Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-663/2007 od 9. prosinca 2010.

NN 1/2011 (3.1.2011.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-663/2007 od 9. prosinca 2010.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

30

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula R. L. iz K., koju zastupa Đ. D.-G., odvjetnica u K., na sjednici održanoj 9. prosinca 2010. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Sisku broj: Gž-1480/2005 od 21. prosinca 2006., kojom je odbijena njezina žalba protiv presude Općinskog suda u Kutini broj: P-1086/04 od 18. veljače 2005. Tom je presudom odbijen zahtjev podnositeljice za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

2. Podnositeljica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 18. stavkom 1. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositeljica, u bitnom, ističe da sudovi svoje utvrđenje o prekluziji potraživanja naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu temelje na pogrešnom tumačenju odredbi članka 116. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01. i 82/01., u daljnjem tekstu: ZR) te da joj uslijed takvog pogrešnog stava nije omogućeno raspravljanje o njezinom zahtjevu za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

Od Ustavnog suda traži da utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, usvoji ustavnu tužbu i ukine osporavanu odluku.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema članku 62. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositeljice povrijeđeno njezino ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi ili nadležna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. U parničnom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku utvrđeno je sljedeće:

– podnositeljica je (kao radnica) kod tog istog suda pokrenula parnični postupak radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu,

– u tom je postupku na zahtjev poslodavca pravomoćno određen sudski raskid ugovora o radu,

– podnositeljica u tom postupku nije do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja istaknula zahtjev za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. stavaka 1. i 3. ZR-a (članka 123. stavaka 1. i 3. Zakona o radu »Narodne novine« broj 137/04. – pročišćeni tekst).

5. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da je podnositeljica, time što nije postavila tužbeni zahtjev za naknadu štete u parnici u kojoj je utvrđen sudski raskid radnog odnosa, »izgubila« pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa te sukladno tomu odbio tužbeni zahtjev podnositeljice kao neosnovan.

Osporenom presudom drugostupanjski sud je prihvatio pravno stajalište prvostupanjskog suda o akcesornosti istaknutog zahtjeva za naknadu štete u odnosu na sudski raskid ugovora o radu te, posljedično tomu, o nemogućnosti odlučivanja o takvom zahtjevu u zasebnoj parnici – i odbio podnositeljičinu žalbu kao neosnovanu.

6. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 14. stavkom 2., člankom 18. stavkom 1. i člankom 29. stavkom 1. Ustava.

6.1. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom podnositeljici u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Analizirajući navedeno postupanje Županijskog suda u Sisku u konkretnom slučaju u svjetlu ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom, nužno je razmotriti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o spornom pravnom pitanju, a sve u vezi s ustavnom zadaćom Vrhovnog suda, koji kao najviši sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Vrhovni sud je na sjednici Građanskog odjela 2. prosinca 2005. zauzeo slijedeće mišljenje:

»Zahtjev za naknadu štete u smislu odredbe čl. 123. st. 3. Zakona o radu (pročišćen tekst) radnik može postaviti samo u istoj parnici, a ne može ga postaviti u samostalnoj parnici.«

Ustavni sud utvrđuje da je osporena presuda u skladu s pravnim stajalištem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda.

Ustavni sud ocjenjuje da se pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi, glede akcesornosti zahtjeva za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu – u odnosu na sudski raskid ugovora o radu, odnosno o nemogućnosti odlučivanja o takvom zahtjevu u zasebnoj parnici, zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložio svoje stajalište izneseno u osporenoj presudi, za koje je nedvojbeno da nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Iz navedenih razloga Ustavni sud nije prihvatio navode podnositeljice da joj u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

6.2. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 18. stavkom 1. Ustava, kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Razmatrajući navode ustavne tužbe te obrazloženje presude Županijskog suda u Sisku, Ustavni sud utvrdio je da u konkretnom slučaju podnositeljici nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo. Ocjena je Ustavnog suda da je drugostupanjski sud ocijenio sve relevantne navode podnositeljičine žalbe te tu svoju ocjenu valjano obrazložio.

6.3. U ustavnoj tužbi podnositeljica je istaknula i povredu ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. Sadržaj tog ustavnog prava, ograničen je na jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositeljici osigurava pravično suđenje.

Ustavni sud utvrdio je da je osporenu presudu donijelo zakonom ustanovljeno tijelo sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti u pravilno i zakonito provedenom postupku.

Slijedom navedenog, sagledavajući postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud utvrđuje da je isti vođen na način koji podnositeljici osigurava pravično suđenje.

7. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

8. Objava ove odluke u »Narodnim novinama« temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-663/2007

Zagreb, 9. prosinca 2010.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.