USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1029

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Antun Palarić, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Ivan Matija i Aldo Radolović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo G. M. iz K., kojeg zastupa L. K., odvjetnica iz S., na sjednici održanoj 8. travnja 2014. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-5428/2009-4 od 30. studenoga 2011.,

– rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-410-20/06-01/329, ur. broj: 513-04/09-3 od 7. veljače 2009. i

– rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split klasa: UP/I-410-20/2005-001/03404, ur. broj: 513-007-17/008-2005-0003 od 13. prosinca 2005.

III. Predmet se vraća Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Poreznoj upravi, Područnom uredu Split, Ispostavi Split, na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Pravodobnu i dopuštenu ustavnu tužbu podnijeli su I. M. (pok. A.) i G. M. (pok. A.), obojica iz K. (u daljnjem tekstu: podnositelji).

Budući da podnositelji zajedničkom ustavnom tužbom osporavaju sadržajno istovjetne presude Upravnog suda Republike Hrvatske kao i njima prethodeće sadržajno istovjetne akte nadležnih upravnih tijela, ali različitih poslovnih brojeva, koji se akti i presude odnose na svakoga od njih zasebno, Ustavni sud je za svakoga od podnositelja otvorio zasebne spise.

Ovom odlukom razmatrana je ustavna tužba podnositelja G. M., dok se ustavna tužba I. M. vodi pod brojem: U-III-1134/2012.

2. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Upravni sud) broj: Us-5428/2009-4 od 30. studenoga 2011., kojom je u upravnom sporu radi poreza na promet nekretnina odbijena tužba podnositelja podnesena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-410-20/06-01/329, ur. broj: 513-04/09-3 od 7. veljače 2009.

Navedenim rješenjem drugostupanjskog upravnog tijela odbijena je žalba podnositelja podnesena protiv rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split klasa: UP/I-410-20/2005-0001/03404, ur. broj: 513-007-17/008-2005-0003 od 13. prosinca 2005., kojim je podnositelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 1.080.512,94 kune i obveza poreza na promet nekretnina u iznosu od 54.025,64 kune.

3. Podnositelj smatra da su mu osporenom odlukom Upravnog suda kao i njoj prethodećim aktima nadležnih upravnih tijela povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 19. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), kao i članak 5. stavak 2. Ustava.

Iako to nije izrijekom istaknuo, iz sadržaja ustavne tužbe može se razabrati da podnositelj ukazuje i na povredu članka 29. stavka 1. Ustava kojim se jamči pravo na pravično suđenje.

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda u Splitu, Ispostave Split klasa: UP/I-410-20/05-01/3404, ur. broj: 513-07-17-09-05-04.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

5. Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj: O-960/80 od 18. ožujka 1981. utvrđeno je da ostavinsku masu iza smrti pok. M. M., između ostaloga, predstavlja i čest. zem. 2507 zv. »D.« upisana u zk. ul. 1237 k. o. S. te da su nasljednicima iza ostaviteljice na toj nekretnini proglašeni podnositelj i njegov brat, svaki u 1/2 dijela.

Međutim, presudom Općinskog suda u Splitu broj: II P-1243/71 od 17. prosinca 1971. koja je donesena u postupku protiv ostaviteljice M. M., utvrđeno je da je isključivi vlasnik navedene nekretnine N. M.

Nadalje, presudom istoga suda broj: IIP-609/99 od 18. siječnja 2000. podnositelj i njegov brat odbijeni su sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da su oni vlasnici čest. zem. 2507 iz zk. ul. 1237 k. o. S.

5.1. Porezna uprava, Područni ured Split, Ispostava Split, 22. svibnja 2003. izvršila je očevid i vještačenje u cilju utvrđivanja tržišne vrijednosti nekretnine i 13. prosinca 2005. donijela osporeno porezno rješenje.

Navedenim prvostupanjskim poreznim rješenjem od 13. prosinca 2005. utvrđena je podnositelju osnovica na porez nekretnina u iznosu od 1.080.512,94 kune, a porez na promet po stopi od 5 % u iznosu od 54.025,64 kn.

5.2. Protiv navedenog rješenja podnositeljev brat I. M. je kod Porezne uprave – Ispostave Split, na zapisnik izjavio žalbu za njih obojicu.

Iz žalbe se izdvaja:

»Rješenja su obveznicima uručena dana 21.12.2005. godine, kada je i pristupio I. M., koji je u svoje ime i ime bolesnog brata G., na zapisnik izjavio žalbu, navodeći da čest.zem. 2507 K.O. S., koja je predmet nasljeđivanja, nije bila u vlasništvu pok. M. M., već M. N., zbog čega je i donesena presuda IIP-609/99, kojom se odbija njihov zahtjev za priznavanje prava vlasništva, spram nasljednika pok. M. N. (sinovi I. i G.). M. N. postao je vlasnik ove čestice zemlje presudom IIP-1243/71 od 17.12.1971. godine, pravomoćne 10.01.2002. godine, kojom mu upravo pok. M. M. priznaje pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini. Preslik presude priložili su uz žalbu, ističući da u vrijeme prihvaćanja nasljedstva nisu imali saznanja da pok. M. M. nije vlasnica predmetne nekretnine, a zbog čega ista nije mogla biti u ostavinskoj masi.

Posebno ističe da su obojica umirovljenici, imaju male prihode, bolesni, brat G. je HRVI, te da nisu u mogućnosti platiti razrezani porez.

Uvidom u dostavljene presude IIP-1243/71 i IIP-609/99 utvrđuje se da predmetna nekretnina nije bila u vlasništvu ostaviteljice, a koja je predmet nasljeđivanja po Rješenju o nasljeđivanju O-960/80.

(...)

Žalba i spisi predmeta, sukladno članku 162. Općeg poreznog zakona, dostavljaju se na nadležno rješavanje.«

5.3. Drugostupanjsko upravno tijelo odbilo je žalbu podnositelja protiv prvostupanjskog rješenja uz sljedeće obrazloženje:

»Kod ovakvog stanja stvari u spisima predmeta iz kojeg proizlazi da je prvostupanjsko tijelo tržišnu vrijednost predmetnih nekretnine procijenilo imajući pri tome u vidu sve relevantne elemente za utvrđivanje vrijednosti nekretnina na tržištu (kao što su lokacija i položaj, izgrađenost, opremljenost instalacijama, opće stanje i dr.) da je sve to utvrdilo očevidom na licu mjesta te je zapisnik i potpisan od strane žalitelja, te je pri tome vodilo računa o postignutim tržišnim cijenama takovih nekretnina na tom području i u to vrijeme, ovo tijelo ne nalazi zakonske osnove udovoljiti žalbenom zahtjevu žalitelja.«

5.4. Upravni sud odbio je tužbu podnositelja protiv drugostupanjskog rješenja i u obrazloženju naveo sljedeće:

»Naime, iz podataka u spisu predmeta razvidno je da je 15. lipnja 2001. prvostupanjskom tijelu dostavljeno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu poslovni broj: O-960/80 od 18. ožujka 1981. prema kojem tužitelj G. M. nasljeđuje iza ostaviteljice M. M. nekretninu označenu kao č. zem. 2507 zv. ‘D.’ upisanu u zk. ul. 1237, k.o. S., u 1/2 dijela.

(...)

Stoga imajući u vidu citirane odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina, a s obzirom na postojanje pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju kojim je tužitelj proglašen nasljednikom nekretnine označene kao čest. zem. 2507 zv. ‘D.’ upisanu u zk. ul. 1237, k.o. S., u 1/2 dijela, osporavano rješenje se ne može ocijeniti nezakonitim, a tužbeni navodi ne utječu na zakonitost osporavanog rješenja.

Naime, to što je presudom Općinskog suda u Splitu broj II P-1243/71, koja je donesena u postupku protiv ostaviteljice, utvrđeno da je isključivi vlasnik sporne nekretnine N. M., kao i to da je presudom Općinskog suda u Splitu broj: IIP-609/99 odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo pravo vlasništva sporne nekretnine, nisu odlučni kod ocjene zakonitosti osporavanog rješenja jer tim presudama nije stavljeno izvan snage citirano rješenje o nasljeđivanu na temelju kojeg je tužitelju utvrđena porezna obveza.

(...)

Prigovor zastare nije osnovan jer je iz sadržaja spisa vidljivo da je porezno tijelo za nastanak porezne obveze saznalo tek dostavom rješenja o nasljeđivanju 15. lipnja 2001. pa je zastara u smislu odredbe članka 90. stavka 2. Općeg poreznog zakona (‘Narodne novine’, broj 127/00 i 150/02) počela teći 1. siječnja 2002. godine. Primjenom odredaba članka 92. i 90. stavka 1. Općeg poreznog zakona slijedi do dana donošenja prvostupanjskog rješenja 13. prosinca 2005. nije protekao rok apsolutne zastare od šest godina, a niti rok relativne zastare od tri godine jer je iz spisa vidljivo da je isti prekidan radnjama poreznog tijela upravljenim na utvrđivanje poreza u smislu odredbe članka 91. stavka 1. tog Zakona.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

6. Podnositelj u ustavnoj tužbi ponavlja žalbene navode i navode iz tužbe upućene Upravnom sudu te ističe sljedeće:

»Dakle, postoje dvije sudske odluke, jedna je rješenje o nasljeđivanju iza pok. M. M., a druga je presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. IIP-609/99, koje su kontradiktorne, proturječne. Rješenjem o nasljeđivanju, kao nasljednici iza pok. M. M. utvrđeni su podnositelji ove ustavne tužbe, dok su presudom kao vlasnici utvrđeni I. M. pok. N. i G. M. pok. N. Rješenje o nasljeđivanju djeluje samo između stranaka pozvanih na nasljeđivanje, pa se stoga rješenje o nasljeđivanju ne odnosi i na stranke između kojih je vođen spor koji je pravomoćno okončan presudom IIP-609/99.

Iz iznesenog nedvojbeno se nameće zaključak da je vlasnik nekretnine, koja je grješkom unesena u ostavinsku masu iza pok. M. M. bio N. M., a ne ostaviteljica, pa kako ostaviteljica nije bila vlasnica te nekretnine u momentu smrti to nije ni moglo doći do prijenosa prava vlasništva temeljem nasljeđivanja, sukladno načelu da se na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga pravni prednik ima.

Kako iz izloženog proizlazi da podnositelji ustavne tužbe nisu stekli pravo vlasništva sporne nekretnine i to iz razloga što se nisu ispunili zakonima predviđeni uvjeti i to prvenstveno što nisu proveli, niti su mogli provesti upis prava vlasništva na svoja imena temeljem rješenja o nasljeđivanju, i to stoga što njihova pravna prednica (ostaviteljica iz navedenog rješenja) već u vrijeme svoje smrti 1980. godine nije bila zemljišno knjižna vlasnica i jer je temeljem presude iz 1971. godine u zemljišnoj knjizi, u listu B, pod red. br. 7/K6 pod posl. br. Z-948/72 uknjižen kao vlasnik stjecatelj nekretnine iz te presude M. N. pok. G.

Samo postojanje rješenja o nasljeđivanju, a temeljem kojeg nije došlo do stjecanja vlasništva, pa dakle ni do prometa nekretnina, ne može predstavljati pravni osnov za razrez poreza.

Pored navedenog, podnositeljima ustavne tužbe povrijeđeno je ustavno pravo po kojem su svi pred zakonom jednaki, a osporavani pojedinačni akti nisu utemeljeni na zakonu, iz razloga što je, a pozivom na odredbe čl. 90. st. 1, st. 2. i čl. 92. Općeg poreznog zakona (NN 127/00 i 150/02), nastupila zastara.

Odredbama Općeg poreznog zakona utvrđeno je kada nastupa porezna obveza, pa sve i da je došlo do stjecanja prava vlasništva temeljem gore naznačenog rješenja o nasljeđivanju, ta obveza bi zastarjela. Pobijana presuda Upravnog suda RH u tom dijelu ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, čime je grubo povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe, jer na ovaj način stavljeni su u neravnopravan položaj.«

Podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenih akata i vraćanje predmeta prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak i odlučivanje.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

7. Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositelja razmotrio s aspekta eventualne povrede ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava koji glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči ... o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

(...)«

Sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen je na jamstva pravičnog suđenja. Sukladno tome, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak – razmatran kao jedinstvena cjelina – bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.

Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj: U-III-1001/2007 od 7. srpnja 2010. objavljenoj u »Narodnim novinama« broj 90/10. i na www.usud.hr, utvrdio da se jamstva prava na pravično suđenje sadržana u članku 29. stavku 1. Ustava, primjenjuju i na sudski postupak pred Upravnim sudom (upravni spor) koji je uređen člankom 19. stavkom 2. Ustava.

8. Predmetom odlučivanja u upravnom i upravnosudskom postupku, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, bilo je postoji li na temelju utvrđenih činjenica i mjerodavnog prava obveza podnositelja na plaćanje poreza na promet nekretnina.

Unatoč tome što je presudom Općinskog suda u Splitu broj: II P-1243/71 od 17. prosinca 1971., koja je donesena u postupku protiv ostaviteljice i kojom je utvrđeno da je isključivi vlasnik sporne nekretnine N. M., kao i da je presudom Općinskog suda u Splitu broj: IIP-609/99 od 18. siječnja 2000. odbijen tužbeni zahtjev podnositelja i njegova brata da se utvrdi njihovo pravo vlasništva na spornoj nekretnini, ti razlozi nisu bili prepreka upravnim tijelima i Upravnom sudu da podnositelja i nadalje smatraju poreznim obveznikom na promet nekretnina.

8.1. Pri takvom stajalištu nadležna upravna tijela i Upravni sud zanemarili su činjenicu da je člankom 6. stavkom 2. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine« broj 127/00., 86/01. i 150/02.; u daljnjem tekstu: OPZ) propisano:

»Članak 6.

(...).

(2) Porezno tijelo dužno je utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri tom je dužno s jednakom pažnjom utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Koje će se radnje u postupku poduzimati i u kojem opsegu određuje porezno tijelo.

(...)«

Dakle, nadležna upravna tijela i Upravni sud nisu činjenicama koje je podnositelj višekratno isticao tijekom upravnog postupka – da on nije vlasnik prijeporne nekretnine za koju mu je razrezan porez, već da je to M. N. pok. G., što je argumentirao pravomoćnim odlukama parničnih sudova i što nadležna upravna tijela i Upravni sud niti ne spore, dali onaj značaj koji takve činjenice i zavređuju, a što bi sve bilo od utjecaja na drugačije rješavanje ove porezne stvari.

Tako primjerice prvostupanjsko upravno tijelo u, na zapisnik zaprimljenoj žalbi podnositelja, konstatira:

»Uvidom u dostavljene presude IIP-1243/71 i IIP-609/99 utvrđuje se da predmetna nekretnina nije bila vlasništvo ostaviteljice, a koja je predmet nasljeđivanja po Rješenju o nasljeđivanju O-960/80.«

Na jednaki način postupa i Upravni sud kada u osporenoj odluci navodi:

»Naime, to što je presudom Općinskog suda u Splitu broj II P-1243/71, koja je donesena u postupku protiv ostaviteljice, utvrđeno da je isključivi vlasnik sporne nekretnine N. M., kao i to da je presudom Općinskog suda u Splitu broj: IIP-609/99 odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi njegovo pravo vlasništva sporne nekretnine, nisu odlučni kod ocjene zakonitosti osporavanog rješenja jer tim presudama nije stavljeno izvan snage citirano rješenje o nasljeđivanu na temelju kojeg je tužitelju utvrđena porezna obveza.«

8.2. Zadaća je sudova, dakle, i Upravnog suda, kao i upravnih tijela, da tumače pravne norme polazeći od cilja i svrhe koji je zakonodavac želio postići njihovim propisivanjem, te da u skladu s tako utvrđenom svrhom primjenjuju mjerodavnu normu u skladu sa specifičnim okolnostima konkretnog slučaja.

Da su upravna tijela i Upravni sud mjerodavne odredbe Zakona o porezu na promet nekretnina (»Narodne novine« broj 69/97., 26/00. i 153/02.; u daljnjem tekstu: ZPPN/97) na koje su se pozvali u konkretnom slučaju razreza poreza, povezali sa člankom 6. stavkom 2. OPZ-a te dali onaj značaj činjenicama, koje im je podnositelj ponudio, kakav one i zaslužuju, zasigurno da bi to bilo od bitnog utjecaja na drugačije rješenje ove upravne stvari.

Ovo, tim više, što činjenicu da podnositelj i njegov brat nisu vlasnici nekretnine za koju im je razrezan porez na promet nekretninama ne spore ni upravna tijela ni Upravni sud.

Takvo stajalište nadležnih upravnih tijela i Upravnog suda nema svog ni logičnog, ni racionalnog opravdanja, jer podnositelj, unatoč tome što nije vlasnik prijeporne nekretnine, porezni je obveznik, samo zbog toga što rješenje o nasljeđivanju na temelju kojeg mu je utvrđena porezna obveza nije stavljeno izvan snage.

Stoga Ustavni sud smatra da je način na koji su nadležna upravna tijela i Upravni sud tumačili i primijenili mjerodavno pravo imao za posljedicu povredu podnositeljeva prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

8.3. Domet i učinci tog ustavnog prava, u konkretnom slučaju, ne određuju se pukim mehaničkim podvođenjem stanja stvari pod mjerodavne odredbe ZPPN/97, nego uvažavanjem i drugih najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, kao što je vladavina prava. Ta ustavna vrednota je temelj za tumačenje cjeline ustavnog teksta i pojedinih njegovih odredbi te, kao takva, natkriljuje mjerodavne zakonske norme, ne dopuštajući njihovu primjenu na način koji je opisan u točki 8.1. obrazloženja ove odluke.

9. Pored svega navedenog Ustavni sud ukazuje i na sljedeće:

– cjelokupni postupak razreza poreza na promet nekretnina, u konkretnom slučaju, pokrenut je nakon što je Općinski sud u Splitu svojim dopisom od 23. svibnja 2001. izvijestio Poreznu upravu, Ispostavu Split o rješenju o nasljeđivanju broj: O-960/80 od 18. ožujka 1981., koje je postalo pravomoćno 5. svibnja 1981.

Prvostupanjsko upravno tijelo svoje je rješenje o razrezu poreza podnositelju donijelo 13. prosinca 2005. pozivom na mjerodavne odredbe ZPPN/97, dakle nakon više od dvadeset (20) godina nakon što je navedeno rješenje postalo pravomoćno.

U tom proteklom razdoblju porezni propisi, s aspekta problematike poreza na promet nekretnina, višekratno su mijenjani i dopunjavani, a samim time i stope poreza na promet nekretnina.

Člankom 5. OPZ-a propisano je:

»Primjena poreznih propisa

Članak 5.

U postupku oporezivanja primjenjuju se porezni propisi koji su bili na snazi u vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji oporezivanje.«

10. Slijedom tih činjenica Ustavni sud ne može nego izraziti opravdanu sumnju i u pravilnu primjenu mjerodavnih propisa u konkretnom slučaju, a posljedično tome izraziti dostatno uvjerenje u osnovanost podnositeljeva prigovora zastare.

Zbog svega navedenog prvostupanjsko upravno tijelo u ponovljenom postupku bit će dužno postupati s naročitom pozornošću uvažavajući sve naprijed istaknute okolnosti.

11. Zaključno, Ustavni sud podsjeća da zakonom ustanovljena prava ne mogu biti iluzorna, odnosno da ovlašteniku mora razumno i objektivno biti moguće ostvarenje zakonom propisanog prava. U protivnom, ostaje se na razini proklamiranog prava bez stvarne mogućnosti njegovog ostvarenja u praksi.

Osporenom presudom nisu ispoštovana ni ustavna jamstva sudske kontrole upravnih akata (članak 19. stavak 2. Ustava), koja podrazumijevaju stvarnu i učinkovitu, neovisnu i nepristranu sudsku zaštitu od nezakonitih akata tijela državne uprave i drugih tijela s javnim ovlastima.

12. Budući da je utvrdio povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, Ustavni sud nije razmatrao povrede ostalih ustavnih prava na koje je podnositelj svojom ustavnom tužbom ukazao.

13. Na temelju članaka 74. i 76. stavka 1. i 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u nastavku: Ustavni zakon) odlučeno je kao u točkama I., II. i III. izreke.

Točka IV. izreke temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1133/2012

Zagreb, 8. travnja 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
Antun Palarić, v. r.