Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-5840/2013 i dr. od 27. rujna 2016.

NN 91/2016 (12.10.2016.), Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-5840/2013 i dr. od 27. rujna 2016.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1952

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 27. rujna 2016. donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članaka 34. stavaka 1., 2. i 4., 59. stavaka 2. i 3., 71. stavka 2., 76. stavaka 1., 3. i 4., 109.a, 109.e, 140., 152., 152.j, 152.k i 239. stavaka 1. i 2. Prekršajnog zakona (»Narodne novine« broj 107/07., 39/13., 157/13. i 110/15.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. 5. saziv Hrvatskog sabora donio je na sjednici održanoj 3. listopada 2007. Prekršajni zakon, koji je objavljen u »Narodnim novinama« broj 107 od 19. listopada 2007., a stupio je na snagu 1. siječnja 2008. (članak 258.).

Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (»Narodne novine« broj 39 od 3. travnja 2013.; u daljnjem tekstu: ZIDPZ:39/13-1) stupio je na snagu 1. lipnja 2013., osim članaka 152.j i 152.k (članak 44. ZIDPZ-a:39/13-1), koji su stupili na snagu 1. siječnja 2014. (članak 62. ZIDPZ-a:39/13-1).

Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (»Narodne novine« broj 157 od 24. prosinca 2013.; u daljnjem tekstu: ZIDPZ:157/13-2) stupio je na snagu 1. siječnja 2014. (članak 16. ZIDPZ-a:157/13-2).

Zakon o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (»Narodne novine« broj 110 od 13. listopada 2015.; u daljnjem tekstu: ZIDPZ:110/15) stupio je na snagu 21. listopada 2015.

Kad se Ustavni sud u ovom rješenju referira na Prekršajni zakon u integralnom tekstu koji je danas na snazi koristi se kraticom: PZ (PZ:107/07-110/15).

2. Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzeli su se sutkinja Ingrid Antičević Marinović, te suci Josip Leko i Davorin Mlakar.

3. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom u izreci navedenih članaka PZ-a podnijeli su METALMINERAL-KAMEN d.o.o. Kerestinec i Mihael Horvat iz Samobora, koje zastupa Boris Jukić, odvjetnik iz Zagreba (U-I-5840/2013), Andrija Bratanić iz Zagreba (U-I-202/2014), Franjo Zubović iz Fažane (U-I-452/2014), odvjetnik Goran Marčan iz Rijeke (U-I-2345/2015) i Sinan Jonuzi iz Medinaca, kojeg zastupa Mirko Petraš, odvjetnik iz Virovitice (U-I-3469/2015).

4. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona, Ustavni sud je od Vlade Republike Hrvatske zatražio i dobio očitovanje klasa: 022-03/14-15/08, ur. broj: 50301-09/09-14-4 od 3. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: očitovanje Vlade).

5. PZ pripada skupini zakona kojima Republika Hrvatska usklađuje nacionalno zakonodavstvo s pravnom stečevinom Europske unije i pravnim aktima Vijeća Europe (v. članak 2. ZIDPZ-a:39/13-1 i članak 1. ZIDPZ-a:157/13-2).

6. Zbog većeg broja članaka PZ-a čiju ustavnost predlagatelji osporavaju, u nastavku ovog obrazloženja razlozi zbog kojih je Ustavni sud riješio kao u izreci ovog rješenja obrazlažu se prema redoslijedu brojčanih oznaka osporenih zakonskih članaka.

A) Članak 34. PZ-a

7. Suglasnost s Ustavom članka 34. stavaka 1., 2. i 4. PZ-a (Glava 5., odjeljak »Prisilna naplata i zamjena novčane kazne«) osporava Franjo Zubović.

Članak 34. PZ-a glasi:

»Članak 34.

(1) Ako novčana kazna, troškovi prekršajnog postupka i oduzeta imovinska korist nisu u cijelosti ili djelomično plaćeni u roku koji je određen u odluci o prekršaju, naplatit će se prisilno, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.

(2) Novčana kazna iznad 2.000,00 kuna koja nije u cijelosti ili djelomično naplaćena ni prisilno u roku od dvije godine od podnesenog zahtjeva za prisilnu naplatu zamijenit će se radom za opće dobro osuđenoj fizičkoj osobi.

(3) Ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši svojom krivnjom u roku koji je za to određen, novčana kazna zamijenit će se kaznom zatvora.

(4) Iznimno, ako težina prekršaja i osobine ličnosti osuđenika ukazuju da zamjena radom za opće dobro na slobodi neće ostvariti svrhu kažnjavanja, u slučaju iz stavka 1. ovog članka, osuđeniku fizičkoj osobi neplaćena novčana kazna iznad 2.000,00 kuna odmah će se zamijeniti kaznom zatvora.

(5) Kada okrivljenik koji nema prebivalište ili stalni boravak u Republici Hrvatskoj nije uplatio novčanu kaznu u roku određenom odlukom o prekršaju, novčana kazna odmah će se zamijeniti kaznom zatvora.

(6) Neplaćena novčana kazna zamijenit će se na način da se svakih započetih tristo kuna novčane kazne zamijeni s dva sata rada za opće dobro odnosno jednim danom zatvora, pri čemu rad za opće dobro ne smije biti kraći od šest sati niti dulji od 240 sati, a zatvor ne smije biti kraći od tri dana ni dulji od 60 dana.

(7) Plati li osuđenik novčanu kaznu nakon pravomoćnosti odluke o zamjeni, izvršenje rada za opće dobro ili kazna zatvora će se obustaviti. U slučaju djelomičnog plaćanja, izvršit će se samo preostali dio rada za opće dobro odnosno kazne zatvora.

(8) Rad za opće dobro izvršava se bez naknade.

(9) Ako odluku o prekršaju nije donio sud, odluku o zamjeni novčane kazne donijet će nadležni sud, na prijedlog tijela koje je donijelo odluku o prekršaju.«

7.1. Predlagatelj navodi da je »prinudno oduzimanje novca kao kazna trajna konfiskacija vlasništva oduzetog novca«, ističući da je u konkretnom slučaju riječ o oduzimanju vlasništva bez naknade i da »prinudna naplata novčanih kazni ima svojstvo poreza«. Pri tome nisu u jednakom položaju osuđene osobe kažnjene novčanom kaznom do 2.000,00 kuna s onima kažnjenima novčanom kaznom iznad tog iznosa »jer se u slučaju nemogućnosti prisilne naplate jednima novčana kazna zamjenjuje radom za opće dobro, a drugima ništa«. Predlagatelj smatra da je članak 34. stavak 4. PZ-a nejasan i u nesuglasnosti s načelom vladavine prava »jer ljudi nikada ne znaju kakve su pravne posljedice njihovog činjenja ili propuštanja« te stoga nadležni sudac može samoinicijativno »izmisliti« da zamjena radom za opće dobro u konkretnom slučaju neće ispuniti svrhu kažnjavanja. Predlagatelj prigovara da u slučaju članka 34. stavka 4. PZ-a »sud nije donio odluku o oduzimanju slobode«, za što smatra da je u nesuglasnosti s člankom 22. stavkom 2. Ustava.

Predlagatelj smatra da su članak 34. stavci 1., 2. i 4. PZ-a u nesuglasnosti i s načelom jednakosti iz članaka 3. i 14. stavka 2. te člankom 51. stavkom 1. Ustava.

Prijedlog nije osnovan.

7.2. Vlada je u očitovanju navela:

«... rad za opće dobro kao zamjena za novčanu kaznu izrečenu u iznosu manjem od 2.000,00 kuna ne može postići opću svrhu prekršajnopravnih sankcija. Naime, kad bi se i takve kazne zamjenjivale za rad za opće dobro, u većini slučajeva bi se osuđenik, s obzirom na broj sati rada koji zamjenjuje iznos novčane kazne, praktično samo (po)javio u ustanovi u kojoj se izvršava rad za opće dobro. Čitav proces odlučivanja o zamjeni i upućivanju na rad za opće dobro, primitak i otpust sa rada, troškovi osiguranja osuđenika i ostali troškovi, uz nepostizanje opće svrhe prekršajnopravnih sankcija, ne opravdavaju zamjenu takvih novčanih kazni radom za opće dobro. Takvo rješenje bi smanjilo stupanj efikasnosti izvršenja prekršajnopravnih sankcija i posljedično doprinijelo povećanju društvene nediscipline u pogledu činjenja prekršaja.«

7.3. Predlagatelj nije naveo ustavnopravno relevantne razloge kojima bi osporio ustavnost članka 34. stavka 1. PZ-a jer pogrešno uspoređuje/izjednačava institut prisilne naplate novčane kazne s konfiskacijom. Riječ je o dva različita instituta koja nisu usporediva ni s jednog ustavnopravnog aspekta.

U odnosu na članak 34. stavak 2. PZ-a, Ustavni sud upućuje na opću svrhu prekršajnopravnih sankcija određenu člankom 6. PZ-a koji glasi:

»Članak 6.

Opća svrha propisivanja i izricanja ili primjene svih prekršajnopravnih sankcija jest da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini prekršaj, te da se počinitelji prekršaja ubuduće tako ponašaju.«

Prema tome, legitimni cilj članka 34. PZ-a je podizanje svijesti građana o društvenoj neprihvatljivosti ponašanja kojima se u tolikoj mjeri ugrožavaju ili povređuju javni poredak, društvene discipline i društvene vrijednosti da postoji potreba da njihov počinitelj bude kažnjen (v. članak 24.a PZ-a).

Osporavajući članak 34. stavak 4. PZ-a, predlagatelj nije uzeo u obzir članak 34. stavak 8. PZ-a koji izrijekom statuira sud kao nadležno tijelo koje odlučuje o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Također, u ostalom dijelu svog prijedloga predlagatelj nije naveo ustavnopravno relevantne razloga osporavanja ustavnosti članka 34. stavka 4. PZ-a. Stoga ih Ustavni sud nije razmatrao.

Ustavni sud utvrđuje da su članak 34. stavci 1., 2. i 4. PZ-a u suglasnosti s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka u području prekršajnog zakonodavstva.

B) Članak 59. PZ-a

8. Suglasnost s Ustavom članka 59. stavaka 2. i 3. PZ-a (Glava 8., odjeljak »Prekršajna odgovornost pravnih osoba i odgovornih osoba u pravnim osobama«) osporava Franjo Zubović.

Članak 59. PZ-a glasi:

»Članak 59.

(1) Ovim se Zakonom određuju pretpostavke za prekršajnu odgovornost pravnih osoba te odgovornih osoba u pravnim osobama.

(2) Prekršajna odgovornost pravne osobe prestaje prestankom njezina postojanja, a u slučaju postojanja njezina pravnog sljednika, za prekršaj odgovara njezin sveopći pravni sljednik. Ako je sljednika više, sud će utvrditi koji od njih, s obzirom na narav sljedništva, odgovara za prekršaj.

(3) Prestane li pravna osoba postojati nakon pravomoćnosti odluke o prekršaju, prekršajne sankcije izvršit će se u odnosu na pravnog sljednika. Pojedine sankcije neće se u tom slučaju izvršit ako to očito ne bi bilo pravično. O izvršenju prekršajne sankcije protiv pravnog sljednika sud će donijeti posebno rješenje.

(4) Odredbe ovoga Zakona kao i drugih propisa koji se odnose na prekršajnu odgovornost pravne osobe i u njoj odgovorne osobe primjenjuju se i na s njima izjednačene subjekte: podružnice i predstavništva domaćih i stranih pravnih osoba, druge subjekte koji nemaju pravnu osobnost ali samostalno nastupaju u pravnom prometu te na odgovorne osobe u tim subjektima.«

8.1. U odnosu na članak 59. stavak 2. PZ-a predlagatelj smatra da je tom zakonskom odredbom »uvedeno kažnjavanje pravne osobe koja uopće nije počinila kažnjivo djelo«, čime je ta pravna osoba u neopravdano nejednakom položaju prema »drugim pravnim i fizičkim osobama koje se može kazniti samo ako su počinile kažnjivo djelo«. Smatra da u konkretnom slučaju nema zahtjeva ovlaštenog tužitelja. Prigovara i nedostatnoj određenosti pojma »narav sljedništva« smatrajući da njegova nejasnoća omogućuje samovolju suda u određivanju koji će od više sljednika odgovarati za prekršaj. Zbog toga smatra da je članak 59. stavak 2. PZ-a u nesuglasnosti s načelima jednakosti i vladavine prava iz članka 3. i člankom 29. stavcima 1. i 5. Ustava.

U odnosu na članak 59. stavak 3. drugu rečenicu PZ-a, predlagatelj navodi da je sudu prepušteno da odluči hoće li se prema nekome izvršiti kažnjavanje, što je u nesuglasnosti s jednakosti i vladavinom prava iz članka 3. Ustava. Pri tome prigovara nedostatnoj jasnoći pojmova »očito« i »pravično« smatrajući da sudovi moraju suditi na temelju Ustava i zakona, a ne na temelju sudskog tumačenja sadržaja tih pojmova.

Prijedlog nije osnovan.

8.2. Vlada je u očitovanju navela:

»Prekršajna odgovornost pravne osobe prestaje prestankom njezina postojanja, ali ako postoji pravni sljednik, prekršajni postupak će se voditi protiv toga pravnog sljednika. Ako je pravnih sljednika više, sud će uzeti u obzir narav sljednika i usporediti ga s djelom koje čini prekršaj, odnosno utvrdit će koji bi od pravnih sljednika uopće mogao izvršiti takvu radnju ili propust, pa se odluka suda u tom smislu ne može tumačiti kao diskreciona. Pritom sud ne zauzima položaj tužitelja, jer je ovlašteni tužitelj pokrenuo postupak protiv točno određenog okrivljenika, a pravni sljednik je sljednik točno tog okrivljenika, a ne nekog drugog.«

8.3. Predlagatelj ni u ovom dijelu prijedloga nije naveo ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih osporava suglasnost članka 59. PZ-a s Ustavom. Legitimni cilj članka 59. PZ-a je utvrđivanje prekršajne odgovornosti pravnih osoba i odgovornih osoba u pravnim osobama. Da bi se takav cilj mogao provesti nužno je prethodno utvrditi zakonske pretpostavke za njegovo ostvarivanje u sudskom postupku.

Prema ocjeni Ustavnog suda, članak 59. stavci 2. i 3. PZ-a isključuju diskrecijsko sudsko tumačenje. Riječ je o zakonskim odredbama koje u skladu sa svojim ustavnim i zakonskim ovlaštenjima tumači, primjenjuje i procjenjuje njihove učinke isključivo nadležni sud koji sam odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. To se odnosi i na sudski postupak utvrđivanja pravnog sljedništva pravne osobe koja je prestala postojati i na odluku suda da se pojedine sankcije neće izvršiti u odnosu na pravnog sljednika jer je prema stajalištu suda očito da to ne bi bilo pravično.

U odnosu na predlagateljevo osporavanje pojma »pravično«, Ustavni sud podsjeća da članak 29. stavak 1. Ustava u mjerodavnom dijelu glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.«

Članak 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) jamči pravo na pravično suđenje (fair hearing), što se u praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu ustalilo kao jamstvo da sudski postupak u pravilu mora omogućiti priliku strankama za neposredno i kontradiktorno raspravljanje.

Predlagateljevo mišljenje o izostanku ovlaštenog tužitelja Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.

8.4. Ustavni sud zaključuje da predlagatelj osporava pojmove koji su pravni standardi i čija jasnoća, razumljivost i odredivost nisu upitni u zakonodavstvu, pravnoj praksi i pravnoj teoriji. Stoga je članak 59. stavak 3. PZ-a u skladu s pretpostavkama odredivosti zakonskih odredaba. U tom smislu predlagatelj se upućuje na točku II. 3. rješenja broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. (»Narodne novine« broj 77/09.).

Ustavni sud utvrđuje da je članak 59. stavci 2. i 3. PZ-a u suglasnosti s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka u području prekršajnog zakonodavstva.

C) Članak 71. PZ-a

9. Suglasnost s Ustavom članka 71. stavka 2. PZ-a (Glava 9., odjeljak »Novčana kazna«) osporava Franjo Zubović.

Članak 71. PZ-a glasi:

»Članak 71.

1) Novčanu kaznu sud može izreći počinitelju prekršaja starijem maloljetniku koji ostvaruje osobne prihode vlastitim radom ili imovinom ako utvrdi da s obzirom na narav i težinu počinjenog prekršaja treba izreći tu kaznu.

(2) Neplaćena novčana kazna ne može se zamijeniti mjerom zatvora ni radom za opće dobro na slobodi, ali će se prisilno naplatiti na imovini maloljetnika, njegova roditelja ili druge osobe koja za njega skrbi.«

9.1. U ovom dijelu prijedloga predlagatelj navodi da PZ uvodi kaznu konfiskacije imovine, što je nesuglasno s člankom 50. stavkom 1. Ustava. Smatra da članak 71. stavak 2. PZ-a u dijelu koji se odnosi na maloljetnikove roditelje i druge osobe koje o njemu skrbe uvodi »supsidijarnog kažnjenika« koji nije počinio prekršaj, što je u nesuglasnosti s člankom 28. Ustava (pretpostavka nedužnosti). Time se, smatra, uvodi »kolektivna odgovornost« koja vodi »zastrašivanju ljudi«, a ne utječe se pozitivno na buduće ponašanje maloljetnog počinitelja prekršaja.

Prijedlog nije osnovan.

9.2. Članak 71. PZ-a već je bio predmet ocjene suglasnosti s Ustavom u postupku pred Ustavnim sudom.

Rješenjem broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 71. PZ-a, sa sljedećim obrazloženjem (točka II. 4.7.):

»Polazeći od članka 63. stavka 1. Ustava kojim je propisano da su roditelji dužni odgajati djecu i imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o njihovom odgoju, te članaka 91., 92., 93., 94., 95., 98., 153. i 154. Obiteljskog zakona ('Narodne novine' broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., u daljnjem tekstu: OB) kojima su propisana prava i dužnosti roditelja, Ustavni sud utvrđuje da su osporeni zakonski članci u suglasnosti s načelom vladavine prava i, posebno, s legitimnim ciljevima koji se njima žele postići.

Prema članku 2. točki 2. OB-a, uređenje obiteljskih odnosa temelji se na načelu zaštite dobrobiti i prava djeteta, te odgovornosti obaju roditelja za podizanje i odgoj djeteta. Pri tome je najveći interes djeteta pravo na skrb za zdravlje i život te pravo na sigurnost i primjeren odgoj u obitelji. Primjeren odgoj djeteta u obitelji uz ostalo uključuje dužnost roditelja da svoje dijete odgaja kao humanu, moralnu i odgovornu osobu pripremljenu na skladan društveni život (članak 93. OB). Roditelji imaju radi dobrobiti djeteta pravo i dužnost nadzirati dijete u njegovu druženju s drugim osobama (članak 95. stavak 1. OB). Isto tako, skrbnik maloljetnog štićenika dužan je kao roditelj savjesno brinuti o djetetovim pravima, osobito o njegovom zdravlju, odgoju i obrazovanju (članak 154. OB).

Iz svega navedenog razvidno je da roditelji i skrbnici imaju pravo voditi brigu o primjerenoj socijalizaciji djeteta, ali iz takvog prava nedvojbeno proizlazi odgovornost za djetetove postupke u skladu s člankom 71. PZ-a.«

9.3. Na temelju članka 54. Ustavnog zakona, Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon već ranije bio predmet ustavnosudske ocjene.

U provedenom ustavnosudskom postupku utvrđeno je da predlagatelj u svom podnesku nije naveo nove razloge zbog kojih bi trebalo preispitati prethodno neprihvaćanje prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 71. PZ-a niti je Ustavni sud utvrdio da su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova stajališta obrazloženog u rješenju broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009.

D) Članak 76. PZ-a

10. Suglasnost s Ustavom članka 76. stavaka 1., 3. i 4. PZ-a (Glava 10., odjeljak »Uvjeti i način oduzimanja imovinske koristi«) osporava Franjo Zubović.

Članak 76. PZ-a glasi:

»Članak 76.

(1) Imovinska korist oduzet će se sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je počinjen prekršaj. Imovinska korist oduzet će se i od osobe na koju je prenijeta ako nije stečena u dobroj vjeri.

(2) Ako je oštećeniku dosuđen imovinskopravni zahtjev koji po prirodi i sadržaju odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi, oduzet će se dio imovinske koristi koji prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev.

(3) Sud će oduzeti imovinsku korist i ako oštećenika uputi da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parnici.

(4) Kada se utvrdi nemogućnost oduzimanja stvari ili prava ostvarenih kao imovinska korist u cijelosti ili djelomično, sud će obvezati okrivljenika na isplatu odgovarajuće protuvrijednosti u novčanom iznosu. Plaćanje se može odrediti obročno.

(5) Oduzeta imovinska korist neće se umanjiti za iznos sredstava uloženih u kriminalnu djelatnost.

(6) Posebnim se zakonom može propisati način izračuna ostvarene imovinske koristi počinjenim prekršajem.«

10.1. Predlagatelj navodi da je pojam »imovinska korist« potpuno nejasan. Ističe da i Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (»Narodne novine« broj 145/10.) u članku 3. određuje značenje pojma »imovinske koristi«, ali je i dalje riječ o potpuno nejasnim zakonskim odredbama. U odnosu na članak 76. stavak 3. PZ-a predlagatelj ističe da sud oduzima imovinsku korist iako u tom trenutku ne postoji zahtjev vlasnika za vraćanje stvari u posjed. U odnosu na članak 76. stavak 4. PZ-a predlagatelj nije obrazložio razloge njegova osporavanja.

Predlagatelj smatra da su članak 76. stavci 1., 3. i 4. PZ-a u nesuglasnosti s načelom vladavine prava te člancima 48. stavkom 1. i 50. Ustava.

Prijedlog nije osnovan.

10.2. Vlada je u očitovanju navela:

»Naime, predlagač pogrješno tumači stjecanje imovinske koristi ostvarene (kaznenim djelom i) prekršajem kao stjecanje prava vlasništva. Time pogrješno zaključuje da oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem predstavlja kršenje prava vlasništva. Načelo je kaznenog i prekršajnog prava da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom ili prekršajem, a tako ostvarenu korist oduzet će sud u odgovarajućem zakonitom postupku. U tom postupku su zagarantirana prava trećih osoba koja polažu pravo na predmetnu imovinu ili su protivnici osiguranja ili trajnog oduzimanja, kao i prava oštećenika na ostvarenje imovinskopravnog zahtjeva (u konačnici se oduzima samo imovinska korist koja u svom iznosu premašuje imovinskopravni zahtjev).«

10.3. Pojam »imovinska korist« je pravni standard. Stoga se predlagatelj u tom dijelu prijedloga upućuje na obrazloženje rješenja broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009., u dijelu o značenju prekršajnopravnih standarda.

Preostali predlagateljevi navodi nisu ustavnopravno relevantni jer u slučaju članka 76. PZ-a nije riječ o pravnoj situaciji koja podliježe jamstvu prava vlasništva iz članka 48. stavka 1. Ustava, što je razvidno iz ukupnog sadržaja glave 10. PZ-a kojom su uređene pretpostavke oduzimanja imovinske koristi, posebno iz članka 76.a PZ-a (nadnaslov »Oduzimanje predmeta«), koji glasi:

»Članak 76.a

(1) Predmeti i sredstva koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje prekršaja ili su nastali njegovim počinjenjem oduzet će se ako postoji opasnost da će se ponovno uporabiti za počinjenje prekršaja. Sud može oduzeti predmete i sredstva i kada je njihovo oduzimanje potrebno radi zaštite opće sigurnosti, javnog poretka, zaštite zdravlja ljudi ili iz moralnih razloga.

(2) Ako su ispunjene pretpostavke iz stavka 1. ovoga članka, sud će oduzeti predmete i sredstva i kada postupak nije završen osuđujućom presudom.

(3) Predmeti koje prema zakonu okrivljenik ili druga osoba ne može posjedovati ili predmeti čije je posjedovanje ili promet zabranjen ili ograničen ili predmeti namijenjeni prometu, ali se u promet mogu pustiti samo pod posebnim uvjetima (s nadzornim markicama i slično), oduzet će se i kad postupak nije završen osuđujućom presudom. Sud može na prijedlog ovlaštenog tužitelja narediti njihovo uništenje i prije završetka postupka.

(4) Oduzeti predmeti i sredstva postaju vlasništvo Republike Hrvatske. To ne utječe na pravo trećih osoba za naknadu štete prema počinitelju zbog oduzetog predmeta ili sredstva. Vlasnik oduzetog predmeta ili sredstva koji nije počinitelj djela ima pravo na povrat predmeta i sredstva ili naknadu njihove tržišne vrijednosti iz državnog proračuna, osim ako je najmanje krajnjom nepažnjom pridonio da predmet ili sredstvo bude namijenjeno ili uporabljeno za počinjenje prekršaja ili da nastane njegovim počinjenjem ili ako je pribavio predmet ili sredstvo znajući za okolnosti koje omogućuju njegovo oduzimanje.

(5) Zakonom se može propisati obvezno oduzimanje predmeta ili sredstva, u kojem slučaju vlasnik nema pravo na naknadu iz državnog proračuna, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(6) Sud može na prijedlog ovlaštenog tužitelja narediti uništenje predmeta ili sredstava i prije završetka postupka ako utvrdi da predstavljaju izravnu opasnost za život i zdravlje.«

Ustavni sud utvrđuje da je članak 76. stavci 1., 3. i 4. PZ-a u suglasnosti s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka u području prekršajnog zakonodavstva.

E) Članci 109.a i 109.e PZ-a

11. Suglasnost s Ustavom članaka 109.a i 109.e PZ-a (Glava 14., odjeljak »Ovlašteni tužitelj«) osporava Franjo Zubović.

Članak 109.a i 109.e PZ-a glase:

»Članak 109.a

(1) Prije podnošenja optužnog prijedloga nadležnom sudu ili drugom tijelu postupka protiv počinitelja prekršaja, osim u slučaju iz članka 134. stavaka 1. do 3. i članka 136. ovoga Zakona, ovlašteni tužitelj iz članka 109. stavka 1. točke 1. do 3. ovoga Zakona dužan je utvrditi točnu adresu prebivališta i boravišta počinitelja odnosno sjedišta počinitelja i uručiti mu pisanu obavijest na jeziku koji razumije:

1. o prekršaju za koji namjerava protiv njega podnijeti optužni prijedlog, s činjeničnim i pravnim opisom prekršaja,

2. da u tijeku postupka može slobodno iznijeti obranu ili dostaviti pisanu obranu, uskratiti iznošenje obrane ili odgovor na pojedino pitanje,

3. da kod tijela postupka ima pravo razgledati spis i upoznati se s dokazima protiv njega,

4. da se u postupku može braniti sam ili uz pomoć branitelja po vlastitom izboru, ali da zbog nedolaska branitelja na raspravu odnosno ročište ili uzimanja branitelja tek na raspravi odnosno ročištu, rasprava odnosno ročište se neće odgoditi,

5. da tijekom postupka može podnositi prijedloge za provođenje dokaza u svoju obranu,

6. da se rasprava pred tijelom postupka može održati i u njegovoj odsutnosti i donijeti odluka o prekršaju,

7. da je do pravomoćnog završetka postupka i završetka postupka izvršenja dužan obavijestiti tijelo postupka o svakoj promjeni adrese prebivališta i boravišta odnosno sjedišta, jer će mu se, ako tako ne postupi, ili ako izbjegava dostavu, sva pismena dostaviti putem oglasne ploče tijela postupka,

8. da u postupku ima pravo upotrebljavati svoj jezik, odnosno pravo da mu se osigura tumač ako se postupak ili pojedina radnja u postupku ne vodi na njegovom jeziku te da se tog prava može odreći ako zna jezik na kojem se vodi postupak ili provodi pojedina radnja,

9. da ima pravo na sporazumijevanje u smislu članka 109.e ovog Zakona.

(2) Pisana obavijest iz stavka 1. ovog članka sastavlja se u dva primjerka koju će vlastoručno potpisati počinitelj, čime potvrđuje njezin primitak, i ovlaštena službena osoba ovlaštenog tužitelja. Jedan primjerak obavijesti prilaže se uz optužni prijedlog, a drugi se uručuje počinitelju.

(3) Ako počinitelj prilikom uručenja pisane obavijesti iz stavka 1. ovog članka odbije njezin primitak ili svojim potpisom potvrditi njezin primitak, ovlašteni tužitelj će postupiti na način propisan u zadnjoj rečenici članka 148. stavka 4. ovog Zakona čime se dostava smatra uredno obavljenom.«

»Članak 109.e

(1) Nakon uručenja počinitelju obavijesti iz članka 109.a stavka 1. ovoga Zakona, ovlašteni tužitelj iz članka 109. stavka 1. točaka 1. do 3. ovog Zakona i počinitelj mogu pregovarati o uvjetima priznavanja krivnje i sporazumijevanju o sankciji i mjerama.

(2) Ovlašteni tužitelj i okrivljenik mogu i tijekom postupka, prije donošenja odluke o prekršaju, na prijedlog okrivljenika ili tijela postupka pregovarati o uvjetima priznavanja krivnje i sporazumijevanju o sankciji i mjerama.

(3) Ako ovlašteni tužitelj i počinitelj postignu sporazum iz stavka 1. ili stavka 2. ovog članka, sastavljaju o tome pisanu izjavu za donošenje odluke o prekršaju na temelju sporazuma stranaka koja sadrži:

1) opis prekršaja,

2) izjavu okrivljenika o priznavanju krivnje za taj prekršaj,

3) sporazum o vrsti i mjeri kazne ili druge sankcije odnosno mjere,

4) sporazum o troškovima ovlaštenog tužitelja u vezi s utvrđenjem prekršaja kao i o troškovima tijela postupka kada je sporazum postignut tijekom vođenja postupka.

5) potpis stranaka.

(4) Sastavljena izjava iz stavka 3. ovog članka, a ako se radi o sporazumu iz stavka 1. ovog članka i pisana obavijest iz članka 109.a stavka 1. ovog Zakona, predaju se tijelu postupka koje će odlučiti o njezinu prihvaćanju.

(5) Tijelo postupka neće prihvatiti sporazum stranaka koji je s obzirom na pravila o izboru vrste i visine sankcije na štetu okrivljenika ili se neće postići svrha kažnjavanja ili koji nije zakonit.

(6) Ako ne prihvati sporazum stranaka iz stavka 1. ovog članka, postignuti sporazum će se smatrati optužnim prijedlogom i tijelo postupka će provesti postupak u kojem će raspraviti okolnosti zbog kojih nije prihvatio sporazum i donijeti odgovarajuću odluku o prekršaju.

(7) Ako ne prihvati sporazum stranaka iz stavka 2. ovog članka, tijelo postupka će rješenjem odbaciti sporazum i nastaviti s postupkom. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba.

(8) Ako prihvati sporazum stranaka, tijelo postupka će donijeti odluku o prekršaju koja mora u cijelosti odgovarati postignutom sporazumu stranaka.

(9) Protiv odluke o prekršaju iz stavka 8. ovog članka žalba nije dopuštena.«

11.1. Predlagatelj, pozivom na članak 28. Ustava (pretpostavka nedužnosti), ustavnopravno spornim smatra pojam »počinitelj« navodeći da »ni jedna osoba prije podnošenja optužnog prijedloga nije 'počinilac prekršaja', čime je navedena odredba u dijelu 'počinitelj prekršaja', suprotna navedenoj odredbi Ustava RH«.

Prijedlog nije osnovan.

11.2. Vlada je u očitovanju navela:

«... iz ukupnosti teksta članka 109. kao i čitavog Prekršajnog zakona jasno proizlazi da se poštuje presumpcija nevinosti. Osoba kojoj se uručuje pisana obavijest o počinjenom prekršaju iz članka 109.a ne presumira se kao počinitelj prekršaja kojem je utvrđena krivnja, nego upravo suprotno, ova je odredba unijeta u Prekršajni zakon radi ostvarenja prava okrivljenika da čim prije sazna za što ga se tereti i koja su mu prava u prekršajnom postupku koji protiv njega slijedi.«

11.3. Polazeći od predlagateljevog razloga osporavanja ustavnosti članaka 109.a i 109.e PZ-a, Ustavni sud utvrđuje da se sadržaj pojma »počinitelj prekršaja« mora sagledavati u kontekstu osporenih odredaba PZ-a u cjelini, iz kojih jasno proizlazi da tu nije riječ o pravomoćno osuđenom počinitelju prekršaja, već o osobi za koju se sumnja da je počinila prekršaj. Terminološka upotreba pojma »počinitelj« ne mijenja taj smisao.

Ustavni sud utvrđuje da su članci 109.a i 109.e PZ-a u osporenom dijelu u suglasnosti s pretpostavkama odredivosti zakonskih odredaba i primjerenosti legitimnih očekivanja subjekata na koje se zakon neposredno primjenjuje.

11.4. Ustavni sud utvrđuje da su članci 109.a i 109.e PZ-a u osporenom dijelu u suglasnosti s pretpostavkama odredivosti zakonskih odredaba.

F) Članak 140. PZ-a

12. Suglasnost s Ustavom članka 140. stavka 2. PZ-a u vezi s člankom 138. stavkom 2. točkama 5. i 7. PZ-a (Glava 18., odjeljci »Struktura troškova postupka« i »Odlučivanje o troškovima postupka«) osporavaju METALMINERAL-KAMEN d.o.o. Kerestinec i Mihael Horvat iz Samobora, koje zastupa Boris Jukić, odvjetnik u Zagrebu.

Članak 140. stavci 1. i 2. PZ-a glase:

»Članak 140.

(1) U oslobađajućoj presudi i presudi kojim se optužba odbija odlučit će se i o troškovima postupka.

(2) U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, izreći će se u presudi da troškovi postupka iz članka 138. stavka 2. točke 2. do 4. ovoga Zakona padaju na teret proračunskih sredstava suda, osim ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, a troškovi iz članka 138. stavka 2. točaka 5. i 7. ovoga Zakona samo ako se presudom okrivljenik oslobađa od optužbe jer djelo nije prekršaj ili nema dokaza da je počinio prekršaj.«

Članak 138. stavci 1. i 2. točke 5. i 7. PZ-a glase:

»Članak 138.

(1) Troškovi prekršajnog postupka su izdaci učinjeni u povodu prekršajnog postupka od njegova pokretanja, pa i prije, pa sve do njegova završetka, te izdaci za uništenje oduzetih predmeta prekršaja.

(2) Troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju:

(...),

5. putne troškove okrivljenika,

(...),

7. nužne izdatke i nagradu branitelja okrivljenika.«

12.1. Predlagatelji smatraju da »okrivljenik kojega (prekršajna) odgovornost nije utvrđena ne smije biti 'kažnjen' nepriznavanjem troškova koji su nastali vođenjem postupka, a za čiju sporost nije odgovoran«. Pogotovo, navode predlagatelji, okrivljenik »ne može biti, implicitno, smatran krivim bez takvoga mjerodavnog utvrđenja«.

Prijedlog nije osnovan.

12.2. Članak 140. stavak 2. PZ-a već je bio predmet ocjene suglasnosti s Ustavom u postupku pred Ustavnim sudom.

Rješenjem broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009., Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 140. stavka 2. PZ-a.

Rješenjem broj: U-I-557/2015 od 17. veljače 2015. Ustavni sud također nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 140. stavka 2. PZ-a. Predlagatelj u tom predmetu ocjene ustavnosti zakona je odvjetnik kojemu je nadležni prekršajni sud odbio zahtjev za naknadu odvjetničkih troškova nastalih obranom okrivljenih na ročištu jer je u tom predmetu nastupila zastara, stoga je prekršajni postupak obustavljen.

U rješenju broj: U-I-4433/2007 i dr. (točka II. 4.13.) navedeno je:

»Pitanje troškova prekršajnog postupka nije ustavnopravno pitanje već pitanje svrsishodnosti modela odlučivanja o troškovima postupka.

Pravo okrivljenika iz članka 140. stavka 2. PZ-a predstavlja svojevrsnu naknadu štete koju je okrivljenik imao u vezi postupka koji se protiv njega vodio, a koji nije okončan utvrđivanjem njegove krivnje za prekršaj. Naknada štete uvjetovana je alternativnim ispunjenjem dvaju uvjeta. Empirijski i statistički promatrano, zastara prekršajnog progona u preko 90% slučajeva posljedica je opstrukcije prekršajnog postupka od strane počinitelja prekršaja. Prihvaćanje stajališta da okrivljenik i u slučaju obustave postupka zbog nastupanja zastare progona ima pravo na naknadu štete u vidu nadoknade troškova postupka značilo bi negiranje temeljnog pravila da onaj kome se šteta nadoknađuje nije kriv za nastalu štetu. Time bi okrivljenik izbjegao krivnju i kažnjavanje te, dodatno, neosnovano bio nagrađen za štetu za koju je odgovoran.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 140. stavak 2. PZ-a u suglasnosti s načelom vladavine prava.«

12.3. Na temelju članka 54. Ustavnog zakona, Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon već ranije bio predmet ustavnosudske ocjene.

U provedenom ustavnosudskom postupku utvrđeno je da predlagatelji u svom podnesku nisu naveli nove razloge zbog kojih bi trebalo preispitati prethodno neprihvaćanje prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 140. stavka 2. PZ-a niti je Ustavni sud utvrdio da su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova stajališta obrazloženog u rješenjima broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. i U-I-557/2015 od 17. veljače 2015.

12.4. Članak 140. stavak 2. PZ-a jasno određuje da putni troškovi okrivljenika te nužni izdaci i nagrada branitelja okrivljenika padaju na teret proračunskih sredstava suda samo ako je okrivljenik presudom oslobođen od optužbe jer okrivljenikovo djelo nije prekršaj ili nema dokaza da je počinio prekršaj.

Pri tome se ne može prihvatiti tvrdnja predlagatelja o »sporosti« prekršajnog postupka jer statistički podaci pokazuju da zastara prekršajnog progona u više od 90% slučajeva nastupa zbog opstrukcije prekršajnog postupka od strane počinitelja prekršaja.

12.5. Ustavni sud primjećuje da je članak 140. stavak 1. PZ-a izmijenjen ZIDPZ-om:110/15 na način da je propisano da će se u oslobađajućoj presudi i presudi kojom se tužba odbija odlučiti i o troškovima postupka. Stoga te izmjene nisu takvog značaja da bi utjecale na preispitivanje stajališta Ustavnog suda izraženih u rješenjima broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. i U-I-557/2015 od 17. veljače 2015.

G) Članak 152. PZ-a

13. Suglasnost s Ustavom članka 152. stavaka 3. i 11. PZ-a (Glava 12., odjeljak »Postupak za izvršenje odluka«) osporava Franjo Zubović.

Članak 152. stavci 3., 4., 5., 10. i 11. PZ-a glase:

»Članak 152.

(...)

(3) Novčana kazna smatrat će se u cjelini plaćenom ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom odlukom kojom je ta kazna izrečena.

(4) Ako osuđena fizička osoba nije postupila prema stavku 3. ovoga članka ili nije u roku iz odluke o prekršaju u cijelosti ili djelomično uplatila troškove prekršajnog postupka ili oduzetu imovinsku korist ili osuđena pravna osoba nije u roku određenom odlukom o prekršaju uplatila novčanu kaznu ili troškove prekršajnog postupka ili oduzetu imovinsku korist, sud ili drugo tijelo koji su u prvom stupnju donijeli o tome pravomoćnu odluku podnijet će tijelu nadležnom za ovrhu nalog za naplatu na novčanim sredstvima osuđenika sukladno posebnom zakonu.

(5) Ako tijelo nadležno za ovrhu nije punoljetnom osuđeniku fizičkoj osobi u cjelini ili djelomično naplatilo novčanu kaznu iznad 2.000,00 kuna u roku od dvije godine od primitka naloga iz stavka 4. ovoga članka, odmah će o tome na odgovarajući način obavijestiti podnositelja naloga.

(...)

(10) Ako tijelo nadležno za ovrhu nije od osuđenika fizičke osobe novčanu kaznu do 2.000,00 kuna, pravne osobe, fizičke osobe obrtnika i fizičke osobe koja obavlja drugu samostalnu djelatnost u cjelini ili djelomično naplatilo novčanu kaznu, troškove postupka ili oduzetu imovinsku korist u roku od dvije godine od primitka naloga iz stavka 4. ovoga članka, odmah će o tome na odgovarajući način obavijestiti podnositelja naloga.

(11) Kada primi obavijest iz stavka 10. ovog članka, tijelo postupka će od Porezne uprave zatražiti da provede ovrhu na drugoj imovini osuđenika.«

13.1. Članak 152. stavke 3. i 11. PZ-a predlagatelj smatra nesuglasnim sa člankom 29. stavkom 1. Ustava jer »visina stvarne novčane kazne koju će platiti osuđenik i nastanak kazne zatvora zavisi od rada porezne uprave i slučaja, a ne od nedvojbeno utvrđene kazne presudom«. Predlagatelj je mišljenja da »posljedice istovrsne kazne moraju biti jednake za sve one na koje se takva kazna izvršava«, ali »primjenom članka 152. stavak 11. Prekršajnog zakona, stvarna visina kazne koju će platiti osuđenik zavisi od visine postignute cijene pri prodaji pokretnih stvari«.

Iz sadržaja predlagateljevog prijedloga može se zaključiti da on smatra kako visina novčane kazne ovisi isključivo od subjektivnog kriterija odnosno »od rada porezne uprave i slučaja«, te je stoga visina novčane kazne osporenim zakonskim odredbama određena arbitrarno.

Zbog toga predlagatelj smatra da je članak 152. stavci 3. i 11. PZ-a u nesuglasnosti s načelima jednakosti i vladavine prava iz članka 3. Ustava, načelom jednakosti iz članka 14. stavka 2. i člankom 50. stavkom 1. Ustava.

Prijedlog nije osnovan.

13.2. Vlada je u očitovanju navela:

»Članak 152. izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopunama Prekršajnog zakona (»Narodne novine«, broj 39/2013). Razlog za donošenje ovakvog novog zakonodavnog rješenja leži u tome što Prekršajni zakon ('Narodne novine' broj 107/2007, stupio na snagu 1. siječnja 2008. godine), iako je prvotno polučio dobre rezultate, nije ostvario povećanje učinkovitosti izvršenja pravomoćnih prekršajnih odluka. Na slabosti u izvršavanju pravomoćnih prekršajnih odluka ukazuje podatak da je Porezna uprava u vremenu od 2007.-2011. godine naplatila samo oko 12% prekršajnih novčanih kazni, odnosno oko 88% novčanih kazni ostalo je nenaplaćeno. Nizak stupanj izvršenja prekršajnih odluka oslabio je opću svrhu prekršajnopravnih sankcija kao specijalnu i generalnu prevenciju da građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini prekršaj te u tom smislu pogodovao širenju društvene nediscipline. U takvoj situaciji se konstantno povećavao broj prekršaja i prekršajnih postupaka koji su opterećivali ukupan sustav i povećavali zaostatke i broj neriješenih predmeta, naročito pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske. Zato je bilo nužno izmijeniti sustav prisilne naplate pravomoćno izrečene, a neuplaćene novčane kazne kroz ovrhu naloga za naplatu na novčanim sredstvima osuđenika sukladno posebnom zakonu. Učinkovit sustav naplate novčane kazne suočiti će osuđenike s izvjesnošću naplate, pa će osuđenik moći naći svoj materijalni interes da plati novčanu kaznu odmah po pravomoćnosti odluke o prekršaju ili čak odmah na mjestu počinjenja prekršaja, ako mu zakonodavac to omogući. Upravo takve mogućnosti zakonodavac daje osuđeniku u članku 152. stavak 3. iz članka 42. ('novčana kazna smatrat će se u cjelini plaćenom ako suđena osoba plati dvije trećine izrečene novčane kazne u roku određenom odlukom kojom je ta kazna izrečena'). Pri tome Zakon ne dijeli osuđenike, fizičke ili pravne osobe, po materijalnom statusu već je za sve jednak. Nesporno je da je novčana kazna, bilo kojeg iznosa, teži teret za osuđenika koji je slabijeg imovnog stanja nego za osuđenika boljeg imovnog stanja, no to vrijedi za sve novčane kazne svih zakona koji to propisuju, pa istovremeno pozitivna mogućnost kakva se osuđeniku pruža predmetnom odredbom ne može biti ocijenjena kao promicanje nejednakosti građana pred zakonom.«

13.3. Polazeći od predlagateljevog razloga osporavanja ustavnosti članka 152. stavaka 3. i 11. PZ-a i legitimnog cilja tih zakonskih odredaba (ubrzanje prekršajnog postupka i povećanje njegove djelotvornosti), Ustavni sud utvrđuje da ni u ovom dijelu prijedloga predlagateljevi razlozi nisu ustavnopravno relevantni. Naime, predlagatelj smatra da zakonodavac osuđenoj osobi nije smio ostaviti mogućnost da dobrovoljno plati iznos od dvije trećine novčane kazne i time za sebe ostvari povoljniji financijski učinak.

U rješenju broj: U-I-567/2012 i dr. od 22. siječnja 2013. (www.usud.hr) Ustavni sud utvrdio je legitimni cilj članka 245. PZ-a kojim je uređena mogućnost naplate novčane kazne na mjestu počinjenja prekršaja:

»Ustavni sud utvrđuje da predlagatelj pogrešno tumači narav, svrhu i posljedice članka 245. PZ-a, koji se odnosi na ovlaštenike i uvjete naplate novčane kazne na mjestu počinjenja prekršaja. U odnosu na ustavnopravnu narav, svrhu i posljedice propisivanja prekršaja i prekršajnih sankcija predlagatelj se upućuje na rješenje Ustavnog suda broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. ('Narodne novine' broj 77/09., www.usud.hr)

Razmatrajući predlagateljeve prigovore Ustavni sud primjećuje da predlagatelj izrijekom potvrđuje kako je plaćanje novčane kazne na temelju članka 245. stavka 4. PZ-a izraz racionalne prosudbe počinitelja prekršaja o utrošku vremena i novca u eventualnom prekršajnom postupku koji bi uslijedio u slučaju neplaćanja te kazne. Unatoč tome smatra da zakonodavac nije smio adresatima ostaviti tu mogućnost.

Prema ocjeni Ustavnog suda, predlagateljevi razlozi nisu ustavnopravno relevantni.

Legitimni cilj članka 245. stavka 4. PZ-a usmjeren je na povećanje djelotvornosti prekršajnog postupka putem ubrzanja njegova okončanja. Zbog toga se narav osporenog članka 245. stavka 4. PZ-a treba sagledati u ukupnosti normi uređenih člankom 245. PZ-a i PZ-a u cjelini. U odnosu na članak 245. PZ-a, ustavnopravno su relevantna načela razmjernosti i djelotvornosti u vođenju prekršajnog postupka te njihova primjena u provedbi PZ-a.

Ustavni sud utvrđuje da je članak 245. stavak 4. PZ-a u suglasnosti s načelima razmjernosti i djelotvornosti kao sastavnicama načela vladavine prava, detaljno obrazloženog u rješenju broj: U-I-4433/2007 i dr.«

Ustavni sud smatra da su navedena stajališta primjenjiva i u konkretnom slučaju u odnosu na osporeni članak 152. PZ-a.

H) Članci 152.j i 152.k PZ-a

14. Suglasnost s Ustavom članaka 152.j i 152.k PZ-a (Glava 12., nadnaslovi »Uskrata dokumenata« i »Registar neplaćenih kazni«) osporavaju Franjo Zubović, Andrija Bratanić, odvjetnik Goran Marčan i Sinan Jonuzi.

Članci 152.j i 152.k PZ-a glase:

»Članak 152.j

(1) Osuđeniku koji u roku iz odluke o prekršaju ne uplati pravomoćno izrečenu novčanu kaznu uskratit će se:

1. izdavanje vozačke dozvole ili produljenje njezine valjanosti,

2. registracija motornog vozila ili produljenje registracije motornog vozila.

(2) Posebnim se zakonom može propisati uskrata i drugih dokumenata i dozvola uz one iz stavka 1. ovoga članka, pri čemu se ne smiju uskratiti potvrde iz evidencija koje se tiču osobnih (statusnih) prava, ili onih koje služe slobodi kretanja, ostvarivanju prava iz rada, mirovinskog i socijalnog osiguranja ili čijim bi se neizdavanjem ugrozilo zdravlje ili sigurnost osoba.«

»Članak 152.k

(1) Radi mogućeg postupanja tijela državne uprave prema članku 152.j ovoga Zakona, ministarstvo nadležno za pravosuđe ustrojit će Registar izrečenih, a u ostavljenom roku neuplaćenih novčanih kazni (u nastavku: Registar).

(2) Kada odluka o prekršaju postane pravomoćna, a osuđena osoba kojoj je kazna izrečena ne uplati istu u roku određenom odlukom o prekršaju, bez odgode će se o tome obavijestiti Registar.

(3) Kada primi obavijesti iz stavaka 2. i 3. ovoga članka, Registar unosi te podatke u jedinstvenu elektroničku bazu izrečenih, a neuplaćenih novčanih kazni.

(4) Ako osuđena osoba u međuvremenu uplati novčanu kaznu ili je tijelo nadležno za ovrhu naplati, bez odgode će se o tome obavijestiti Registar.

(5) Ministar nadležan za poslove pravosuđa donijet će provedbeni propis o načinu dostave podataka u Registar, unosa podataka u Registar brisanja podataka iz Registra te pravu pristupa u Registar i uvjete i način korištenja podataka iz Registra.

(6) Uskrata može trajati do plaćanja novčane kazne, njezine prisilne naplate, a najdulje do nastupanja zastare izvršenja.«

14.1. Predlagatelj Franjo Zubović osporava ustavnost članka 152.j stavka 1. PZ-a navodeći da se »kazna iz stavka 1. ovoga članka ... izvršava bez sudske odluke« jer u konkretnom slučaju ne postoji presuda na temelju koje se počinitelj prekršaja kažnjava, što je u nesuglasnosti s člancima 29. stavkom 2. i 30. Ustava. Smatra također da su u neopravdano nejednakom položaju osobe kažnjene novčanom kaznom i zatvorom jer osobe kažnjene zatvorskom kaznom ne mogu biti »dodatno kažnjene« uskratama iz članka 152.j stavka 1. PZ-a, što je u nesuglasnosti s člancima 3. i 14. stavkom 2. Ustava. Prema predlagateljevom mišljenju, člankom 152.j stavkom 1. PZ-a bez naknade tržišne vrijednosti ograničava se vlasničko pravo upotrebe motornog vozila, što je u nesuglasnosti s člankom 50. stavkom 1. Ustava.

Iz sadržaja prijedloga Andrije Bratanića slijedi da osporava ustavnost članaka 152.j i 152.k PZ-a jer smatra nesvrsishodnim da se vlasniku vozila ne dozvoljava produljenje valjanosti vozačke dozvole i registracija motornog vozila zbog neplaćanja novčane kazne. Smatra da je riječ o ograničenju slobodnog raspolaganja vlastitom imovinom jer prekršaj čini vozač, a ne vozilo. Predlaže da se ustanovi svrsishodniji način naplate novčane kazne, npr. ovršna naplata s vozačevog računa. Pri tome kao dokaz svojih tvrdnji postavlja pitanje »uskraćuje li se rent-a-caru registracija, ako unajmitelj vozila ne plati kaznu«.

Odvjetnik Goran Marčan osporava članak 152.j stavak 1. točku 2. PZ-a jer »onemogućava osobi da registrira i koristi svoje vozilo u skladu sa svojim vlasničkim pravom u svim onim slučajevima kada osoba ne plati prekršajnu kaznu«. Predlagatelj smatra da se time »zbog neplaćanja jedne novčane tražbine uvodi kažnjavanje osobe uzurpiranjem njezinih vlasničkih prava« jer vlasnika nitko ne bi smio ograničavati u ostvarivanju njegovih vlasničkih ovlaštenja na vozilu u smislu da vlasnik s vozilom »čini što ga je volja«. Napominje da Ustav »predviđa mogućnost ograničenja prava vlasništva jedino kod izvlaštenja«. Zbog toga smatra da je članak 152.j stavak 1. točka 2. PZ-a u nesuglasnosti s člancima 14. stavkom 1., 48. stavkom 1. i 50. stavkom 1. Ustava i člancima 31., 32. i 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.).

Predlagatelj Sinan Jonuzi osporava članak 152.j stavak 1. točku 1. PZ-a jer smatra da je u izravnoj suprotnosti sa stavkom 2. istog zakonskog članka. Pri tome navodi da kao siromašan čovjek nije mogao platiti novčane kazne stoga mu je uskraćeno produljenje vozačke dozvole, čime ga se, smatra, »stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na druge građane (neosuđenike)« i povrijeđena su njegova prava na slobodu kretanja i slobodu biranja zaposlenja te pravo na dostupnost radnog mjesta i dužnosti pod jednakim uvjetima kao i drugim građanima Republike Hrvatske. Također navodi da mu je uskratom produljenja vozačke dozvole onemogućeno voziti bolesnu majku na liječenje izvan teritorija Republike Hrvatske. Zbog toga smatra da je članak 152.j stavak 1. PZ-a u nesuglasnosti s člancima 3., 5., 14., 18., 22., 32. i 55. Ustava.

Prijedlozi nisu osnovani.

14.2. Predlagatelji u bitnom smatraju da članak 152.j PZ-a ograničava slobodno raspolaganje imovinom i vlasnička prava vlasnika motornog vozila, što je, smatraju, u nesuglasnosti s jamstvom prava vlasništva (članak 48. stavak 1. Ustava).

14.3. Radi ocjene osnovanosti navoda predlagatelja Ustavni sud izvršio je uvid u Konačni prijedlog ZIDPZ-a:157/13-2 (P.Z.E. br. 226 od 13. ožujka 2013., str. 31.), u kojem se u obrazloženju načelnih razloga zbog kojih se, među ostalim, predlažu izmjene i dopune PZ-a navodi:

»U drugu skupinu izmjena i dopuna Zakona ulaze one izmjene kojima će se povećati stupanj naplate izrečenih novčanih kazni odnosno ukupna izvršivost prekršajnih odluka, čime će se ojačati kako generalna tako i specijalna prevencija i povećati društvena disciplina i povjerenje građana u prekršajnopravno sankcioniranje.«

U odnosu na cilj članaka 152.j i 152.k. PZ-a, u Konačnom prijedlogu ZIDPZ-a:157/13-2 (str. 46.) navedeni su sljedeći razlozi:

»Člancima 152.j i 152.k. uvodi se Registar pravomoćno izrečenih a neuplaćenih novčanih kazni i obvezna uskrata izdavanja određenih dozvola i dokumenata osobama registriranim zbog nenaplaćene novčane kazne.

Registar je elektronska baza podataka o osuđenim osobama kojima je pravomoćno izrečena novčana kazna a koji tu kaznu nisu platili u određenom roku.

Cilj propisivanja ovih odredbi je povećanje učinkovitosti naplate novčanih kazni izrečenih počiniteljima prekršaja. U tu svrhu propisana je obligatorna uskrata izdavanja dokumenata i dozvola zbog neuplaćene novčane kazne. Osim toga, ostavljena je mogućnost da se posebnim zakonima propišu i uskrate drugih dokumenata i dozvola kao posljedica neuplaćene novčane kazne.

Registar će voditi Ministarstvo pravosuđa.«

14.4. Vlada je u očitovanju na članke 152.j i 152.k PZ-a navela:

»Naime, za postupanje tijela državne uprave po članku 152.j nije odlučno da li je prekršaj počinjen baš vozilom za koje bi se uskratila registracija ili produljenje valjanosti registracije vozila. Vlasnik vozila, bila to fizička osoba ili pravna osoba npr. rent-a-car agencija ili leasing kuća, nije ograničena u svom pravu vlasništva ili drugim pravima nad vozilom, ako je prekršaj počinio netko drugi, zaposlenik pravne osobe, unajmitelj ili osoba kojoj je vozilo dano na korištenje.«

14.5. Polazeći od opće svrhe prekršajnopravnih sankcija i nastojanja da svi građani poštuju pravni sustav te da nitko ne počini prekršaj, a da počinitelji prekršaja ubuduće izbjegavaju takvo ponašanje, Ustavni sud utvrđuje da je u slučaju članaka 152.j i 152.k PZ-a riječ o mjerama koje otklanjaju uvjete koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja (v. članak 51. PZ-a). Drugim riječima, osporeni članci 152.j i 152.k PZ-a usmjereni su na ostvarivanje dva, međusobno povezana, legitimna cilja: prvi, preventivno djelovanje na počinitelje radi sprječavanja činjenja novih prekršaja i drugi, djelotvorno sankcioniranje počinitelja prekršaja, osobito u situacijama kada su se blaže sankcije i/ili druge zaštitne mjere pokazale nedjelotvorne. Stoga se osporenim člancima ne može poreći legitimnost cilja u javnom interesu.

14.6. O faktičnoj (ne)djelotvornosti blažih prekršajnopravnih mjera kod određenih počinitelja prekršaja dostatno govore statistički podaci iz očitovanja Vlade u odnosu na članak 152. PZ-a (v. točku 13.2. obrazloženja ovog rješenja i statističke podatke o naplati prekršajnih novčanih kazni navedene u obrazloženju odluke broj: U-I-4433/2007 i dr.). Iz navedenih podataka, sažeto, proizlazi da je Porezna uprava Ministarstva financija Republike Hrvatske u razdoblju od 2007. do 2011. naplatila samo oko 12% prekršajnih novčanih kazni, što znači da oko 88% novčanih kazni nije moglo biti naplaćeno. Ustavni sud prihvaća da je to po naravi stvari oslabilo opću svrhu prekršajnopravnih sankcija kao specijalnu i generalnu prevenciju da građani poštuju pravni sustav i ne čine prekršaje, što je posljedično pogodovalo i širenju društvene nediscipline.

14.7. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da mjere osporene člankom 152.j PZ-a, kao svojevrsne zaštitne mjere, predstavljaju ograničenje vlasničkih prava adresata osporene norme. Međutim, polazeći od legitimnog cilja zbog kojih su ta ograničenja propisana, ocjenjuje da su ona razmjerna cilju koji se njihovim propisivanjem želio postići. Drugim riječima da za njihovo propisivanje postoji razumno i objektivno opravdanje.

Ustavni sud time utvrđuje da su članci 152.j i 152.k PZ-a u suglasnosti s načelima vladavine prava i pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka u području prekršajnog zakonodavstva.

I) Članak 239. PZ-a

15. Suglasnost s Ustavom članka 239. stavaka 1. i 2. PZ-a (Glava 31., odjeljak »Opći uvjeti za izdavanje obaveznog prekršajnog naloga«) osporava Franjo Zubović.

Članak 239. PZ-a glasi:

»Članak 239.

(1) Ovlašteni tužitelji iz članka 109. stavka 1. točke 1. i 2. ovoga Zakona prije pokretanja prekršajnog postupka protiv počinitelja prekršaja obvezno će izdati prekršajni nalog (obavezni prekršajni nalog) za:

1. prekršaj propisan odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave,

2. prekršaj propisan zakonom za koji je kao kazna propisana samo novčana kazna do 5.000,00 kuna za fizičku osobu, do 10.000,00 kuna za počinitelja prekršaja fizičku osobu obrtnika i osobu koja obavlja drugu samostalnu djelatnost, do 15.000,00 kuna za pravnu osobu i do 5.000,00 kuna za odgovornu osobu u pravnoj osobi. Kod prekršaja pravne osobe i u njoj odgovorne osobe, obavezni prekršajni nalog izdat će se kada je uvjet iz ove točke ostvaren u odnosu na počinitelja pravnu osobu.

(2) Ovlašteni tužitelji iz članka 109. stavka 1. točaka 1. i 2. ovoga Zakona mogu izdati obavezni prekršajni nalog i ako je za prekršaj propisana novčana kazna veća od iznosa iz stavka 1. točke 2. ovoga članka, ali u tom slučaju za pojedinačni prekršaj ne može se utvrditi novčana kazna veća od iznosa iz stavka 1. točke 2. ovoga članka.

(3) Za prekršaje u stjecaju ovlašteni tužitelj je obvezan izdati prekršajni nalog samo kada su za to ostvareni uvjeti iz stavka 1. ovoga članka za sve prekršaje u stjecaju.

(4) Obaveznim prekršajnim nalogom osim novčane kazne može se izreći i oduzimanje predmeta prekršaja, imovinske koristi, paušalna svota troška izdavanja prekršajnog naloga do 200,00 kuna i stvarni troškovi nastali utvrđivanjem prekršaja upotrebom tehničkih sredstava ili provođenjem potrebnih analiza i vještačenja. Kada je za prekršaj propisana novčana kazna iznad 2.000,00 do 5.000,00 kuna, može se počinitelju izreći i zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom odnosno korištenje strane dozvole za upravljanje motornim vozilom na području Republike Hrvatske.

(5) U postupku izdavanja obaveznog prekršajnog naloga iz stavka 1. i 2. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i odredbe ovoga Zakona o izdavanju prekršajnog naloga, osim ako odredbama ovoga Zakona o izdavanju obaveznog prekršajnog naloga nije nešto drukčije određeno.

(6) Ovlašteni tužitelj može na mjestu počinjenja prekršaja izdati počinitelju prekršaja obavijest iz članka 234.a ovoga Zakona kad se obavezni prekršajni nalog i pripadajući zapisnici, potvrde i druga pripadajuća pismena sačinjavaju na elektroničkom uređaju u elektroničkom obliku.

(7) Ako je ovlašteni tužitelj umjesto prekršajnog naloga iz stavka 1. ovoga članka podnio optužni prijedlog, sud taj će optužni prijedlog odbaciti.

(8) Obavezni prekršajni nalog ne može se izdati protiv počinitelja prekršaja koji je u vrijeme počinjenja prekršaja bio maloljetnik.«

15.1. Predlagatelj ponavlja razloge osporavanja ustavnosti članka 239. PZ-a o kojima je Ustavni sud već zauzeo stajalište u rješenju broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. (jedan od predlagatelja u tom ustavnosudskom postupku bio je Franjo Zubović). Navodi da o obaveznom prekršajnom nalogu ni u jednom stupnju ne odlučuje nadležni prekršajni sud, što je u nesuglasnosti sa člankom 22. stavkom 2. Ustava.

Prijedlog nije osnovan.

15.2. Članak 239. PZ-a već je bio predmet ocjene suglasnosti s Ustavom u postupku pred Ustavnim sudom.

Rješenjem broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009. Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 239. PZ-a iz sljedećih razloga (točka II. 6.12.):

»U upravnom postupku sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti (članak 19. stavak 2. Ustava) osigurana je u upravnom sporu (Upravni sud Republike Hrvatske), a u prekršajnom postupku putem Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, kada taj sud ima zakonsko ovlaštenje da odlučuje o zakonitosti akata tijela državne uprave.

Prema stajalištu Ustavnog suda, članak 29. stavak 1. Ustava (Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela) ne može se tumačiti kao ustavna obveza suda da o pravima i obvezama fizičke ili pravne osobe odlučuje u svim stupnjevima postupka (za navesti je da o tim pravima i obvezama u prvom stupnju odluku većinom donose tijela državne uprave, a ne sud). Promatrano s aspekta članka 29. stavka 1. Ustava, odlučnim se pokazuje osiguranje kontrole akata putem neovisnog i nepristranog suda pune jurisdikcije. Time nije povrijeđeno načelo diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu (članak 4. stavak 1. Ustava).

Takvo stajalište prihvaća i Europski sud (predmet Bendenoun protiv Francuske, presuda od 24. veljače 1994. godine, predmet Čanady protiv Slovačke, presuda od 16. studenoga 2004. godine, predmet Malige protiv Francuske, presuda od 23. rujna 1998. godine).

Ustavni sud primjećuje da predlagatelj shvaća načelo diobe vlasti kao međusobno posve neovisno djelovanje triju grana državne vlasti. To je doslovno i mehaničko shvaćanje koje ne proizlazi iz sadržaja i smisla članka 4. Ustava, niti ga prihvaćaju pravna teorija i ustavnosudska praksa, jer su sve tri državne vlasti funkcionalno isprepletene i međusobno prožete mnoštvom najrazličitijih odnosa i međuutjecaja, s pretežitim ciljem uzajamnog nadzora (usp. odluka broj: U-I-659/1994 i dr. od 15. ožujka 2000. godine, 'Narodne novine' broj 31/00., točka II.3. obrazloženja ovog rješenja).

U prilog ovakvom tumačenju ide i promjena članka 4. Ustava Republike Hrvatske (Promjena Ustava Republike Hrvatske, 'Narodne novine' broj 113 od 16. studenoga 2000. godine), u kojem je dodan stavak 2. koji glasi:

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonom.

U odnosu na predlagateljev prigovor da se 'presuda' često donosi bez sudjelovanja ili znanja okrivljenika, za navesti je da predlagatelj zanemaruje konsenzualnu narav rješenja prekršajnog spora. Ako okrivljenik smatra da nije počinio prekršaj ili da je došlo do bilo kakve povrede materijalnog ili postupovnog prava ili da se prekršajni nalog ne temelji na odgovarajućim činjenicama, može unutar zakonom propisanih rokova odlučivanje o sporu podići na razinu sudskog odlučivanja.

Predlagatelj u odnosu na obavezni prekršajni nalog smatra da bi oblici prekršajnog postupka trebali biti jednakog sadržaja u svim postupcima koji se provode u odnosu na kažnjive radnje. Pri tome predlagatelj zanemaruje načela razmjernosti i ekonomičnosti koja utječu na način ostvarivanja Ustavom zajamčenih prava i sloboda. Obavezni prekršajni nalog izdaje se za prekršaje povodom kojih je okrivljeniku moguće izreći novčanu kaznu do 2.000,00 kuna. Radi efikasnosti i skraćivanja duljine postupaka, PZ-om je propisan oblik obaveznog prekršajnog naloga u kojemu su trajanje, oblik postupka i ljudski resursi u razmjernosti s težinom prekršaja.

Ustavni sud stoga utvrđuje da je članak 239. PZ-a u suglasnosti s načelima vladavine prava, diobe vlasti i prava na pravično suđenje te s člankom 6. Konvencije.«

Rješenjem broj: U-I-6110/2010 i U-I-6352/2010 od 14. prosinca 2010. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 239. PZ-a.

Rješenjem broj: U-I-6660/2014 od 25. studenoga 2014. Ustavni sud također nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 239. PZ-a.

15.3. Na temelju članka 54. Ustavnog zakona, Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona s Ustavom i u slučaju kada je određeni zakon već ranije bio predmet ustavnosudske ocjene.

U provedenom ustavnosudskom postupku utvrđeno je da predlagatelj u svom podnesku nije naveo nove razloge zbog kojih bi trebalo preispitati prethodno neprihvaćanje prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 239. PZ-a niti je Ustavni sud utvrdio da su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene njegova stajališta obrazloženog u rješenjima od 19. lipnja 2009., 14. prosinca 2010. i 25. studenoga 2014.

15.4. Ustavni sud ističe da je osporeni članak 239. PZ-a mijenjan tri puta: ZIDPZ-om:39/13, ZIDPZ-om:157/13 i ZIDPZ-om:110/15. ZIDPZ-om:39/13 članak 239. u cijelosti je izmijenjen, međutim, u sadržajnom smislu izmijenjeni članak supstancijalno se ne razlikuje od osporenog članka 239. PZ-a. ZIDPZ-om:157/13 u članku 239. stavku 2. riječi: »članka 109. stavaka 1. i 2.« zamijenjene su riječima: »članka 109. stavka 1. točaka 1. i 2.«. ZIDPZ-om:110/15 osporenom članku 239. dodan je novi stavak 6., kojim je propisano da ovlašteni tužitelj može na mjestu počinjenja prekršaja počinitelju prekršaja izdati obavijest iz članka 234.a PZ-a kad se obvezni prekršajni nalog i pripadajuća dokumentacija sačinjavaju na elektroničkom uređaju u elektroničkom obliku. Stoga Ustavni sud utvrđuje da navedene izmjene članka 239. PZ-a ne predstavljaju nove okolnosti zbog kojih bi Ustavni sud trebao preispitati svoja stajališta iz rješenja broj: U-I-4433/2007 i dr. od 19. lipnja 2009., broj: U-I-6110/2010 i U-I-6352/2010 od 14. prosinca 2010. i broj: U-I-6660/2014 od 25. studenoga 2014.

16. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da prijedlozi predlagatelja nisu osnovani niti su u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjena prethodno navedenih stajališta Ustavnog suda usvojenih tijekom dosadašnjih ocjena ustavnosti pojedinih zakonskih odredaba iz područja prekršajnopravnog zakonodavstva. Stoga je o tim prijedlozima na temelju članaka 43. stavka 1. i 54. Ustavnog zakona riješeno kao u izreci rješenja.

17. Odluka o objavi rješenja (točka II. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: U-I-5840/2013

U-I-202/2014

U-I-452/2014

U-I-2345/2015

U-I-3469/2015

Zagreb, 27. rujna 2016.

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.

91 12.10.2016 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-5840/2013 i dr. od 27. rujna 2016. 91 12.10.2016 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-5840/2013 i dr. od 27. rujna 2016.