USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

683

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), na sjednici održanoj 7. ožujka 2017. donio je

ODLUKU

I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom te se ukida Zakon o pravobranitelju za djecu (»Narodne novine« broj 96/03.).

II. Ukinuti Zakon o pravobranitelju za djecu prestaje važiti 1. kolovoza 2017.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Zakon o pravobranitelju za djecu donio je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 29. svibnja 2003. Objavljen je u »Narodnim novinama« broj 96 od 10. lipnja 2003., a stupio je na pravnu snagu 18. lipnja 2003.

1.1. Hrvatski sabor je na sjednici održanoj 21. listopada 2011. donio Zakon o pučkom pravobranitelju, koji je objavljen u »Narodnim novinama« broj 125/11. Tim zakonom bilo je propisano sljedeće:

»Stupanje na snagu Zakona

Članak 49.

(1) Danom stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju važiti:

– Zakon o pučkom pravobranitelju ('Narodne novine' br. 60/92.),

– Zakon o pravobranitelju za djecu ('Narodne novine' br. 96/03.),

– odredbe članka 19. – 26. i članka 42. stavka 1. Zakona o ravnopravnosti spolova ('Narodne novine' br. 82/08.) koje se odnose na pravobranitelja za ravnopravnost spolova,

– Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom ('Narodne novine' br. 107/07.), te

– Uredba o osnivanju Centra za ljudska prava ('Narodne novine' br. 65/05. i 19/10.).

(2) Podzakonski propisi i opći akti doneseni na temelju propisa iz stavka 1. ovoga članka ostaju na snazi do donošenja podzakonskih propisa i općih akata na temelju ovoga Zakona, osim ako nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.

(3) Pučki pravobranitelj donijet će Poslovnik o radu i Pravilnik o unutarnjem redu prema odredbama ovoga Zakona u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

Članak 50.

Danom stupanja na snagu ovoga Zakona svi poslovi koji su posebnim zakonima stavljeni u djelokrug pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pravobraniteljice za djecu i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom prelaze u nadležnost pučkog pravobranitelja.«

Članak 51.

Predmeti zaprimljeni u uredima pučkog pravobranitelja, pravobraniteljice za djecu, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom do 30. lipnja 2012. dovršit će se po odredbama:

– Zakona o pučkom pravobranitelju ('Narodne novine' br. 60/92.),

– Zakona o pravobranitelju za djecu ('Narodne novine' br. 96/03.),

– Zakona o ravnopravnosti spolova ('Narodne novine' br. 82/08.) te

– Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom ('Narodne novine' br. 107/07.).

Članak 52.

Ovaj Zakon stupa na snagu 1. srpnja 2012., a objavit će se u 'Narodnim novinama'.«

Slijedom navedenog, s danom stupanja na snagu citiranog Zakona o pučkom pravobranitelju (u daljnjem tekstu: ZoPP/11) prestao bi važiti Zakon o pravobranitelju za djecu, a svi poslovi pravobranitelja za djecu prešli bi u nadležnost pučkog pravobranitelja.

1.2. Odlukom broj: U-I-5654/2011 od 15. veljače 2012. (»Narodne novine« broj 20/12.) Ustavni sud je utvrdio da ZoPP/11 nije donesen u postupku koji je propisan člankom 83. stavkom 2. Ustava te da ne može stupiti na snagu. Time ne mogu stupiti na snagu prijelazne i završne odredbe zakona niti odredbe o prestanku važenja onih zakona (ili dijelova zakona) kojima je uređen djelokrug, način rada i uvjeti izbora odnosno razrješenja tzv. posebnih pravobranitelja.

Slijedom navedenog, na snagu nije stupila ni odredba ZoPP-a/11 o prestanku važenja Zakona o pravobranitelju za djecu (članak 49. stavak 1. alineja 2. ZoPP-a/11) i Zakon o pravobranitelju za djecu nije prestao važiti.

1.3. Hrvatski sabor je 29. lipnja 2012. donio Zakon o pučkom pravobranitelju (»Narodne novine« broj 76/12.; u daljnjem tekstu: ZoPP/12), koji je stupio na pravnu snagu 9. srpnja 2012.

ZoPP-om/12 nije propisan prestanak važenja zakona (ili dijelova zakona) kojima je uređen djelokrug, način rada i uvjeti izbora odnosno razrješenja tzv. posebnih pravobranitelja (među njima i pravobranitelja za djecu), niti »integracija« posebnih pravobranitelja i pučkog pravobraniteljstva. Propisana je njihova međusobna suradnja uz zadržavanje postojeće institucionalne samostalnosti. Člankom 1. ZoPP-a/12 propisano je:

»Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju djelokrug i način rada, uvjeti za izbor i razrješenje pučkog pravobranitelja i njegovih zamjenika te suradnja s pravobraniteljem za djecu, pravobraniteljem za ravnopravnost spolova i pravobraniteljem za osobe s invaliditetom (u daljnjem tekstu: posebni pravobranitelji).«

Slijedom navedenog, u vrijeme donošenja ove odluke Zakon o pravobranitelju za djecu je na pravnoj snazi.

2. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o pravobranitelju za djecu, zbog formalne nesuglasnosti s Ustavom, podnio je Petar Marija Radelj iz Zagreba (u daljnjem tekstu: predlagatelj).

3. Ustavni sud je izvršio uvid u obrazloženje Prijedloga Zakona o pravobranitelju za djecu i u Konačni prijedlog Zakona o pravobranitelju za djecu (P.Z. 551) kojeg je Vlada Republike Hrvatske 24. ožujka 2003. uputila Hrvatskom saboru, kao i u preslike fonograma rasprave i glasovanja na sjednici Hrvatskog sabora održanoj 29. svibnja 2003., na kojoj je taj zakon donesen.

4. Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99. 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzela se sutkinja Ingrid Antičević Marinović te sudac Josip Leko.

II. PRIGOVORI PREDLAGATELJA

5. Predlagatelj smatra da je Zakon o pravobranitelju za djecu organski zakon u smislu članka 83. stavka 2. Ustava, zbog čega su za njegovo donošenje u 4. sazivu Hrvatskog sabora (2. veljače 2000. – 17. listopada 2003.), koji je brojio ukupno 151 zastupnika, bili potrebni glasovi 76 zastupnika. Tvrdi da je osporeni zakon donesen »običnom« većinom od 62 glasa »za«, uz 38 glasova »protiv« i 2 suzdržana.

Zbog toga drži da je osporeni zakon donesen manjim brojem glasova od broja potrebnog za donošenje organskih zakona i predlaže pokretanje ustavnosudskog postupka i ukidanje zakona u cijelosti.

III. OCJENA USTAVNOG SUDA

6. Kad je Ustavni sud u predmetu broj: U-I-5654/2011 ocjenjivao formalnu suglasnost ZoPP-a/11 s Ustavom, radi zauzimanja stajališta o spornom ustavnopravnom pitanju (Je li ZoPP/11 organski zakon?) – odgovorio je na dva prethodna pitanja:

1) Razrađuje li ZoPP/11 Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode?

2) Razrađuje li ZoPP/11 ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela?

Analizirajući ta pitanja Ustavni sud je pošao od sadržaja članka 83. stavka 2. Ustava, koji glasi:

»Članak 83.

(...)

Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

(...)«

6.1. U odluci broj: U-I-5654/2011 od 15. veljače 2012. (»Narodne novine« broj 20/12.), te odgovarajući na prvo pitanje (Razrađuje li ZoPP/11 Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode?) Ustavni sud je utvrdio da ZoPP/11 u članku 1. uređuje djelokrug i način rada te uvjete za izbor i razrješenje pučkog pravobranitelja i njegovih zamjenika – i zauzeo je stajalište da ZoPP/11 u aspektu razrade Ustavom utvrđenih ljudskih (osobnih i političkih) prava i temeljnih sloboda, nema obilježja organskog zakona u smislu članka 83. stavka 2. Ustava.

6.2. Odgovarajući na drugo pitanje (Razrađuje li ZoPP/11 ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela?), nakon prikaza ustavnog razvitka institucije pučkog pravobranitelja od 1990. do 2012., Ustavni sud je istaknuo:

»11.1. Iz prethodnog je prikaza razvidno da je Promjenom Ustava/2010 bitno promijenjen ustavni položaj institucije pučkog pravobranitelja u Republici Hrvatskoj.

Kao opunomoćenik Hrvatskog sabora, pučki pravobranitelj danas ima zaštitnu, ali i novu, aktivnu ulogu 'promicatelja' ljudskih prava i sloboda utvrđenih ne samo Ustavom i domaćim zakonima, nego i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska.

Uz njegovu novu ustavnu ulogu 'promicatelja' ljudskih prava i sloboda, istodobno je otvorena ustavna mogućnost da se zakonom, radi zaštite temeljnih ustavnih prava, pučkom pravobranitelju 'mogu povjeriti i određene ovlasti u odnosu na pravne i fizičke osobe'. Time je otvorena zakonodavna mogućnost da se pučkom pravobranitelju, primjerice, prizna ovlast pokretanja postupaka radi ispitivanja povreda ustavnih i zakonskih prava, ovlast predlaganja pokretanja kaznenog, prekršajnog ili disciplinskog postupka utvrdi li on da su u konkretnom slučaju povrijeđena prava podnositelja pritužbe, i slično.

Nadalje, područje rada pučkog pravobranitelja, koje je početno obuhvaćalo samo tijela državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti (u koja su od 2001. izrijekom uvrštena i tijela lokalne i područne /regionalne/ samouprave), proširilo se Promjenom Ustava/2010 na sva 'državna tijela'.

Pučkom pravobranitelju se Promjenom Ustava/2010 prvi put, na ustavnoj razini, priznala 'samostalnost i neovisnost u radu'.

Konačno, Promjenom Ustava/2010 pučkom se pravobranitelju prvi put, na ustavnoj razini, priznao 'imunitet kao i zastupnicima u Hrvatskom saboru'.

11.2. Ustavni sud nadalje primjećuje ... da se osporenim Zakonom o pučkom pravobranitelju predviđa sveobuhvatno preustrojstvo pučkog pravobraniteljstva u Republici Hrvatskoj. Tako se danom stupanja na snagu tog zakona bitno mijenja sadašnji pravni položaj pravobraniteljice za djecu, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom te njihovih zamjenika ... Na dan stupanja na snagu Zakona o pučkom pravobranitelju prestaju važiti svi mjerodavni zakoni koji su danas na snazi, to jest Zakon o pučkom pravobranitelju ('Narodne novine' broj 60/92.), Zakon o pravobranitelju za djecu ('Narodne novine' broj 96/03.), odredbe ... Zakona o ravnopravnosti spolova ('Narodne novine' broj 82/08.) koje se odnose na pravobranitelja za ravnopravnost spolova, Zakon o pravobranitelju za osobe s invaliditetom ('Narodne novine' broj 107/07.) te Uredba o osnivanju Centra za ljudska prava ('Narodne novine' broj 65/05. i 19/10.) (članak 49. Zakona), a svi poslovi koji su tim posebnim zakonima stavljeni u djelokrug pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, pravobraniteljice za djecu i pravobraniteljice za osobe s invaliditetom prelaze u nadležnost pučkog pravobranitelja (članak 50. Zakona).

11.3. Polazeći od prethodnih činjenica, Ustavni sud utvrđuje da je pučki pravobranitelj državno tijelo osnovano Ustavom. Osporeni Zakon o pučkom pravobranitelju donesen je poslije Promjene Ustava/2010 kojom su bitno izmijenjene ustavne ovlasti pučkog pravobranitelja i izrijekom je utvrđena njegova samostalnost i neovisnost u radu. Osim toga, sam osporeni Zakon o pučkom pravobranitelju razrađuje ustrojstvo, djelokrug i način rada tog državnog tijela na način kojim se bitno mijenja sadašnji položaj pučkog pravobraniteljstva u Republici Hrvatskoj.

Stoga se osporeni Zakon o pučkom pravobranitelju mora smatrati 'organskim', to jest takvim koji uređuje ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela u smislu članka 83. stavka 2. Ustava. Drugim riječima, za pravovaljano donošenje osporenog Zakona o pučkom pravobranitelju bila je potrebna 'većina glasova svih zastupnika' u smislu članka 83. stavka 2. Ustava.

12. Ustavni sud podsjeća da je za Zakon o pučkom pravobranitelju glasovalo 76 zastupnika, a da je 'većina glasova svih zastupnika' u 6. sazivu Hrvatskog sabora iznosila 77 (...)«

Ustavni sud je, dakle, zauzeo stajalište da je ZoPP/11 organski zakon jer uređuje ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela u smislu članka 83. stavka 2. Ustava, što znači da je pučki pravobranitelj državno tijelo u smislu članka 83. stavka 2. Ustava.

7. Dajući takvu ocjenu o instituciji pučkog pravobranitelja (odnosno o zakonu kojim je ta institucija uređena), Ustavni sud je ustanovio mjerila koja mogu biti primjenjiva i kod prosudbe pravne naravi institucija tzv. posebnih pravobranitelja – time i za prosudbu pravne naravi zakona kojima je uređen djelokrug, način rada i uvjeti izbora odnosno razrješenja tih pravobranitelja, među njima i pravobranitelja za djecu.

Stoga je u ovom ustavnosudskom postupku i u razmatranju spornog ustavnopravnog pitanja konkretnog slučaja: Je li osporeni Zakon o pravobranitelju za djecu organski zakon koji uređuje ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela u smislu članka 83. stavka 2. Ustava? – Ustavni sud imao u vidu stajališta izražena o pravnoj naravi institucije pučkog pravobranitelja u predmetu broj: U-I-5654/2011.

7.1. Ustavni sud napominje da je nakon odluke o ZoPP-u/11 uslijedilo donošenje ZoPP-a/12, koji je, za razliku od prethodnog zakona, napustio koncept »integracije« posebnih pravobranitelja u pučko pravobraniteljstvo. Posebni pravobranitelji su zadržali svoju samostalnost uz obvezu suradnje s pučkim pravobraniteljem na osnovi sporazuma o međuinstitucionalnoj suradnji sukladno načelima komplementarnosti, međusobnog uvažavanja i djelotvornosti u zaštiti i promicanju ljudskih prava te uz planiranje zajedničkih aktivnosti i postupanja u pojedinačnim slučajevima, te uz kontinuirano održavanje sastanaka, zajedničke istupe u javnosti, suradnju s medijima, suradnju pri izradi izvješća i analiza te suradnju na edukaciji zaposlenih (članci 1. i 32. ZoPP-a/12).

U svemu ostalom, položaj pučkog pravobranitelja uređen ZoPP-om/12 jednak je uređenju iz ZoPP-a/11.

8. U razmatranju položaja pravobranitelja za djecu u konkretnom slučaju, potrebno je odgovoriti na pitanje: Razrađuje li Zakon o pravobranitelju za djecu Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode?

Ustavni sud pošao je od članka 1. Zakona o pravobranitelju za djecu koji glasi:

»Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuje djelokrug i način rada te uvjeti za imenovanje i razrješenje pravobranitelja za djecu i njegovih zamjenika.«

Na temelju citirane odredbe Ustavni sud zaključuje da Zakon o pravobranitelju za djecu prema kriteriju razrade Ustavom utvrđenih ljudskih (osobnih i političkih) prava i temeljnih sloboda, nema obilježja organskog zakona u smislu članka 83. stavka 2. Ustava.

9. Odgovor na drugo pitanje (Razrađuje li Zakon o pravobranitelju za djecu ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela?) čini se jednostavnim, s obzirom da je člankom 1. Zakona o pravobranitelju za djecu izričito propisano da se zakonom »uređuje djelokrug i način rada te uvjeti za imenovanje i razrješenje pravobranitelja za djecu (...)«.

Međutim, ta zakonska odredba ne daje odgovor na pitanje može li se pravobranitelj za djecu smatrati državnim tijelom u smislu članka 83. stavka 2. Ustava.

9.1. Člankom 4. stavcima 1. i 3. Zakona o pravobranitelju za djecu propisano je:

»Članak 4.

(1) Pravobranitelja za djecu imenuje i razrješava Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.

(...)

(3) Pravobranitelj za djecu i njegovi zamjenici dužnosnici su Republike Hrvatske, imenuju se na vrijeme od osam godina i mogu biti ponovno imenovani.«

Iz navedenog slijedi da pravobranitelja za djecu imenuje Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Prema izričitoj zakonskoj odredbi, pravobranitelj za djecu je »dužnosnik Republike Hrvatske«.

Člankom 1. Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika (»Narodne novine« broj 101/98., 135/98., 105/99., 25/00., 73/00., 131/00., 30/01., 59/01., 114/01., 153/02., 154/02., 163/03., 16/04., 30/04., 105/04., 187/04., 92/05., 121/05., 136/05., 151/05., 141/06., 17/07., 34/07., 82/07., 107/07., 60/08., 38/09., 150/11., 22/13., 102/14., 103/14., 3/15. i 93/16.) propisano je (u relevantnom dijelu):

»Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju obveze i prava državnih dužnosnika (u daljnjem tekstu: 'dužnosnici') u tijelima državne vlasti.

Dužnosnici u smislu ovoga Zakona jesu:

(...)

– pučki pravobranitelj i njegovi zamjenici,

– pravobranitelj za djecu i njegovi zamjenici,

– pravobranitelj za ravnopravnost spolova i njegovi zamjenici,

– pravobranitelj za osobe s invaliditetom i njegovi zamjenici,

(...)«

Slijedi da je pravobranitelj za djecu imenovani državni dužnosnik, a budući da se citirana odredba Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika odnosi na »državne dužnosnike u tijelima državne vlasti«, proizlazi da je (i) pravobranitelj za djecu tijelo državne vlasti.

9.2. U pogledu obuhvata ljudskih prava i sloboda koja promiče pravobranitelj za djecu, riječ je o pravima i slobodama koja su utvrđena Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i slobodama koje je prihvatila Republika Hrvatska (članak 93. stavak 1. Ustava; članak 2. Zakona o pravobranitelju za djecu), time da pravobranitelj za djecu primarno djeluje u područjima koja se reflektiraju na prava, slobode i položaj djece, kao specifične i iznimno ranjive društvene skupine.

Pravobranitelj za djecu samostalan je i neovisan u svojem radu i djelovanju (članak 93. stavak 3. Ustava; članak 3. Zakona o pravobranitelju za djecu).

9.3. Pravobranitelj za djecu u obavljanju poslova iz svojeg djelokruga ovlašten je upozoravati, predlagati i davati preporuke (članak 10. osporenog Zakona o pravobranitelju za djecu) tijelima državne uprave, tijelima lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnim i fizičkim osobama. Ako ta tijela i pravne osobe ne postupe u propisanom roku, pravobranitelj za djecu o tome obavještava tijelo koje obavlja nadzor nad njihovim radom, a ako ga to tijelo u roku od 8 dana ne izvijesti o utvrđenim činjenicama i poduzetim mjerama pravobranitelj za djecu obavještava Vladu Republike Hrvatske. Pravobranitelj za djecu ima pravo na dostupnost i uvid u sve podatke, informacije i akte koji se odnose na prava i zaštitu djece bez obzira na stupanj njihove tajnosti, kao i pravo pristupa u prostorije i uvid u način ostvarivanja brige o djeci koja borave ili su privremeno odnosno trajno smještena kod fizičkih i pravnih osoba i drugih pravnih subjekata na temelju posebnih propisa. Izvješće o uvidu pravobranitelj za djecu dostavlja tijelu koje obavlja nadzor nad radom tih osoba, a tijelo koje obavlja nadzor dužno je u roku od 30 dana od dana zaprimanja izvješća, u hitnim slučajevima bez odgode, izvijestiti pravobranitelja za djecu o poduzetim radnjama. Ako izvješće ne dostavi u propisanom roku, pravobranitelj za djecu će o tome obavijestiti Vladu Republike Hrvatske i sredstva javnog priopćavanja (članci 10. – 13. Zakona o pravobranitelju za djecu).

Područje djelovanja pravobranitelja za djecu uže je, po naravi stvari, od područja djelovanja pučkog pravobranitelja, potencijalno je usmjereno prema istom krugu tijela odnosno osoba, ali je način djelovanja pravobranitelja za djecu manje izravan i formalan, a učinkovitost je u znatnijoj mjeri oslonjena na autoritet državnih tijela s nadzornim ovlastima odnosno na autoritet Vlade Republike Hrvatske te na javni utjecaj medija.

9.4. Prilikom podnošenja Hrvatskom saboru Prijedloga Zakona o pravobranitelju za djecu u rujnu 2002., kao ni prilikom podnošenja Konačnog prijedloga u ožujku 2003., Vlada Republike Hrvatske nije u svojem obrazloženju posebice isticala pravnu narav predloženog zakona i potrebu donošenja u postupku propisanom za donošenje organskih zakona (članak 83. stavak 2. Ustava). U obrazloženju Prijedloga Zakona o pravobranitelju za djecu je navedeno:

»Radna tijela Hrvatskog sabora – Odbor za obitelj, mladež i šport i Odbor za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, u okviru svog djelokruga prate i područja vezana za prava djeteta i njihovo poštivanje.

Pri Vladi Republike Hrvatske postoje dva radna tijela koja u svom djelokrugu rada obuhvaćaju brigu o djeci: Vijeće za djecu i Povjerenstvo Vlade RH za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži i zaštitu djece s poremećajem u ponašanju.

Mnoga tijela državne uprave imaju poslove i zadatke u svom djelokrugu koji se odnose na brigu i skrb o djeci: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, Ministarstvo prosvjete i športa, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo unutarnjih poslova, ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i dr.

Pri redovnim općinskim sudovima, županijskim sudovima i Vrhovnom sudu Republike Hrvatske postoje posebni odjeli ili suci za mladež, a državni odvjetnici su specijalizirani u odjelima za mladež ...

Pitanjima brige, skrbi i zaštite djece bave se također tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave kao i brojne nevladine udruge.

Prilikom rasprave o redovitom godišnjem izvješću o radu pučkog pravobranitelja, Hrvatski sabor je na 3. sjednici 20. travnja 2000. god., na prijedlog Odbora za rad, socijalnu politiku i zdravstvo, donio zaključak kojim Vladi Republike Hrvatske preporučuje da u skladu s Konvencijom o pravima djeteta i Preporukom vijeća Europe 1460 (2000), sa svrhom potpunije zaštite djece, pripremi zakonske i financijske pretpostavke za uspostavu institucije pravobranitelja za djecu.

(...)

Člankom 4. Konvencije o pravima djeteta, države stranke se obvezuju poduzeti sve odgovarajuće zakonodavne, upravne i druge mjere za primjenu prava priznatih u Konvenciji, a Preporukom Parlamentarne skupštine Vijeća Europe 1460 (2000) traži se osnivanje posebnog tijela za zaštitu i promicanje prava djece.

Osim toga, prilikom razmatranja Inicijalnog izvješća Republike Hrvatske prema Konvenciji o pravima djeteta pred Odborom za prava djeteta, isti preporuča da se razmotri mogućnost osnivanja posebnog neovisnog nadzornog tijela, bilo u okviru postojećeg Ureda pučkog pravobranitelja, bilo kao posebno tijelo ...

... Treba istaknuti da Republika Hrvatska kao članica Vijeća Europe, te tranzicijska zemlja koja nastoji pristupiti različitim europskim integracijama pred sobom ima i niz dodatnih ciljeva koji proizlaze iz zahtjevnijih europskih standarda zaštite i dobrobiti djece (...)

... Iako se kroz mnogobrojne akte dopušta veća autonomija država članica na području socijalne politike u širem smislu riječi, ipak treba naglasiti da za dobrobit Republike Hrvatske temeljne standarde treba slijediti što je moguće više, konkretizirajući ih temeljem iskustava drugih zemalja.

(...)

Pravobranitelj za djecu djeluje na osnovi nekoliko temeljnih načela, od kojih je neovisnost i samostalnost na prvom mjestu. U tom smislu, nužno je osiguravanje njegove slobode u određivanju zadataka i prioriteta svoga rada i neovisnosti od državne uprave, zakonodavstva i političkih stranaka.

Također mu je nužno omogućiti usku suradnju s tijelima državne uprave i jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave, koja uključuje i mogućnost nekažnjenog kritiziranja njihovog rada.«

Zakon o pravobranitelju za djecu i drugi zakoni o posebnim pravobraniteljima, za razliku od ZoPP-a/11 odnosno ZoPP-a/12, nisu mijenjani nakon Promjene Ustava Republike Hrvatske od 16. lipnja 2010. pa u pogledu položaja posebnih pravobranitelja od 2003. do danas nema nikakvih promjena.

10. Iz svega izloženog proizlazi da se osporenim Zakonom o pravobranitelju za djecu uređuje ustrojstvo, djelokrug i način rada državnog tijela.

Ustavni zahtjev o načinu donošenja organskih zakona ne odnosi se samo na državna tijela osnovana Ustavom, već na sva državna tijela.

Stoga je za donošenje Zakona o pravobranitelju za djecu bila potrebna većina glasova svih zastupnika u Hrvatskom saboru, u smislu članka 83. stavka 2. Ustava.

11. Ustavni sud je uvidom u fonogram 32. sjednice 4. saziva Hrvatskog sabora od 29. svibnja 2003. utvrdio da je osporeni Zakon o pravobranitelju za djecu donesen sa 62 glasa »za«, 38 glasova »protiv« i 2 suzdržana, to jest većinom koja je propisana člankom 82. Ustava (»običnom« većinom).

Imajući u vidu sva prethodno izložena razmatranja, ta okolnost, prema ocjeni Ustavnog suda, osporeni Zakon o pravobranitelju za djecu čini, u formalnom smislu, nesuglasnim s Ustavom.

12. Slijedom navedenog, na temelju članka 55. stavaka 1. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.

13. Odluka o prestanku važenja osporenog Zakona o pravobranitelju za djecu (točka II. izreke) temelji se na članku 55. stavku 2. Ustavnog zakona.

14. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-4301/2005
Zagreb, 7. ožujka 2017.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.