USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2562

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio Z. V. iz S., kojeg zastupa S. Ć., odvjetnik u S., na sjednici održanoj 30. lipnja 2010. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je povodom presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5979/2004-10 od 3. studenoga 2006. godine, kojom je odbijena tužba podnositelja u upravnom sporu protiv odluke Hrvatske liječničke komore, Vijeća Hrvatske liječničke komore broj: 04-3/04 od 14. svibnja 2004. godine, a kojom su odbijene žalbe podnositelja ustavne tužbe i njegova punomoćnika te potvrđena odluka Izvršnog odbora Hrvatske liječničke komore broj: 05-8/04 od 27. veljače 2004. godine, kojom je odbijen podnositeljev zahtjev za izdavanje odobrenja za samostalan rad.

2. Podnositelj u ustavnoj tužbi ponavlja razloge koje je isticao u postupcima koji su prethodili ustavnoj tužbi, a koji se mogu svesti na tvrdnju da su osporene odluke donesene nepravilnom primjenom Kaznenog zakona i Statuta tuženog tijela, jer je, unatoč činjenici da je od počinjenja kaznenih djela do trenutka donošenja odluka Hrvatske liječničke komore prošlo osam godina, te je kazneni postupak protiv podnositelja pravomoćno okončan i on je izdržao svoju kaznu, kao i da u provedenom kaznenom postupku nije određena mjera zabrane ili ograničenja obavljanja liječničke djelatnosti, njegov zahtjev da mu se izda licenca odbijen. Time mu je, nadalje ističe u ustavnoj tužbi, povrijeđeno njegovo ustavno pravo na rad zajamčeno člankom 54. stavkom 1. Ustava jer mu je za samostalan rad potrebno navedeno odobrenje.

Ustavnom sudu predlaže usvajanje ustavne tužbe ukidanje osporene presude Upravnog suda i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na temelju članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. U konkretnom slučaju podnositelj je 1. kolovoza 2003. godine Hrvatskoj liječničkoj komori podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za samostalni rad, koji zahtjev je odbijen odlukom Izvršnog odbora od 24. travnja 2004. godine na temelju članka 53. Statuta Hrvatske liječničke komore (»Narodne novine« broj 47/04.). U obrazloženju rješenja ističe se sljedeće:

»Pri donošenju odluke u ovom predmetu Izvršni odbor Komore u prvom je redu uzeo u obzir temeljna načela Kodeksa medicinske etike i deontologije, a posebice odredbu prema kojoj je liječnik dužan, svim svojim sposobnostima čuvati plemenitu tradiciju liječničkog poziva odražavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema bolesniku i njegovim bližnjima te zdravim osobama.

Činjenica da je podnositelj pravomoćnom presudom osuđen za kaznena djela bludnih radnji, koja po svojem biću predstavljaju grubo zadiranje u seksualnost, stid i moral oštećenika, te kao takva mogu ostaviti trajne posljedice na (ponajviše) psihičko stanje oštećene osobe, nije bila isključiva osnova za donošenje ove odluke, ali se morala uzeti u obzir pri utvrđivanju svih činjenica i okolnosti pravno relevantnih za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu. Stoga je izvršni odbor Komore u ovom postupku vrednovao u prvom redu one činjenice utvrđene u sudskom postupku koje su neposredno vezane uz poštivanje pravila i načela Kodeksa medicinske etike i deontologije.

(...)

Izvršni odbor Komore je pri donošenju ove odluke također razmotrio i uzeo u obzir nalaz vještaka utvrđen u sudskomedicinsko-psihijatrijskom vještačenju, kao i odnos podnositelja prema službenoj bolničkoj dokumentaciji (koju je zabranjeno samovoljno iznositi i otuđivati, jer se radi o dokumentaciji koja pripada ustanovi koja vrši javna ovlaštenja) te s tim u vezi ocijenio značenje postupanja podnositelja sa službenom bolničkom dokumentacijom s aspekta odlučivanja o njegovom zahtjevu za izdavanje Odobrenja za samostalan rad, a u vezi s činjenicama utvrđenim u dijelu presude koji se odnosi na kazneno djelo koje je podnositelj počinio protiv javnog reda – oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenog spisa.

S obzirom na činjenicu da je zdravstvena djelatnost jedno od najvažnijih djelatnosti kojima se osigurava briga i zaštita zdravlja cjelokupnog pučanstva, cijeneći odredbe Kodeksa medicinske etike i deontologije, a radi daljnje zaštite digniteta liječničkog poziva i radi osiguranja dobrobiti i pravilnog postupanja prema pacijentima, Izvršni odbor Komore, kao tijelo strukovne staleške ustanove, smatrao je opravdanim i iznimno potrebnim u ovom postupku uzeti u obzir sve prethodno iznesene činjenice i okolnosti i po toj osnovi odlučiti kao u izreci ove odluke«.

Odlučujući o žalbi podnositelja ustavne tužbe i njegova punomoćnika Vijeće Hrvatske liječničke komore odbilo je žalbe kao neosnovane i potvrdilo odluku Izvršnog odbora Hrvatske liječničke komore.

Osporenom presudom Upravni sud je u postupku sudske kontrole zakonitosti upravnih akata, odbio tužbu podnositelja kao neosnovanu ocijenivši da su nadležna tijela u pravilno provedenom postupku pravilno utvrdila odlučne činjenice i donijela pravilna i zakonita rješenja. U obrazloženju osporene presude ističe se sljedeće:

»Neosnovano tužitelj rješenje o odbijanju odobrenja za samostalan rad zasniva na uvjerenju da je isto doneseno na temelju propisa kojima su regulirane pravne posljedice osude za kazneno djelo.

U konkretnoj pravnoj stvari tužitelj nije ostvario zakonske prepostavke za samostalan rad.

Temeljem odredbe članka 13. Zakona o liječništvu (»Narodne novine« broj 121/03) liječniku koji je upisan u Imenik liječnika Hrvatska liječnička komora daje odobrenje za samostalan rad (licencu). Odobrenjem za samostalan rad dokazuje se stručna osposobljenost liječnika za samostalno obavljanje liječničke djelatnosti na području Republike Hrvatske, a odobrenje daje odnosno uskraćuje upravnim aktom tijelo određeno Statutom Hrvatske liječničke komore. Uvjete za davanje odobrenja za samostalan rad liječnika propisuje Općim aktom Hrvatska liječnička komora. Sukladno navedenoj odredbi Zakona licenca za samostalan rad izdaje se na način i pod uvjetima utvrđenim Pravilnikom o izdavanju, obnavljanju i oduzimanju odobrenja za samostalan rad (licence) koji Pravilnik je temeljem Zakona o liječništvu, te članka 19. Statuta liječničke komore donijet na Vijeću Hrvatske liječničke komore dana 14. listopada 2003. godine.

Temeljem odredbe članka 7. navedenog Pravilnika zahtjevu za izdavanje odobrenja za samostalan rad (licence) uz ostale isprave valja priložiti i pismenu izjavu da se liječnik – podnositelj zahtjeva, nije ogriješio o Kodeks medicinske etike i deontologije i da se protiv njega ne vodi kazneni postupak.

Prema sadržaju spisa predmeta i sadržaju same tužbe, proizlazi da tužitelj takvu izjavu nije dao jer je nije niti mogao dati s obzirom da je pravomoćno osuđen za kazneno djelo koje nedvojbeno predstavlja povredu Kodeksa medicinske etike i deontologije, a sve s obzirom na već navedeno kazneno djelo za koje je i izrečena pravomoćna presuda i tužitelj kažnjen i izdržao kaznu. Znači, uskrata odobrenja za samostalan rad liječniku ne zasniva se na primjeni propisa o pravnim posljedicama osude za kazneno djelo, već na procjeni da li se liječnik ogriješio o Kodeks medicinske etike i deontologije što u konkretnom slučaju nije dvojbeno. Utoliko je tuženo tijelo pravilno u obrazloženju rješenja kojim se odbija zahtjev tužitelja vodilo računa o dalekosežnosti i značaju pravomoćne osude za konkretno kazneno djelo«.

5. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 54. stavkom 1. Ustava.

Članka 54. stavak 1. Ustava glasi:

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 54. stavka 1. Ustava, Ustavni sud utvrđuje da osporenim odlukama podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.

Naime u svezi s navodima podnositelja glede postojanja povrede ustavnog prava iz članka 54. Ustava potrebno je naglasiti da je Ustav navedenim člankom, prihvaćajući standarde jamstva ljudskih prava utvrđenih međunarodnim dokumentima, odredio da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Sadržajno, pravo na rad i slobodu rada ne znači ujedno i pravo na zaposlenje na određenim poslovima i određenom radnom mjestu. Temeljem navedenog Ustavni sud je utvrdio da osporavanim odlukom Hrvatske liječničke komore, te presudom Upravnog suda kojim je podnositelju suglasno mjerodavnom materijalnom i postupovnom pravu odbijen zahtjev za davanje odobrenja za samostalan rad nije povrijeđeno ustavno pravo iz članka 54. stavka 1. Ustava.

6. Slijedom iznijetoga, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci (točka I.).

7. Objava ove odluke (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1352/2007

Zagreb, 30. lipnja 2010.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.