USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1191

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo M. L. iz Z., trenutno na izdržavanju kazne zatvora u kaznionici u L. – P., na sjednici održanoj 30. travnja 2013. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– točke II., III., V. i VII. izreke presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž-973/07-7 od 21. travnja 2010.,

– točke 1., 2. i 5. izreke presude Županijskog suda u Požegi broj: K-8/06 od 28. svibnja 2007.

III. Predmet se u ukinutim dijelovima vraća Županijskom sudu u Slavonskom Brodu, Stalnoj službi u Požegi na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Podnositelj je pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnio u kaznenoj stvari u kojoj je pravomoćnom sudskom presudom proglašen krivim za više kaznenih djela u području gospodarskog poslovanja te je pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine. Trenutačno je na odsluženju te kazne zatvora na temelju pravomoćne presude koja je predmet ovog ustavnosudskog postupka.

U ustavnoj tužbi tvrdi da su mu u pravomoćno okončanom kaznenom postupku povrijeđeni ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom određeno u članku 14. stavku 2. »povezano s pravom iz čl. 18. Ustava (pravo na učinkovito rješavanje žalbe protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u prvom stupnju)« i ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.).

Također tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06., u daljnjem tekstu: Konvencija).

2. Sudske presude za koje podnositelj smatra da dovode do povrede njegovih ustavnih prava u ovom se postupku osporavaju djelomično, i to:

– točke II., III., V. i VII. izreke presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: I Kž-973/07-7 od 21. travnja 2010. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda),

– točke 1., 2. i 5. izreke presude Županijskog suda u Požegi broj: K-8/06 od 28. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda).

Točke 3. i 4. prvostupanjske presude ukinuo je sam Vrhovni sud točkom I. drugostupanjske presude. U tim je dijelovima predmet vratio Županijskom sudu u Požegi na ponovno suđenje, pa ti dijelovi presuda nisu predmet ovog ustavnosudskog postupka. Predmet ovog postupka nisu ni točka IV. drugostupanjske presude ni točka 6. prvostupanjske presude jer se ne odnose na podnositelja ustavne tužbe nego na drugoosuđenika g. T. S.

3. Na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnositelj je u ustavnoj tužbi zatražio od Ustavnog suda i »privremenu mjeru odgode izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-973/07-7 od 21. travnja 2010. pod točkom III u odnosu na M. L., do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka po ukidnoj odluci pod t. I i II i VI pred Županijskim sudom u Požegi, kao i do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske po tužbi podnositelja M. L. protiv pobijane odluke pod t. III. i VII.« Taj zahtjev podnositelja Ustavni sud nije posebno razmatrao.

4. Ustavni sud u postupku je pribavio mjerodavni spis Županijskog suda u Požegi broj: K-8/06.

5. Podnositelj je Ustavnom sudu 18. travnja 2011. dostavio i presliku rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Kž-475/08-10 od 1. prosinca 2010. kojim je prihvaćena njegova žalba u svojstvu drugooptuženika protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: K-13/02 od 28. siječnja 2008. Tim je rješenjem ukinuta presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 28. siječnja 2008. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje o kaznenoj odgovornosti podnositelja za djelo iz članka 337. stavka 4. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-241/2000, 129/00., 51/01., 105/04., 84/05. i 71/06., u daljnjem tekstu: KZ).

Podnositelj tvrdi da su djela za koja se kao drugooptuženik tereti u tom postupku (u kojem činjenice nisu pravilno utvrđene) činjenično povezana s kaznenim djelima koja su predmet ovog ustavnosudskog postupka, pri čemu su djela obuhvaćena ukinutom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 28. siječnja 2008. vremenski prethodila djelima koja su predmet ovog ustavnosudskog postupka.

Stoga je Ustavni sud zatražio i dobio presliku spisa Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj: K-13/02.

6. Podnositelj je Ustavnom sudu dostavio i presliku presude Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj: II/P-51/02-20 od 20. ožujka 2006., koja je postala pravomoćna i ovršna 7. siječnja 2009. (u daljnjem tekstu: presuda o pravu vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006.).

Smatra da ta presuda dokazuje neosnovanost kaznenih optužbi protiv njega, osobito u odnosu na točke 1. i 5. izreke osporene prvostupanjske presude.

7. Konačno, podnositelj je Ustavnom sudu dostavio presliku svoga zahtjeva za izvanrednu obnovu kaznenog postupka od 5. studenoga 2010. Zahtjev je obuhvatio »točke 1. 2. i 5. prvostupanjske presude od 28. 05. 2007. godine, kao i pravomoćno izrečene presude od strane Vrhovnog suda RH dana 21. 04. 2010. godine«.

Dostavio je i rješenje Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, broj: Kv-8/2011-6K-2/11 od 31. ožujka 2011. kojim je njegov zahtjev odbijen (u daljnjem tekstu: prvostupanjsko rješenje o obnovi postupka od 31. ožujka 2011.) te rješenje Vrhovnog suda broj: I Kž 456/11-6 od 8. studenoga 2011. kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje (u daljnjem tekstu: drugostupanjsko rješenje o obnovi postupka od 8. studenoga 2011.).

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

8. Podnositelj ustavne tužbe u relevantno je vrijeme (1997.) bio direktor tvrtke »F. U.« d.o.o. S. B. i predsjednik Nadzornog odbora tvrtke T.o.B. d.d. S. B. (u daljnjem tekstu: »T.o.B.« d.d. S. B.), a istodobno i 100%-tni vlasnik udjela u tvrtki »F. U.« d.o.o. S. B. koja je bila 95%-tni vlasnik dionica u tvrtki »T.o.B.« d.d. S. B.

Prema utvrđenju Županijskog suda u Požegi, tvrtka »F. U.« d.o.o. S. B. bila je »vladajuće društvo u odnosu na društvo 'T.o.B.' d.d. (točka 5. izreke prvostupanjske presude) i s tim je ovisnim društvom sklapala različite pravne poslove. Osim toga, tvrtka »F. U.« d.o.o. S. B. sklapala je različite pravne poslove i s podnositeljem ustavne tužbe i s trećim pravnim osobama među kojima su pojedini poslovi kasnije postali predmet kaznenih istraga i kaznenih postupaka.

9. Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Požegi broj DO-K-15/98-99 od 6. prosinca 2005. pokrenut je kazneni postupak protiv podnositelja ustavne tužbe, g. T. S. (drugog osuđenika u istom kaznenom postupku koji je predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom) te još dviju osoba (g. A. J. i g. Z. T.) zbog osnovane sumnje u počinjenje više različitih kaznenih djela u području gospodarskog poslovanja. Kazneni postupak protiv g. A. J. i g. Z. T. kasnije je razdvojen, tako da se osporene presude koje su predmet ovog ustavnosudskog postupka odnose samo na podnositelja ustavne tužbe i na g. T. S.

Županijski sud u Požegi podnositelja kao prvooptuženika i g. T. S. kao drugooptuženika proglasio je krivima za dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ-a koja su pobliže opisana u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, te za tri kaznena djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. KZ-a koja su pobliže opisana u točkama 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude, pri čemu je kazneno djelo opisano u točki 5. izreke prvostupanjske presude Vrhovni sud preinačio u pravnom opisu i pravnoj oznaci djela.

Za svako od pet kaznenih djela koje je prvostupanjski sud utvrdio da je podnositelj ustavne tužbe počinio, taj je sud podnositelju izrekao pojedinačnu kaznu zatvora, i to:

– za kazneno djelo iz točke 1. izreke presude prvostupanjski sud utvrdio je kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i šest (6) mjeseci;

– za kazneno djelo iz točke 2. izreke presude prvostupanjski sud utvrdio je kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i jednog (1) mjeseca;

– za kazneno djelo iz točke 3. izreke presude prvostupanjski sud utvrdio je kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i četiri (4) mjeseci;

– za kazneno djelo iz točke 4. izreke presude prvostupanjski sud utvrdio je kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i dva (2) mjeseca;

– za kazneno djelo iz točke 5. izreke presude prvostupanjski sud utvrdio je kaznu zatvora u trajanju od jedne (1) godine i pet (5) mjeseci;

Prvostupanjski sud izrekao je podnositelju ustavne tužbe jedinstvenu kaznu zatvora za svih pet (5) kaznenih djela u trajanju od tri (3) godine i 6 (šest) mjeseci.

10. U točki I. izreke drugostupanjske presude Vrhovni sud ukinuo je dijelove prvostupanjske presude u točkama 3. i 4. izreke, pa time i pripadajuće kazne zatvora u trajanju od jedne (1) godine i četiri (4) mjeseca odnosno jedne (1) godine i dva (2) mjeseca.

Sukladno tome, do donošenja ove odluke podnositelj ustavne tužbe pravomoćno je osuđen za počinjenje ukupno tri kaznena djela. U ovoj će se odluci ta kaznena djela označavati kao kaznena djela iz točke 1., točke 2. i točke 5. izreke prvostupanjske presude. Sažeti činjenični opis tih djela glasi:

a) djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude – sklapanje ugovora o zamjeni nekretnina »po nepravilnim uvjetima« (v. točku 14.5. obrazloženja ove odluke) s tvrtkom u kojoj je podnositelj 95%-tni vlasnik dionica s ciljem da za sebe pribavi znatnu imovinsku korist, što je i učinio,

b) djelo iz točke 2. izreke prvostupanjske presude – prodaja nekretnine trećoj osobi s ciljem da podnositelj za sebe pribavi znatnu imovinsku korist, što je i učinio na način da je prisvojio gotovinska sredstva od njezine prodaje,

c) djelo iz točke 5. izreke prvostupanjske presude – poticanje drugoga da sklapa ugovore o kreditu na štetu tvrtke u kojoj je podnositelj 95%-tni vlasnik dionica u korist tvrtke u kojoj je podnositelj 100% vlasnik udjela.

11. U točki III. izreke drugostupanjske presude Vrhovni sud preinačio je prvostupanjsku presudu u odluci o kazni u odnosu na točku 1. njezine izreke, tako da je duljinu te pojedinačne kazne zatvora povećao na dvije (2) godine.

Vrhovni sud prihvatio je pojedinačnu kaznu zatvora za podnositelja koju je izrekao prvostupanjski sud u trajanju od jedne (1) godine i jednog (1) mjeseca za kazneno djelo iz točka 2. izreke prvostupanjske presude. Prihvatio je i pojedinačnu kaznu zatvora za podnositelja koju je izrekao prvostupanjski sud u trajanju od jedne (1) godine i pet (5) mjeseci za kazneno djelo iz točke 5. izreke prvostupanjske presude (uz preinačenje pravnog opisa i pravne oznake djela).

Primjenom članka 60. stavka 1. i stavka 2. točke c) KZ-a Vrhovni sud osudio je podnositelja ustavne tužbe za tri (3) pravomoćno presuđena kaznena djela na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri (4) godine.

12. Na kraju se navodi i sadržaj ostalih točaka izreke drugostupanjske presude.

Točkom IV. izreke presude Vrhovnog suda u odnosu na drugooptuženika T. S. preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni.

Točkom V. izreke presude Vrhovnog suda utvrđeno je da na temelju članka 63. KZ-a podnositelju i drugooptuženiku u izrečene kazne zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru u trajanju od 7. svibnja do 20. svibnja 1998.

Točkom VII. izreke presude Vrhovnog suda u preostalom dijelu, u odnosu na točke 1. i 2. prvostupanjske presude, odbijene su žalbe stranaka.

13. Budući da se u ovom postupku razmatraju tri različita kaznena djela za koja je podnositelj ustavne tužbe pravomoćno osuđen i već služi kaznu zatvora, Ustavni sud ocjenjuje nužnim činjenice i okolnosti svakog tog djela podrobno prikazati prema stanju u spisu predmeta, navodima podnositelja ustavne tužbe i dokumentima koje je on dostavio Ustavnom sudu.

III. SUDSKI POSTUPCI PROTIV PODNOSITELJA

1) Prvo kazneno djelo (točka 1. izreke prvostupanjske presude)

a) Sudski postupci vezani uz prvo kazneno djelo podnositelja

14. Za prvo kazneno djelo, opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude koju je potvrdio i Vrhovni sud, utvrđena je krivnja podnositelja ustavne tužbe i drugooptuženog g. T. S. što su:

»1. dana 17. travnja 1997. godine u S. B. prvooptuženik M. L. kao predsjednik Nadzornog odbora tvrtke 'T.o.B.' d.d. S. B. i kao takav dužan vršiti nadzor nad vođenjem poslovanja društva i drugooptuženik T. S. kao direktor iste tvrtke i kao takav ovlašten za vođenje poslova društva, nakon što je prvooptuženik M. L. kao jedini osnivač i direktor tvrtke 'F. C.' d.o.o. u ime i za račun tvrtke 'F. C.' d.o.o. zaključio ugovore o kupnji 100% dionica tvrtke 'U.' d.d. S. B., te koristeći upravljačka prava iako dionice nisu bile u cijelosti otplaćene, pripojio tvrtku 'U.' tvrtci 'F. C.' d.o.o. i promijenio ime tvrtke 'F. C.' d.o.o. u 'F. U.' d.o.o. te je tvrtka 'F. U.' d.o.o. zaključila ugovore o kupnji većinskog paketa dionica tvrtke 'T.o.B.' d.d. S. B. koje nije u cijelosti otplatila, kao i, nakon što je prvooptuženik M. L., koji se uknjižio kao jedini član i direktor tvrtke 'F. U.' d.o.o. dio nekretnina tvrtke 'F. U.' d.o.o., ranije u vlasništvu tvrtke 'U.' d.o.o., prisvojio, darujući si ih, odnosno putem molbi zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Slavonskom Brodu zatražio da se uknjiže na njega osobno, izjednačavajući identitet tvrtke 'pravne osobe' i identitet osnivača – vlasnika 100%-tnog udjela iste – u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za prvooptuženika M. L., zaključili ugovor o zamjeni, pozivajući se na odluku Skupštine tvrtke 'T.o.B.' d.d. od dana 7. travnja 1997. godine, kojim je ugovorima prvooptuženik M. L. zamijenio nekretnine na opisani način 'stečene' od tvrtke 'F. U.' d.o.o. i to (popis nekretnina koji slijedi ispušten je kao nepotreban – op. Ustavni sud) 'utvrdivši u ugovoru da je vrijednost nekretnina koje je dao u zamjenu prvooptuženik M. L. 6.414.924,12 DEM, a nekretnina koje je 'T.o.B.' d.d. dao u zamjenu 6.297.238,00 DEM, znajući da je vrijednost potonjih nekretnina znatno veća, budući se do vrijednosti nekretnina danih u zamjenu prvooptuženika M. L. došlo provođenjem građevinskog vještačenja, dok je za vrijednost nekretnina 'T.o.B.' d.d. uzeta procjena iz elaborata o pretvorbi, čime je provođenjem ugovora o zamjeni i upisom prvooptuženika M. L. kao vlasnika na nekretninama koje je 'T.o.B.' d.d. dao u zamjenu i pribavljena nepripadna imovinska korist u iznosu višestrukom većem od 30.000,00 kuna«.

Time su, prema utvrđenju sudova, podnositelj ustavne tužbe i drugooptuženi g. T. »kao odgovorne osobe s ciljem da drugom, odnosno sebi pribave znatnu imovinsku korist iskoristili svoje položaje, te takovu korist i pribavili«. Prema utvrđenju sudova, riječ je o kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ-a.

14.1. U obrazloženju prvostupanjske presude Županijski sud u Požegi naveo je sljedeće razloge zbog kojih je utvrdio kaznenu odgovornost podnositelja za prvo kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ-a, pobliže opisano u točki 1. izreke te presude (str. 30. – 32. presude):

»Vijeće je u cijelosti prihvatilo navode iz optužbe i nedvojbeno utvrdilo da su pod ovom točkom prvooptuženi M. L. i drugooptuženi T. S. kao supočinitelji, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi u znatnom iznosu (višestruko većem od 30.000,00 kn) kao odgovorne osobe u 'T.o.B.' d.d. i 'F. U.' iskoristili svoj položaj i takvu korist M. L. kao fizičkoj osobi i pribavili.

... skupština 'T.o.B.' d.d. na kojoj je donesena odluka o zamjeni nekretnina održala dana 7. 4. 1997. godine a na njoj su prisustvovali M. L. kao punomoćnik 'F. U.' d.o.o. i S. H. kao punomoćnik malih dioničara. Predsjednik skupštine bio je M. L., a u zapisniku sa skupštine naznačeno je da je potrebno voditi računa da zamijenjene nekretnine budu iste vrijednosti, te da će se to osigurati kvalitetnom procjenom od strane ovlaštenog sudskog vještaka građevinske struke. Nadalje, nesporno je da odluka skupštine 'T.o.B.'-a od 7. 4. 1997. g. nije glasila da će nekretnine mijenjati 'T.o.B.' i M. L. već 'T.o.B.' i 'F. U.', da bi se ta odluka 7 pol mjeseci nakon donošenja ispravljala kod javnog bilježnika 'izjavom' M. L. javnom bilježniku koji je i sam prisustvovao skupštini i koji je sačinio zapisnik sa skupštine. Unatoč jasne odluke skupštine zaključen je ugovor o zamjeni 17. 4. 1997. g. između M. L. i 'T.o.B.'-a zastupanog po T. S., i u točki 3 ugovora utvrđuje se da je vrijednost nekretnina koje daje u zamjenu M. L. 6.414.924,12 DEM, uz procjenu vještaka, a vrijednost nekretnina koje daje u zamjenu 'T.o.B.' d.d. 6.297.238,00 DEM, kako je to procijenjeno u elaboratu o pretvorbi 'T.o.B.'-a. Ovdje je potrebno napomenuti da je vrijednost 'F. U.' utvrđena vještačenjem po tvrtci 'M.' angažiranoj po 'F.U.' i M. L., dok je propušteno vještačenjem utvrditi tržišnu vrijednost nekretnina 'T.o.B.'-a. ... Činjenica je da u vrijeme održavanja skupštine 'T.o.B.'-a, dakle 7. 4. 1997. g., M. L. nije bio u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik svih nekretnina koje su bile predmet zamjene, već je u većem dijelu to bio 'F. U.'. Zato je M. L. kao vlasnik većine zamijenjenih nekretnina uputio zamolbu Općinskom sudu u Slav. Brodu dana 8. 4. 1997. g., dakle dan nakon skupštine, a sud je 5. 5. 1997. g. donio traženo rješenje pod brojem Z-2311/97. Činjenica je da je M. L. upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama na dijelu nekretnina koje je dao u zamjenu 'T.o.B.' i to dana 18. 4. 1997. g. ...

Vijeće ni u kom slučaju nije moglo prihvatiti obranu prvo a ni drugooptuženika da su nekretnine koje je M. L. primio u zamjenu manje vrijednosti od onih koje je dobio jer su opterećene hipotekama i drugim založnim pravima, te da njegova namjera da pristupi predmetnoj zamjeni nije bila u stjecanju protupravne imovinske koristi već u osiguravanju sredstava putem kredita od banaka radi konsolidacije ovisnog društva i njegove likvidnosti kako bi ono moglo poslovati.

Upravo njegove radnje koje slijede nakon predmetne zamjene govore suprotno. Naime, ugovor o zamjeni nekretnina, kako je ranije navedeno, zaključen je 17. 4. 1997. g., a već dana 12. 5. 1997. g. zaključen je ugovor o prijenosu dionica prema kojem 'F. U.' d.o.o., zastupan po M. L., prodaje dionice 'T.o.B.'-a d.d. A. J., a dana 13. 5. 1997. g. M. L. s A. J. zaključuje ugovor o prijenosu tvrtke, prema čijim odredbama je tvrtka 'F. U.' d.o.o. s cjelokupnom aktivom i pasivom (izuzev iskazane dobiti za poslovnu 1994. i 1995. godinu u iznosu od 3.133.232,32 kn) za iznos od samo 18.000,00 kn prenesena na A. J.. Pri tome M. L. ugovara da mu pripada dobit za 1994. i 1995. godinu ...

(...)

Obrana obojice optuženika po ovoj točki optužbe također ne odgovara istini glede razlike vrijednosti nekretnina koje je dao u zamjenu 'T.o.B.' Naime, prvooptuženik se brani da su nekretnine koje je primio u zamjenu manje vrijednosti od onih koje je dao. Utvrđene činjenice govore upravo suprotno tj. nedvojbeno je utvrđeno da je predmetnom zamjenom prvooptuženiku M. L. pribavljena nepripadna korist u iznosu višestruko većem od 30.000,00 kn. I. P., vještak graditeljske struke i procjenitelj nekretnina, je temeljem naloga suda izvršio procjenu vrijednosti nekretnina koje su bile predmet zamjene, te utvrdio da je vrijednost nekretnina koje je M. L. dao u zamjenu bila 3,.553212 puta manja od nekretnina koje je u zamjenu dao 'T.o.B.' d.d. (13.700.000,00 DEM naspram 3.800.000,00 DEM).

Također je i knjigovodstveno-financijski vještak B. Š. utvrdio da je knjigovodstvena vrijednost nekretnina s kojima je u zamjenu ušao M. L. na dan 31. 12. 1996. g. (neposredno prije zamjene) iznosila 10.072.260,75 kn, a knjigovodstvena vrijednost nekretnina s kojima je u zamjenu ušao 'T.o.B.' d.d. na dan 25.862.232,70 kn. Iako su optuženici stavljali brojne primjedbe na nalaze i mišljenja ovih vještaka i čak tražili novo vještačenje nema nikakve dvojbe da je pribavljena nepripadna imovinska korist bila u višestrukom iznosu od 30.000,00 kn, a novim vještačenjem se ne bi utvrdile neke nove bitne činjenice i okolnosti. ...

... Dakle, jedina svrha zamjene je bila pribavljanje protupravne imovinske koristi za M. L. što je i drugooptuženik T. S. jako dobro znao, te je posve nesporno da je i on supočinitelj ovog kaznenog djela. ...«

Na str. 38. prvostupanjske presude nadležni sud dao je svoju ocjenu kažnjivog ponašanja podnositelja u cjelini, sagledavajući djela iz točaka 1. i 5. izreke prvostupanjske presude u međusobnoj povezanosti. Po toj je osnovi zaključio da je postojala namjera podnositelja da našteti tvrtki »T.o.B.« d.d. S. B. u cilju izvlačenja njezine imovine u korist društva »F. U.« d.o.o. :

»Svjestan da je napravio pogrešan poslovni potez kupnjom dionica 'T.o.B.'-a M. L. je pokušao na sve moguće načine povratiti taj novac. On je koncentracijom funkcija (direktor 'F. U.', predsjednik NO 'T.o.B.'-a) posjedovao utjecaj po osnovi vlasništva dionica 'T.o.B.'-a i udjela 'F. U. te kao takav kreirao sva događanja zlorabeći te funkcije i koristeći svoj utjecaj pri čemu je bio istodobno i počinitelj i poticatelj i sve radnje su u biti usmjerene da njegova 'privatna tvrtka' 'F.U.' i on osobno, a na štetu tvrtke 'T.o.B.' čiji je direktor bio T. S., izvuče imovinu iz te tvrtke u svoju 'privatnu tvrtku' ili pak u osobnu imovinu prebacujući različite obveze 'privatne tvrtke' na 'T.o.B.' Dakle, prvooptuženik M. L. se upustio u protuzakonite (kažnjive) radnje što nikako nije smio učiniti. Naime, on se upuštanjem u dioničarstvo upustio u svojevrsno 'kladioničarstvo' gdje se kupovinom dionica unaprijed mora prihvatiti rizik da se dobije na tim dionicama ili pak izgubi. Nitko od dioničara, videći da će izgubiti u tom dioničarstvu nema pravo odustati od te 'igre' na način da povuče svoj ulog, tj. ono što je uplaćeno za dionicu iz imovine društva. Naime, prema ZTD kao što je to već i istaknuto, društvo je pravna osoba i nitko ne može biti vlasnik niti suvlasnik pravne osobe.

O dopustivosti stjecanja vlastitih dionica pisao je i prof. dr. J. B. u svojoj knjizi 'Pravo društava' – knjiga II – 'Društvo kapitala' na str. 322-328 gdje se, između ostalog, kaže da potrebu sjecanja dionica da se od društva otkloni teška šteta koja neposredno predstoji treba ocijeniti tako da takva šteta mora prijetiti društvu, a ne dioničaru.

S obzirom na navedeno eventualni gubitak dionica odnosno imovine poduzeća ne može se tretirati kao relevantan u smislu olakotnih okolnosti, pa stoga vijeće na strani optuženika i nije našlo nekih posebno olakotnih okolnosti koje bi njegovim djelima dale manji značaj, osim optuženikove dosadašnje neosuđivanosti. S druge pak strane od otegotnih okolnosti vijeće je cijenilo optuženikovu upornost kojom je poduzeo niz kažnjivih radnji isključivo u cilju izvlačenja imovine iz 'T.o.B.'-a u svoju 'privatnu tvrtku' a na štetu tvrtke čiji je direktor bio T. S.«

14.2. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnijeli su osobno podnositelj (3. kolovoza 2007.) i branitelj podnositelja (19. rujna 2007.). U odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude u žalbama je navedeno:

»... okrivljenik ističe da sud prvog stupnja nije provjerio navode obrane, a dužan je s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje terete okrivljenika, kao i one koje mu idu u korist. Međutim, sud nije prihvatio dokazne prijedloge koji se odnose na ... dopunsko ili novo knjigovodstveno i građevinsko vještačenje, a upravo bi se na taj način utvrdilo da niti jedna radnja okrivljenika nije bila usmjerena na stjecanje protupravne imovinske koristi, već se radilo o poslovnim potezima koji su trebali poboljšati financijsko stanje poduzeća ... Budući da je vrijednost zamijenjenih nekretnina bitna za kazneno djelo iz toč. 1. presude, sud je morao u obrazloženju navesti zbog kojih razloga ne prihvaća vrijednost nekretnina koje su procijenili drugi, također ovlašteni građevinski vještaci, kao i prihvatiti prijedlog obrane da se provede novo vještačenje vrijednosti nekretnina u vlasništvu I-okrivljenog ... tijekom postupka je utvrđeno da su svi ugovori o prodaji nekretnina 'T.o.B.'-a sukladno sanacijskom programu bili podneseni nadležnom poreznom tijelu općine radi plaćanja poreza na promet nekretnina. Nadležno porezno tijelo svojim rješenjima razrezalo je porez po svim navedenim ugovorima te ni za jednu nekretninu nije odredilo veću poreznu osnovicu od one koja je iskazana u ugovoru. I sporni ugovor također je podnesen nadležnom poreznom tijelu i na njega u odnosu na vrijednost nekretnina koje se zamjenjuje nije bilo primjedaba niti je određena viša vrijednost od ugovorene. Mada se radi o utvrđivanju činjenica koje su bitne za ovo kazneno djelo, Sud ih nije utvrdio i proglasio je prvooptuženika krivim za kazneno djelo iz toč. 1. presude. ...«

14.3. Odlučujući o osnovanosti žalbenih navoda u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude Vrhovni sud obrazložio je razloge zbog kojih smatra da je podnositelj ustavne tužbe nizom kažnjivih djela »isisavao« imovinu uz društva »F. U.« d.o.o.:

»... Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je sud prvog stupnja izveo sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički i logično ocijenio, i to kako zasebno tako i u međusobnoj povezanosti, pa se njegovim zaključcima nema što prigovoriti.

... Naime, opt. L. je dionice društva 'U.' d.d. stekao nakon pretvorbe sukcesivnim kupovanjem od malih dioničara i HFP-a po izuzetno povoljnim uvjetima i nije ih do kraja otplatio, a potom ga je pripojio društvu 'F. C.' d.o.o. kojeg je sam osnovao ulaganjem najnižeg tada predviđenog iznosa temeljnog kapitala, te nekretnine, koje je izvorno imalo u vlasništvu društvo 'U.' d.o.o., na više načina prenio na sebe osobno, pri čemu sadržaj dokumentacije na osnovu koje je to učinio pati od proturječnosti i nejasnoća, na koje je ukazao i knjigovodstveni vještak. Imaju li se uz to na umu i brojne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojima je na temelju tada postojećeg izvanrednog pravnog lijeka spriječena uknjižba vlasništva optuženika u zemljišne knjige u odnosu na te nekretnine (tako npr. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18.11. 1998. Gzz-48/10 i od 28.04.1999. Gzz-81/98), tada nema sumnje da i konačna cijena po kojoj je prodan jedini udio u društvu 'F. U.' d.o.o. demonstrira pad vrijednosti tog društva, uzrokovan nepobitno i opisanim isisavanjem imovine iz njega.

Nadalje, pravni posao zamjene nekretnina između 'T.o.B.' d.d. i M. L. sporan je i upitan iz više razloga, kako je to pravilno uočio i povezao prvostupanjski sud. Kao prvo, činjenica je da zapisnik sa skupštine društva 'T.o.B.' od 07. travnja 1997. – 1.64 (u situaciji kada je imatelj najvećeg dijela dionica društva 'TOB' d.d. društvo 'F. U.' d.o.o., čiji je zakonski zastupnik i jedini imatelj udjela M. L.) sastavljen po javnom bilježniku M. V. na nekoliko mjesta sasvim određeno navodi da će stranke ugovora o zamjeni nekretnina čije se sklapanje dozvoljava i određuje biti s jedne strane 'T.o.B.' d.d., a s druge 'F. U.' d.o.o., a ne fizička osoba M. L.. Naknadna 'ispravka' (1.65) sastavljena po istom javnom bilježniku kojom on konstatira pristup opt. M. L. u javnobilježnički ured i predočavanje niza isprava kojima se utvrđuje da je upravo opt. L. stekao nekretnine koje trebaju biti zamijenjene s onima u vlasništvu 'T.o.B.' d.d., ima li se u vidu sadržaj tog dokumenta i vrijeme njegovog sastavljanja – 20. studeni 1997., ne otklanja na uvjerljiv način uočeno proturječje između sadržaja skupštinskog zapisnika i Ugovora o zamjeni nekretnina od 17. travnja 1997. (1.66 do 68) u pogledu suugovaratelja 'T.o.B.' d.d.

Nadalje, ispravno je prvostupanjski sud ovu nedosljednost povezao s nepostupanjem po daljnjem zaključku skupštine 'T.o.B.' d.d., kojim je navedeno da će se voditi računa o tome da zamijenjene nekretnine budu iste vrijednosti, kako ne bi došlo do 'oštećenja društva 'T.o.B.' d.d. ili 'F. U.' d.o.o. i to tako što će se osigurati 'kvalitetna procjena od strane ovlaštenog sudskog vještaka građevinske struke.' Kako je ovo vještačenje obavljeno isključivo u odnosu na nekretnine koje je u zamjenu dao opt. M. L. (pri čemu se i vještačenje tih nekretnina referiralo kao na one koje su u vlasništvu 'F. U.' d.o.o., a ne M. L. – 1.75 do 89), dok se za procjenu vrijednosti nekretnina 'T.o.B.' d.d. koristila ona iz elaborata o pretvorbi, iako je notorno da su općenito tijekom pretvorbe sve nekretnine bile podcijenjene kako bi se djelatnicima društava u pretvorbi omogućilo stjecanje dionica tih društava, taj podatak, uz zaključke iz nalaza i mišljenja u ovom postupku provedenog građevinskog vještačenja i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda ukazuje na ciljano i smišljeno postupanje obojice optuženika, kojima su sve te okolnosti, kao i obveze naložene od skupštine bile poznate.

Prigovori optuženika kojima se nastoji dovesti u pitanje vrijednost nekretnina utvrđena u kaznenom postupku naloženim i provedenim građevinskim vještačenjem potpuno su promašeni. Naime, što se tiče vrijednosti rashladnih uređaja, odnosno opreme ugrađene u nekretnine 'F. U.' d.o.o. nakon pretvorbe, bez obzira na to što ih vještak P. po vlastitoj izjavi nije uzeo u obzir jer mu nedostaju stručno znanje i drugi podaci, za istaknuti je da se i prema vještačenju na koje se žalitelj poziva (a radi se o onom sačinjenom po tvrtci 'M.' d.o.o., S. B.) najveći dio ukupne vrijednosti tih nekretnina temelji na vrijednosti zemljišta, zbog čega je opravdano utvrđeno da je imovinska korist pribavljena u iznosu koji zasigurno višestruko premašuje 30.000,00 kn.«

14.4. Podnositelj je 5. studenoga 2010. podnio Županijskom sudu u Požegi zahtjev za izvanrednu obnovu postupka (v. točku 7. obrazloženja ove odluke). Kad je riječ o kaznenom djelu opisanom u točki 1. izreke prvostupanjske presude, razloge zbog kojih je predložio obnovu kaznenog postupka podnositelj ustavne tužbe obrazložio je ovako:

»1. Za kazneno djelo 337 st. 4. KZ iz točke 1. presude ... pojavile su se nove okolnosti kojih nije bilo kad se izricala presuda, a to je pravomoćna presuda P-51/02 koja je postala pravomoćna 07. 01. 2009. godine (u prilogu), te koja nije uzeta u razmatranje pred sudskim vijećem, dakle skoro dvije godine nakon izricanja prvostupanjske presude, a u kojoj je dokazano pravo vlasništva, i koja je ključni dokument koji deinkriminira djela iz točke 1. i to u izreci prvostupanjske i drugostupanjske presude gdje se navodi da sam kao okrivljenik prisvojio – isisao imovinu F. U.-a d.o.o. na način da sam darovao sam sebi iste, pritom izjednačavajući identitet tvrtke – pravne osobe i identitet osnivača – 100%-tnog udjela iste, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za mene osobno kao okrivljenika. Pravomoćna presuda P-51/02 baca sasvim novo svjetlo na okolnosti gdje se iz presude vidi da sam Sporazumom od 04. 04.1996. godine stekao sporne nekretnine, tako što sam za iste ostavio čistu novčanu dobit na koju je plaćen porez na dobit, a koja je pripadala meni osobno. Isto tako ta pravomoćna presuda rješava dvojbe skupštine od 07. 04. 1997. god., na kojoj se uporno nametalo pitanje tko je trebao napraviti Ugovor o zamjeni sa 'T.o.B.'-om od 17.04.1997., da li L. M. ili F. U. d.o.o. ...«

14.5. Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi odbio je zahtjev podnositelja za obnovu kaznenog postupka prvostupanjskim rješenjem o obnovi postupka od 31. ožujka 2011. (v. točku 7. obrazloženja ove odluke), uz zaključak da predloženi dokazi i činjenice ne pružaju osnovu za ponavljanje postupka. U odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude u obrazloženju je navedeno:

»Proučavajući navode osuđenike, vijeće je zaključilo da niti u jednom od gore navedenih slučajeva nema dovoljno osnova da bi se postupak ponavljao.

1. što se tiče presude P-51/02 ona u svakom slučaju čini neistinitim dio presude (optužnice) u dijelu u kojem se navodi da je osuđenik 'zatražio da se uknjiže (nekretnine) na njega osobno, izjednačavajući identitet tvrtke 'pravne osobe' i identitet osnivača – vlasnika 100 postotnog udjela iste ... ' Međutim bit kaznenog djela pod točkom 1. jest zamjena nekretnina po nepravilnim uvjetima. Radi se o zamjeni nekretnina na jednoj strani procijenjenim po građevinskom vještaku, a na drugoj strani ('T.o.B.' d.d.) po elaboratu o pretvorbi. Dakle nekretnine sada u vlasništvu M. L. procijenjene su po tržišnoj vrijednosti, a nekretnine 'T.o.B.'-a koje se uzimaju u zamjenu procijenjene su po knjigovodstvenoj vrijednosti. Na tom tragu provedena su vještačenja i donesena pravomoćna sudska presuda. Dakle bit kaznenog djela se nije promijenila, jer je oštećenik ostao isti, šteta je ostala ista, a i tim osoba koja je pribavila protupravnu imovinsku korist ostala je ista. Argument da je jedna od nekretnina prodana nakon 12 godina po određenoj cijeni »(podnositelj je u zahtjevu ponovo osporio nalaz i mišljenje građevinskog vještaka u provedenom kaznenom postupku postupku tvrdeći da je kasniji vlasnik inkriminiranih nekretnina P. T.p.Z. 12 godina nakon procjene prodala nekretninu R.k.V. za 2.966.514,37 kuna, a on je istu tu nekretninu 17. travnja 1997. godine stekao za dva milijuna maraka – op. Ustavnog suda)« ne može se uzeti kao relevantna činjenica, jer su u pitanju tržišne odrednice kao što su opće poznati pad vrijednosti nekretnina, motivi prodavatelja i slično.

Imajući sve te činjenice u vidu vijeće je mišljenja da bi odluka suda u ponovljenom postupku bila identična, pa nema osnove za ponavljanje.

(...)

Obzirom na izneseno, za zaključiti je da ne postoje uvjeti za obnovu kaznenog postupka budući predloženi dokazi i činjenice nisu dostatni niti prikladni da bi se izmijenila činjenična podloga presude, pa je stoga temeljem čl. 410. st. 1. ZKP riješeno kao u izreci.«

14.6. I podnositelj osobno i njegov odvjetnik podnijeli su protiv tog rješenja žalbu. U njoj podnositelj naglašava da je »glavna bit optužnice i samih presuda neistinita što je i sud konačno utvrdio i naveo u svom rješenju, te je time dovedena u pitanje i sama kvalifikacija kaznenog djela po kojem je napravljena presuda kao i visina kazne pod točkom 1. presude, ...« Smatra neodrživim da kraj takvog stanja stvari sud »ostaje kod činjenice da se nije promijenila bit kaznenog djela, ne vodeći računa da bi takva presuda u najgorem slučaju po osuđenika bila blaža ...« Potvrđuje da su nekretnine koje je dao u zamjenu vještačene po građevinskom vještaku, dok su nekretnine 'T.o.B.' d.d. vještačene po elaboratu iz pretvorbe. Međutim, naglašava da su nekretnine 'T.o.B.' d.d. »također procijenjene po građevinskom vještačenju P. iz S. B. koje su i uzete prilikom zamjene, a nikako knjigovodstvene, a da su uzete knjigovodstvene vrijednosti iste bi bile puno manje, s obzirom da su nekretnine stare više desetaka godina te im je pala vrijednost i takve knjigovodstvene vrijednosti zasigurno bi samo smanjile vrijednost nekretnina i sve bi bilo u prilog osuđenika ...« Naglašava da »nikakve knjigovodstvene vrijednosti nisu uzimane niti kod osuđenika niti kod T.o.B.-a, nego građevinske vrijednosti koje je odobrio i Fond za privatizaciju u priloženom glasovanju«, nakon čega je slijedila procjena Porezne uprave, pri čemu su »u postupku priložene procjene istih nekretnina« i sudskih vještaka iz Zagreba, Osijeka i Slavonskog Broda, a »što je kako je navedeno u sudskom postupku rezultiralo da nije bilo razlike između njihovih i procjena iz elaborata o pretvorbi prilikom zamjene. Neshvatljiva je konstatacija suda koji je uvidio da je oštećenik tvrtka P. d.o.o. temeljem priloženih sporazuma od 03. 07. 2009. god. dok traje građanska parnica sa osuđenikom sve četiri nekretnine prodala drugoj pravnoj osobi za do i tri puta manji iznos i to nakon 12 godina ...« U tom se svjetlu podnositelj osvrće na tvrdnju suda kako su »u pitanju tržišne odrednice kao što su pad vrijednosti nekretnina, motivi prodavatelja i slično«, pa »postavlja pitanje zašto takav stav sud nije zauzeo kada je i osuđenik u pitanju. Takva činjenica ne da je netočna nego vrijeđa osuđenika sa svojim zaključcima koji na istim činjenicama nejednako postupa, jednu osobu za isto sudi dok drugoj daje legitimitet.«

14.7. Žalbu podnositelja odbio je Vrhovni sud drugostupanjskim rješenjem o obnovi postupka od 8. studenoga 2011. (v. točku 7. obrazloženja ove odluke). U odnosu na točke 1. i 5. izreke prvostupanjske presude u obrazloženju je navedeno:

»Pravilno je prvostupanjski sud zaključio nakon provedenih izvida, da dokazi koje je osuđenik ponudio kao nove, nisu prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika ili blaže kažnjavanje. Naime, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu br. P-51/02 nije novi dokaz, jer je taj dokaz bio razmatran u drugostupanjskom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, jer je istican u žalbi kojoj je priložena ova presuda kao dokaz. Sukladno zaključku drugostupanjskog suda, ističe se, da je činjenica stjecanja pravne osnove za upis prava vlasništva osuđenika koja je utvrđena presudom Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 20. ožujka 2006 godine br. P-51/02, u odnosu na učin kaznenih djela iz čl. 337 st. 1, 3 i 4 KZ i čl. 292 st. 1 i 2 KZ za koja je osuđenik proglašen krivim, činjenično opisanih u svim elementima koje čine obilježja ovih kaznenih djela pod t. 1 i 5 izreke prvostupanjske presude, sasvim irelevantan.«

b) Prigovori podnositelja pred Ustavnim sudom u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude

15. Kad je riječ o točki 1. izreke prvostupanjske presude, u ustavnoj tužbi podnositelj posebno ističe:

»(...) U toku cijelog postupka podnositelj tvrdi da nije počinio niti jedno od kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret, posebno ne ono pod toč. 1. presude, odnosno da bi sklapanjem sporazuma sa trgovačkim društvom F. U. dana 4. travnja 1996. o zamjeni ostvarene a neisplaćene dobiti za 1994. i 1995. godinu za nekretnine u vlasništvu F. U.-a, a na temelju Odluke tog trgovačkog društva od 3. travnja 1996., ostvario nepripadnu imovinsku korist višestruko veću od 30.000,00 kuna. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je za 1994. i 1995. društvo F. U. d.o.o. ostvarilo dobit u iznosu od 3.195.860,15 kuna, utvrđeno je također da je društvo osnovano u skladu sa Zakonom o poduzećima. Podnositelj kao 100%-tni vlasnik društva sklopio je valjani sporazum o zamjeni gore citirane ostvarene dobiti u društvu F. U. d.o.o. za nekretnine u vlasništvu tog društva, a podsjeća se da su na navedenu dobit društva uredno podmirene sve porezne obveze i plaćen porez na dobit, što je i pravomoćno utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj: P-51/02. Tom presudom je ujedno utvrđeno da je podnositelj stekao valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva iznajmljenih nekretnina na svoje ime i vlasništvo, što je on i učinio, čime je dokazano da su i daljnji pravni poslovi podnositelja vezani za predmetne nekretnine bili zakoniti i transparentni. Tako legalno stečene nekretnine podnositelj je dakle mijenjao Ugovorom o zamjeni od 17. travnja 1997. za nekretnine trgovačkog društva T.o.B. d.d. S. B. sve uz suglasnost Hrvatskog fonda za privatizaciju, što je popraćeno konstatacijom tog tijela da prilikom sklapanja tog ugovora nije došlo do nesrazmjera u vrijednosti zamijenjenih nekretnina i da iste nisu mijenjane ispod procijenjenih vrijednosti. Premda je navedene tvrdnje podnositelj istaknuo u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude, Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude na istaknute navode nije se niti osvrnuo, već je samo paušalno zaključio da 'sadržaj dokumentacije na osnovu koje su realizirani sporni ugovori pati od proturječnosti i nejasnoća', pri čemu se ne upućuje o kojim se to proturječnostima i nejasnoćama radi. Podnositelj naglašava da činjenica što je citirana presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu (broj: P-51/02) postala pravomoćna nakon donošenja prvostupanjske presude u ovom predmetu (7. siječnja 2009.) ne sprečava Vrhovni sud da u svojoj pobijanoj presudi navedenu odluku suda uzme u obzir i valjano obrazloži zašto smatra da je naznačeni ugovor o zamjeni sporan i inkriminira podnositelju počinjenje opisanog kaznenog djela. Podnositelj smatra da je time stavljen u neravnopravan položaj jer nije odlučeno o prethodnom pitanju za koje podnositelj smatra da je bitno u ocjeni njegove kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo, čime povrijeđenim nalazi pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.«

15.1. Što se tiče kazne na koju je osuđen, podnositelj u ustavnoj tužbi navodi:

»... drugostupanjski sud ne samo što nije argumentirano odgovorio na žalbene navode optuženika M. L., već je, bez navođenja jasnih razloga, značajno povisio zatvorsku kaznu sa 3,5 godine na 4 godine bezuvjetnog zatvora, pri tome povisivši pojedinačnu zatvorsku kaznu za djelo pod toč. 1 sa 18 mjeseci na 24 mjeseca, ne dajući za to odgovarajuće i uvjerljive razloge, pri čemu treba uzeti u obzir i ukidni dio odluke u kojem će se u nastavku postupku optuženiku suditi za još dva preostala djela koja mu se stavljaju na teret.«

2) Drugo kazneno djelo (točka 2. izreke prvostupanjske presude)

a) Sudski postupci vezani uz drugo kazneno djelo podnositelja

16. Drugo kazneno djelo (sadržano pod točkom 2. prvostupanjske presude) sastojalo se u tome što je »točno neutvrđenog dana u listopadu 1996. godine obnašajući dužnost predsjednika Nadzornog odbora tvrtke 'T.o.B.' d.d. iznos gotovinske uplate od 136.500,00 kuna za, po kupoprodajnom ugovoru od dana 8. listopada 1996. godine prodanu nekretninu u vlasništvu tvrtke – dvorišnu zgradu bez zemljišta u S. B.« (podaci ispušteni kao nepotrebni – op. Ustavni sud) »iako to, obzirom na svoju funkciju nije bio ovlašten, zaprimio osobno od M. A. – punomoćnika kupca A. A. – te ovome izdao uplatnicu ovjerenu žigom tvrtke 'T.o.B.' d.d., bez broja i datuma, iz čijeg je sadržaja neistinito proizlazilo da je na blagajni 'T.o.B.' d.d. zaprimljen iznos kupoprodajne cijene, jer je navedeni iznos, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, umjesto da ga preda na blagajnu zadržao za sebe, na koji je način i ostvario takovu korist u iznosu od 136.500,00 kuna«.

Time je, prema utvrđenju sudova, podnositelj ustavne tužbe »kao odgovorna osoba s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi za sebe, prekoračio granice svoje ovlasti i pribavio takovu korist", čime je počinio kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ-a.

16.1. U obrazloženju prvostupanjske presude Županijski sud u Požegi naveo je sljedeće razloge zbog kojih je utvrdio kaznenu odgovornost podnositelja za kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ-a, pobliže opisano u točki 2. izreke te presude (str. 23. – 24. i 33. presude):

»... Svjedok M. A. je iskazao da se jako slabo sjeća što se događalo prilikom kupnje predmetnog poslovnog prostora osim da je njegov brat bio zainteresiran za određeni poslovni prostor, da je on stupio u kontakt s M. L., da mu je novce isplatio, a odmah poslije toga da je od njega dobio uplatnicu za isplaćeni novac. Na posebno pitanje svjedok je iskazao da je M .L. tada prvi puta vidio kada mu je dao novac koji je dobio od oca, a on da je taj novac odnio u restoran jer se tamo trebao sastati s M. L.. Došavši tamo izvadio je novac iz džepa, izbrojao ga, predao ga L., a ovaj mu je nakon toga dao predmetnu potvrdu. Na daljnje pitanje da dobro pogleda optuženika M. L. i kaže vijeću je li to ta osoba koja je primila novac svjedok je odgovorio da je prošlo gotovo 10 godina od davanja novca i nije posve siguran da je to ta osoba, ali kada ga bolje pogleda on mu je jako sličan.

(...)

U svojoj obrani M. L. poriče da je primio novce od M. A. i da je ovom izdao bilo kakav dokument.

Vijeće ni u kom slučaju nije moglo prihvatiti ovu obranu jer je ona očigledno usmjerena ka izbjegavanju kaznene odgovornosti. Posve je nesporno da je A. A. bio uknjižen u gruntovnici kao vlasnik predmetne nekretnine, te da u 'T.o.B.'-u do otvaranja stečajnog postupka nije evidentiran kao dužnik. Nadalje je nesporno da u svezi ove kupoprodaje ne postoji pravovaljani račun i da u ugovoru koji je T. S. potpisao nema odredbe o roku plaćanja kupoprodajne cijene. To sve upućuje na to da je M. A. govorio istinu u svom iskazu kada je tvrdio da ga je njegov brat A. angažirao da u njegovo ime u S. B. kupi poslovni prostor. Proučavajući oglase zainteresirao se za poslovni prostor koji je na prodaju nudio 'T.o.B.' d.d. Raspitavši se saznao je da treba pregovarati s M. L., te su dogovorili poslovni sastanak koji se održao u prostorijama 'F.U.' d.o.o. gdje su se dogovorili o nekretnini i cijeni. Sastanak se održao u restoranu jer se kancelarija M. L. adaptirala. Svjedok je posebno iskazao da je nakon što je M. L. na ruke isplatio novac ovaj se udaljio i nakon otprilike 15-tak minuta došao i predao mu uplatnicu uz potvrdu da je kupovna cijena plaćena. Na uplatnici je bio uredan žig 'T.o.B.'-a a ispod potpis u čiju vjerodostojnost nije sumnjao. Deset dana kasnije ugovor je ovjeren kod bilježnika, te je nekretnina temeljem ugovora, bez ikakvih problema uknjižena na ime kupca. S obzirom na navedeno vijeće je zauzelo stav da je u konkretnom slučaju posve dokazano da je prvooptuženik M. L. u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi iznos od 136.500,00 kn, umjesto da preda na blagajnu, zadržao za sebe, na koji način je, prekoračivši granice svojih ovlasti, i pribavio imovinsku korist u navedenom iznosu.«

16.2. U odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude u žalbama je navedeno:

»Točkom 2. izreke presude prvooptuženik je proglašen krivim da je obnašajući dužnost predsjednika Nadzornog odbora društva 'T.o.B.' d.d. neutvrđenog dana primio gotovinski iznos uplate ... i isti zadržao za sebe .... Ni jedan dokaz ne upućuje na to ... prvooptuženik nije potpisao Ugovor o kupoprodaji navedene nekretnine, niti je to mogao kao predsjednik Nadzornog odbora društva ... U postupku nije dokazano da je uplatnicu ... potpisao neki L. ... u blagajni društva nije položen navedeni novčani iznos ... svjedok nije prepoznao prvooptuženika kao osobu kojoj je predao novac ... Sud nije prihvatio prijedlog obrane da se izvrši vještačenje spomenute uplatnice kako bi se utvrdilo da li ju je potpisao prvooptuženik ili ne, te da li je žig na uplatnici ispravan ili nije.«

16.3. Odlučujući o osnovanosti tih žalbenih navoda Vrhovni sud potvrdio je u obrazloženju osporene presude pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja (»... Stoga je činjenično stanje u pogledu ovog kaznenog djela pravilno utvrđeno.«, str. 8. presude), pri čemu je, slično prvostupanjskom sudu, poklonio vjeru u iskaz svjedoka M. A.:

»... Činjenica da ovaj svjedok na glavnoj raspravi dana 13. veljače 2007. reterira od ranijeg iskaza u kojem je decidirano označio opt. M. L. kao osobu kojoj je predao novac i od nje dobio uplatnicu nema značaj koji joj pridaje žalitelj, budući on zanemaruje da je od događaja do tog iskaza proteklo više od deset godina, što se zasigurno odražava na sjećanje svake osobe. Pritom treba naglasiti da se razlike u tom iskazu odnose na pojedinosti oko sklapanja ugovora, a ne predaje novca. Za napomenuti je, da suprotno tvrdnji opt. M. L., svjedok M. A. istom prilikom nastavno u svom iskazu ponovno ustraje kod navoda da je novac predao upravo opt. M. L.. Štoviše, usprkos proteku vremena, na raspravi navodi da je prisutni opt. M. L. sličan osobi kojoj je predao novac.«

16.4. Kad je riječ o kaznenom djelu opisanom u točki 2. izreke prvostupanjske presude, razloge zbog kojih je predložio obnovu kaznenog postupka podnositelj ustavne tužbe obrazložio je ovako:

»2. Za kazneno djelo 337. st 4. KZ iz točke 2. presude ... pojavile su se nove okolnosti, (koje bi u postupku bile otklonjene da je sud dozvolio grafološko vještačenje sporne uplatnice, što sam više puta tražio), a to je Ugovor o kupoprodaji od 08. 10. 1996. godine, između 'T.o.B.' i A. A., koji je postojao, a ključni je dokaz nasuprot izjavi svjedoka opunomoćenika M. Antunović.

Sud u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi je dao povjerenje M. A. kao svjedoku da je dao novce nekome tko je sličan meni osobno i to u restoranu te da je isti dobio uplatnicu sa datumom 08.10.1996 god. sa rukopisom i žigom T.o.B.-a u čiju vjerodostojnost sud nije sumnjao, te da je 10 dana kasnije zaključen kupoprodajni ugovor i ovjeren kod javnog bilježnika od strane direktora T.o.B.-a T. S., a isti kupoprodajni ugovor ključni je dokaz gdje je vidljivo sastavljen i ovjeren također 08. 10. 1996. god. dakle istog dana kada je napravljena uplatnica. Iz novih dokaza se vidi da je svjedok M. A. lažno svjedočio, te obmanuo sud.

U prvostupanjskoj presudi na strani 33 stoji citirano da je svjedok M. A. meni na ruke isplatio novac, te da sam se udaljio i nakon 15-tak minuta došao i predao mu uplatnicu na kojoj je bio uredan žig T.o.B.-a, a ispod potpis u čiju vjerodostojnost nije sumnjao, da bi nakon deset dana kasnije kako sud tvrdi bio sačinjen ugovor o kupoprodaji te ovjeren kod javnog bilježnika.

Kad se i prostim okom pogleda pečat T.o.B.-a na uplatnici i pečat T.o.B.-a na kupoprodajnom ugovoru vidljivo je da nisu isti, jedan je zasigurno krivi, kao i izjava svjedoka A. da je uplatnica napravljena deset dana prije ugovora, a što je vidljivo suprotno.«

16.5. Što se tiče točke 2. izreke prvostupanjske presude, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja o obnovi postupka od 31. ožujka 2011. bilo je navedeno:

»Proučavajući navode osuđenike, vijeće je zaključilo da niti u jednom od gore navedenih slučajeva nema dovoljno osnova da bi se postupak ponavljao.

(...)

2. navodi osuđenika da je svjedok M. A. lažno svjedočio su neosnovani, jer je sud prihvatio njegov iskaz kao istinit, a eventualno sastavljanje kupoprodajnog ugovora i ovjeravanje deset dana kasnije ne ugrožavaju bit iskaza.

(...).«

16.6. Osvrćući se na kvalifikaciju kaznenih djela iz točaka 2. prvostupanjske presude, podnositelj je u žalbi ponovio da je sud prešao »preko notornih činjenica da je presuda napisana neistinito, jer da je sud dozvolio grafološko vještačenje uplatnice i da je u sudskom postupku izvršen uvid u ugovor o kupoprodaji nekretnine kao i njegova ovjera, saslušan direktor kao odgovorna osoba T. S. bez čijeg iskaza sud nije mogao zaključiti presudu, zasigurno sud ne bi dao vjeru svjedoku M. A. koji je doduše tri puta mijenjao iskaze tijekom istrage (što je vidljivo u spisu) i na suđenju, a sa ciljem da istu ne plati služeći se lažnim iskazima, te ne bi sud u svojoj presudi napisao neistiniti zaključak da je M. A. prvo dao novce i dobio uplatnicu od osuđenika, te nakon deset dana sa direktorom T. S. pristupio javnom bilježniku sklopio i ovjerio ugovor o kupnji nekretnine, a kako je već navedeno u zahtjevu za obnovu, uplatnica, ugovor i ovjera kod bilježnika datiraju istog dana 08.10.1996 g. Ovdje je vidljivo da sud nije izveo nikakve dokaze osim što je dao vjeru svjedoku A. koji ima interes lažnim svjedočenjem priskrbiti sebi korist neplaćanjem nekretnine za koju je i utužen radi neplaćanja.«

16.7. Žalba podnositelja odbijena je drugostupanjskim rješenjem Vrhovnog suda. U obrazloženju tog rješenja navedeno je sljedeće:

»Pravilno je prvostupanjski sud zaključio nakon provedenih izviđa, da dokazi koje je osuđenik ponudio kao nove, nisu prikladni da prouzroče oslobođenje osuđenika ili blaže kažnjavanje. ...

Nadalje, u skladu s odredbom čl. 501 st. 1 t. 1 i st. 2 ZKP, tvrdnja osuđenika da je svjedok dao lažni iskaz mora biti dokazana pravomoćnom presudom kojom je ta osoba proglašena krivom za kazneno djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 303 KZ, što je u ovom slučaju izostalo, pa se radi o neprikladnom dokazu.«

b) Prigovori podnositelja pred Ustavnim sudom u odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude

17. U odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude, podnositelj u ustavnoj tužbi posebno ističe:

»Podnositelja se također tereti da je od M. A. zaprimio gotovinski iznos od 136.500,00 kuna u listopadu 1996., na ime kupoprodajne cijene iz ugovora o prodaji nekretnina sklopljenog između društva T.o.B. i A. A. od 8. listopada 1996., pri čemu je Vrhovni sud potvrdio prvostupanjsku presudu unatoč činjenici koju podnositelj uporno ponavlja, a to je da navedeni novac nikada nije primio, te da je i potpis na spornoj uplatnici nečitak, da je uplatnica bez datuma i potpisa uplatitelja. Nije prihvaćen prijedlog podnositelja za grafološko vještačenje i to unatoč činjenici da na glavnoj raspravi održanoj u predmetu 13. veljače 2007. svjedok M. A. nije prepoznao podnositelja kao osobu potpisnika sporne uplatnice, već je samo izjavio da je podnositelj 'sličan osobi kojoj je predao novac'. Odbijajući dokazni prijedlog za grafološkim vještačenjem, a što prihvaća i Vrhovni sud kao osnovano, podnositelju je počinjena povreda prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava – 'jednakost oružja i ravnopravnost stranaka', budući da u obrazloženju presuda sudovi nisu obrazložili zbog čega je navedeni dokaz odbijen. (...)

Na sve citirane navode, sumarno istaknute u ustavnoj tužbi, Vrhovni sud nije odgovorio na način da je dao pravnorelevantne razloge, što upućuje na zaključak da je podnositelju povrijeđeno i pravo zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. ...«

3) Treće kazneno djelo (točka 5. izreke prvostupanjske presude)

a) Sudski postupci vezani uz treće kazneno djelo podnositelja

18. Treće kazneno djelo, opisano u točki 5. izreke prvostupanjske presude, sastojalo se u tome što je podnositelj tijekom 1997. godine u S. B. omogućio da tvrtka »F. U.« d.o.o. »dođe do novčanih sredstava iz kredita, a da pri tome svojom imovinom ne jamči njihov povrat, nego da povrat kredita postane obveza 'T.o.B.' d.d.«. Prvostupanjski sud ocijenio je da je tvrtka »F. U.« d.o.o. »vladajuće društvo u odnosu na društvo »T.o.B.« d.d. Kao predsjednik Nadzornog odbora tvrtke »T.o.B.« d.d. i direktor tvrtke i vlasnik 100% udjela tvrtke »F. U.« d.o.o. podnositelj je zatražio od drugooptuženika g. T. S., predsjednika uprave »T.o.B.« d.d., da bez sklopljenog ugovora o »vođenju poslova u smislu članka 493. Zakona o trgovačkim društvima, potpisuje u ime 'TOB' d.d. ugovore kojima se 'T.o.B.' d.d. obvezivao kao hipotekarni dužnik za kredite koje je za svoje poslovanje koristio 'F. U.' d.o.o. koje je on u ime te tvrtke zaključivao, a da pri tome ne ugovore obveze vladajućeg društva 'F. U.' d.o.o. naknade štete koja bi nastala za 'T.o.B.' d.d. koji tada nije obavljao nikakvu gospodarsku djelatnost, na koje zahtjeve je drugooptuženik T. S. pristao«.

U točki II. izreke drugostupanjske presude Vrhovni sud preinačio je točku 5. izreke prvostupanjske presude u pravnom opisu i pravnoj oznaci tog djela. Prvostupanjski je sud ocijenio da je podnositelj »kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi za drugu osobu iskoristio, odnosno prekoračio granice svoje ovlasti i pribavio takvu korist« (točka 5. izreke, str. 5. prvostupanjske presude). Za razliku od toga, Vrhovni sud presudio je da je podnositelj ustavne tužbe »s namjerom potaknuo optuž. T. S. da kao odgovorna osoba u pravnoj osobi s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi za drugu pravnu osobu grubo prekrši pravila poslovanja, a takva korist je i pribavljena«.

Time je, prema utvrđenju Vrhovnog suda, podnositelj počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju u poticanju opisano u članku 292. stavku 2. u vezi s člankom 37. stavkom 1. KZ-a.

18.1. U obrazloženju prvostupanjske presude nadležni sud naveo je sljedeće razloge zbog kojih je utvrdio kaznenu odgovornost podnositelja za treće kazneno djelo pobliže opisano u točki 5. izreke presude (str. 36. presude):

»U svezi ove točke nesporno je da je prvooptuženik M. L. zatražio od drugooptuženika T. S., kao predsjednika uprave 'T.o.B.'-a, da potpisuje u ime 'T.o.B.'-a ugovore kojima se 'T.o.B.' obvezivao kao hipotekarni dužnik za kredite koje je za svoje poslovanje koristio 'F. U.' koje je on u ime te tvrtke zaključivao, a da pritom ne ugovore obveze vladajućeg društva 'F. U.' da naknadi štetu 'T.o.B.'-u ukoliko bi do takve štete došlo. Nesporno je da je T. S. potpisivao te ugovore iako je bio svjestan da između tvrtki 'T.o.B.' i 'F. U.' nije bio zaključen ugovor o vođenju poslova u smislu čl. 493. Zakona o trgovačkim društvima. Tako je 'F. U.' realizirao kredite navedene u izreci presude, sredstva kredita utrošio, a nije izmirio svoje obveze i tako pribavio znatnu imovinsku korist u svakom slučaju veću od 30.000,00 kn.

U konkretnom slučaju postavilo se pitanje da li se ovdje radi o poslovnim radnjama između dva poduzeća ili pak o kaznenom djelu. Vijeće nije moglo prihvatiti obranu optuženika M. l. da je on kao 100%-tni vlasnik 'F. U.' i 90%-tni vlasnik 'T.o.B.'-a mogao realizirati predmetne kredite jer se tu radilo navodno o uobičajenim poslovnim transakcijama. Tim više što nije bilo opravdanog razloga da 'T.o.B.' svojom imovinom jamči za dugove 'Frigo-uniresa'. Također nije bilo zaključeno ugovora o pravu vođenja poslova društva u smislu čl. 493. Zakona o trgovačkim društvima prema kojem bi uprava vladajućeg društva mogla dati upute upravi ovisnog društva da poduzme i štetne radnje po svoje društvo ako služe interesima vladajuće društva. Također nije postojala čak ni formalna odluka NO 'T.o.B.' o zasnivanju hipoteka na imovini društva. Očigledno je da je M. L. shvatio da je jako poslovno pogriješio kada je kupio dionice 'TOB'-a i različitim radnjama je pokušao tu štetu sanirati, ali svi ti poslovni događaji bili su korisni za 'F. U.' a štetni po ovisno društvo 'T.o.B.' Stoga je posve nesporno da je osnovni razlog poduzimanja svih tih radnji u privatnom interesu M. L. da poboljša i spasi od stečaja tvrtku 'F. U.' koju je držao u svom vlasništvu i da ga uopće nije bilo briga koju će cijenu za to platiti 'T.o.B.' Da je imao dobre namjere kako on to tvrdi u svojoj obrani za predmetne kredite je mogao jamčiti nekretninama 'F. U.' ili pak svojom osobnom imovinom. ...«

18.2. U odnosu na točku 5. izreke prvostupanjske presude podnositelj je u žalbi naveo:

»Točka 5. I-okrivljenik je bio direktor vladajućeg društva F. U. i predsjednik Nadzornog odbora ovisnog društva T.o.B. d.d. Sve odluke, pa tako i odluku da ovisno društvo svojim nekretninama garantira povrat kredita koje je dizalo vladajuće društvo donio je Nadzorni odbor ovisnog društva. Kredite nije moglo dobiti ovisno društvo budući je ono bilo nelikvidno, te je cjelokupno poslovanje vođeno preko vladajućeg društva. Vladajuće društvo je pokušalo sanirati ovisno društvo, te sva dokumentacija koja je u dokaznom postupku predana u spis ukazuje u prilog ove tvrdnje ... Namjera I-okrivljenika nije bila da svjesno pribavi sebi ili drugom protupravnu korist, već da i ovisno i vladajuće društvo uredno posluju i budu likvidni, jer je on bio 100%-tni vlasnik vladajućeg društva koje je bilo 95%-tni vlasnik ovisnog društva te mu nije bilo u interesu da ovisno društvo ode u stečaj, jer bi to tada značilo i stečaj za vladajuće društvo. ...«

18.3. Odlučujući o osnovanosti žalbenih navoda protiv točke 5. izreke prvostupanjske presude Vrhovni sud naveo je u obrazloženju osporene presude:

»... prigovorima opt. M. L. nisu dovedeni u sumnju zaključci prvostupanjskog suda, doneseni na temelju savjesne i brižljive analize i kritičke i logične ocjene svih izvedenih dokaza.

(...)

Naravno, sama činjenica da ovisno društvo svojom imovinom garantira za povrat kredita vladajućeg društva ne predstavlja kazneno djelo, ali kad se ona stavi u kontekst svih pratećih okolnosti tada se, kao i u konkretnom predmetu, dolazi do suprotnog zaključka, kako je to opravdano učinio prvostupanjski sud. Naime, kada vladajuće društvo 'F. U.' d.o.o. uzima kredit, ono u svom vlasništvu više nema vrijednih nekretnina, budući su iste već prepisane u vlasništvo samog žalitelja (prema Sporazumu žalitelja i 'F. U.' d.o.o. od 1. ožujka 1997.). Optuženik potom tako stečene nekretnine Ugovorom o zamjeni od 17. travnja 1997. mijenja za nekretnine 'T.o.B.'-a d.d. kako je to utvrđeno i opisano u toč. 1. izreke pobijane presude, čime nesumnjivo stječe imovinsku korist, s obzirom na to da su nekretnine koje daje 'T.o.B.'-u d.d. u zamjenu osjetno manje vrijednosti. Dakle, u vrijeme podizanja kredita po vladajućem društvu 'F. U.-u' d.o.o., to društvo gotovo je bez vlastitih nekretnina, a ovisnom društvu 'T.o.B.' d.d. umanjena je spomenutim Ugovorom o zamjeni vrijednost imovine. Ovo čini upitnom financijsku konstrukciju i opravdanost napretka opt. M. L., u odnosu na imovinu ovisnog društva jer nije jasno na osnovu čega i kojih ekonomskih pokazatelja je očekivao da će kredite (kojih je bilo više i to uzastopnih) vladajuće društvo moći vraćati. Najzad, treba podsjetiti da je sam opt. L. Ugovor o zamjeni nekretnina od 17. travnja 1997. sklopljen s 'T.o.B.-om' d.d. pravdao time da 'T.o.B.'-u omogući stjecanje 'gruntovno upisanih i neopterećenih nekretnina kako bi ga učinio kreditno sposobnim'. Kada se sve navedeno poveže s podatkom da je opt. M. L. prenio svoj udio u vladajućem društvu 'F. U.' d.o.o. A. J. već dana 12. svibnja 1997., tada je doista relativizirano i kompromitirano značenje njegove tvrdnje o tome da je vladajuće društvo 'uredno vraćalo kredit dok je on bio u firmi', jer kratkoća vremena od uzimanja kredita, odnosno financijskog opterećenja vladajućeg, a garantiranja za te obveze i ovisnog društva do njihove prodaje i prijenosa na drugu osobu demantiraju postojanje ekonomskog rezona takve operacije za oba društva, a poglavito ozbiljnost namjere vraćanja kredita vlad. društva, poglavito ima li se uz to na umu cijena po kojoj je opt. M. L. prodao taj udio. Ovdje treba primijetiti da žalbeni navod o tome da stečaj ovisnog društva posljedično izaziva i stečaj vladajućeg društva nije apsolutno točan. To, naime, ovisi o nizu okolnosti. Dakako, ukoliko imovinu vladajućeg društva čini samo njegov udio u ovisnom društvu, to jest tako. U konkretnom slučaju to se i dogodilo, ali kao rezultat niza poslovnih operacija i transakcija samog žalitelja, što kako je to izloženo u prvostupanjskoj i ovoj drugostupanjskoj odluci, inkriminirano postupanje opisano u toč. 5. izreke pobijane odluke čini kaznenim djelom, tim više što nakon toga optuženik reguliranje obveza preuzetih kreditom prodajom svog udjela u vladajućem društvu prepušta drugom. Time je nesumnjivo pokazao i da ne postoji ekonomsko opravdanje za ovisno društvo da nekretninama garantira za kredit vladajućeg društva, koje evidentno profitira, budući je novac odobren kreditom dobilo. ...

Iz izloženog je razvidno da žalbe oba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na prezentirana kaznena djela nisu osnovane.«

18.4. Kad je riječ o kaznenom djelu opisanom u točki 5. izreke prvostupanjske presude, razloge zbog kojih je predložio obnovu kaznenog postupka podnositelj ustavne tužbe obrazložio je ovako:

»3. ... Ova točka br. 5. ima također novi ključni dokaz, a to je pravomoćna presuda P-51/02 koja je već iznesena u točki 1. presude ovog zahtjeva, u kojoj je već obrazloženo da F. U. d.o.o. nije darovao nekretnine svom 100% vlasniku meni osobno nego sam u zamjenu za nekretnine ostavio dobit koja je pripadala osobno meni kao jedinom vlasniku, što je regulirano sporazumom od 04. 04. 1996 god., a potvrđeno istom pravomoćnom presudom P-51/02 o dokazivanju prava vlasništva, te isto deinkriminira ovu točku da sam potakao upravu na kazneno djelo, da bi se ostvarila imovinska korist za vladajuće, a na teret ovisnog društva.

(...)

Iz svega navedenog molim sud da uzme ključni dokaz koji nisam imao na suđenju, jer je stigao dvije godine poslije presude, a koji rasvjetljava inkriminirano djelo za koje sam osuđen na 17 mjeseci zatvora.

Iz svega je vidljivo da su i prvostupanjski i drugostupanjski sud zauzeli stav da se radi o produljenom kaznenom djelu, iako ono samo počiva na činjenicama, da sam isisao imovinu F.U. darujući si istu, a što nije istina, jer je spomenutom presudom P-51 /02 sve dokazano suprotno, te sa takvim stavom odvjetništva i suda stvorila se slika gdje me se okarakteriziralo za sve ono što ne odgovara činjeničnom stanju, te sa takvim stavom drugostupanjski sud je stvorio pogrešnu sliku o meni, koja se odrazila i na ostale točke presude.«

18.5. Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi odbio je zahtjev podnositelja za obnovu kaznenog postupka, uz zaključak da predloženi dokazi i činjenice ne pružaju osnovu za ponavljanje postupka. U odnosu na točku 5. izreke prvostupanjske presude u obrazloženju prvostupanjskog rješenja o obnovi postupka od 31. ožujka 2011. je navedeno:

»Proučavajući navode osuđenike, vijeće je zaključilo da niti u jednom od gore navedenih slučajeva nema dovoljno osnova da bi se postupak ponavljao.

(...)

3. tvrdnja da pravomoćna presuda P-51/02 mijenja cjelokupnu konstrukciju djela pod točkom 5. presude je neosnovana. Ponovno pozivanje na činjenicu da je osuđenik ostvario dobit koja je pripadala osobno njemu kao jedinom vlasniku već je raspravljena i bila je poznata vještaku i sudu, a ugovor se nalazi na stranici istražnog spisa br. 186., a ako se prihvati činjenica da je osuđenik M. L. i dalje na nedopušten način došao u vlasništvo nekretnina koje je zamijenio s nekretninama 'T.o.B.' d.d. (obrazloženje točke 1.) onda niti i u ovom dijelu nema osnove za ponavljanje kaznenog postupka.

Obzirom na izneseno, za zaključiti je da ne postoje uvjeti za obnovu kaznenog postupka budući predloženi dokazi i činjenice nisu dostatni niti prikladni da bi se izmijenila činjenična podloga presude, pa je stoga temeljem čl. 410. st. 1. ZKP riješeno kao u izreci.«

18.6. I podnositelj osobno i njegov odvjetnik podnijeli su protiv tog rješenja žalbu. Žalbeni navodi prikazani su u točki 14.6. obrazloženja ove odluke. Sažeto, u njoj podnositelj naglašava da je »glavna bit optužnice i samih presuda neistinita što je i sud konačno utvrdio i naveo u svom rješenju, te je time dovedena u pitanje i sama kvalifikacija kaznenog djela po kojem je napravljena presuda kao i visina kazne ... pogotovo pod točkom 5.« Navodi se i konačna tvrdnja podnositelja ustavne tužbe:

»Kada se nakon svega sagledaju sve činjenica ostaje pitanje zašto i za koliko je osuđenik u inkriminiranom djelu oštetio T.o.B. odnosno sada tvrtku P.-d.o.o. i za što osuđenik mora odgovarati i po kojem članku kaznenog zakona ili se ovdje pak radi građanskoj parnici koja je u tijeku gdje su uz obnovu priložene po osuđenika pozitivne presude Vrhovnog suda građanskog odjela i VTS-a, Revt-116/02, Revt-22/07 i Pž-4300/07.«

18.7. Žalbu podnositelja odbio je Vrhovni sud drugostupanjskim rješenjem o obnovi postupka od 8. studenoga 2011. (v. točku 7. obrazloženja ove odluke). Očitovanje Vrhovnog suda o točki 5. izreke prvostupanjske presude isto je ono kojim je taj sud obrazložio odbijanje zahtjeva za točku 1. izreke prvostupanjske presude (v. točku 14.7. obrazloženja ove odluke).

b) Prigovori podnositelja pred Ustavnim sudom u odnosu na točku 5. izreke prvostupanjske presude

19.Kad je riječ o točki 5. izreke prvostupanjske presude, u ustavnoj tužbi podnositelj posebno ističe:

»Podnositelju se stavlja na teret i da je kao poticatelj sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu i Ugovora o zasnivanju založnog prava, kojim ugovorima je društvo T.o.B. d.d. S. B. zasnovalo založno pravo na svojim nekretninama kao garanciju za vraćanje kredita društva F. U. d.o.o., čime je društvu F. U. d.o.o. pribavljena znatna protupravna korist veća od 30.000,00 kuna dok je za društvo TOB d.d. nastupila šteta. Pogrešno sudovi procjenjuju situaciju, jer je društvo F. U. d.o.o. bilo u 100%-tnom vlasništvu podnositelja a društvo T.o.B. d.d. S. B. u 95%-tnom vlasništvu podnositelja, te kada su krediti podizani od strane F. U. d.o.o. radi saniranja društva T.o.B. d.d. S. B. a založene nekretnine (u vlasništvu podnositelja) kasnije su prodavane u stečajnom postupku, onda se postavlja pitanje tko je stvarno oštećen u tom postupku i da li se uopće radilo o poticanju na bilo kakvo kazneno djelo kojim bi podnositelj mogao ostvariti bilo kakvu imovinsku korist!? (...)

Na sve citirane navode, sumarno istaknute u ustavnoj tužbi, Vrhovni sud nije odgovorio na način da je dao pravnorelevantne razloge, što upućuje na zaključak da je podnositelju povrijeđeno i pravo zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. (...).«

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

20. S obzirom na prigovore podnositelja ustavne tužbe, Ustavni sud ovaj je ustavnosudski predmet ispitao isključivo s aspekta Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava na pravično suđenje. Mjerodavni dio članka 29. stavka 1. Ustava glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... odluči o ... optužbi zbog kažnjivog djela.«

Mjerodavni dio prve rečenice članka 6. stavka 1. Konvencije glasi:

»Članak 6.

1. ... u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... ispita njegov slučaj.«

1) Načelna pravna stajališta Ustavnog suda

21. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) odavno utvrdio kako »u demokratskom društvu, u smislu Konvencije, pravo na pošteno provođenje pravde (right to a fair administration of justice) zauzima tako prominentno mjesto da restriktivna interpretacija članka 6. stavka 1. ne bi korespondirala s ciljem i svrhom te odredbe« (predmet Delcourt protiv Belgije, presuda, 17. siječnja 1970., zahtjev br. 2689/65, § 25.).

Također je utvrdio »fundamentalno načelo« da »članak 6. sam po sebi ne jamči nikakav određeni sadržaj materijalnog prava ...« odnosno da članak 6. Konvencije »u načelu ne može biti primijenjen na materijalna ograničenja prava koje postoji na temelju domaćeg prava (no application to substantive limitations on the right existing under domestic law)« (predmet Roche protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, 19. listopada 2005., zahtjev br. 32555/96, § 119.).

Istovjetna stajališta prihvaća i Ustavni sud kad je riječ o članku 29. Ustava. Drugim riječima, kad ispituje navodne povrede članka 29. Ustava Ustavni sud ne bavi se ni materijalnom osnovanošću ni materijalnom pravičnošću (substantive fairness) presuđene stvari.

Ustavni sud u svojoj je dosadašnjoj praksi, usklađenoj s praksom Europskog suda, utvrdio niz načela koja treba slijediti da bi se sudski postupak mogao ocijeniti pravičnim. Provodeći postupke, sudovi moraju poštovati ta načela kad pri donošenju svoje odluke ocjenjuju, uz prednost izravnog ispitivanja, činjenice i okolnosti konkretnog slučaja primjenjujući mjerodavno pravo. Zadaća je Ustavnog suda u jamčenju ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje da provjeri je li sud poštovao takva relevantna načela u konkretnom slučaju. Uz tu provjeru, zadaća je Ustavnog suda da ispita nije li sud u konkretnom slučaju vršio svoje procjene na očito nerazuman način ili je učinio neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenio postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustio razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustio uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, odbio provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke, i sl.

22. Ustavni sud također podsjeća da je Europski sud već u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda, plenarna sjednica, 18. siječnja 1978., zahtjev br. 5310/71) obrazložio svoj načelni pristup ocjeni dokaza kad provodi postupak po zahtjevu podnositelja:

»209. Sud nije vezan, na temelju Konvencije ili na temelju općih načela primjenjivih na međunarodna sudišta, strogim pravilima dokaza. Da bi se uvjerio, Sud je ovlašten osloniti se na dokaze bilo koje vrste, uključujući, u mjeri u kojoj ih smatra relevantnima, dokumente ili izjave koje stvaraju vlade, bile one tuženice ili podnositeljice zahtjeva, ili druge institucije ili dužnosnici (officials). ...

210. ... S druge strane, Sud, koji je gospodar svoga vlastitog postupka i svojih vlastitih pravila (being master of its own procedure and of its own rules) ..., ima potpunu slobodu u procjeni ne samo dopuštenosti i relevantnosti nego i dokazne snage (probative value) svakog djelića dokaza pred njim.«

U predmetu Nachova i drugi protiv Bugarske (presuda, veliko vijeće, 6. srpnja 2005., zahtjevi br. 43577/98 i 43579/98) Europski sud taj je svoj načelni pristup podrobnije obrazložio:

»147. ... Specifičnost njegove zadaće po članku 19. Konvencije – osigurati da se države ugovornice pridržavaju svojih obveza osiguravanja temeljnih prava zajamčenih u Konvenciji – uvjetovala je i njegov pristup pitanjima dokaznih sredstava i dokaza (issues of evidence and proof). U postupku pred Sudom nema procesnih zapreka (procedural barriers) za dopuštenost dokaza ili predodređenih formula za njihovu ocjenu. On izvodi zaključke koji su, prema njegovu mišljenju, zasnovani na slobodnoj evaluaciji svih dokaza, uključujući i takve zaključke (inferences) koji se mogu izvesti iz činjenica i očitovanja stranaka. Sukladno njegovoj ustaljenoj praksi, dokaz se može izvesti iz istodobnog postojanja dovoljno jakih, jasnih i neproturječnih pokazatelja ili sličnih nepobitnih presumpcija o činjenicama (coexistence of sufficiently strong, clear and concordant inferences or of similar unrebutted presumptions of fact). Štoviše, stupanj uvjerljivosti (persuasion) potreban za postizanje određenog zaključka i s tim u vezi distribucija tereta dokazivanja neraskidivo su povezani sa specifičnošću činjenica, naravi iznesenih tvrdnji i konvencijskim pravom o kojem je riječ. ...«

22.1. I Ustavni sud u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama ima zadaću osigurati da se nadležna tijela državne i javne vlasti pridržavaju svojih obveza osiguravanja ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih u Ustavu (članak 125. alineja 4.). Budući da je Republika Hrvatska kao suverena država prenijela dio svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud, da se u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama pred Ustavnim sudom primjenjuju pravni standardi koje je u svojoj praksi izgradio Europski sud i da je odluka Ustavnog suda posljednja nacionalna odluka u tim postupcima protiv koje podnositelji imaju pravo podnošenja pojedinačnog zahtjeva Europskom sudu, Ustavni sud u provedbi svoga nadzora mora slijediti navedena pravila o ocjeni dokaza u postupku pred Europskim sudom. Slijedom toga, i tijela kaznenog progona te kazneni sudovi trebaju uzimati u obzir tu obvezu Ustavnog suda da slijedi pravila Europskog suda o ocjeni dokaza i u ustavnosudskim postupcima zaštite ustavnih prava.

Samo se na taj način osigurava izvršavanje međunarodnih obveza koje je Republika Hrvatska prihvatila ratifikacijom Konvencije. Time se, naime, omogućuje da se sporovi riješe na nacionalnoj razini izravnom primjenom Konvencije i prakse Europskog suda u skladu s načelom supsidijarnosti konvencijskog nadzornog sustava.

23. U tom svjetlu treba podsjetiti na ustaljeno stajalište i Ustavnog suda i Europskog suda da nadzor na temelju članka 29. Ustava odnosno članka 6. Konvencije ne obuhvaća postupke pokrenute zahtjevom za obnovu kaznenog postupka (v. odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-3304/2011 od 23. siječnja 2013., »Narodne novine« broj 13/13., § 25.). Međutim, da bi prava koja jamči članak 29. Ustava i članak 6. Konvencije bila provediva u praksi i djelotvorna, u postupcima zaštite ustavnih i konvencijskih prava Ustavni sud obvezan je sve predistražne, istražne i različite sudske postupke u jednoj kaznenoj stvari, uključujući i one građanske i upravne naravi koji su s njom povezani, ispitivati kao jedinstvenu cjelinu. Po naravi stvari, dakle, relevantna pravna stajališta sudova izrečena u postupcima u kojima se odlučuje o obnovi kaznenog postupaka, ako je taj postupak proveden, Ustavni sud mora uzimati u obzir kad prosuđuje jesu li podnositeljima ustavne tužbe povrijeđena njihova ustavna prava.

24. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je predvidljivost kao sastavni dio vladavine prava pretpostavka za izgradnju povjerenja u sudski sustav, a osobito je važna za poduzetničke pothvate odnosno za poticanje gospodarskog razvitka i ekonomskog napretka zemlje.

Predvidljivost ne znači samo to da učinci svakog zakona ili drugog propisa moraju biti jasni odnosno da moraju biti formulirani dovoljno precizno kako bi omogućili svakom adresatu da s njima pravodobno uskladi – ako je potrebno, uz stručnu pravnu pomoć – svoje vlastito ponašanje. Zakonodavstvo mora sadržavati i dostatan stupanj predvidljivosti kaznenih osuda i kazni, što je jedan od temeljnih elemenata vladavine prava u demokratskom društvu.

Međutim, zakonodavstvo se služi tehnikom općih pojmova (la technique législative des catégories) pa »često ostavlja siva područja granicama definicije«. Same po sebi, te sumnje o graničnim slučajevima nisu dovoljne da bi neku zakonsku odredbu kaznenog prava činile nesuglasnom s člankom 7. Konvencije (načelo nullum crimen nulla poena sine lege), pod uvjetom da se pokaže dovoljno jasnom u velikoj većini slučajeva. U tome presudnu ulogu imaju sudovi koji su dužni primjenjivati pravo na predvidljiv i dosljedan način jer »uloga odlučivanja koja je povjerena sudovima služi upravo otklanjanju svih preostalih dvojbi oko tumačenja normi, uzimajući u obzir promjene u svakodnevnoj praksi«, pri čemu »doseg pojma predvidljivosti ovisi u velikoj mjeri o sadržaju propisa o kojem je riječ, o području koje taj propis pokriva te o broju i svojstvima njegovih adresata ...« (Europski sud, predmet Soros protiv Francuske, presuda, 6. listopada 2011., zahtjev br. 50425/06, §§ 52. i 53.).

24.1. Ta se stajališta Europskog suda mogu primijeniti i na odredbe KZ-a na koje su se pozvali sudovi u kaznenom postupku protiv podnositelja ustavne tužbe. Te su odredbe glasile:

»Zlouporaba položaja i ovlasti

Članak 337.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja s ciljem da sebi ili drugoj pravnoj ili fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist ili da drugome prouzroči kakvu štetu iskoristi svoj položaj ili ovlast, prekorači granice svoje odgovornosti ili ne obavi dužnost kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine.

(...)

(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena imovinska korist, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora u trajanju od jedne do pet godina.

(4) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, ili je prouzročena šteta velikih razmjera, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.«

»Zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju

Članak 292.

(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu

(...)

– na drugi način grubo prekrši zakon ili pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena znatna imovinska korist, a počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.«

»Poticanje

Članak 37.

(1) Tko drugoga s namjerom potakne na počinjenje kaznenog djela kaznit će se kao da ga je sam počinio.

(...)«

»Članak 89.

(...)

(7) Odgovorna osoba je u smislu ovoga Zakona osoba kojoj je povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe, ...

(...)«

24.2. Ustavni sud podsjeća da u rješenju broj: U-I-1085/2000, U-I-23/2001, U-I-717/2001 i U-I-4025/2005 od 30. travnja 2008. (»Narodne novine« broj 59/08.) nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 89. stavka 7., 337. i 339. KZ-a zauzevši načelno stajalište da te odredbe KZ-a »predstavljaju dovoljno sigurnu osnovu za sudsku praksu, koja može objektivno odrediti sadržaj, smisao i doseg norme (načelo predvidivosti kaznenog djela)«.

Prema tome, s aspekta zaštite ustavnih prava bitno je pitanje je li u relevantno vrijeme postojala dostatno proširena, prepoznatljiva i ustaljena sudska praksa koja je »objektivno odredila sadržaj, smisao i doseg« članaka 337. i 339. KZ-a u skladu s načelom predvidljivosti kaznenog djela. To je osobito važno za pravnu sigurnost domaćeg pravnog poretka, budući da u spomenutom predmetu broj: U-I-1085/2000 i dr. Ustavni sud nije razmatrao prigovore predlagatelja o nedorečenosti tih odredaba KZ-a i poteškoćama u njihovoj primjeni:

»9. Navode predlagatelja, koji se svode na tvrdnju o nedorečenosti osporenih odredaba KZ-a i poteškoćama u njihovoj primjeni, Ustavni sud nije razmatrao jer nisu predmet ustavnosudske ocjene u smislu članka 128. Ustava.

Prema mjerodavnim odredbama Ustava i Ustavnog zakona, Ustavni sud u postupku pokrenutom prijedlogom za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom nije nadležan ocjenjivati primjenu određenog osporenog zakona u postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Ovo stajalište Ustavni sud je, među ostalim svojim odlukama, izrazio i u rješenju broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004. godine ('Narodne novine' broj 175/04.), u kojem je istaknuto da primjena zakona ili njegovih pojedinih odredbi može biti predmetom ocjene samo u postupku koji je pred Ustavnim sudom pokrenut ustavnom tužbom.«

Istovjetno je stajalište Ustavni sud zauzeo i u rješenju broj: U-I-4142/2010 od 14. lipnja 2011., kojim je odbacio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 292. i 337. KZ-a, a kojim je predlagatelj osporavao primjenu tih odredaba KZ-a u konkretnom sudskom postupku upućujući na neustavnost njihove primjene na trgovačka društva u privatnom vlasništvu i na njihove vlasnike. I u tom je rješenju utvrdio da je »primjena propisa u pojedinačnim slučajevima predmet ... konkretne zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda koju Ustavni sud pruža u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama«.

Zaključno, što se tiče članaka 89. stavka 2., 292., 337. i 339. KZ-a Ustavni sud prepustio je sudovima da opće pojmove i postojeća »siva područja« u tim odredbama razjasne i definiraju te ujednačenom sudskom praksom »pretvore« u obvezujuće pravo. Ustavni sud istodobno je pridržao ovlast da u postupcima pokrenutim ustavnim tužbama tu sudsku praksu u svakom konkretnom slučaju meritorno ispita s aspekta zaštite ustavnih prava u skladu s osobitim okolnostima slučaja.

24.3. Međutim, s obzirom da kazneni postupci slični podnositeljevom u domaćem pravnom sustavu u pravilu traju više godina, na sudovima je velika odgovornost pri ostvarenju te zadaće jer njihove presude ne bi smjele biti rezultat »zakašnjelog razvitka« sudske prakse pri »objektivnom određivanju sadržaja, smisla i dosega« članaka 292., 337. i 339. KZ-a, kao i svih drugih pravnih normi općenito. O toj se pojavi može govoriti onda kad sudovi u praksi na konkretan slučaj primijene mjerila za procjenu postojanja navedenih kaznenih djela koja su se u međuvremenu, do donošenja pravomoćne presude, već izgradila, ali nisu postojala ili nisu bila standardizirana odnosno ustaljena u sudskoj praksi u vrijeme kad su djela – više godina poslije toga kvalificirana kao kaznena – počinjena.

25. Sva prethodna utvrđenja upućuju na potrebu povećanog opreza pri sudskoj interpretaciji i primjeni kaznenog zakonodavstva na slučajeve slične podnositeljevom.

U tim je slučajevima iznad svega potrebno osigurati vanjski dojam poštenog provođenja pravde. Posebno je važno da sudske odluke budu potkrijepljene čvrstim supstancijalnim dokazima, a da sudska interpretacija činjenica, okolnosti i događaja bude takva da ne ostavlja nikakve dvojbe je li sud svoju pažnju usmjerio na pitanja kaznenopravne naravi koja je bio obvezan razmotriti i je li isključio pitanja koja su irelevantna za ono što je s aspekta kaznenog prava morao razmotriti.

26. Konačno, zbog iznimne važnosti kaznenih progona i kaznenih osuda u području gospodarskog poslovanja uz koje je vezan snažan javni interes, i od Ustavnog suda traži se povećani oprez pri ispitivanju navodnih povreda prava na pravično suđenje u tom pravnom području. Polazeći od važnosti kaznenog progona i kaznenih osuda kaznenih djela počinjenih tijekom rata i ratnog stanja u odnosu na koje sam Ustav zahtijeva odstupanje od pojedinih općih pravila, ustavnopravno je relevantno pripada li pojedino kazneno djelo zbog kojeg se neka osoba kazneno progoni, zbog koje joj se sudi ili je se optužuje u okvir članka 31. stavka 4. Ustava, koji glasi:

»Članak 31.

(...)

Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kao ni kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili ona koja ne zastarijevaju prema međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.«

Načelno govoreći, samo ako je riječ o slučaju koji potpada pod članak 31. stavak 4. Ustava, za procjenu povrede članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije Ustavni sud provodit će strogi test »flagrantne uskrate pravde« koji je Europski sud u predmetu Ahorugeze protiv Švedske (presuda, 27. listopada 2011., zahtjev br. 37075/09) obrazložio ovako:

»115. ... Test 'flagrantne uskrate pravde' je strog (stringent). Flagrantna uskrata pravde izlazi izvan okvira običnih nepravilnosti ili nedostatka zaštitnih sredstava u sudskim postupcima koji mogu dovesti do kršenja članka 6. ... Tu se zahtijeva kršenje načela pravičnog suđenja ... koje je toliko fundamentalno da dovodi do poništenja (nullification) ili uništenja (destruction) same biti prava zajamčenog tim člankom.«

U svim ostalim kaznenim predmetima, za procjenu povrede članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije primjenjuju se uobičajene ustavnosudske tehnike izgrađene u praksi Ustavnog suda u skladu s pravnim shvaćanjima Europskog suda.

2) Primjena načelnih pravnih stajališta na činjenice i okolnosti konkretnog slučaja

27. Ustavni sud prvo utvrđuje da kaznena djela za koja je osuđen podnositelj ustavne tužbe ne pripadaju skupini kaznenih djela iz članka 31. stavka 4. Ustava. Kaznena djela za koja se podnositelj tereti imaju veze s nekretninama koje su prethodno bile obuhvaćene postupkom pretvorbe utoliko što je podnositelj ustavne tužbe na njima kasnije stekao pravo vlasništva. Vrhovni sud je u obrazloženju drugostupanjske presude s tim u vezi naveo (str. 15. drugostupanjske presude):

»... okolnosti u kojima su djela počinjena ne mogu (se) ocijeniti olakotnima, upravo s obzirom na to da se radilo o posljeratnom vremenu.«

Navedeno stajalište Vrhovnog suda o nemogućnosti ocjene olakotnima okolnosti počinjenja kaznenih djela za koja je osuđen podnositelj zbog toga što »se radilo o poslijeratnom vremenu", koje Ustavni sud prihvaća, ne utječe na utvrđenje da ta kaznena djela izlaze izvan prostornog i vremenskog važenja članka 31. stavka 4. Ustava.

Sukladno tome, u ovom se ustavnosudskom postupku ne primjenjuje strogi test »flagrantne uskrate pravde« obrazložen u točki 26. obrazloženja ove odluke.

a) Predvidljivost kaznenih osuda podnositelja ustavne tužbe

28. Kad je riječ o konkretnom sudskom predmetu, sam je prvostupanjski sud u osporenoj presudi utvrdio da se »ovdje radi o izuzetno složenom kaznenom predmetu koji je trajao dugi niz godina« (str. 40. presude). Doista, Ustavni sud primjećuje da je podnositelj bio pritvoren još 1998. godine (u pritvoru se nalazio od 7. do 20. svibnja 1998.), da je istraga trajala godinama, da je kazneni postupak protiv podnositelja pokrenut tek 2005. godine zbog protupravnih postupanja i radnji kaznenopravne naravi koje je u svom gospodarskom poslovanju navodno činio tijekom 1997. godine, da je sudski postupak samo dijelom pravomoćno okončan 2010. godine (u tom je dijelu on predmet ispitivanja u ovom ustavnosudskom postupku), ali dijelom još uvijek traje pred nadležnim prvostupanjskim sudom i ne postoje naznake da će se uskoro pravomoćno okončati.

28.1. Kazneni sudovi sreli su se u ovom predmetu s činjeničnim supstratom (točke 1. i 5. prvostupanjske presude) na temelju kojeg su, prema izričitom utvrđenju prvostupanjskog suda, morali dobiti odgovor na pitanje: »... da li se ovdje radi o poslovnim radnjama između dva poduzeća ili pak o kaznenom djelu« (str. 36. prvostupanjske presude).

Prvostupanjski sud prepoznao je kazneno djelo u tome što su »svi ti poslovni događaji bili ... korisni za 'F. U.' a štetni po ovisno društvo 'T.o.B.'« (v. točku 18.1. obrazloženja ove odluke). Iz toga je sud izveo zaključak da je »posve nesporno da je osnovni razlog poduzimanja svih tih radnji u privatnom interesu M. L. da poboljša i spasi od stečaja tvrtku 'F. U.' koju je držao u svom vlasništvu i da ga uopće nije bilo briga koju će cijenu za to platiti 'T.o.B.'.« Tom utvrđenju prvostupanjskog suda da je podnositelj sve činio u svom privatnom interesu kako bi pogodovao »svojoj« tvrtki »F. U.« d.o.o. na štetu »druge pravne osobe« (»T.o.B.« d.d.) pridružuje se utvrđenje Vrhovnog suda da je podnositelj svojim poslovnim potezima nepobitno isisavao imovinu iz »svoje« tvrtke »F. U.« d.o.o. (str. 6. drugostupanjske presude).

Ustavni sud uvažava i ne dovodi u pitanje takav razvitak sudske prakse u primjeni članaka 292. i 337. KZ-a. U tom smislu potvrđuje da danas postoji već ustaljena praksa domaćih kaznenih sudova prema kojoj će postojati kaznenopravna odgovornost ako vlasnik pravne osobe »isisava« njezinu imovinu u svoju privatnu korist. Dosljedno tome, nadležni kazneni sudovi danas zastupaju pravno stajalište da kaznenopravna odgovornost postoji i kad je riječ o zamjenama nekretnina između dviju privatnopravnih osoba u vlasništvu jedne fizičke osobe, ako ta fizička osoba dio novca, koji pripada bilo kojoj od tih pravnih osoba, zadržava privatno za sebe, pod uvjetom da se nesumnjivo dokaže kako je u konkretnom slučaju bila riječ o umanjenju imovine na jednoj strani (to jest imovine pravne osobe) i uvećanju imovine na drugoj strani (to jest imovine fizičke osobe).

Međutim, upravo zbog takvog razvitka sudske prakse u kaznenim stvarima u području gospodarskog poslovanja, koji Ustavni sud uvažava i prihvaća, mora se poći od činjenice da iz samih članaka 292. i 337. KZ-a takve sastavnice gospodarskih kaznenih djela nisu razvidne prima facie. Stoga razlozi pravičnosti suđenja zajamčene člankom 29. stavkom 1. Ustava nalažu sudovima da u svojim presudama navedu i obrazlože zakonske ili druge pravne osnove trgovačkog ili drugog mjerodavnog prava, ili sudsku praksu, ili gdje je to prikladno opća pravila poslovanja, ili trgovačke uzance, ili trgovačke običaje odnosno trgovačku praksu (u daljnjem tekstu: mjerodavne osnove) relevantne za počinjenje kaznenog djela o kojem odlučuju.

Štoviše, prethodno opisana obveza kaznenih sudova izrijekom proizlazi iz članka 292. stavka 1. alineje 6. KZ-a koji propisuje kaznenopravnu odgovornost osobe u pravnoj osobi kad ona s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu »na drugi način grubo prekrši zakon ili pravila poslovanja glede uporabe i upravljanja imovinom«. Tu sam zakonodavac zahtijeva, dakle, grubo kršenje »zakona ili pravila poslovanja« pa su kazneni sudovi izrijekom vezani da u svojim presudama navedu i obrazlože o kojim je to zakonima ili pravilima poslovanja riječ u svakom konkretnom slučaju u kojem se osoba osuđuje po toj zakonskoj osnovi.

28.2. Ustavni sud ne tvrdi da nenavođenje i neobrazlaganje mjerodavnih osnova u obrazloženju osporenih presuda automatski znači da te mjerodavne osnove nisu postojale u relevantno vrijeme (1997.) odnosno da su kao obvezujuće pravo stvorene u sudskoj praksi kaznenih sudova tek poslije 1997. godine. U ovom slučaju, dakle, ne mora nužno biti riječ o »zakašnjeloj sudskoj praksi« u kaznenim stvarima (v. točku 24.3. obrazloženja ove odluke). Međutim, da bi se otklonila svaka dvojba u tom pitanju, a vodeći se razlozima pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti te osobitim okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjuje da je mjerodavne osnove bilo potrebno navesti i obrazložiti u osporenim presudama.

S druge strane, ako sudska praksa primjenjiva na podnositeljev slučaj doista još nije postojala u relevantno vrijeme (1997.), nadležni kazneni sudovi o toj su činjenici trebali voditi računa tako da u svojim presudama nastalu pravnu situaciju objasne i podnositeljev slučaj obrazlože na način koji odgovara takvoj situaciji. U tom je smislu relevantno stajalište Europskog suda izraženo u već spomenutoj presudi Soros protiv Francuske (2011.):

»58. Konačno, ako se utvrdi da je podnositelj zahtjeva bio prvi okrivljenik protiv kojega je u Francuskoj vođen postupak zbog zlouporabe povlaštenih informacija u prometu vrijednosnih papira, a da nije bio vezan ni profesionalno ni ugovorno s trgovačkim društvom vrijednosne papire kojega je stekao, Sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju ne može prigovoriti propustu države u smislu predvidljivosti zbog nepostojanja strogo identične situacije o kojoj su suci prethodno odlučivali, s obzirom na to da nacionalni sudovi nisu dotada ni bili u mogućnosti pojasniti praksu o tom pitanju. U svakom slučaju, čak i ako nijedan predmet nije bio preispitan pred žalbenim ili Kasacijskim sudom, prvostupanjski sudovi donijeli su presude u bliskim situacijama ... Sud primjećuje da se, nakon ovog slučaja, takva praksa postupno razvila na temelju postupaka pokrenutih pred nacionalnim sudovima.«

28.3. To je i načelno važno u kaznenim predmetima u području gospodarskog poslovanja u kojima i trgovačke uzance (kodificirani trgovački običaji) odnosno sami trgovački običaji i trgovačka praksa, ali i opća pravila poslovanja, mogu postati mjerodavne i obvezujuće osnove za izgradnju kaznenosudske prakse koja se, jednom kad postane jednoobrazna, ustaljena i stabilna, u postupcima pred Ustavnim sudom može smatrati obvezujućim pravom.

Poštovanjem tih standarda ujedno se izbjegava i stvaranje vanjskog dojma da kazneni sudovi ne razgraničuju na jasan i razumljiv način postupanja poduzetnika koja bi više pripadala području građanskopravne odgovornosti odnosno stvaranje vanjskog dojma da kazneni sudovi ne predočuju uvjerljive argumente koji pokazuju da postupanja poduzetnika doista pripadaju u kazneno pravo i da čine bića konkretnih kaznenih djela u području gospodarskog poslovanja. Time se izbjegava i vanjski dojam da se kazneni sudovi ponekad upuštaju u analize i procjene ekonomske opravdanosti poslovnih pothvata poduzetnika zamjenjujući njihove poslovne procjene – ma koliko bile pogrešne ili loše – svojim vlastitim.

28.4. Ustavni sud zaključno utvrđuje da su sudovi u osporenim presudama propustili navesti odnosno dostatno obrazložiti mjerodavne osnove relevantne za počinjenje kaznenih djela za koja je podnositelj osuđen, u smislu u kojem je ta obveza sudova obrazložena u točkama 28.1., 28.2. i 28.3. obrazloženja ove odluke.

Kad se sagledavaju zajedno s propustima sudova utvrđenima u daljnjim točkama obrazloženja ove odluke, ti propusti dovode do opće povrede podnositeljeva prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

b) Utjecaj pravomoćne parnične presude na kazneni postupak protiv podnositelja

29. Ustavni sud prvo primjećuje da su sudovi kvalificirali djela iz točaka 1., 2. i 5. izreke prvostupanjske presude kao »jedno produljeno kazneno djelo«. Podnositelj je označen kao »odgovorna osoba« u smislu članka 89. KZ-a za počinjenje svih triju kaznenih djela zbog toga što se njegove uloge jedinog vlasnika udjela u jednoj (vladajućoj) tvrtki i vlasnika 95% dionica u drugoj (ovisnoj) tvrtki te direktora jedne i člana Nadzornog odbora druge tvrtke isprepliću u vremenskom slijedu događaja koji se sastoji od niza podnositeljevih poslovnih pothvata, pa njegov faktični utjecaj opravdava zaključak da je formalni status koji je podnositelj imao u pojedinoj tvrtki zapravo irelevantan, kao što je u konačnici irelevantno i to pojavljuje li se on u ulozi počinitelja ili poticatelja pri njihovu počinjenju. Pri obrazloženju takvog zaključka, dakle, Vrhovni sud poslužio se konstrukcijom »nedjeljive cjeline«, to jest »jednog produljenog kaznenog djela« koje je počinio podnositelj.

Na str. 4. – 5. drugostupanjske presude Vrhovni sud govori o »kompleksnom opisu u kojeg je uključen niz kronološki povezanih radnji opt. M. L., kao i njegovo svojstvo i uloga u počinjenju svake pojedine od tih radnji (budući je u nekima počinitelj, a u posljednjoj zapravo poticatelj), budući je nedvojbeno riječ o jedinstvenoj operaciji koju treba promatrati kao cjelinu i stoga jedno produljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ«.

Na str. 12. – 13. presude Vrhovni sud ponovo je istaknuo da je u konkretnom slučaju zapravo riječ o »činjeničnom opisu« koji se sastoji »od niza međusobno povezanih postupaka, pri čemu on« (podnositelj ustavne tužbe – op. Ustavni sud) »u nekima figurira kao neposredni počinitelj, a u nekima kao poticatelj« i da je tu »riječ o nedjeljivoj cjelini, koja je već u optužnici pravno označena kao jedno produljeno kazneno djelo«.

Inkriminirani »niz kronološki povezanih radnji«, odnosno »niz pomno isplaniranih i pažljivo koordiniranih poslovnih operacija«, Vrhovni sud prepoznao je u prvom redu u radnjama podnositelja opisanima u točki 1. izreke prvostupanjske presude, zbog čega je prema mišljenju drugostupanjskog suda pojedinačnu kaznu zatvora za to djelo trebalo povećati na dvije godine (na str. 14. drugostupanjske presude).

29.1. Međutim, iz pravomoćne sudske presude o pravu vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. (v. točku 6. obrazloženja ove odluke) proizlazi da je cijeli niz radnji podnositelja opisanih u točki 1. izreke prvostupanjske presude na koje se Vrhovni sud referirao kad je govorio o inkriminiranom »nizu pomno isplaniranih i pažljivo koordiniranih poslovnih operacija«, bio zakonit.

Konkretno, u presudi o pravu vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. Trgovački sud u Slavonskom brodu utvrdio je da je podnositelj ustavne tužbe »temeljem Odluke trgovačkog društva F. U. d.o.o. S. B., od 03. travnja 1996. g. i Sporazuma sklopljenog sa trgovačkim društvom F. U. d.o.o. dana 04. travnja 1996. g. stekao pravni osnov za upis prava vlasništva na kč.br.« (popis nekretnina ispušten kao nepotreban – op. Ustavnog suda) »sve upisane u z.k.ul. br. 2048 k.o. Brod, što je tuženi U. B. d.o.o. u stečaju kao pravni slijednik Unires d.d. dužan priznati i tužitelju izdati tabularnu ispravu podobnu za upis tužiteljeva prava vlasništva na navedenim nekretninama, koju ispravu će u protivnom po pravomoćnosti zamijeniti ova presuda, kao i naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 12.200,00 kn, a sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe«. U obrazloženju te presude utvrđeno je sljedeće:

»Iz tako provedenog dokaznog postupka proizlazi da je trgovačko društvo F. U. d.o.o. koje je pravni prednik tuženika svojom odlukom od 03.04.1996. i sporazumom od 04.04.96., prenosi svoje nekretnine na M. L. na ime dobiti s tim da novčana sredstva koja predstavljaju dobit u iznosu od 3.195.860,15 kn ostaju sredstva poduzeća F. U. d.o.o. Iz računa dobiti i gubitka proizlazi da je dobitak za tekuću godinu i prethodnu godinu upravo odgovara gore navedenom iznosu sporazuma. Račun dobiti i gubitka nosi datum 30.04.96.g., a iz nalaza financijske policije proizlazi da ostvarena dobit u 94. i 95. godini nije isplaćena do 31.12.1996. g., a u toku cijelog postupka nije pružen dokaz da bi dobit bila isplaćena.

Stoga nema osnove za primjenu članka 103. ZOO-a, jer takav sporazum (ugovor) nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, ne postoji prisilni propis, jer je ugovor zaključen u režimu važenja Zakona o poduzećima koji o tome nema odredbi, dakle to ne regulira (niti zabranjuje, niti dozvoljava podjelu dobiti u stvarima, pokretnine, nekretnine). Što se tiče morala društva nije istom protivno jer je pravo ulagača na podjelu dobiti.

Stoga iako nije bilo uobičajeno da se dobit isplaćuje u stvarima sud nalazi da takav ugovor nije ništav. Također je nesporno da je tužitelj bio jedini vlasnik F. U. d.o.o., pa takav sporazum nitko drugi nije mogao zaključiti.«

29.2. Nadležni sud je u prvostupanjskom rješenju o obnovi postupka od 31. ožujka 2011. utvrdio da citirana presuda o pravu vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. »u svakom slučaju čini neistinitim dio presude (optužnice) u dijelu u kojem se navodi da je osuđenik 'zatražio da se uknjiže (nekretnine) na njega osobno, izjednačavajući identitet tvrtke 'pravne osobe' i identitet osnivača – vlasnika 100 postotnog udjela iste ...« (v. točku 14.5. obrazloženja ove odluke).

To utvrđenje nadležnog suda o »neistinitosti« dijela točke 1. izreke prvostupanjske presude sadržano u prvostupanjskom rješenju o obnovi postupka od 31. ožujka 2011. upućuje da bi mogla biti dovedena u pitanje kvalifikacija sudova prema kojoj se kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude sastoji od »niza pomno isplaniranih i pažljivo koordiniranih poslovnih operacija«. Razmotri li se pažljivo opis kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude (v. točku 14. obrazloženja ove odluke), dolazi se do zaključka da je »istiniti« dio opisa tog kaznenog djela zapravo ostao samo na jednoj radnji podnositelja: na sklapanju ugovora od 17. travnja 1997. u kojem je došlo do zamjene nekretnina. Pođe li se od presude o pravu vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006., riječ bi bila o podnositeljevim zakonito stečenim nekretninama (u osporenim presudama riječ »stečene« na više je mjesta pisana u navodnicima čime se sugerira da ih je podnositelj stekao protupravno), s jedne strane, i nekretninama ovisne tvrtke u kojoj je podnositelj bio 95%-tni vlasnik dionica. Prema utvrđenju sudova, kazneno djelo sastoji se u tome što su nekretnine bile zamijenjene »po nepravilnim uvjetima« jer su »nekretnine sada u vlasništvu M. L. procijenjene ... po tržišnoj vrijednosti, a nekretnine T.o.B.-a koje se uzimaju u zamjenu procijenjene su po knjigovodstvenoj vrijednosti« (v. točku 14.5. obrazloženja ove odluke). U takvoj su zamjeni nekretnina sudovi vidjeli namjeru podnositelja da za sebe protupravno pribavi znatnu imovinsku korist.

Kraj takvog stanja stvari, utvrđenje nadležnog suda u prvostupanjskom rješenju o obnovi postupka od 31. ožujka 2011. da se bit kaznenog djela pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude »nije promijenila, jer je oštećenik ostao isti, šteta je ostala ista, a i tim osoba koja je pribavila protupravnu imovinsku korist ostala je ista« mora se ocijeniti neargumentiranim, budući da prije toga nije provedeno puno sudsko ispitivanje na kojem bi se takvo utvrđenje zasnivalo, a zatim i podrobno obrazložilo.

29.3. Te propuste u postupanju prvostupanjskog suda nije ispravio ni Vrhovni sud u svom rješenju o obnovi postupka od 8. studenoga 2011. Štoviše, odbijajući podnositeljevu žalbu protiv prvostupanjskog rješenja o obnovi postupka, Vrhovni sud također je bez ikakvog obrazloženja proglasio pravomoćnu presudu o stjecanju prava vlasništva podnositelja »sasvim irelevantnom« za kaznena djela iz točaka 1. i 5. izreke presude, sagledavajući ih u njihovoj međuovisnosti:

»... ističe se, da je činjenica stjecanja pravne osnove za upis prava vlasništva osuđenika koja je utvrđena presudom Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 20. ožujka 2006 godine br. P-51/02, u odnosu na učin kaznenih djela iz čl. 337 st. 1, 3 i 4 KZ i čl. 292 st. 1 i 2 KZ za koja je osuđenik proglašen krivim, činjenično opisanih u svim elementima koje čine obilježja ovih kaznenih djela pod t. 1 i 5 izreke prvostupanjske presude, sasvim irelevantan.«

Umjesto da obrazloži to svoje stajalište, Vrhovni sud u nastavku je naveo da »pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu br. P-51/02 nije novi dokaz, jer je taj dokaz bio razmatran u drugostupanjskom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske, jer je istican u žalbi kojoj je priložena ova presuda kao dokaz«.

Uvidom u spis predmeta Županijskog suda u Požegi broj: K-8/06, u kojem su priložene obje žalbe podnositelja (osobno podnesena i podnesena po branitelju) izjavljene protiv prvostupanjske presude, Ustavni je sud utvrdio da je podnositelj u osobno izjavljenoj žalbi (3. kolovoza 2007.) doista uvodno spomenuo presudu o stjecanju prava vlasništva od 20. ožujka 2006. Ta presuda tada još nije bila pravomoćna. Njezina je pravomoćnost nastupila 7. siječnja 2009., dakle poslije žalbe, ali prije donošenja drugostupanjske presude Vrhovnog suda. Utoliko je utvrđenje Vrhovnog suda da je ta presuda isticana »u žalbi kojoj je priložena ova presuda kao dokaz« točno.

Međutim, iz obrazloženja drugostupanjske presude Vrhovnog suda koju podnositelj osporava u ovom ustavnosudskom postupku ne proizlazi da je »taj dokaz bio razmatran u drugostupanjskom postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske«, kako je to navedeno u drugostupanjskom rješenju o obnovi postupka od 8. studenoga 2011. To utvrđenje Vrhovnog suda ne potkrepljuje nijedan dokument u spisu predmeta.

Štoviše, iz preslike zapisnika sa sjednice drugostupanjskog sudskog vijeća Vrhovnog suda za odlučivanje o žalbi podnositelja od 21. travnja 2010., na kojoj su podnositelj i njegov branitelj bili prisutni, ne proizlazi da je tu (sada već pravomoćnu) presudu o pravu vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. podnositelj uopće priložio na uvid sudu. Prema spisu predmeta, podnositelj je tu presudu prvi put priložio Vrhovnom sudu uz svoj zahtjev za izvanrednu obnovu postupka, kao novi dokaz.

29.4. Kraj takvog stanja stvari u spisu predmeta, mora se zaključiti da nadležni sudovi nisu uopće ili nisu s dužnom pažnjom ispitali učinke presude o stjecanju prava vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. na činjenični opis i kvalifikaciju te opseg i biće kaznenih djela iz točaka 1. i 5. prvostupanjske presude, pa ni nakon što je ta presuda postala pravomoćna, iako su to imali mogućnost učiniti.

Konkretnije, s aspekta zaštite prava podnositelja na pošteno suđenje, utvrđenje nadležnog kaznenog suda o »neistinitosti« dijela točke 1. izreke prvostupanjske presude zahtijevalo je pažljivo preispitivanje cijelog slučaja radi ocjene utjecaja presude o stjecanju prava vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. na opis, opseg, biće i kvalifikaciju djela iz točaka 1. i 5. izreke prvostupanjske presude. To je bilo potrebno jer je upravo uz djelo iz točke 1. prvostupanjske presude Vrhovni sud vezao »veliku upornost« podnositelja u »pomnom planiranju i pažljivom koordiniranju poslovnih operacija", kvalificirajući takvo njegovo postupanje kao otegotnu okolnost i povećavajući podnositelju kaznu zatvora na dvije (2) godine. To je bilo potrebno i zbog visine kazne dosuđene za djelo pod točkom 5. izreke prvostupanjske presude, ako bi se poslije takvog ispitivanja utvrdilo da to kazneno djelo i dalje opstoji, ali – zbog utjecaja presude o stjecanju prava vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. – u izmijenjenom opisu, opsegu ili biću.

30. Taj propust sudova Ustavni sud ocjenjuje povredom prava podnositelja na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, zasebno i zajedno s povredom tog prava utvrđenom u točki 28.4. obrazloženja ove odluke.

Stoga je odlučeno kao u točkama II. i III. izreke ove odluke.

30.1. Ustavni sud posebno napominje da utvrđena povreda podnositeljeva prava na pravično suđenje i pravna stajališta Ustavnog suda kojima je ona obrazložena nikako ne pretpostavljaju da presuda o stjecanju prava vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. ujedno znači da ne postoje kaznena djela odnosno da podnositelj nije počinio kaznena djela iz točaka 1. i 5. prvostupanjske presude. Tu je riječ o procesnim propustima sudova da provedu valjanu procjenu stupnja utjecaja presude o stjecanju prava vlasništva podnositelja od 20. ožujka 2006. na opis, opseg, biće i kvalifikaciju djela iz točaka 1. i 5. izreke prvostupanjske presude, pa onda i na visinu dosuđenih kazni. Samo nadležni kazneni sud u ponovljenom postupku, nakon brižljivo provedenog ispitivanja u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja, može odgovoriti na pitanje o (ne)postojanju tog utjecaja odnosno o stupnju tog utjecaja u slučaju njegova postojanja, uključujući i utvrđenje da je ocjena o postojanju kaznenih djela iz točaka 1. i 5. prvostupanjske presude i dalje održiva odnosno da više nije održiva.

c) Dokazni postupak

31. S obzirom na prethodno utvrđene postupovne propuste nadležnih kaznenih sudova zbog kojih se kazneni postupka protiv podnositelja mora ponoviti u cijelosti, Ustavni sud ne smatra potrebnim nastaviti s podrobnim ispitivanjem prigovora podnositelja ustavne tužbe koji se tiču procesnih propusta sudova u postupku izvođenja i ocjene dokaza za svako pojedino kazneno djelo za koje je podnositelj pravomoćno osuđen.

32. Dostatno je na ovom mjestu ponoviti relevantna pravna stajališta Europskog suda o tom pitanju, koja prihvaća i Ustavni sud.

32.1. U predmetu Olujić protiv Hrvatske (presuda, 5. veljače 2009., zahtjev br. 22330/05) Europski sud izrazio je sljedeća pravna stajališta:

»82. U pogledu razloga koje su dali domaći sudovi za to što nisu dopustili izvođenje dokaza koje je predložio podnositelj zahtjeva, Sud bilježi da je svaka vlast obvezna opravdati svoje radnje dajući razloge za svoje odluke, iako domaći sud uživa određenu slobodu prosudbe kad odabire argumente u konkretnom predmetu i kad dopušta dokaze u potporu tvrdnji stranaka (vidjeti Suominen protiv Finske, br. 37801/97, § 36., 1. srpnja 2003.).

(...)

84. Sud nadalje primjećuje da, iako nije njegova zadaća ispitati je li odbijanje suda da prihvati dokaze koje je predložio podnositelj zahtjeva bilo osnovano, Sud u svojoj ocjeni je li u postupku o kojem je riječ poštovano načelo ravnopravnosti stranaka, koje je značajka šireg koncepta pravičnog suđenja (vidjeti Ekbatani protiv Švedske, 26. svibnja 1988., § 30., ...), pridaje značajnu važnost vanjskom dojmu i povećanoj osjetljivosti javnosti za pošteno provođenje pravde (vidjeti Borgers protiv Belgije, 30. listopada 1991., § 24., ...). ...

85. Nije funkcija Suda izražavati mišljenje o važnosti dokaza ili, općenitije, o tome jesu li navodi protiv podnositelja zahtjeva bili osnovani. Međutim, na Sudu je utvrditi je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su izvedeni dokazi, bio pravičan ...«

32.2. U predmetu Erkapić protiv Hrvatske (presuda, 25. travnja 2013., br. 51198/08) Europski sud dodatno je obrazložio opseg svojih nadzornih ovlasti kad je riječ o dokazima u kaznenom postupku:

»72. Kad se utvrđuje je li postupak u cjelini bio pravičan, potrebno je uzeti u obzir jesu li poštovana prava obrane. Osobito se mora ispitati je li podnositelju zahtjeva pružena prilika osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njegovoj upotrebi. Osim toga, mora se uzeti u obzir i kvaliteta dokaza, uključujući i to dovode li u pitanje okolnosti u kojima je on« (dokaz – op. Ustavnog suda) »pribavljen njegovu pouzdanost ili točnost (reliability or accuracy) (vidjeti, među mnogima drugima, Sevinç i drugi protiv Turske (odluka), br. 8074/02, 8. siječnja 2008.; Bykov protiv Rusije [VV], br. 4378/02, § 90., 10. ožujka 2009.; i Lisica protiv Hrvatske, br. 20100/06, § 49., 25. veljače 2010.).

73. U tom kontekstu Sud ponavlja da je, prema članku 6. stavku 1. Konvencije, njegova zadaća da ustanovi jesu li dokazi izvedeni (produced) u korist ili protiv optuženog bili predočeni (presented) na takav način da osiguraju pravično suđenje (vidjeti Barim protiv Turske (odluka), br. 34536/97, 12. siječnja 1999.), neovisno o tipu ili težini optužbi protiv optuženog, budući da javni interes u istrazi i kažnjavanju konkretnog kaznenog djela ne može opravdati mjere koje ukidaju samu bit optuženikovih prava obrane (Jalloh protiv Njemačke [VV], br. 54810/00, § 97., ECHR 2006-IX). Kao što je Sud već prethodno naznačio, na nacionalnim je sudovima da ocijene dokaz koji je pred njima, kao i relevantnost dokaza na koji se optuženi pokušava pozvati. Ipak, Sud mora utvrditi jesu li postupci, razmatrani u cjelini, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bili pravični kao što to zahtjeva članak 6. stavak 1. Konvencije (vidjeti Laska i Lika protiv Albanije, br. 12315/04 i 17605/04, § 57., 20. travnja 2010.).«

Za ocjenu suglasnosti s ustavnim i konvencijskim zahtjevima načina na koji je proveden postupak vezan uz dokazivanje i dokaze uvijek je relevantno obrazloženje sudova.

Tako je, primjerice, u § 84. citirane presude Erkapić protiv Hrvatske (2013.) upravo nedostatak primjerenog obrazloženja od sudskih vlasti (the absence of an adequate explanation by the domestic authorities) Europski sud naveo da utvrdi kako ima »ozbiljne dvojbe o pouzdanosti i točnosti« (serious doubts about the reliability and accuracy) konkretnog dokaza o kojem je u tom predmetu bila riječ, kao i o »kvaliteti takvog dokaza« (as well as about the quality of such evidence). Budući da je upravo taj dokaz bio u najmanju ruku odlučujući, ako već ne i jedini protiv podnositelja (if not the sole, at least the decisive evidence against the applicant), bez osiguranja njegove pouzdanosti »osuda protiv podnositelja bila bi ili nemoguća ili bi mogućnost bila bitno smanjena (without which securing a conviction of the applicant would either not be possible or the possibility would have receded very far into the distance) (§ 87. presude).

32.3. S obzirom da su u provedenom kaznenom postupku protiv podnositelja značajnu ulogu imali vještaci, Ustavni sud podsjeća i na predmet Europskog suda Bönisch protiv Austrije (presuda, 6. svibnja 1985., zahtjev br. 8658/79) u kojem je taj sud zauzeo stajalište da odnos suda prema vještacima u sudskom postupku može dovesti do povrede načela procesne ravnopravnosti stranaka (načela »jednakosti oružja") u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije. U toj je presudi Europski sud izrazio načelno stajalište da se vještaka (expert), kao »neutralnu i nepristranu pomoć suda, kojeg imenuje sam sud« (neutral and impartial auxiliary of the court, appointed by the court itself) može pod određenim okolnostima dovesti u situaciju da postane »svjedok protiv optuženog« (witness against the accused) u smislu članka 6. stavka 3. točke (d) Konvencije (§ 30. presude), što može dovesti do povrede prava optuženog na pravično suđenje.

33. Tijela kaznenog progona i kazneni sudovi dužni su uzimati u obzir navedena i druga mjerodavna stajališta Europskog suda koja se tiču prikupljanja, izvođenja i ocjene dokaza u domaćim kaznenim postupcima, pri čemu trebaju uvažavati i utvrđenja vezana uz Ustavni sud koja su navedena u točki 22.1. obrazloženja ove odluke.

Ustavni sud smatra da bi i nadležni kazneni sudovi u ponovljenom kaznenom postupku protiv podnositelja trebali uzeti u obzir mjerodavna stajališta Europskog suda koja se tiču izvođenja i ocjene dokaza u domaćim kaznenim postupcima te u skladu s njima osobito osigurati da u podnositeljevu slučaju u cijelosti bude poštovano načelo pravičnog suđenja prema kojem nije dopušteno odbijanje izvođenja dokaza o kojima bi mogao ovisiti sam ishod postupka ili visina kazne, a da za to odbijanje ne pruže valjane razloge i podrobno ih ne obrazlože.

34. Zbog ukidanja samo pojedinih točaka izreka prvostupanjske i drugostupanjske presude, a radi izbjegavanja mogućih nesporazuma koje bi takvo parcijalno ukidanje moglo izazvati, Ustavni sud na ovom mjestu utvrđuje da se na temelju ove odluke podnositelj ustavne tužbe ima odmah pustiti na slobodu.

35. O drugom osuđeniku u ovom predmetu, g. T. S., Ustavni sud nema nikakvih podataka jer g. T. S. nije podnio ustavnu tužbu. Ovaj sud nije upoznat s njegovom pravnoj situacijom poslije pravomoćnosti presuda koje su ovom odlukom ukinute u odnosu na podnositelja ustavne tužbe. Stoga je u nadležnosti kaznenog suda da odluči o postupanju s dijelovima pravomoćne presude protiv g. T. S. u svjetlu ove odluke Ustavnog suda.

36. Sukladno navedenom, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke ove odluke.

Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-5807/2010

Zagreb, 30. travnja 2013.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.