2., 13. stavak 2. te 26. stavci 1. i 2. Zakona o državnom odvjetništvu koji glase:
Članak 11.
(2) Općinska državna odvjetništva podređena su županijskim državnim odvjetništvima, a ova Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
Članak 13.
(2) U državnom odvjetništvu može biti imenovan jedan ili više zamjenika državnog odvjetnika. Zamjenik državnog odvjetnika ovlašten je, kada zamjenjuje državnog odvjetnika, obavljati u postupku pred sudom ili drugim državnim tijelom sve radnje za koje je po zakonu ovlašten državni odvjetnik. Zamjenik državnog odvjetnika obavlja i druge radnje sukladno ovom Zakonu i uputama nadležnoga državnog odvjetnika.
Članak 26.
(1) Državni je odvjetnik ovlašten zamjeniku državnog odvjetnika istoga državnog odvjetništva ili nižem državnom odvjetništvu dati obvezatni naputak za rad i postupanje kada je to potrebno radi jedinstvene primjene zakona, kao i nalog i uputu za rješavanje pojedinog predmeta.
(2) Državni je odvjetnik ovlašten preuzeti obavljanje svih ili pojedinih poslova zamjenika državnog odvjetnika istoga državnog odvjetništva ili od nižega državnog odvjetništva. Iz opravdanih razloga državni odvjetnik može povjeriti postupanje u pojedinačnom predmetu drugom zamjeniku državnog odvjetnika istoga državnog odvjetništva ili drugom nižem državnom odvjetništvu.
7. S obzirom na navode ustavne tužbe koji ukazuju na bračnu vezu između članice vijeća drugostupanjskog suda koje je odlučivalo o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude, S. H.-Š. i županijskog državnog odvjetnika D. Š., a imajući u vidu članak 36. stavak 1. točku 2. ZKP-a prema kojemu je sudac isključen od obavljanja sudske dužnosti ako mu je tužitelj bračni drug, u ovom ustavnosudskom postupku potrebno je odgovoriti na pitanje tko je u konkretnom kaznenom postupku bio tužitelj.
Prema članku 2. stavku 2. ZKP-a, za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik. Kazneni postupak protiv podnositelja vodio se zbog kaznenog djela protiv vrijednosti platnog prometa i poslovanja – povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 287. KZ-a. Kako je riječ o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti, u konkretnom slučaju ovlašteni tužitelj je državni odvjetnik.
Optužni prijedlog protiv podnositelja podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu.
Slijedom iznijetog, Ustavni sud utvrđuje da je tužitelj, u smislu mjerodavnih odredaba ZKP-a, u konkretnom kaznenom postupku protiv podnositelja Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu.
Iz očitovanja Općinskog državnog odvjetništva u Varaždinu od 26. svibnja 2010. proizlazi da D. Š. nikada nije obnašao dužnost općinskog državnog odvjetnika u Varaždinu, već je u tijeku cijelog kaznenog postupka protiv podnositelja obnašao dužnost županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu.
Iz spisa Općinskog suda u Varaždinu proizlazi da županijski državni odvjetnik u Varaždinu, D. Š., osobno nije sudjelovao u kaznenom postupku protiv podnositelja u svojstvu tužitelja, što otklanja svaku sumnju u nepristranost sudskog vijeća Županijskog suda u Varaždinu koje je odlučivalo o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude.
Što se tiče činjenice da je sjednici vijeća na kojoj se odlučivalo o podnositeljevoj žalbi protiv prvostupanjske presude bio nazočan zamjenik županijskog državnog odvjetnika u Varaždinu (koji je prethodno razgledao spis predmeta i predložio odbijanje žalbe), valja istaknuti da ta okolnost (uz utvrđenja navedena u prethodna dva odjeljka ove točke obrazloženja, kao i činjenicu da u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi županijski državni odvjetnik svom zamjeniku ili nižem državnom odvjetništvu dao nalog ili uputu za rješavanje konkretnog predmeta) ne može dovesti do zaključka da je D. Š., kao županijski državni odvjetnik u Varaždinu, bio tužitelj u kaznenom postupku protiv podnositelja.
Slijedom iznijetog, ocijenivši da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristranost sutkinje S. H.-Š. u konkretnom predmetu, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
8. Članak 26. Ustava nije mjerodavan u ovom slučaju (stajalište Ustavnog suda izraženo u odluci broj: U-III-884/2004., »Narodne novine« broj 2/05.).
9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.
Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.
10. Budući da je odlučeno o ustavnoj tužbi, o prijedlogu za odgodu ovrhe nije odlučivano.
Broj: U-III-4311/2007
Zagreb, 30. lipnja 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
mr. sc. Nevenka Šernhorst, v. r.