Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-252/1996 i dr. od 6. lipnja 2017. i tri Izdvojena mišljenja

NN 60/2017 (23.6.2017.), Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-252/1996 i dr. od 6. lipnja 2017. i tri Izdvojena mišljenja

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1375

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Snježana Bagić, zamjenica predsjednika, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, odlučujući o zahtjevu za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) odnosno rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 6. lipnja 2017. donio je

ODLUKU

Odbija se zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 20. Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom (»Narodne novine« broj 32/96.).

i

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 3. stavka 2., članka 7., članka 9., članka 10., članka 11., članka 12., članka 20., članka 23. stavka 2., članka 25. stavka 2., članka 29. stavka 2. i članka 30. Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, kao ni Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom u cjelini.

II. Ova odluka i rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom (u daljnjem tekstu: UZoSMKS) donesen je na sjednici Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske (u Trećem sazivu), održanoj 19. travnja 1996., objavljen je u »Narodnim novinama« broj 32 od 26. travnja 1996., a stupio je na snagu danom proglašenja.

Nakon toga, do donošenja ove odluke i rješenja, UZoSMKS nije mijenjan odnosno dopunjavan.

2. Pedeset zastupnika Četvrtog saziva Hrvatskog sabora (u daljnjem tekstu: podnositelji zahtjeva) podnijelo je Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 20. UZoSMKS (predmet U-I-1904/2001) u smislu članka 35. alineje 1. i članka 44. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99, 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom UZoSMKS-a u cjelini odnosno pojedinih njegovih odredaba (članka 3. stavka 2., članka 7., članka 9., članka 10., članka 11., članka 12., članka 20., članka 23. stavka 2., članka 25. stavka 2., članka 29. stavka 2. i članka 30.) podnijeli su predlagatelji:

– Ivan Gabelica iz Zagreba, osobno i kao predsjednik Hrvatske čiste stranke prava iz Zagreba (predmet U-I-252/1996);

– Josip Sabljić iz Zagreba (predmet U-I-268/1996);

– Hrvatski oslobodilački pokret iz Zagreba zastupan po predsjedniku dr. Srećku Pšeničniku (predmet U-I-288/1996);

– HONOS – Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata iz Zagreba zastupana po Anti Vukorepi, odvjetniku iz Zagreba (predmet U-I-943/2000);

– Ante Gotovina iz Zagreba zastupan po Anti Vukorepi, Ivi Farčiću i Marijanu Pedišiću, odvjetnicima iz Zagreba (predmet U-I-1904/2001), a prijedlogu Ante Gotovine pridružilo se pedeset zastupnika Četvrtog saziva Hrvatskog sabora, zahtjevom za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 20. UZoSMKS (predmet U-I-1904/2001);

– Petar Marija Radelj iz Zagreba (predmet U-I-2319/2005).

Pojedini predlagatelji istodobno su predložili donošenje rješenja o privremenoj obustavi izvršenja pojedinačnih akata donesenih na temelju osporenog UZoSMKS-a.

Prema obavijesti Ministarstva uprave, na temelju rješenja Gradskog ureda za opću upravu Grada Zagreba klasa: UP/I-230-02/16-005/229 koje je postalo pravomoćno 19. studenoga 2016., predlagatelj HONOS – Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata brisan je iz Registra udruga Republike Hrvatske, odnosno nakon podnošenja prijedloga prestao je postojati. Kako je riječ o predmetu apstraktne ustavnosudske kontrole te je osporeni UZoSMKS i dalje na snazi, osnovanost navoda iz prijedloga ovog predlagatelja Ustavni sud je razmatrao zajedno s prijedlozima ostalih predlagatelja odnosno podnositelja zahtjeva.

2.1. Predlagatelj HONOS – Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata ujedno je podnio Ustavnom sudu prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Deklaracije o suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom od 14. travnja 2000. (»Narodne novine« broj 41/00.), dok su predlagatelji Josip Sabljić i Hrvatski oslobodilački pokret podnijeli istovrsni prijedlog u odnosu na Statut Međunarodnog kaznenog suda, Pravila o postupku i dokazima Međunarodnog kaznenog suda i Uredbu Vlade Republike Hrvatske o Uredu za suradnju s Međunarodnim kaznenim sudom (»Narodne novine« broj 61/96.).

Naznačeni prijedlozi razdvojeni su u predmete pod oznakama U-II-944/2000, U-II-1692/2017 i U-II-1693/2017 te su razmatrani u zasebnim ustavnosudskim postupcima.

3. Sukladno članku 42. Ustavnog zakona Ustavni sud je 11. srpnja 2001. (ponovljeno 26. listopada 2001.) uputio primljeni zahtjev odnosno prijedloge Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora na očitovanje, ali traženo očitovanje nije dostavljeno Ustavnom sudu.

3.1. Sukladno članku 27. stavku 6. Ustavnog zakona od raspravljanja i glasovanja u ovom postupku izuzeli su se predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović i sudac Mato Arlović.

II. OSPORENI UZoSMKS

4. U cjelini osporeni UZoSMKS (pojedinačno osporene odredbe istaknuo Ustavni sud) glasi:

»USTAVNI ZAKON

O SURADNJI REPUBLIKE HRVATSKE S MEĐUNARODNIM KAZNENIM SUDOM

I. OPĆENITE ODREDBE

Članak 1.

Ovim Ustavnim zakonom uređuje se suradnja Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine (u daljnjem tekstu: Međunarodni kazneni sud), te izvršavanje obveza koje za Republiku Hrvatsku proizlaze iz Rezolucije Vijeća sigurnosti br. 827. (1993), Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda.

Pod Međunarodnim kaznenim sudom razumijeva se sud osnovan Rezolucijom 827. (1993) Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda radi suđenja osobama odgovornima za teška kršenja međunarodnoga humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. godine.

Članak 2.

Nositelj suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u ime Republike Hrvatske je Vlada Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske može svojom odlukom osnovati posebna tijela radi obavljanja poslova suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom. U odluci o osnivanju takvog tijela pobliže će se odrediti njegove zadaće i ovlasti.

Državna tijela Republike Hrvatske surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom putem Vlade Republike Hrvatske, ako Vlada Republike Hrvatske ne odluči drukčije. Suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom odvija se na hrvatskom jeziku, a iznimno i na jednom od službenih jezika Međunarodnoga kaznenog suda.

Članak 3.

Zahtjev za suradnju ili izvršenje pojedinih odluka Međunarodnoga kaznenog suda dostavlja se Vladi Republike Hrvatske.

Zahtjevu za suradnju ili izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda Republika Hrvatska udovoljit će ako je zahtjev ili odluka utemeljena na odgovarajućim odredbama Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda i ako nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske.

Zahtjev za suradnju i izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda, koji udovoljava zahtjevima iz stavka 2. ovoga članka, Vlada Republike Hrvatske dostavlja nadležnom državnom tijelu radi izvršenja.

Članak 4.

Državna tijela nadležna za postupanje po zahtjevu za suradnju Međunarodnoga kaznenog suda obavljaju pojedine radnje kojima se ta suradnja ostvaruje na način propisan zakonom Republike Hrvatske.

Stvarna i mjesna nadležnost sudova i drugih državnih tijela koja postupaju po zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda za suradnju određuje se prema pravilima koja vrijede za određivanje nadležnosti u kaznenom postupku, odnosno u drugom postupku u kojem se obavlja radnja kojom se ostvaruje suradnja, ako ovim Ustavnim zakonom nije drukčije određeno.

Članak 5.

Državno tijelo koje u pojedinom slučaju obavlja određene poslove suradnje, odnosno izvršava odluku Međunarodnoga kaznenog suda podnijet će Vladi Republike Hrvatske cjelovito izvješće o obavljenim poslovima suradnje ili o izvršenju odluke odmah, a najkasnije u roku od 3 dana.

Državno tijelo iz stavka 1. ovoga članka, na zahtjev Vlade Republike Hrvatske ili ako ocijeni da za to postoji potreba, izvješćivat će Vladu Republike Hrvatske o tijeku suradnje ili izvršenja odluke Međunarodnoga kaznenog suda.

Državno tijelo koje tijekom obavljanja pojedinih poslova suradnje ili izvršenja odluke Međunarodnoga kaznenog suda utvrdi da suradnja ili izvršenje odluke nije moguće zbog pravnih ili drugih zapreka, izvijestit će o tome Vladu Republike Hrvatske.

Sudovi i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske iz stavka 3. ovoga članka izvješćuju Vladu Republike Hrvatske o poslovima suradnje ili izvršenju odluke Međunarodnoga kaznenog suda putem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske.

II. DJELOVANJE MEĐUNARODNOGA KAZNENOG SUDA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE

Članak 6.

Radi učinkovitog ostvarivanja suradnje Republike Hrvatske i Međunarodnoga kaznenog suda, Vlada Republike Hrvatske može odobriti da Međunarodni kazneni sud ima ured na području Republike Hrvatske.

Vlada Republike Hrvatske može odlukom kojom se odobrava osnivanje ureda ili posebnim ugovorom odrediti uvjete rada ureda iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 7.

Međunarodni kazneni sud i njegov tužitelj uz odobrenje Vlade Republike Hrvatske mogu na području Republike Hrvatske poduzimati pojedine radnje radi otkrivanja zločina iz svojega djelokruga, osim mjera prisile i drugih radnji koje ograničavaju temeljna prava i slobode građana.

Članak 8.

Predstavnicima Međunarodnoga kaznenog suda odobrit će se nazočnost na glavnoj raspravi suda u Republici Hrvatskoj u postupku zbog kaznenog djela iz djelokruga Međunarodnoga kaznenog suda te će im se dopustiti uvid u spis predmeta i na njihov zahtjev dostaviti primjerak presude.

III. USTUPANJE KAZNENOG PROGONA I KAZNENOG POSTUPKA

Članak 9.

Na obrazloženi zahtjev Međunarodnoga kaznenog suda ustupit će mu se kazneni postupak koji se vodi pred sudovima u Republici Hrvatskoj protiv okrivljenika za kazneno djelo koje je prema Statutu Međunarodnoga kaznenog suda u njegovu djelokrugu.

Rješenje o ustupanju kaznenog progona i kaznenog postupka donosi vijeće nadležnoga županijskog suda sastavljeno od tri suca. Vijeće će odbiti zahtjev za ustupanje kaznenog progona i kaznenog postupka ako se zahtjev ne odnosi na istog okrivljenika i isto kazneno djelo, ili ako je okrivljenik za to kazneno djelo već presuđen pravomoćnom presudom suda u Republici Hrvatskoj. Iznimno, kazneni postupak dovršen pravomoćnom presudom ustupit će se Međunarodnom kaznenom sudu ako se zahtjev odnosi na ponavljanje postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom prema odredbama članka 10. stavka 2. Statuta Međunarodnoga kaznenog suda.

Na sjednicu vijeća iz stavka 2. ovoga članka pozivaju se državni odvjetnik, okrivljenik i njegov branitelj, koji na sjednici mogu iznijeti svoja stajališta i prijedloge glede zahtjeva Međunarodnoga kaznenog suda za ustupanje kaznenog progona i kaznenog postupka. Sjednica vijeća održat će se i ako pozvane osobe nisu nazočne. Sjednica vijeća održat će se i u slučaju ako je okrivljenik u bijegu ili je nedostupan sudu.

Na rješenje o ustupanju kaznenog progona i kaznenog postupka Međunarodnom kaznenom sudu državni odvjetnik, okrivljenik i njegov branitelj mogu izjaviti žalbu u roku od 8 dana. Žalba zadržava izvršenje.

O žalbi iz stavka 4. ovoga članka odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od pet sudaca.

Odlučujući povodom žalbe, vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske može rješenjem potvrditi, ukinuti ili preinačiti prvostupanjsko rješenje.

Po pravomoćnosti rješenja o ustupanju kaznenog progona i kaznenog postupka, rješenje se zajedno sa spisom predmeta putem Ministarstva pravosuđa dostavlja Vladi Republike Hrvatske koja ga prosljeđuje Međunarodnom kaznenom sudu.

Članak 10.

Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se ustupa kazneni postupak, neće se protiv okrivljenika za isto kazneno djelo pokretati postupak, a postupak koji je u tijeku obustavit će se. Kada je presuda suda u Republici Hrvatskoj postala pravomoćna, neće se izvršiti, a ako je izvršenje u tijeku, bit će prekinuto danom kada okrivljenik bude predan Međunarodnom kaznenom sudu.

Članak 11.

Kazneni postupak koji se vodio pred sudom u Republici Hrvatskoj, a obustavljen je radi ustupanja kaznenog postupka Međunarodnom kaznenom sudu, može se ponoviti pred nadležnim sudom Republike Hrvatske, ako Međunarodni kazneni sud nije svojom presudom odlučio o krivnji okrivljenika za jedno ili više kaznenih djela za koja se u Republici Hrvatskoj vodio kazneni postupak. U tom slučaju može se izvršiti pravomoćna presuda suda u Republici Hrvatskoj ili nastaviti izvršenje presude koje je prekinuto, kao i započeti kazneni progon u slučaju kada do njegova pokretanja nije došlo zbog toga što je postupak vođen pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Kada su presudom Međunarodnoga kaznenog suda obuhvaćena samo neka kaznena djela za koja postoji pravomoćna presuda suda u Republici Hrvatskoj, sud Republike Hrvatske izmijenit će presudu glede kazne, primjenjujući na odgovarajući način odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na izmjenu presude prema pravilima o ponavljanju postupka.

Članak 12.

Okrivljeniku o čijoj je krivnji odlučio Međunarodni kazneni sud, ne može se za isto kazneno djelo suditi u Republici Hrvatskoj, niti se može izvršiti prijašnja presuda suda u Republici Hrvatskoj koja se odnosi na to kazneno djelo.

Na zahtjev državnog odvjetnika ili okrivljenika kojemu je sudio Međunarodni kazneni sud, preinačit će se presuda suda u Republici Hrvatskoj za isto kazneno djelo, odgovarajućom primjenom odredaba Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na izmjenu presude prema pravilima o ponavljanju postupka.

IV. UHIĆENJE I PRITVOR OKRIVLJENIKA, TE NJEGOVA PREDAJA MEĐUNARODNOM KAZNENOM SUDU

Članak 13.

O zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda za uhićenje određene osobe, koja je okrivljenik pred tim sudom, odlučuje naredbom istražni sudac nadležnog županijskog suda. Naredbu o uhićenju izvršavaju redarstvene vlasti.

Istražni sudac odlučuje naredbom i o zahtjevu tužitelja Međunarodnoga kaznenog suda da se osumnjičenik uhiti iz razloga hitnosti prema članku 40. Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda. U tom slučaju uhićenik može biti zadržan najdulje 48 sati i po proteku toga roka mora biti pušten na slobodu ako Međunarodni kazneni sud ne zatraži njegovu predaju.

Redarstvene vlasti uhitit će okrivljenika i bez naredbe istražnog suca ako je za okrivljenikom raspisana tjeralica nadležnog tijela Republike Hrvatske ili Međunarodnoga kaznenog suda.

Redarstvene vlasti dužne su odmah uhićenika dovesti pred istražnog suca nadležnoga županijskog suda koji odlučuje o pritvaranju okrivljenika ili njegovu puštanju na slobodu. Pritvor određen rješenjem istražnog suca može trajati najdulje dva mjeseca, nakon čega se pritvor može produljiti samo odlukom vijeća nadležnoga županijskog suda.

Pritvor može odrediti i vijeće županijskog suda tijekom postupka u kojem odlučuje o zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda da mu se okrivljenik preda ili da mu se ustupi kazneni progon i kazneni postupak. Na temelju rješenja vijeća pritvor može trajati do dva mjeseca, s tim da se pritvor može produljivati u postupku preispitivanja postojanja razloga za pritvor prema odredbi članka 14. stavka 3. ovoga Ustavnog zakona.

Članak 14.

Istražni sudac ili vijeće županijskog suda donijet će rješenje o pritvoru okrivljenika ako postoji zahtjev Međunarodnoga kaznenog suda da mu se okrivljenik preda i ako postoji neki od razloga za određivanje pritvora koji je predviđen u članku 182. stavku 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku (‘Narodne novine’, br. 34/93. – pročišćeni tekst, 38/93., 25/94. i 28/96.). Prije donošenja rješenja o pritvoru istražni će sudac obvezno ispitati okrivljenika, a može pozvati državnog odvjetnika da se očituje o potrebi određivanja pritvora.

Pritvor određen prema stavku 1. ovoga članka može trajati dok okrivljenik ne bude predan Međunarodnom kaznenom sudu ili dok se ne donese rješenje kojim se zahtjev za predaju okrivljenika ili ustup kaznenog progona i kaznenog postupka odbija, a ukupno najdulje šest mjeseci.

Vijeće županijskog suda sastavljeno od tri suca dužno je svaka dva mjeseca preispitati postoje li i dalje razlozi za pritvor te to utvrditi svojim rješenjem. Vijeće će po službenoj dužnosti ukinuti pritvor čim prestanu razlozi zbog kojih je određen.

Ako ovim Ustavnim zakonom nije drukčije određeno, na žalbu na rješenje o pritvoru i postupak izvršenja pritvora na odgovarajući će se način primijeniti odredbe Zakona o krivičnom postupku.

Članak 15.

U postupku povodom zahtjeva za predaju okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu na odgovarajući će se način primijeniti odredbe Zakona o krivičnom postupku o pozivanju, dovođenju, obećanju okrivljenika da neće napuštati boravište, jamstvu te izdavanju tjeralice.

Članak 16.

Obrazloženi zahtjev za predaju okrivljenika Međunarodni kazneni sud dostavlja Vladi Republike Hrvatske. Uz zahtjev Međunarodni kazneni sud dostavlja podatke potrebne za utvrđenje istovjetnosti okrivljenika i potvrđenu optužnicu podignutu pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Vlada Republike Hrvatske putem Ministarstva pravosuđa dostavlja zahtjev županijskom sudu na čijem području okrivljenik ima prebivalište, koji o zahtjevu odlučuje u vijeću sastavljenom od tri suca.

Ako okrivljenik nema prebivalište na području Republike Hrvatske, ako nije moguće utvrditi gdje mu je prebivalište ili ako za to postoje drugi važni razlozi, predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredit će rješenjem županijski sud pred kojim će se voditi postupak povodom zahtjeva Međunarodnoga kaznenog suda.

Protiv rješenja iz stavka 3. ovoga članka žalba nije dopuštena.

Članak 17.

U postupku odlučivanja o zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda za predaju okrivljenika, sud će upoznati okrivljenika sa zahtjevom i optužbama koje mu se stavljaju na teret ispitati ga o djelima koja mu se stavljaju na teret te o drugim okolnostima važnim za odlučivanje o zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda.

Članak 18.

U postupku odlučivanja o zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda da mu se preda okrivljenik, okrivljenik obvezno ima branitelja. Ako okrivljenik ne uzme branitelja, odredit će mu sud branitelja po službenoj dužnosti.

Nazočnost branitelja obvezna je i prilikom ispitivanja okrivljenika prema članku 14. stavku 1. ovoga Ustavnog zakona. Ako okrivljenik prilikom tog ispitivanja ne osigura branitelja u roku od 6 sati, odredit će mu sud branitelja po službenoj dužnosti.

Na postavljanje i razrješenje branitelja po službenoj dužnosti primjenjivat će se odredbe Zakona o krivičnom postupku, ako ovim Ustavnim zakonom nije drukčije određeno.

Članak 19.

U postupku povodom zahtjeva Međunarodnoga kaznenog suda da mu se okrivljenik preda vijeće će saslušati državnog odvjetnika te utvrditi činjenice potrebne za donošenje odluke primjenjujući na odgovarajući način odredbe Zakona o krivičnom postupku.

Članak 20.

Vijeće će donijeti rješenje kojim udovoljava zahtjevu za predaju okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu ako utvrdi da se zahtjev odnosi na osobu protiv koje se vodi postupak za predaju i da se radi o kaznenom djelu za koje je Međunarodni kazneni sud nadležan prema svom Statutu. U suprotnom, vijeće će rješenjem odbiti zahtjev Međunarodnoga kaznenog suda. Vijeće će rješenjem odbiti zahtjev i u slučaju ako je okrivljeniku za isto djelo presuđeno pravomoćnom presudom suda u Republici Hrvatskoj, a zahtjev za predaju nije podnesen radi ponavljanja postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom prema odredbama članka 10. stavka 2. Statuta Međunarodnoga kaznenog suda.

Članak 21.

Rješenje kojim se zahtjev Međunarodnoga kaznenog suda za predaju okrivljenika odbija, po službenoj se dužnosti zajedno sa spisom predmeta dostavlja Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koji u vijeću od pet sudaca razmatra zahtjev i prvostupanjsko rješenje te svojim rješenjem potvrđuje, ukida ili preinačuje rješenje županijskog suda.

Članak 22.

Na rješenje županijskog suda kojim se udovoljava zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda da mu se preda okrivljenik, državni odvjetnik, okrivljenik i njegov branitelj imaju pravo žalbe u roku od osam dana. Žalba zadržava izvršenje rješenja, a o njoj odlučuje vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vijeću od pet sudaca.

Na postupak odlučivanja vijeća Vrhovnoga suda Republike Hrvatske o žalbi iz stavka 1. ovoga članka, te na odlučivanje prema članku 21. ovoga Ustavnog zakona, na odgovarajući će se način primijeniti odredbe Zakona o krivičnom postupku koje se odnose na odlučivanje o žalbi na presudu.

Članak 23.

Pravomoćno sudsko rješenje kojim se dopušta predaja okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu konačno je.

Protiv pravomoćnog sudskog rješenja kojim se dopušta predaja okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu može se podnijeti ustavna tužba Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Ministar pravosuđa može privremeno odgoditi predaju okrivljenika zbog bolesti okrivljenika ili drugog naročito opravdanog razloga.

Članak 24.

Pravomoćno i izvršno rješenje kojim je odlučeno o zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda da mu se okrivljenik preda dostavlja se putem Ministarstva pravosuđa Vladi Republike Hrvatske koja ga prosljeđuje Međunarodnom kaznenom sudu.

V. PRAVNA POMOĆ MEĐUNARODNOM KAZNENOM SUDU

Članak 25.

Na zahtjev Međunarodnoga kaznenog suda nadležna državna tijela Republike Hrvatske obavit će pojedine istražne radnje, prikupiti potrebne podatke o kaznenom djelu i počinitelju te drugim činjenicama važnim za kazneni postupak, raspisati tjeralicu, dostaviti poziv i druga pismena koja osobama s boravištem u Republici Hrvatskoj šalje Međunarodni kazneni sud te obaviti druge radnje važne za postupak pred Međunarodnim kaznenim sudom.

Predstavnicima Međunarodnoga kaznenog suda može se na njihov zahtjev omogućiti nazočnost pri obavljanju radnji iz stavka 1. ovoga članka te da pri tome postavljaju pitanja, daju prijedloge te, ako to ne bi štetno utjecalo na obavljanje radnje, snimaju njeno odvijanje uređajima za optičko i zvučno snimanje.

Članak 26.

Na zahtjev Međunarodnoga kaznenog suda Vlada Republike Hrvatske odobrit će prijevoz okrivljenika, svjedoka i drugih osoba preko područja Republike Hrvatske.

Nadležna državna tijela Republike Hrvatske poduzet će radnje potrebne za siguran prijevoz osoba iz stavka 1. ovoga članka, uključivši i mjere ograničenja slobode osoba koje se prevoze.

Članak 27.

U postupku pružanja pravne pomoći Međunarodnom kaznenom sudu primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe članka 3., 4. i 5. ovoga Ustavnog zakona.

VI. IZVRŠENJE PRESUDE MEĐUNARODNOGA KAZNENOG SUDA

Članak 28.

Pravomoćna presuda Međunarodnoga kaznenog suda može se izvršiti u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske izvijestit će Međunarodni kazneni sud o spremnosti Republike Hrvatske da prihvati osuđenike na izdržavanje zatvorske kazne.

Članak 29.

Zatvorska se kazna izvršava prema propisima Republike Hrvatske koji se odnose na izvršenje kazni.

Međunarodnom kaznenom sudu omogućit će se nadzor nad izvršenjem kazne.

Članak 30.

Kada se prema propisima Republike Hrvatske steknu uvjeti za pomilovanje, ublažavanje kazne ili uvjetni otpust, o tome će se obavijestiti Međunarodni kazneni sud radi donošenja odgovarajuće odluke.

Članak 31.

Nadležni sud u Republici Hrvatskoj izvršit će presudu Međunarodnoga kaznenog suda koja se odnosi na oduzimanje imovinske koristi ostvarene izvršenjem kaznenog djela, povrat imovine osobama kojima je ta imovina protupravno oduzeta kaznenim djelom, odnosno na novčanu naknadu za protupravno oduzetu imovinu kada povrat te imovine nije moguć.

Sud u Republici Hrvatskoj je sukladno članku 12. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 53/91. i 91/92.) vezan za presudu Međunarodnoga kaznenog suda u pogledu kaznenog djela i kaznene odgovornosti.

VII. ZAKLJUČNE ODREDBE: O TROŠKOVIMA, IMUNITETU I OSTALIM PITANJIMA

Članak 32.

Vlada Republike Hrvatske može od Međunarodnoga kaznenog suda tražiti namirenje troškova koji su nastali za Republiku Hrvatsku izvršenjem poslova suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom obavljenih na njegov zahtjev.

Kada se u postupku ostvarivanja suradnje po zahtjevu Međunarodnoga kaznenog suda očekuju troškovi iznad visine utvrđene odlukom Vlade Republike Hrvatske, od Međunarodnoga kaznenog suda može se tražiti predujmljenje tih troškova.

Članak 33.

U slučaju kada je Republika Hrvatska ustupila kazneni progon Međunarodnom kaznenom sudu pa je zbog toga došlo do obustave postupka pred sudom u Republici Hrvatskoj, o troškovima tog postupka odlučit će nadležni sud naknadno, ovisno o presudi Međunarodnoga kaznenog suda.

Članak 34.

Suci, tužitelj i tajnik Međunarodnoga kaznenog suda u Republici Hrvatskoj uživaju povlastice i imunitete predviđene međunarodnim pravom za diplomatske predstavnike.

Djelatnici ureda Međunarodnoga kaznenog suda u Republici Hrvatskoj i drugi djelatnici Međunarodnoga kaznenog suda koji nisu državljani Republike Hrvatske uživaju imunitete i povlastice sukladno članku VI. točke 22. Konvencije o povlasticama i imunitetima UN od 13. veljače 1946. godine, ako se ugovorom Republike Hrvatske i Međunarodnoga kaznenog suda pitanje imuniteta i povlastice ne riješi drukčije.

Imunitete iz stavka 2. ovoga članka djelatnici Međunarodnoga kaznenog suda uživaju ako je to potrebno za nesmetano ispunjavanje zadaće toga Suda.

Članak 35.

Predstavnici Republike Hrvatske pred Međunarodnim kaznenim sudom mogu imati diplomatski status, a Vlada Republike Hrvatske može ugovorom s Međunarodnim kaznenim sudom ili drugim državama urediti imunitet i druge povlastice hrvatskih predstavnika.

Članak 36.

Ovaj Ustavni zakon stupa na snagu danom proglašenja.«

III. PROMJENE USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE

5. Imajući u vidu da su prijedlozi odnosno zahtjev za ocjenu UZoSMKS-a podnošeni Ustavnom sudu sukcesivno od 1996. do 2005. (u 1996. zaprimljena su tri prijedloga; u 2000. jedan prijedlog; u 2001. jedan prijedlog i jedan zahtjev; u 2005. jedan prijedlog), i da se tijekom tog razdoblja Ustav mijenjao, Ustavni sud drži potrebnim uvodno napomenuti sljedeće.

5.1. Prijedlog predlagatelja Ivana Gabelice, podnesen u svibnju 1996., ukazuje na nesuglasnost odredaba UZoSMKS-a s člankom 31. Ustava. Prema tome, prijedlog se, odnosi na sadržaj članka 31. Ustava koji je bio na pravnoj snazi do Promjene Ustava koja je stupila na snagu 16. studenoga 2000. (»Narodne novine« broj 113/00.), to jest na članak 31. Ustava kako je glasio u tekstu Ustava objavljenom u »Narodnim novinama« broj 56/90.:

»Članak 31.

Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.

Nitko ne može ponovno biti suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.

Ne može se ponoviti kazneni postupak protiv osobe koja je oslobođena pravomoćnom presudom.«

5.2. Prijedlozi predlagatelja Josipa Sabljića i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, podneseni u svibnju 1996., ukazuju na nesuglasnost odredaba UZoSMKS-a s više ustavnih odredaba koje su prema Ustavu (»Narodne novine« broj 56/90.) glasile:

»Članak 2.

Suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv.

Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.

Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.

Sabor Republike Hrvatske i narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:

– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj,

– o očuvanju -prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime ;

– o udruživanju u saveze s drugim državama.

Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.«

»Članak 4.

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu.

Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike.«

»Članak 9.

(...)

Državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi.«

»Članak 14.

(...)

Svi su pred zakonom jednaki.«

»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

(...)«

»Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva. Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.«

»Članak 26.

Svi su građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.«

»Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

Članak 29.

Svatko tko je osumnjičen ili optužen zbog kaznenog djela ima pravo:

– na pravično suđenje pred nadležnim sudom ustanovljenime zakonom;

– u najkraćem roku biti izviješten o razlozima optužbe što se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete;

– na branitelja i nesmetano općenje s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat;

– da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu, te da se brani sam ili uz pomoć branitelja kojega je sam izabrao.

Okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da iskazuje protiv sebe ili da prizna krivnju.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.«

»Članak 33.

(...)

Stranac koji se zakonito nalazi na teritoriju Republike ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi, osim kad se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom i zakonom.«

»Članak 70.

Sabor Republike Hrvatske je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.

Sabor Republike Hrvatske se sastoji od Zastupničkog doma i Županijskog doma.«

»Članak 98.

Predsjednik Republike:

(...)

– daje pomilovanja;

(...)«

»Članak 115.

Sudbenu vlast obavljaju sudovi.

(...)

Sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Članak 116.

(...)

Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova i postupak pred sudovima uređuju se zakonom.

(...)«

»Članak 132.

Međunarodne ugovore u ime Republike Hrvatske sklapa predsjednik Republike, a može ih u skladu sa zakonom, sklapati i Vlada Republike Hrvatske.

Članak 133.

(...)

Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske, Sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Članak 134.

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava.«

»Članak 136.

Pravo da predloži promjenu Ustava Republike Hrvatske ima najmanje jedna petina zastupnika u Zastupničkom domu Sabora Republike Hrvatske, predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske.

Članak 137.

Zastupnički dom uz prethodno mišljenje Županijskog doma odlučuje da li će pristupiti promjeni Ustava većinom glasova svih zastupnika.

Nacrt promjene Ustava Zastupnički dom utvrđuje većinom glasova svih zastupnika.

Članak 138.

O promjeni Ustava odlučuje, uz prethodno mišljenje Županijskog doma, Zastupnički dom dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Članak 139.

Promjenu Ustava proglašava Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske.«

5.3. Prijedlog HONOS-a – Udruge za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata, podnesen je u srpnju 2000., prije stupanja na snagu (16. studenoga 2000.) Promjene Ustava (»Narodne novine« broj 113/00.), pa su članci 4., 5., 14. stavak 2. te 31. i 116. Ustava, na koje se predlagatelj pozvao, u vrijeme podnošenja prijedloga glasili kako je to citirano u prethodnim točkama (5.1. i 5.2.).

5.4. Prijedlog predlagatelja Ante Gotovine te zahtjev pedeset zastupnika u Hrvatskom saboru podneseni su u rujnu odnosno u listopadu 2001., to jest nakon Promjene Ustava (»Narodne novine« broj 113/00.), a ukazuju na nesuglasnost članka 20. UZoSMKS-a s člancima 26. i 29. Ustava, koji navedenom Promjenom Ustava nisu izmijenjeni, tako da u vrijeme podnošenja prijedloga odnosno zahtjeva glase kako je citirano u točki 5.2.

5.5. Prijedlog predlagatelja Petra Marije Radelja, podnesen u svibnju 2005., to jest nakon Promjene Ustava (»Narodne novine« broj 113/00.) i nakon Promjene Ustava (»Narodne novine« broj 28/01.), ukazuje na (formalnu) nesuglasnost UZoSMKS-a s člankom 5. Ustava, koji nakon navedenih promjena Ustava glasi kako je citirano u točki 5.2.

IV. PRIGOVORI PREDLAGATELJA/PODNOSITELJA ZAHTJEVA

6. U nastavku se u bitnome iznosi sadržaj prigovora predlagatelja odnosno podnositelja zahtjeva, prema redoslijedu zaprimanja podnesaka u Ustavnom sudu.

6.1. Prijedlog predlagatelja Ivana Gabelice, osobno i kao (u vrijeme podnošenja prijedloga) predsjednika Hrvatske čiste stranke prava, odnosi se na postupak donošenja UZoSMKS-a, na sadržaj UZoSMKS-a u cjelini te na članak 3. stavak 2. i članke 9., 10., 11., 12. i 20. UZoSMKS-a. Predlagatelj smatra da su navedene odredbe UZoSMKS-a u suprotnosti s člankom 31. Ustava.

Polazi od stajališta da osporeni UZoSMKS, unatoč nazivu, nema pravnu snagu iznad zakona, jer nije donesen u postupku za promjenu Ustava već u zakonodavnoj proceduri u kojoj je izglasan kvalificiranom, dvotrećinskom većinom zastupnika u Zastupničkom domu Hrvatskog državnog sabora, pa nije riječ o ustavnom zakonu već o zakonu koji mora biti u suglasnosti s Ustavom. Pored toga navodi sljedeće:

– članak 3. stavak 2. UZoSMKS-a načelno propisuje da će se zahtjevu za suradnju ili izvršenje odluka Međunarodnog kaznenog suda za kazneni progon osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. (u daljnjem tekstu: MKS) udovoljiti ako su zahtjev odnosno odluka utemeljeni na Statutu MKS-a i Pravilima o postupku i dokazima MKS-a (u daljnjem tekstu: PPDMKS) i ako nisu u suprotnosti Ustavu;

– članak 9. UZoSMKS-a odnosi se na postupak ustupanja MKS-u kaznenih postupaka koji nisu pravomoćno okončani, a iznimno i onih pravomoćno okončanih u slučaju da se zahtjev za ustupanje odnosi na ponavljanje postupka pred MKS-om prema članku 10. stavku 2. Statuta MKS-a (članak 10. stavak 2. Statuta MKS-a glasi: »Osoba koja je pred nacionalnim sudom suđena za djela koja predstavljaju teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava može biti ponovo suđena pred MKS-om samo ako: (1) je djelo za koje je suđena kvalificirano kao obično kazneno djelo, (2) postupanje nacionalnog suda nije bilo nepristrano i neovisno, ako je bilo usmjereno na zaštitu optuženog od međunarodne kaznene odgovornosti ili ako slučaj nije bio propisno vođen.« – op. Ustavnog suda);

– članak 10. UZoSMKS-a utvrđuje učinke pravomoćnog rješenja o ustupanju kaznenog postupka koji se sastoje u tome da se nepokrenuti postupak za isto kazneno djelo pred domaćim sudom neće ni pokretati, pendentni postupak će se obustaviti, donesena pravomoćna presuda se neće izvršiti, a započeto izvršenje će se prekinuti;

– člankom 11. UZoSMKS-a predviđeno je pokretanje kaznenog postupka, ponavljanje obustavljenog kaznenog postupka odnosno izvršenje ili nastavak prekinutog izvršenja pravomoćne presude pred domaćim sudom ako o pojedinim kaznenim djelima za koja se postupak vodio u Republici Hrvatskoj MKS ne odluči svojom presudom. Domaći sud izmijenit će već donesenu pravomoćnu presudu glede odluke o kazni kada presuda MKS-a obuhvaća kaznena djela pravomoćno presuđena u Republici Hrvatskoj;

– članak 12. UZoSMKS-a isključuje suđenje u Republici Hrvatskoj za kaznena djela o kojima je odlučivao MKS; također isključuje i izvršenje ranije donesene presude te predviđa preinačenje postojeće presude domaćeg suda odgovarajućom primjenom pravila o ponavljanju postupka;

– člankom 20. UZoSMKS-a uređen je način odlučivanja domaćeg suda po zahtjevu MKS-a za predaju okrivljenika, time da je za udovoljavanje zahtjevu dostatno utvrđenje identiteta tražene osobe i utvrđenje nadležnosti MKS-a za predmetno kazneno djelo prema Statutu MKS-a; razlog odbijanja zahtjeva u pravomoćno presuđenim stvarima može biti i činjenica da se ne radi o zahtjevu za ponavljanje postupka pred MKS-om prema (naprijed citiranom) članku 10. stavku 2. Statuta MKS-a.

Predlagatelj nalazi da su spomenute odredbe UZoSMKS-a – budući da dopuštaju ponavljanje postupka u pravomoćno presuđenim stvarima te predviđaju kažnjavanje za kaznena djela koja nisu prethodno utvrđena i sankcionirana zakonom ili međunarodnim pravom – u izravnoj suprotnosti s člankom 31. Ustava koji izričito zabranjuje ponavljanje kaznenog postupka u pravomoćno presuđenim stvarima te propisuje temeljni uvjet kažnjavanja za kazneno djelo – da ono mora biti zakonom ili međunarodnim pravom unaprijed utvrđeno te za njega mora biti propisana kazna. Osporeni se UZoSMKS, naprotiv, oslanja na odredbe Statuta MKS-a i PPDMKS-a koji ne sadrže opise pojedinih kažnjivih djela niti propisuju kazne za ta djela pa su na taj način u cijelosti suprotni Ustavu.

Zbog navedenog predlagatelj predlaže ukidanje osporenog UZoSMKS-a u cjelini odnosno pojedinih njegovih posebno istaknutih odredaba.

6.2. Prijedlozi Josipa Sabljića i Hrvatskog oslobodilačkog pokreta međusobno su gotovo istovjetni. Pored prijedloga da se pokrene ustavnosudski postupak i osporeni UZoSMKS poništi u cijelosti ili djelomično (članci 7., 9., 10., 12., 23. stavak 2., 25. stavak 2., 29. stavak 2. i članak 30.), predlažu donošenje privremene mjere kojom bi se do donošenja konačne odluke Ustavnog suda onemogućilo daljnje postupanje nadležnih tijela vezano uz izručenje državljana Republike Hrvatske MKS-u.

Predlagatelji ističu da je prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 827 obveza svih država surađivati s MKS-om »na najkvalitetniji mogući način predviđen zakonima tih država«, a takav izričaj ukazuje na prioritetnu primjenu domaćeg zakonodavstva. Razlozi na kojima se temelje prijedlozi ovih predlagatelja su sljedeći.

Ustavom je propisano koja pitanja su od osobitog značenja, slijedom čega ona mogu i moraju biti uređena samo na način da se izmijeni ili dopuni Ustav odnosno donese ustavni zakon. U tom smislu, pitanje »suradnje«, osobito u kontekstu suradnje pravosudnih institucija, nije materija ustavnog ranga, to jest može se uređivati samo zakonom odnosno izmjenom ili dopunom zakona ili međunarodnim ugovorom. Na drugačiji način nije moguće izravno uklapanje stranih pravnih normi u pravni poredak Republike Hrvatske.

Osporeni UZoSMKS svojim nazivom, postupkom donošenja i sadržajem suprotan je nizu ustavnih odredaba, konkretno članku 2., članku 5. stavku 2., članku 9. stavku 2., članku 18. stavku 1., članku 22. stavku 2., članku 28., članku 29. stavku 1., članku 33. stavku 2., članku 117. stavcima 1. i 3., članku 118. stavku 3., članku 131. stavku 2., članku 138., članku 139. te člancima 142. do 145. Ustava (pri čemu Ustavni sud napominje da je Ustav objavljen u »Narodnim novinama« broj 56/90. imao ukupno 142 članka, od čega su članci 140., 141. i 142. odredbe prijelaznog i završnog karaktera).

Članak 9. UZoSMKS-a omogućuje, protivno Ustavu i zakonima Republike Hrvatske, ustupanje nedovršenog i dovršenog kaznenog postupka MKS-u, kao i ustupanje bez nazočnosti osumnjičenika pa je na taj način stranom tijelu omogućeno nedopustivo zadiranje i u područje istrage – kroz članak 7. UZoSMKS-a (koji glasi: »MKS i njegov tužitelj uz odobrenje Vlade Republike Hrvatske mogu na području Republike Hrvatske poduzimati pojedine radnje radi otkrivanja zločina iz svojeg djelokruga, osim mjera prisile i drugih radnji koje ograničavaju temeljna prava i slobode građana« – op. Ustavnog suda), te kroz članak 25. stavak 2. UZoSMKS-a (koji glasi: »Predstavnicima MKS-a može se na njihov zahtjev omogućiti nazočnost pri obavljanju radnji iz stavka 1. ovog članka /to su istražne radnje, prikupljanje podataka, raspisivanje tjeralice, dostavljanje poziva i dr. – op. Ustavnog suda/ te da pri tom postavljaju pitanja, daju prijedloge kao i, ako to ne bi štetno utjecalo na obavljanje radnje, snimaju njezino odvijanje uređajima za optičko i zvučno snimanje.« – op. Ustavnog suda).

Nije moguće tolerirati neizvršavanje pravomoćnih odluka domaćih sudova, što proizlazi iz članaka 10. i 12. UZoSMKS-a, kao niti dopustiti nadzor MKS-a nad izvršenjem kazne (članak 29. stavak 2. UZoSMKS-a). Drže i da je člankom 30. UZoSMKS-a protuustavno pružena mogućnost MKS-u da odlučuje o pomilovanju, ublažavanju kazne i uvjetnom otpustu. Navedene odredbe stoga su u nesuglasnosti s ustavnim odredbama koje se tiču nadležnosti sudova, presumpcije nedužnosti, prava građana u postupku pred sudom i, osobito, sudbenog suvereniteta Republike Hrvatske, a također su u nesuglasnosti s točkom 4. Rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 827 (koja glasi: »Vijeće sigurnosti odlučuje da će sve države u skladu s ovom rezolucijom i Statutom Međunarodnog suda u potpunosti surađivati s Međunarodnim sudom i njegovim tijelima i da će, dosljedno tome, sve države poduzeti sve potrebne mjere što ih predviđaju njihovi zakoni kako bi se primijenile odredbe ove rezolucije i Statuta, uključujući i obvezu država da udovolje zahtjevima za pomoć, kao i nalozima izdanim od sudbenog vijeća, na temelju članka 29. Statuta.« – op. Ustavnog suda).

Posebno naglašavaju pitanje protuustavnosti izručenja hrvatskih državljana MKS-u. Smatraju da je izručenje temeljeno na odredbama Statuta MKS-a i PPDMKS-a, ili na odredbama UZoSMKS-a koji se na te akte poziva, samo po sebi neustavno, jer Statut MKS-a i PPDMKS-a nisu ratificirani niti objavljeni akti u skladu s Ustavom u Republici Hrvatskoj, a Ustav izričito zabranjuje izručenje hrvatskog državljanina. Stoga članak 9. stavak 2. Ustava ima prioritet u primjeni, sukladno Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda broj 827.

Osporavaju i članak 23. stavak 2. UZoSMKS-a koji propisuje pravo na podnošenje ustavne tužbe protiv pravomoćnog rješenja o izručenju. Tvrde da Ustav ne poznaje »ustavno pravo na neizručenje«, pa ono ni ne može biti povrijeđeno. »Neizručivanje« predstavlja samo sastavni dio i izvedenicu državljanskog statusa koji ima ograničavajući učinak za domicilnu državu.

6.3. Prijedlogom HONOS-a – Udruge za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata osporava se suglasnost s Ustavom članka 7., članka 9. stavaka 1. i 2. te članka 20. UZoSMKS-a. Tvrdi se da je članak 7. UZoSMKS-a u nesuglasnosti s člankom 2. stavkom 1. te s člancima 4. i 5. Ustava, da su stavci 1. i 2. članka 9. UZoSMKS-a suprotni članku 5. stavcima 1. i 2., članku 14. stavku 2. te članku 31. Ustava, kao i da je članak 20. UZoSMKS-a u nesuglasnosti s člankom 5. stavcima 1. i 2., člankom 14. stavkom 2. te člancima 31. i 116. Ustava.

Obrazloženje stajališta ovoga predlagatelja u bitnome je istovjetno obrazloženjima prethodno izloženih prijedloga, a odnosi se, prije svega, na pitanje sudbenog suvereniteta Republike Hrvatske, na nepostojanje unaprijed određenih kaznenih djela i kazni o kojima odlučuje MKS, što dovodi do nejednakosti između onih kojima se sudi pred domaćim sudom i onih kojima se sudi pred MKS-om, na povredu načela »ne bis in idem« te na manjkavost propisanih uvjeta za udovoljenje zahtjevu MKS-a upravljenom na predaju okrivljenika.

6.4. Prijedlogu Ante Gotovine pridružilo se, podneskom istovjetnog sadržaja, pedeset zastupnika (tadašnjeg) četvrtog saziva Hrvatskog sabora te su zatražili da Ustavni sud s njihovim podneskom postupi sukladno članku 35. točki 1. i članku 44. stavku 1. Ustavnog zakona.

Prijedlogom i zahtjevom traži se ukidanje dijela članka 20. osporenog UZoSMKS-a zbog nesuglasnosti s člancima 26. i 29. Ustava, kao i donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje svih akata o ustupu kaznenog progona i kaznenog postupka odnosno akata kojima se udovoljava zahtjevima za predaju okrivljenika MKS-u koji su doneseni temeljem osporenog UZoSMKS-a.

U prijedlogu odnosno zahtjevu, pored analize pravne prirode osporenog UZoSMKS-a i nadležnosti Ustavnog suda za njegovu ocjenu, detaljno se izlažu uvjeti i postupak koji su mjerodavnim zakonom Republike Hrvatske propisani za izručenje stranca drugoj državi te se uspoređuju s uvjetima za izručenje hrvatskog državljanina koji su propisani osporenim člankom 20. UZoSMKS-a, pri čemu predlagatelj odnosno podnositelji zahtjeva ističu da prema Ustavu izručenje hrvatskog državljanina uopće nije moguće.

Predlagatelj odnosno podnositelji zahtjeva smatraju da su uvjeti iz osporenog UZoSMKS-a propisani ispod svakog prihvatljivog minimuma zaštite prava, da se na taj način – dopuštanjem da se pojedincima sudi mimo zakona (u pogledu određenosti kaznenih djela i kaznenih sankcija važećih u vrijeme počinjenja djela) – te osobe dovodi u neravnopravan položaj, što je izravno suprotno članku 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97. i 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija; članak 7. glasi: »Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutarnjem ili po međunarodnom pravu, nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kada je kazneno djelo počinjeno.« – op. Ustavnog suda).

6.5. Predlagatelj Petar Marija Radelj se u prijedlogu poziva na stajališta pravne teorije i Ustavnog suda izražena u ranijim ustavnosudskim odlukama (U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000., »Narodne novine« broj 1/01.; U-I-1681/2003 i U-I-2070/2003 od 17. rujna 2003., »Narodne novine« broj 152/03.), te ističe da osporeni UZoSMKS nije donesen u postupku propisanom za promjenu Ustava pa nije ustavni zakon, kao i da u pravnom poretku Republike Hrvatske postoje samo dva zakona koji doista jesu ustavni zakoni, jer su doneseni u ustavotvornom postupku (Ustavni zakon za provedbu Ustava i Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske). UZoSMKS je stoga organski zakon slijedom čega, u smislu članka 5. stavka 1. Ustava, nije suglasan s Ustavom u nazivu i u svim odredbama u kojima se spominje atribut »ustavni« u sintagmi »ustavni zakon« (navodi članak 1. stavak 1., članak 4. stavak 2., članak 13. stavak 5., članak 14. stavak 4., članak 18. stavke 2. i 3., članak 22. stavak 2., članak 27. i članak 36. UZoSMKS-a). Predlaže ukidanje riječi »ustavni« u odgovarajućim padežima u nazivu zakona te u cjelokupnom zakonskom tekstu odnosno u svim odredbama UZoSMKS-a koje sadrže tu riječ.

V. NADLEŽNOST USTAVNOG SUDA

7. Budući da pojedini predlagatelji odnosno podnositelji zahtjeva iznose stajališta o postupku donošenja osporenog UZoSMKS-a, o njegovoj pravnoj prirodi i pravnoj snazi te izražavaju dvojbe vezane uz položaj normi UZoSMKS-a u hijerarhiji pravnih propisa Republike Hrvatske, prije obrazlaganja izreke ove odluke odnosno rješenja potrebno je osvrnuti se na pitanje nadležnosti Ustavnog suda za ocjenu suglasnosti osporenog UZoSMKS-a s Ustavom.

Ustavni sud zaključuje da spomenuti navodi podnositelja zahtjeva odnosno predlagatelja (izuzev onih predlagatelja Petra Marije Radelja, koji su drugačije naravi; predmet U-I-2319/2005) nemaju namjeru dovesti u pitanje opstojnost osporenog UZoSMKS-a u pravnom poretku Republike Hrvatske s gledišta postupka njegovog donošenja. Drugim riječima, nemaju namjeru postići njegovo ukidanje zbog nekog oblika formalne neustavnosti. Naime, analizirajući postupak donošenja UZoSMKS-a ovi podnositelji zahtjeva odnosno predlagatelji zapravo plediraju u korist stajališta da norme tog zakona imaju zakonski (a ne nadzakonski) rang i pravnu snagu, slijedom čega tvrde da je Ustavni sud nadležan za ocjenu suglasnosti UZoSMKS-a s Ustavom i da je tu ocjenu dužan dati te UZoSMKS ukinuti zbog materijalnopravne neustavnosti.

Za razliku od navedenog, prijedlog predlagatelja Petra Marije Radelja ne izražava dvojbu oko pitanja nadležnosti Ustavnog suda za ocjenu UZoSMKS-a, već je usmjeren na ukidanje (samo) onih dijelova UZoSMKS-a u kojima se taj zakon naziva »ustavnim« – jer on to nije, s obzirom na činjenicu da nije donesen u ustavotvornom postupku. Ovaj predlagatelj, dakle, smatra da osporeni UZoSMKS ne može opstati u pravnom poretku Republike Hrvatske kao »ustavni zakon«, već kao »zakon«.

Ovdje je potrebno istaknuti da je Ustavni sud u svojim ranijim odlukama (primjerice, odluka broj: U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000., »Narodne novine« broj 1/01., odluka broj: U-I-3786/2010 od 29. srpnja 2011., »Narodne novine« broj 93/11. i izvješće broj: U-X-838/2012 pd 15. veljače 2012., »Narodne novine« broj 20/12.) već iznio i obrazložio stajalište da je osporeni UZoSMKS, pored još nekoliko zakona koji nose naziv »ustavni zakon«, pogrešno nazvan ustavnim zakonom, jer on to nije, s obzirom na način donošenja. Ustavni sud pritom je naveo da je riječ o falsa nominatio koja ne mijenja pravnu prirodu zakona, ne čini ga pravno drugačijim od onoga što on po Ustavu i svojem sadržaju jest – a Ustavni sud zakone ne ocjenjuje po njihovu imenu nego po njihovoj pravnoj prirodi.

Sukladno navedenom, Ustavni sud nadležan je za ocjenu suglasnosti osporenog UZoSMKS-a s Ustavom, na temelju članka 125. alineje 1. Ustava.

8. Ustavni sud smatra potrebnim uvodno ukazati i na bitne odrednice akata koji su prethodili donošenju UZoSMKS-a, koje pojašnjavaju međunarodnopravne okvire i kontekst u kojem je taj zakon nastao.

Povelja Ujedinjenih naroda (potpisana 26. lipnja 1945., stupila na snagu 24. listopada 1945., objavljena u »Narodnim novinama – Međunarodni ugovori« broj 15/93.; u daljnjem tekstu: Povelja), u Glavi VII. pod nazivom »Djelovanje u slučaju prijetnje miru, narušenja mira i čina agresije« daje Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda najšire ovlasti u pogledu utvrđivanja okolnosti koje ukazuju na postojanje prijetnje miru, narušavanja mira ili čina agresije, kao i u pogledu davanja preporuka odnosno neposrednog poduzimanja svih vrsta mjera (uključivo i oružanih intervencija) radi održavanja ili uspostave međunarodnog mira i sigurnosti. Istodobno, Poveljom su obvezane sve zemlje članice Ujedinjenih naroda (kao i one koje to nisu) na punu suradnju s Vijećem sigurnosti u provođenju navedenih mjera.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 808 (usvojena 22. veljače 1993.) donesena je, u okviru ovlasti iz Povelje, načelna odluka da će biti ustanovljen MKS u svrhu progona osoba koje su odgovorne za ozbiljne povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na području bivše Jugoslavije od 1991.

Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 827 (usvojena 25. svibnja 1993.), pozivom na tekst Glave VII. Povelje, donesena je odluka o osnivanju MKS-a i o prihvaćanju Statuta MKS-a (točka 2.). Njome se, nadalje, traži od glavnog tajnika da nakon izbora sudaca MKS-a dostavi sucima sve prijedloge država koji se odnose na pravila o postupku i dokazima sukladno članku 15. Statuta MKS-a (točka 3.), odlučuje se da će sve države u skladu s Rezolucijom broj 827 i Statutom MKS-a u potpunosti surađivati s MKS-om i njegovim tijelima i da će poduzeti sve potrebne mjere predviđene njihovim zakonima kako bi se primijenile odredbe Rezolucije broj 827 i Statuta MKS-a, uključujući i obvezu država da udovolje zahtjevima za pomoć, kao i nalozima izdanim od sudbenog vijeća, na temelju članka 29. Statuta MKS-a (točka 4.).

Rezolucijom Vijeća sigurnosti broj 1166 (usvojena 13. svibnja 1998.) ponovo je naloženo (točka 3.) svim državama da u potpunosti surađuju s MKS-om i njegovim tijelima u skladu s njihovim obvezama prema Rezoluciji broj 827 i Statutu MKS-a, prihvaćajući već proširenu suradnju s MKS-om u ispunjenju njegovog mandata.

Člankom 29. Statuta MKS-a propisano je:

»Članak 29.

1. Države surađuju s Međunarodnim sudom u istrazi i vođenju kaznenog postupka protiv osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.

2. Države će, bez nepotrebnog odugovlačenja, udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu izdanom od raspravnog vijeća, uključujući, ali ne ograničavajući se na:

a) identifikaciju i utvrđivanje boravišta osoba;

b) uzimanje iskaza i pronalaženje dokaza;

c) pribavljanje dokumenata;

d) uhićenje ili pritvaranje osoba;

e) premještaj osuđenika ili izručenje Međunarodnom sudu.«

Razvidno je da su sve navedene obveze država formulirane općenito i da ih je potrebno učiniti primjenjivima u svakoj od država na koje se odnose. Taj cilj se postiže putem implementacijskog zakonodavstva koje predstavlja sponu između međunarodnog i domaćeg pravnog sustava i ima funkciju da u domaći pravni poredak unese odgovarajuće pravne norme koje omogućuju da država putem svojih tijela provede radnje koje MKS traži radi provođenja kaznenog postupka. To znači da je implementacijsko zakonodavstvo temelj suradnje MKS-a i pojedine države a, neizravno, i uvjet efikasnosti samog MKS-a.

Temeljni implementacijski propis Republike Hrvatske je osporeni UZoSMKS.

a) Obrazloženje odluke

9. Odluka Ustavnog suda odnosi se na zahtjev pedeset zastupnika u Hrvatskom saboru za ocjenu suglasnosti s Ustavom dijela članka 20. UZoSMKS-a. Donesena je primjenom članka 27. stavaka 1., 2. i 3., članka 35. alineje 1. i članka 44. stavka 1. Ustavnog zakona.

Budući da je povodom zahtjeva pedeset zastupnika u Hrvatskom saboru ustavnosudski postupak u odnosu na naznačenu odredbu UZoSMKS-a pokrenut s danom 24. listopada 2001., kada je taj zahtjev podnesen Ustavnom sudu, kao i s obzirom na to da je zahtjev meritorno odbijen, Ustavni je sud zauzeo stajalište da odluka o odbijanju zahtjeva za ustavnosudsku ocjenu nije nespojiva s istodobno donesenim rješenjem o neprihvaćanju prijedloga za pokretanje ustavnosudskog postupka u povodu prijedloga drugih predlagatelja, u dijelu u kojem se ti prijedlozi također odnose na članak 20. UZoSMKS-a. Pritom je Ustavni sud imao u vidu da su pojedini prijedlozi za pokretanje ustavnosudskog postupka podneseni prije zahtjeva pedeset zastupnika, kao i da se, osim na članak 20. UZoSMKS-a, odnose i na više drugih zakonskih odredaba.

10. Osporeni dio (prva rečenica) članka 20. UZoSMKS-a glasi:

»Članak 20.

Vijeće (nadležnog županijskog suda – op. Ustavnog suda) će donijeti rješenje kojim udovoljava zahtjevu za predaju okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu ako utvrdi da se zahtjev odnosi na osobu protiv koje se vodi postupak za predaju i da se radi o kaznenom djelu za koje je Međunarodni kazneni sud nadležan prema svom Statutu (...)«

Podnesenim zahtjevom ukazuje se na nedopustivost takvog načina uređivanja predaje okrivljenika koji se svodi na ispitivanje minimalnih i isključivo formalnih pretpostavki za predaju okrivljenika bez uvažavanja procesnih jamstava propisanih člankom 29. Ustava. Argumentacija za ovakvo stajalište u bitnome jest sljedeća.

Jednakost svih, građana i stranaca, pred sudovima i drugim tijelima (članak 26. Ustava) nalaže jednako postupanje prema svima koji su obuhvaćeni određenim postupkom. Ako Ustav u članku 9. zabranjuje izručenje hrvatskog državljanina, onda on ne može biti izručen. Ako Ustav i mjerodavni zakon dopuštaju izručenje stranih državljana, onda uvjeti izručenja moraju biti za sve jednaki, što podrazumijeva pravo domaćeg suda da zahtjev za izručenje razmatra i s materijalnopravnog gledišta (to jest da, osim identiteta osobe i njezinog državljanstva, utvrdi još i mjesto i objekt počinjenja kaznenog djela, istovjetnost kaznenog djela po domaćem i stranom zakonu, nastup zastare, postojanje pendentnog postupka u Repub­lici Hrvatskoj ili pravomoćne presude domaćeg suda za isto djelo, postojanje dostatnih dokaza za osnovanost sumnje, pitanje visine zaprijećene kazne odnosno maksimalno moguće duljine trajanja zatvorske kazne itd.).

Postupak nadležnog domaćeg suda u kojem udovoljava zahtjevu MKS-a na temelju samo dviju formalnih pretpostavki protuustavan je, budući da je lišen svih procesnih jamstava prava osumnjičenika, okrivljenika odnosno optuženika koja oni imaju prema članku 29. Ustava i mjerodavnom domaćem postupovnom zakonu (a to je pravo da budu brzo, detaljno i na razumljiv način obaviješteni o optužbi i dokazima, pravo na odgovarajuće vrijeme za pripremu obrane, pravo na branitelja, izabranog ili postavljenog po službenoj dužnosti, i na nesmetane kontakte s njim, pravo da im se sudi u nazočnosti, pravo na ispitivanje svjedoka, pravo na tumača, zabrana prisiljavanja na priznanje krivnje, zabrana uporabe dokaza pribavljenih na nezakonit način, pravo da postupak protiv njih može biti pokrenut samo pred nadležnim sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja, pravo da im se može suditi samo za ono kazneno djelo koje je kao takvo u vrijeme počinjenja bilo propisano zakonom i za njega određena kazna i da im se, u slučaju izmjene zakona, može suditi primjenom novog zakona samo ako je on za njih povoljniji).

Slijedom navedenog, stajalište o nesuglasnosti osporenog dijela članka 20. UZoSMKS-a s Ustavom temelji se na dvije osnovne postavke:

– na ustavnoj zabrani izručenja hrvatskog državljanina;

– na podnormiranosti uvjeta za predaju okrivljenika u odnosu prema domaćem zakonodavstvu.

10.1. Člankom 9. stavkom 2. Ustava (»Narodne novine« broj 56/90.) u vrijeme podnošenja zahtjeva bilo je propisano (u relevantnom dijelu):

»Članak 9.

(...)

Državljanin Republike Hrvatske ... ne može biti ... izručen drugoj državi.«

Sporno je pitanje derogira li se normom zakonskog ranga (osporenim člankom 20. UZoSMKS-a), koja dopušta izručenje, ustavna odredba, koja izručenje (hrvatskog državljanina) zabranjuje, kao i niz odredaba domaćeg kaznenog zakonodavstva koje uređuju uvjete izručenja (za stranog državljanina).

Ustavni sud ističe da odredbe osporenog UZoSMKS-a, kao norme implementacijskog prava, a nastale kao rezultat obveze proistekle iz prinudne naravi akata tijela Ujedinjenih naroda, nisu te koje bi, same po sebi, imale derogirajući učinak. Uzimajući u obzir mogućnost pojave političkih otpora u državama kojih se najizravnije tiče uspostava međunarodnog kaznenog zakonodavstva i sudovanja, a imajući u vidu egzistentne pravne zapreke za predaju vlastitih državljana sadržane u ustavnopravnom i zakonodavnom uređenju većine tih država, tvorci mjerodavnih akata (Povelje, rezolucija Vijeća sigurnosti, Statuta MKS-a i PPDMKS-a) uspostavili su odnos prioriteta međunarodnog prava pred domicilnim pravnim sustavima, kao i prioritetnu nadležnost MKS-a pred nadležnošću domicilnih sudova, a države su obvezane neposredno primijeniti međunarodno pravo ili modificirati unutarnje zakonodavstvo izmjenom postojećih ili donošenjem novih zakona – uključujući tu i ustave.

Donošenje osporenog UZoSMKS-a nije nametalo potrebu za izmjenom sadržaja ili derogiranjem članka 9. stavka 2. Ustava, koji je priječio izručenje hrvatskog državljanina drugoj državi (pravosudnom tijelu druge države), budući da je MKS tijelo osnovano aktom Ujedinjenih naroda koji obvezuje države na potpunu suradnju. Predaja okrivljenika MKS-u stoga se ne odvija između dviju država i ne smatra se suprotnom eventualno postojećoj zabrani izručenja sadržanoj u nacionalnom ustavu ili drugom odgovarajućem nacionalnom pravnom aktu. Takvo je tumačenje posljedica već spomenutog odnosa prioriteta međunarodnog prava i međunarodnog sudovanja pred nacionalnim pravom i nacionalnim sudovanjem, čime je uvjetovan i pristup u izradi nacionalnih implementacijskih zakonodavstava u cjelini i pri uređivanju samog postupka i pretpostavki za donošenje odluke o udovoljavanju zahtjevu MKS-a za predaju okrivljenika.

U tom smislu, tendencija je implementacijskih zakonodavstava osigurati kod izručenja nadzor najviše sudske instance u državi u pogledu formalnih pretpostavki, bez prava na ulaženje u meritum stvari, to jest u osnovanost zahtjeva. Na takav su način formulirani, primjerice, modeli zakona za implementaciju odredaba Rezolucije broj 827 u nacionalno zakonodavstvo izrađeni pri Vijeću Europe i pri samom MKS-u te, načelno, sva implementacijska zakonodavstva zemalja Common Law – sustava, skandinavskih zemalja i zemalja tzv. kontinentalne Europe, a na istim principima oblikovano je i implementacijsko zakonodavstvo Republike Hrvatske (UZoSMKS) koje, slijedom izloženog, ne derogira i nije u nesuglasnosti s člankom 9. stavkom 2. Ustava.

Navedena ustavna odredba izmijenjena je odnosno dopunjena Promjenom Ustava (»Narodne novine« broj 76/10.), koja je – u dijelu koji se odnosi na članak 9. stavak 2. Ustava (članci 4. i 31. Promjene Ustava) stupila na snagu kasnije, danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, 1. srpnja 2013. Promjenom Ustava iz 2010. je, među ostalim, izrijekom propisana iznimka od do tada bezuvjetne zabrane izručenja hrvatskog državljanina drugoj državi, ali sa svrhom provedbe međunarodnih ugovora iz područja pravosudne suradnje odnosno sa svrhom implementacije pravne stečevine Europske unije, to jest načela »uzajamnog priznavanja« u području pravosudne suradnje država članica Europske unije. Ta dopuna članka 9. stavka 2. Ustava učinjena 2010. nije relevantna s aspekta suradnje Republike Hrvatske s MKS-om, jer je MKS i prije i nakon toga tijelo osnovano aktom Ujedinjenih naroda koji obvezuje države na potpunu suradnju, budući da međunarodno pravo ima prioritet pred domicilnim i jer se predaja okrivljenika MKS-u ne odvija između dviju država pa, u svjetlu navedenih čimbenika, nije suprotna načelnoj zabrani izručenja iz članka 9. stavka 2. Ustava.

Okolnost da pri formuliranju osporenog dijela (prve rečenice) članka 20. UZoSMKS-a zakonodavac (kako to smatraju podnositelji zahtjeva) nije zadržao ni minimum ovlasti domaćih sudova, kao ni minimum ustavnih i kaznenopravnih postupovnih jamstava za okrivljenika, izražava volju zakonodavca koja je legalna i legitimna (članak 2. stavak 4. Ustava), a pritom je sukladna intencijama međunarodnog kaznenog zakonodavstva te obvezama Republike Hrvatske kao države članice Ujedinjenih naroda.

Osim navedenog, potrebno je istaknuti da sam postupak koji se vodi pred domaćim sudovima u izvršavanju naloga MKS-a nije kazneni postupak u kojem bi se odlučivalo o krivnji osobe osumnjičene za kazneno djelo i o kazni za to djelo, već je to sudski postupak sui generis, kojemu je cilj omogućavanje kaznenog progona odnosno kaznenog postupka u nadležnosti MKS-a.

10.2. Vezano uz prigovore podnositelja zahtjeva kojima se, osim na nesuglasnost s Ustavom, ukazuje i na nesuglasnost osporenog članka 20. UZoSMKS-a s člankom 7. Konvencije, navodi i sljedeće.

Ukazujući na nesuglasnost članka 20. UZoSMKS-a s navedenom odredbom Konvencije podnositelj zahtjeva ističe da primjena članka 24. Statuta MKS-a i pravila 101 PPDMKS-a uključuje pravnu praksu odmjeravanja kazni zatvora u bivšoj SFR Jugoslaviji i mogućnost izricanja kazne doživotnog zatvora – dakle, propisa i pravnih instituta koji u vrijeme počinjenja kaznenih djela o kojima je MKS ovlašten suditi nisu postojali u kaznenopravnom sustavu (samostalne) Republike Hrvatske. Prigovora se, dakle, da se hrvatskim državljanima pred MKS-om sudi za djela koja u vrijeme počinjenja nisu bila predviđena mjerodavnim pravnim aktom niti je za njih bila propisana sankcija, da im se sudi bez poštovanja ograničenja koja u tom smislu sadrži domaće zakonodavstvo pa stoga postoji neravnopravnost između onih kojima se sudi pred MKS-om i onih kojima sude domaća sudbena tijela.

Uzrok te pojave jest (prema podnositeljima zahtjeva) osporeni dio članka 20. UZoSMKS-a, koji uključuje smisao članka 24. Statuta MKS-a i pravila 101 PPDMKS-a, a isključuje mehanizme zaštite hrvatskog državljanina u postupku pred MKS-om od prekoračenja ograničenja sadržanih kako u domicilnom kaznenom zakonodavstvu, tako i u članku 7. Konvencije.

Ustavni sud ponavlja da je osporeni članak 20. UZoSMKS-a implementacijska pravna norma u funkciji inkorporiranja akata tijela Ujedinjenih naroda u pravni poredak Republike Hrvatske. Dakle, u samoj je njezinoj naravi da »reflektira« sadržaj i/ili smisao onoga što se njome implementira – u konkretnom slučaju, među ostalim, i članka 24. Statuta MKS-a odnosno pravila 101 PPDMKS-a pa bi, u tom smislu, predmet ustavnosudske ocjene zapravo trebali biti članak 24. Statuta MKS-a i pravilo 101 PPDMKS-a.

S obzirom na Ustavom utvrđene ovlasti Ustavnog suda (članak 125. Ustava), Statut MKS-a i PPDMKS nije moguće ocjenjivati u ustavnosudskom postupku ni sa stajališta Ustava, ni sa stajališta Konvencije, budući da Ustavni sud nije nadležan za ocjenu akata Ujedinjenih naroda i njegovih tijela.

Stajalište o tome Ustavni sud je već izrazio u Izvješću u povodu Inicijative Vlade Republike Hrvatske, klasa: 004-01/02-02/12, ur. broj: 5030109-02-2 od 10. listopada 2002., broj: U-X-2271/2002 od 12. studenog 2002. (»Narodne novine« broj 133/02.).

11. Kako je slijedom svega izloženog Ustavni sud ocijenio da ne postoji nesuglasnost osporenog dijela članka 20. UZoSMKS-a s Ustavom, na kakvu ukazuju podnositelji svojim zahtjevom, donio je odluku kao u izreci.

11.1. Imajući u vidu sadržaj članka 45. Ustavnog zakona te s obzirom na donesenu meritornu odluku, ne postoje pretpostavke za razmatranje prijedloga podnositelja zahtjeva za donošenje rješenja o privremenoj obustavi izvršenja pojedinačnih akata donesenih na temelju osporenog UZoSMKS-a.

b) Obrazloženje rješenja

12. Rješenje Ustavnog suda odnosi se (točka I. izreke rješenja) na prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog UZoSMKS-a u cjelini te članka 3. stavka 2., članaka 7., 9., 10., 11., 12., 20., 23. stavka 2., članka 25. stavka 2., članka 29. stavka 2., te članka 30. UZoSMKS-a. Odnosi se i na prijedlog za ukidanje riječi »ustavni« u odgovarajućim padežima u nazivu i cjelokupnom tekstu osporenog UZoSMKS-a.

Prijedlozi su podneseni na temelju članka 38. stavka 1. Ustavnog zakona, a rješenje se temelji na članku 27. stavcima 1., 2. i 3., te članku 43. stavcima 1. i 2. Ustavnog zakona.

13. Analizom podnesenih prijedloga sa stajališta istaknutih ustavnih odredaba koje uređuju ustrojstvo državne vlasti u Republici Hrvatskoj, njezine međunarodne odnose i promjenu Ustava, Ustavni sud utvrdio je sljedeće:

Osporeni UZoSMKS u cjelini, kao niti njegove pojedinačno osporene odredbe, nisu u nesuglasnosti s ustavnim odredbama prema kojima sudbenu vlast u Republici Hrvatskoj obavljaju sudovi – koji sude na temelju Ustava i zakona, a čije su ustanovljavanje, djelokrug, sastav, ustrojstvo i postupanje uređeni zakonom (članak 115. Ustava, »Narodne novine« broj 56/90.).

Ovo stoga što nakon ustanovljenja MKS-a, nakon oblikovanja međunarodnog kaznenog zakonodavstva i implementacijskih zakonodavstava pojedinih država pa tako i Republike Hrvatske (osporenog UZoSMKS-a), sudbenu vlast u Republici Hrvatskoj (i nadalje) obavljaju sudovi Republike Hrvatske na temelju Ustava i zakona Republike Hrvatske. Jedan od tih zakona Republike Hrvatske jest i osporeni UZoSMKS. I nakon donošenja UZoSMKS-a ustanovljavanje, djelokrug, sastav, ustrojstvo i postupanje sudova u Republici Hrvatskoj uređeno je zakonima Republike Hrvatske, dok je osporenim UZoSMKS-om, kao zakonom Republike Hrvatske, uređen samo jedan vid postupanja hrvatskih sudova.

Kako je već spomenuto, članak 127. stavak 2. Ustava (»Narodne novine« broj 56/90.) odnosio se na postupak donošenja Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a time, načelno, na postupak donošenja svakog normativnog akta kojem bi ustavotvorac i nositelj zakonodavne vlasti želio dati pravnu snagu iznad zakona (postupak propisan člancima 136. do 139. Ustava, »Narodne novine« broj 56/90.). U aspektu postupka donošenja, osporeni UZoSMKS nije zakon ustavnoga ranga, međutim, neovisno o tome je li on »ustavni« ili »organski« zakon, UZoSMKS svakako jest zakon koji ima funkciju instrumenta za provedbu akata Ujedinjenih naroda i njihovih tijela, koji obvezuju Republiku Hrvatsku. Akti Ujedinjenih naroda i njihovih tijela, čijoj provedbi služi osporeni UZoSMKS, po svojoj naravi nisu međunarodni ugovori u smislu članaka 132. do 134. Ustava (»Narodne novine« broj 56/90.) te se na njih ne odnose ustavne odredbe o međunarodnim ugovorima, o njihovom sklapanju, potvrđivanju, načinu inkorporiranja u unutarnji pravni poredak i nadzakonskoj pravnoj snazi.

14. Ostali bitni prigovori predlagatelja odnose se na pitanje gubitka državnog suvereniteta Republike Hrvatske, osobito onog sudbenog, što posebno dolazi do izražaja zbog miješanja MKS-a u istražni postupak, u izvršenje sankcija, u pomilovanje, ublažavanje kazne i uvjetni otpust, zbog nepriznavanja pravomoćnih odluka domaćih sudova, kao i zbog obveze nadležnih tijela Republike Hrvatske da surađuju, ustupaju postupke i izručuju hrvatske državljane bez mogućnosti ocjenjivanja osnovanosti zahtjeva MKS-a i njegove usklađenosti s temeljnim jamstvima domaćeg Ustava i kaznenopravnog sustava. U tom kontekstu prijedlozi se posebice odnose na pitanje protuustavnog izručivanja hrvatskih državljana, na nejednakost građana do koje dolazi zbog nejednakog tretmana osoba kojima se sudi u zemlji odnosno pred MKS-om, kao posljedica primjene različitih postupovnih i materijalnopravnih normi (što je, pak, posljedica upravo ignoriranja standarda i jamstava koje poznaje hrvatski Ustav i kaznenopravni sustav) te, konačno, na značajne povrede presumpcije nedužnosti i načela »ne bis in idem« (budući da je postupak pred MKS-om moguće ponoviti protiv iste osobe i zbog istog kaznenog djela, pa i na štetu okrivljenika, nakon što je pred sudom Republike Hrvatske ta osoba za isto djelo pravomoćno osuđena ili oslobođena).

14.1. Načelno pitanje sužavanja područja državnog suvereniteta i reduciranja ovlasti nadležnih tijela Republike Hrvatske (kao i drugih država koje jednako obvezuju akti Ujedinjenih naroda i njihovih tijela) unutar postupka po zahtjevu MKS-a za predaju okrivljenika te pitanje izručenja vlastitih državljana primarno su pravnopolitička pitanja i izvan su Ustavom utvrđenih nadležnosti Ustavnog suda.

Što se tiče mogućnosti da postupak koji je pravomoćno dovršen pred domaćim sudom bude ponovljen pred MKS-om, razlozi za tu procesnu mogućnost definirani su člankom 10. Statuta MKS-a. Do takvog ponavljanja može doći ako kazneno djelo pred domaćim sudom nije bilo kvalificirano kao ratni zločin, ako nacionalni sud nije bio nepristran i neovisan te ako postupak nije vodio savjesno ili je vođen s ciljem da okrivljenik izbjegne međunarodnu kaznenu odgovornost.

Ustavni sud može jedino primijetiti kako navedeno upućuje na zaključak da je unošenje u Statut MKS-a odredbe ovakvog sadržaja bilo motivirano visokim stupnjem nepovjerenja tvoraca Statuta MKS-a prema državama sudionicama ratnog sukoba. Koliko je takvo nepovjerenje opravdano i koliko je takav odnos prema pravosudnim institucijama jedne države i njezinim državljanima primjeren, također nisu pitanja na koja bi mogao i trebao odgovoriti Ustavni sud u okviru razmatranja prijedloga za ocjenu suglasnosti UZoSMKS-a s Ustavom.

Ustavni sud ponavlja da je zadaća UZoSMKS-a, kao skupa pravnih normi za implementaciju akata Ujedinjenih naroda i njihovih tijela, omogućiti, u tehničkom smislu, ustup MKS-u i onih kaznenih predmeta u kojima su postupci pred domaćim sudovima pravomoćno okončani, radi njihovog ponavljanja – ako i kada MKS, sukladno svojem Statutu, ocijeni da je to potrebno. Implementacija međunarodnog kaznenog zakonodavstva obveza je država i može od njih zahtijevati, kako je već istaknuto, promjenu postojećih i donošenje novih zakona, a može uključivati izmjene i na samoj ustavnoj razini.

15. Slijedom izloženog Ustavni sud je utvrdio da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenog UZoSMKS-a u cjelini, kao niti pojedinih njegovih odredaba. Stoga je doneseno rješenje kao pod točkom I. izreke rješenja.

16. Sagledavajući ukupnost prigovora koje u svojim prijedlozima iznose predlagatelji, Ustavni sud primjećuje da je u povodu sličnih prigovora (premda su bili istaknuti u ustavnoj tužbi kojom su pred Ustavnim sudom, u smislu članka 62. Ustavnog zakona, osporavani pojedinačni akti domaćih sudova doneseni u primjeni UZoSMKS-a), u odluci o odbijanju ustavne tužbe od 21. listopada 1999., u predmetu broj: U-III-854/1999 (»Narodne novine« broj 109/99.) naveo, među ostalim, sljedeće:

»Što se tiče prigovora podnositelja iz ustavne tužbe da je citiranim odlukama povrijeđena odredba članka 9. Ustava, prema kojoj odredbi državljanin Republike Hrvatske ne može biti prognan iz Republike Hrvatske, niti mu se može oduzeti državljanstvo, a ne može biti ni izručen drugoj državi, valja istaći da se u konkretnom slučaju ne radi o izručenju hrvatskog državljanina stranoj državi, već o postupku odlučivanja o zahtjevu za predaju okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu sukladno Ustavnom zakonu o suradnji.

(...)

Glede navoda podnositelja da je protiv njega u tijeku kazneni postupak pred Županijskim sudom u Zagrebu, a da je on podnio zahtjev Županijskom Državnom odvjetništvu u Zagrebu da se optužnica proširi na sva kaznena djela koja su predmet optužnice potvrđene po Međunarodnom kaznenom sudu te da je time što to nije učinjeno povrijeđeno njegovo ustavno pravo iz članka 29. Ustava, kojim se između ostalog jamči pravo na pravično suđenje pred nadležnim sudom, treba istaći da to nije predmet ovog postupka, a da Ustavnim zakonom o suradnji nije predviđeno da bi postupak koji je u tijeku pred domaćim sudom bio zapreka za udovoljavanje zahtjevu za predaju okrivljenika Međunarodnom kaznenom sudu.

Osim toga ovaj Sud je utvrdio da podnositelju nije povrijeđeno niti ustavno pravo iz članka 31. Ustava, kojim je između ostalog propisano da, ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit ća se takva kazna, jer se ta odredba uopće ne odnosi na konkretan slučaj, odnosno na postupak predaje Međunarodnom kaznenom sudu.

Iz svega navedenog proizlazi da osporavanim odlukama nije povrijeđena niti odredba članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima.

(...)

Člankom 9. Statuta Međunarodnog kaznenog suda propisano je da su međunarodni i nacionalni sudovi istodobno nadležni za vođenje kaznenog postupka protiv osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, počinjenih na području bivše Jugoslavije od 1. siječnja 1991. Nadalje je propisano da će Međunarodni sud imati prednost pred nacionalnim sudovima te Međunarodni sud u svakoj fazi postupka može od nacionalnog suda službeno zatražiti da prepusti nadležnost Međunarodnom sudu, sukladno Statutu i Pravilima o postupku i dokazima Međunarodnog suda.

Odredbom članka 29. Statuta je propisano da će države surađivati s Međunarodnim sudom u istrazi i vođenju kaznenog postupka protiv osoba optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava te da će države, bez nepotrebnog odgađanja, udovoljiti svakom zahtjevu za pomoć ili nalogu izdatom od sudbenog vijeća.

Stoga, prema pravilu 58. Pravilnika o postupku i dokazima, obveze sadržane u članku 29. Statuta imaju prevagu nad svim pravnim preprekama izručenju ili transferu optuženika ili svjedoka do Međunarodnog suda koje postoje u nacionalnom zakonodavstvu ili međunarodnim ugovorima o izručenju koje je potpisala dotična država.«

U povodu konkretnih prijedloga odnosno zahtjeva za ustavnosudsku ocjenu UZoSMKS-a potrebno je istaknuti da je riječ o razlozima osporavanja koji su (unatoč vrlo analitičnom pristupu predlagatelja svakoj pojedinoj osporenoj pravnoj normi) načelne prirode i mogu se na jednak način odnositi na praktično svaku odredbu UZoSMKS-a – zbog toga što je, zapravo, riječ o osporavanju cjelokupnog zakonodavnog modela. Imajući to u vidu, Ustavni sud ocijenio je da nema potrebe analizirati pojedinosti osporenih zakonskih odredaba. Pritom se posebice naglašava kako, sa stajališta ustavnosudskih ovlasti, osporavanje zakonodavnog modela u ustavnosudskom postupku ne može ni biti relevantno – s obzirom na granice nadležnosti Ustavnog suda. O granicama svoje nadležnosti u apstraktnoj ustavnopravnoj kontroli Ustavni sud se u svojim ranijim odlukama više puta očitovao (primjerice, u rješenju broj: U-I-385/2009 i dr. od 18. veljače 2014., »Narodne novine« broj 30/14.; u odluci i rješenju broj: U-IP-3820/2009, U-IP-3826/09 i dr. od 17. studenoga 2009., »Narodne novine« broj 143/09.).

Polazeći od ustavne samostalnosti zakonodavca u uređivanju pojedinih pravnih odnosa (članak 2. stavak 4. Ustava), ustavnosudska ocjena o suglasnosti zakona s Ustavom ne podrazumijeva ocjenu odabranog zakonodavnog modela, a posebno ne ocjenu njegove opravdanosti i svrhovitosti. Eventualno postojanje mogućeg drugačijeg zakonodavnog rješenja još uvijek ne znači da osporeno rješenje nije u suglasnosti s Ustavom, ako je ostalo unutar ustavnopravno prihvatljivih granica.

17. S obzirom na to da prijedlozi za pokretanje ustavnosudskog postupka nisu prihvaćeni, ne postoje pretpostavke za razmatranje prijedloga kojima je zatraženo donošenje rješenja o privremenoj obustavi izvršenja pojedinačnih akata donesenih na temelju osporenog UZoSMKS-a.

18. Objava ove odluke i rješenja (točka II. izreke rješenja) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-252/1996

U-I-268/1996

U-I-288/1996

U-I-943/2000

U-I-1904/2001

U-I-2319/2005

Zagreb, 6. lipnja 2017.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Zamjenica predsjednika
dr. sc. Snježana Bagić, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 181/03., 16/06., 30/08., 123/09., 63/10., 121/10., 19/13., 37/14. i 2/15.) prilažem sljedeće

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Rješenje broj: U-I-252/1996, U-I-268/1996, U-I-288/1996, U-I-943/2000, U-I-1904/2001, U-I-2319/2005 od 6. lipnja 2017.

Suglasio sam se s mišljenjem većine da se u konkretnom ustavnosudskom predmetu broj U-I-252/1996, U-I-268/1996, U-I-288/1996, U-I-943/2000, U-I-1904/2001, U-I-2319/2005 odbije zahtjev za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 20. Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom (»Narodne novine« broj 32/96.) i navedenog zakona u cjelini. Međutim, smatram da je takvu odluku potrebno donijeti iz drugih razloga.

Naime, ako bi se strogo i izolirano promatrala ustavnost odredaba osporenog Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, smatram da bi se moralo doći do zaključka o neustavnosti istog. Razloge je na ovom mjestu neću ponavljati, već upućujem na izdvojeno mišljenje suca Ustavnog suda Miroslava Šumanovića u istom ustavnosudskom predmetu, gdje su ti razlozi detaljno i vrlo kvalitetno argumentirani.

Razlog zbog kojeg sam ipak glasao za odluku većine sastoji se u činjenici da je u vrijeme kada je usvojen osporeni Ustavni zakon u Republici Hrvatskoj stvoreno jedno protuustavno stanje koje na drugi način nije bilo moguće ispraviti. Jasnije rečeno, došlo je do stanja u kojem u Republici Hrvatskoj nije bilo volje niti snage da se temeljem prikupljenih podataka sudi građanima Republike Hrvatske za djela koja su u ratu možda počinili.

Republika Hrvatska bila je dužna suditi pravično svim svojim osumnjičenim građanima, jer pred sudom svi trebaju biti jednaki, i sve žrtve imaju pravo na satisfakciju u vidu sudske odluke. Odbijanje da se izvrši ta ustavna dužnost, i da se pošteno i pravedno, u skladu s pravilima struke, sudi osumnjičenima, uzrokovala je potrebu da im se suđenje omogući negdje drugdje. Osim toga, na žalost je nekima od tih ljudi i nanijela daljnje povrede prava u vidu sporih postupaka, čak i dugotrajnih pritvora do konačne oslobađajuće odluke.

Ustav treba promatrati u cjelini njegovih odredaba, te se mora i primijeniti u cjelini njegovih odredaba. Ustav nije puki zbir deklaracija iz kojih se može birati ovisno o političkim (ili drugim) potrebama datog trenutka, već konzistentni dokument koji se primjenjuje u cjelini, kao takav.

Nakon što su se u ratnim okolnostima ili uslijed njih u određenim slučajevima ignorirale određene zakonske, pa i ustavne odredbe, npr. vladavina prava iz članka 3. Ustava, pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava, jednakost pred sudovima iz članka 26. Ustava itd., došlo je do stanja negacije prava. To je stanje, izgleda, jedino bilo moguće sanirati kroz negaciju negacije, gdje se na paradoksalan način kroz daljnju negaciju ustavnih odredaba postiže za Ustav afirmativan rezultat u hegelijanskom smislu postizanja nove kvalitete. Ili, drugačije rečeno matematičkim rječnikom, minus i minus daju plus.

Pravo, a posebno Ustav, trebaju biti u direktnoj upravno proporcionalnoj vezi s moralom. U tom smislu je Ustav sredstvo sprječavanja ugrožavanja morala kroz izraz narodne volje. Stanje koje je u svojoj biti neustavno – kao što je npr. neprocesuiranje osumnjičenih za ratne zločine – ne može biti opravdanje da se, uz poziv na druge ustavne odredbe, procesuiranje i dalje efektivno sprječava. Nemo auditur turpitudinem propriam allegans. Pošteno suđenje, i pravična presuda, bila ona osuđujuća ili oslobađajuća, jedino može predstavljati katarzu, a što bi trebala biti uloga svake presude. Usudio bih se dodati, bez toga nije moguće računati na povjerenje u pravosuđe. I to niti na povjerenje vlastitih građana, niti na povjerenje drugih zemalja.

Stoga je Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom bio sredstvo da se iznova uspostavi ustavni poredak, koliko god to neobično – i na prvi pogled nelogično – zvučalo. Iz navedenih razloga ne mogu ga ocijeniti neustavnim.

Zagreb, 12. lipnja 2017.

Sudac
Andrej Abramović, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02., i 49/02. – pročišćeni tekst), u pisanoj formi predajem

IZDVOJENO MIŠLJENJE

u predmetima broj: U-I-252/1996, U-I-268/1996,
U-I-288/1996, U-I-943/2000, U-I-1904/2001 i
U-I-2319/2005 od 6. lipnja 2017.

Obrazlažem izdvojeno mišljenje najavljeno na sjednici od 6. lipnja 2017.

U naznačenim predmetima ispitivana je suglasnost Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom (»Narodne novine« broj 32/96.) s člancima 4., 5., 14. stavak 2., 26., 29., 31. i 116. Ustava Republike Hrvatske.

Izražavam neslaganje s većinski izraženim mišljenjem iznesenim u dispozitivu i dijelu obrazloženja Odluke i Rješenja iz sljedećih razloga:

1) Ocjenjivanje suglasnosti osporenih članaka Zakona s tada važećim odredbama Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/1990.) moguće je jedino u kontekstu vremena i tadašnjih dominantnih međunarodnih političkih odnosa. Naime, u vrijeme donošenja Zakona, dio hrvatskog okupiranog državnog teritorija nalazi se pod mandatom Ujedinjenih naroda. Rezolucijom 1037 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda od 15. siječnja 1996. uspostavljena je operacija očuvanja mira United Nations Transitional Administration in Eastern Slavonija, Baranja and Western Sirmium (UNTAES) sa zadaćom očuvanja mira, demilitarizacije područja, omogućavanja rada javnih službi, povratka izbjeglica te organiziranja i pomoći u provedbi izbora. Točkom 20. istog dokumenta potvrđuje se da sve države trebaju u cijelosti surađivati s Međunarodnim sudištem za bivšu Jugoslaviju, u skladu s odredbama Rezolucije 827 od 25. svibnja 1993.

2) Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, djelujući pod Poglavljem VII Povelje UN, osnovalo je, Rezolucijom 827 od 25. svibnja 1993., Međunarodno kazneno sudište za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije od 1991. (The International Tribunal for the Prosecution of Persons Responsible for Serious Violations of International Humanitarian Law Committed in the Territory of the Former Yugoslavia since 1991. – ICTY). Poglavlje VII Povelje jedini je dio Povelje koji omogućava, u iznimnim situacijama, uporabu sile od strane UN, ali i to samo u slučaju prijetnje miru, narušavanja mira ili čina agresije. Niti jedna od odredbi Poglavlja VII, kao ni ostalih članaka Povelje (čl. 29., 39., 40. i 41.) ne može se tumačiti kao ovlast Vijeću sigurnosti za osnivanje Međunarodnog sudišta za ratne zločine, čak niti kao ad hoc organa za rješavanje pitanja sudskih postupaka, a koja se mogu naći pred Vijećem sigurnosti. U prilog ove tvrdnje može se navesti i postupak osnivanja Međunarodnog kaznenog suda koji je ustanovljen na Diplomatskoj konferenciji UN-a o osnivanju Međunarodnog kaznenog suda 17. srpnja 1998. u Rimu i čiji je temelj međunarodni ugovor.

Od osobite je važnosti naglasiti točku 4. Rezolucije 827 kojom se naglašava obveza država da u punoj mjeri surađuju s Međunarodnim sudištem i njegovim organima te da će, shodno tome, poduzeti sve mjere koje su neophodne po odredbama njihovog nacionalnog zakonodavstva za provođenje odredbi te Rezolucije i Statuta. I ovom je odredbom naglašena uloga nacionalnog zakonodavstva u provedbi Rezolucije čime je naznačen i odnos unutarnjeg i međunarodnog prava.

Taj je odnos uređen člankom 141. Ustava Republike Hrvatske, prema kojem samo oni međunarodni ugovori, koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Navedenim je odredbama jasno uređen odnos unutarnjeg i međunarodnog prava koji je uvijek zadržan na zakonskoj razini, isključujući mogućnost podređivanja ustavnih normi međunarodnom pravu.

3) Suverena prava država ne mogu se dovesti u pitanje djelovanjem međunarodnih organizacija, pa čak ni onih univerzalnog značaja. Takav je odnos i Republike Hrvatske prema Povelji UN, koja ne predstavlja pravila naddržavne vlasti niti se ona može tako tumačiti. Slobodno izražena volja država da se ponašaju sukladno pravilima međunarodnog prava ne predstavlja odricanje od dijela suverenih prava države već je izraz slobodne volje države kao subjekta međunarodnog prava.

Zbog toga se ne može prihvatiti teza da postoji supremacija međunarodnog prava koja bi determinirala ne samo zakonske, nego i ustavne odredbe bilo kojeg pravnog sustava zemalja članica međunarodne zajednice. Stoga nije prihvatljiv niti pristup da se u slučaju implementacijskog zakonodavstva (o kojem se govori u slučaju Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom), radi o prijenosu kogentnih normi međunarodnog prava u pravni sustav Republike Hrvatske koje mogu derogirati, ne samo zakonske, već i ustavne odredbe.

4) Ustavni zakon o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom donesen je dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika (kvalificirana većina propisana za promjene Ustava) na sjednici Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske održanoj 19. travnja 1996. a stupio je na snagu danom proglašenja. Postupak donošenja ovog Ustavnog zakona razlikuje se od postupka propisanog za donošenje zakona i organskih zakona, što govori o namjeri zakonodavca da donese lex specialis višeg, ustavnog ranga (iako nije u potpunosti poštivana procedura za promjene Ustava). U ranijim odlukama Ustavnog suda, rješavajući o rangu pojedinih propisa, izraženo je stajalište da falsa nominatio ne mijenja pravnu prirodu zakona, ne čini ih pravno drugačijim od onoga što oni po Ustavu i po svom sadržaju jesu, a Ustavni sud ih ne ocjenjuje po njihovu imenu nego po njihovoj pravnoj prirodi. U ovom konkretnom slučaju ne radi se o falsa nominatio non nocet (pravilu po kojem pogreška u nazivu ili imenu određenog sastojka pravnog posla ne utječe na njegovu valjanost), sentenci primjenjivoj u građanskim, trgovačkim i drugim privatnopravnim odnosima, ali neodgovarajućoj za tumačenje volje ustavotvorca odnosno zakonodavca. Suprotno tome, zakonodavac je uredio odnose propisom ustavnog ranga, svjestan značaja i dosega donesenih normi i odnosa koje one reguliraju. Nesumnjivo je da se u ovom slučaju radi o najznačajnijim pitanjima državne suverenosti, kako ih uostalom tretira sam Ustav, jer u svojim Temeljnim odredbama (članak 9.) govori o zaštiti vlastitih državljana od izručenja (ekstradicije) drugim državama. Ta svijest zakonodavca o rangu normi očituje se i u činjenici Promjena Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 76/10.) kada je dopunjen članak 9. Ustava. Većinski prihvaćeno tumačenje obveze izručenja koje se ne odvija između dviju država, već se tumači suradnjom odnosne države i ICTY-a, smatram neutemeljenim gramatičkim pristupom koji odudara od istinskog smisla norme.

5) Zaključno treba naglasiti da se u ovom slučaju radi o zakonu ustavnog ranga čije ocjenjivanje nije u nadležnosti Ustavnog suda. Priklanjajući se drugačijim gledištima o pravnoj prirodi Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom, njegova bi protuustavnost bila očita.

Zagreb, 12. lipnja 2017.

Sudac
Davorin Mlakar, v. r.

* * *

Na temelju članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), pisano obrazlažem

IZDVOJENO MIŠLJENJE

u predmetu broj: U-I-252/1996, U-I-268/1996,
U-I-288/1996, U-I-943/2000, U-I-1904/2001 i
U-I-2319/2005 od 6. lipnja 2017.

Ovime obrazlažem izdvojeno mišljenje najavljeno na sjednici Suda od 6. lipnja 2017. na kojoj sam glasovao suprotno većini.

1) Ne slažem se sa većinskim stajalištem da je naziv osporenog normativnog akta (»ustavni« zakon) »falsa nominatio« i da je, prema njegovoj pravnoj prirodi, riječ o »običnom« zakonu, a ne o propisu ustavnog ranga.

Mišljenja sam da je osporeni ustavni zakon lex specialis ustavne razine zbog čega Ustavni sud nije nadležan ocijeniti njegovu suglasnost s Ustavom kao propisom istoga najvišeg pravnog ranga.

Ovo iz sljedećih razloga.

Osporeni ustavni zakon omogućuje suradnju RH s ad hoc tribunalom za bivšu Jugoslaviju na osnovi inkorporacije Statuta MKS-a i PPDMKS-a u hrvatski pravni poredak. Ta je suradnja bazirana na temeljnom principu prioriteta međunarodnog kaznenog prava i prioriteta nadležnosti međunarodnog kaznenog ad hoc tribunala. Temeljna posljedica navedenog prioriteta koji je bez ostatka implementiran u osporenom zakonu, prije svega se manifestira u bezuvjetnoj obvezi državnih vlasti RH da vlastite državljane predaju u kaznenu jurisdikciju ad hoc tribunala u svrhu suđenja za kaznena djela počinjena na teritoriju RH. Taj je ad hoc tribunal, u čiju je organizacijsku strukturu uklopljeno i tužiteljstvo kao nositelj funkcije progona, specijalno osnovan nakon vremenskog konteksta iz kojega potječu kaznena djela za koja se provodi suđenje. Navedeni tribunal postupa po vlastitoj kreiranoj proceduri koju je ovlašten »u hodu« autonomno mijenjati. Tribunal nije vezan primjenom hrvatskog materijalnog kaznenog zakona važećeg tempore criminis ni glede kaznene odgovornosti za djela koja su predmet optužbe ni u odnosu na vrstu i visinu kazne koju odmjerava okrivljenicima. Nema nikakve dvojbe da je time, uz ostalo, derogirano i narušeno bitno ustavno načelo i ujedno univerzalni civilizacijski standard »nullum crimen, nulla poena sine lege stricta, sine praevia lege poenali« (princip pravne određenosti kaznenih djela i kazni je, prema čl. 17.st. 3. Ustava, materijalna jezgra – nepovrediva bit Ustava i ne može se ograničiti ni u stanju izravne ugroze države čime ulazi u kategoriju ustavnog identiteta RH).

Ad hoc tribunal je ovlašten zahtijevati preuzimanje ne samo pendentnih (»sub iudice«) kaznenih postupaka koji se vode pred nacionalnim sudom, nego je, po vlastitoj diskrecijskoj prosudbi, ovlašten ponoviti odnosno ab initio provesti kaznene postupke u predmetima koji su pravomoćno okončani pred nacionalnim sudom suprotno načelu »non bis in idem«.

Nedvojbeno je da su aplikanti u ovom predmetu posve u pravu kada tvrde da »rješenja« osporenog ustavnog zakona duboko zahvaćaju u ustavnu materiju i da su u očiglednom nesuglasju s Ustavom.

Prema mojem mišljenju, osporeni ustavni zakon »branjiv« je isključivo s pozicije dokazivanja njegovog ustavnog ranga, jer je u suprotnom (kao običan ili kao organski zakon), u izraženom nesuglasju s odredbama Ustava RH i na formalno-proceduralnom kao i na supstancijalnom planu.

Gore izložena analiza pokazuje da oznaka »ustavni« zakon logički i sadržajno korespondira materiji koja je njime normativno obrađena. To je par excellence ustavna materija jer izravno zahvaća pitanje državnog suvereniteta u području sudbenosti za kaznena djela hrvatskih državljana počinjena na hrvatskom državnom teritoriju, i to na način koji radikalno odstupa od standardnog i klasičnog poimanja suvereniteta države.

»Objašnjenje« – da nije riječ o protuustavnom izručenju drugoj državi, nego o predaji međunarodnom nedržavnom tijelu, više je semantički manevar nego seriozni argument. Bit je, naime, u smislu teleološkog pristupa, da se hrvatski državljanin izručuje stranoj represivnoj vlasti koja sudi po svojim pravilima, da on time potpada pod tuđi »ius puniendi«, dakle izvan sudbenog suvereniteta RH na koji mu status civitatis daje ustavno zajamčeno pravo. Uostalom, UN je organizacija suverenih država jer članovi mogu biti samo države, pa su tijela UN-a, uključivo i MKS, nedvojbeno time i obilježena.

Normativnom regulacijom osporenoga ustavnog zakona u značajnoj su mjeri redefinirana neka fundamentalna načela kaznenog prava i međunarodnog kaznenog prava. Prema tome, riječ je o normativnoj problematici koja je gotovo aksiomatski ustavnog karaktera. Zato je neodrživa tvrdnja da je oznaka »ustavni« zakon samo »falsa nominatio« jer da je odlučna pravna priroda osporenog akta. Upravo pravna priroda – značaj materije koja je predmet regulacije korespondira navedenom nazivu.

Tvorac akta – Sabor RH očigledno je išao za time da donese lex specialis ustavnog ranga.

Na to upućuje i okolnost što je Prethodno mišljenje Županijskog doma izrijekom utemeljeno na članku 81. alineja 3. Ustava 1990. koji se izravno odnosi na postupak donošenja, odnosno izmjene Ustava.

Nadalje, osporeni ustavni zakon nije proglašen od strane Predsjednika Republike, nego ga je proglasio Zastupnički dom na istoj sjednici na kojoj je i prihvaćen, a stupio je na snagu i bez objave u Narodnim novinama – danom svoga proglašenja, a što je sve tipično za propise ustavnog ranga u smislu članka 139. Ustava 1990., dok je istovremeno u izravnoj suprotnosti sa strogim ustavnim zahtjevima u odnosu na zakonske propise u smislu članaka 89. i 90. Ustava, pa bi se, da je riječ o »običnom» zakonu, očito radilo o izraženoj protuustavnosti u odnosu na formalni aspekt ustavnosti zakona.

U članku 23. stavku 2., osporeni ustavni zakon izrijekom regulira nadležnost Ustavnog suda RH za odlučivanje o ustavnoj tužbi protiv pravomoćnog sudskog rješenja kojim se dopušta predaja okrivljenika MKS-u. Takav propis nužno predstavlja odredbu ustavnopravnog ranga, jer sukladno članku 127. Ustava 1990., nije dopuštena dekonstitucionalizacija nadležnosti, kao ni bilo kojih drugih pitanja u svezi s funkcioniranjem Ustavnog suda, što znači da drugim zakonom koji nema svojstvo ustavnog zakona nije moguće zadiranje u pitanja u vezi s djelovanjem Ustavnog suda.

Konačno, osporeni ustavni zakon je usvojen kvalificiranom većinom potrebnom za promjenu Ustava (dvotrećinska većina glasova svih zastupnika Zastupničkog doma po članku 138. Ustava 1990.), sa 4 glasa protiv i 2 suzdržana što jasno upućuje na ostvareni i namjeravani nacionalni konsenzus o bitnom političkom pitanju od ustavnog značaja.

Stoga činjenica da su u prvoj fazi parlamentarne procedure bile naglašenije formalnosti zakonodavnog postupka a ne postupka izmjene Ustava (nije primijenjen članak 137. Ustava), ne može biti od odlučnog značaja.

Iz cijeloga konteksta je jasna namjera Sabora RH da donese propis ustavnog ranga pa Ustavni sud nema ovlasti »sankcionirati« eventualne nepravilnosti procedure noveliranja ustava tako da normativni akt usvojen po parlamentu »diskvalificira» njegovim nižim pravnim rangiranjem u hijerarhiji propisa. Parlament je, naime, i zakonodavac i ustavotvorac s izravnim izbornim mandatom naroda koji ga demokratski legitimira. S druge strane, ustavni sud nema tako utemeljen legitimitet, pravno i politički nije nikome odgovoran, a ne postoji mogućnost instancijskog nadzora njegovih odluka. Proizlazi da ustavni sud ne može biti niti djelovati kao nadparlamentarna vlast te sukladno Krbekovoj uputi dužan je »... skrupulozno paziti da ostane u okviru sudske funkcije«.

Upravo interpretativno načelo »falsa nominatio non nocet« – spomenuto u Odluci i Rješenju, ide u prilog moga tumačenja jer stavlja težište na stranu namjere i prave volje tvorca pravnog akta.

Inače, načelno smatram da je navedeni interpretativni standard potpuno neprimjeren i neprimjenjiv u javnom pravu. On je isključivo rezerviran za privatnopravne odnose pri tumačenju ugovora ili drugih privatnopravnih akata (oporuka i sl.) u pravcu prevage stvarno ugovorenoga i namjeravanog nad onim što je, s motrišta prave volje kontrahenata, pogrešno očitovano.

Međutim, i u privatnopravnim odnosima vrijedi Paulusova maksima »cum in verbis nulla ambiguitas est, non debet admitti voluntatis quaestio« (D.32,25,1) ako su riječi pisane isprave jasne, ne može se dokazivati da je volja sastavljača isprave bila drukčija. Upravo zato je primjena pravila »falsa nominatio« kod formalnih ugovora svedena na minimum jer forma akta služi pravnoj sigurnosti i jamči jasan i potpun izraz volje.

Pogotovo to vrijedi u javnom pravu za akte parlamenta.

Tvrditi za ustavni zakon – koji regulira ustavnu materiju i koji je donesen od ovlaštenog ustavotvorca kvalificiranom većinom za izmjenu Ustava te proglašen na način proglašavanja izmjene Ustava – da nije ustavni zakon, predstavlja predubok i preintenzivan prodor ustavnog suda u politički prostor drugog ustavnog tijela te narušava potrebnu ravnotežu između aktivizma i samoograničenja ustavnog suda u bitnim političkim pitanjima o kojima odlučuje parlament koji je uvijek prvi interpret ustava.

Iz gore navedenih razloga smatram neopravdanim inzistiranje na ranijoj istovjetnoj praksi iz odluke U-I-774/2000 od 20. prosinca 2000. koju je izričito podržao i dio ustavnopravne doktrine (Sokol, Smerdel). Navedena odluka nije sakrosanktna, ona ne stvara ustavno pravo nego djeluje samo snagom svoje uvjerljivosti kojom, prema mojem shvaćanju, nije u stanju nadvladati ranije izloženu kontraargumentaciju.

2) Ne slažem se ni sa stajalištem da je osporeni ustavni zakon kao implementacijski propis u isključivoj funkciji »transmisije« akata tijela UN-a prinudne naravi (Statut MKS-a i PPDMKS-a), pa u tom smislu, on »sam po sebi« ne derogira hrvatski ustav, nego ga u biti derogiraju akti tijela UN-a – njih bi zapravo trebalo podvrgnuti ustavnosudskoj superviziji, ali to ne dopušta ustavna norma o nadležnosti u kojoj nema ovlasti za provedbu ocjene ustavnosti akata tijela UN-a. To stajalište nužno implicira:

a) da su tijela UN-a kao donositelji predmetnih akata naddržavne institucije, pravno nadmoćne suverenim državama kao članicama UN-a,

b) da su akti tih naddržavnih tijela (Statut i PPDMKS) po svom rangu i pravnoj snazi iznad Ustava, jer je samo u tom slučaju moguće i dopustivo da implementacijski zakon – donesen u svrhu efikasnog funkcioniranja MKS-a, i ne bude u suglasju s Ustavom, budući da u tom kontekstu ostvaruje funkciju »transmisije« akata tijela UN-a (Vijeća sigurnosti i MKS-a) kojima je državna vlast RH izravno vezana i u području internog pravnog poretka ali koji su izvan dohvata supervizije Ustavnog suda.

Kako u odnosu na druge suverene države, tako i u odnosu na međunarodnu zajednicu (UN i njegova tijela) i dalje vrijedi Erdödyjeva formula »regnum regno non praescribit leges«! Temelj obvezivanja RH u svim međunarodnopravnim relacijama mora biti izveden iz ustavne norme, a ne iz nekog višeg »nadustavnog« prava (arg. iz članaka 1. stavka 2., 2. stavka 1. i 5. Ustava)!

Argumenti Odluke i Rješenja nisu branjivi ni s ustavnopravnog ni s međunarodnopravnog gledišta.

Međunarodna zajednica je sustav sastavljen od suverenih država čije je vezanje i obvezivanje moguće samo na ugovornoj osnovi, a ne na temelju podređivanja nekoj »višoj« naddržavnoj svjetskoj vlasti.

U glavi VII. Ustav artikulira jasnu koncepciju međunarodnih odnosa kao isključivo ugovornih odnosa (čl. 139. – 141.). Ustav ne daje prednost, u odnosu na nacionalne zakonske propise, cijelom međunarodnom pravu, nego jedino međunarodnim ugovorima koje RH izričito i dobrovoljno prihvati.

Prema hrvatskom Ustavu, državna vlast nije podređena nijednom izvanjskom višem autoritetu i, sub specie iuris, ne stoji ni pod kakvim imperijalnim transnacionalnim suverenitetom. Svoj suverenitet hrvatska država manifestira u tri segmenta. Na planu izvanjske neovisnosti – jer nije podređena nijednom izvanjskom višem autoritetu, na planu interne državnopravne koherentnosti i u dimenziji supremacije prava odn. odanosti vrlini prava.

Unatoč procesima »konstitucionalizacije međunarodnog javnog prava«, nijedna od navedenih karakteristika suvereniteta ne trpi ideju »višeg prava« koje obvezuje državu neovisno od njezinog individualnog pristanka. Zato ne gubi na značaju i na aktualnosti Henkinova ocjena međunarodnog sistema – »temeljna činjenica je karakter tog sistema – međunarodni sistem je sistem neovisnih država«.

(Da je tome tako svjedoči čisti i nepomućeni ugovorni karakter stalnog Međunarodnog kaznenog suda osnovanog u Rimu 1998. Taj je stalni kazneni sud, za razliku od ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, osnovan Konvencijom kojoj države dobrovoljno pristupaju. Prema Rimskom statutu, nema nikakvog prioriteta međunarodnog u odnosu na nacionalno sudovanje, nego vrijedi odnos komplementarnosti, odnosno supsidijarnosti međunarodnog sudovanja. Koncept prioriteta nadležnosti međunarodnog suda nije čak bio ni predložen ni od koje države sudionice Rimske UN diplomatske konferencije za ustanovljenje međunarodnog kaznenog suda. Obveze država prema ad hoc tribunalu za bivšu Jugoslaviju – da izručuju vlastite državljane usprkos zaprekama u nacionalnom zakonodavstvu (članak 29. Statuta MKS-a i pravila 56. i 58. PPDMKS-a), kao i da daju dokaze bez obzira na interese nacionalne sigurnosti, u cijelosti su eliminirane iz svakog razmatranja na Rimskoj konferenciji. Navedeno jasno pokazuje da koncepcijski model nametnutog ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju ne samo da ne služi kao pokazatelj globalnih procesa u razvoju međunarodnog kaznenog prava i sudovanja, nego je suprotno tome upravo dokaz dvostrukih standarda u ovoj materiji.)

Ustav RH sadrži odredbe koje definiraju odnos pravnog poretka RH prema međunarodnom pravu isključivo kao pravu međunarodnih ugovora.

Internacionalni ius cogens – norme izvanugovorne ili »javnopravne« naravi, nisu spomenute u Ustavu. Zato Statut MKS-a kao ni PPDMKS-a nemaju izravan pravni učinak u pravnom poretku RH kao obvezujuće prisilne norme iznaddržavnog prava kojima se suverena vlast hrvatske države mora i može pokoriti. Prema čvrstom stajalištu Ustavnog suda, »isključivo ratificirani i objavljeni međunarodni ugovori mogu imati pravnog učinka u unutrašnjem pravnom poretku« (U-II-433/1994 od 2. veljače 1995.).

Slijedi da je pravni učinak Statuta MKS-a i PPDMKS-a u internom pravnom poretku RH ustavnopravno moguć i dopušten jedino pod pretpostavkom njihovog inkorporiranja na razini zakonskog propisa (koji mora biti suglasan s Ustavom) ili na razini propisa ustavnog ranga ako inkorporiranje u nacionalni pravni poredak nije moguće bez novele ustavnog ranga o čemu se po mojem mišljenju nesumnjivo i radi u konkretnom slučaju.

Neprihvatljiva je postavka Odluke i Rješenja da Ustavni sud nema ovlasti podvrgnuti Statut i PPDMKS-a ustavnosudskoj superviziji jer je riječ o »aktima UN-a i njegovih tijela«. Ovo zato što s ustavnopravnog motrišta navedeni akti očigledno ne mogu ostvarivati pravni učinak u RH kao međunarodno pravo jer se ne radi o ratificiranim međunarodnim ugovorima. Pravni učinak zato mogu ostvariti isključivo kao u pravni sustav RH inkorporirani interni pravni propisi zakonskog ranga (što uključuje njihovu ustavnosudsku kontrolabilnost), odnosno ustavne razine – u slučaju drastično divergentnih modela koji traže promjenu ustava.

U predmetu Naletilić (U-III-854/1999), Ustavni sud je bio posve jasan u konstataciji da spomenuti akti (Statut i PPDMKS-a) »… čine dio unutarnjeg pravnog poretka RH.« i da se osporene odluke o predaji MKS-u »... temelje na navedenim propisima, ali prvenstveno i na članku 20. Ustavnog zakona o suradnji …«.

Prema tome, jer je riječ o propisima unutarnjeg pravnog poretka RH a pritom se ne radi o ratificiranim međunarodnim ugovorima iznadzakonske snage prema članku 141. Ustava (za ocjenu ustavnosti kojih ugovora Ustavni sud ne nalazi uporište u jurisdikcijskom propisu iz članka 129. Ustava), Odluka i Rješenje su se trebali upustiti u meritornu ustavnosudsku superviziju osporenih propisa s obzirom na to da osporeni Ustavni zakon (koji te propise inkorporira u pravni poredak RH), načelno prosuđuju kao propis zakonske, odnosno ispodustavne razine.

Zagreb, 9. lipnja 2017.

Sudac
Miroslav Šumanović, v. r.