USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2119

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Z. H. iz F., Nj., kojeg zastupa T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. R. i k. u S. B., na sjednici održanoj 8. srpnja 2013. donio je

ODLUKU

I. Ustavne tužbe se usvajaju.

II. Ukidaju se:

a) u radnom sporu zbog otkaza ugovora o radu:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-841/09-2 od 1. prosinca 2009., i

– presuda Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-4522/07-2 od 4. prosinca 2008.

Predmet se vraća Županijskom sudu u Osijeku na ponovni postupak.

b) u radnom sporu zbog izgubljene zarade:

– presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-1877/09-2 od 1. prosinca 2009.,

– presuda Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-354/09-2 od 7. svibnja 2009., i

– presuda Općinskog suda u Osijeku broj: Pr-137/07-53 od 24. prosinca 2008.

Predmet se vraća Općinskom sudu u Osijeku na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Dopuštene i pravodobne ustavne tužbe podnio je Z. H., hrvatski državljanin, kojeg u postupku pred Ustavnim sudom zastupa T. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. R. i k. u S. B. (u daljnjem tekstu: podnositelj).

1.1. U ustavnoj tužbi broj: U-III-1942/2010 podnositelj tvrdi da su mu presudama sudova donesenima u radnom sporu koji je pokrenuo u svojstvu tužitelja povrijeđena ustavna prava. Podnositelj osporava sljedeće dvije sudske presude:

a) presudu Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-4522/07-2 od 4. prosinca 2008. kojom je preinačena djelomična presuda Općinskog suda u Osijeku broj: Pr-137/07-41 od 26. listopada 2007. tako da je u točkama I. i II. izreke odbijen tužbeni zahtjev podnositelja u postupku radi utvrđenja nezakonitim otkaza ugovora o radu i vraćanja podnositelja na rad (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda o otkazu ugovora o radu iz 2008.);

b) presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: Revr-841/09-2 od 1. prosinca 2009. kojom je odbijena kao neosnovana revizija podnositelja izjavljena protiv drugostupanjske presude o otkazu ugovora o radu iz 2008. (u daljnjem tekstu: revizijska presuda o otkazu ugovora o radu iz 2009.).

1.2. U ustavnoj tužbi broj: U-III-1943/2010 podnositelj tvrdi da su mu presudama sudova donesenima u postupku radi isplate izgubljene zarade (plaće) koji je pokrenuo u svojstvu tužitelja povrijeđena ustavna prava. Podnositelj osporava sljedeće tri sudske presude:

– presudu Općinskog suda u Osijeku broj: Pr-137/07-53 od 24. prosinca 2008. kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev podnositelja za isplatu izgubljene zarade (plaće) (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda zbog izgubljene zarade iz 2008.),

– presudu Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-354/09-2 od 7. svibnja 2009. kojom je odbijena žalba podnositelja protiv prvostupanjske presude zbog izgubljene zarade iz 2008. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda zbog izgubljene zarade iz 2009.),

– presudu Vrhovnog suda broj: Revr-1877/09-2 od 1. prosinca 2009. kojom je odbijena kao neosnovana revizija podnositelja protiv drugostupanjske presude zbog izgubljene zarade iz 2009. (u daljnjem tekstu: revizijska presuda zbog izgubljene zarade iz 2009.).

2. Za potrebe ustavnosudskog postupka zatražen je na uvid spis Općinskog suda u Osijeku broj: Pr-137/07.

3. Protiv navedenih presuda podnositelj je podnio dvije ustavne tužbe (U-III-1942/2010 i U-III-1943/2010). Ustavni sud o njima je odlučio jednom odlukom jer svi sudski postupci na koje se odnose ustavne tužbe s aspekta zaštite ustavnih prava čine jedinstvenu cjelinu.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

1) Sudski postupak u radnom sporu zbog otkaza ugovora o radu

4. Podnositelj je s Klinička bolnica Osijek (u daljnjem tekstu: Klinička bolnica Osijek ili prvotuženica) sklopio ugovor o radu broj: 29/2113 od 13. rujna 1999. na neodređeno vrijeme za poslove radnog mjesta rukovodioca Odjela za ženske bolesti i porodiljstvo.

Podnositelj je istodobno s Medicinskim fakultetom Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku (u daljnjem tekstu: Medicinski fakultet ili drugotuženik) sklopio ugovor o radu broj: 05-546/-99 od 29. prosinca 1999. na neodređeno vrijeme za poslove izvanrednog profesora na Katedri za ginekologiju i opstetriciju Sveučilišta u Osijeku.

Sporazumom broj: 02-564/1-99 od 29. prosinca 1999. koji je sklopljen između Kliničke bolnice Osijek i Medicinskog fakulteta podnositelj se obvezao raditi u kumulativnom radnom odnosu na način da u svakoj ustanovi obavlja poslove s nepunim radnim vremenom, tako da ukupno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno.

4.1. Na zahtjev kirurga Kliničke bolnice Osijek od 18. srpnja 2001., pozivom na članak 157. u vezi s člankom 155. stavkom 1. točkom 7. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (»Narodne novine« broj 1/97. – pročišćen tekst i 129/00.) obavljen je zdravstveno-inspekcijski nadzor nad stručnim radom podnositelja. Nadzor je obavilo Stručno povjerenstvo kojeg je imenovalo Ministarstvo zdravstva (prim. dr. S. B., spec. ginekolog Opće bolnice Sv. Duh, Zagreb, dr. sc. A. Č., spec. ginekolog Klinike za ženske bolesti i porode Petrova, Zagreb; u daljnjem tekstu: Povjerenstvo). Na temelju uvida u medicinsku dokumentaciju Odjela za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice Osijek, Povjerenstvo je utvrdilo niz propusta u radu podnositelja.

Na temelju utvrđenja Povjerenstva, zdravstveni inspektor Ministarstva zdravstva donio je 25. rujna 2001. rješenje klasa: UP/I-520-01/01-01/0617, ur. broj: 534-09-02-01-0003 kojim se podnositelju zabranjuje obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice Osijek, s rokom izvršenja »odmah po primitku«, te se pokreće postupak za oduzimanje podnositelju odobrenja (licence) za samostalan rad kod Hrvatske liječničke komore (u daljnjem tekstu: rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001.).

4.2. Klinička bolnica Osijek je pozivom na rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001., koje je ocijenila kao osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa više nije moguć, odlukom broj: 31-33-3/01 od 11. listopada 2001. podnositelju izvanredno otkazala ugovor o radu broj: 29/2113 od 13. rujna 1999., počevši od 11. listopada 2001.

Medicinski fakultet je pozivom na rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001., na temelju kojeg je ocijenio da podnositelj ne može uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa, odlukom broj: 2158/61-05-526/2-01 od 15. listopada 2001. podnositelju dao redoviti otkaz ugovora o radu broj: 05-546/-99 od 29. prosinca 1999., počevši od 15. listopada 2001.

4.3. Podnositelj je 18. listopada 2001. podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Upravni sud) radi poništenja rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. zbog nezakonitosti.

Protiv odluke Kliničke bolnice Osijek o izvanrednom otkazu ugovora o radu podnositelj je 19. studenoga 2001. podnio tužbu Općinskom sudom u Osijeku radi utvrđenja nedopuštenosti te odluke, njegova vraćanja na rad te isplate izgubljenih plaća od 12. listopada 2001. do vraćanja na rad u mjesečnom iznosu od 10.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec do konačne isplate, po godišnjoj kamatnoj stopi od 18% kao i naknadu parničnih troškova (Pr-615/01).

Protiv odluke Medicinskog fakulteta o redovitom otkazu ugovora o radu podnositelj je 9. siječnja 2002. podnio tužbu Općinskom sudu u Osijeku radi utvrđenja nedopuštenosti te odluke, njegova vraćanja na rad te isplate izgubljenih plaća od 15. studenoga 2001. do vraćanja na rad u mjesečnom iznosu od 8.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od svakog prvog u mjesecu za protekli mjesec do konačne isplate, po godišnjoj kamatnoj stopi od 18% kao i naknadu parničnih troškova isplate izgubljenih plaća i parničnih troškova (Pr-9/02-1).

Rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 3. rujna 2003., zbog ekonomičnosti postupka, sud je spojio navedene predmete i postupak je dalje vođen pod zajedničkim brojem: Pr-752/03.

4.4. Općinski sud u Osijeku odredio je rješenjem broj: Pr-615/01-10 od 15. siječnja 2002. prekid parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred Upravnim sudom za poništenje rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. te do dovršetka postupka pred Hrvatskom liječničkom komorom o oduzimanju podnositelju odobrenja (licence) za samostalan rad.

Presudom broj: Us-10912/01-7 od 11. travnja 2002. Upravni sud poništio je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i postupovnih propusta.

Nakon donošenja te presude Upravnog suda, pred Općinskim sudom u Osijeku nastavljen je parnični postupak i 28. listopada 2002. donesena je presuda broj: Pr-468/02-22 (u daljnjem tekstu: prva presuda u korist podnositelja iz 2002.). Tom je presudom usvojen tužbeni zahtjev podnositelja te je Kliničkoj bolnici Osijek naloženo da podnositelja vrati na rad. U obrazloženju presude je navedeno:

»(...)

Kako je Upravni sud presudom ... poništio citirano rješenje Ministarstva zdravstva ... ostvarili su se uvjeti za nastavak postupka. Slijedom iznešenog proizlazi da je otpao razlog na kojem tuženik temelji izvanredni otkaz tužitelju. Tužitelju sada više nije zabranjeno obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti u Odjelu ... te je poništen i dio rješenja o pokretanju postupka za oduzimanje licence i više nema opravdanog razloga za otkaz tužitelju. Stoga je izvanredni otkaz nezakonit i nedopušten i tužitelja je sud vratio u radni odnos kod tuženika.

(...)«

Protiv te presude žalbu je 14. studenoga 2002. podnijela Klinička bolnica Osijek, a podnositelj je podnio odgovor na žalbu 25. studenoga 2002.

4.5. Ministarstvo zdravstva donijelo je 11. ožujka 2003. novo rješenje klasa: UP/I-520-01/01-01/0009, ur. broj: 534-03-02/2-03-22 kojim se podnositelju (ponovo) zabranjuje obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti na Odjelu ginekologije i porodiljstva Kliničke bolnice Osijek i (ponovo) pokreće postupak pred Hrvatskom liječničkom komorom za oduzimanje odobrenja (licence) podnositelju za samostalan rad (u daljnjem tekstu: rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003.). U obrazloženju rješenja navedeno je:

»Viši zdravstveni inspektor Ministarstva zdravstva obavio je inspekcijski nadzor nad stručnim radom prof. dr. sc. Z. H., pročelnika Odjela za ginekologiju i porodiljstvo, Kliničke bolnice Osijek o čemu je sastavljen zapisnik Klasa: Up/I-520-01/02-01/0009, ur.broj: 534-03-03/2-17 od 24. siječnja 2003. Nadzor nad stručnim radom prof. dr. sc. Z. H. viši zdravstveni inspektor izvršio je uvidom u medicinsku dokumentaciju Odjela za ginekologiju i porodiljstvo KB Osijek, zapisnik stručnog povjerenstva Klasa: Up/I-520-01/02-01/0009, ur.broj: 534-09-02-02-0010 od 16. rujna 2002. godine te uzimajući u obzir iskaz podnositelja koji je dao u postupku radi obrane svojih prava i interesa.«

Podnositelj je protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. pravodobno podnio tužbu Upravnom sudu.

4.5.1. Klinička bolnica Osijek je podneskom od 19. ožujka 2003. dopunila svoju žalbu od 14. studenoga 2002. tako što je Općinskom sudu u Osijeku dostavila rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanje licence iz 2003. radi prosljeđivanja na odlučivanje drugostupanjskom sudu.

Ocjenjujući da je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. novo rješenje koje je Ministarstvo zdravstva trebalo donijeti u skladu s člankom 62. Zakona o upravnim sporovima, Županijski sud u Osijeku utvrdio je da je riječ o »novom dokazu« koji je relevantan za donošenje zakonite i pravilne odluke u tom radnom sporu. Pozivajući se na taj »novi dokaz« (to jest rješenje inspektora iz 2003.), prihvatio je žalbu Kliničke bolnice Osijek protiv prve presude u korist podnositelja iz 2002. te je rješenjem od 8. svibnja 2003. ukinuo tu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda o zakonitosti otkaza ugovora o radu iz 2003.).

4.5.2. Postupajući u ponovljenom postupku po drugostupanjskoj presudi o zakonitosti otkaza ugovora o radu iz 2003., Općinski sud u Osijeku je rješenjem broj: Pr-752/03-6 od 3. rujna 2003. (ponovo) odredio prekid parničnog postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred Upravnim sudom po tužbi podnositelja protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. i do okončanja postupka pred Hrvatskom liječničkom komorom o oduzimanju podnositelju odobrenja (licence) za samostalan rad.

4.6. Upravni sud poništio je presudom broj: Us-3346/2003-7 od 28. rujna 2006. rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. ocjenjujući ga nezakonitim jer postupak nije proveden u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 103/96.; u daljnjem tekstu: ZUP). Time je poništena zabrana podnositelju da obavlja specijalističke ginekološke djelatnosti na Odjelu ginekologije i porodiljstva Kliničke bolnice Osijek, kao i pokretanje postupka kod Hrvatske liječničke komore za oduzimanje odobrenja (licence) podnositelju za samostalan rad.

4.7. Nakon što je Upravni sud donio presudu, rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 12. siječnja 2007. nastavljen je parnični postupak.

4.7.1. Tijekom parničnog postupka Općinski sud u Osijeku zatražio je očitovanje od Hrvatske liječničke komore u vezi s podnositeljevom licencom za rad. U očitovanju Hrvatske liječničke komore broj: 14-28/07 od 13. srpnja 2007. potvrđeno je da Hrvatska liječnička komora podnositelju nije oduzela licencu za rad. U očitovanju je navedeno:

»Na Vaše traženje od 06. lipnja 2007.g., broj gornji, izvještavamo Vas da Hrvatska liječnička komora nije oduzela licencu liječniku Z. H.

Hrvatska liječnička komora je na prijavu Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi provela disciplinski postupak protiv liječnika H. Časni sud Komore izrekao je dr. H. disciplinsku mjeru javni ukor. ...«

Iz odluka koje je Hrvatska liječnička komora priložila uz očitovanje razvidno je da je Časni sud Komore 23. ožujka 2004. donio odluku broj: 08/I-2/03 kojom je podnositelju izrečen javni ukor zbog stručnih pogrešaka (povreda dužnosti prema bolesniku) koje su učinjene tijekom 2000. godine. Visoki časni sud Komore odlukom broj: 08/I-2/03 od 3. studenoga 2004. odbio je podnositeljevu žalbu i potvrdio odluku Časnog suda Komore.

4.7.2. Nakon provedenog postupka, Općinski sud u Osijeku usvojio je tužbu podnositelja i donio djelomičnu presudu Općinskog suda u Osijeku broj: Pr-137/07-41 od 26. listopada 2007. (u daljnjem tekstu: djelomična presuda u korist podnositelja iz 2007.). Njome je (ponovo) presudio da su odluka Kliničke bolnice Osijek o izvanrednom otkazu ugovora o radu i odluka Medicinskog fakulteta o redovitom otkazu ugovora o radu nezakonite i nedopuštene te je naložio prvotuženici i drugotuženiku da podnositelja vrate na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa.

Što se tiče zahtjeva podnositelja za izgubljenom zaradom (zbog nezakonitih otkaza) i o troškovima postupka, Općinski sud u Osijeku riješio je da će o njima odlučiti naknadno (što je i razlog zbog kojega je donesena samo djelomična presuda).

U obrazloženju djelomične presude u korist podnositelja iz 2007., Općinski sud u Osijeku između ostaloga je naveo:

»(...)

Slijedom iznesenog proizlazi da su nedvojbeno prestali opravdani razlozi za otkaz tužitelju poništenjem citiranih rješenja Ministarstva zdravstva presudama Upravnog suda, a zbog čega je tužitelju izvanredno i redovito otkazano, a licenca tužitelju nije oduzeta, pa su Odluke I i II-tuženika od 11.10.2001.g. i 15.10.2001.g. nezakonite i nedopuštene i sud je tužitelja vratio na radna mjesta kod I i II-tuženika, kao u izreci ove djelomične presude.

(...)«

4.8. Drugostupanjski sud usvojio je žalbe Kliničke bolnice Osijek i Medicinskog fakulteta te je drugostupanjskom presudom o otkazu ugovora o radu iz 2008. (v. točku 1.1. obrazloženja ove odluke) preinačio djelomičnu presudu u korist podnositelja iz 2007. na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev podnositelja. U obrazloženju osporene presude između ostaloga je navedeno:

»(...)

Pogrešno prvostupanjski sud smatra da su otkazi tuženika nezakoniti i nedopušteni jer je rješenje Ministarstva zdravstva u međuvremenu poništeno.

Prema odredbi tada važećeg čl. 107. st. 2. ZR bilo je propisano da se ugovor o radu može izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

U vrijeme donošenja odluke I-tuženik je primio rješenje Ministarstva zdravstva od 25. rujna 2001. godine kojim je tužitelju zabranjen rad na poslovima i radnim zadacima voditelja Odjela za ženske bolesti i porodiljstvo, koje rješenje je bilo konačno po odredbama Zakona o općem upravnom postupku.

II-tuženik je u vrijeme donošenja odluke o otkazu primio odluku o otkazu I-tuženika i rješenje Ministarstva zdravstva od 25. rujna 2001. godine.

Naime, od odlučnog značenja je činjenica što je tužitelj bio u tzv. kumulativnom radnom odnosu. Tužitelj je pola radnog vremena obavljao u Kliničkoj bolnici Osijek, a pola radnog vremena na Medicinskom fakultetu. Da bi tužitelj mogao raditi na Medicinskom fakultetu morao je prije toga zaključiti ugovor o radu sa Kliničkom bolnicom Osijek.

Po shvaćanju ovog suda rješenje Ministarstva zdravstva u vrijeme donošenja odluke o otkazu predstavlja takvu osobito važnu činjenicu da nastavak radnog odnosa između stranaka ugovora o radu više nije moguć (čl. 107. st. 1. ZR).

II-tuženik je trebao po tom zakonskom osnovu otkazati ugovor o radu tužitelju. Time što je II-tuženik kao« (pravilno: dao – op. Ustavni sud) "tužitelju redoviti otkaz ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga samo koristi tužitelju.

Kako se u trenutku donošenja odluka tuženika radilo o konačnom rješenju, njegovo kasnije poništenje nije od utjecaja za zakonitost odluka tuženika o otkazima ugovora o radu.

(...)«

4.9. Revizijskom presudom o otkazu ugovora o radu iz 2009. (v. točku 1.1. obrazloženja ove odluke) Vrhovni sud odbio je kao neosnovanu reviziju podnositelja. U obrazloženju presude je navedeno:

»(...)

U konkretnom slučaju za postupak otkazivanja propisana je procedura odredbama ZR, kao i što se zakonitost odluke o otkazu prosuđuje prema činjenicama i okolnostima koje su postojale u vrijeme otkazivanja, sukladno odredbama ZR, a ne prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Zbog toga, a suprotno reviziji, naknadno poništenje rješenja Ministarstva zdravstva 2006., nema utjecaja na donesenu odluku o otkazu Ugovora o radu, iako bi po odredbi čl. 269. ZUP-a poništenje rješenja Ministarstva zdravstva u upravnom postupku rezultiralo brisanjem svih pravnih posljedica koje je poništeno rješenje izazvalo.

(...)

Zabrana rada tužitelju konačnim rješenjem Ministarstva zdravstva kod I-tuženika, samim time reflektira se i na radnopravni status tužitelja kod II-tuženika, gdje je tužitelj radio poslove izvanrednog profesora na Katedri za ginekologiju i opstetriciju, pa je II-tuženik imao opravdani razlog za redoviti otkaz ugovora o radu tužitelju, kada zbog zabrane rada tužitelj više nije imao mogućnost uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa kod II-tuženika.

(...)«

2) Sudski postupak u radnom sporu zbog izgubljene zarade

5. U ustavnoj tužbi broj: U-III-1943/2010 riječ je o sudskom postupku koji je podnositelj pokrenuo tužbenim zahtjevom tražeći da mu:

– prvotuženica Klinička bolnica Osijek isplati na ime izgubljene zarade (plaće) iznos od 1.331.954,28 kuna za razdoblje od 11. listopada 2001. do povratka na rad, zajedno sa specificiranim iznosima kamata;

– drugotuženik Medicinski fakultet u Osijeku na ime izgubljene zarade (plaće) isplati iznos od 828.418,06 kuna za razdoblje od travnja 2002. do povratka na rad, zajedno sa specificiranim iznosima kamata;

– prvotuženica i drugotuženik naknade parnične troškove.

5.1. Prvostupanjskom presudom zbog izgubljene zarade iz 2008. (v. točku 1.2. obrazloženja ove odluke) taj je tužbeni zahtjev podnositelja odbijen kao neosnovan, pri čemu se prvostupanjski sud pozvao na pravomoćnu drugostupanjsku presudu o otkazu ugovora o radu iz 2008. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno:

»(...)

Kako je već rečeno pravomoćno utvrđeno da su odluka I-tuženika o izvanrednom otkazu od 11.10.2001., te Odluka II-tuženika o redovitom otkazu Ugovora o radu zakonite te je pravomoćno utvrđeno da tužitelj nema pravo na povratak u radni odnos kod I i II tuženika.

Radnik ima pravo na plaću temeljem čl. 7. i čl. 90. Zakona o radu ... za obavljeni rad, te ima pravo na izgubljenu zaradu za period koji nije radio zbog nezakonite odluke o otkazu. Kako je tužitelju isplaćena plaća odnosno naknada plaće za trajanje radnog odnosa kod I-tuženika do rujna 2001. godine, a kod II-tuženika do ožujka 2002. godine, ... pa kako mu je zakonito otkazano, stoga nema pravo na izgubljenu zaradu nakon prestanka radnog odnosa, pa je tužbeni zahtjev valjalo u cijelosti odbiti ...

(...)«

Podnositelj je odbijen sa zahtjevom da mu prvotuženica i drugotuženik naknade parnične troškove u iznosu od 713.513,34 kuna (točka III. izreke presude). Podnositelj je istodobno obvezan prvotuženici naknaditi parnične troškove u iznosu od 2.700,00 kuna, a drugotuženiku u iznosu od 11.631,69 kuna (točka IV. izreke presude).

6. Drugostupanjskom presudom zbog izgubljene zarade iz 2009. i revizijskom presudom zbog izgubljene zarade iz 2009. (v. točku 1.2. obrazloženja ove odluke) odbijeni su žalba odnosno revizija podnositelja.

7. Nakon što je zaprimio osporene presude, podnositelj je na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) podnio dvije ustavne tužbe (jednu u vezi s radnim sporom o otkazu ugovora o radu, a drugu u vezi s radnim sporom za isplatu izgubljene zarade), smatrajući da mu je osporenim sudskim presudama povrijeđeno više ustavnih prava.

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

8. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena jamstva i prava sadržana u sljedećim člancima Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.): članku 14. stavku 2. (jamstvo jednakosti svih pred zakonom), članku 26. (jamstvo procesne jednakosti hrvatskih državljana i stranaca pred sudovima), članku 54. stavku 1. (pravo na rad i slobodu rada) i članku 55. stavku 1. (pravo zaposlenika na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život).

Podnositelj u ustavnoj tužbi ponavlja razloge iznesene tijekom parničnog postupka, osporavajući stajalište Vrhovnog suda i Županijskog suda u Osijeku prema kojem su odluke prvotuženice i drugotuženika o otkazu ugovora o radu zakonite. U ustavnoj tužbi između ostaloga navodi:

»(...)

Prema mišljenju podnositelja tužbe, svi sudovi su svoju pozornost poklonili rješavanju predmeta ... na formalnoj razini, propuštajući iznaći i prepoznati sadržaj samoga problema, sasvim konkretno propušteno je ocijeniti značenje rješenja zdravstvenog inspektora koje je prema svojoj naravi privremenog karaktera (...) Ovo stoga što se navedenim rješenjem ne rješava konačno ovlaštenje podnositelja tužbe na obavljanje specijalističke djelatnosti, niti se iz rješenja može nazrijeti konačno rješenje toga pitanja. (...)

Nadalje, sudovi nisu prilikom donošenja odluka sagledali niti sveukupnost situacije, propustili su procijeniti potencijalnu situaciju, koja se napokon i ostvarila, da je rješenje koje je bilo osnov za donošenje odluka o otkazima poništeno. Ono kada je poništeno, prema članku 269. ZUP rezultira brisanjem svih pravnih posljedica koje je izazvalo. Međutim, u konkretnom slučaju, do ponovnog oživljavanja prava i obveza podnositelja tužbe nije eo ipso došlo niti postoji djelotvoran pravni put kojim bi podnositelj tužbe mogao ponovno efektivno ostvariti prava kojih je poništenim rješenjem bio lišen.

(...)«

Podnositelj smatra da mu je povrijeđeno pravo na rad i pravo na zaradu »jer je na temelju nezakonite odluke upravnog organa – rješenje zdravstvenog inspektora, nezakonito izgubio zaposlenje i očekivanu zaradu koju bi ostvario da je radio, a potom, nakon što je rješenje upravnog organa u upravnom sporu poništeno nije prema čl. 269. ZUP došlo do restitucije in integrum i ponovnog oživljavanja prava i obveza iz radnog odnosa koje je podnositelj tužbe zasnovao s prvotuženikom i drugotuženikom.«

Ustavnom sudu predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih odluka te vraćanje predmeta na ponovni postupak.

IV. MJERODAVNO PRAVO

9. Članak 106. stavak 1. točka 2. i članak 107. stavak 1. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., 137/04. – pročišćeni tekst i 68/05.) glase:

»Redoviti otkaz ugovora o radu

Članak 106.

(1) Poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju:

(...)

– ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ili

(...)

Izvanredni otkaz ugovora o radu

Članak 107.

(1) Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

(2) Ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.«

9.1. Članak 269. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91. i 103/96.) glasi:

»7. Pravne posljedice poništavanja ...

Članak 269.

(1) Poništavanjem rješenja ... poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo.

(...)«

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

10. Ustavna tužba podnositelja razmotrena je s aspekta moguće povrede prava na pravično suđenje. Člankom 29. stavkom 1. Ustava propisano je:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama, ...

(...)«

10.1. Da bi prava koja jamči članak 29. Ustava bila djelotvorna i provediva u praksi, u postupcima zaštite ustavnih prava Ustavni sud obvezan je sve postupke u jednoj građanskopravnoj stvari, uključujući i one upravne naravi koji su s njom povezani, ispitivati kao jedinstvenu cjelinu.

11. Ustavni sud prvo primjećuje da je radni odnos podnositelju u Kliničkoj bolnici Osijek otkazan nakon što je 2001. godine zdravstveni inspektor donio rješenje kojim podnositelju zabranjuje obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice Osijek. S druge strane, podnositelju je otkazan radni odnos na Medicinskom fakultetu samo zbog kumulativnosti tog radnog odnosa s onim u Kliničkoj bolnici Osijek (v. točku 4. i 4.8. obrazloženja ove odluke).

Nakon što je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. poništio Upravni sud, doneseno je novo rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. To je rješenje Upravni sud poništio 2006. (v. točku 4.6. obrazloženja ove odluke).

Sukladno tome, podnositelj je zaštitu svojih prava morao tražiti u dva sudska postupka:

– prvo, u postupku pred Upravnim sudom protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. odnosno 2003. jer su ta rješenja upravni akti;

– drugo, u parničnom postupku pred redovnim sudom protiv odluka poslodavaca o otkazu ugovora o radu.

Štoviše, protiv podnositelja pokrenut je postupak pred Hrvatskom liječničkom komorom, koja je u tom postupku imala svojstvo sudišta. Taj je postupak pokrenuo nadležni zdravstveni inspektor rješenjem iz 2001. odnosno rješenjem iz 2003. Postupak se vodio radi oduzimanja podnositelju odobrenja (licence) za samostalan rad.

11.1. Podnositelj je poduzeo sve potrebne korake za zaštitu svojih prava. Pokrenuo je upravni spor i protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. i protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. (nakon što je rješenje iz 2001. Upravni sud poništio zbog nezakonitosti). Pokrenuo je i parnični postupak u kojem je osporavao zakonitost odluke poslodavaca o otkazu ugovora o radu. Konačno, sudjelovao je i u postupku pred Hrvatskom liječničkom komorom.

12. Što se tiče postupanja parničnih sudova, Ustavni sud prvo utvrđuje da je Općinski sud u Osijeku pravilno prekinuo parnični postupak u povodu rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. i (ponovo) protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. jer je osnovano zaključio da ishod parničnog postupka ovisi o pravomoćnom okončanju postupaka pred Upravnim sudom koji se vodio protiv tih rješenja. To stoga što je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. bilo izravan povod i neposredna pravna osnova za otkaz podnositelju ugovora o radu u Kliničkoj bolnici Osijek, a slijedom tog otkaza i na Medicinskom fakultetu.

Čini se da je Općinski sud u Osijeku ocijenio da bi i postupak pred Hrvatskom liječničkom komorom o oduzimanju podnositelju odobrenja (licence) za samostalan rad mogao imati određeni utjecaj na ishod parničnog postupka (v. točke 4.4. i 4.5. obrazloženja ove odluke).

12.1. Za razliku od prvostupanjskog suda, Županijski sud u Osijeku zauzeo je stajalište da poništenja rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. odnosno 2003. u upravnom sporu nemaju nikakav utjecaj na ishod parničnog postupka u kojem se odlučivalo o zakonitosti otkaza ugovora o radu. U presudi je utvrdio:

»Po shvaćanju ovog suda rješenje Ministarstva zdravstva u vrijeme donošenja odluke o otkazu predstavlja takvu osobito važnu činjenicu da nastavak radnog odnosa između stranaka ugovora o radu više nije moguć (čl. 107. st. 1. ZR). II-tuženik je trebao po tom zakonskom osnovu otkazati ugovor o radu tužitelju. ... Kako se u trenutku donošenja odluka tuženika radilo o konačnom rješenju, njegovo kasnije poništenje nije od utjecaja za zakonitost odluka tuženika o otkazima ugovora o radu.«

S druge strane, međutim, Županijski sud u Osijeku protumačio je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. kao novi dokaz. Pozivajući se na taj novi dokaz, Županijski sud u Osijeku ukinuo je drugostupanjskom presudom o zakonitosti otkaza ugovora o radu iz 2003. prvu presudu u korist podnositelja iz 2002., iako je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. doneseno naknadno (tek za vrijeme trajanja žalbenog postupka – v. točku 4.5.1. obrazloženja ove odluke) i iako je u vrijeme donošenja te drugostupanjske presude bilo osporeno pred Upravnim sudom. Naime, protiv rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. podnositelj je pokrenuo upravni spor koji je okončan tek 2006. njegovim poništenjem.

Prema tome, Županijski sud u Osijeku protumačio je da rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. i 2003. mogu biti osnova za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu podnositelja, s jedne strane, ali poništenje tih konačnih rješenja u upravnom sporu zbog njihove nezakonitosti ne može biti osnova za presudu parničnog suda kojom bi se utvrdilo da su sporne odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštene, s druge strane.

12.2. Stajališta slična onima Županijskog suda u Osijeku zauzeo je i Vrhovni sud:

»U konkretnom slučaju za postupak otkazivanja propisana je procedura odredbama ZR, kao i što se zakonitost odluke o otkazu prosuđuje prema činjenicama i okolnostima koje su postojale u vrijeme otkazivanja, sukladno odredbama ZR, a ne prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Zbog toga, a suprotno reviziji, naknadno poništenje rješenja Ministarstva zdravstva 2006., nema utjecaja na donesenu odluku o otkazu Ugovora o radu, iako bi po odredbi čl. 269. ZUP-a poništenje rješenja Ministarstva zdravstva u upravnom postupku rezultiralo brisanjem svih pravnih posljedica koje je poništeno rješenje izazvalo.«

12.3. Prema tome, i Županijski sud u Osijeku i Vrhovni sud otklonili su mogućnost primjene na konkretan slučaj pravila ZUP-a o pravnim posljedicama do kojih dovodi poništenje upravnih akata (to jest rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. odnosno 2003.). Štoviše, unatoč tome što im je bilo poznato da je Upravni sud zbog nezakonitosti poništio i rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. i rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003., i Županijski sud u Osijeku i Vrhovni sud ustrajali su na formalističkom pristupu da se »zakonitost odluke o otkazu prosuđuje prema činjenicama i okolnostima koje su postojale u vrijeme otkazivanja«, pa »naknadno poništenje rješenja Ministarstva zdravstva 2006., nema utjecaja na donesenu odluku o otkazu Ugovora o radu«.

12.4. Ustavni sud dalje primjećuje da je rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. u trenutku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bilo konačno, ali ne i pravomoćno. Štoviše, ni rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. ni rješenje inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. nikada nisu postali pravomoćni jer ih je Upravni sud poništio, što su Županijski sud u Osijeku i Vrhovni sud u vrijeme donošenja svojih presuda znali. Ignoriranjem te činjenice ti su sudovi pokazali ne samo neprihvatljiv stupanj štetnog formalizma, nego i nebrigu za zaštitu prava podnositelja koja u pravnom sustavu utemeljenom na vladavini prava ne smije biti samo teorijska i prividna, nego provediva u praksi i djelotvorna.

Potrebno je u tom svjetlu primijetiti i to, da nadležno ministarstvo nakon poništenja rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2003. do završetka postupka pred Vrhovnim sudom nije vodilo ponovni upravni postupak za zabranu rada podnositelja. Ta je činjenica Županijskom sudu u Osijeku i Vrhovnom sudu bila poznata, kao što im je bila poznata i činjenica da Hrvatska liječnička komora nije podnositelju oduzela odobrenje (licencu) za samostalan rad.

13. Ustavni sud na kraju podsjeća da se pravo na pravično suđenje mora tumačiti u svjetlu vladavine prava kao najviše vrednote hrvatskog ustavnog poretka. S vladavinom prava usko je povezano načelo pravne sigurnosti koje je presudno za izgradnju povjerenja u sudski sustav. S druge strane, s pravičnošću suđenja u smislu članka 29. stavka 1. Ustava usko je povezano načelo djelotvornosti individualne pravne zaštite.

Okolnosti ovog slučaja pokazuju da su upravni postupak i upravni spor (u kojem je podnositelj osporavao zakonitost rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. odnosno 2003.) bili usko vezani uz parnični postupak o prestanku radnog odnosa podnositelja. Budući da je ishod upravnog spora bio presudan za građanska prava podnositelja u sudskom parničnom postupku u kojem se odlučivalo o prestanku njegova radnog odnosa, zahtjev za ostvarenjem pune djelotvornosti individualne pravne zaštite, ali i pravne sigurnosti u ovom je slučaju bio iznimno naglašen.

Sukladno tome, vodeći se načelima pravne sigurnosti i djelotvornosti individualne pravne zaštite, parnični sudovi morali su uzeti u obzir učinke poništavanja rješenja inspektora (o zabrani rada podnositelja), koje je poništenje nastupilo prije no što je okončan parnični postupak koji je podnositelj vodio zbog otkaza ugovora o radu. Drugim riječima, načelo pravne sigurnosti i zahtjev za djelotvornom zaštitom podnositeljevih prava pretpostavljali su obvezu parničnih sudova da uvaže presude Upravnog suda o poništenju rješenja inspektora o zabrani rada i pokretanju postupka za oduzimanja licence iz 2001. odnosno 2003., kao i pravne učinke tog poništavanja.

13.1. Ustavni sud na kraju podsjeća na načelno pravno stajalište da u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava pravna zaštita stranaka u sudskim postupcima mora biti cjelovita i djelotvorna.

U tom svjetlu, neuvažavanje pravomoćnih presuda upravnih sudova u upravnim stvarima o kojima ovisi ishod konkretnog parničnog postupka može dovesti do povrede ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, što se i dogodilo u ovom slučaju.

14. Ostale navodne povrede ustavnih prava koje je podnositelj istaknuo u ustavnoj tužbi Ustavni sud nije razmatrao nakon što je utvrdio povredu članka 29. stavka 1. Ustava.

15. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci.

16. Odluka o objavi (točka III.) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1942/2010

U-III-1943/2010

Zagreb, 8. srpnja 2013.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.