USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2565
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo J. S. iz W., S. R. Nj., kojeg zastupa D. S., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu K. & S. iz R., na sjednici održanoj 7. srpnja 2010. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Kž-275/09 od 12. kolovoza 2009. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru broj: K-733/00 od 7. svibnja 2009. godine.
Tom presudom podnositelj je oglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 1. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 111/03., 105/04. i 71/06., u daljnjem tekstu: KZ), izazivanje prometne nesreće te je za to kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na temelju članka 67. KZ-a na podnositelja je primijenjena uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna od osam mjeseci zatvora neće izvršiti ako podnositelj u roku kušnje od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama kaznenih sudova povrijeđena ustavna prava propisana člankom 29. Ustava Republike Hrvatske.
Povredu navedenih ustavnih prava podnositelj obrazlaže činjenicom da su prilikom dostave prvostupanjske presude povrijeđene odredbe Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (»Narodne novine« broj 178/04., u daljnjem tekstu: ZOMPO), na način da je podnositelj kao državljanin SR Njemačke stavljen u nejednak položaj naspram hrvatskih državljana. Smatra da je povrijeđena odredba članka 6. stavka 8. navedenog Zakona jer da mu je sukladno Sporazumu između SFRJ i SR Njemačke o pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (»Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori« broj 33/72., stupio na snagu 8. siječnja 1975. godine, u daljnjem tekstu: Sporazum o pravnoj pomoći od 1. listopada 1971.), presude i pozive u kaznenim stvarima bilo potrebno dostaviti diplomatskim putem a ne izravno preporučenom poštom i to na adresu njegovih roditelja koji ne razumiju hrvatski jezik.
Navodi da se drugostupanjski sud u osporenoj presudi osvrnuo na navedeni prigovor no pri tome je taj sud ispustio iz vida činjenicu da SR Njemačka nije ratificirala Drugi dodatni protokol uz Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima od 20. travnja 1959. godine (koja je objavljena u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori« broj 4/99.) koji je Republika Hrvatska ratificirala 2006. godine Zakonom o potvrđivanju Drugog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 1/07.) i prema kojem bi mu Republika Hrvatska mogla presude i pozive izravno dostaviti preporučenom poštom. Stoga smatra da su mu nepropisnom dostavom povrijeđena ustavna prava na obranu. Također smatra da su mu ta prava povrijeđena i činjenicom što je glavna rasprava, održana 25. ožujka 2009. godine, trebala započeti iznova zbog proteka roka od dva mjeseca između dvaju rasprava te daljnjom činjenicom što nije prisustvovao na glavnoj raspravi 4. svibnja 2009. godine pa nije mogao ostvariti pravo na ispitivanje vještaka, unatoč tome što je na toj raspravi prisustvovao njegov branitelj.
Stoga predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih presuda.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih i izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode, tj. je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja.
4. U postupku u povodu žalbe podnositelja, Županijski sud u Zadru je žalbu odbio, ocijenivši da je činjenično stanje u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno te da nema povrede Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 112/99., 58/02., 143/02. i 63/03. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZKP) na štetu podnositelja.
Taj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud nakon vrlo detaljnog i na zakonu utemeljenim odredbama provedenog kaznenog postupka, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio zakon.
4.1. U odnosu na prigovor relativno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. u svezi s člankom 310. ZKP-a, drugostupanjski sud je utvrdio da je na glavnoj raspravi održanoj 25. ožujka 2009. godine, nakon izmjene raspravnog suca, raspravljanje započelo iznova i to očitovanjem okrivljenika o krivnji i iznošenjem obrane II. okrivljenika I. P., a u nazočnosti izabranog branitelja podnositelja. Nakon toga je glavna rasprava odgođena za 4. svibnja 2009. godine na koju su posebno pozvani podnositelj, svjedoci i sudski vještak. Na tu je raspravu, na kojoj su ispitani svjedoci i sudski vještak, utvrđuje drugostupanjski sud, podnositelj uredno pozvan, a svoju je obranu već bio iznio u postupku na raspravi 7. ožujka 2005. godine. Stoga je pravilnom primjenom odredbe članka 310. stavka 2. ZKP-a ta rasprava održana u odsustvu uredno pozvanog podnositelja koji se, što više i ispričao bolešću kao razlogom za nedolazak na tu raspravu.
Ustavni sud ocjenjuje da je drugostupanjski sud valjano ocijenio neutemeljenost ovog prigovora podnositelja te da u pogledu održavanja navedene dvije rasprave nije došlo do povreda ZKP-a koje bi povrijedile ustavno pravo koje ističe podnositelj.
4.2. U odnosu na dostavu poziva na rasprave i presuda u ovom postupku, drugostupanjski sud je utvrdio da je člankom 7. stavcima 1., 3. i 5. u svezi s člankom 6. ZOMPO-a propisano da hrvatska pravosudna tijela mogu, uz uvjet uzajamnosti, postupovne akte i sudske odluke uputiti osobama u inozemstvu izravno poštom i to na hrvatskom jeziku, te da se na valjanost takve dostave primjenjuju hrvatski propisi.
Dopisom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, klasa: 720-03/10-01/1475, ur. broj: 514-05-05-01-10-4 od 30. lipnja 2010. godine, Ustavni sud je obaviješten da hrvatska pravosudna tijela mogu na temelju Sporazuma o pravnoj pomoći od 1. listopada 1971., dostavljati pozive i odluke u kaznenim stvarima služeći se neposredno preporučenom poštanskom dostavom na teritoriju SR Njemačke, jednako kao što to čine i pravosudna tijela SR Njemačke u pravnoj pomoći u kaznenim stvarima sa Republikom Hrvatskom, u hitnim slučajevima (članak 13. navedenog Sporazuma).
Stoga je drugostupanjski sud ispravno utvrdio da se dostava poziva i presuda podnositelju kao okrivljeniku s prebivalištem u SR Njemačkoj, mogla obaviti preporučenom poštom, prema postupovnim pravilima Republike Hrvatske.
Pri takvom stanju stvari, Ustavni sud ocjenjuje nevažnim podnositeljev prigovor da se drugostupanjski sud nije mogao pozvati na članak 16. Zakona o potvrđivanju drugog dodatnog protokola uz Europsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima o izravnoj poštanskoj dostavi jer SR Njemačka još nije ratificirala taj međunarodni akt.
Također, u konkretnom je slučaju dostava obavljena preporučenom poštom, te je iz pribavljenog spisa predmeta Općinskog suda u Zadru broj: K-733/00 razvidno da je podnositelj uredno primio pozive na rasprave na koje se odazivao, te mu zbog načina dostave nije onemogućeno sudjelovanje u postupku, iznošenje obrane i ispitivanje svjedoka i vještaka.
5. Članak 29. stavci 1. i 2. Ustava propisuju:
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
– da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete,
– da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane,
– na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat,
– da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetima propisanim zakonom,
– da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,
– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,
– na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.
Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 29. Ustava, Ustavni sud utvrdio je da su u spornoj pravnoj situaciji presuđivala tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz priložene dokumentacije, razvidno je da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak i utvrdio mjerodavne činjenice za izricanje kazne na način propisan člankom 8. ZKP-a, dok je drugostupanjski sud meritorno odgovorio na žalbene navode podnositelja.
Također je razvidno da je podnositelj bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu uz odgovarajuću stručnu pomoć u osobi svojeg branitelja i sudskih tumača za njemački jezik.
Ujedno, podnositelj je bio u mogućnosti poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravni lijek.
Osporavana odluka donesena je u skladu s mjerodavnim odredbama postupovnog i materijalnog kaznenog prava Republike Hrvatske.
Iz naprijed navedenog, te iz utvrđenja u točkama 4.1. – 4.3. obrazloženja ove odluke, utvrđeno je da osporavanim presudama podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavcima 1. i 2. Ustava.
6. Slijedom navedenog, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke. Točka II. izreke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-36104/2009
Zagreb, 7. srpnja 2010.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.