Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-5735/2014, U-I-3288/2014 i U-II-3289/2014 od 12. kolovoza 2014.

NN 103/2014 (27.8.2014.), Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-5735/2014, U-I-3288/2014 i U-II-3289/2014 od 12. kolovoza 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2018

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, u postupku za ocjenu suglasnosti zakona i drugog propisa s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 12. kolovoza 2014. donio je

ODLUKU

I. Na temelju članka 38. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 42/02. – pročišćeni tekst) pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukidaju:

– članak 14. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine« broj 101/98., 135/98., 105/99., 25/00., 73/00., 131/00., 30/01., 59/01., 114/01., 153/02., 154/02., 163/03., 16/04., 30/04., 105/04., 187/04., 92/05., 121/05., 151/05., 141/06., 17/07., 34/07., 107/07., 60/08., 38/09. i 150/11. i 22/13.);

– članak 11. stavak 1., članak 12. stavak 1. alineje 1. i 2., članak 15. stavak 2. te članak 16. stavak 1. alineje 1. i 2. Uredbe o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja (»Narodne novine« broj 46/13.), i

– točka II. stavak 1. Odluke o korištenju rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: 373-04/12-01/01, ur. broj: 5030120-12-1 od 26. srpnja 2012., koju je donijela Vlada Republike Hrvatske.

II. Odredbe Uredbe o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja i Odluke o korištenju rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske iz točke I. alineja 2. i 3. ove izreke prestaju važiti 31. prosinca 2014.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Na temelju ovlaštenja propisanog člankom 38. stavkom 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Ustavni sud pokrenuo je postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom:

– članka 14. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine« broj 101/98., 135/98., 105/99., 25/00., 73/00., 131/00., 30/01., 59/01., 114/01., 153/02., 154/02., 163/03., 16/04., 30/04., 105/04., 187/04., 92/05., 121/05., 151/05., 141/06., 17/07., 34/07., 107/07., 60/08., 38/09. i 150/11. i 22/13.; u daljnjem tekstu: ZOiPDD);

– članka 11. stavka 1. u vezi s člankom 12. stavkom 1. alinejama 1. i 2. te članka 15. stavka 1. u vezi s člankom 16. stavkom 1. alinejama 1. i 2. Uredbe o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja (»Narodne novine« broj 46/13.; u daljnjem tekstu: Uredba/13), i

– točke II. stavka 1. Odluke o korištenju rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske, klasa: 373-04/12-01/01, ur. broj: 5030120-12-1 od 26. srpnja 2012., koju je donijela Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Odluka/12).

1.1. S obzirom na sadržaj Odluke/12, riječ je o propisu u smislu članka 125. alineje 2. Ustava, kako ga određuje Ustavni sud u svojoj praksi (v., primjerice, odluku broj: U-II-5748/2013 od 20. prosinca 2013., »Narodne novine« broj 159/13.). Odlukom/12 uređuju se na apstraktan način pretpostavke za ostvarivanje prava na korištenje rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: rezidencijalni objekti), a upućena je i neodređenom krugu adresata.

Stoga se na Odluku/12 primjenjuju zahtjevi koje Ustav postavlja za propise, a koji su podrobnije obrazloženi u točki 8.2. rješenja broj: U-II-2168/2013 i dr. od 15. travnja 2014. (»Narodne novine« broj 50/14.).

2. Iako predmeti uređenja članka 14. ZOiPDD, Uredbe/13 i Odluke/12 sami po sebi nemaju veću praktičnu važnost za građane Republike Hrvatske (osim točke III. Odluke/12), ti su akti ustavnopravno relevantni jer se preko njih prepoznaje i vrednuje odnos legislative (Hrvatskog sabora) i političke egzekutive (Vlade Republike Hrvatske), kao ovlaštenih regulatora, prema ustavnom načelu diobe vlasti i prema drugim granama vlasti te ustavnom sudstvu. U tom je smislu riječ o zakonskim pravilima odnosno aktima od općeg/javnog interesa.

3. S obzirom na to da su »rezidencijalni objekti« iz članka 14. ZOiPDD-a i točke I. Odluke/12 isti oni »reprezentativni objekti« koji su navedeni u članku 16. stavku 1. alineji 4. Uredbe/13, Ustavni sud je članak 14. ZOiPDD-a, Uredbu/13 i Odluku/12 ispitao u jednom ustavnosudskom postupku, grupirajući ih prema predmetu uređenja.

II. AKTI KOJI SU PREDMET USTAVNOSUDSKOG NADZORA

1) Uredba o određivanju štićenih osoba, objekata i prostora te provođenju njihove zaštite i osiguranja

4. Uredbom/13 određuju se štićene osobe, objekti i prostori za koje se provode protuobavještajna zaštita i druge mjere i radnje iz nadležnosti sigurnosno-obavještajnih agencija u svrhu pravodobnog prikupljanja podataka o mogućoj ugrozi njihove sigurnosti od djelatnosti stranih obavještajnih službi, terorističke ili druge slične djelatnosti.

Uredbu/13 donijela je Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) na sjednici održanoj 11. travnja 2013. Njezino donošenje utemeljila je na pravnim osnovama propisanima dvama različitim zakonima, iz čega bi slijedilo da je Vlada dvama različitim zakonima ovlaštena na donošenje istog akta.

Prvo, Vlada se pozvala na članak 47. stavak 2. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 79/06. i 105/06.; u daljnjem tekstu: ZoSOSRH). Članak 47. ZoSOSRH-a u cijelosti glasi:

»Članak 47.

(1) U obavljanju protuobavještajne zaštite štićenih osoba, objekata i institucija sigurnosno-obavještajne agencije u okviru svog djelokruga rada izrađuju sigurnosne prosudbe moguće ugroženosti štićenih osoba i objekata, obavljaju sigurnosno provjeravanje osoba koje imaju pristup štićenim osobama, objektima i prostorima, primjenjuju mjere protuprislušne zaštite za objekte i prostore te sudjeluju u planiranju, provođenju i nadzoru tehničkih i fizičkih mjera sigurnosti.

(2) Vlada posebnom uredbom te ministar obrane u svom djelokrugu pravilnikom određuju štićene osobe, objekte i prostore te način primjene i provođenja mjera iz stavka 1. ovoga članka.«

Drugo, Vlada se pozvala na članak 43. Zakona o sigurnosnim provjerama (»Narodne novine« broj 85/08. i 86/12.; u daljnjem tekstu: ZoSigProv), koji glasi:

»Članak 43.

Vlada Republike Hrvatske će na prijedlog nadležnih tijela uredbom odrediti štićene objekte i osobe, odnosno postrojenja ili sredstva od posebnog značaja za nacionalnu sigurnost.«

4.1. Članak 10., članak 11. stavak 1., članak 12. stavak 1., članak 15. te članak 16. stavci 1. i 2. Uredbe/13 glase:

»II. ŠTIĆENE OSOBE

Članak 10.

Ovisno o značaju dužnosti koju obnaša štićena osoba, štićene osobe dijele se u tri kategorije:

– štićene osobe I. kategorije;

– štićene osobe II. kategorije i

– štićene osobe III. kategorije.

Članak 11.

(1) Štićene osobe I. kategorije su:

– predsjednik Republike Hrvatske;

– predsjednik Hrvatskoga sabora i

– predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

(...)

»Članak 12.

(1) Štićene osobe II. kategorije su:

– predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske;

– predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske;

– ministar unutarnjih poslova;

– ministar vanjskih i europskih poslova;

– ministar obrane;

– glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske;

– mandatar za sastav Vlade Republike Hrvatske;

– kandidati za predsjednika Republike Hrvatske u drugom izbornom krugu i

– novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske od dana službene objave rezultata predsjedničkih izbora do dana stupanja na dužnost.

(…)«

»III. ŠTIĆENI OBJEKTI I PROSTORI

Članak 15.

(1) Štićeni objekti i prostori dijele se u tri kategorije.

(2) Štićeni objekti i prostori I. kategorije su:

– objekt Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Pantovčak br. 241 u Zagrebu;

– objekt Hrvatskoga sabora, Trg sv. Marka br. 6 i 7 u Zagrebu;

– objekt Vlade Republike Hrvatske, Trg sv. Marka br. 1 i 2 u Zagrebu;

– objekti stanovanja štićenih osoba I. kategorije.

(3) Štićeni objekti i prostori I. kategorije su i drugi objekti za vrijeme boravka štićenih osoba I. kategorije u njima.

Članak 16.

(1) Štićeni objekti i prostori II. kategorije su:

– sjedište Ustavnog suda Republike Hrvatske;

– sjedište Vrhovnog suda Republike Hrvatske i

– objekt Vlade Republike Hrvatske, Mesnička br. 32 u Zagrebu;

– reprezentativni objekti i prostori: 'Državna rezidencija', Visoka ulica br. 15 i 22, 'Vila Brijunka', 'Bijela vila', 'Vila Jadranka', otok Vanga (Krasnica), otok Galija i otok Kaštel na Brijunskom otočju te 'Vila Kovač', Vlade Avelinija 42, Hvar;

– sjedište Ureda predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti;

– sjedište Ministarstva unutarnjih poslova;

– sjedište Ministarstva vanjskih i europskih poslova;

– sjedište Ministarstva obrane i Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske;

– sjedište Zavoda za sigurnost informacijskih sustava;

– sjedište Operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija;

– sjedište Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost;

– objekti sigurnosno-obavještajnih agencija;

– objekti stanovanja štićenih osoba II. kategorije;

– diplomatska i konzularna predstavništva Republike Hrvatske u inozemstvu.

(2) Reprezentativni objekti se, za vrijeme boravka štićenih osoba I. kategorije u njima, smatraju štićenim objektima i prostorima I. kategorije.

(...)«

4.2. Promotri li se sadržaj Uredbe/13 u cjelini i usporedi li se predmet njezina uređenja s ovlašću koju Vlada ima na temelju članka 43. ZoSigProv-a, proizlazi da se Vlada u Uredbi/13 ograničila samo na »određivanje štićenih objekata i osoba«, a da nije obuhvatila »određivanje postrojenja ili sredstava od posebnog značaja za nacionalnu sigurnost«. To potvrđuje i članak 1. stavak 1. Uredbe/13, koji glasi:

»Članak 1.

(1) Ovom Uredbom određuju se:

– štićene osobe, objekti i prostori,

– provođenje osiguranja i zaštite štićenih osoba, objekata i prostora,

– međusobne obveze i suradnja sigurnosno-obavještajnih agencija, nadležnih ustrojstvenih jedinica u ministarstvima koje provode osiguranje i zaštitu štićenih osoba, objekata i prostora, stručnih službi nadležnih za poslove osiguranja u drugim državnim tijelima kao i s organizatorima određenih događanja.

(…)«

Sukladno tome, i dalje postoji obveza Vlade iz članka 43. ZoSigProv-a da uredbom odredi »postrojenja ili sredstva od posebnog značaja za nacionalnu sigurnost«. Ustavni sud u tom smislu podsjeća na članak 44. ZoSigProv-a, koji propisuje: »Uredbe iz članka 30. i 43. Vlada Republike Hrvatske će donijeti u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«

4.3. S obzirom na to da je sama Vlada odlučila donijeti jednu uredbu na temelju ovlasti iz dvaju zakona, dalje proizlazi da u dijelu koji se odnosi na »određivanje štićenih objekata i osoba« članak 43. ZoSigProv-a zapravo ponavlja ovlast koju je Vlada već prethodno dobila, u ponešto širem opsegu, člankom 47. stavka 2. ZoSOSRH-a. Ta odredba ZoSOSRH-a, naime, propisuje ovlast Vlade da »određuje štićene osobe, objekte i prostore te način primjene i provođenja mjera« protuobavještajne zaštite (mjere su navedene u stavku 1. članka 47. ZoSOSRH-a).

Nije na Ustavnom sudu da ispituje jesu li mjere protuobavještajne zaštite iz članka 47. stavka 1. ZoSOSRH-a iste one o kojima govori ZoSigProv. Na njemu je da u ovom postupku ispita način na koji je Vlada provela zakonsku ovlast iz članka 47. stavka 2. ZoSOSRH-a, koji pokriva i dio članka 43. ZoSigProv-a o »određivanju štićenih objekata i osoba«.

5. Stupanjem na snagu Uredbe/13 prestala je važiti Uredba o utvrđivanju poslova protuobavještajne zaštite i osiguranja određenih osoba, objekata i prostora, koju je Vlada donijela na sjednici održanoj 15. svibnja 2003. (»Narodne novine« broj 83/03., 11/04. i 70/05.; u daljnjem tekstu: Uredba/03).

Uredba/03 donesena je na temelju članka 29. stavka 1. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 101/98., 15/00. i 117/01.) u vezi s člankom 27. stavkom 2. Zakona o sigurnosnim službama Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 32/02. i 38/02.; u daljnjem tekstu: ZoSSRH) te s člankom 12. stavkom 2. točkom 3. i člankom 14. stavkom 1. točkom 5. Zakona o policiji (»Narodne novine« broj 129/00.).

Člankom 27. stavkom 2. ZoSSRH-a bilo je propisano:

»Članak 27.

(1) U obavljanju protuobavještajne zaštite sigurnosne službe u okviru svog djelokruga rada izrađuju sigurnosne prosudbe moguće ugroženosti štićenih osoba i objekata, obavljaju sigurnosno provjeravanje osoba koje imaju pristup štićenim osobama, objektima i prostorima, primjenjuju mjere protuprislušne zaštite za objekte i prostore te sudjeluju u planiranju, provođenju i nadzoru tehničkih i fizičkih mjera sigurnosti.

(2) Vlada određuje štićene osobe, objekte i prostore, te način primjene i provođenja mjera iz stavka 1. ovoga članka.«

5.1. U Uredbi/03 bilo je propisano:

»II. ŠTIĆENE OSOBE

Članak 6.

Štićene osobe dijele se u kategorije, ovisno o značaju dužnosti koju štićena osoba obavlja.

Članak 7.

Štićene osobe I. kategorije su:

– Predsjednik Republike Hrvatske;

– Predsjednik Hrvatskog sabora;

– Predsjednik Vlade Republike Hrvatske;

– Predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske;

– Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

(…)«

6. Usporedi li se Uredba/13 s Uredbom/03, razvidna je razlika u skupini štićenih osoba I. kategorije. U Uredbi/13 izostavljeni su najviši nositelji sudbene grane državne vlasti odnosno ustavnog sudstva, tako da od 2013. godine skupinu čine samo najviši nositelji državno-političkih funkcija.

2) Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika i Odluka o korištenju rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske

7. Članak 14. ZOiPDD-a glasi:

»Članak 14.

Za vrijeme obnašanja dužnosti predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Hrvatskoga sabora i predsjednik Vlade Republike Hrvatske imaju pravo na smještaj i rezidencijalne objekte u vlasništvu Republike Hrvatske.«

Prema članku 23. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine« broj 101/98.), članak 14. ZOiPDD-a primjenjuje se od 1. kolovoza 1998.

8. Odluka/12 ne zasniva se na članku 14. ZOiPDD-a. Vlada je donijela Odluku/12 na sjednici održanoj 26. srpnja 2012. pozivajući se na članak 8. i članak 31. stavak 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 150/11.), koji glase:

»Članak 8.

Vlada ili od nje ovlašteno tijelo upravlja, raspolaže i koristi se imovinom Republike Hrvatske, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.«

»Članak 31.

(…)

Odlukom se uređuju pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade ili određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis.

(…)«

8.1. Odluka/12 glasi:

»I.

Objekti posebne namjene – rezidencijalni objekti u vlasništvu Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: rezidencijalni objekti) u smislu ove Odluke su:

1. zgrada 'Visoka', u Zagrebu, Visoka ulica broj 22

2. objekti na otočju Brijuni:

– 'Vila Brijunka'

– 'Bijela vila'

– 'Vila Jadranka'

– otok Vanga (Krasnica)

– otok Galija

– 'Kaštel'

3. 'Vila Kovač', Hvar.

II.

Rezidencijalne objekte, mogu koristiti sljedeći dužnosnici:

1. predsjednik Republike Hrvatske

2. predsjednik Hrvatskoga sabora

3. predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Na zahtjev dužnosnika iz stavka 1. ove točke rezidencijalne objekte mogu koristiti i strani dužnosnici sa članovima njihove pratnje.

III.

Iznimno, korištenje rezidencijalnih objekata može se odobriti i na zahtjev pravnih i fizičkih osoba kada se radi o promicanju kulturnih, gospodarskih i drugih interesa Republike Hrvatske.

IV.

Odluku o korištenju rezidencijalnih objekata u slučajevima iz točke II. stavka 2. i točke III. ove Odluke donosi predstojnik Ureda predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

V.

Najave i zahtjevi za korištenje rezidencijalnih objekata dostavljaju se Uredu predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

VI.

Predstojnik Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom donijet će odluku o visini naknade za korištenje rezidencijalnih objekata prema ovoj Odluci.

VII.

Danom stupanja na snagu ove Odluke prestaje važiti Odluka o načinu i prvenstvu korištenja rezidencijalnih objekata kojima upravlja Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom, klase: 373-01/04-01/03, urbroja: 5030109-04-1, od 15. srpnja 2004. godine.

VIII.

Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja.«

8.2. Stupanjem na snagu Odluke/12 prestala je važiti Odluka o načinu i prvenstvu korištenja rezidencijalnih objekata kojima upravlja Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom, klasa: 373-01/04-01/03, urbroj: 5030109-04-1 od 15. srpnja 2004. (u daljnjem tekstu: Odluka/04). I ta je odluka donesena na temelju članka 30. stavka 2. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 101/98., 15/00., 117/01., 199/03. i 30/04.), a ne na temelju članka 14. ZOiPDD-a. U Odluci/04 bilo je propisano:

»II.

Pravo korištenja rezidencijalnih objekata iz točke I. ove Odluke, za službene i osobne potrebe, imaju:

1. Predsjednik Republike Hrvatske, a na njegov zahtjev i strani dužnosnici

2. Predsjednik Hrvatskog sabora, a na njegov zahtjev i drugi dužnosnici Hrvatskog sabora i strani dužnosnici

3. Predsjednik Vlade Republike Hrvatske, a na njegov zahtjev i drugi dužnosnici Vlade Republike Hrvatske i strani dužnosnici

4. Predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske

5. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.«

»IV.

Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom odredit će visinu naknade za korištenje rezidencijalnih objekata iz točke I. ove Odluke.

Troškove korištenja rezidencijalnih objekata iz točke I. ove Odluke za službene potrebe, snosi tijelo državne vlasti čiji dužnosnik koristi objekt, a za osobne potrebe dužnosnik.«

9. Usporedi li se Odluka/12 s Odlukom/04, razvidna je razlika u skupini najviših dužnosnika kojima je priznato pravo korištenja rezidencijalnih objekata. U Odluci/12 izostavljeni su najviši nositelji sudbene grane državne vlasti odnosno ustavnog sudstva, tako da od 2012. godine skupinu čine samo najviši nositelji državno-političkih funkcija.

III. OCJENA USTAVNOG SUDA

10. Za predmete koji se razmatraju u ovom ustavnosudskom postupku mjerodavni su članak 4., članak 116. u vezi s člankom 115. stavkom 2. i članak 125. Ustava u vezi s člankom 2. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

1) Načelo diobe vlasti i ustavni okvir ustrojstva državne vlasti

11. Članak 4. Ustava, koji uređuje načelo diobe vlasti, glasi:

»Članak 4.

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.«

11.1. Ustavni sud je u odluci i rješenju broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od 15. ožujka 2000. (»Narodne novine« broj 31/00.) utvrdio temeljno značenje načela diobe vlasti u smislu članka 4. Ustava:

»12. … Sud ističe da je načelo diobe vlasti iz članka 4. Ustava jedno od onih pravila za ustrojstvo državne vlasti koja su korisna utoliko ukoliko služe vladavini prava i brane je. Iako samo po sebi nema nezavisnu vrijednost, načelo diobe vlasti jedno je od elemenata vladavine prava, jer sprječava mogućnost koncentracije ovlaštenja i političke moći (samo) u jednom tijelu. Sud pri tom ističe da se odijeljenost triju vlasti ne treba tumačiti mehanički, jer su sve tri državne vlasti funkcionalno isprepletene i međusobno prožete mnoštvom najrazličitijih odnosa i međuutjecaja, s pretežitim ciljem uzajamnog nadzora.«

12. Ustrojstvo zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti uređeno je u posebnoj glavi IV. Ustava pod nazivom »Ustrojstvo države vlasti«, i to redom:

1. Hrvatski sabor (članci od 70. do 93.)

2. Predsjednik Republike Hrvatske (članci od 94. do 106.),

3. Vlada Republike Hrvatske (članci od 107. do 114.),

4. Sudbena vlast (članci od 115. do 121.).

Člankom 60. Promjene Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 113/00.) u glavu IV. Ustava dodan je novi naslov 5. »Državno odvjetništvo«, pri čemu se u članku 121.a stavku 1. Državno odvjetništvo određuje kao »samostalno i neovisno pravosudno tijelo«. Članak 121.a stavak 2. uređuje izbor glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske, kojeg imenuje na vrijeme od četiri godine Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskog sabora.

13. Članak 115. stavak 2. Ustava postavlja zahtjev za samostalnošću i neovisnošću sudbene vlasti, a članak 116. uređuje ustavni položaj Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravila o izboru predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Sadržani su u odjeljku 4. glave IV. Ustava pod nazivom »Ustrojstvo državne vlasti«, koje je sukladno članku 4. Ustava utemeljeno na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu. Ti članci Ustava glase:

»Članak 115.

(…)

Sudbena vlast je samostalna i neovisna.

(…)

Članak 116.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira se na četiri godine.«

13.1. Uređujući poslove protokola Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Zakon o sudovima (»Narodne novine« broj 28/13.) pošao je od jednakog ustavnog položaja svih triju grana vlasti. Članak 43. stavak 6. tog zakona glasi:

Članak 43.

(…)

(6) Na poslove protokola Vrhovnog suda Republike Hrvatske na odgovarajući se način primjenjuju propisi o protokolu Hrvatskoga sabora i Vlade Republike Hrvatske. Vrhovni sud može za svoje poslove protokola upotrebljavati objekte koji su u tu svrhu na raspolaganju Hrvatskom saboru i Vladi Republike Hrvatske.«

14. Za razliku od svih tijela državne (zakonodavne, izvršne i sudbene) vlasti, koja su uređena u glavi IV. Ustava, nadležnost Ustavnog suda, izbor ustavnih sudaca i druga pitanja vezana uz ustavno sudstvo uređeni su u zasebnoj glavi V. Ustava pod nazivom »Ustavni sud Republike Hrvatske«.

Ustavni sud najviše je ustavno tijelo za osiguranje vladavine prava i zaštitu ljudskih prava u Republici Hrvatskoj. Taj sud jamči poštovanje i primjenu Ustava. Između ostaloga, ovlašten je uklanjati iz pravnog poretka neustavne zakone Hrvatskog sabora, uredbe i druge propise predsjednika Republike Hrvatske i Vlade Republike Hrvatske, pravilnike, naredbe i naputke ministara, te propise svih drugih tijela državne vlasti i pravnih osoba s javnim ovlastima, ali i presude redovnih sudova, uključujući i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u zemlji, ako se njima krše Ustavom zajamčena ljudska prava i temeljne slobode. Odlučuje, u skladu s Ustavom, o odgovornosti predsjednika Republike, nadzire ustavnost programa i djelovanja političkih stranaka i može, u skladu s Ustavom, zabraniti njihov rad, a nadzire i ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma te rješava izborne sporove koji nisu u djelokrugu sudova (članak 125. Ustava).

Provedbu odluka i rješenja Ustavnog suda osigurava Vlada Republike Hrvatske preko tijela državne uprave (članak 31. stavak 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

14.1. Hrvatski sabor bira ustavne suce dvotrećinskom većinom glasova ukupnog broja zastupnika (članak 122. Ustava), koju većinu Ustav ne zahtijeva ni za članove Vlade, ni za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ni za glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

14.2. Članak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske uređuje ustavnu ulogu Ustavnog suda i postavlja ograničenja Hrvatskom saboru kad je riječ o aktima kojima se uređuje njegovo djelovanje. Istodobno postavlja zahtjeve za njegovom neovisnošću o svim tijelima državne vlasti i za njegovom financijskom i ustrojstvenom (organizacijskom) autonomijom. Taj članak glasi:

»Članak 2.

(1) Ustavni sud jamči poštivanje i primjenu Ustava Republike Hrvatske i svoje djelovanje temelji na odredbama Ustava Republike Hrvatske i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

(2) Ustavni sud je neovisan o svim tijelima državne vlasti, te samostalno raspoređuje sredstva, utvrđena u državnom proračunu, u skladu sa svojim godišnjim proračunom i zakonom radi funkcioniranja djelatnosti Ustavnog suda.

(3) Unutarnje ustrojstvo Ustavnog suda uređuje se Poslovnikom Ustavnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Poslovnik).

(4) O primjeni Poslovnika brine se predsjednik Ustavnog suda. Tumačenje Poslovnika daje Ustavni sud.«

14.3. Poslovnik Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 181/03., 16/06., 30/08., 123/09., 63/10., 121/10., 19/13. i 37/14.) ustavna je kategorija (članak 127. stavak 3. Ustava). Članak 7. Poslovnika Ustavnog suda glasi:

»PRAVILA DRŽAVNOG PROTOKOLA

Članak 7.

Kad Ustavni sud organizira određeno međunarodno savjetovanje ili kao domaćin ostvaruje bilateralnu i multilateralnu suradnju s međunarodnim sudovima, drugim ustavnim sudovima, odnosno najvišim nacionalnim sudovima koji imaju položaj ustavnog suda u drugim zemljama, na postupak prijema i boravka stranih sudionika u Republici Hrvatskoj primjenjuje se Državni protokol.«

14.4. Polazeći od nadležnosti ustavnih sudova, Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija) zauzela je stajalište da »to ne može značiti ništa drugo nego da je Ustavni sud državna vlast (State Authority)« (§ 25. Mišljenja br. 598/2010 od 20. listopada 2010. – Zaključci prijatelja suda za Ustavni sud Republike Makedonije o dopunama nekoliko zakona koji se tiču sustava plaća i naknada izabranih i imenovanih dužnosnika CDL-AD(2010)038, 85. plenarna sjednica, Venecija, 17. i 18. prosinca 2010.).

Međutim, to što je Ustavni sud Republike Hrvatske »državna vlast« ne znači da su ustavni suci »državni dužnosnici« kako ih definira Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine« broj 101/98., 135/98., 105/99., 25/00., 73/00., 30/01., 59/01., 114/01., 153/02., 154/02., 163/03., 16/04., 30/04., 105/04., 187/04., 92/05., 121/05., 136/05., 151/05., 141/06., 17/07., 34/07., 82/07., 107/07., 60/08., 38/09., 150/11. i 22/13.).

Naime, u Mišljenju Venecijanske komisije br. 598/2010 od 20. listopada 2010. razjašnjeni su i razlozi zbog kojih su odredbe o ustavnim sudovima u ustavima pojedinih zemalja (uključujući Hrvatsku) izdvojene u posebnu glavu nacionalnih ustava, ali je osobito naglašeno da ta činjenica ne utječe na sudski karakter ustavnih sudova:

»26. … postojanje odvojenih glava u Ustavu za 'redovne' sudove i Ustavni sud ne može značiti da Ustavni sud nije sud. Suprotno tome, postojanje posebne glave služi tome da se naglasi njegov osobit status u odnosu prema svim državnim institucijama koje obnašaju državnu vlast, naglašavajući specifičnu svrhu i nadležnost Ustavnog suda. Zaključno: sudska neovisnost također je, ako ne i a fortiori, inherentan element ustavnih sudova.

27. Sukladno tome, nije u skladu s položajem Ustavnog suda da se on smatra bilo čim drugim osim sudom na koji se primjenjuje sudska neovisnost.«

(Opinion No. 598/2010 – Amicus curiae brief for the Constitutional Court of »the former Yugoslav Republic of Macedonia« on Amendments to several laws relating to the system of salaries and remunerations of elected and appointed officials CDL-AD(2010)038, adopted by the Venice Commission at its 85th plenary session, Venice, 17-18 December 2010)

2) Primjena općih načela na Uredbu/13

15. Ustavni sud prvo primjećuje da ZoSOSRH govori o djelovanju sigurnosno-obavještajnih agencija na području Republike Hrvatske s općeg aspekta »sigurnosti štićenih osoba ili objekata« (članak 45.), pri čemu u posebnu skupinu izdvaja ugrožavanje sigurnosti »najviših državnih dužnosnika« (članak 23. stavak 1. alineja 4.).

Ustavni sud dalje primjećuje da je ovlaštenje Vlade za određivanje štićenih osoba prema članku 47. stavku 2. ZoSOSRH-a (»Vlada posebnom uredbom … određuju štićene osobe, objekte i prostore te način primjene i provođenja mjera …«) istovjetno ovlaštenju koje je Vlada imala prema članku 27. stavku 2. prethodnog ZoSSRH-a (»Vlada određuje štićene osobe, objekte i prostore, te način primjene i provođenja mjera …«) (V. točke 4. i 5. obrazloženja ove odluke.)

Slično tome, u Uredbi/13 sadržano je istovjetno temeljno mjerilo za razvrstavanje štićenih osoba po kategorijama (»Ovisno o značaju dužnosti koju obnaša štićena osoba, štićene osobe dijele se u tri kategorije«) koje je bilo sadržano i u Uredbi/03 (»Štićene osobe dijele se u kategorije, ovisno o značaju dužnosti koju štićena osoba obavlja«). (V. točke 4.1. i 5.1. obrazloženja ove odluke.)

15.1. Vlada je u Uredbi/03 razvrstala čelnike pet konstitutivnih organa hrvatske ustavne države u skupinu štićenih osoba I. kategorije (predsjednike Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske). To je razvrstavanje slijedilo ustrojstvo državne vlasti uređeno u glavama IV. i V. Ustava i izravno je odražavalo ustavne zahtjeve koji proizlaze iz načela diobe vlasti.

Međutim, u Uredbi/13 – unatoč materijalnopravnoj istovjetnosti zakonske osnove i unatoč istom mjerilu klasifikacije (značaj dužnosti koju obnaša štićena osoba) – iz skupine štićenih osoba I. kategorije izostavljeni su sudbena grana državne vlasti i ustavno sudstvo.

U prijedlogu Uredbe/13 Vlada nije nijednom riječju obrazložila razloge zbog kojih je smatrala nužnim odstupiti od razvrstavanja treće (sudbene) grane državne vlasti, kao i ustavnog sudstva, u I. kategoriju, to jest u kategoriju u koju je razvrstala samu sebe zajedno s ostalim državno-političkim funkcijama (predsjednicima Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora). Drugim riječima, nijednom riječju nije obrazložila razloge zbog kojih je smatrala nužnim odstupiti od zahtjeva koji proizlaze iz ustrojstva državne vlasti u smislu glava IV. i V. Ustava i načela diobe vlasti.

16. U nedostatku bilo kakvog obrazloženja za tako izrazitu promjenu pristupa predmetu uređenja u Uredbi/13 u odnosu prema Uredbi/03, a uvažavajući prihvaćeno mjerilo (značaj dužnosti koju obnaša štićena osoba), Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego zaključiti da iz Uredbe/13 progovara stajalište kako su u Republici Hrvatskoj državno-političke funkcije značajnije od državno-sudskih i ustavnosudskih funkcija.

To na svojevrstan način potvrđuje i članak 16. stavak 1. alineje 1. i 2. Uredbe/13. Naime, člankom 15. Uredbe/13 propisano je da se štićeni objekti i prostori dijele u tri kategorije, a da su sjedišta Ureda predsjednika Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske štićeni objekti i prostori I. kategorije. Suprotno tome, člankom 16. stavkom 1. alinejama 1. i 2. Uredbe/13 propisano je da su sjedišta Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske štićeni objekti i prostori II. kategorije.

Takvo normativno rješenje dovodi do paradoksa koji jasno pokazuje ustavni poremećaj u diobi vlasti koji je ugrađen u samu strukturu Uredbe/13. Naime, iz njega proizlazi da bi se sjedišta Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske mogli smatrati štićenim objektima I. kategorije samo ako u njih uđu najviši nositelji državno-političkih funkcija u zemlji (predsjednici Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora ili Vlade Republike Hrvatske), to jest nositelji drugih grana državne vlasti.

17. Pristup ustrojstvu državne vlasti i načelu diobe vlasti koji progovara iz Uredbe/13 nije održiv u ustavnom poretku Republike Hrvatske. Naime, u hrvatskom ustavnom poretku ne postoji opća prevlast jedne grane vlasti nad drugima ili dviju grana nad trećom, a posljedično ni opća prevlast najviših predstavnika tih vlasti jednih nad drugima. Predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Hrvatskoga sabora, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, predsjednik Ustavnog suda Republike Hrvatske i predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske pet su najviših državnih dužnosnika, a dužnosti koje obavljaju nisu podložne stupnjevanju s obzirom na njihov značaj. Ustavni sud u tom smislu još jednom podsjeća na određenje načela diobe vlasti (Smerdel, Branko: Ustavno uređenje europske Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2013., str. 192.):

»U sustavu ustrojenom na načelu diobe vlasti ne postoji opća supremacija, 'vrhovništvo' jednog od triju najviših tijela državne vlasti,« (zakonodavne, izvršne i sudbene – op. Ustavni sud) »već ona djeluju ravnopravno, svako u okviru svojih ograničenih ovlasti i svako je podređeno Ustavu. Tako shvaćena dioba vlasti predstavlja, u okviru demokratskog političkog sustava, najdjelotvornije dosad iznađeno i u praksi demokratskih država provjereno sredstvo sprečavanja koncentracije i personalizacije vlasti ...«

18. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud ocjenjuje da članak 11. stavak 1. u vezi s člankom 12. stavkom 1. alinejama 1. i 2. te članak 15. stavak 2. u vezi s člankom 16. stavkom 1. alinejama 1. i 2. Uredbe/13 nisu u suglasnosti s člankom 4. Ustava i temeljnim ustrojstvom državne vlasti (glava IV. Ustava) i ustavnog sudstva (glava V. Ustava).

Stoga je na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske donio odluku kao u točki I. alineji 2. izreke.

18.1. Ustavni sud ovom odlukom ne zanemaruje činjenicu da državno-političke funkcije imaju regulatornu, predstavničku odnosno upravljačko-operativnu narav i da građani, preko medija, primarno prate njihovo djelovanje jer ono presudno utječe na stanje u kojem žive, kao i na stanje društvenog života zajednice u cjelini. Posljedično, državno-politički dužnosnici i njihova sjedišta u pravilu su podvrgnuti višem stupnju ugroženosti sa sigurnosnog aspekta, koji mora biti praćen prikladnim mjerama.

Praktične konzekvence obnašanja pojedinih državnih dužnosti koje mogu dovesti do potrebe diferenciranog uređenja načina zaštite najviših dužnosnika pet konstitutivnih organa hrvatske države, međutim, nisu i ne smiju biti razlog da se odstupa od ustavnog okvira i narušava temeljno načelo diobe vlasti na kojem počiva hrvatska ustavna država. Normativna rješenja moraju uvažavati organsku konstituciju države, a unutar nje mogu biti prilagođena specifičnostima pojedinih državnih dužnosti, odražavajući tako stvarne potrebe njihove zaštite i sigurnosti.

Ova se odluka, prema tome, ne odnosi ni u jednom svom aspektu na stručnu procjenu prikladnog opsega i primjerenog načina na koji se treba urediti sigurnost pojedinog najvišeg državnog dužnosnika koji po sili Ustava pripada u I. kategoriju odnosno sigurnost sjedišta pojedinog tijela koje po sili Ustava pripada u I. kategoriju.

3) Primjena općih načela na članak 14. ZOiPDD-a i Odluku/12

19. U sličnom se svjetlu treba promatrati i članak 14. ZOiPDD-a, kojim je propisano da pravo na »smještaj i rezidencijalne objekte« u vlasništvu Republike Hrvatske imaju (za vrijeme obnašanja dužnosti) samo predsjednik Republike Hrvatske, predsjednik Hrvatskog sabora i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.

Polazeći od razloga koji su prethodno obrazloženi, pokazuje se nepotrebnim na ovom mjestu ponovo obrazlagati zbog čega je rješenje sadržano u članku 14. ZOiPDD-a nesuglasno s člankom 4. Ustava i temeljnim ustrojstvom državne vlasti (glava IV. Ustava) i ustavnog sudstva (glava V. Ustava).

Osim toga, s obzirom na podzakonske propise Vlade Republike Hrvatske (Odluku/04 i Odluku/12), iz kojih je razvidno da se Vlada u posljednjih 10 godina nije pozivala na članak 14. ZOiPDD-a kad je uređivala korištenje rezidencijalnih objekata, čini se da je osnovano zaključiti kako je praktički riječ o svojevrsnoj opsoletnoj zakonskoj odredbi. To potvrđuje i Strategija upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine (»Narodne novine« broj 76/13.), na koju se upućuje u točki 19.2. obrazloženja ove odluke. Unatoč tome, Ustavni sud smatra da članak 14. ZOiPDD-a ovom odlukom treba i formalno ukloniti iz pravnog poretka.

19.1. Rješenje slično onom iz članka 14. ZOiPDD-a sadržano je i u točki II. Odluke/12, pri čemu se njome proširuje krug korisnika rezidencijalnih objekata tako što se propisuje da na zahtjev tih dužnosnika rezidencijalne objekte mogu koristiti i strani dužnosnici s članovima njihove pratnje, ali i široki krug nedržavnih subjekata.

Ustavni sud u tom smislu primjećuje da je ustavni poremećaj koji se tiče diobe vlasti, a koji je ugrađen u samu strukturu Odluke/12, prima facie vidljiv iz njezine točke III. Tom se točkom omogućuje Vladi Republike Hrvatske da iznimno odobrava korištenje rezidencijalnih objekata i »pravnim i fizičkim osobama kada se radi o promicanju kulturnih, gospodarskih i drugih interesa Republike Hrvatske«.

Prema tome, Odluka/12 otvara mogućnost da se rezidencijalnim objektima koristi neodređeni krug pravnih i fizičkih osoba izvan sustava državne vlasti, ali ne dopušta mogućnost da se tim istim objektima koriste, radi obavljanja svojih ustavnih zadaća, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviše tijelo državne sudbene vlasti u zemlji, te Ustavni sud Republike Hrvatske.

19.2. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o donošenju Plana upravljanja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za 2014. godinu (»Narodne novine« broj 53 od 29. travnja 2014.) Vlada Republike Hrvatske izrijekom navela da je u Strategiji upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine postavila ciljeve upravljanja, odnosno tekućeg i investicijskog održavanja osam rezidencijalnih objekata u vlasništvu Republike Hrvatske. U tom je smislu navela da je »osnovni cilj omogućiti maksimalan broj dana korištenja, uz redovitu naplatu troškova korištenja na temelju trenutačno važećeg cjenika, čime bi se financijski izdatci sveli na minimum«. Dalje je navedeno:

»Osnovni je cilj što češće korištenje ovih objekata, jer su oni svojom povijesnom važnošću, kulturnom vrijednošću, ali i veličinom, pogodni za različit niz programa i prigoda. To se ponajprije odnosi na korištenje objekata u protokolarne svrhe, ali i za održavanje sastanaka i seminara u organizaciji raznih tijela državne uprave, kao i komercijalnih događaja, a za koje Ured predsjednika Vlade Republike Hrvatske, koji odlučuje o planu korištenja, ocijeni da su društveno korisni. Na taj bi način i planirani radovi postali financijski isplativi, odnosno poboljšanje održavanja stvorilo bi novu vrijednost i korist, a ne, kako je do sada bio slučaj, samo trošak.«

Ustavni sud primjećuje da je Odluka/12 suprotna navedenim proklamiranim ciljevima vezanim uz korištenje rezidencijalnih objekata kad je riječ o državnom sektoru. Ograničavajući se samo na pitanja koja proizlaze iz ustavnog načela diobe vlasti, Ustavni sud zaključno utvrđuje da isključivanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske od mogućnosti korištenja rezidencijalnom državnom imovinom očito nema nikakvo objektivno i razumno opravdanje. U toj se mjeri Odluka/12 može ocijeniti i arbitrarnom.

20. Prethodne ocjene odnose se samo na način na koji je Odlukom/12 uređeno korištenje rezidencijalnih objekata radi provođenja aktivnosti koje imaju službeni (radni i/ili protokolarni) karakter.

Ustavni sud nije nadležan izricati vlastita stajališta kad je riječ o tome treba li omogućiti boravak najviših državnih dužnosnika u rezidencijalnim objektima u privatne svrhe. Takva se odluka temelji na ocjeni političke svrsishodnosti, koja je u nadležnosti regulatora. Međutim, obveza je Ustavnog suda utvrditi pravilo: odluči li Vlada dopustiti mogućnost boravka u rezidencijalnim objektima u privatne svrhe predsjednicima Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske, to mora dopustiti i predsjednicima Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Ustavnog suda Republike Hrvatske pod jednakim uvjetima, jer je tu riječ o načelnom pitanju, a ne više o ocjeni političke svrsishodnosti.

21. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud ocjenjuje da članak 14. ZOiPDD-a i točka II. stavak 1. Odluke/12 nisu u suglasnosti s člankom 4. Ustava i temeljnim ustrojstvom državne vlasti (glava IV. Ustava) te ustavnog sudstva (glava V. Ustava). Stoga je na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske donio odluku kao u točki I. alinejama 1. i 3. izreke.

22. Budući da Ustavni sud nije nadležan za provedbu ustavnog nadzora kad je riječ o konkretnim ustavnim rješenjima, u ovoj se odluci ograničava na utvrđenje da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ima od 2000. godine svoje posebno mjesto u glavi IV. Ustava (zaseban odjeljak 5.). Time je ono u formalnom smislu izjednačeno s ostalim tijelima državne vlasti uređenje kojih je u glavi IV. Ustava koncipirano u zasebne odjeljke 1., 2. 3. i 4. Stoga, unatoč tome što se državno odvjetništvo u ustavnopravnoj doktrini ne podvodi pod ustavni organ konstitutivan za državnost zajednice, stajališta izražena u ovoj odluci moraju se odgovarajuće uvažavati i kad je riječ o glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Dosljedno tome, Ustavni sud posebno upozorava da sjedište Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, u kojem je smješten ured glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nije navedeno ni u jednom članku Uredbe/13 koji uređuje štićene objekte. Pođe li se od ustavnog položaja i nadležnosti tog pravosudnog tijela i promotre li se tijela kojih sjedišta odnosno objekti jesu navedeni u Uredbi/13, Ustavni sud mora utvrditi da je Uredba/13 u tom pitanju nedopustivo manjkava.

23. Točka II. izreke ove odluke temelji se na članku 55. stavku 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Prema tom članku, ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.

Polazeći od činjenice da članak 11. stavak 1. u vezi s člankom 12. stavkom 1. alinejama 1. i 2. te članak 15. stavak 2. u vezi s člankom 16. stavkom 1. alinejama 1. i 2. Uredbe/13 i točka II. stavak 1. Odluke/12 uređuju pitanja od općeg/javnog interesa (v. točku 2. obrazloženja ove odluke) te da bi učinci ukidanja tih odredaba s danom objave ove odluke u »Narodnim novinama« doveli do neprihvatljivih pravnih praznina, Ustavni sud je na temelju članka 55. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odgodio prestanak važenja navedenih odredaba Uredbe/13 i Odluke/12 do isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke.

Do roka određenog u točki II. izreke ove odluke Vlada Republike Hrvatske dužna je s pravnim stajalištima izraženima u ovoj odluci uskladiti dijelove Uredbe/13 i Odluke/12 za koje je Ustavni sud ocijenio da nisu u suglasnosti s Ustavom.

24. Odluka o objavi (točka III. izreke odluke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-5735/2014

U-II-3288/2014

U-II-3289/2014

Zagreb, 12. kolovoza 2014.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.