VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

674

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marine Kosović Marković, predsjednice vijeća, Lidije Vukičević i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te više sudske savjetnice Tatjane Ilić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, kojeg zastupa Irena Brezovečki dip. iur. po generalnoj punomoći broj: Su-511/2013, protiv rješenja tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Zagreb, Roberta Frangeša Mihanovića 9, klasa: UP/I-344/03-16-11/252, urbroj: 376-10/ZO-16-9(HP) od 12. kolovoza 2016., radi prisilnog izvršenja rješenja, na sjednici vijeća održanoj 2. ožujka 2017.

presudio je

I. Tužbeni zahtjev se usvaja.

Poništava se rješenje o prisilnom izvršenju Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, klasa: UP/I-344/03-16-11/252, urbroj: 376-10/ZO-16-9(HP) od 12. kolovoza 2016.

II. Ova će se presuda objaviti u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem o prisilnom izvršenju utvrđuje se da tužitelj nije postupio sukladno članku 28. stavku 4., članku 29. stavku 1. i 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama i članku 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta (točka 1.). Točkom 2. izreke osporenog rješenja utvrđuje se da tužitelj nije postupio po točkama 2. i 3. izvršnog rješenja inspektora elektroničkih komunikacija od 2. kolovoza 2016., klasa: UP/I-344-03/16-11/252, urbroj: 376-10/ZO-16-7(HP). Točkom 3. izreke naprijed navedenog rješenja odgovornoj osobi izvršenika Dijani (Nijaz) Soldo izriče se novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn, te se nadalje nalaže tužitelju da u roku od pet dana od dana primitka tog rješenja postupi sukladno odredbi članka 28. stavka 4. i članku 29. stavku 1. i 2. ZEK-a te članku 4. Pravilnika o potvrdi i nadnadi za pravo puta na način da plati naknadu za pravo puta Općini Privlaka (točka 4.). Točkom 5. ponovno se nalaže tužitelju da dostavi tuženiku dokaze o ispunjenju svojih obveza pod prijetnjom izricanja odgovornoj osobi izvršenika novčane kazne u iznosu od 100.000,00 kn.

Tužitelj u tužbi navodi da je 17. veljače 2016. tuženik izdao potvrdu o pravu puta za cijelo administrativno područje Općine Privlaka. Sukladno toj potvrdi tužitelj je izvršio plaćanje za pravo puta za 2016. godinu. Dana 1. srpnja 2016. tuženik je otvorio postupak inspekcijskog nadzora radi provjere poštivanja odredbi članka 28. stavka 4. i članka 29. ZEK-a. Tuženik se očitovao tužitelju nakon čega je tužitelj pozivom na odredbu članka 139. Zakona o općem upravnom postupku donio 2. kolovoza 2016. rješenje o izvršenju, a nakon toga rješenje o prisilnom izvršenju odnosno osporeno rješenje. Smatra da tuženik nije imao zakonsku osnovu za donošenje rješenja o prisilnom izvršenju zbog nepostupanja po točki 2. i 3. izreke rješenja od 2. kolovoza 2016., jer potvrda o pravu puta nije upravni akt već je riječ o izdavanju uvjerenja iz odredbe članka 172. stavka 2. ZUP-a (»Narodne novine«, broj 53/91.), odnosno članka 160. stavka 1. danas važećeg ZUP-a. Smatra da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer je platio naknadu za pravo puta za sve čestice za koje je izdana potvrda o pravu puta, a koje se nalaze u vlasništvu ili pod upravom Općine Privlaka. Postupio je u cijelost u skladu s odredbom članka 28. stavka 4. ZEK-a te predlaže da se osporeno rješenje poništi.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da pravilno tužitelj ističe da potvrda o pravu puta nije upravni akt kojim bi se u upravnom postupku odlučivalo o kakvom pravu, obvezi ili pravnom interesu stranaka u postupku. Međutim, sukladno odredbi članka 28. stavka 4. ZEK-a tužitelj je obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta. Stoga je inspektor sukladno odredbi članka 112. stavka 1. točke 8. ZEK-a imao ovlaštenje narediti usklađivanje obavljene djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža i usluga s odredbama ZEK-a. Kako je tužitelj ne plaćanjem zakonske naknade za pravo puta postupio suprotno odredbama ZEK-a, to su se stekli uvjeti za donošenje osporenog rješenja. Tužitelj pogrešno smatra da je dužan platiti samo naknadu za pravo puta za one čestice za koje je postupanjem s povjerenjem u zemljišne knjige mogao utvrditi da je Općina Privlaka upisana kao vlasnik. Predlaže da tužbu odbiti.

Dijana Soldo iz Samobora u odgovoru na tužbu navodi da je rješenje nezakonito te se pridružuje navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja te predlaže osporeno rješenje poništiti.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Osporenim rješenjem o prisilnom izvršenju utvrđuje se da tužitelj nije postupio po točkama 2. i 3. izvršnog rješenja inspektora elektroničkih komunikacija, klasa: UP/I-344-03/16-11/252, urbroj: 376-10/ZO-16-7(HP) od 2. kolovoza 2016., zbog čega je odgovornoj osobi tužitelja izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 kn te ujedno tužitelju ponovno naloženo da postupi sukladno odredbi članka 28. stavku 4. i članku 29. stavku 1. i 2. Zakona o elektroničkim komunikacijama i članku 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta pod prijetnjom izricanja daljnjih novčanih kazni odgovornoj osobi.

Međutim, presudom ovog Suda, broj: UsII-140/16 od 2. ožujka 2017., poništeno je rješenje o izvršenju, klasa: UP/I-344-03/16-11/252, urbroj: 376-10/ZO-16-7(HP) od 2. kolovoza 2016., za koje se u osporenom rješenju navodi da se izvršava, pa se ni osporeno rješenje ne može ocijeniti zakonitim.

Naime, sud je u presudi, broj: UsII-140/16 od 2. ožujka 2017., utvrdio da nije bilo mjesta donošenju rješenja o izvršenju od 2. kolovoza 2016., jer se njime izvršava akt kojim je tužitelju naloženo dostavljanje određene dokumentacije i dokaza, odnosno akt koji po svom sadržaju nije upravni akt, pa stoga isto ne može niti biti predmetom izvršenja u smislu odredbe članka 139. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 47/09.), kako je to sve Sud obrazložio u naprijed navedenoj presudi. Obveze koje se tiču dostave određene dokumentacije odnosno dokaza ne predstavljaju rješavanje u određenoj upravnoj stvari već se radi o postupovnom pitanju, pozivu za dostavu određenih dokaza, zbog čega se takav akt niti ne može izvršavati u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku. Također, niti akt, potvrda o pravu puta, koja po svom sadržaju ne predstavlja upravni akt kakvog ima u vidu Zakon o općem upravnom postupku, ne izvršava se na način kako to nalažu odredbe Zakona o općem upravnom postupku o izvršenju upravnih akata.

Slijedom navedenog, Sud je na temelju odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 20/10., 143/12., 152/14. i 94/16.) odlučio kao u izreci.

Odluka o objavi presuda u »Narodnim novinama« temelji se na odredbi članka 14. stavak 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama.

Broj: UsII-142/16-8

Zagreb, 2. ožujka 2017.

Predsjednica vijeća
Marina Kosović Marković, v. r.