USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1739

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, na temelju ovlasti praćenja ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti, propisane člankom 125. alinejom 5. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.) i člankom 104. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), na sjednici održanoj 12. lipnja 2014. utvrdio je

IZVJEŠĆE

O UVJETIMA ŽIVOTA U ZATVORIMA

I.

NEPOSTUPANJE PO ODLUKAMA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE VEZANO ZA UVJETE U ZATVORU

1. Ustavni sud Republike Hrvatske donio je 17. ožujka 2009. odluku broj: U-III-4182/2008 koja je objavljena u »Narodnim novinama« broj 38. od 27. ožujka 2009. Tom je odlukom usvojena ustavna tužba podnositelja Roberta Peše, te je utvrđeno da je podnositelju tijekom pritvora provedenog u Zatvoru u Zagrebu povrijeđeno ustavno pravo na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva.

Istom odlukom, Ustavni sud je na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) naložio Vladi Republike Hrvatske – da u primjerenom roku, ne duljem od pet godina, prilagodi kapacitete Zatvora u Zagrebu potrebama smještaja osoba lišenih slobode.

Ustavni sud je u navedenom predmetu utvrdio da je zaštita prava pritvorenika onako kako to propisuje Zakon o kaznenom postupku manjkava u korelaciji sa Zakonom o izvršavanju kazne zatvora (»Narodne novine« broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – odluka Ustavnog suda, 125/11., 56/13. i 150/13.; u daljnjem tekstu: ZIKZ) koji na odgovarajući način štiti brojna prava zatvorenika navedena u iscrpnom katalogu sadržanom u članku 14. stavku 1. ZIKZ-a, osiguravajući im uz ostalo i djelotvorna pravna sredstva zaštite. Polazeći od navedenog Ustavni sud utvrdio je da ne postoji ustavnopravno prihvatljiv razlog zbog kojeg nadležni sudovi ta sredstva ne bi bili dužni na odgovarajući način primijeniti i tijekom kaznenog postupka u odnosu na pritvorenike. Donio je obvezujuće pravno stajalište, koje glasi:

»– sudovi, primjenjujući ovlasti suca izvršenja u vezi sa zahtjevom za zaštitu prava zatvorenika, dužni su te iste ovlasti primjenjivati i u vezi sa zaštitom prava na pritužbe pritvorenika o dokazivim povredama njihovih prava tijekom pritvora.«

Dopisom od 4. ožujka 2014. Ustavni sud zatražio je od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za zatvorski sustav, Središnjeg ureda (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa), očitovanje o tome je li postupljeno po odluci Ustavnog suda broj: U-III-4182/2008 od 17. ožujka 2009., s obzirom da se bliži istek roka od pet godina unutar kojeg je Vlada Republike Hrvatske trebala prilagoditi kapacitete Zatvora u Zagrebu potrebama smještaja osoba lišenih slobode.

Ministarstvo pravosuđa je u svom odgovoru klasa: 053-01/13-01/482, urbroj: 514-07-01-01-03-14-06 od 13. ožujka 2014., navelo sljedeće:

»Dogradnjom objekta Zatvora u Zagrebu omogućit će se smještaj za dodatne 382 osobe lišene slobode. Za dogradnju objekta ishođena je građevinska dozvola. Projekt se dijelom financira sredstvima Razvojne banke Vijeća Europe te dijelom iz Državnog proračuna Republike Hrvatske. Postupak zatvaranja financijske konstrukcije je u tijeku, a o čemu ovisi i početak izvođenja radova. Početak izvođenja radova očekuje se tijekom 2014. godine, a završetak dogradnje objekta oko tri i pol godine od dana početka izvođenja radova.«

2. Ustavni sud donio je 3. studenoga 2010. odluku broj: U-III-64744/2009, koja je objavljena u »Narodnim novinama« broj 125/10. od 10. studenoga 2010. Tom odlukom usvojena je ustavna tužba podnositelja Eduarda Miljka te je utvrđeno da mu je tijekom izdržavanja pritvora i kazne zatvora u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, od 5. rujna 2008. do 5. ožujka 2010., neodgovarajućim smještajem bilo povrijeđeno ustavno pravo na čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva, zajamčeno člankom 25. stavkom 1. Ustava.

Istom odlukom, na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona naloženo je Vladi Republike Hrvatske da u primjerenom roku, ne duljem od tri godine, omogući nesmetano kretanje zatvorenika s posebnim potrebama u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu i da uspostavi i djelotvorno provodi nadzor nad kvalitetom zdravstvene zaštite u cijelom zatvorskom sustavu.

Ustavni sud je dopisom od 4. ožujka 2014. zatražio od Ministarstva pravosuđa očitovanje o provođenju odluke Ustavnog suda broj: U-III-64744/2009 u dijelu koji se odnosi na nesmetano kretanje zatvorenika s posebnim potrebama u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu.

U očitovanju od 13. ožujka 2014. Ministarstvo pravosuđa je izvijestilo Ustavni sud o daljnjim radnjama koje su poduzete, pa navodi:

»Tijekom 2013. godine provedena su dva natječaja za izbor izvođača radova za ugradnju lifta u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, no isti su poništeni jer su najpovoljnije ponude bile veće od iznosa predviđenog u Državnom proračunu Republike Hrvatske za izgradnju lifta. Povodom prijedloga rebalansa Državnog proračuna podnesen je prijedlog za povećanjem iznosa predviđenog za izgradnju lifta te će se po objavi Državnog proračuna pokrenuti postupak provedbe javnog natječaja za izbor izvođača radova, kako bi se ugradnja lifta realizirala tijekom 2014. godine.«

3. Iako su prema odredbama članka 31. Ustavnog zakona, odluke Ustavnog suda obvezatne te su sva tijela državne vlasti dužna u okviru svog ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke Ustavnog suda, Vlada Republike Hrvatske nije postupila po nalogu Ustavnog suda iz odluka broj: U-III-4182/2008 od 23. travnja 2008. i broj: U-III-64744/2009 od 3. studenoga 2010. te nije realizirala projekte koji su joj naloženi u navedenim odlukama.

3.1. Ustavni sud ističe da članci 23. stavak 1. i 25. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) sadržavaju apsolutnu zabranu mučenja ili nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve, kao jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva.

Unatoč ekonomskoj krizi, uslijed koje se ne mogu predvidjeti proračunske implikacije do kojih bi došlo izgradnjom novih zatvorskih kapaciteta, Ustavni sud naglašava da pri kršenju ljudskog prava zatvorenika na smještaj »primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima« (članak 14. stavak 1. točka 1. ZIKZ-a) zatvorenici, a ne država, predstavljaju žrtve te povrede. Oni nisu toj povredi pridonijeli niti su propustili poduzeti nešto što su bili dužni učiniti pa se ne mogu dodatno penalizirati nemogućnošću države da im osigura primjereni smještaj u zatvorskim kapacitetima.

3.2. Navedeno se posebno čini važnim kod bolesnih ili ozlijeđenih zatvorenika čiji je medicinski tretman u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu ovisan ne samo o medicinskim pretpostavkama za liječenje, nego i o diskrecijskoj ocjeni zatvorskih službenika. Oni prvi procjenjuju potrebu bolničkog liječenja. ZIKZ u članku 104. stavku 2. ne propisuje kriterije po kojima se kod bolesnog ili ozlijeđenog zatvorenika koji traži medicinsku pomoć »može pretpostaviti« da je bolestan ili ozlijeđen, što povlači obvezu prvog pregleda kod zatvorskog liječnika, niti predviđa donošenje negativne odluke o tome od strane upravitelja zatvora protiv koje bi zatvorenik imao pravnu zaštitu pred sucem izvršenja. Smještaj bolesnih ili ozlijeđenih zatvorenika u iste prostorije sa zdravima nije isključen, čime se prognoza njihovog liječenja bitno pogoršava te krši pravo na zdravstvenu zaštitu iz članka 58. Ustava koju je Svjetska zdravstvena organizacija označila kao:

»… jedno od temeljnih ljudskih prava svakog ljudskog bića neovisno o … ekonomskim ili socijalnim uvjetima …« (usp. WHO, Constitution of the World Health Organization, 1, na: http://www.who.int/governance/eb/who_constitution_en.pdf).

4. Slijedom navedenog, a kako bi se izbjeglo daljnje postupanje protivno pravnim standardima poštovanja dostojanstva osuđenika iz članka 25. stavka 1. Ustava neophodno je ubrzati postupanje Vlade Republike Hrvatske:

– po odluci Ustavnog suda broj: U-III-4182/2008 – kojom je naloženo Vladi Republike Hrvatske da u primjerenom roku, ne duljem od pet godina, prilagodi kapacitete Zatvora u Zagrebu potrebama smještaja osoba lišenih slobode;

– po odluci Ustavnog suda broj: U-III-64744/2009 – kojom je naloženo Vladi Republike Hrvatske da u primjerenom roku, ne duljem od tri godine, omogući nesmetano kretanje zatvorenika s posebnim potrebama u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu i da uspostavi i djelotvorno provodi nadzor nad kvalitetom zdravstvene zaštite u cijelom zatvorskom sustavu.

II.

STANJE I UVJETI ŽIVOTA U ZATVORIMA I KAZNIONICAMA U RAZDOBLJU NAKON NAVEDENIH ODLUKA USTAVNOG SUDA

5. U razdoblju nakon navedenih odluka, Ustavni sud se i nadalje susreće s većim brojem ustavnih tužbi osoba koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora ili u pritvoru/istražnom zatvoru. U tužbama podnositelji ističu da njihov smještaj kao kažnjenika ne udovoljava zdravstvenim, higijenskim i prostornim standardima, a kao uzrok tome najčešće navode prenapučenost hrvatskih zatvora i kaznionica.

Na taj problem Ustavni sud je ukazao još u odluci broj: U-III-1437/2007 od 23. travnja 2008. (»Narodne novine« broj 55/08.) u kojoj je utvrdio da kada osoba u zatvoru tijekom duljeg vremenskog razdoblja nema uvjete smještaja i izdržavanja kazne sukladno ZIKZ-u jer prostoriji nedostaje 1/4 površine u odnosu na zakonom propisan minimum, i utvrđen je nedostatak svjetla i nemogućnost obavljanja fizioloških funkcija u noćnim satima, onda je to samo po sebi dostatno da takvoj osobi uzrokuje tegobe intenziteta koji premašuje neizbježnu razinu trpljenja do koje dolazi pri svakom lišenju slobode.

Prema ocjeni Ustavnog suda u takvim situacijama riječ je o uvjetima koji predstavljaju ponižavajuće postupanje, odnosno postupanje koje ne odgovara pravnom standardu poštovanja dostojanstva osuđenika iz članka 25. stavka 1. Ustava.

Članci 23. stavak 1. i 25. stavak 1. Ustava sadrže jednu od temeljnih vrijednosti demokratskog društva – slobodu od mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja koji su apsolutno zabranjeni: tu zabranu demokratska država ne može ukinuti niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države (članak 17. stavak 3. Ustava). Isto propisuje i članak 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak; u daljnjem tekstu: Konvencija) koji glasi:

»Članak 3.

ZABRANA MUČENJA

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

5.1. Brojni međunarodni pravni izvori i dokumenti propisuju da u izvršavanju kazne zatvora i u primjeni mjera lišenja slobode svaka država mora osigurati da osoba lišena slobode boravi u uvjetima koji osiguravaju poštovanje njezinog ljudskog dostojanstva, kao što su: Osnovna načela za postupanje sa zatvorenicima (Europska zatvorska pravila – Preporuka Rec. /2006/ 2, koju je Odbor ministara usvojio 11. siječnja 2006.), Konvencija UN protiv torture i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih kazni i postupaka iz 1984. i Konvencija o sprječavanju mučenja, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/97.).

6. Historijat izvršavanja kazne zatvora u Republici Hrvatskoj i današnji pravni izvori izvršavanja kazne zatvora prema punoljetnim osobama

6.1. Do lipnja 2000. godine, kazna zatvora u Republici Hrvatskoj izvršavala se na temelju Zakona o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje (»Narodne novine« broj 21/74., 39/74., 55/88., 19/90., 66/93. i 73/00.).

»Nakon demokratskih promjena ljudska prava postaju središnjom temom u razvoju demokracije. To vrijedi i za ljudska prava i temeljne slobode zatvorenika. Zatvorsku populaciju treba promatrati kao sastavni dio ukupne populacije društva i zbog toga zaštita ljudskih prava zatvorenika mora biti načelno izjednačena s onom koja se pruža ostalim građanima. Štoviše, zaštiti ljudskih prava u zatvorskom sustavu treba se poklanjati posebna pažnja jer su životni uvjeti osoba na izdržavanju kazne ipak nepovoljniji u odnosu na životne uvjete drugih ljudi.«[1] Nesporna je stoga potreba da se u naš pravni poredak ugrade temeljna načela iz dokumenata iz točke 5.1. i osuvremeni izvršavanje kazne približavanjem tradiciji pluralističke zapadnoeuropske demokracije.

6.2. Polazeći od Ustava, međunarodnih pravila, deklaracija i konvencija o ljudskim pravima donesen je ZIKZ koji predstavlja osnovni zakonski propis kojim je uređen postupak izvršavanja kazne zatvora za punoljetne osobe u Republici Hrvatskoj.

Od stupanja na snagu (31. svibnja 2000.) do danas ZIKZ je više puta mijenjan i dopunjavan te usklađivan s europskim standardima vezanim uz izvršavanje kazne zatvora.

Osim ZIKZ-a koji predstavlja temeljni zakonski propis kojim je uređen postupak izvršavanja kazne zatvora, pravna regulacija izvršavanja kazne zatvora zaokružena je kroz Zakon o pomilovanju (»Narodne novine« broj 175/03.), Zakon o probaciji (»Narodne novine« broj 143/12.) te cijeli niz pravilnika (o pogodnostima zatvorenika, o osnovnoj i strukovnoj izobrazbi zatvorenika, o standardima smještaja i prehrane zatvorenika, i dr.).

7. Svrha kažnjavanja i svrha izvršavanja kazne zatvora u Republici Hrvatskoj

7.1. Kazna zatvora u našem kaznenopravnom sustavu predstavlja najtežu kaznenopravnu sankciju, kojom se pojedincu oduzima osobna sloboda, jedno od najvažnijih pravnih dobara u državi vladavine prava. Oduzimanje slobode (kazna zatvora) prema Kaznenom zakonu (»Narodne novine« broj 125/11. – stupio na snagu 1. siječnja 2013.; u daljnjem tekstu: KZ/11) ne može biti kraće od tri mjeseca (opći minimum) niti dulje od dvadeset godina (opći maksimum), dok kod dugotrajnog zatvora kazna ne može biti kraća od dvadeset jedne niti dulja od četrdeset godina.

7.2. Svrhu kažnjavanja KZ/11 definirao je u članku 41. koji glasi:

»Članak 41.

Svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.«

7.3. Prema ZIKZ-u, glavna svrha izvršavanja kazne zatvora jest, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, njegovo osposobljavanje za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima (članak 2.), dok je člankom 3. ZIKZ-a propisana zaštita temeljnih prava zatvorenika kao i njihova ograničenja. Članak 3. ZIKZ-a glasi:

»Članak 3.

(1) Zatvorenik uživa zaštitu temeljnih prava utvrđenih Ustavom Republike Hrvatske, međunarodnim ugovorima i ovim Zakonom.

(2) Izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika se može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom ovim Zakonom.

(3) Zatvorenika se u pravima smije ograničiti samo iznimno i ako je to prijeko potrebno radi zaštite reda i sigurnosti kaznionice ili zatvora i samih zatvorenika.

(4) Ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga Zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju.«

ZIKZ-om su propisana i temeljna načela izvršavanja kazne zatvora u koja se ubrajaju: zabrana svakog nezakonitog postupka, zabrana diskriminacije, razvrstavanje zatvorenika tijekom izvršavanja kazne zatvora, uređenje izvršavanja kazne zatvora i oblikovanje pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora te priprava za otpust i pomoć poslije otpusta.

Nadalje, zakonodavac je u članku 14. ZIKZ-a taksativno naveo koja prava zatvorenik ima, odnosno koja mu se ne smiju uskratiti tijekom izvršavanja kazne zatvora. Protiv postupaka i odluke kojom se zatvorenik nezakonito prikraćuje ili ograničava u nekom od prava propisanih člankom 14. ZIKZ-a, zatvorenik može podnijeti zahtjev za sudsku zaštitu o kojem odlučuje sudac izvršenja.

Radi zaštite svojih prava i sprječavanja eventualnog diskriminirajućeg postupanja zaposlenika kaznionica i zatvora, zatvorenik ima pravo pritužbe, a koja se podnosi upravitelju kaznionice, Središnjem uredu Uprave za zatvorski sustav ili sucu izvršenja, na koju se odgovara pisanim putem.

Upravo radi podizanja razine zaštite prava zatvorenika ZIKZ je propisao široku nadležnost suca izvršenja (članci 41. – 47.), koji je zadužen za zaštitu prava zatvorenika, nadzor nad zakonitošću postupka izvršavanja kazne zatvora te osiguranje ravnopravnosti i jednakosti zatvorenika pred zakonom. Sudac izvršenja može, nakon Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju kazne zatvora (»Narodne novine« broj 56/13.), primati i pritužbe zatvorenika na postupke i odluke osoblja kaznionice i zatvora te mora na pritužbu odgovoriti zatvoreniku u roku od 30 dana od zaprimanja pritužbe.

7.4. Kazna zatvora izvršava se u kaznionicama i zatvorima, koji su ustrojbene jedinice Uprave za zatvorski sustav u sastavu ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa. Trenutačno u Republici Hrvatskoj postoji četrnaest (14) zatvora, sedam (7) kaznionica, među kojima je i Zatvorska bolnica u Zagrebu, čija je popunjenost na dan 31. prosinca 2013. prema dobivenim podacima Uprave za zatvorski sustav bila sljedeća:

8. Smještaj zatvorenika i zdravstvena zaštita u zatvorima prema ZIKZ-u

8.1. Zakonodavac je u članku 14. ZIKZ-a kroz četrnaest točaka specificirao prava zatvorenika te je pod točkom 1. propisao pravo zatvorenika na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, a koje je razrađeno u glavi XI. ZIKZ-a pod nazivom: Smještaj, oprema i prehrana zatvorenika – Smještaj zatvorenika.

Članak 74. ZIKZ-a glasi:

»Članak 74.

(1) Smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima, te klimatskim prilikama.

(2) Zatvorenika se u pravilu smješta u zasebnu prostoriju. Zajednički se mogu smjestiti zatvorenici za koje se pretpostavlja da neće međusobno negativno utjecati. Svakom se zatvoreniku osigurava zasebna postelja. Slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak.

(3) Prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane. Za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora.

(4) Svaka prostorija u kojoj zatvorenici žive ili rade mora imati dnevno i umjetno svjetlo koje omogućuje čitanje i rad bez smetnji za vid.

(5) Kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele.

(6) Pitka voda uvijek mora biti dostupna svakom zatvoreniku.«

8.2. Zdravstvena zaštita zatvorenika u zatvorima uređena je u glavi XVI. ZIKZ-a (Liječenje i postupak s bolesnima). Zdravstvena zaštita zatvorenika ostvaruje se u ambulantama kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda, dok se specijalistički pregledi i bolničko liječenje provodi u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a po potrebi se upućuju i u zdravstvene ustanove u javnom zdravstvu. Posebnu pažnju zakonodavac je posvetio zaštiti majčinstva (članak 111. ZIKZ-a) i postupku s duševno oboljelima (članak 112. ZIKZ-a).

9. Temeljna načela izvršavanja kazne zatvora u europskoj praksi

a) Presude Europskog suda za ljudska prava o izvršavanju kazne zatvora

9.1. Pod utjecajem brojnih akata koje donosi Odbor ministara ili Parlamentarna skupština Vijeća Europe (koji akti uređuju razne teme, počam od izbornog prava zatvorenika /R(62)2, preko uvjetne osude /R(65)1, pritvora /R(65)1 o pritvoru, alternativnim kaznenim sankcijama /R(76)10, pa do sveobuhvatnih Europskih zatvorskih pravila, R(73)5 i R(87)3), Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) počeo je razvijati svoja stajališta o primjeni članka 3. Konvencije.

Prvo je u presudi od 18. prosinca 1996. u predmetu Aksoy protiv Turske (zahtjev br. 21987/93) izrekao da »namjerno nečovječno postupanje /s pritvorenicima/ uzrokuje vrlo ozbiljne i okrutne patnje« (deliberate inhuman treatment /of a detainee/ causing very serious and cruel suffering) što predstavlja povredu zabrane mučenja od strane zatvorskih vlasti (§ 63.). Također je utvrdio da se postupci zatvorskih vlasti koji su ranije bili kvalificirani kao nečovječno i ponižavajuće postupanje mogu okarakterizirati i kao »mučenje« (presuda od 28. srpnja 1999. u predmetu Selmouni protiv Francuske, zahtjev br. 25803/94, § 101.), te konačno, da kršenje standarda o prenapučenosti zatvora, koje je postavio Europski odbor protiv mučenja, može samo po sebi predstavljati nečovječno i ponižavajuće postupanje (presuda od 6. ožujka 2001. u predmetu Dougoz protiv Grčke, zahtjev br. 40907/98, presuda od 15. srpnja 2002. u predmetu Kalashnikov protiv Rusije, zahtjev br. 47095/99).

9.2. Širenje zaštite konvencijskih prava zatvorenika nastavljeno je npr. u presudi od 5. travnja 2005. u predmetu Nevmerzhitsky protiv Ukrajine (zahtjev br. 54825/00). U njoj je izrečeno da se prisilno hranjenje zatvorenika u štrajku glađu može smatrati mučenjem, a u presudi od 28. rujna 2000. da se režimom posjeta zatvorenicima može prekršiti pravo iz članka 8. Konvencije. Konačno, nakon donošenja Europskih zatvorskih pravila 2006. godine[2], ESLJP se pojačano referira na njihova načela u tumačenju članaka 5. i 3. Konvencije. To se vidi iz presude velikog vijeća od 6. listopada 2005. u predmetu Hirst protiv Ujedinjenog Kraljevstva (zahtjev br. 74025/01) u kojoj je izražen načelni pristup ESLJP o zaštiti ljudskih prava zatvorenika. On glasi:

»69. (...) zatvorenici općenito i dalje uživaju sva temeljna prava i slobode koje su zajamčene Konvencijom osim prava na slobodu, kada zakonito izrečeni pritvor izričito spada u obuhvat članka 5. Konvencije. Na primjer, zatvorenici se ne mogu zlostavljati, podvrgnuti nečovječnom ili ponižavajućem kažnjavanju ili uvjetima koji su u suprotnosti s člankom 3. Konvencije (…); oni i dalje uživaju pravo na poštovanje obiteljskog života (…); pravo na slobodu izražavanja (…); pravo na iskazivanje svoje vjeroispovijedi (…); pravo na učinkovit pristup odvjetniku ili sudu za potrebe članka 6. (…); pravo na poštovanje dopisivanja (…); i pravo na sklapanje braka (…). Bilo koja ograničenja ovih prava moraju biti opravdana, (…)«

To je veliko vijeće nadopunilo izrekom u presudi od 4. prosinca 2007. u predmetu Dickinson protiv Ujedinjenog Kraljevstva u kojoj je, nakon poziva na Hirsta zaključilo (§ 68):

»68. Prema tome, osoba zadržava prava zajamčena Konvencijom i u zatvoru, tako da se bilo koje ograničenje tih prava mora opravdati u svakom pojedinom slučaju. To opravdanje može izvirati, inter alia, iz neophodnih i neizbježnih posljedica zatvorske kazne ili iz odgovarajuće veze između ograničenja i situacije pritvorenika o kojem je riječ. Međutim, ne može se temeljiti samo na onom što bi povrijedilo javno mišljenje.«

9.2.1. Time je, prema mišljenju komentatora[3] ESLJP zauzeo pozicije tzv. »redukcionističke« penološke politike, koja polazi od postulata da zatvaranje mora uvijek biti ultima ratio i koja se kao takva mora uvijek primjenjivati s najmanje štete za zatvorenika i društvo, štete koje mogu nastati s obzirom na poznate negativne posljedice kratkotrajnih ili predugih kazni zatvora te neadekvatnog načina njihovog izvršavanja.

9.2.2. Iz navedene prakse ESLJP-a proizlazi da su države stranke Konvencije dužne ne samo uzdržati se od narušavanja temeljnih prava zatvorenika, posebice njegove časti i dostojanstva nego i ispuniti određene pozitivne obveze kako to slijedi iz Pravila 2 i Pravila 4 Europskih zatvorskih pravila. Ona traže mjere za reintegraciju zatvorenika u društvo i zabranjuju da se postojanje uvjeta u zatvorima (koji povrjeđuju prava zatvorenika) »that infringe prisoners rights« opravdava manjkom proračunskih sredstava države. Potonje se odnosi, uz ostalo, na problem prenapučenosti zatvora, koji predstavlja osnovni problem s kojim je danas suočena Republika Hrvatska.

b) Prenapučenost zatvora

9.3. Premda Europska zatvorska pravila ne propisuju točne veličine minimalnog prostora za smještaj zatvorenika, a Preporuka R(99)22 Odbora ministara Vijeća Europe koja se odnosi na prenapučenost zatvora (Recommendation R(99) 22 of the Committee of Ministers to Member States concerning Prison Overcrowding and Prison Population Inflation) predviđa u § 6. da države članice Vijeća Europe moraju same odrediti taj minimum, ipak je ESLJP u predmetu Kalashnikov protiv Rusije (presuda od 15. srpnja 2002., § 97.) izrekao da »teška prenapučenost [ruskih zatvora] sama po sebi može postaviti pitanje povrede članka 3. Konvencije«. To je kasnije nekoliko puta potvrdio za tu zemlju, posebice u presudi od 1. lipnja 2006. u predmetu Mamedova protiv Rusije (zahtjev br. 7064/05) u kojoj je primijetio da je takvo stanje u Rusiji dovelo do čestog utvrđenja povrede članka 3. Konvencije, utvrđenja utemeljenog na pukom objektivnom nepostojanju odgovarajućeg prostora za smještaj zatvorenika.

9.3.1. Pri tome je ESLJP u presudi od 19. srpnja 2007. u predmetu Trepashkin protiv Rusije (zahtjev br. 36898/03) čvrsto naglasio (§ 91.) da sam ne može određivati koliko je minimalno prostora potrebno za svakog zatvorenika – jer to ovisi o više relevantnih čimbenika – ali da je za ocjenu o povredi članka 3. Konvencije zbog prenapučenosti zatvora nevažna činjenica da bi ta prenapučenost proizlazila iz potreba održavanja zatvorskih zgrada jer su države dužne organizirati svoje zatvorske sustave na način koji uvijek jamči očuvanje dostojanstva zatvorenika, bez obzira na financijske ili logističke teškoće koje pri tom imaju.

9.3.2. I nakon presude Kalashnikov protiv Rusije, uvjeti pritvaranja u istražnim zatvorima u Rusiji nisu se bitno izmijenili pa su uslijedili opetovani zahtjevi, u preko 80 slučajeva, u vezi s tim pitanjem. Stoga je ESLJP u predmetu Ananyev i drugi protiv Rusije donio 10. siječnja 2012. tzv. oglednu (pilot) presudu (zahtjev br. 42525/07), u kojoj je utvrdio strukturalni problem ruskog sustava izvršenja istražnog zatvora i kazne zatvora. U odnosu na zahtjeve koje je ESLJP zaprimio prije donošenja presude Ananyev i drugi protiv Rusije, zauzeo je stajalište da odgovorna država mora priznati primjereno i dostatno obeštećenje svim žrtvama nečovječnih ili ponižavajućih uvjeta pritvaranja u ruskim istražnim zatvorima, koje su podnijele svoje zahtjeve.

Iako se složio s načelnim stajalištem ruske vlade da rješenje problema prenapučenosti zatvora, uzrokovanog mnogobrojnim čimbenicima, traži »integrirani pristup« u pogledu kojega ne treba savjetovati rusku vladu, ESLJP je u predmetu Ananyev najprije ukazao na stajališta Vijeća Europe da najprikladnije rješenje prenapučenosti zatvora treba tražiti u smanjenju broja zatvorenika te podsjetio na svoja mišljenja o tome da, poglavito pritvorske mjere, mogu biti samo iznimne i krajnje mjere državnog pravosuđa. Potom je izrekao da je nužno »brzo uvođenje« (prompt introduction) dodatnih pravnih koraka u cilju sprečavanja ili barem ublažavanja prenapučenosti. Među takve dodatne pravne korake spada određivanje maksimalnog operativnog kapaciteta zgrada koje služe kao zatvori, uključujući i davanje ovlasti ravnateljima zatvora da odbiju primati zatvorenike u slučaju prenapučenosti te propisivanje da izvršenje bilo koje mjere lišenja slobode u uvjetima koji ne odgovaraju minimalnim standardima smještaja, mora biti vremenski točno određeno na najkraći rok, stavljeno pod sudbeni nadzor i otvoreno za potraživanje naknade štete od strane zatvorenika; pri tome su vlasti dužne razmotriti puštanje na slobodu onih zatvorenika čije je izvršenje pritvora (ili zatvora) na izmaku ili se smatra više nepotrebnim.

U pogledu veličine prostora koji se u zatvorskoj ćeliji mora osigurati pritvorenom pojedincu ESLJP je u predmetu Ananyev izrijekom naveo: a) prvo, da u slučaju kada zbog prenapučenosti zatvorenici imaju manje od tri kvadratna metra ćelijske površine, sama ta činjenica »opravdava« utvrđenje povrede članka 3. Konvencije (§ 145.), a zatim b) drugo, odredio je tri kriterija za ocjenu o prenapučenosti zatvorskih ćelija, od kojih već samo jedan dovodi do zaključka o povredi članka 3. Konvencije:

»148. (…) Pri odlučivanju je li bilo povrede članka 3. zbog nedostatka osobnog prostora (lack of personal space) ili nije, Sud mora uzeti u obzir sljedeća tri elementa:

(a) svaki pritvorenik u ćeliji mora imati individualni prostor za spavanje;

(b) svaki pritvorenik mora raspolagati s najmanje tri kvadratna metra površine poda; i

(c) cjelokupna površina ćelije mora biti takva da dopušta pritvorenicima slobodno kretanje između dijelova namještaja (to move freely between the furniture items).«

Također, u istoj presudi ESLJP je podsjetio da »postoje izgrađeni europski pravni standardi o mjerama za ispravljanje povreda prouzročenih nečovječnim ili ponižavajućim uvjetima u zatvorima«, a zatim je naveo:

»97. U području prigovora protiv nečovječnih ili ponižavajućih uvjeta pritvaranja, Sud je već primijetio da su moguća dva tipa ispravljanja (relief): unapređenje materijalnih uvjeta pritvaranja i naknada štete ili stvarnog gubitka (compensation for the damage or loss sustained) zbog takvih uvjeta (vidjeti Roman Karasev protiv Rusije, br. 30251/03, §79., 25. studenoga 2010., …) Ako se podnositelj zahtjeva drži u uvjetima koji krše članak 3., domaće sredstvo kadro da okonča tekuću povredu njegova prava da ne bude podvrgnut nečovječnom ili ponižavajućem postupanju od najveće je važnosti. Međutim, jednom kad podnositelj zahtjeva napusti ustanovu u kojoj je bio izložen neprimjerenim uvjetima, mora imati ovršno pravo na naknadu štete zbog povrede koja je već nastala.«

Stoga je ESLJP, osim određivanja pravedne naknade podnositeljima zahtjeva u konkretnom slučaju, naložio ruskoj vladi i opću mjeru vezanu uz članak 3. Konvencije. [Ta mjera je]:

»234. … Sud zaključuje da ruska vlada mora stvoriti (produce), u suradnji s Odborom ministara, u roku od šest mjeseci od dana konačnosti ove presude, obvezujući vremenski okvir (binding time frame) u kojem će učiniti dostupnima preventivna i obvezujuća pravna sredstva (preventive and compensatory remedies) za navodne povrede članka 3. Konvencije zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta pritvaranja.«

9.3.3. Ne manje važna u praksi ESLJP-a je i presuda Orchowski protiv Poljske (zahtjev br. 17885/04) od 22. listopada 2009. kojom je utvrđen sistemski problem prenapučenosti u poljskim zatvorima, a u kojoj je utvrđeno sljedeće:

»153. Sud je svjestan činjenice da bi za rješavanje sistemskog problema prenapučenosti u Poljskoj mogla trebati mobilizacija znatnih financijskih sredstava. Međutim, mora se primijetiti da nedostatak sredstava ne može u načelu opravdati zatvorske uvjete koji su toliko slabi da dosežu prag postupanja suprotan članku 3. Konvencije … i da je odgovorna država obvezna organizirati svoj zatvorski sustav na takav način da osigura poštovanje dostojanstva pritvorenika, neovisno o financijskim ili logističkim poteškoćama … Ako država nije u mogućnosti osigurati suglasnost zatvorskih uvjeta sa zahtjevima članka 3. Konvencije, ona mora napustiti svoju strogu kaznenu politiku radi smanjenja broja zatvorenika osoba ili stvoriti sustav alternativnih načina kažnjavanja.«

9.4. Na prenapučenost zatvora ESLJP je ukazao i u najnovijoj »pilot presudi« protiv Italije (predmet Toreggiani i dr. protiv Italije, presuda od 8. siječnja 2013., zahtjev br. 43517/09), u kojoj je utvrdio da se radi o strukturnom problemu na nacionalnoj razini (nekoliko stotina zahtjeva zbog uvjeta u zatvoru pred ESLJP-om) te je pozvao domaću nadležnu vlast da u roku od godine dana osigura pravno sredstvo koje će omogućiti obeštećenje u odnosu na povredu članka 3. Konvencije. U konkretnom predmetu ESLJP je presudio na temelju tužbe sedmorice zatvorenika iz dvaju odvojenih zatvora (Busto Arsizio – u kojem na 178 kreveta spava 415 zatvorenika i Piacenza), koji su bili smješteni u ćelije veličine 9 m2 s još dva zatvorenika, odnosno imali su manje od tri kvadratna metra prostora i koji su često ostajali bez struje i tople vode. ESLJP je utvrdio da smještaj zatvorenika u navedenim zatvorima nije u skladu s preporukama Europskog povjerenstva za sprečavanje torture u smislu kvadrature stambenog prostora te utvrdio povredu članka 3. Konvencije (zabrana mučenja i nečovječnog odnosno ponižavajućeg postupanja).

c) Praksa ESLJP-a u primjeni članka 3. Konvencije u odnosu na Republiku Hrvatsku

9.5. Prenapučenost domaćih zatvora i kaznionica vidljiva je iz tabele u točki 7.4. iz koje je razvidno da je popunjenost hrvatskih kaznionica doduše varijabilna, ali da preteže stanje prenapučenosti. Od sedam kaznionica u tri kaznionice (Glina, Lipovica i Valtura) broj zatvorenika je manji od raspoloživih kapaciteta tako da one (zajedno) raspolažu s još slobodnih mjesta za 352 zatvorenika. Za razliku od njih, popunjenost Kaznionica u Lepoglavi (140,54%), Turopolju (126,83%) te Zatvorskoj bolnici u Zagrebu (107,48%) upućuje na njihovu prekapacitiranost u tako visokom postotku koji sam za sebe ukazuje na neadekvatne uvjete smještaja i života kažnjenika.

Podaci o popunjenosti u svih četrnaest (14) zatvora prelaze njihove smještajne kapacitete i to od 110,53% (Zatvor u Dubrovniku) do 208,00% (Zatvor u Osijeku). Na dan 31. prosinca 2013. u zatvorima je boravio 2541 zatvorenik dok je ukupan kapacitet zatvora bio za smještaj 1754 zatvorenika, što ukazuje na popunjenost zatvora od 144,87%.

U poredbenom pogledu, Republika Hrvatska je među prvih šest država članica Vijeća Europe koje imaju popunjenost zatvorskih kapaciteta veću od 100% što je vidljivo iz grafikona koji prikazuje države članice Vijeća Europe s prosječnom zatvorskom populacijom (u %) većom od 100 zatvorenika na 100 zatvorskih mjesta (stopa prenapučenosti zatvora) na dan 31. prosinca 2011.

Izvor: Council of Europe Annual Penal Statistics, SPACE I – 2011, Strasbourg 8 March 2013, pc-cp/space/documents/pc-cp(2013)5

Medijan svih država članica VE = 99,1%

9.6. Na neodgovarajuće uvjete u zatvorima i kaznionicama u Republici Hrvatskoj ukazao je ESLJP u nekoliko presuda u kojima je osudio Republiku Hrvatsku. Republika Hrvatska je u razdoblju od 2006. godine u nekoliko navrata osuđena zbog povrede članka 3. Konvencije, radi loših uvjeta u zatvorima.

Presuda Cenbauer protiv Hrvatske od 9. ožujka 2006. (zahtjev br. 73786/01) jedna je od prvih u kojoj je ESLJP utvrdio ponižavajuće postupanje, a koje je proizašlo iz neodgovarajućih uvjeta u zatvoru. U toj presudi ESLJP je naveo da:

»43. (…) zlostavljanje mora doseći minimalnu razinu ozbiljnosti kako bi potpalo pod domašaj članka 3. Ocjena ove minimalne razine ozbiljnosti je relativna; ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što je trajanje postupanja, njegovi fizički i mentalni učinci i, u nekim slučajevima, spol, dob i zdravstveno stanje žrtve. Nadalje, u razmatranje je li postupanje ‘ponižavajuće’ u smislu članka 3., Sud će uzeti u obzir je li cilj bio poniziti i umanjiti vrijednost dotične osobe i je li, što se tiče posljedica, ono imalo negativan utjecaj na njezinu osobnost na način nespojiv s člankom 3. Međutim, nepostojanje takve svrhe ne može konačno isključiti utvrđenje povrede ove odredbe (…)«

ESLJP je u konkretnom predmetu utvrdio da je podnositelj zahtjeva bio smješten u krilu B Kaznionice u Lepoglavi od 3. siječnja 2001., kratko nakon što je bio po treći puta primljen u Kaznionicu u Lepoglavi, do 8. travnja 2003., da je tijekom tog vremena dijelio ćeliju veličine 5,6 m2 s drugim zatvorenikom, da je prostor bio manji od 4 m2, a što je minimalni zahtjev za jednog zatvorenika u ćelijama s više zatvorenika. Stoga su takvi uvjeti, prema mišljenju ESLJP-a, predstavljali ponižavajuće postupanje protivno članku 3. Konvencije.

9.7. Nadalje, ESLJP je, primjerice, u predmetu Štitić protiv Hrvatske, (presuda, 8. studenoga 2007., zahtjev br. 29660/03) podsjetio da trpljenje zatvorenika zbog prirode dopuštene mjere koja se protiv njih primjenjuje, doduše, može ići preko minimalnog stupnja težine koji bi inače, kao nečovječan ili ponižavajući, bio zabranjen prema praksi ESLJP-a u primjeni članka 3. Konvencije, ali pri tome država mora paziti da »način i metoda izvršenja mjere takvu osobu ne izlažu nelagodi ili trpljenju onog intenziteta koji bi prelazio neizbježnu razinu trpljenja inherentnu lišenju slobode te da zdravlje i dobrobit osoba lišenih slobode budu odgovarajuće osigurani« (§ 37.). Međutim, utvrdivši u tom predmetu da su uvjeti boravka u zatvoru u kombinaciji s duljinom razdoblja u kojem se neka osoba tamo nalazila prekoračili takvu neizbježnu razinu trpljenja, ESLJP je utvrdio povredu članka 3. Konvencije, bez obzira na to što na strani zatvorskih vlasti Republike Hrvatske nije postojala namjera ponižavanja ili omalovažavanja zatvorenika (§§ 41., 42.).

Osim povrede članka 3. Konvencije, u navedenom predmetu ESLJP je utvrdio i povredu članka 13. Konvencije, prava na djelotvorno pravno sredstvo jer sudac izvršenja nije pokrenuo nikakav postupak na temelju podnositeljeve pritužbe niti je o njoj donio ikakvu odluku. Umjesto toga, on je podnositelju zahtjeva odgovorio putem dopisa, 24. rujna 2004. i 8. studenoga 2004., dakle nije donio nikakvu odluku pa podnositelj nije mogao uložiti žalbu protiv dopisa.

9.8. U predmetu Testa protiv Hrvatske (presuda, 12. srpnja 2007., zahtjev br. 20877/04), ESLJP je između ostalog, u pogledu povrede članka 3. Konvencije, izrekao:

»63. Prema mišljenju Suda, pomanjkanje potrebne medicinske skrbi i pomoći u vezi s kroničnim hepatitisom od kojega podnositeljica zahtjeva boluje, povezano sa zatvorskim uvjetima koje podnositeljica zahtjeva mora trpjeti već više od dvije godine umanjili su ljudsko dostojanstvo podnositeljice zahtjeva i kod nje pobudili osjećaje tjeskobe i podčinjenosti koji su je mogli poniziti i omalovažiti, a možda i slomiti njezin tjelesni ili moralni otpor. U svjetlu navedenoga, Sud smatra da se, zbog naravi, trajanja i težine nedopuštenog postupanja kojemu je podnositeljica zahtjeva bila podvrgnuta, te kumulativnih negativnih učinaka na njeno zdravlje, postupanje kojemu je ona bila podvrgnuta može okarakterizirati kao neljudsko i ponižavajuće (vidi Egmez v. Cyprus, br. 30873/96, § 77, ECHR 2000-XII; Labzov v. Russia, naprijed citirano, § 45; Mayzit v. Russia, naprijed citirano, § 42; and Koval v. Ukraine, br. 65550/01, § 82, 19. listopada 2006.).

64. Prema tome, u okolnostima ovoga predmeta došlo je do povrede članka 3. Konvencije.«

I u predmetu Pilčić protiv Hrvatske (presuda od 17. siječnja 2008., zahtjev br. 33138/06) ESLJP je osudio Republiku Hrvatsku zbog povrede članka 3. Konvencije, koja se sastoji u nečovječnom i ponižavajućem postupanju zatvorskih vlasti u Kaznionici u Lepoglavi u odnosu na pružanje zdravstvene zaštite, dok je podnositelju bilo dosuđeno i 2.000,00 eura na ime naknade štete, jer zatvorske vlasti nisu izvršile svoju obvezu da podnositelju zahtjeva osiguraju potrebno liječenje budući da su podnositelja zahtjeva ostavili da trpi znatne povremene bolove tijekom produljenog vremenskog razdoblja bez predvidivih izgleda da će biti trajno izliječen, a sve zbog toga što vlasti u Kaznionici u Lepoglavi nisu pratile bolest podnositelja zahtjeva i organizirale preporučenu operaciju.

9.9. Članak 3. Konvencije podrazumijeva i pozitivnu obvezu provođenja djelotvorne istrage koja može dovesti do identifikacije i kažnjavanja odgovornih osoba. U suprotnom, opća zakonska zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja, unatoč svom temeljnom značaju, bila bi nedjelotvorna u praksi i u nekim bi se slučajevima moglo dogoditi da agenti države praktički nekažnjeno zloupotrebljavaju prava onih koji se nalaze pod njihovom kontrolom (vidi Assenov and Others, cited above, § 102; Labita, cited above, § 131; and Muradova v. Azerbaijan, no. 22684/05, § 100, 2 April 2009).

Među najnižim standardima djelotvornosti utvrđenim praksom ESLJP-a, nalazi se i uvjet da istraga bude neovisna, nepristrana i podložna javnoj kontroli, te da nadležna vlast djeluje s uzornom revnošću i promptnošću (vidi, npr., Menesheva v. Russia, no. 59261/00, § 67, ECHR 2006-III).

U predmetu Gladović protiv Hrvatske (presuda od 10. svibnja 2011., zahtjev br. 28847/08) ESLJP je utvrdio da je uredujući sudac donio odluku kojom je utvrdio disciplinsku odgovornost podnositelja, temeljeći je samo na pisanim izvješćima zatvorskih službenika i navodima podnositelja i da domaći sud nije ocjenjivao uporabu korištene sile kako bi utvrdio njezin intenzitet i je li bila nužna.

ESLJP je zaključio da stajalište suda (koji je uzeo u obzir samo verziju događaja predstavljenu od strane zatvorskih čuvara) nije u skladu s procesnim zahtjevima članka 3. Konvencije, pogotovo s obzirom na činjenicu da su mogli biti prikupljeni drugi relevantni dokazi kao što su forenzička izvješća i saslušanje drugih zatvorenika s kojima podnositelj dijeli ćeliju. To je dovelo do povrede proceduralnog aspekta članka 3. Konvencije.

9.10. Neka od iznesenih stajališta ESLJP-a u odnosu na Republiku Hrvatsku ponovljena su i u novijoj presudi Longin protiv Hrvatske od 6. studenoga 2012. (zahtjev br. 49268/10). U toj presudi ESLJP je utvrdio da je podnositelj imao na raspolaganju životni prostor manji od predviđenih 4 m2, a da navedeno ograničenje nije bilo kompenzirano slobodom kretanja tijekom dana. Stoga su uvjeti podnositeljeva pritvora doveli do ponižavajućeg postupanja suprotnog članku 3. Konvencije.

d) Posjeti Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) u Hrvatskoj

9.11. Na stanje u hrvatskim zatvorima i kaznionicama upozorio je i Europski odbor za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), koji je u nekoliko navrata posjetio Republiku Hrvatsku i to 1998., 2003. i 2007. godine te na temelju neposrednog uvida u pojedine zatvorske ustanove uočio niz problema, na koje je upozorio hrvatske vlasti.

Prilikom prvog posjeta CPT je svoju pažnju usmjerio na zatvoreni odjel Kaznionice u Lepoglavi. CPT je savjetovao hrvatskim vlastima da preispitaju situaciju u odjelu »povećanog nadzora« (odjel B1) u Kaznionici u Lepoglavi, na način da službeno osoblje ne zloupotrebljava svoj položaj prema zatvorenicima te da se jača pozitivno ozračje prema zatvorenicima. U pogledu veličine ćelija (11 m2 u krilu) preporučio je da u ćeliji budu smještena dva zatvorenika, te hitno preuređenje dva neuređena krila (B i E). U pogledu medicinske skrbi u Kaznionici u Lepoglavi uočeno je da nema dovoljnog broja medicinskog osoblja, itd.

Drugi posjet bio je potaknut pritužbama zatvorenika o fizičkom i verbalnom zlostavljanju. CPT je zaključio da se i dalje treba raditi na odabiru i edukaciji zatvorskih službenika. Unatoč adaptaciji krila B i E u Kaznionici u Lepoglavi utvrdio je da je došlo do prenapučenosti, dok je pozitivnim ocijenio mjere u pogledu aktivnosti zatvorenika.

Prilikom trećeg posjeta CPT je osobitu pažnju posvetio zgradi zatvorenog tipa »Zvijezda« u Kaznionici u Lepoglavi gdje su smješteni zatvorenici osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne i oni koji su tamo smješteni zbog sigurnosnih razloga. Pozvao je hrvatske vlasti da hitno smanje broj zatvorenika u ćelijama u »Zvijezdi«, na način da osiguraju minimalno 4 m2 po zatvoreniku. Daljnje primjedbe CPT-a odnosile su se na zatvorenike smještene u jedinici »posebnog nadzora« s preporukom da im se omogući bavljenje raznim aktivnostima jer je riječ o zatvorenicima osuđenim na dugotrajne kazne zatvora.

9.12. Vlada Republike Hrvatske prihvatila je mišljenja CPT-a, pa je sukladno dobivenim napucima upotpunila medicinsko osoblje u Kaznionici u Lepoglavi, pružila mogućnost bavljenja raznim aktivnostima zatvorenicima, od posebnih tretmana do uključivanja u sportske aktivnosti, a osobita pažnja posvećena je sigurnosti zatvorenika, tako da se svako nepodobno ponašanje kažnjava disciplinskom mjerom sukladnom zakonu, te je prenapučenost ublažena premještajem određenog broja zatvorenika u druge zatvore poluotvorenog tipa.

10. Mjere ZIKZ-a za osiguranje jedinstvene prakse sudaca izvršenja

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) najmanje jedanput godišnje saziva sastanak sudaca izvršenja radi ujednačavanja provedbe ZIKZ-a (članak 41. stavak 4.).

10.2. Na zamolbu Ustavnog suda, Vrhovni sud dostavio je zapisnike sa zajedničkih sjednica sudaca izvršenja županijskih sudova (održanih 2006., 2007., 2008., 2009., 2010. i 2012. godine). Na dnevnom redu tih sastanaka uvijek kao jedna od točaka je analiza uočenih problema vezanih za primjenu pojedinih odredaba ZIKZ-a (npr: uvjetni otpust, postupak sa zatvorenicima koji u tijeku izdržavanja kazne zatvora duševno obole, učestalost žalbi na rješenja suca izvršenja i dr.) te suradnja sudaca izvršenja sa zatvorima, kaznionicama i Upravom za zatvorski sustav.

O učestalim pritužbama zatvorenika u vezi s uvjetima smještaja u zatvorima, a koji se najčešće odnose na površinu soba i broj osoba koje u njima borave raspravljano je na sastanku sudaca izvršenja županijskih sudova održanom 29. studenoga 2010. Većina sudaca izvršenja rješenje vidi u izgradnji novih zatvora te dogradnji postojećih, dok drugi zastupaju ideju odgode izvršavanja kazni zatvora, svojevrsni moratorij dok se ne poprave uvjeti, o čemu bi odluku trebalo donijeti Ministarstvo pravosuđa, te u većoj mjeri fleksibilnost kod uvjetnih otpusta zatvorenika.

11. Godišnje izvješće Uprave za zatvorski sustav o stanju u zatvorima u 2012. godini

11.1. Uprava za zatvorski sustav o stanju i radu kaznionica i zatvora jedanput godišnje izvješćuje Vladu Republike Hrvatske i javnost (članak 6. stavak 4. ZIKZ-a).

Prema Izvješću o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2012. godinu (u daljnjem tekstu: Izvješće) ukupni zakonski kapacitet u 2012. godini u kaznionicama i zatvorima bio je za smještaj 3771 zatvorenika, a na dan 31. prosinca 2012. u zatvorskom sustavu bio je smješten 4741 zatvorenik. Rast broja zatvorenika koji premašuje smještajne kapacitete započeo je 2004. godine da bi se iz godine u godinu povećavao i svoj vrhunac dostigao u 2010. godini.

Tijekom 2012. godine kroz zatvorski sustav Republike Hrvatske prošlo je 16743 zatvorenika, različitih formalnopravnih statusa (zatvorenici, maloljetnici, kažnjenici, zadržanici). Kao jedan od razloga prenapučenosti zatvora naveden je velik broj pritvorenika. Tako je i tijekom 2012. godine od ukupnog broja zatvorenika u zatvorskom sustavu, njih 23,54% bilo u statusu pritvorenika odnosno zatvorenika u istražnom zatvoru.

Tijekom 2012. godine u kaznionicama i zatvorima boravile su 33 osobe s invaliditetom odnosno s teškim tjelesnim (vezane uz kolica) i osjetilnim oštećenjima (slijepe osobe).

11.2. Radi zaštite svojih prava zatvorenici su tijekom 2012. godine podnijeli 59 žalbi nadležnom sucu izvršenja (za razliku od 2011. godine to je smanjenje za 145 žalbi).

Svaki zatvorenik kojem je nezakonito uskraćeno neko pravo ili je bio izložen bilo kakvom obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, ima pravo na naknadu štete, pa je tijekom 2012. godine zaprimljeno 343 zahtjeva za naknadu štete od strane zatvorenika, najviše zbog uvjeta smještaja.

11.3. U cilju rješavanja stanja prenapučenosti, ostvarivanja propisanih uvjeta i standarda u zatvorskom sustavu te poštovanja temeljnih ljudskih prava zatvorenika, Vlada Republike Hrvatske donijela je Akcijski plan za unaprjeđenje zatvorskog sustava u razdoblju od 2009. do 2014. godine (u daljnjem tekstu: Akcijski plan), a koji je Hrvatski sabor usvojio 13. veljače 2009.

Akcijskim planom predviđen je završetak izgradnje novog objekta u Kaznionici u Glini za 420 zatvorenika i dr., dogradnja zgrade Zatvora u Zagrebu za 376 zatvorenika, izgradnja nove kaznionice i zatvora u Šibeniku za 1270 zatvorenika, izobrazba službenika za posebna znanja i vještine potrebne u radu sa zatvorenicima.

Izvješćem je obuhvaćena i analiza aktivnosti na provedbi Akcijskog plana, stoga zbog njegove važnosti, iz Izvješća Ustavni sud posebno izdvaja sljedeće:

»1. (...) objavljen je Zakon o potvrđivanju Okvirnog ugovora o zajmu broj F/P 1725 (2010) između Republike Hrvatske i Razvojne banke Vijeća Europe za Projekt dogradnje i obnove Zatvora u Zagrebu.

2. Uz izgradnju novog objekta u Kaznionici u Glini za smještaj 420 zatvorenika u zatvorenim uvjetima izdržavanja kazne zatvora, potpuno je obnovljen postojeći, odnosno stari smještajni objekt poznat pod nazivom ‘Internat’ (...)

(...)

4. U Zatvoru u Bjelovaru su tijekom 2012. godine započele aktivnosti za potrebe rekonstrukcije dijela objekta u kojem je smješten zatvor (...)

5. Uprava za zatvorski sustav je uvrštena u IPA TAIB 2012-2013 projekt pod nazivom PODRŠKA ZATVORSKOM SUSTAVU REPUBLIKE HRVATSKE s predviđenim sredstvima od 4,69 milijuna eura (...)«

11.4. Vezano uz navedene aktivnosti na provedbi Akcijskog plana, Ustavni sud zatražio je očitovanje Ministarstva pravosuđa.

U odgovoru od 19. prosinca 2012. Ministarstvo pravosuđa što se tiče dogradnje i obnove Zatvora u Zagrebu navelo je da je donesen Zakon o potvrđivanju Okvirnog ugovora o zajmu broj F/P 1725 (2010) između Republike Hrvatske i Razvojne banke Vijeća Europe za projekt dogradnje i obnove Zatvora u Zagrebu (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 8/12.). Međutim, zbog ograničenja pri planiranju proračunskih sredstava za razdoblje 2013. – 2015. od Razvojne banke Vijeća Europe planira se zatražiti produljenje roka provedbe projekta. S obzirom na proceduru provedbe natječaja i pripreme konačne projektne dokumentacije, početak radova ne očekuje se prije prvog kvartala 2014. godine.

Izgradnju kaznioničko-zatvorskog kompleksa u Šibeniku prema navodima Ministarstva pravosuđa prate slični problemi (nedostatak proračunskih sredstava za razdoblje 2013. – 2015.) pa je od Razvojne banke Vijeća Europe zatraženo prolongiranje potpisivanja Okvirnog ugovora o zajmu broj F/P 1759 (2011) između Republike Hrvatske i Razvojne banke Vijeća Europe za izgradnju kaznioničko-
-zatvorskog kompleksa u Šibeniku za 12 mjeseci.

Kako bi se osigurala dostatna sredstva za provedbu projekta, Ministarstvo pravosuđa navodi da je u fazi traženja optimalnog rješenja te se razmatra i mogućnost planiranja sredstava u okviru korištenja Strukturnih fondova te financiranja po modelu javno-privatnog partnerstva.

Unatoč pozitivnoj konotaciji Izvješća, Ustavni sud ocjenjuje da je ono odviše hipotetičke naravi da bi ga se u ovom času moglo uzeti u obzir kao djelotvorno u osnovi za rješavanje problema prenapučenosti u zatvorima.

12. Utvrđivanje uvjeta u zatvorima Republike Hrvatske i ocjena njihova stanja s obzirom na ustavne zahtjeve

12.1. Ustavni sud primjećuje da je u zatvorskom sustavu Republike Hrvatske i dalje broj zatvorenika veći od zatvorskih kapaciteta.

Na problem prenapučenosti u zatvorskom sustavu, koja se u dogledno vrijeme neće moći izbjeći, te na mjere koje bi trebalo poduzeti radi njezina ublažavanja, Ustavni sud već je upozorio u odluci broj: U-III-4182/2008, u kojoj je naveo:

»Ustavni sud, kao i ostala državna tijela Republike Hrvatske, svjestan je problema prenapučenosti zatvora, koji je ne samo hrvatski već i problem suvremenih zatvorskih sustava kontinentalne Europe. Riječ je o problemu koji se ne može riješiti u kratkom roku. No, valja istaknuti da iz Preporuke R (99) 22 te stajališta Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne (CPT) proizlazi temeljno načelo da države, u čijim se zatvorskom sustavu prenapučenost ne može izbjeći, imaju opću i trajnu dužnost da takvo stanje nadoknade zatvorenicima povećanom pozornošću i skrbi koja se pridaje veličini prostora za smještaj, higijeni i sanitarnim uvjetima, kvaliteti prehrane, zaštiti zdravlja i mogućnosti tjelovježbe i rekreacije. Posebice se u cilju kompenzacije prenapučenosti zatvorenicima mora u najvećoj mogućoj mjeri olakšati veza s obitelji.

Preporuka R (99) 22 u tom smislu navodi:

‘II. Rješavanje problema nedostatka mjesta u zatvoru

7. Tamo gdje se pojave uvjeti prenapučenosti (u zatvorima, posebna) će se pozornost posvetiti zahtjevima ljudskog dostojanstva te priklanjanju zatvorskih uprava zahtjevima čovječnog i pozitivnog tretmana, punom uvažavanju uloge zatvorskog osoblja i učinkovitom modernom upravljanju. U skladu s Europskim zatvorskim pravilima osobita pozornost posvetit će se veličini prostora dostupnog zatvorenicima, higijeni i sanitarnim uređajima, osiguranju dostatne, na odgovarajući način pripremljene i ponuđene hrane, skrbi za zdravlje zatvorenika te prilikama za slobodno kretanje i tjelovježbu.

8. Kako bi se prepriječile neke od negativnih posljedica prenapučenosti zatvora, kontakti zatvorenika s njihovim obiteljima moraju se olakšati do najveće moguće mjere, a treba se u najvećoj mjeri koristiti i potpora zatvorenikove zajednice’.«

Unatoč nastojanju Uprave za zatvorski sustav da kroz niz mjera i aktivnosti koje imaju cilj ukloniti, ili barem umanjiti negativne učinke prenapučenosti (kroz povećanje tretmanskih sadržaja, uvođenje dodatnih slobodnih aktivnosti u koje se organizirano i individualno uključuju zatvorenici i pritvorenici) te izgradnji nove zgrade u Kaznionici u Glini, čime su smještajni kapaciteti zatvorskog sustava povećani za 12%, problem prenapučenosti je i dalje prisutan i generira niz drugih problema. Ti problemi rezultiraju i dalje čestim tužbama zatvorenika radi naknade štete pred redovnim hrvatskim sudovima i ESLJP-om. Može se stoga zaključiti da Republika Hrvatska do sada nije učinila dovoljno u ispunjavanju hrvatskih i međunarodnih standarda smještaja osoba koje su lišene slobode.

12.2. Iako bi najbrži i najdjelotvorniji način saniranja negativnih učinaka prenapučenosti bio u izgradnji novih smještajnih kapaciteta (koji uključuju planiranu dogradnju zgrade Zatvora u Zagrebu za 376 zatvorenika kao i izgradnju nove kaznionice i zatvora u Šibeniku za 1270 zatvorenika), Ustavni sud primjećuje da je riječ o velikim projektima koji zahtijevaju znatna materijalna sredstva, kao i vrijeme za njihovu realizaciju, te će se njihov doprinos smještaju zatvorenika moći vrednovati tek u budućnosti po njihovoj izvršivosti.

12.3. Izvršavanje kazne zatvora skup je mjera i radnji državne vlasti kojima se u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava najviše očituje skrb za zaštitu ljudskih prava. Država kroz ZIKZ i podzakonske akte koji su na temelju njega doneseni osigurava odgovarajući pravni okvir za izvršavanje kazne zatvora i posredno, drugih kaznenih sankcija. No, ZIKZ je zajedno s Kaznenim zakonom i kazneno procesnim zakonodavstvom pravni izraz državne kaznene politike, o kojoj su nadležni odlučivati Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske, svaki u okviru svoje nadležnosti, a ne Ustavni sud. Stoga Ustavni sud ne može tim državnim vlastima predlagati koja će pitanja državne kaznene politike i na koji način rješavati; odabir tih rješenja je po sili Ustava u isključivoj nadležnosti zakonodavca. No, taj odabir i rješenje tih pitanja moraju biti u skladu sa zahtjevima koje u pogledu zaštite ljudskih prava zatvorenika postavlja Ustav i Konvencija.

12.4. Ti zahtjevi na općem planu sugeriraju mjere iz spomenute (točka 9.3.) Preporuke R(99)22 Odbora ministara Vijeća Europe koja se odnosi na prenapučenost zatvora: primjerice, da se, s jedne strane, normativno suzi mogućnost primjene mjere istražnog zatvora te da se manjim brojem osoba u istražnom zatvoru veći prostor učini dostupnim za smještaj osoba koje su pravomoćno osuđene na kaznu zatvora; s druge strane, da se tijela kaznenog postupka i kazneni sudovi potaknu na primjenu kaznenih sankcija ili prisilnih mjera blažih od kazne zatvora ili mjera oduzimanja osobne slobode, kao što su probacija i primjena elektroničkih uređaja za osobno lociranje osobe u istražnom zatvoru ili na uvjetnoj slobodi.

S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje znatno kašnjenje u pogledu pune operativnosti probacijskog sustava i potpunu neaktivnost u pogledu primjene navedenih elektroničkih sustava, iako npr. relevantne odredbe o tome postoje u Zakonu o kaznenom postupku još od 2008. godine.

12.5. Ustavni sud smatra da u uvjetima prenapučenosti zatvora i kaznionica, koji se zbog ekonomske i financijske krize ne mogu brzo otkloniti izgradnjom novih zatvorskih kapaciteta, dogradnjom Zatvorske bolnice u Zagrebu, zapošljavanjem potrebnog broja zatvorskog osoblja i sl., položaj osoba lišenih slobode kada su smještene protivno zakonskom minimumu na 4 m2 i 10 m3 prostora u spavaonici (koje je Republika Hrvatska sama sebi odredila u članku 74. stavku 3. ZIKZ-a), traži efikasniju pravnu regulaciju i djelotvorniju provedbu alternativnih mjera.

ZAKLJUČCI

13. Ustavni sud napominje da su državne vlasti obvezne donositi djelotvorne normativne i provedbene mjere kojima će osigurati da osoba lišena slobode boravi u uvjetima koji osiguravaju poštovanje njezinog ljudskog dostojanstva. Unatoč financijskih ograničenja državnog proračuna za kaznenopravni sustav, u uvjetima ekonomske krize, odgovarajuće mjesto u financiranju morala bi imati izgradnja novih zatvorskih kapaciteta u odnosu na druge infrastrukturne investicije unutar sustava zatvora i kaznionica.

13.1. Ustavni sud podsjeća da su osobama koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora ili su u pritvoru/istražnom zatvoru, državna tijela dužna osigurati minimalnu površinu osobnog prostora sukladno propisima ZIKZ-a odnosno pravnim standardima koje je ESLJP postavio u predmetu Ananyev i drugi protiv Rusije (presuda od 10. siječnja 2012.). To su: svaki pritvorenik u ćeliji mora imati individualni prostor za spavanje, mora raspolagati s najmanje tri kvadratna metra površine poda, a cjelokupna površina ćelije mora biti takva da dopušta pritvorenicima slobodno kretanje između dijelova namještaja.

13.2. Mjere koje su, sukladno europskim pravnim standardima, na raspolaganju nadležnim tijelima mogu se razvrstati u sljedeće skupine:

– u području pritvorsko/istražnozatvorskih predmeta, korištenje alternativnih, blažih mjera osiguranja okrivljenikove nazočnosti u kaznenom postupku s ciljem smanjenja broja pritvorenika/istražnih zatvorenika koji čekaju prvostupanjsku kaznenu presudu, tako da oduzimanje slobode u fazi istrage ne bude pravilo nego iznimka;

– primjena kaznenih sankcija ili prisilnih mjera blažih od kazne zatvora ili mjera oduzimanja osobne slobode, kao što su probacija i primjena elektroničkih uređaja za domicilni nadzor osobe;

– mjera uvjetnog otpusta bolesnih ili ozlijeđenih osoba lišenih slobode.

13.3. Prateći ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te imajući u vidu obvezatnost provedbe odluka Ustavnog suda (članak 31. Ustavnog zakona), na temelju članka 125. alineje 5. Ustava i članka 104. Ustavnog zakona, Hrvatskom saboru upućuje se ovo izvješće.

14. Objava ovog izvješća temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-X-5464/2012

Zagreb, 12. lipnja 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.