USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
312
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo V. F. iz V., kojeg zastupaju B. K. i I. K., odvjetnici iz O., na sjednici održanoj 17. prosinca 2013. jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se:
– rješenje Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-367/10-2 od 25. ožujka 2010. i
– rješenje Općinskog suda u Osijeku broj: R1-95/09-5 od 14. listopada 2009.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Osijeku na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
1. Ustavnu tužbu podnio je 31. svibnja 2010. V. F. iz V. (u daljnjem tekstu: podnositelj), kojeg u postupku pred Ustavnim sudom zastupaju odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda B. K. i I. K. iz O.
Ustavnom tužbom podnositelj osporava rješenje Općinskog suda u Osijeku broj: R1-95/09-5 od 14. listopada 2009. i rješenje Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-367/10-2 od 25. ožujka 2010.
Osporena rješenja donesena su u izvanparničnom postupku u kojem je podnositelj ustavne tužbe, protustranka u tom postupku, djelomično lišen poslovne sposobnosti tako da nije sposoban samostalno poduzimati radnje i poslove u pogledu raspolaganja svojom nepokretnom imovinom, kao i u pogledu odlučivanja o svojem liječenju.
Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu osporenim odlukama nadležnih sudova povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene člancima 14. stavkom 2., 22., 26., 35. i 48. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.).
II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA
2. U konkretnom slučaju izvanparnični postupak radi lišenja poslovne sposobnosti podnositelja ustavne tužbe pokrenut je pred Općinskim sudom u Osijeku 20. ožujka 2009., prijedlogom Centra za socijalnu skrb Osijek (u daljnjem tekstu: CSS Osijek), klasa: 552-02/09-02/4, urbroj: 2158-017-04/16-09-2 od 5. ožujka 2009., kao predlagatelja.
U prijedlogu se navodi sljedeće:
»II. Protustranka je dugogodišnji korisnik stalne pomoći pri ovom Centru kao osoba bez stalnih prihoda. Na adresi prebivališta živi sam. Dvorište je zapušteno kao i sam stambeni prostor koji je neodržavan i prljav. Ne dozvoljava ulazak u kuću nikome, sa susjedima, koji ga smatraju 'čudnim' i 'posebnim', ne kontaktira. Nema srodnika. Protustranka je dugogodišnji psihički bolesnik, te je 1979. godine otpušten iz tadašnje JNA nakon tri mjeseca obuke, kao vojno nesposobna osoba-trajno. Zbog bolesti je napustio Ekonomski fakultet na IV. godini. Radni odnos nije zasnivao, kao ni izvanbračnu i bračnu zajednicu. Protustranka se ne liječi, zapuštenog je izgleda. Vlasnik je nekretnine u naravi obiteljske kuće na adresi prebivališta. U tijeku je ostvarivanje prava na obiteljsku mirovinu. Prema nalazu i mišljenju nadležnog tijela vještačenja pri Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje od 03.07.2008. god. utvrđena je opća nesposobnost za rad potvrđena nalazom i mišljenjem Povjerenstva za reviziju invalidnosti od 19.01.2009. god.
Dokaz: Izvješće soc. radnika od 26.02.2009., Nalaz i mišljenje vještaka o općoj nesposobnosti za rad od 03.07.2008. i nalaz liječnika psihijatra od 07.07.2008.«
2.1. U izvješću socijalnog radnika od 26. veljače 2009. koje je priloženo prijedlogu CSS Osijek od 5. ožujka 2009., pod nazivom »Izvješće socijalnog radnika u predmetu pokretanja postupka lišenja poslovne sposobnosti i imenovanja posebnog skrbnika V. F. iz V., ...« navodi se sljedeće:
»Dana 4. veljače tekuće godine, Hrvatski zavod za mirovinsko invalidsko osiguranje zatražio je od nas da im dostavimo rješenje o imenovanju skrbnika V. F., jer je u tijeku postupak ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. U komunikaciji sa referentom HZMIO saznali smo da za V. nedostaje porezno uvjerenje za 2003. godinu kao i izjava dva svjedoka koji će potvrditi da je V. živio u zajedničkom kućanstvu s ocem do njegove smrti. Naime, V. je u službu bio pozivan više puta uzastopno već godinu dana i nije dostavio traženo, a i uočili su da se čudno i neodgovorno ponaša. V. se ne liječi, zapuštenog je izgleda, zbunjen. Isti će ostvariti obiteljsku mirovinu od 01. 01. 2004. godine.
V. F. s obzirom na svoje ponašanje, odnos prema sebi, nije sposoban brinuti o sebi, svojim pravima i interesima te ga treba lišiti poslovne sposobnosti u potpunosti i imenovati mu posebnog skrbnika. Za posebnog skrbnika mu treba imenovati službenu osobu – djelatnika Centra za socijalnu skrb, jer nema srodnika niti bliske osobe.
Posebnog skrbnika treba ovlastiti za primanje obiteljske mirovine, kao i u postupku lišenja poslovne sposobnosti pred Općinskim sudom u Osijeku.
V. F. od imovine posjeduje kuću koju je naslijedio nakon smrti roditelja.«
2.2. Podnositelju ustavne tužbe je na temelju rješenja CSS Osijek, Klasa: UP/I-552-02/09-02/4, Ur. broj: 2158-017-04/16-09-2 od 5. ožujka 2009. imenovan poseban skrbnik u osobi diplomirane socijalne radnice CSS Osijek, D. D.-Š. s ovlaštenjem za zastupanje podnositeljevih prava i interesa u postupku lišenja poslovne sposobnosti pred Općinskim sudom u Osijeku, u postupku ostvarenja prava na obiteljsku mirovinu, te primanja i raspolaganja obiteljskom mirovinom.
2.3. O prijedlogu predlagatelja CSS Osijek, prvostupanjski sud zakazao je ročište za 17. lipnja 2009. na koje nije pristupio podnositelj ustavne tužbe, te je ono odgođeno. Na sljedeće ročište zakazano za 14. listopada 2009. pored predlagatelja, CSS Osijek te posebnog skrbnika podnositelja ustavne tužbe, pristupio je i podnositelj ustavne tužbe. U zapisniku s tog ročišta se navodi:
»Protustranka osobno izjavljuje da se u pravilu protivi prijedlogu radi lišenja poslovne sposobnosti iz razloga što smatra da može samostalno brinuti o svojim pravima i interesima i zadovoljavati svoje potrebe. Navodi da živi u kući u V., koja je njegovo vlasništvo koju je stekao nasljeđivanjem i da živi sam te da zadovoljava svoje potrebe samostalno. Navodi da je ostvario pravo na obiteljsku mirovinu u mjesečnom iznosu od oko 1.930,00 kn i da je do sada samostalno raspolagao novcem te da nema neka dugovanja. Nadalje ističe da redovito ide liječniku po lijekove i da koristi redovnu terapiju te da pije lijek prazine. Navodi da nije redovito bio u tretmanu liječnika psihijatra, samo povremeno zavisno o zdravstvenim problemima. Navodi da su se problemi manifestirali gubitkom koncentracije i snage i to negdje 1984. g. Dalje ističe da je živio s roditeljima u kući, otac je umro 2003.g. kao i majka iste godine.
Na daljnji poseban upit suda protustranka izjavljuje da smatra da je u mogućnosti u potpunosti brinuti o sebi i zastupati svoja prava i interese i ne ističe niti jednu radnju u kojoj bi njegova poslovna sposobnost trebala biti ograničena.«
2.4. Na istom ročištu saslušan je vještak psihijatrijske struke, dr. I. P., koji je naveo sljedeće:
»Uvidom u postojeću medicinsku dokumentaciju u spisu te psihijatrijskog pregleda protustranke mogu dati sljedeći
NALAZ
Radi se o osobi staroj 50 godina, bez zanimanja i zaposlenja, aktualno je korisnik obiteljske mirovine, neoženjen, sada živi sam, nije do sada niti imao neku ozbiljniju emocionalnu vezu. Psihičke promjene mogu se pratiti još u doba mladenaštva, nakon tri mjeseca je bio otpušten iz vojske i proglašen trajno vojno nesposobnim. Isto tako prekinuo je studij na IV godini, negira da je ikada imao produktivne simptome halucinacije, jasne sumanute misli ali opisuje stalno prisutne simptome kao osjećaj gubitka snage, nedostatak nikakve inicijative čime objašnjava svoju potpunu profesionalnu i socijalnu inficijentnost. Liječen je navodno 80tih godina pod dijagnozom jezgrovne neuroze, nije nikada bio hospitaliziran. Od psihijatrijske dokumentacije postoje samo dva ambulantna nalaza od 07.07. i 31.12.2008. g. Opisivani su uglavnom simptomi kao napetost, nemir, anksioznost, nesanica i smetnje koncentracije te aplaniran afekt nije zauzet dijagnostički stav, ordinirana je antipsihotična terapija haloperidol u dozi 6 mg dnevno i promazin 75 mg dnevno. Kasnije se više nije javljao na kontrolne preglede. Aktualno se u psihičkom statusu registrira određena manirianost, afektivna hladnoća ali bez jasnih produktivnih sindroma bolesti. Imajući u vidu cjelokupni tijek duševnog poremećaja kod protustranke mišljenja sam da se kod njega radi o nedovoljno diferecijalnom poremećaju psihotičnog tipa – SCH sa dominacijom tzv. deficitarne simptomatologije. Imajući u vidu negativan stav protustranke općenito prema psihijatrijskom liječenju i njegovu nesuradljivost mišljenja sam da bi protustranku trebalo djelomično lišiti poslovne sposobnosti i to u segmentu odlučivanja o liječenju i raspolaganju svojom nepokretnom imovinom.«
2.5. Nakon što je u dokaznom postupku pročitano izvješće socijalnog radnika od 26. veljače 2009., rješenje CSS Osijek od 5. ožujka 2009. te izvršen uvid u izvod iz matične knjige rođenih o podacima podnositelja ustavne tužbe, nalaz i mišljenje vještaka o općoj nesposobnosti za rad, ambulantne listove liječnika psihijatra te ambulantni list interne medicine, predlagatelj je izjavio da ostaje kod prijedloga i svih navoda te da u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka. U odnosu na podnositelja ustavne tužbe kao protustranke, u zapisniku s ročišta održanog 14. listopada 2009., utvrđeno je sljedeće:
»Protustranka navodi da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Poseban skrbnik pridružuje se prijedlogu i prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
Protustranka ostaje kod svojih navoda tijekom postupka.
Daljnji dokazi se neće provoditi.«
2.6. Prvostupanjski sud je osporenim rješenjem djelomično lišio podnositelja poslovne sposobnosti. Izreka osporenog rješenja glasi:
»Protustranka V. F. r. 01. srpnja 1959. g. u O., od oca M. i majke M. r. V., drž. RH, sa prebivalištem u V., ... djelomice se lišava poslovne sposobnosti te nije sposoban samostalno poduzimati radnje i poslove u pogledu raspolaganja svojom nepokretnom imovinom kao i u pogledu odlučivanja o svom liječenju.«
U obrazloženju osporenog rješenja se, između ostalog, navodi:
»... Prema izvješću socijalne radnice protustranka živi sam u kući u kojoj je stambeni prostor zapušten i neuredan i ne dozvoljava ulaz u kuću, sa susjedima ne kontaktira. U postupku ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu pozvan je od strane Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da dostavi porezno uvjerenje i izjavu dva svjedoka što nije učinio unatoč uzastopnim pozivima od strane referenta. Mišljenje je socijalnog radnika da protustranka obzirom na svoje ponašanje nije u mogućnosti brinuti o sebi niti zastupati svoja prava i interese.
Protustranka se počeo liječiti kod liječnika psihijatra još 80-ih godina zbog psihotičnih dekompenzacija a u posljednje vrijeme je napet, uznemiren i anksiozan, te unatoč svom zdravstvenom stanju nije redovito išao na kontrole niti bio u ambulantnom liječenju liječnika psihijatra.
Prema nalazu i mišljenju vještaka kojem je sud poklonio vjeru, budući je dano na temelju uvida u medicinsku dokumentaciju i pregleda protustranke, kod istog se radi o osobi koje se registrira u psihičkom statusu afektivna hladnoća bez jasnih produktivnih sindroma bolesti. Imajući u vidu cjelokupni tijek duševnog poremećaja kod protustranke vještak je mišljenja da se kod istog radi o nedovoljno diferenciranom poremećaju psihotičnog tipa SCH sa dominacijom tkz. deficitarne simptomatologije. Imajući u vidu negativan stav protustranke prema psihijatrijskom liječenju i njegovu nesuradljivost vještak je mišljenja da bi protustranku trebalo djelomično lišiti poslovne sposobnosti i to u segmentu odlučivanja o liječenju i raspolaganju nepokretnom imovinom.
Ocjenjujući provedene dokaze, a posebno cijeneći mišljenje vještaka, sud je našao prijedlog osnovanim, te je temeljem čl. 159. st. 1. i 3. Obiteljskog zakona (N.N.- 116/03, 17/04, 136/04 i 107/07) odlučio kao u izreci rješenja.«
2.7. Protiv prvostupanjskog rješenja podnositelj je putem punomoćnika, B. K., odvjetnika iz O., podnio žalbu Županijskom sudu u Osijeku.
U podnesenoj žalbi navodi:
»Prije svega, kada se raspravlja o ovakvo osjetljivoj temi, čija posljedica je ukidanje nekih od najvažnijih ustavnih prava, kao što su zaštita ljudskih prava i sloboda (prava iz III glave Ustava RH, čl. 22., 23. i 48.), tada itekako pažnje mora biti posvećeno izboru osobe koja bi trebala štitit pravo, u ovom slučaju protustranke.
Dakle, u ovome predmetu Sud prihvaća da kao posebni skrbnik protustranke u postupku nastupa D. D. – Š., socijalna radnica.
Protustranci je poznato postojanje rješenja po kojemu je navedena osoba postavljena mu skrbnikom, ali ona nikako ne može zastupati interese protustranke u ovome postupku, te je Sud za ovaj postupak trebao imenovati drugu osobu, ili kao skrbnika za posebni slučaj (za potrebe ovoga postupka) ili bar privremenog zastupnika u ovome postupku.
Naime, nije prijeporno da su interesi stranaka u ovome postupku bili različiti, odn., bolje rečeno, suprotstavljeni, jer je predlagatelj, Centar za socijalnu skrb Osijek, tražio lišenje poslovne sposobnosti protustranke, dok se protustranka tome protivila, držeći da može samostalno brinuti o svojim interesima.
Dakle, u takvoj situaciji, doista ne može valjano zastupati interese protustranke, koji su različiti od interesa predlagatelja, djelatnik predlagatelja. Držim da nije prijeporno da je gđa D. D.-Š. djelatnica predlagatelja, a ta okolnost zabilježena je u zaglavlju pobijanog rješenja!
Naravno, da se ovaj procesni nedostatak ne bi zadržao samo na onom formalnom aspektu, faktično se 'pobrinula' i sama posebna skrbnica, koja se u postupku 'pridružila prijedlogu predlagatelja CSS Osijek' ...
(...)
Na kraju, zanimljivo je da je čak i sam Sud bio 'blagonakloniji' prema protustranci od samog njenog posebnog skrbnika, te na taj način zapravo zaštitio protustranku od njenog posebnog skrbnika, jer je posebni skrbnik, slijedom navoda da se pridružuje prijedlogu predlagatelja, zapravo tražio potpuno lišenje poslovne sposobnosti, dok je rješenjem određeno djelomično lišenje poslovne sposobnosti.«
Nadalje se u žalbi ističe:
»Nadalje, povredu postupka nalazimo i u okolnosti da je rješenje nerazumljivo i da u njemu nema razloga o odlučnim činjenicama.
U pobijanom rješenju ne možemo pročitati niti jedan razlog zbog kojega bi mogli zaključiti da je protustranku trebalo djelomično lišiti poslovne sposobnosti i to u pogledu poduzimanja radnji i poslova u pogledu raspolaganja svojim nekretninama i u pogledu odlučivanja o svom liječenju.
(...)
Naprotiv, ako je protustranka od 2003. godine bila vlasnik nekretnine (stekla nekretninu nasljeđivanjem od svoga prednika) te ako je od 2003. godine, pa do prije par mjeseci živjela tek od neznatne socijalne pomoći, te čak i u tome teškom vremenu (kada mu je doista bila u pitanju egzistencija sa prihodom od 450,00 kn mjesečno) kroz pet godina nije niti pokušavala otuđiti, niti opteretiti nekretninu (nije imala nikakvu zabranu otuđenja, niti ograničenje), doista nije jasno što je navelo sud da sada stvori zaključak da će protustranka otuđiti svoju nekretninu u vremenu kada prima, za svoje skromne potrebe, solidnu mirovinu!???
(...)
Nadalje, nema niti pravih razloga za ograničenje samostalnog odlučivanja stranke o liječenju.«
2.8. Županijski sud u Osijeku rješenjem od 25. ožujka 2010. odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio rješenje suda prvog stupanja, navodeći u obrazloženju:
»U postupku pred sudom prvog stupanja nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka time što liječnik vještak nije dao nalaz i mišljenje u pismenom obliku, jer to nije bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke (članak 354. st. 1. ZPP-a).
Ovo stoga što je vještak dao nalaz i mišljenje na raspravi održanoj 14. listopada 2008. g. nakon uvida u postojeću medicinsku dokumentaciju, te psihijatrijskog pregleda protustranke, a u prisutnosti skrbnika, te protustranke koja je navela da prihvaća nalaz i mišljenja vještaka.
(...)
Polazeći od izloženog pravilno je postupio prvostupanjski sud kad je žalitelja djelomice lišio poslovne sposobnosti tako da nije sposoban samostalno poduzimati radnje i poslove u pogledu raspolaganja svojom nepokretnom imovinom, kao i u pogledu odlučivanja o svom liječenju (članak 159. stavak 1. i 3. Obiteljskog zakona 'NN' broj 116/03, 17/04 i 136/04).
Ne mogu se prihvatiti žalbeni navodi protustranke da D. D. Š., socijalna radnica, nije mogla zastupati interese protustranke u ovom predmetu, jer iz činjenice što je ista djelatnica predlagatelja ne proizlazi da su njezini interesi u suprotnosti s interesima protustranke.
Iz priloženog spisa predmeta pak razvidno je da je D. D. Š. rješenjem Centra za socijalnu skrb Osijek od 5. ožujka 2009.g. imenovana za posebnog skrbnika V. F., s ovlaštenjem zastupanja njegovih prava i interesa u postupku lišenja poslovne sposobnosti pred Općinskim sudom u Osijeku i to iz razloga što on nema srodnika koji bi se prihvatio te dužnosti.«
III. PRIGOVORI PODNOSITELJA
3. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi:
»Nije prijeporno da interesi između stranaka, dakle predlagatelja i protustranke mogu biti, i najčešće jesu, različiti, pa nije niti uobičajeno, niti u duhu zakona, da se u postupku gdje je predlagatelj jedne ozbiljne i dalekosežne posljedice za život i ustavna prava neke osobe Centar za socijalnu skrb, a na drugoj strani, kao navodni zaštitnik interesa te osobe, nađe djelatnik iste ustanove, čiji mehanizam djelovanja jest, neprijeporno, uspostavljen po načelu subordinacije. Dakle, kako bi se uopće djelatnik te ustanove mogao u postupku držati neovisno i slobodno, kada prijedlog kreće od hijerarhijski više postavljene osobe u istoj ustanovi??? Držimo da je u ovome postupku za zastupanje interesa podnositelja ustavne tužbe trebao biti postavljen skrbnik za posebni slučaj ili privremeni zastupnik.
Ističemo da ovi prigovori na tijek postupka, u kojemu su mi teško povrijeđena ustavna prava, nisu samo načelne prirode, jer je i sam tijek toga postupka potvrdio da je ovakva rasprava između predlagatelja i djelatnika ustanove predlagatelja nije bila uobičajena, te u konačnici zakonita.
Naime, uvidom u sam tijek postupka, moramo primijetiti da je u navedenom postupku predlagatelj predložio i više od onoga što je u konačnici rješenjem odlučeno, a to je, dakle moje potpuno lišenje poslovne sposobnosti, a navodni 'skrbnik' za moje interese je bespogovorno prihvatio prijedlog predlagatelja za moje potpuno lišenje poslovne sposobnosti (???), da bi u konačnici tek Sud, uvjetno rečeno 'spasio' podnositelja ustavne tužbe, od samog prijedloga predlagatelja, ali i od njegova navodnog skrbnika, i to na način da nije prihvatio zahtjev za moje potpuno lišenje poslovne sposobnosti, te je donio rješenje o djelomičnom oduzimanju poslovne sposobnosti!
Bojim se i pomisliti što bi se dogodilo da je Sud bio još komotniji i ravnodušniji u ovome postupku, nego što je stvarno bio, te da je nekritički prihvatio 'suglasnu volju' Centra za socijalnu skrb kao predlagatelja, i djelatnika predlagatelja kao 'zaštitnika mojih interesa', te da sam lišen poslovne sposobnosti u cijelosti!? Naime, tada ne bih mogao, bez suglasnosti 'zaštitnika mojih interesa', djelatnice Centra, podnijeti niti ovu ustavnu tužbu ...
Žalosno je da su svi navedeni razlozi tako jednostavno 'prošli' kontrolu drugostupanjskog suda!«
U ustavnoj tužbi podnositelj ponovno navodi, kao i u žalbi drugostupanjskom sudu, da nije bilo mjesta zaključku prvostupanjskog suda da podnositelja treba lišiti poslovne sposobnosti u odnosu na raspolaganje nepokretnom imovinom:
»Nadalje, u pobijanom rješenju ne možemo vidjeti da sam ja, podnositelj ustavne tužbe, sklon hazardu, neutemeljenom luksuzu, porocima, prekršajima, kaznenim djelima, nekontroliranoj kupovini, ili bilo kakvoj drugoj vrsti grandomanije, zbog čega bi bilo tko mogao zaključiti da treba ograničiti raspolaganje njegovom nekretninom. Naprotiv, ja, podnositelj ustavne tužbe sam vrlo skromnih prohtjeva, pažljiv sa svojim novčanim sredstvima, i doista Sud ne treba držati da jedna administrativna ustanova može pažljivije i brižljivije skrbiti o mojoj imovini od mene osobno.
Uostalom, o jednoj ravnodušnosti i površnosti u izvanparničnom postupku nabolje govori nekakav, nazovimo, krajnji zaključak prvostupanjskog rješenja gdje se citira vještak u smislu da sam ja nesuradljiv i da imam negativan stav prema liječenju (???), pa je zbog toga vještak 'mišljenja' da me treba djelomično lišiti poslovne sposobnosti glede 'raspolaganja nepokretnom imovinom'!?
(...) Većina navedenih poremećaja očituju se i kod prosječnih građana, čiju poslovnu sposobnost zbog toga nitko ne dovodi u pitanje.
Uz jedno minucioznije vještačenje od vještačenja kakvo je u ovome predmetu, nekako usputno, obavio vještak, te savjesnim sakupljanjem podataka potrebitim za sastavljanje anamneze, lako bi Sud došao i do zaključka da nije potrebno niti moje djelomično lišavanje poslovne sposobnosti u pogledu odlučivanja o liječenju.«
Slijedom navedenog podnositelj predlaže da se donese odluka kojom se njegova ustavna tužba usvaja:
»... zbog povreda Ustavom zajamčenih prava:
1) jednakosti pred zakonom iz čl. 14. st. 1. i 2. Ustava;
2) prava na slobodu i osobnost iz čl. 22. Ustava;
3) jednakosti pred sudom iz čl. 26. Ustava;
4) štovanja i pravne zaštite osobnog života i dostojanstva građanina iz čl. 35. Ustava;
5) prava na vlasništvo i na sva prava koja proistječu iz prava vlasništva iz čl. 48. Ustava;«
IV. MJERODAVNO PRAVO
4. Ustavni sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 116/03., 17/04., 136/04. i 107/07.) i odredbe Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 6/07., 3/08. i 5/08.; u daljnjem tekstu: Konvencija UN).
a) Obiteljski zakon
4.1. Mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona glase:
»Članak 159.
(1) Sud će u izvanparničnom postupku punoljetnu osobu koja zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nije sposobna brinuti se o osobnim potrebama, pravima i interesima ili koja ugrožava prava i interese drugih osoba, djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.
(2) Prije donošenja odluke iz stavka 1. ovoga članka sud će pribaviti stručno mišljenje liječnika vještaka o zdravstvenom stanju osobe za koju je pokrenut postupak lišenja poslovne sposobnosti i o utjecaju tog stanja na njezine sposobnosti zaštite svih ili pojedinih osobnih potreba, prava i interesa te na ugrožavanje prava i interesa drugih osoba.
(3) Odlukom o djelomičnom lišenju poslovne sposobnosti sud će odrediti mjere, radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzimati, primjerice raspolagati imovinom, plaćom ili drugim stalnim novčanim primanjima, upravljati imovinom, odlučiti o zapošljavanju, davati izjave ili poduzimati radnje koje se odnose na brak, roditeljsku skrb i druga osobna stanja, osim ako je to ovim Zakonom drukčije određeno.
(4) Poslove koji nisu određeni u odluci iz stavka 2. ovoga članka, osoba djelomice lišena poslovne sposobnosti može samostalno poduzimati.
Članak 160.
(1) Svatko je dužan obavijestiti centar za socijalnu skrb o potrebi pružanja zaštite osobama iz članka 159. stavka 1. ovoga Zakona.
(2) Zdravstvene ustanove dužne su na zahtjev centra za socijalnu skrb ili po službenoj dužnosti dostaviti podatke centru za socijalnu skrb o duševnim smetnjama i drugim uzrocima radi kojih osoba nije sposobna brinuti se o svojim pravima i interesima.
Članak 161.
(1) Centar za socijalnu skrb predložit će sudu pokretanje postupka kad ocijeni da bi zbog razloga iz članka 159. stavka 1. ovoga Zakona osobu bilo potrebno djelomice ili potpuno lišiti poslovne sposobnosti.
(2) Centar za socijalnu skrb osobi o kojoj je pokrenut postupak za lišenje poslovne sposobnosti imenuje posebnog skrbnika na kojeg se primjenjuju odredbe o skrbništvu za posebne slučajeve. Radnje za čije poduzimanje skrbnik nije ovlašten osoba poduzima samostalno.«
»Članak 168.
Radi zaštite pojedinih osobnih i imovinskih prava i interesa centar za socijalnu skrb imenovat će posebnog skrbnika:
1. osobi za koju je podnesen prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti,
(...)
Članak 169.
(1) Odlukom o imenovanju posebnog skrbnika utvrđuju se njegove dužnosti i ovlasti. Odredbe o pravima, dužnostima i odgovornostima skrbnika primjenjuju se na odgovarajući način i na posebnog skrbnika.
(2) Žalba protiv odluke centra za socijalnu skrb o imenovanju posebnog skrbnika iz članaka 167. i 168. ovoga Zakona ne odgađa primjenu odluke, osim u slučaju kad je izjavljena na odluku o imenovanju posebnog skrbnika iz članka 168. točka 2.
(3) Poseban skrbnik dužan je podnijeti izvješće o svom radu na zahtjev centra za socijalnu skrb tijekom obavljanja poslova skrbništva u roku koji odredi centar za socijalnu skrb, a po okončanju slučaja za koji je bio imenovan u roku od osam dana.
Članak 170.
(1) Centar za socijalnu skrb odredit će opseg dužnosti i ovlasti skrbniku osobe za koju je podnesen prijedlog za lišenje poslovne sposobnosti, uzimajući u obzir njezino zdravstveno stanje.
(2) Dužnost skrbnika iz stavka 1. ovoga članka prestaje kad odluka o stavljanju pod skrbništvo ili o roditeljskoj skrbi nakon punoljetnosti postane konačna ili kad sudska odluka da ne postoje razlozi za lišenje poslovne sposobnosti postane pravomoćna.«
»Članak 174.
(1) Skrbnikom se imenuje osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva i koja pristane biti skrbnikom.
(2) Ako to zahtijevaju okolnosti slučaja i dobrobit štićenika, centar za socijalnu skrb može odlučiti da neposredno obavlja dužnost skrbnika i u tu svrhu imenuje osobu zaposlenu u tom centru. Skrbnikom ne može biti imenovan ravnatelj niti službenik koji obavlja pravne poslove skrbništva u tom centru.
(3) Za imenovanje skrbnika iz stavka 2. ovoga članka nije potreban njegov pristanak.
(4) Ista osoba može biti skrbnik više štićenika, ako to nije u suprotnosti s njihovim interesima.
(5) Centar za socijalnu skrb zatražit će od štićenika koji je sposoban shvatiti o čemu se radi i od njegovih bližih srodnika mišljenje o osobi koju namjerava imenovati skrbnikom.
Članak 175.
Skrbnik ne može biti osoba:
1. koja je lišena roditeljske skrbi,
2. koja je lišena poslovne sposobnosti,
3. čiji su interesi u suprotnosti s interesima štićenika,
4. od koje se, s obzirom na njezino ponašanje i osobine te odnose sa štićenikom, ne može očekivati da će pravilno obavljati dužnosti skrbnika,
5. s kojom je štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju,
6. s čijim je bračnim drugom štićenik sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju.«
»Članak 198.
(1) Postupak za stavljanje pod skrbništvo i imenovanje skrbnika pokreće po službenoj dužnosti mjesno nadležni centar za socijalnu skrb.
(2) Postupak za stavljanje pod skrbništvo, kao i za primjenu pojedinih oblika zaštite centar za socijalnu skrb pokreće na temelju neposrednog saznanja ili u povodu obavijesti koju su mu dužni dostaviti:
– matičar, pravosudna, druga državna tijela i tijela lokalne samouprave,
– bračni drug, srodnici i drugi članovi kućanstva,
– zdravstvene ustanove.«
»Članak 325.
(1) U prijedlogu za pokretanje postupka treba navesti činjenice na kojima se temelji prijedlog i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud može pozvati podnositelje prijedloga da podnesu pisani nalaz i mišljenje liječnika ili drugu ispravu koja upućuje da se osoba iz članka 159. stavka 1. ovoga Zakona nije sposobna brinuti o osobnim potrebama, pravima i interesima ili da ona ugrožava prava i interese drugih osoba.
Članak 326.
(1) Sud će pozvati na ročište osobu koja je podnijela prijedlog za pokretanje postupka, osobu o kojoj se provodi postupak, njezinog skrbnika i centar za socijalnu skrb.
(2) Osobe iz stavka 1. ovoga članka i centar za socijalnu skrb mogu u tijeku postupka sudjelovati pri izvođenju dokaza i raspravi o rezultatima cjelokupnog postupka.
(3) Sud će nastojati saslušati osobu o kojoj se provodi postupak. (...)
Članak 327.
(1) Osobu o kojoj se provodi postupak za lišenje poslovne sposobnosti treba, po nalogu suda, pregledati liječnik koji će o rezultatima pregleda dati pisani nalaz i mišljenje.
(...)«
b) Konvencija UN
»Članak 12.
JEDNAKOST PRED ZAKONOM
1. Države stranke ponovo potvrđuju da osobe s invaliditetom imaju pravo svugdje biti priznate kao osobe jednake pred zakonom.
2. Države stranke će prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu i poslovnu sposobnost na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života.
3. Države stranke će poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osobama s invaliditetom osigurale pristup potpori koja bi im mogla biti potrebna za ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti.
4. Države stranke osigurat će da sve mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti predvide odgovarajuće i djelotvorne zaštitne mehanizme koji će sprečavati zloporabu u skladu s međunarodnim pravom koje obuhvaća ljudska prava. Takvi zaštitni mehanizmi osigurat će da mjere koje se odnose na ostvarivanje pravne i poslovne sposobnosti poštuju prava, volju i sklonosti te osobe, da se iz njih isključi sukob interesa i zloporaba utjecaja, da su razmjerne i prilagođene osobnim okolnostima, da se primjenjuju u najkraćem mogućem vremenu i da podliježu redovitoj reviziji nadležnog, nezavisnog i nepristranog tijela vlasti ili sudbenoga tijela. Zaštitni mehanizmi bit će razmjerni sa stupnjem kojim takve mjere utječu na prava i interese osobe.
5. U skladu s odredbama ovog članka države stranke poduzet će odgovarajuće i djelotvorne mjere radi osiguranja jednakih prava osoba s invaliditetom da posjeduju i nasljeđuju imovinu, kontroliraju svoje vlastite financijske poslove i imaju jednak pristup bankovnim kreditima, hipotekama i drugim oblicima financiranja, te će također osigurati da osobe s invaliditetom ne budu bez vlastite volje (arbitrarno) lišene svojega vlasništva.«
V. OCJENA USTAVNOG SUDA
5. Polazeći od navoda podnositelja u ustavnoj tužbi, Ustavni sud je ustavnu tužbu razmotrio s aspekata eventualne povrede prava na osobni (privatni) život podnositelja, a koje je pravo zajamčeno člankom 35. Ustava te člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) i prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava.
5.1. Mjerodavni dijelovi članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije glase:
»Članak 35.
Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog .... života ...«
»PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA
Članak 8.
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog ... života ...
(...)«
5.2. Članak 29. stavak 1. Ustava glasi:
»Članak 29.
Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...)«
6. Sažeto, razlozi koje podnositelj navodi u ustavnoj tužbi mogu se svesti na tvrdnju da se postupak u kojem je podnositelj ustavne tužbe djelomično lišen poslovne sposobnosti ne može smatrati pravičnim postupkom jer je u tom postupku podnositeljeva prava, kao protustranke u postupku, štitio kao poseban skrbnik djelatnik predlagatelja (CSS Osijek). Slijedom navedenog, smatra podnositelj, riječ je o sukobu interesa pa imenovani skrbnik nije profesionalno i nepristrano štitio njegove interese u sudskom postupku. Podnositelj smatra da mu je zbog nepravično vođenog postupka povrijeđeno i ustavno pravo na osobni život zajamčeno člankom 35. Ustava.
7. Slijedom navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, u ovom ustavnosudskom postupku potrebno je odgovoriti na sljedeće pitanje:
– može li se postupak u kojem su bila donesena osporena rješenja, kojima se podnositelja ustavne tužbe djelomično lišava njegove poslovne sposobnosti, smatrati pravičnim postupkom u smislu članka 29. stavka 1. Ustava na način da štiti pravo zajamčeno člankom 35. Ustava?
7.1. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osiguravao pravično suđenje.
Ustavni sud ističe da je njegova nadležnost, vezana uz ispitivanje jesu li nadležni sudovi i druga nadležna tijela pravilno protumačili i primijenili pravo, ograničena. Uloga je Ustavnog suda osigurati da odluke kojima se odlučuje o pravima i obvezama pojedinaca ne budu arbitrarne ili na drugi način očito nerazumne.
Prema tome, nije zadaća Ustavnog suda presuđivati umjesto nadležnih sudova o pravima i obvezama stranaka u sudskim postupcima niti se baviti pogreškama o činjenicama ili o pravu koje su navodno napravili domaći sudovi, osim ako i u mjeri u kojoj one mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom.
U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetu Salontaji Drobnjak protiv Srbije (presuda, 22. rujna 2009., zahtjev br. 36500/05, § 49.) izrazio stajalište da, iako članak 8. Konvencije ne sadrži izričite postupovne zahtjeve, »postupak donošenja odluka uključen u mjere miješanja mora biti pravičan i takav da osigurava potrebno poštovanje interesa zaštićenih člankom 8. Konvencije«.
7.2. Ustavni sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju osporena rješenja kojima je podnositelj ustavne tužbe na temelju članka 159. stavka 1. Obiteljskog zakona djelomično lišen poslovne sposobnosti donesena u izvanparničnom postupku pokrenutom na prijedlog nadležnog centra za socijalnu skrb – CSS Osijek.
Na temelju odredaba tog Zakona (članci 168. i 169.) podnositelju ustavne tužbe je prije pokretanja tog postupka, a radi zaštite njegovih osobnih i imovinskih prava i interesa, rješenjem CSS Osijek, imenovan poseban skrbnik u osobi D. D.-Š., diplomirane socijalne radnice, djelatnice CSS Osijek.
Ustavni sud primjećuje da se tijekom cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom podnositelj ustavne tužbe protivio prijedlogu CSS Osijek da ga se liši poslovne sposobnosti smatrajući da navodi prijedloga nisu osnovani. Isto je ponovio i u žalbi na osporeno prvostupanjsko rješenje koju je putem svojeg punomoćnika, odvjetnika B. K., podnio nadležnom drugostupanjskom sudu – Županijskom sudu u Osijeku i u kojoj je posebno osporavao imenovanje D. D.-Š. za posebnu skrbnicu. Isticao je da ona kao djelatnica CSS Osijek nije podobna za zaštitu njegovih interesa i da je riječ o sukobu interesa.
Na te njegove žalbene navode Županijski sud u Osijeku samo se formalistički osvrnuo navodeći u obrazloženju kratko da »iz činjenice što je ista djelatnica predlagatelja ne proizlazi da su njezini interesi u suprotnosti s interesima protustranke«, odnosno obrazlažući to činjenicom da iz rješenja o imenovanju posebne skrbnice proizlazi da podnositelj nema srodnika koji bi se prihvatio te dužnosti (vidi točku 2.8. obrazloženja ove odluke).
U odnosu na taj dio obrazloženja rješenja drugostupanjskog suda Ustavni sud prvo primjećuje da ni iz jedne odredbe Obiteljskog zakona relevantne za postupak lišenja poslovne sposobnosti, ne proizlazi da je nadležni centar za socijalnu skrb dužan osobi koja nema (bližih) srodnika imenovati upravo svog zaposlenika (vidi mjerodavne odredbe Obiteljskog zakona citirane u točki 4.1. obrazloženja ove odluke, osobito članak 174.).
Nadalje, u osjetljivim postupcima poput ovog, kada je riječ o osobnim pravima i zaštiti imovinskih prava i interesa osoba za koje se smatra da zbog duševnih smetnji ili drugih uzroka nisu sposobne brinuti se o svojim potrebama, pravima i interesima, nadležna tijela, a osobito sudovi, dužni s posebnom pažnjom i temeljitošću ispitati prigovore koji se odnose na mogući sukob interesa te podobnost i spremnost osobe određene za posebnog skrbnika da u skladu sa svojom zadaćom doista skrbi o zaštiti prava i interesa svog štićenika.
U konkretnom slučaju, kao što to proizlazi iz obrazloženja osporenog drugostupanjskog rješenja, to je potpuno izostalo, a postupci posebne skrbnice dovode u sumnju da je ona skrbila i postupala, u skladu sa svojom zadaćom, štiteći najbolje interese svog štićenika.
S druge strane, Ustavni sud primjećuje da se tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom imenovana posebna skrbnica podnositelja ustavne tužbe nije protivila prijedlogu predlagatelja CSS Osijek kojim se predlagalo da se podnositelja liši poslovne sposobnost i to u cijelosti te da protiv osporenog prvostupanjskog rješenja nije izjavila žalbu nadležnom drugostupanjskom sudu.
Slijedom navedenog, nije razumno očekivati da će u sudskom postupku za lišenje poslovne sposobnosti pokrenutom po prijedlogu nadležnog centra za socijalnu skrb, posebni skrbnik imenovan iz reda zaposlenika tog istog centra prigovoriti podnesenom prijedlogu za pokretanje postupka lišenja poslovne sposobnosti osobe kojoj je imenovan kao skrbnik odnosno da će se istom usprotiviti. Stoga je prema ocjeni Ustavnog suda upravo iz navedenih razloga imenovanje osobe zaposlene u centru za socijalnu skrb za posebnog skrbnika osobi nad kojom je centar pokrenuo postupak lišenja poslovne sposobnosti i propisan kao izuzetak, a ne pravilo. Uz opće pravilo propisano stavkom 1. članka 174. Obiteljskog zakona da se skrbnikom imenuje osoba koja ima osobine i sposobnosti za obavljanje skrbništva, stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da (samo) ako to okolnosti slučaja i dobrobit štićenika zahtijevaju, centar za socijalnu skrb može odlučiti da neposredno obavlja dužnost skrbnika i u tu svrhu imenovati osobu zaposlenu u tom centru. Zašto je imenovanje zaposlenice centra u konkretnom slučaju bilo za dobrobit štićenika, međutim, ne vidi se ni iz obrazloženja rješenja CSS Osijek od 5. ožujka 2009., niti su se sudovi u svojim rješenjima, a osobito drugostupanjski sud po žalbi podnositelja, osvrnuli na prigovore o sukobu interesa, budući da ga u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti štiti i zastupa zaposlenik tijela koje je pokrenulo postupak.
8. Slijedom navedenog, na konkretan slučaj primjenjiva su stajališta ESLJP-a izražena u predmetu M. S. protiv Hrvatske (presuda, 25. travnja 2013., zahtjev br. 36337/10):
»104. Glede zastupanja podnositeljice u tom postupku, Sud primjećuje da je jedan zaposlenik Centra imenovan podnositeljičinim skrbnikom za poseban slučaj. Međutim, s obzirom da je sam Centar pokrenuo postupak za lišenje podnositeljice poslovne sposobnosti, bilo bi teško očekivati od zaposlenika Centra da se protivi takvom zahtjevu ili ga pobija. Sud također ima na umu činjenicu da nacionalno pravo ne predviđa da neovisni odvjetnik obvezno zastupa dotičnu osobu, usprkos vrlo ozbiljnoj naravi pitanja o kojima je riječ i mogućih posljedica tog postupka.
105. Konvencija državama članicama ne određuje niti jedan unaprijed zadani način na koji bi u svojem unutarnjem pravu trebale osigurati djelotvornu provedbu Konvencije. Izbor najprikladnijeg sredstva za postizanje toga cilja u načelu je stvar odluke domaćih vlasti koje su u stalnom kontaktu s vitalnim snagama svojih zemalja i u boljem su položaju za ocjenu mogućnosti i resursa koje im daju njihovi domaći pravni sustavi (vidi Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], zahtjev br. 27238/95, stavak 91., ECHR 2001-I; i Sisojeva i drugi protiv Latvije [VV], zahtjev br. 60654/00, stavak 90., ECHR 2007-II). Međutim, Sud bilježi da u ovome predmetu niti zahtjev Centra nije bio potkrijepljen odgovarajućim opravdanjem, argumentima i dokazima, niti je podnositeljici dana mogućnost ab initio prigovoriti pokretanju postupka o kojem je riječ«.
Navedeno načelno stajalište, prema ocjeni Ustavnog suda, primjenjuje se i u konkretnom slučaju.
Uz navedeno, Ustavni sud ističe da iz spisa predmeta ne proizlazi da je od podnositelja u skladu s člankom 175. stavkom 5. Obiteljskog zakona zatraženo očitovanje o osobi koja se namjerava imenovati skrbnikom odnosno da je utvrđeno da on nije sposoban shvatiti o čemu se radi. Zaključno Ustavni sud utvrđuje da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi bilo kakvo, a kamoli dostatno i objektivno opravdanje razloga, na temelju kojih su sudovi utvrdili da je podnositelja nužno (uz odlučivanje o njegovom liječenju) lišiti poslovne sposobnosti i u pogledu raspolaganja nepokretnom imovinom. O tome u osporenim rješenjima nema niti riječi, a ponašanje podnositelja i stanje spisa ne upućuju da se u tom pogledu podnositelj neodgovorno ponašao odnosno da se zaduživao, opteretio svoju imovinu ili na neki drugi način doveo u pitanje svoju egzistenciju. Ustavni sud prima na znanje da je takav prijedlog sadržan u nalazu i mišljenju vještaka danom usmeno na ročištu održanom 14. listopada 2009. (koji također ne sadrži ništa o tome zašto se ta mjera predlaže), ali su sudovi dužni kritički razmotriti i takav prijedlog, a svakako obrazložiti razlog zbog kojih smatraju da je i takvo ograničenje nužno za zaštitu prava i interesa osobe koja se djelomično lišava poslovne sposobnosti. Sve navedeno dodatno govori u prilog utvrđenju da je u konkretnom slučaju ozbiljno dovedena u pitanje podobnost imenovanog posebnog skrbnika da nepristrano i profesionalno štiti prava svog štićenika.
Slijedom navedenog, sagledavajući postupak pred nadležnim sudovima kao jedinstvenu cjelinu, uzimajući pri tome u obzir osobite okolnosti konkretnog slučaja, ocjena je Ustavnog suda da se sudski postupak vodio na način koji se može smatrati nepravičnim za podnositelja ustavne tužbe.
Stoga je osporenim rješenjima podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.
9. Ustavni sud utvrđuje da je osporenim rješenjima podnositelju povrijeđeno i ustavno pravo na poštovanje i djelotvornu zaštitu osobnog (privatnog) i obiteljskog života zajamčeno člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije.
10. Ustavni sud nije razmatrao povrede ostalih, u ustavnoj tužbi istaknutih, ustavnih prava, jer je ustavnu tužbu usvojio zbog povrede prava zajamčenih člancima 29. stavkom 1. i 35. Ustava.
11. Stoga je na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) odlučeno kao u izreci (točke I., II. i III.).
12. Odluka o objavi (točka IV. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.
Broj: U-III-2822/2010
Zagreb, 17. prosinca 2013.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
Snježana Bagić, v. r.