Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5355/2011 od 29. studenoga 2011.

NN 139/2011 (5.12.2011.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5355/2011 od 29. studenoga 2011.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2810

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo J. B. iz K., kojeg zastupa A. N., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 29. studenoga 2011. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– rješenje izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: 10-II-Kv-Rz-11/11-4, Kio-Rz-5/11 od 8. studenog 2011.

– rješenje istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu broj: 24 Kio-Rz-5/11 od 2. studenog 2011.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

1. Podnositelj ustavne tužbe, hrvatski državljanin s prebivalištem u K., rođen 1920. godine, pritvoren je 2. studenoga 2011. u 07.25 sati na temelju rješenja istražnog suca kojim je određeno pokretanje istrage protiv njega zbog osnovane sumnje da je tijekom 1945. godine počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

2. Podnositelj je 15. studenoga 2011. Ustavnom sudu podnio ustavnu tužbu zbog povreda ustavnih prava učinjenih:

– rješenjem o provođenju istrage istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu broj: 24 Kio-Rz-5/11 od 2. studenog 2011. (u daljnjem tekstu: rješenje o provođenju istrage ili rješenje istražnog suca),

– rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj: 10-II-Kv-Rz-11/11-4, Kio-Rz-5/11 od 8. studenog 2011. kojim su odbijene podnositeljeve žalbe protiv rješenja istražnog suca (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko rješenje ili rješenje sudskog vijeća).

II. OSPORENI SUDSKI AKTI

1) Rješenje istražnog suca

3. U točki I. izreke rješenja istražnog suca riješeno je da će se, na temelju članka 189. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; u daljnjem tekstu: ZKP/97) protiv podnositelja provesti istraga zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.; u daljnjem tekstu: OKZ RH). Naime, prema stajalištu istražnog suca, u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik (podnositelj ustavne tužbe):

»– tokom svibnja 1945. godine u Dugoj Resi, kao šef Povjerenstva OZN-e za kotar Karlovac imajući time formalne i stvarne ovlasti zapovijedanja i nadzora nad svim pripadnicima Povjerenstva OZN-e za kotar Karlovac, te pripadnicima 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a, koja mu je bila pridodana i podređena, protivno odredbama članka 46. i 50. Pravilnika o zakonima i običajima rata na kopnu, IV Haške konvencije o zakonima i običajima rata na kopnu iz 1907. g. zapovjedio da se uhiti i pod optužbama da su surađivali s ustaškim vlastima, dovede u zatvor u podrumu zgrade Povjerenstva OZN-e za kotar Karlovac, veći broj civila s područja Duge Rese i okolnih mjesta, među kojima (navode se imena osoba – op. Ustavnog suda) te druge za sada NN osobe, gdje su navedene osobe tokom više dana ispitivane i potom po njegovoj zapovjedi, od strane pripadnika podređene mu 3. čete 1. hrvatske brigade KNOJ-a, u više navrata odvođene na predio Vidanka-Curak gdje su (navode se imena šest osoba – op. Ustavnog suda), te još 14 drugih za sada NN osoba usmrćivane hicima iz vatrenog oružja i pokopane u zajedničku grobnicu....

(...)

10. dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija,

(...)«

Točku I. izreke rješenja istražni sudac obrazložio je na sljedeći način:

»Županijsko državno odvjetništvo Zagreb podnijelo je ovom sudu istražni zahtjev protiv osum. J. B. zbog kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH-a.

Prije donošenja ovog rješenja osumnjičeni je ispitan.

Zahtjev ŽDO-a Zagreb je osnovan u odnosu na provođenje istrage kao i u odnosu na određivanje pritvora protiv imenovanog, a na temelju čl. 102. st. 1. točka 4. ZKP-a.

Osnovana sumnja da je osumnjičenik J. B. počinio inkriminirano kazneno djelo proizlazi iz kaznene prijave Ravnateljstva policije RH, Uprave kriminalističke policije i njenih priloga, te spisa Županijskog suda u Karlovcu broj: Kir-578/03 i spisa Županijskog suda u Zagrebu broj: Kir-Rz-45/11.

Tijekom istrage saslušat će se svjedoci (navode se imena osoba – op. Ustavnog suda).«

4. U točki II. izreke rješenja istražnog suca protiv podnositelja je određen jednomjesečni pritvor na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP/97, koji je propisivao:

»Članak 102.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor se protiv te osobe može odrediti:

(...)

4) ako su u pitanju kaznena djela: ubojstva, razbojništva, silovanja, terorizma, otmice, zlouporabe opojnih droga, iznude, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, zlouporabe položaja ili ovlasti, udruživanje za počinjenje kaznenog djela ili kojeg drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora od dvanaest godina ili teža kazna, ako je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela.

(...)«

U odnosu na trajanje pritvora, istražni sudac je u rješenju odredio:

»(...) pritvor po ovom rješenju može trajati najduže 1 (jedan) mjesec dana, a računa se od trenutka uhićenja osumnjičenika tj. od 2. studenog 2011. u 07.25 sati pa do 2. prosinca 2011.«

Ocjenu da su ispunjeni uvjeti za određivanje pritvora na temelju članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP/97 istražni sudac obrazložio je ovim navodima:

»Osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio kazneno djelo proizlazi iz gore navedene dokumentacije, a kada se pri tom ima u vidu da je imenovani bio šef povjerenstva OZNE za Kotar Karlovac onda nedvojbeno proizlazi da je upravo on naložio da se uhiti veći broj civilnih osoba koje su potom smještene u improvizirani zatvor u podrumu zgrade u kojoj se nalazilo Povjerenstvo OZNE za Kotar Karlovac. Osumnjičenik je čitavo vrijeme tamo boravio te je mogao vidjeti da su osobe smještene u neljudskim uvjetima, da su iste mučene, a potom je naredio da se osobe u više navrata odvode na predio Vidanka-Curak i tamo pogubljuju bez bilo kakvog prethodnog suđenja i to stoga što je smatrao da iste surađuju s ustaškim vlastima. Na taj način je pogubljeno više osoba koje su bili civili, iste su pogubljene bez suđenja, a prije toga mučene te su živjele u neljudskim uvjetima što ukazuje da njegov osobito okrutni stav, upornost i bezobzirnost prema navedenim osobama. To je upravo ona posebna teška okolnost djela. Pri tom treba posebno istaknuti da su duševne boli obitelji ubijenih civila i danas prisutne, jer bez obzira na protek vremena bol za izgubljenom osobom nikada ne prestaje, a ako je ta osoba pri tom još bila i mučena, a potom bezrazložno ubijena onda je sasvim sigurno da je ta bol duboko jača.«

Istražni sudac na kraju je zaključio:

»Iz svega gore navedenog, smatram da u odnosu na osumnjičenika J. B. egzistiraju razlozi za određivanje pritvora iz zakonske osnove članka 102. stavak 1. točka 4. ZKP-a jer je pored općih uvjeta kriminalna aktivnost bila izuzetno intenzivna i dugotrajna da predstavlja osobito teške okolnosti krivičnog djela, koje nadilaze ionako teške okolnosti koje su svojstvene inkriminiranom krivičnom djelu.«

5. Protiv rješenja istražnog suca podnositelj je pravodobno podnio žalbe nadležnom sudskom vijeću.

2) Drugostupanjsko rješenje sudskog vijeća

6. Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu odbijene su podnositeljeve žalbe i protiv rješenja istražnog suca o pokretanju istrage (točka I. izreke rješenja istražnog suca) i protiv rješenja o određivanju pritvora (točka II. izreke rješenja istražnog suca).

Odbijeni su i podnositeljevi zahtjevi da nadležno sudsko vijeće proglasi Županijski sud u Zagrebu stvarno nenadležnim te dostavi cijeli spis Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

7. U odnosu na rješenje o pokretanju istrage, izvanraspravno sudsko vijeće utvrdilo je da je istražni sudac opravdano ocijenio da postoji osnovana sumnja da je podnositelj počinio navedeno kazneno djelo.

»Naime, nije u pravu okrivljenik kada navodi da iz podataka u spisu ne proizlazi zaključak o postojanju osnovane sumnje da bi okrivljenik počinio kazneno djelo na način stavljen mu na teret istražnim zahtjevom.

Prikupljeni podaci i dokazi tijekom provođenja istražnih radnji ispitivanja svjedoka i izvida radi utvrđivanja lokacija posmrtnih ostataka većeg broja žrtava na područjima Petrove i Babine gore kao i ekshumacije posmrtnih ostataka većeg broja žrtava na lokaciji Vidanka-Curak, a koje su se provele protiv nepoznatog počinitelja i koje istražne radnje su sastavni dio spisa broj Kio-Rz-5/11 protiv okrivljenika Josipa Boljkovca, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120 st.1 OKZ RH, rezultirali su stvaranjem zaključka o postojanju relevantnog stupnja osnovane sumnje da bi navedeno kazneno djelo, a zbog kojeg su provedene istražne radnje, počinio okrivljenik J. B., upravo na način kako mu je to stavljeno na teret istražnim zahtjevom.

Osnovanost sumnje, u intenzitetu dostatnom za provođenje istražnog postupka, i po ocjeni ovog vijeća proizlazi iz cjelokupne dokumentacije prikupljene tijekom dosad provedenog postupka; a osobito iz kaznene prijave Ravnateljstva policije, Uprave kriminalističke policije, Odjela općeg kriminaliteta od 2. studenog 2011. godine i njezinih priloga, spisa Županijskog suda u Karlovcu broj Kir-578/03 koji je sastavni dio spisa Županijskog suda u Zagrebu broj Kio-Rz-5/11, izvješća o izvršenoj ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava drugog svjetskog rata i poraća od 10. lipnja 2011. godine, zapisnika o ekshumaciji žrtava ratnih zločina počinjenih tijekom i neposredno nakon drugog svjetskog rata – na lokaciji Babina Gora– Macutovo Brdo od 6. do 8. studenog 2006. godine, zapisnika Županijskog suda u Karlovcu o ekshumaciji posmrtnih ostataka žrtava drugog svjetskog rata i poraća na lokacijama Vidanka-Curak, spomenička grobnica na groblju Sv. Petar u Dugoj Resi i zajednička grobnica obitelji G. sastavljen dana 1, 2, 3, 6, 7, 8. i 9. lipnja 2011. godine, službenih bilješki, vještačenje analizom DNA i identifikacije u DNA laboratoriju Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku od 18. listopada 2011. godine i ostale spisu priležeće dokumentacije.

(...)

Prema tome, istražni sudac je opravdano ocijenio da postoji osnovana sumnja da bi okrivljenik J. B. počinio terećeno mu kazneno djelo te donio rješenje o provođenju istrage protiv njega.

Stoga će se, radi ostvarenja zakonom propisane svrhe istrage (čl. 187. ZKP), upravo provođenjem potrebnih istražnih radnji utvrditi relevantne okolnosti, razjasniti svi žalbeni navodi okrivljenika J. B., te prikupiti dokazi potrebni za donošenje odluke državnog odvjetnika o podizanju optužnice ili obustavi kaznenog postupka.«

7.1. Nadalje, podnositelj je u svojoj žalbi tvrdio da se na konkretan slučaj nije smio primijeniti ZKP/97, nego Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11., u daljnjem tekstu: ZKP/08), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja istražnog suca i pritvaranja podnositelja. Nadležno sudsko vijeće odbilo je taj žalbeni navod podnositelja sa sljedećim obrazloženjem:

»Nadalje, nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da bi u konkretnom slučaju valjalo primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11,121/11, dalje ZKP/08), zbog čega da istražni sudac nije ovlašteno tijelo za donošenje pobijane odluke.

Odredbom čl. 574 st.1 ZKP/08 propisano je da će se kazneni postupak pokrenut prije stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama Zakona o kaznenom postupku (NN 110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02,143/02 i 115/06, dalje ZKP/97).

Imajući u vidu odredbu čl. 574. st. 2. ZKP/08 prema kojoj ako je do stupanja na snagu ZKP iz 2008. godine donesena kakva odluka protiv koje je po odredbama po kojima je postupak vođen dopušten pravni lijek ili još teče rok za podnošenje pravnog lijeka, ili je pravni lijek podnesen, ali o njemu još nije odlučeno, u tom postupku primijenit će se odredbe zakona po kojem je donesena odluka, dakle odredbe ZKP/97, osim ako ZKP/08 nije drugačije propisano, a drugačije rješenje nije predviđeno odredbama tog Zakona. Iako takva dikcija odredbe čl.574 st.2 ZKP/08 ne čini razliku između pravnog sredstva, što je po svojoj prirodi preuzimanje kaznenog progona po ovlaštenom tužitelju, i pravnog lijeka, to takva norma govori u prilog stajalištu da bi istražni postupak trebalo voditi prema odredbama ZKP/97.

Iz odredbe čl. 2. st.1. ZKP/97 proizlazi da se kazneni postupak pokreće na zahtjev ovlaštenog tužitelja, dakle i prema odredbama ZKP/97 i ZKP/08 za pokretanje kaznenog postupka (ZKP/97), odnosno kaznenog progona (ZKP/08), nužan je aktivitet ovlaštenog tužitelja uz koji je vezan trenutak pokretanja.

Stoga ovo vijeće nalazi da je u ovom kaznenom predmetu dana 22. listopada 2003. godine pokrenut kazneni postupak podnošenjem prijedloga Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu za provođenje istražnih radnji broj Kir-578/03, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u razdoblju pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata, protiv nepoznatog počinitelja.

Uzevši u obzir sve navedeno, te imajući u vidu da je kazneni postupak u konkretnom slučaju pokrenut dana 22. listopada 2003. godine, kada je državni odvjetnik podnio prijedlog za provođenje istražnih radnji, a pritom vodeći računa da je čl. 574. st. 1. ZKP/08 propisano da će se kazneni postupak pokrenut prije stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ZKP/97, to je u konkretnom slučaju istražni sudac, kao ovlašteno tijelo za donošenje pobijanog rješenja, pravilno primijenio odredbe ZKP/97 na koji način je nastavljen procesni kontinuitet kaznenog postupka u odnosu na mjesto, vrijeme i način počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Osim toga, za napomenuti je da je i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Su IV– 1430/11 od 19. listopada 2011. godine prihvaćen prijedlog Glavnog državnog odvjetnika RH i dana suglasnost da se istražne radnje u predmetu Županijskog suda u Karlovcu broj Kir-578/03, te moguća istraga i kazneni postupak protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl.120. st.1. OKZ RH, počinjenog na lokaciji Vidanka-Curak te u Zatvoru 'Vila' u Dugoj Resi, vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnim sudom.

Zbog navedenog, a protivno žalbenim navodima okrivljenika, nije bilo mjesta primjeni odredaba 'novog' ZKP/08.«

8. U odnosu na rješenje o određivanju pritvora podnositelja, nadležno sudsko vijeće ocijenilo je da je istražni sudac ispravno utvrdio postojanje razloga za mjeru pritvora protiv podnositelja na temelju zakonske osnove iz članka 102. stavka 1. točke 4. ZKP/97. Mjerodavni dio drugostupanjskog rješenja glasi:

»Konačno, a protivno žalbenim navodima okrivljenika, ovo vijeće ocjenjuje da je istražni sudac ispravno utvrdio postojanje razloga za primjenu mjere pritvora protiv okrivljenika J. B. na temelju zakonske osnove iz čl.102. st.1. toč.4. ZKP.

To stoga što iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljenik osnovano sumnjiv da bi kao šef Povjerenstva OZN-e za Kotar Karlovac, zbog sumnje da određene civilne osobe surađuju s ustaškim vlastima, naložio da se iste uhite, nakon čega su smještene u neljudskim uvjetima u improvizirani zatvor u podrumu zgrade u kojoj se nalazilo Povjerenstvo OZN-e za Kotar Karlovac, gdje su bile i mučene, a potom su odvedene u više navrata na predio Vidanke-Curak te su bile pogubljene bez bilo kakvog prethodnog suđenja.

Opisani način postupanja prema civilima prije usmrćivanja, odnosno držanje u neljudskim uvjetima i mučenje, i po ocjeni ovog vijeća, ukazuje na osobitu okrutnost, upornost i bezobzirnost u postupanju. Navedeno dovedeno u vezu i s težinom posljedice terećene okrivljeniku, odnosno usmrćenje sedam civila, kao i drugih za sada N.N. osoba, ukazuje da u konkretnom slučaju postoje takove okolnosti koje u svojoj ukupnosti nadilaze one okolnosti koje se nalaze kod izvršenja ovakvog kaznenog djela.

Na temelju svega iznijetog, a protivno tvrdnjama iznesenim u žalbi, odluka istražnog suca je valjana i na zakonu osnovana jer se u konkretnom slučaju radi o posebno teškim okolnostima djela zbog kojih je prema okrivljeniku J. B. neophodna primjena mjere pritvora po zakonskoj osnovi iz čl.102 st.1 toč.4 ZKP.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

9. Podnositelj ustavne tužbe smatra da je nezakonito pritvoren zbog toga što je na konkretan slučaj primijenjen zakon koji nije smio biti primijenjen (ZKP/97). On smatra da se na njegov slučaj morao primijeniti zakon koji je danas na snazi, odnosno koji je bio na snazi u vrijeme donošenja rješenja o pokretanju istrage protiv njega i o njegovu pritvaranju (ZKP/08).

Pogreška koja je time učinjena dovela je do nezakonitog oduzimanja slobode podnositelja, jer se »razumno... pretpostavlja da primjenom 'novog' ZKP u konkretnom slučaju ne bi došlo do pritvora«. Podnositelj, naime, tvrdi da je »primjenom 'starog' ZKP, sud... došao u priliku da donese rješenje o određivanju pritvora na temelju čl. 102 st. 1 t. 4 'starog' ZKP. Kod 'novog' ZKP, odgovarajuće odredbe o istražnom zatvoru su daleko restriktivnije.«.

Podnositelj nadalje tvrdi da je ta pogreška dovela i do povrede ustavnog prava podnositelja na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava) u dijelu koji jamči »zakonom ustanovljen sud.«

»Smatram da je pobijano rješenje nezakonito jer je doneseno od strane nenadležnog suda tj. istražnog suca, i to na temelju ZKP-a koji je vrijedio do 01. 09. 2011.g. (NN br. 110/97 i dr., u daljnjem tekstu: 'stari ZKP'), a ne ZKP koji vrijedi od 01. 09. 2011.g.

(...)

Ovakvim direktnim kršenjem odredaba ZKP-a nenadležan pravosudni organ je započeo kazneni postupak, ali što je još važnije, nenadležni sud (istražni sudac umjesto suca istrage) je donio odluku o pritvoru.«

10. U ostalom dijelu ustavne tužbe podnositelj obrazlaže razloge na kojima temelji svoju tvrdnju da je na konkretan slučaj primijenjen zakon koji nije smio biti primijenjen (ZKP/97), a primjena kojega je omogućila određivanje pritvora podnositelja. Taj dio ustavne tužbe glasi:

»'Novi' ZKP (NN 152/08, 76/09) u čl. 574. utvrđuje:

'(1) Kazneni postupak pokrenut prije stupanja na snagu Zakona dovršit će se po odredbama Zakona o kaznenom postupku ('Narodne novine', br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06).'

U konkretnom slučaju nikakav kazneni postupak protiv J. B. nije pokrenut prije 01. 09. 2011.g. (dan stupanja na snagu 'novog' ZKP-a). Prije tog datuma poduzimane su istražne radnje protiv nepoznatog. Kako kazneni postupak počinje danom donošenja rješenja o provođenju istrage, a istraga protiv osm. B. nije otvorena prije stupanja na snagu današnjeg ZKP-a, to u konkretnom slučaju valja postupati po 'novom' ZKP-u.

U suprotnom, više tisuća istražnih radnji protiv nepoznatog koje su obavljene u prošlim godinama, a za sada nije došlo do pokretanja istrage, proizveli bi u nedogled primjenu 'starog' ZKP-a i dvojnosti u postupovnom pravu. To sigurno nije bila namjera zakonodavca. Na opisani način došlo je do povrede zakona i apsolutno bitne povrede odredaba ZKP.

Obrazlažući odbijanje žalbe J. B. na rješenje o pokretanju istrage istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, vijeće Županijskog suda u Zagrebu navodi: 'Stoga ovo vijeće nalazi da je u ovom kaznenom predmetu dana 22. listopada 2003.g. pokrenut kazneni postupak podnošenjem prijedloga Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu za provođenje istražnih radnji broj Kir-578/03, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u razdoblju pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata, protiv nepoznatog počinitelja.'

Ovakav stav vijeća Županijskog suda u Zagrebu je potpuno neprihvatljiv i krši izričite odredbe ZKP/08 i ZKP/97.

Vijeće Županijskog suda u Zagrebu sasvim pogrešno smatra da je: '...dana 22. listopada 2003. g. pokrenut kazneni postupak podnošenjem prijedloga Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu za provođenje istražnih radnji broj Kir-578/03...'. Stav vijeća Županijskog suda u Zagrebu izražen u drugostupanjskom rješenju po kome se kazneni postupak pokreće prijedlogom Županijskog državnog odvjetništva za provođenje istražnih radnji protiv nepoznatog nema uporišta u Zakonu o kaznenom postupku i krši izričite odredbe Zakona o kaznenom postupku.

Kazneni postupak Državno odvjetništvo pokreće Zahtjevom za provođenje istrage protiv određene osobe, a kazneni postupak započinje rješenjem o pokretanju istrage koji donosi istražni sudac.

Kazneni postupak se pokreće, započinje, traje ili se obustavlja itd. uvijek protiv određene osobe. Da bi egzistirao kazneni postupak on mora biti otvoren protiv određene fizičke ili pravne osobe navedene imenom i prezimenom ili nazivom.

Kada se vežemo za određenu pojavu – kazneno djelo, a nemamo počinitelja, onda obavljamo samo istražne radnje ali nikada ne pokrećemo kazneni postupak.

Dakle, bez obzira što su upotrijebljeni u 'starom' i 'novom' ZKP-u dva termina 'započinje' i 'pokrenuti' u oba slučaja se govori o kaznenom postupku. Da bi kazneni postupak egzistirao, da bi bio pokrenut ili da bi bio započet, mora postojati određena osoba protiv koje se vodi kazneni postupak. Imenovanje određene osobe je sine qua non za postojanje kaznenog postupka, bez obzira u kojoj je fazi, da li je pokrenut ili da li je započeo.

Da je to tako dovoljno je pogledati čl. 2. st. 3. 'starog' ZKP koji kaže: 'Ako zakon drugačije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja daje određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.'

Dakle, poanta je na određenoj osobi protiv koje se pokreće kazneni postupak.

Da je ovako naše razmišljanje sasvim ispravno kao kontrolnu činjenicu možemo koristiti čl. 119. 'starog' ZKP-a koji govori o troškovima kaznenog postupka. U st. 1 se kaže: 'Troškovi kaznenog postupka jesu izdaci učinjeni u povodu kaznenog postupka od njegova pokretanja do njegova završetka i izdaci za poduzete istražne radnje prije istrage.'

ZKP sasvim jasno razgraničava fazu pokretanja kaznenog postupka kao što je to navedeno u novom ZKP-u i fazu istražnih radnji koje se poduzimaju prije istrage. Dakle, imamo fazu troškova za istražne radnje prije istrage i fazu troškova u kaznenom postupku od njegovog pokretanja. Pokretanje kaznenog postupka je izjednačeno sa pokretanje istrage tj. donošenjem rješenja o provođenju istrage (čl. 164. t. 1. 'starog' ZKP-a).

Nasilnim širenjem kaznenog postupka i na fazu prije pokretanja istrage, na istražne radnje protiv nepoznatog, dolazimo u situaciju da ćemo još godinama na temelju brojnih ekshumacija i drugih istražnih radnji protiv nepoznatog, pokretati istrage po starom ZKP-u i imati dva paralelna sustava ZKP u upotrebi.

Kako prije 01. 09. 2011.g. kad je počela primjena ZKP/08 na sva kaznena djela pa i na kaznena djela ratnih zločina, protiv J. B. nije bila pokrenuta istraga, a to znači da nije bio pokrenut bilo kakav kazneni postupak, to je rješenje o pokretanju istrage i određivanju pritvora doneseno od strane nenadležnog organa. Prekršene su izričite odredbe ZKP/08 i ZKP/97 na štetu J. B.. Nenadležni organ mu je odredio pritvor, a pritvor je utemeljen na zakonu koji se u konkretnom slučaju na J. B. nije smio primijeniti (čl. 102. st. 1. t. 4. ZKP/97).«

11. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi sljedeće povrede ustavnih i konvencijskih prava:

»Povreda načela vladavine prava iz čl. 3 i 5 Ustava, te čl. 14 i čl. 28 Ustava.

Povreda čl. 14 Ustava koji propisuje jednakost i ravnopravnost svih građana pred zakonom.

Pravo jamstva na pošteno suđenje uz pravo na obrazloženu sudsku odluku koja proizlazi iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima glede pravičnosti postupka.

Pravo na slobodu utvrđeno čl. 22. Ustava u vezi s čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 5. st. 1. i 3. Europske konvencije o ljudskim pravima.«

Od Ustavnog suda traži usvajanje ustavne tužbe i ukidanje osporenih rješenja.

IV. MJERODAVNO PRAVO

12. Članak 574. ZKP/08 glasi:

Članak 574.

(1) Kazneni postupak pokrenut prije stupanja na snagu ovog Zakona dovršit će se po odredbama Zakona o kaznenom postupku ('Narodne novine', br. 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.).

(2) Ako je do stupanja na snagu ovog Zakona donesena kakva odluka protiv koje je po odredbama zakona po kojem je postupak vođen dopušten pravni lijek ili još teče rok za podnošenje pravnog lijeka, ili je pravni lijek podnesen, ali o njemu još nije odlučeno, u tom postupku primijenit će se odredbe zakona po kojem je donesena odluka, osim ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.

(...)«

ZKP/08 donio je Hrvatski sabor na sjednici 15. prosinca 2008. Osim članaka koji se odnose na kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a koji su stupili na snagu 1. siječnja 2009., te osim pojedinih odredbi koje stupaju na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju, odnosno 1. siječnja 2015., ZKP/08 stupio je na snagu 1. rujna 2011.

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

13. Prvi prigovor podnositelja svodi se na tvrdnju da mu je nezakonito oduzeta sloboda na način da je »primjenom 'starog' ZKP, sud... došao u priliku da donese rješenje o određivanju pritvora na temelju čl. 102 st. 1 t. 4 'starog' ZKP. Kod 'novog' ZKP, odgovarajuće odredbe o istražnom zatvoru su daleko restriktivnije.«. Riječ bi, dakle, bila o povredi članka 22. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.) u procesnom aspektu, odnosno o povredi članka 5. stavka 1. točke 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

Drugi prigovor podnositelja svodi se na tvrdnju da je primjena »starog« ZKP-a dovela do povrede njegova ustavnog prava na pravično suđenje u dijelu koji jamči »zakonom ustanovljen sud«, jer je odluku o pritvoru donio »nenadležni sud (istražni sudac umjesto suca istrage)«, kao što je i sam kazneni postupak započeo »nenadležan pravosudni organ«. Riječ bi, dakle, bila o povredi članka 29. stavka 1. u vezi s člankom 22. stavkom 2. Ustava, odnosno o povredi članka 5. stavka 1. točke 3. Konvencije.

14. Mjerodavni dijelovi članka 22. Ustava glase:

»Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti... sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.«

Mjerodavni dijelovi članka 29. stavka 1. Ustava glase:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni... sud pravično... odluči o... sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

(...)«

Mjerodavni dijelovi članka 5. stavka 1. točke c) Konvencije glase:

»Članak 5.

1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

(...);

c) ako je zakonito... pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo...;

(...)«

1) Načelna pravna stajališta

15. S aspekta zaštite ljudskih prava, pritvor predstavlja posebno osjetljivu mjeru oduzimanja slobode čovjeka. Pritvor je u konkretnom slučaju određen istodobno s određivanjem pokretanja istrage protiv podnositelja, to jest prije nego što je protiv njega podignuta optužnica, pa u razdoblju pritvora u cijelosti važi ustavna pretpostavka nedužnosti, zajamčena člankom 28. Ustava, koji glasi:

»Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.«

Određivanje pritvora kao mjere oduzimanja temeljnog ljudskog prava na osobnu slobodu u razdoblju prije podizanja optužnice dopušteno je odrediti samo u slučaju u kojem postoji visok stupanj vjerojatnosti utvrđenja krivnje i izricanja kazne, to jest u kojem postoji »osnovana sumnja« da je osoba počinila kazneno djelo te, načelno, samo u cilju osiguranja provedbe kaznenog postupka. Stoga ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje »osnovane sumnje« da je osoba počinila kazneno djelo i postojanje barem jednog od razloga za pritvor, taksativno određenih u njemu.

16. U odnosu na »zakonitost« oduzimanja slobode, Ustavni sud posebno podsjeća na zahtjev koji postavlja Ustav: nikomu se ne smije oduzeti sloboda, osim kad je to određeno zakonom. O oduzimanju slobode smije odlučivati samo »zakonom ustanovljen« sud (članak 22. stavak 2. u vezi s člankom 29. stavkom 1. Ustava).

Interpretaciju članka 22. stavka 2. zasebno i u vezi s člankom 29. stavkom 1. Ustava Ustavni sud zasniva i na načelnim pravnim stajalištima koja je u svojoj praksi izgradio Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u primjeni članka 5. Konvencije, jer »zakonitost« prožima i cijeli članak 5. Konvencije. Njegova je temeljna svrha zaštita pojedinca od arbitrarnosti vlasti kad je riječ o oduzimanju njegove slobode. U predmetu Bizzotto protiv Grčke (presuda, 15. studenoga 1996., zahtjev br. 22126/93) Europski sud u tom je smislu ponovio najvažnije pravne standarde u području oduzimanja slobode pojedincima:

»31. Sud neprestano ponavlja da se, radi ispunjenja uvjeta propisanih člankom 5. stavkom 1...., dotični pritvor mora provesti 'u skladu s postupkom propisanim zakonom' i biti 'zakonit'. U biti, Konvencija ovdje upućuje na unutarnje pravo i propisuje obvezu da se poštuju materijalna i postupovna pravila nacionalnog prava, ali ona pored toga zahtijeva i da oduzimanje slobode bude (provedeno) uz pridržavanje cilja članka 5...., naime, zaštite pojedinca od arbitrarnosti (vidjeti, među ostalim izvorima, sljedeće presude: Winterwerp protiv Nizozemske, 24. listopada 1979., Serije A br. 33, str. 17. – 18. i 19. – 20., stavci 39. i 45.; Bozano protiv Francuske, 18. prosinca 1986., Serije A br. 111, str. 23., stavak 54.; i Bouamar gore citiran, str. 20., stavak 47.).«

Prema tome, Europski sud opetovano naglašava da se sva lišenja slobode moraju provoditi »u postupku propisanom zakonom« i biti »zakonita«. Ti konvencijski pojmovi upućuju na domaće zakone država ugovornica (u konkretnom slučaju: ZKP), a ideja na kojoj se zasnivaju jest pravična i pravilna procedura provedena u skladu sa zakonom. To znači da svaku mjeru kojom se osobi oduzima sloboda mora narediti odnosno provesti za to nadležno državno tijelo, a sam čin ne smije biti samovoljan (arbitraran). Drugim riječima, svako lišenje slobode koje se ne obavlja sukladno zakonom propisanom postupku ili na osnovi i u skladu s ciljem članka 5. stavka 1. točaka (a) do (f) Konvencije ima se smatrati »nezakonitim« zbog arbitrarnosti. Stoga nadležne vlasti koje lišavaju osobe slobode u okolnostima suprotnim članku 5. Konvencije imaju obvezu odmah ih osloboditi.

Nadalje, u predmetu Ilasçu i drugi protiv Moldove i Rusije (presuda, veliko vijeće, 8. srpnja 2004., zahtjev br. 48787/99) Europski sud istaknuo je da zahtjev »zakonitosti« predviđen u članku 5. stavku 1. točki a) Konvencije, to jest izraz »zakonit pritvor« naložen »u skladu s postupkom propisanim zakonom« (»lawful detention« ordered »in accordance with a procedure prescribed by law«), nije ispunjen pukim poštovanjem mjerodavnog domaćeg prava; domaće pravo mora samo po sebi biti u skladu s Konvencijom, uključujući i opća načela koja su njome izražena ili u njoj sadržana, a osobito u skladu s načelom vladavine prava koje je izrijekom spomenuto u preambuli Konvencije. On je ponovio da ideja koja izvire iz izraza »u skladu s postupkom propisanim zakonom« jest ideja poštenog i pravilnog postupka, tako da svaka mjera kojom se netko lišava slobode mora biti izdana i izvršena od odgovarajućeg tijela i ne smije biti arbitrarna (§ 461. presude).

17. Ustavni sud na kraju ponavlja: svako oduzimanje slobode osobe naloženo na način suprotan domaćem zakonu i propisanom postupku uvijek će biti povreda procesnog aspekta članka 22. stavka 2. Ustava i članka 5. stavka 1. Konvencije. Jedini je uvjet da sam zakon bude usklađen s Ustavom i Konvencijom.

2) Primjena načelnih pravnih stajališta na konkretan slučaj

18. Ustavni sud primjećuje da su oba prigovora podnositelja (v. točku 13. obrazloženja ove odluke) izravno vezana uz načelno pravno pitanje: je li se u konkretnom slučaju morao primijeniti ZKP/97 ili ZKP/08? To stoga što bi posljedice primjene jednog odnosno drugog zakona mogle proizvesti različite pravne učinke na osobnu situaciju podnositelja, ali i na bilo koju drugu osobu koja se nađe u pravnoj situaciji sličnoj onoj u kojoj se našao podnositelj, jer članak 102. stavak 1. točka 4. ZKP/97 koji se odnosi na »posebno teške okolnosti djela« kao osnovu za određivanje pritvora, s jedne strane, i članak 123. stavak 1. točka 4. ZKP/08 koji se odnosi na »posebno teške okolnosti počinjenja kaznenog djela« kao osnovu za određivanje istražnog zatvora, s druge strane, nisu istovjetni.

Nadalje, primjena ZKP/97 rezultirala je (sudskim) rješenjem o provođenju istrage i rješenjem o jednomjesečnom pritvoru podnositelja ustavne tužbe, koja je rješenja istodobno, u jednom aktu, donio »istražni sudac« u postupku i prema pravilima »starog« zakona. Naprotiv, zbog bitne strukturalne promjene cjelokupnog kaznenog postupovnog zakonodavstva koja je uslijedila 2008. godine, u slučaju primjene ZKP/08 nalog o provođenju istrage morao bi donijeti nadležni državni odvjetnik (koji je ujedno ovlašten i za donošenje rješenja o pritvoru osobe najdulje četrdeset i osam sati od trenutka njezina uhićenja), a rješenje o istražnom zatvoru morao bi donijeti »sudac istrage«, u postupku i prema pravnim pravilima »novog« zakona.

Navedene činjenice upućuju na zaključak da o odgovoru na postavljeno pravno pitanje ovisi i ocjena o povredi ustavnog prava podnositelja na slobodu (u procesnom aspektu) i na pravično suđenje pred »zakonom ustanovljenim« sudom. Budući da bi se to pravno pitanje moglo ticati neodređenog broja osoba, to jest svih onih koji bi se mogli naći u situaciji u kojoj se našao podnositelj, Ustavni sud utvrđuje da je riječ o načelnom pravnom pitanju koje je izravno povezano s pravima zajamčenim člancima 22. i 29. stavkom 1. Ustava. Stoga je na njega Ustavni sud dužan odgovoriti u svjetlu temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

a) Je li sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti ZKP/97 ili ZKP/08?

19. Ustavni sud primjećuje da je nadležno sudsko vijeće u drugostupanjskom rješenju potvrdilo postupanje istražnog suca koji je u konkretnom slučaju primijenio ZKP/97.

Stajalište vijeća u osnovi se zasniva na tvrdnji da su nadležna tijela 2011. godine uspjela podnositelja ustavne tužbe podvesti pod kazneni predmet iz 2003. godine protiv nepoznatog počinitelja, čime je »nastavljen procesni kontinuitet kaznenog postupka u odnosu na mjesto, vrijeme i način počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva«. Stoga se na slučaj podnositelja treba primijeniti ZKP/97 koji je bio na snazi 2003. godine, a ne ZKP/08 koji je bio na snazi u vrijeme otvaranja istrage, uhićenja i pritvaranja podnositelja. Osnove za takvo stajalište, prema mišljenju vijeća, sadržane su u mjerodavnim odredbama ZKP/97 i u prijelaznoj odredbi članka 574. stavka 1. ZKP/08 koja izrijekom propisuje da će se kazneni postupak pokrenut prije stupanja na snagu ZKP/08 dovršiti prema odredbama ZKP/97 (v. točku 12. obrazloženja ove odluke).

Nasuprot tome, podnositelj ustavne tužbe smatra da nije dopušteno podvesti ga pod kazneni predmet iz 2003. godine protiv nepoznatog počinitelja i da se na njegovu pravnu situaciju mora primijeniti ZKP/08 koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja istrage protiv njega osobno. Osnova za takvo stajalište, prema mišljenju podnositelja, sadržana je u pravilu da se kazneni postupak, sukladno ZKP/97, ne može pokretati protiv nepoznatog počinitelja. U tom je slučaju, naime, uvijek riječ samo o obavljanju pojedinih istražnih radnji »nepersonalnog« karaktera jer te radnje nisu usmjerene ni prema jednoj konkretnoj osobi. Budući da je zahtjevom Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu 22. listopada 2003. samo zatraženo provođenje dviju istražnih radnji (ekshumacije i ispitivanja svjedoka) protiv nepoznatog počinitelja, tim aktom uopće nije pokrenut kazneni postupak, pa se pravila iz članka 574. stavaka 1. i 2. ZKP/08 ne primjenjuju na podnositelja ustavne tužbe. Dosljedno tome, na njegovu se pravnu situaciju mora primijeniti ZKP/08.

20. U svjetlu prethodnih utvrđenja, Ustavni sud zaključuje da je temeljno razmimoilaženje u stajalištima nadležnog sudskog vijeća i podnositelja ustavne tužbe u svojstvu žalitelja nastalo u načelnom pravnom pitanju: može li se smatrati da je kazneni postupak »pokrenut«, u smislu ZKP/97 u vezi s člankom 574. stavcima 1. i 2. ZKP/08, ako je riječ o zahtjevu ovlaštenog tužitelja za provođenje pojedinih istražnih radnji protiv nepoznatog počinitelja prije donošenja rješenja o provođenju istrage?

Ustavni sud u tom smislu podsjeća da je ZKP/97 napravio razliku između »pokretanja« i »započinjanja« kaznenog postupka. Radi razjašnjavanja korijena problema, čini se svrsishodnim navesti mjerodavne članke ZKP/97.

Članak 2. ZKP/97 uređivao je »pokretanje« kaznenog postupka i glasio je:

»Članak 2.

(1) Kazneni se postupak može pokrenuti i provesti samo na zahtjev ovlaštenog tužitelja. Za određena kaznena djela propisana zakonom državni odvjetnik će pokrenuti kazneni postupak samo na prijedlog oštećenika.

(2) Za djela za koja se progoni po službenoj dužnosti ovlašteni tužitelj jest državni odvjetnik, a za djela za koja se progoni po privatnoj tužbi ovlašteni tužitelj jest privatni tužitelj.

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(4) Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao tužitelj uz uvjete određene ovim Zakonom.«

Nasuprot tome, članak 164. ZKP/97 uređivao je »započinjanje« kaznenog postupka i glasio je:

»Članak 164.

Kazneni postupak započinje:

1) donošenjem rješenja o provođenju istrage,

(...)«

Dakle, prema koncepciji ZKP/97, »pokretanje« kaznenog postupka bila je isključivo djelatnost ovlaštenog tužitelja. Za razliku od toga, »započinjanje« kaznenog postupka bilo je vezano uz sudski akt (rješenje o provođenju istrage) koji se donosi na početku radnji koje čine kazneni postupak, a koji se može pokrenuti (»započeti«) i voditi isključivo pred sudom (članak 29. stavak 5. Ustava). Sažeto, nakon što ovlašteni tužitelj podnese akt kojim se pokreće kazneni postupak, sud – ako su ispunjene zakonske pretpostavke – donosi akt kojim kazneni postupak započinje. U slijedu procesnih radnji, dakle, pravni akt kojim započinje kazneni postupak, to jest rješenje o provođenju istrage, prvi je akt suda, to jest prvi pravni akt sudskog karaktera.

Čini se da se izloženi koncepcijski okvir ZKP/97, koji je napravio razliku između »pokretanja« i »započinjanja« kaznenog postupka, u praksi pokazao nedovoljno jasnim kad je riječ o nepoznatim počiniteljima. Očito je, naime, da je konkretan slučaj podnositelja ustavne tužbe taj pravni problem iznio na svjetlo dana u punom intenzitetu i u svoj njegovoj važnosti.

21. Ustavni sud podsjeća na opće ustavnopravno pravilo: svi su dužni držati se Ustava, a zakone tumačiti na način koji ih čini suglasnim s temeljnim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske (članak 5. u vezi s člankom 3. Ustava), kako bi se u demokratskom društvu (članak 1. Ustava) osigurala vladavina prava i zaštitila ljudska prava.

U tim se okvirima mora tražiti i odgovor na postavljeno pitanje (može li se smatrati da je kazneni postupak »pokrenut«, u smislu ZKP/97 u vezi s člankom 574. stavcima 1. i 2. ZKP/08, ako je riječ o zahtjevu ovlaštenog tužitelja za provođenje pojedinih istražnih radnji protiv nepoznatog počinitelja prije donošenja rješenja o provođenju istrage?). Mjerodavni članci ZKP/97 glase:

»Članak 2.

(...)

(3) Ako Zakon drukčije ne propisuje, državni odvjetnik je dužan poduzeti kazneni progon ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i nema zakonskih smetnji za progon te osobe.

(...)«

»Članak 187.

(1) Istraga se pokreće protiv određene osobe kad postoji osnovana sumnja da je počinila kazneno djelo.

(...)«

»Članak 185.

(1) Kad je počinitelj kaznenog djela nepoznat, državni odvjetnik može zatražiti da redarstvene vlasti poduzmu pojedine istražne radnje ako bi, s obzirom na okolnosti slučaja, bilo svrhovito da se i prije pokretanja istrage poduzmu takve radnje. Ako državni odvjetnik smatra da pojedine istražne radnje treba poduzeti istražni sudac, ili ako treba obaviti obdukciju ili ekshumaciju tijela, predložit će istražnom sucu da poduzme te radnje. Ako se istražni sudac ne složi s tim prijedlogom, zatražit će da o tome odluči vijeće (članak 20. stavak 2.).

(...)«

22. Ustavni sud prvo primjećuje da odgovor na prethodno navedeno pravno pitanje mora biti takav da osigura pravnu sigurnost, pravnu predvidljivost i pravnu izvjesnost u odnosu na svakog pojedinca, jer je riječ o temeljnim izrazima načela vladavine prava u kaznenim stvarima.

Razmotre li se činjenice i okolnosti konkretnog slučaja, nesporno je da je veza između zahtjeva Županijskog odvjetništva u Karlovcu iz 2003. godine za poduzimanje dviju istražnih radnji protiv nepoznatog počinitelja (ekshumacije i ispitivanja svjedoka), s jedne strane, te pritvora podnositelja 2011. godine, s druge strane, izrazito slaba. Uz značajnu vremensku udaljenost (osam godina), nedostaje i temeljna pravna poveznica: nominalna određenost konkretne osobe.

Ustavni sud u tom smislu ocjenjuje nedvojbenim da nepostojanje personalne veze između zahtjeva za provođenje dviju istražnih radnji iz 2003. godine (koji je zahtjev bio usmjeren na »nepoznatog počinitelja«) i pritvora podnositelja ustavne tužbe 2011. godine (koji pritvor nadležno sudsko vijeće povezuje sa zahtjevom iz 2003. godine tumačeći ga kao »procesni kontinuitet kaznenog postupka u odnosu na mjesto, vrijeme i način počinjenja kaznenog djela«) širom otvara vrata pravnoj nesigurnosti, nepredvidljivosti i neizvjesnosti unutar zaštićenog prostora osobne slobode pojedinca.

Drugim riječima, kad bi se prihvatilo tumačenje nadležnog sudskog vijeća, tada nijedan pojedinac ne bi bio u mogućnosti s razumnim stupnjem izvjesnosti predvidjeti svoju pravnu sudbinu jer bi u pitanju primjene pravnih pravila vladala opća pravna nesigurnost: nadležnim bi tijelima bilo omogućeno svakog pojedinca u svako doba povezati s nepoznatim počiniteljima iz istražnih zahtjeva, koji mogu biti i godinama stari, i na toj im osnovi oduzimati slobodu u skladu s pravilima koja su važila u vrijeme izdavanja tih zahtjeva. Tu bi prestala vladavina prava, a započelo bi arbitrarno lišenje slobode.

Čini se da i odredbe ZKP/97, navedene u točki 20. obrazloženja ove odluke, dovoljno jasno ukazuju da je zakonodavac bio svjestan te opasnosti. Iz njih se dostatno jasno može iščitati pravilo da se poduzimanje kaznenog progona, to jest »pokretanje« kaznenog postupka u smislu ZKP/97 može odnositi samo na nominalno određene osobe. Poduzimanje pojedinih istražnih radnji protiv nepoznatog počinitelja, koje su prethodile provođenju istrage, ne bi se moglo smatrati »pokretanjem« kaznenog postupka u smislu ZKP/97 u vezi s člankom 574. stavcima 1. i 2. ZKP/08 (v. točku 12. obrazloženja ove odluke), jer takvo tumačenje ne osigurava građanima nužan stupanj pravne sigurnosti, pravne predvidljivosti i pravne izvjesnosti u odnosu na zaštićeno područje njihove osobne slobode.

Kad se u tom svjetlu sagleda postupanje suda u konkretnom slučaju, do određenog je stupnja valjana podnositeljeva tvrdnja da je osporeno rješenje o provođenju istrage protiv podnositelja iz 2011. godine sudu poslužilo kao sredstvo za »personalizaciju« zahtjeva za provođenje dviju istražnih radnji iz 2003. godine protiv nepoznatog počinitelja. Na taj je način sud zapravo povezao podnositelja sa ZKP/97, a ta je poveznica onda otvorila i mogućnost primjene ZKP/97 na konkretan slučaj.

22.1. Iz prethodnih utvrđenja izvire i odgovor na postavljeno pravno pitanje (može li se smatrati da je kazneni postupak »pokrenut«, u smislu ZKP/97 u vezi s člankom 574. stavcima 1. i 2. ZKP/08, ako je riječ o zahtjevu ovlaštenog tužitelja za provođenje pojedinih istražnih radnji protiv nepoznatog počinitelja prije donošenja rješenja o provođenju istrage?): prijelazne odredbe članka 574. stavaka 1. i 2. ZKP/08 odnose se samo na kaznene postupke (stavak 1.) odnosno na odluke (stavak 2.) u kojima je riječ o nominalno određenim pojedincima, to jest o poznatim (potencijalnim) počiniteljima kaznenih djela.

Sukladno tome, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu iz 2003. godine za provođenje pojedinih istražnih radnji protiv nepoznatog počinitelja, na pravnu situaciju podnositelja ustavne tužbe trebalo je primijeniti ZKP/08.

To znači da je nalog o provođenju istrage protiv podnositelja ustavne tužbe trebao donijeti nadležni državni odvjetnik te da je on trebao biti donesen u postupku koji propisuje ZKP/08. To također znači da je rješenje o istražnom zatvoru trebao donijeti sudac istrage prema pravilima koja propisuje ZKP/08.

22.2. Ustavni sud na kraju primjećuje da je nadležno sudsko vijeće zasnovalo svoju odluku o primjeni ZKP/97 i na rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su IV-1430/11 od 19. listopada 2011. o delegaciji mjesne nadležnosti. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je prijedlog Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, te je dao suglasnost da se istražne radnje u predmetu Županijskog suda u Karlovcu broj: Kir-578/03, te moguća istraga i kazneni postupak protiv nepoznatog počinitelja zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, počinjenog na lokaciji Vidanka-Curak, te u zatvoru »Vila« u Dugoj Resi, vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu, kao stvarno i mjesno nadležnim sudom. To rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zasnivalo se na odredbama »članka 7. stavka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (»Narodne novine«, broj 55/11), u svezi s člankom 12. Zakona o pirmjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava iz 2003. godine (»Narodne novine«, broj 175/03, 29/04 i 55/11)«. Čini se da je nadležno sudsko vijeće zaključilo da Vrhovni sud Republike Hrvatske time ukazuje da se cjelokupni predmet mora voditi po ZKP/97.

Iako je takav zaključak načelno bilo moguće izvesti, Ustavni sud primjećuje da bi time pojedinačno sudsko rješenje o jednoj procesnoj radnji nadjačalo mjerodavne zakonske odredbe. Takav bi pristup vodio u arbitrarnost, što bi bilo suprotno načelu vladavine prava na kojem se zasniva objektivni pravni poredak Republike Hrvatske.

b) Posljedice primjene ZKP/97 na konkretan slučaj

23. Poštujući pravne standarde koje izgrađuje Europski sud u svojoj praksi, pritvor podnositelja ustavne tužbe, u okolnostima konkretnog slučaja, mora se smatrati »nezakonitim« jer nije određen »u skladu s postupkom propisanim zakonom«. Stoga postoji ustavna i konvencijska obveza Ustavnog suda da rješenje o pritvoru podnositelja ukine te ustavna i konvencijska obveza na strani nadležnog tijela da podnositelja ustavne tužbe odmah oslobodi.

Istodobno, postoji i objektivna obveza da rješenje o eventualnom (budućem) oduzimanju slobode podnositelja, to jest o određivanju istražnog zatvora, donese nadležno tijelo (sudac istrage) u postupku i prema pravilima ZKP/08. U tom bi slučaju državni odvjetnik prethodno morao donijeti nalog o provođenju istrage protiv podnositelja ustavne tužbe u postupku koji propisuje ZKP/08. Međutim, sve te eventualne buduće radnje izravno ovise o tome jesu li za to ispunjene zakonske pretpostavke propisane ZKP/08.

Konačno, osobite okolnosti ovog slučaja, vezane uz oduzimanje slobode (pritvor podnositelja) kao glavni predmet ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku, nalažu po naravi stvari da se iz pravnog poretka ukine i rješenje o provođenju istrage protiv podnositelja ustavne tužbe, koje je donio istražni sudac u postupku i prema pravilima ZKP/97. Riječ je, naime, o jednom sudskom aktu, u kojem je istodobno određeno i provođenje istrage i pritvor. Ustavni sud u tom smislu posebno napominje da rješenje o istrazi ne smatra glavnim predmetom ovog ustavnosudskog postupka, jer ono – da nije višestruko povezano s nezakonitim oduzimanje slobode podnositelja – ne bi moglo ni biti samostalan predmet ustavne tužbe.

24. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke odluke.

25. Odluka o objavi odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-5355/2011

Zagreb, 29. studenoga 2011.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.