USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

820

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, odlučujući o ustavnoj tužbi koju je podnio K. G. iz S., kojeg zastupa V. D. L., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 1. ožujka 2011. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-491/09-8 od 6. listopada 2009. i

– presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: K-183/03 od 9. travnja 2009.

III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM REPUBLIKE HRVATSKE

1. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnio je K. G. (u daljnjem tekstu: podnositelj), hrvatski državljanin, s prebivalištem u S. (sada na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici Lepoglava) kojega u postupku pred Ustavnim sudom zastupa odvjetnica V. D. L. iz Z.

Podnositelj u ustavnoj tužbi tvrdi da su mu sudskim presudama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ustavna prava).

Ustavnu tužbu podnosi protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: Kž-491/09-8 od 6. listopada 2009., kojom je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: K-183/03 od 9. travnja 2009. u odluci o kazni na način da je podnositelju (optuženiku u kaznenom postupku) za kazneno djelo ubojstva iz članka 90. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.; u daljnjem tekstu: KZ), utvrdio kaznu zatvora od osam (8) godina, dok mu je za kazneno djelo protiv opće sigurnosti iz članka 271. stavka 1. KZ-a u vezi s člankom 263. stavcima 1. i 3. KZ-a, uzeo od prvostupanjskog suda kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet (9) godina.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: K-183/03 od 9. travnja 2009. (u daljnjem tekstu: Županijski sud) podnositelj je za kazneno djelo iz članka 90. KZ-a osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest (6) godina, a za kazneno djelo iz članka 271. stavka 1. KZ-a u vezi s člankom 263. stavcima 1. i 3. KZ-a, na kaznu zatvora u trajanju od dvije (2) godine, te primjenom članka 60. KZ-a na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam (7) godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 13. studenoga 2001. do 4. siječnja 2002.

2. Tijekom ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Županijskog suda broj: K-183/03.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

3. Nakon provedene istrage kod Županijskog suda, Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ŽDO) pod brojem: DO-K-376/99 podiglo je 20. studenoga 2001. optužnicu protiv podnositelja (rođenog 1971., ugostitelja sa završenom srednjom školom, oženjenog i oca petero djece) zbog kaznenih djela iz članaka 90. stavak 1. i 271. stavak 1. KZ-a (počinjenih na način i u vrijeme pobliže opisan u izreci optužnice).

Prigovor protiv optužnice podnio je (izabrani) branitelj podnositelja, odvjetnik V. M. iz Z.

Rješenjem Županijskog suda broj: Kv-I-715/01 (K-251/01) od 3. i 4. siječnja 2002. obustavljen je kazneni postupak protiv podnositelja i ukinut mu je pritvor (u kojem se nalazio od 13. studenoga 2001.)

Vrhovni sud, rješenjem broj: Kž-40/02-4 od 27. kolovoza 2003. djelomično prihvativši žalbu državnog odvjetnika, preinačio je (točku 4.) prvostupanjskog rješenja na način što je odbio prigovor podnositelja protiv navedene optužnice ŽDO-a Zagreb.

Na glavnoj raspravi održanoj 28. lipnja 2006. na Županijskom sudu u predmetu broj: K-183/03 (list 373 kaznenog spisa), podnositelj je otkazao punomoć za zastupanje odvjetniku V. M.

Rješenjem predsjednice Županijskog suda, M. R. broj: 15 Su-2/06-406 od 28. lipnja 2006. (list 372 spisa), podnositelju je – na temelju članka 65. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku, »Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. – pročišćeni tekst i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP) – postavljen za branitelja po službenoj dužnosti V. M., odvjetnik iz Z.

4. Na glavnoj raspravi završenoj 9. travnja 2009. Županijski sud je izrekao i javno objavio presudu, kojom je podnositelja proglasio krivim što je:

»(...)

– dana 9. listopada 1999. godine oko 02,00 sati u Z., S. c. br. 28, u caffe baru ‘S.’, gdje se nalazio zajedno sa M. M. te nakon verbalnog sukoba i naguravanja sa oštećenim M. R., kojom prilikom je M. M. udario staklenom bocom po glavi M. R. nanijevši mu ozljedu desnog čeonog dijela glave s krvnim podljevima mekog oglavka, nakon čega su u guranju izašli na terasu ispred lokala, bez ikakvog posebnog razloga i povoda iz pištolja marke ‘HS’ model 95, call. 9 mm para tvor. br. 84270 i u cilju da usmrti oštećenog R. M. ispalio u njega jedan hitac pogodivši ga u predjelu lijeve strane prsišta i nanijevši mu na taj način strijelnu ranu grudnog koša s ozljedom lijeve strane pluća, a koja ozljeda je uslijed iskrvarenja dovela do smrti R. M. te je nastavio pucati pristajući da ozljedi i usmrti druge brojne osobe koje su se u blizini nalazile i tom prilikom jednim hicem pogodio I. J. u lijevu natkoljenicu kojom prilikom je zadobila tešku tjelesnu povredu u vidu strijelne ozljede lijeve natkoljenice i jednim hicem pogodio ošt. B. V. također u desnu natkoljenicu koji je također tom prilikom zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu prostrijelne rane desne natkoljenice sa prijelomom sredine kosti nakon čega je pobjegao s mjesta događaja, ...«

Rješenjem Županijskog suda broj: K-183/03 od 9. travnja 2009. podnositelju je određen pritvor.

5. Žalbu protiv presude Županijskog suda podnijeli su: 8. svibnja 2009. zastupnik optužbe (zbog odluke suda o kazni); 11. svibnja 2009. podnositeljev branitelj po službenoj dužnosti, odvjetnik V. M. (zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne odluke o kazni) i 11. svibnja 2009. podnositelj osobno (i dopune žalbe 21. srpnja i 7. rujna 2009.), a dopunu žalbe podnio i njegov branitelj po službenoj dužnosti (18. svibnja 2009.).

O žalbama protiv prvostupanjske presude odlučilo je Vijeće Vrhovnog suda na sjednici vijeća održanoj 6. listopada 2009. kojoj su nazočili: od strane suda – suci Vrhovnog suda, L. G. R., kao predsjednica vijeća, H. N., Z. K., A. P. i S. K.-B., kao članovi vijeća, te Z. S., kao zapisničar – a od stranaka: P. P. (zamjenik državnog odvjetnika Republike Hrvatske) i odvjetnik V. M. (branitelj optuženika po službenoj dužnosti).

U privitku ustavne tužbe podnositelj je dostavio (i) podnesak odvjetnika M. U. iz Z. od 13. listopada 2009. (list 69 i 70 ustavnosudskog spisa) upućenog Vrhovnom sudu.

5.1. Županijski sud, u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, navodi:

»(...) mišljenje je ovoga suda da je optuženik postupajući na način opisan u izreci ove presude bio svjestan svih navedenih okolnosti te je postupao s izravnom namjerom da liši života oštećenika, jer je tu posljedicu i htio.

Očito je optuženik želio lišiti života upravo oštećenika na koji zaključak upućuje i ranije istaknuta činjenica da se radi o osobi s kojom je optuženik imao konflikt u lokalu i koju je prijatelj optuženika M. M. udario bocom po glavi, a kojem se optuženik u jednom trenutku i obratio s riječima ‘ideš mi na živce, ubit ću te’ ili ‘udarit ću te’ (...)«.

Također u obrazloženju navodi »isti do sada (podnositelj, op. Ustavnog suda) nije osuđivan niti zbog istovrsnih, ni zbog drugih kaznenih djela (...) proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o ekscesu u njegovom dosadašnjem životu (...)«.

Nadalje, prvostupanjski sud, obrazlažući svoju odluku ističe:

»(...) Što se tiče pobuda iz kojih su kaznena djela počinjena, poglavito u odnosu na kazneno djelo ubojstva, sud je uzeo u obzir kao otegotno da je sve počelo incidentom u kafiću i da je oštećenik izgubio život u događaju u kojem ni na koji način nije pridonio, isti se čak ponašao pomirljivo, a radilo se i o mladoj osobi (...)«.

6. Vrhovni sud u osporenoj presudi, između ostalog, navodi:

»(...) S pravom državni odvjetnik navodi da sud nije pravilno vrednovao okolnosti koje je utvrdio i naveo u presudi, a te su da je događaj posljedica banalnog incidenta u kome se oštećenik u prvom trenutku, ponašao pomirljivo, te da je izgubila život mlada osoba...

Kada se, dakle, vodi računa o okolnostima pod kojim je djelo počinjeno – nakon manjeg nesporazuma i u ugostiteljskom objektu u kojem ima mnogo ljudi – da je nakon događaja optuženik pobjegao ne osvrnuvši se uopće na oštećenike, da je uspješno izbjegavao kazneni postupak kroz vrijeme od dvije godine, onda je i po ocjeni ovog suda utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina za ovo kazneno djelo preblaga (...)«.

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

7. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi kako u konkretnom slučaju (zbog težine kaznenog djela, zapriječene kazne i neodabira novog branitelja) nije dvojbeno što mu je prvostupanjski sud – u situaciji kada je otkazao punomoć izabranom branitelju (odvjetniku V. M. iz Z.) – postavio branitelja po službenoj dužnosti (u kategoriji besplatne pravne pomoći). No, s obzirom na činjenicu »(...) da mu je sud kao branitelja po službenoj dužnosti postavio odvjetnika kojem je on otkazao punomoć za zastupanje jer se nisu slagali oko koncepcije obrane ukazuje na pristranost samog suda (...)«.

Smatra da mu je – (a) postavljanjem branitelja po službenoj dužnosti u (istoj) osobi odvjetnika V. M. iz Z., kojem je prethodno otkazao punomoć za zastupanje (obranu) zbog neslaganja oko načina obrane i (b) onemogućavanjem aktivnog sudjelovanja njegova izabrana branitelja M. U., odvjetnika iz Z., na sjednici žalbenog vijeća Vrhovnog suda – povrijeđeno pravo na obranu i pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavcima 1. i 2. u vezi s člankom 14. stavkom 2., kao i članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija).

U ustavnoj tužbi navodi:

»(...) Prvi puta je to bilo u tijeku prvostupanjskog suđenja dana 28. lipnja 2006. godine kada je okrivljenik sudu priopćio da je radi neslaganja u koncepciji obrane otkazao punomoć za zastupanje odvjetniku V. M., a sud mu je tog istog dana za branitelja po službenoj dužnosti postavio upravo odvjetnika V. M.

(...)«

Obrazlažući način na koji ga je branitelj po službenoj dužnosti branio, podnositelj navodi:

»(...) dozvolio je (branitelj po službenoj dužnosti, op. Ustavnog suda) da se u iskazu svjedoka A. T. nalaze sadržaji vezani za radnju prepoznavanja putem fotografija koja radnja je kao nezakoniti dokaz pravomoćnom odlukom VSRH broj IKž-251/01 od 27. kolovoza 2003. godine izdvojena iz sudskog spisa... nije se protivio provođenju radnje prepoznavanja optuženika u sudnici... prilikom provođenja ispitivanja svjedoka A. R. putem videolinka... nije prigovarao nalazu i mišljenju balističkog vještaka T. R.... nije predlagao provođenje dokaza saslušanjem svjedoka očevica M. M. (...)«.

Podnositelj tvrdi i sljedeće:

»Pravo na branitelja drugi puta je povrijeđeno dana 6. listopada 2009. godine kada predsjednica žalbenog vijeća nije htjela preuzeti punomoć kojom je podnositelj tužbe ovlastio odvjetnika M. U., kao izabranog branitelja da ga brani tijekom postupka i kada odvjetniku U. nije dozvoljeno da na sjednici žalbenog vijeća sudjeluje kao izabrani branitelj i da zastupa navode žalbe i njenog odgovora. Odvjetniku U. je dozvoljeno od strane žalbenog vijeća samo da fizički bude prisutan u dvorani II gdje se sjednica vijeća održavala.

... činjenica je da podnositelj tužbe nije bio nazočan sjednici jer na istu nije bio pozvan iako je bio dostupan sudu jer se nalazio u pritvoru, da je sud izabranom branitelju omogućio samo fizičku prisutnost sjednici, ali ne i pravo govora čime je podnositelj tužbe zakinut za pravo na branitelja koji bi ‘praktično i učinkovito’ vršio funkciju branitelja...

Opisanim postupanjem suda strana obrane dovedena je u neravnopravan položaj sa stranom optužbe jer je zapravo nitko legitimno nije zastupao na sjednici povodom žalbe na presudu, naspram strane optužbe, koju je na sjednici zastupao nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika RH.

(...)«

Podnositelj, naposljetku, elaborirajući povredu prava »na nepristrani sud« ističe da žalbeno vijeće Vrhovnog suda u konkretnom slučaju nije zadovoljilo objektivni test nepristranosti »(...) jer sve ono što se događalo oko pozivanja osoba za samu sjednicu i na samoj sjednici (...) ukazuje na to da pravda ne samo da nije izvršena već se i vidi da se ne izvršava.«

Predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih odluka.

IV. MJERODAVNO PRAVO

1) Ustav Republike Hrvatske

8. U konkretnom slučaju mjerodavan je članak 29. stavci 1. i 2. alineja 4. Ustava, koji glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

(...)

– da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,

(...)«

2) Konvencijsko pravo

9. Članak 6. stavci 1. i 3. točka c. Konvencije glasi:

»Članak 6.

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

(...)

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

(...)

c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

(...)«

3) Mjerodavni zakon

10. U konkretnom slučaju mjerodavni su članci 62. stavak 1. i 65. stavci 5. i 6. ZKP-a, koji glase:

»Članak 62.

(1) Okrivljenik može imati branitelja tijekom cijeloga kaznenog postupka, a i prije njegova početka, kad je to zakonom propisano.

(...)«

»Članak 65.

(...)

(5) Ako okrivljenik u slučaju obvezne obrane iz stavka 1., 2., 3. i 4. ovog članka ne uzme sam branitelja, predsjednik suda postavit će mu branitelja po službenoj dužnosti za daljnji tijek kaznenog postupka do pravomoćnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora i za postupak po izvanrednim pravnim lijekovima. Kad se okrivljeniku po službenoj dužnosti postavi branitelj nakon podignuća optužnice, izvijestit će se o tome okrivljenik zajedno s dostavom optužnice. Ako optuženik u slučaju obvezne obrane ostane bez branitelja u tijeku postupka, a sam ne uzme drugog branitelja, predsjednik suda pred kojim se vodi postupak postavit će branitelja po službenoj dužnosti.

(6) Ako sud ocijeni da se u postupcima okrivljenika ili branitelja odugovlači kazneni postupak, na prijedlog predsjednika vijeća, predsjednik suda postavit će branitelja i po službenoj dužnosti za daljnji tijek postupka do pravomoćnosti presude.

(...)«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

11. Ustavni sud u konkretnom slučaju treba odgovoriti na pitanja je li podnositelju povrijeđeno pravo na obranu (branitelja):

– postavljanjem branitelja po službenoj dužnosti u istoj osobi u odnosu na osobu (odvjetnika) kojoj je (podnositelj) tijekom postupka opozvao punomoć zbog neslaganja oko načina obrane i

– onemogućavanjem obrane podnositelja od strane izabrana branitelja na sjednici vijeća Vrhovnog suda koje je odlučivalo o žalbama državnog odvjetnika i podnositelja protiv presude Županijskog suda?

12. Branitelj je procesni pomoćnik okrivljenika koji svojim pravnim znanjem i procesnom vještinom pomaže okrivljeniku u pronalaženju i utvrđivanju činjenica u njegovu korist, primjeni propisa koji su za okrivljenika najpovoljniji, te korištenju procesnih prava. Pomaganjem okrivljeniku on (branitelj) uklanja nedostatke stvarnih mogućnosti obrane u usporedbi s državnim odvjetnikom kao ovlaštenim tužiteljem, ostvarujući tako postulat »jednakosti oružja« i druge elemente načela »pravičnog suđenja« iz članka 29. stavaka 1. i 2. Ustava i članka 6. stavaka 1. i 3. Konvencije.

Pri tome, Ustavni sud ističe da je pravo na slobodni izbor branitelja po okrivljenikovu izboru jedna od glavnih sastavnica ustavnog prava na obranu zajamčenog člankom 29. stavkom 2. alinejom 3. Ustava kao i člankom 6. stavkom 3. točkom c. Konvencije. Europski sud za ljudska prava u svojoj praksi naglašava da okrivljenikov izbor branitelja mora biti uvijek poštovan (predmet Goddi protiv Italije, presuda, 9. travnja 1984., zahtjev br. 8966/80), te da država smije odbiti poštovanje tog prava »samo zbog relevantnih i dostatnih razloga« (predmet Croissant protiv Njemačke, presuda, 25. rujna 1992., zahtjev br. 13611/88, § 30.).

13. U konkretnom slučaju podnositelju je – nakon što je na glavnoj raspravi pred Županijskim sudom izrijekom otkazao punomoć izabranu branitelju V. M., odvjetniku iz Z. – rješenjem predsjednice Županijskog suda postavljen branitelj po službenoj dužnosti u (istoj) osobi V. M., odvjetnika iz Z.

Prema ocjeni Ustavnog suda, prvostupanjski je sud podnositelju postavio branitelja po službenoj dužnosti u istoj osobi unatoč tome što u konkretnom slučaju nije bilo niti jednog relevantnog i dostatnog razloga za takvo postupanje, tim više što je Ustavni sud uvidom u zapisnik sa glavne rasprave održane 28. lipnja 2006. pred Županijskim sudom (list 373 spisa, broj: K-183/03.) utvrdio da je podnositelj zbog »razlika u obrani« objasnio zašto je svome (izabranu) branitelju otkazao punomoć.

14. Ustavni sud smatra potrebnim primijetiti da značenje prava na »dobro pravosuđe« i pošteno suđenje u demokratskom društvu nužno uključuje jednakost sredstava stranaka u postupku (»jednakost oružja«), to jest obvezu suda da svakoj strani u postupku dade mogućnost iznošenja svojih razloga u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu.

15. Ustavni sud je odnosu na daljnji istaknuti prigovor podnositelja glede povrede njegovih prava na obranu izvršio uvid u dopis odvjetnika M. U. iz Z. Vrhovnom sudu od 13. listopada 2009. (zaprimljen u Vrhovnom sudu 14. listopada 2009.) u kojem odvjetnik navodi:

»(...) Prije sjednice vijeća koja je održana 06. listopada 2009. god., osuđenik (podnositelj, op. Ustavnog suda) je potpisao punomoć za zastupanje odvjetniku M. U. kao izabranom branitelju.

Na sjednicu vijeća pristupio je pozvani branitelj po službenoj dužnosti odvjetnik V. M., kao i izabrani branitelj odvjetnik M. U.

Prije nego što je sjednica vijeća počela izvješćem suca izvjestitelja, izabrani branitelj se predstavio i legitimirao potpisanom punomoći. Predsjednica vijeća bez zakonskog ovlaštenja, uskratila je prisustvo sjednici vijeća izabranom branitelju, a potom mu je na intervenciju članova vijeća dopustila sudjelovanje na sjednici (odnosno prisustvovanje), ali mu je sukladno ovlasti iz čl. 391. st. 3. ZKP-a, uskratila pravo da daje objašnjenje za stavove iz žalbe osuđenika.

Iako se izabrani branitelj legitimirao punomoći potpisanom od osuđenika, predsjednica je odbila zaprimiti punomoć u spis (...)«.

Ustavni sud primjećuje da je podnositelju (opisanim radnjama) onemogućeno pružanje pravne zaštite od strane izabrana branitelja i prema tome se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti stajališta Vrhovnog suda iznesena u više predmeta glede odnosa izabranog branitelja u odnosu na branitelja po službenoj dužnosti «... kako je uz postavljenog branitelja po službenoj dužnosti optuženiku pravnu pomoć pružao i izabrani branitelj iz povjerenja, koji je sastavio i samu žalbu... optuženik je imao dvostrukog branitelja, iz povjerenja i postavljenog po službenoj dužnosti. Nije vidljivo da bi ovi branitelji u bilo kojem trenutku bili u koliziji oko zastupanja optuženika...« (presuda Vrhovnog suda broj: Kž-175/04-5 od 22. travnja 2004., vidi i npr. presudu Vrhovnog suda broj: Kž-83/06-5 od 4. srpnja 2007. i dr.).

15.1. Ustavni sud upućuje na svoju odluku broj: U-III-3872/2006 od 7. srpnja 2009. (»Narodne novine« broj 89/09.), u kojoj je problematizirano pitanje branitelja po službenoj dužnosti u smislu osiguravanja podnositeljeva prava na učinkovitu obranu i zaštite njegovih ustavnih prava. U njoj je između ostalog navedeno:

»(...) zbog izostanaka izabranog branitelja (u tako složenom kaznenom predmetu) na glavnim raspravama na kojima su izvedeni važni dokazi, u nazočnosti (samo) branitelja po službenoj dužnosti, u odnosu na kojeg je podnositelj izrazio svoje nepovjerenje (‘odbijanjem komunikacije i pomoći’), podnositelj nije bio u mogućnosti ‘uživati blagodati praktične i učinkovite obrane’ (...)

Postavljanjem branitelja po službenoj dužnosti podnositelju ustavne tužbe, u situaciji u kojoj podnositelj odbija komunikaciju s takvim braniteljem, uz činjenicu da sudovi (naknadno) nisu prihvatili prijedloge njegova izabrana branitelja da se ponovo provedu dokazi (opetovanim saslušanjem onih svjedoka i vještaka koji su saslušani na raspravama na kojima nije bio nazočan izabrani branitelj), redoviti sudovi, prema ocjeni ovog Suda, podnositelju nisu omogućili primjerenu obranu i pravično suđenje (...)«.

16. U konkretnom slučaju u situaciji kad je podnositeljevu izabranu branitelju (iz povjerenja) onemogućeno sudjelovanje na sjednici drugostupanjskog vijeća, na koju nije doveden podnositelj iz pritvora, pa je njegove pravne interese štitio (samo) branitelj po službenoj dužnosti u osobi odvjetnika kojemu je podnositelj u ranijem tijeku postupka opozvao punomoć zbog neslaganja oko koncepcije obrane, prema ocjeni Ustavnog suda, podnositelju su povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje.

17. Ustavni sud ističe da nepridržavanje utvrđenih procesnih pravila tijekom sudskog postupka (zajamčenih kroz načelo zakonitosti) dovodi u pitanje poštovanje drugih načela kao što su postupovna jednakost stranaka pred sudom i pravna sigurnost, čime se također ugrožava i vladavina prava kao jedno od osnovnih vrednota pravnog poretka zajamčenog Ustavom.

18. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju osporenim odlukama sudova povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejom 4., kao i članak 6. stavci 1. i 3. točka c. Konvencije.

19. Budući da je utvrdio povrede navedenih ustavnih i konvencijskih prava, Ustavni sud nije razmatrao ostale povrede ustavnih prava koje je podnositelj istaknuo u ustavnoj tužbi.

20. Sukladno navedenom, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

21. Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-64667/2009
Zagreb, 1. ožujka 2011.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.