USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1549
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Antun Palarić i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Nevenka Živković iz Zagreba, koju zastupa Damir Mokrović, odvjetnik iz Zagreba, na sjednici održanoj 23. svibnja 2017. donio je
ODLUKU
I. Utvrđuje se da je podnositeljici Nevenki Živković onemogućena provedba učinaka odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-892/1994 od 20. studenoga 1996. (»Narodne novine« broj 83/94. i 99/96.) i rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske klasa: UP/II-371-01/97-06/497 od 9. prosinca 1997. kojim je poništeno rješenje kojim je podnositeljici naloženo iseljenje iz stana (rješenje Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze Grada Zagreba – Područni ured Medveščak klasa UP/I-371-01/92-01/209 od 19. listopada 1992.) i rješenje kojim je odbijena žalba podnositeljice protiv tog rješenja (rješenje Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša klasa: UP/II-371-01/92-06/1936 od 2. srpnja 1993.).
II. Vlada Republike Hrvatske dužna je osigurati otklanjanje posljedica neprovedbe rješenja iz točke I. izreke ove odluke pa time i učinaka odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske iz točke I. ove izreke.
III. Vlada Republike Hrvatske dužna je podnositeljici osigurati korištenje drugog odgovarajućeg stana (v. točku 9. obrazloženja ove odluke).
IV. Nalozi iz točaka II. i III. izreke provest će se u roku od šest (6) mjeseci od dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
1. Ustavnu tužbu podnijela je Nevenka Živković iz Zagreba, Brezovica, Golobreška 6 (u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju u ustavnosudskom postupku zastupa Damir Mokrović, odvjetnik iz Zagreba. Ustavna tužba je pravodobna i dopuštena.
2. Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Upravnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Upravni sud) broj: Us-6524/2004-4 od 15. svibnja 2008. (u daljnjem tekstu: osporena presuda), kojom je odbijena podnositeljičina tužba protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo zaštite okoliša) klasa: UP/II-371-01/02-05/0084, ur. broj: 531-04/1-04-2 od 22. travnja 2004.
Tim rješenjem Ministarstva zaštite okoliša odbijena je podnositeljičina žalba podnesena protiv zaključka Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet, Odsjeka za stambene poslove klasa: UP/I-371-02/00-03/11, urbroj: 251-05-22/201-02-14 od 15. srpnja 2002., kojim je odbačen podnositeljičin zahtjev za provođenje protuizvršenja i useljenja u stan u Zagrebu, Susedgradska 3/11, kao i za naknadu troškova postupka.
Podnositeljica je iseljena iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3, na temelju rješenja Grada Zagreba, Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze, Odjela za imovinsko-pravne i stambene poslove, Područnog ureda Medveščak klasa: UP/I-371-01/92-01/209, ur. broj: 251-05-13-92-04 od 19. listopada 1992.
2.1. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) zatražen je i zaprimljen spis Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet, Odsjeka za stambene poslove klasa: UP/I-371-02/00-03/11 i očitovanje Ministarstva obrane klasa: 371-01/13-01/7, ur. broj: 512-01-12-5 od 4. ožujka 2013.
II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA
3. Podnositeljica je na temelju ugovora o korištenju stana broj: 1-1143 od 16. studenoga 1988. stekla stanarsko pravo na stanu u Zagrebu, u ulici Đure Jakšića 5/III, površine 33,97 m2. Taj stan podnositeljica je dobrovoljno napustila radi useljenja u stan u Zagrebu, Susedgradska 3/XI, površine 56 m2, na temelju rješenja Komande garnizona bivše JNA u Zagrebu broj: 6-121 od 1. listopada 1991., koji su napustili dotadašnji nositelji stanarskog prava, S. i K. M.
Njima je (naknadno) na temelju članka 99. Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine« broj 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 22/90., 22/92., 58/93. i 70/93.; u daljnjem tekstu: Zakon o stambenim odnosima) pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-1493/95 od 14. ožujka 1996. otkazano stanarsko pravo.
3.1. Republika Hrvatska – Ministarstvo obrane postavilo je zahtjev za predaju tog stana u posjed. Tvrdila je da podnositeljica koristi stan u Zagrebu, u Susedgradskoj 3, na temelju ništavog rješenja, budući da je ono doneseno nakon stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 36/91.).
Zahtjev Republike Hrvatske usvojen je rješenjem Grada Zagreba, Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze, Odjela za imovinsko-pravne i stambene poslove, Područnog ureda Medveščak klasa: UP/I-371-01/92-01/209, ur. broj: 251-05-13-92-04 od 19. listopada 1992. (prvostupanjskog upravnog tijela). Podnositeljici je naloženo iseljenje iz stana i njegova predaja u posjed Republici Hrvatskoj, Ministarstvu obrane. Rješenje je doneseno pozivom na članak 94. Zakona o stambenim odnosima kojim je određena nadležnost upravnih (stambenih) tijela u predmetima iseljenja osoba koje su u stan uselile bez valjane pravne osnove.
Podnositeljičina žalba protiv prvostupanjskog rješenja odbijena je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša klasa: UP/II-371-01/92-06/1936, ur. broj: 531-06/3-93-2 od 2. srpnja 1993. (drugostupanjskog upravnog tijela).
Podnositeljica je iseljena iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3, na temelju zaključka o dozvoli izvršenja koje je 1. rujna 1993. donijelo prvostupanjsko upravno tijelo.
Presudom Upravnog suda broj: Us-11343/1993-4 od 2. ožujka 1994. odbijena je podnositeljičina tužba protiv drugostupanjskog rješenja od 2. srpnja 1993.
3.2. Nakon što je Ustavni sud odlukom broj: U-I-892/1994 ukinuo članak 94. Zakona o stambenim odnosima, podnositeljica je podnijela prijedlog za obnovu postupka. Ministarstvo zaštite okoliša donijelo je rješenje klasa: UP/II-371-01/97-06/497, ur. broj: 531-05/2-97-4 od 9. prosinca 1997., kojim su (točka 1. izreke) poništena rješenja od 2. srpnja 1993. i od 19. listopada 1992. kojima je podnositeljici naloženo iseljenje iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3. Odlučujući u ponovljenom postupku o zahtjevu Republike Hrvatske za predaju stana utvrđeno je da nema uvjeta za pokretanje postupka po zahtjevu Republike Hrvatske za podnositeljičino iseljenje iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3.
3.3. Na temelju članka 99. Zakona o stambenim odnosima, pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj: Ps-1758/98 od 9. studenoga 1998. podnositeljici je otkazano stanarsko pravo na stanu u Zagrebu, u ulici Đure Jakšića 5.
3.4. Podnositeljica, zastupana po odvjetniku Damiru Mokroviću, podnijela je 14. veljače 1998. Ustavnom sudu prijedlog za povrat u prijašnje stanje, podredno na naknadu štete, navodeći:
»Rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske klasa: UP/II-371-01/97-06/497 od 9. prosinca 1997. poništeno je rješenje Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša, klasa: UP/II-371-01/92-06/1936 od 2. srpnja 1993. i rješenje Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze Grada Zagreba – Područni ured Medveščak, klasa UP/I-371-01/92-01/209 od 19.10.1992. Navedena rješenja su ukinuta obzirom na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj Us-U-I-892/1994. od 20. studenog 1996., kojom odlukom je ukinuta zakonska odredba članka 94. Zakona o stambenim odnosima na kojoj su se temeljila poništena rješenja.
Na temelju poništenih rješenja predlagateljica je, zajedno sa svojom obitelji, suprugom i djetetom, bila prisiljena iseliti iz stana koji joj je dodijeljen i u koji je uselila u Susedgradskoj ulici 3, u Zagrebu, Trešnjevka. Od trenutka iseljenja, 13.10.1993. predlagateljica živi, kao podstanar kod svoje majke.
(...)
Predlagateljica radi navedenog predlaže da Ustavni sud Republike Hrvatske temeljem odredbi članka 23. st. 5. i 6. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine broj 13/91 od 21. ožujka 1991.) odredi povrat u prijašnje stanje ... ili ... naknadu štete na način da joj se dodijeli sličan stan s pravom otkupa, odnosno novčani tržišni ekvivalent takvog stana.«
3.4.1. Smatrajući da su poništenjem konkretnog upravnog akta ujedno poništene i njegove pravne posljedice, Ustavni sud je dopisom broj: R-18/98 od 12. siječnja 2000. odgovorio punomoćniku podnositeljice, kako slijedi:
»Na temelju članka 23. stavaka 2. i 3. tada važećeg Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ('Narodne novine', broj 13/91), Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja, povodom prijedloga za obnovu postupka Nevenke Živković donijelo je rješenje, klasa UP/II-371-01/97-06/497, ur. broj: 531-05/2-97-4 od 9. prosinca 1997. godine kojim je:
– poništeno rješenje kojim je Nevenki Živković naloženo iseljenje iz stana te rješenje kojim je odbijena žalba protiv tog rješenja;
– utvrđeno da nema uvjeta za pokretanje postupka po zahtjevu Republike Hrvatske za iseljenje Nevenke Živković iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3.
Poništavanje upravnog akta djeluje ex tunc, što znači da se poništavanjem rješenja poništavaju i pravne posljedice koje je takvo rješenje proizvelo (članak 269. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku, 'Narodne novine', broj 53/91).
Imajući u vidu činjenicu da su poništavanjem rješenja od 19. listopada 1992. godine kojim je podnositeljici prijedloga naloženo iseljenje iz stana, poništene i sve pravne posljedice koje je ono proizvelo te činjenicu da je rješenjem od 9. prosinca 1997. godine utvrđeno da nema uvjeta za pokretanje postupka po zahtjevu Republike Hrvatske za iseljenje Nevenke Živković iz predmetnog stana, treba zaključiti da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu odredaba članka 56. stavka 5. i 6. Ustavnog zakona.«
3.5. U postupku koji je neposredno prethodio ustavnosudskom postupku riječ je bila o zahtjevu podnositeljice za protuizvršenje njezinim ponovnim useljenjem u stan u Zagrebu, u Susedgradskoj 3. Zaključkom Grada Zagreba, Gradskog ureda za prostorno uređenje, graditeljstvo, stambene i komunalne poslove i promet, Odsjeka za stambene poslove klasa: UP/I-371-02/00-03/11, ur. broj: 251-05-22/201-02-14 od 15. srpnja 2002. odbačen je podnositeljičin zahtjev za protuizvršenje protiv Republike Hrvatske, Ministarstva obrane.
Žalba podnositeljice protiv tog zaključka odbijena je rješenjem Ministarstva zaštite okoliša klasa: UP/II-371-01/02-05/0084, ur. broj: 531-04/1-04-2 od 22. travnja 2004.
3.6. Podnositeljica je protiv tog rješenja Ministarstva zaštite okoliša pokrenula upravni spor. Presudom Upravnog suda potvrđena su stajališta upravnih tijela te je navedeno sljedeće:
»Iz podataka u spisu proizlazi da je rješenjem klasa: UP/I-371-01/92-01/209 od 19. listopada 1992. na temelju članka 94. Zakona o stambenim odnosima, određeno iseljenje tužiteljice iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3 te je to iseljenje tužiteljice i provedeno.
Odlukom Ustavnog suda broj U-I-892/94 od 20. studenog 1996. ('Narodne novine', broj 99/96) ukinute su odredbe članka 94. Zakona o stambenim odnosima ('Narodne novine', broj 51/75 – 70/93) pa je tužiteljica zatražila ponavljanje postupka u kojem je određeno njeno iseljenje iz stana, upravo na temelju te odredbe. U tom ponovljenom postupku tuženo tijelo je rješenjem od 9. prosinca 1997. poništilo svoje ranije rješenje od 2. srpnja 1993. te je također poništilo i prvostupanjsko rješenje od 19. listopada 1992. kojim je bilo određeno iseljenje tužiteljice. Ujedno je utvrđeno da nema uvjeta za pokretanje postupka za iseljenje tužiteljice po zahtjevu Ministarstva obrane Republike Hrvatske.
Prema članku 288. Zakona o općem upravnom postupku ('Narodne novine', broj 53/91 i 103/96) kad je na temelju rješenja provedeno izvršenje, a rješenje je kasnije poništeno ili izmijenjeno, izvršenik ima pravo tražiti da mu se vrati ono što je oduzeto, odnosno da se vrati u stanje koje proizlazi iz novog rješenja.
O traženju izvršenika rješava tijelo koje je donijelo zaključak o dozvoli izvršenja.
U postupku je utvrđeno da je navedeni stan u Susedgradskoj 3., nakon iseljenja tužiteljice, dodijeljen na korištenje drugoj osobi koja je isti stan otkupila, pa Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo obrane, više nije vlasnik navedenog stana.
Stoga je osnovano zaključilo tuženo tijelo da je protuizvršenje stvarno i pravno nemoguće, jer vlasnik navedenog stana više nije ista osoba koja je pokrenula postupak za iseljenje tužiteljice već je stan u vlasništvu druge osobe koja u tom stanu stanuje, što znači da stan nije useljiv.
Neosnovano se tužiteljica poziva na Odluku Ustavnog suda RH, broj U-VIII-1271/2000 od 27. studenog 2003. i njegova ovlaštenja. Tom je odlukom, naime, naloženo Vladi RH otklanjanje posljedica koje su nastale iseljenjem iz stana određene osobe.
Naime, Ustavni sud RH je donio tu Odluku u okviru svojih ovlasti, dok ovaj Sud ima ovlaštenje postupati samo u okviru Zakona o upravnim sporovima, odnosno preispitivati zakonitost osporenih akata. Osim toga, navedenom Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske nije određeno ponovno useljenje u stan iseljene osobe, već je naloženo Vladi Republike Hrvatske otklanjanje posljedica provedenog iseljenja iz stana.«
3.7. Iz navedenog je razvidno da protuizvršenje više nije bilo pravno i faktično moguće provesti jer je stan u Zagrebu, u Susedgradskoj 3, ugovorom o kupoprodaji od 26. ožujka 1998. kupila treća osoba, Sanja Berglez.
3.8. Do dana donošenja ove ustavnosudske odluke činjenično stanje predmeta ostalo je nepromijenjeno.
III. NAVODI PODNOSITELJICE
4. Podnositeljica smatra da su joj osporenom presudom povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).
Povrijeđenima smatra ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 19. stavkom 2., 26. i 48. stavkom 1. Ustava. Iz sadržaja ustavne tužbe slijedi da podnositeljica povrijeđenim smatra i pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava. Obrazlažući povrede ustavnih prava, podnositeljica ponavlja razloge iznesene tijekom upravnog i upravnosudskog postupka. Pri tome navodi:
»Naknadno se situacija promijenila. Naime, sa pravnog stajališta, Ustavni sud Republike Hrvatske kao najviše tijelo koje odlučuje o ustavnosti zakonskih odredbi, donijelo je u pogledu ukinutih odredbi čl. 94 Zakona o stambenim odnosima odluku U-VIII-1271/2000 (Narodne novine br. 190/03), kojom je Vladi Republike Hrvatske određeno da je dužna osigurati otklanjanje posljedica koje je prouzročila nezakonita odluka.
U slučaju podnositeljice ove ustavne tužbe, tužiteljica je podnijela zahtjev protiv Republike Hrvatske – Ministarstva obrane za provođenje protuizvršenja, useljenja u stan u Zagrebu, Susedgradska 3/11, stan broj 2, a prvostupanjsko tijelo je predmetni zahtjev odbacilo, iako je nakon provedene deložacije, upravo samo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske rješenje temeljem kojeg je deložacija provedena, poništilo i utvrdilo da nema uvjeta za pokretanje postupka po zahtjevu Republike Hrvatske za iseljenje podnositeljice ustavne tužbe iz predmetnog stana.
Rješenje o iseljenju temeljilo se na odredbi čl. 94 Zakona o stambenim odnosima a koju odredbu je u međuvremenu Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo.
Iako je tuženo tijelo u ponovljenom postupku rješenjem od 09. prosinca 1997. g. poništilo svoje ranije rješenje od 02. srpnja 1993. g., te je također poništilo i prvostupanjsko rješenje od 19. listopada 1992. g. kojim je određeno iseljenje podnositeljice ustavne tužbe, u pobijanoj presudi Upravnog suda Republike Hrvatske podržani su generalni stavovi prvostupanjskog i drugostupanjskog tijela koje je o zahtjevu podnositeljice odlučilo zaključkom i kasnije o žalbi protiv istog rješenjem, da ne mogu odlučiti o zahtjevu podnositeljice ustavne tužbe o protuizvršenju.
Navedenim postupanjem, Upravni sud Republike Hrvatske u pobijanoj presudi povrijedio je ustavno pravo podnositeljice ustavne tužbe jer nije izvršio kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti. Prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo otklonili su dužnost da odluče o osnovanosti zahtjeva podnositeljice ustavne tužbe na način da su zaključkom odbacile zahtjev, a potom rješenjem isti odbile, navodeći da je protuizvršenje u predmetnom slučaju nemoguće.
Pri tome se navode isključivo činjenični razlozi, da je stan dodijeljen drugoj sobi koja isti koristi i u međuvremenu ga je otkupila što znači da se pravni status na stanu promijenio.«
Podnositeljica predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporene upravnosudske presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
IV. ODLUKA USTAVNOG SUDA BROJ: U-I-892/1994
5. Odlukom broj: U-I-892/1994, donesenom u postupku koji je Ustavni sud sam pokrenuo, ukinut je članak 94. Zakona o stambenim odnosima u dijelu u kojem je ostao na snazi na temelju stavka 1. članka 52. Zakona o najmu stanova (»Narodne novine« broj 91/96.). Članak 94. Zakona o stambenim odnosima propisivao je nadležnost upravnih (stambenih) tijela u predmetima iseljenja osoba koje su u stan uselile bez pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje ili koje druge valjane pravne osnove. Prema stajalištu Ustavnog suda iznesenom u obrazloženju odluke broj: U-I-892/1994, članak 94. Zakona o stambenim odnosima »ne zajamčuje u dovoljnoj mjeri zakonitost i istinitost u odlučivanju o pravima i dužnostima stranaka te njime nisu dosegnute standardne civilizacijske tekovine pravne zaštite svojstvene pravnoj državi i vladavini prava (članak 3. Ustava).«
V. OCJENA USTAVNOG SUDA
6. Ustavni sud utvrđuje da je u konkretnom slučaju riječ o situaciji ustavnopravno usporedivoj s onom iz odluke broj: U-VIII-1271/2000 od 27. studenoga 2003. (»Narodne novine« broj 90/03.). U toj odluci Ustavni sud zauzeo je sljedeće stajalište u odnosu na faktičnu nemogućnost ispunjavanja obveze uspostave prijašnjeg stanja:
»7. Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju prijašnje stanje ne može biti uspostavljeno na način kako je to podnositeljica zatražila svojim prijedlogom za povrat u prijašnje stanje, iz razloga što su u međuvremenu uspostavljena na zakonu osnovana prava trećih osoba na stanovima koji bi, prema stajalištu podnositeljice, trebali biti predmetom povrata u prijašnje stanje.
Dosuda novčanog iznosa na ime naknade štete na način kako je to navedeno u prijedlogu podnositeljice nije moguća zbog toga što Ustavni sud Republike Hrvatske nije sud pune jurisdikcije, osim iznimno, u određenim vrstama ustavnosudskih postupaka za koje je to propisano, a što se na konkretan slučaj ne odnosi.
Stoga bi određivanjem povrata u prijašnje stanje, odnosno određivanjem naknade štete na način na koji je to predložila podnositeljica Ustavni sud prekoračio svoje Ustavom propisane ovlasti.
8. Ustavni sud Republike Hrvatske ovu odluku temelji na odredbi članka 56. stavka 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga, a koja ovlašćuje Ustavni sud da odredi otklanjanje neustavnih posljedica pojedinačnog akta povratom u prijašnje stanje, naknadom štete ili na drugi način.
Sud je, prema navedenoj odredbi Ustavnog zakona iz 1999., ovlašten da otklanjanje tih posljedica odredi i na drugi način, na temelju cjelovite prosudbe o najprimjerenijem obliku uspostave stanja sukladnog Ustavu i zakonu, u slučaju kada je zahtjev za nekim od oblika reparacije utemeljen na nepobitnim razlozima, a takva reparacija nije moguća zbog pravnih ili stvarnih zapreka.
Način otklanjanja posljedica nastalih primjenom neustavne zakonske odredbe u konkretnom slučaju, kakav je određen izrekom ove odluke, Ustavni sud, slijedom izloženog, drži primjerenim, pravno i stvarno mogućim, te u cijelosti sukladnim ustavnom načelu vladavine prava te jamstvu jednakosti svih pred zakonom iz članka 14. stavka 2. Ustava.
Način provedbe ove odluke Ustavnog suda određen je na temelju odredaba članka 31. stavaka 3., 4. i 5. Ustavnog zakona iz 2002., koje su istovjetne odredbama članka 30. stavaka 3., 4. i 5. Ustavnog zakona iz 1999.«
7. Ustavni sud, prije svega, ocjenjuje da su njegova načelna stajališta iz odluke broj: U-VIII-1271/2000 primjenjiva i u konkretnom slučaju. Tim više što je Ustavni sud u predmetu podnositeljice, u povodu prijedloga podnositeljice za postupanje Ustavnog suda u smislu članka 56. stavaka 5. i 6. Ustavnog zakona, utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za takvo postupanje jer su poništenjem rješenja od 19. listopada 1992., kojim je podnositeljici naloženo iseljenje iz stana, poništene i sve pravne posljedice koje je ono proizvelo, budući da poništenje upravnog akta djeluje ex tunc (v. točku 3.4.1. obrazloženja ove odluke).
Međutim, unatoč navedenom, tj. unatoč tome što je utvrđeno da nema mjesta za pokretanje postupka po zahtjevu Republike Hrvatske za iseljenje podnositeljice iz stana u Zagrebu, Susedgradska 3 (iako ona u vrijeme podnošenja tog zahtjeva u stanu nije boravila, tj. nije ga koristila), faktična uspostava prijašnjeg stanja, tj. ponovno useljenje podnositeljice u stan nije provedeno. Čak štoviše, ono je postalo i pravno i faktično nemoguće, budući da je u međuvremenu stan postao vlasništvo treće osobe (v. točku 3.7. obrazloženja ove odluke).
Polazeći od navedenog, Ustavni sud prihvaća da kraj takve pravne i faktične situacije, Upravni sud nije mogao donijeti drukčiju odluku nego odbiti podnositeljičinu tužbu podnesenu protiv zaključka prvostupanjskog upravnog tijela za protuizvršenje, tj. za (ponovno) useljenje u stan u Zagrebu, Susedgradska 3 (v. točke 2. i 3.6. obrazloženja ove odluke).
Međutim, do takve situacije – pravno i faktično nemogućeg useljenja u stan u Zagrebu, Susedgradska 3, koje useljenje joj je trebala omogućiti država – došlo je postupanjem države odnosno njezinih nadležnih tijela (Ministarstva obrane i Ministarstva zaštite okoliša). Iako im, zasigurno, nije mogla ostati nepoznata činjenica da su akti kojima je podnositeljici naloženo iseljenje iz stana poništeni 1997. godine (štoviše, iz očitovanja Ministarstva obrane od 4. ožujka 2013. proizlazi da je bilo upoznato s tom činjenicom) i da joj zbog toga treba omogućiti ponovno korištenje stana u Zagrebu, Susedgradska 3, ta tijela ne samo da joj to nikada nisu omogućila ili na drugi način omogućila stvarnu provedbu učinaka odluke Ustavnog suda broj: U-I-892/1994, već su taj stan dodijelila trećoj osobi na korištenje, koja ga je potom i otkupila (1998. godine). Proizlazi, dakle, da su upravo svojim postupcima prouzročili situaciju tako da ona više ne može ostvariti svoje pravo, tj. doći u situaciju u kojoj je bila prije donošenja poništenih akata (v. točke 3.4.1. i 3.7. obrazloženja ove odluke).
7.1. Polazeći od svega navedenog, Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego utvrditi da je država (Republika Hrvatska), odnosno njezina nadležna državna tijela (Ministarstvo obrane, Ministarstvo zaštite okoliša), svojim propuštanjem uspostave prijašnjeg stanja ili omogućavanjem na drugi način stvarne provedbe učinaka odluke Ustavnog suda broj: U-I-892/1994, s jedne strane, kao i svojim činjenjem (omogućavanjem da treća osoba stekne vlasništvo predmetnog stana), s druge strane, odgovorna za situaciju u kojoj se podnositeljica našla.
Proizlazi da je upravo na državi i obveza da njezinu osobnu situaciju »popravi«, tj. da joj mogući korištenje drugog odgovarajućeg stana. Na državi kao osobi javnog prava i njezinim tijelima je obveza da osigura zaštitu prava građana i njihovih pravnih interesa i osigura provedbu akata koje su donijela njezina tijela, a ne da postupa suprotno i onemogućava njihovu provedbu. Takvo postupanje dovodi do pravne nesigurnosti i podriva povjerenje koje građani moraju imati u funkcioniranje države i njezinih institucija.
Stoga se situacija u koju je podnositeljica dovedena ne može ocijeniti drukčije nego kao protivna načelu vladavine prava i pravne sigurnosti odnosno pravne izvjesnosti.
7.2. Podnositeljica mora od države moći ishoditi stvarnu, a ne samo prividnu provedbu učinaka odluke Ustavnog suda broj: U-I-892/1994. Time učinci apstraktne ocjene ustavnosti zakona neposredno utječu na pojedinačnu pravnu situaciju jer omogućuju da se u podnositeljičinom slučaju uvažavanjem načela pravičnosti naknadno (a posteriori) »dosegnu standardne civilizacijske tekovine pravne zaštite svojstvene pravnoj državi i vladavini prava«.
8. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije smatrao opravdanim ukinuti osporenu presudu Upravnog suda i vratiti predmet tom sudu na ponovni postupak jer kraj činjenične i pravne situacije konkretnog slučaja protuizvršenje objektivno nije moguće.
9. Zaključno, nije na Ustavnom sudu ocjenjivati zakonitost ili nezakonitost pravne osnove (valjanost pravnih akata), na temelju kojih je podnositeljica koristila stan u Zagrebu, u ulici Đure Jakšića 5/III, odnosno sporni stan Zagrebu, Susedgradska 3/XI. Međutim, Ustavni sud ocjenjuje da se podnositeljica ne smije dovesti u teži položaj od onog u kojem bi bila da nije zamijenila stan u ulici Đure Jakšića 5, na kojem je (nesporno) bila nositeljica stanarskog prava, za stan u Susedgradskoj 3.
Zbog toga je naložio Vladi Republike Hrvatske da podnositeljici omogući korištenje drugog odgovarajućeg stana (točka III. izreke ove odluke). Pod drugim odgovarajućim stanom u smislu točke III. izreke ove odluke smatra se stan koji odgovara stanu u Zagrebu, ulica Đure Jakšića 5 (površine 33,97 m2) na kojem je podnositeljica bila nositeljica stanarskog prava.
10. Izreka se temelji na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona, koji glase:
»Članak 31.
(...)
(4) Ustavni sud može sam odrediti tijelo kojem povjerava provedbu svoje odluke, odnosno rješenja.
(5) Ustavni sud može odrediti način provedbe svoje odluke, odnosno rješenja.«
11. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-3311/2008
Zagreb, 23. svibnja 2017.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.
* * *
Na osnovi članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), pisano obrazlažemo
IZDVOJENO MIŠLJENJE
u predmetu broj: U-III-3311/2008
od 23. svibnja 2017.
Na sjednici Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. svibnja 2017. najavili smo izdvojeno mišljenje jer se ne slažemo s ocjenom da je u konkretnom slučaju u odnosu na podnositeljicu povrijeđeno načelo vladavine prava.
Izravna posljedica takve ocjene i u njoj sadržanog pravnog pristupa (kojeg iz niže navedenih razloga smatramo pogrešnim) je stjecanje i ostvarivanje prava bez egzistentne i valjane pravne osnove iz koje bi to pravo proizlazilo.
Iz nesporne činjenične dimenzije i kronologije slučaja smatramo da su za odlučivanje bitne sljedeće okolnosti:
– da je podnositeljica dragovoljno napustila stan u Zagrebu, u Jakšićevoj ulici (vel. 33,97 m2) na kojem je bila nositeljica stanarskog prava i da joj je to pravo ujedno pravomoćno sudski otkazano 2001. godine po osnovi iz članka 99. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine« broj 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 22/90., 22/92., 58/93. i 70/93.),
– da je podnositeljičino useljenje u veći stan (vel. 56 m2) u Susedgradskoj ulici u Zagrebu uslijedilo na osnovi ništavog akta Komande Garizona biv. JNA od 1. listopada 1991., pa posljedično nije stekla niti je mogla steći bilo kakvo pravo legalnog korištenja stana po bilo kojoj legitimnoj osnovi stambenopravne ili stvarnopravne naravi,
– da je podnositeljica 1993. godine sukladno tada važećim propisima u upravnom postupku iseljena iz predmetnog većeg stana kao bespravno useljena osoba po osnovi članka 94. Zakona o stambenim odnosima, a koja je odredba 1996. godine ukinuta zbog suprotnosti Ustavu, jer nadležnost upravnih tijela propisana predmetnom normom, prema stajalištu iz Odluke broj: U-I-892/1994, nije dostatno jamčila onu razinu pravne zaštite primjerenu zahtjevima koji izviru iz načela vladavine prava.
Očito je, dakle, pravna osnova podnositeljičinog iseljenja (iz stana u kojeg je nedvojbeno bespravno uselila bez valjane prave osnove) naknadno otpala time što je akt tijela uprave o njezinoj deložaciji anuliran i to isključivo zbog promjene načelnog pristupa pitanju jurisdikcije u takvoj vrsti postupaka (u pravcu nadležnosti suda a ne uprave).
Time, međutim, prema našem mišljenju nije pravno sanirana (konvalidirana) pravna pozicija i status bespravno useljene osobe koji je ab initio ništav. Podnositeljica, dakle, nije time stekla nikakvo materijalnopravno ovlaštenje koje bi joj omogućilo da se erga omnes uspješno legitimira egzistentnom i valjanom osnovom korištenja stana. Ona, naime, nedvojbeno nije imala nikakav titulus za korištenje predmetnog stana.
S obzirom na činjenične osobitosti slučaja, mišljenja smo da nije bilo opravdano očekivati da će protustranka iz ranije vođenog upravnog postupka – Republika Hrvatska, uslijed promjene koncepcije apsolutne nadležnosti sa uprave na sudbenu vlast, pokrenuti novi (sudski) postupak u svrhu podnositeljičinog iseljenja iz stana. Ovo zato, što – i neovisno o otkupu stana od strane treće osobe – podnositeljica nije bila u posjedu pa za reivindikacijski zahtjev nesumnjivo nije bila pasivno legitimirana, a za deklaratornu pravnu zaštitu nije bilo konkretnog i aktualnog pravnog interesa na strani Republike Hrvatske kao procesne pretpostavke za podnošenje tužbe na utvrđenje.
S druge strane, podnositeljičine pretenzije na posjed stana bile su razumno otklonjive pozivom na načelo »dolo facit qui petit quod redditurus est« s obzirom na nesporno nepostojanje bilo kakvog prava na stan odnosno valjane pravne osnove njegova korištenja. Da, naime, stan nije bio prodan trećemu i da je podnositeljica u protuovrsi u okviru upravnog postupka ishodila posjed stana, bila bi nedvojbeno uspješno procesuirana u sudskom postupku pokrenutom vlasničkom tužbom na predaju.
Navedeno je neizravno priznato u točki III. izreke Odluke i korespondirajućem obrazloženju točke 9. Odluke kojom je stipulirana obveza Vlade Republike Hrvatske da podnositeljici osigura stan u prostornom ekvivalentu – ali ne onoga većeg stana u Susedgradskoj ulici glede kojega je upravo i poništen akt upravnog tijela o njezinoj deložaciji, nego u prostornom ekvivalentu ranijeg stana u Jakšićevoj ulici iz kojega je podnositeljica dragovoljno iselila a stanarsko pravo na tom stanu je pravomoćno sudski otkazano.
Mišljenja smo da ne postoji pravno-logički koneksitet između predmetnog stana u Jakšićevoj ulici s obvezama Vlade Republike Hrvatske prema podnositeljici u svjetlu ranije opisanih konkretnih pravno odlučnih okolnosti ovoga slučaja.
Zagreb, 23. svibnja 2017.
Sudac
Miroslav Šumanović, v. r.
Sutkinja
Ingrid Antičević Marinović, v. r.
* * *
Temeljem članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) i članaka 50. i 51. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 181/03., 16/06., 30/08., 123/09., 63/10., 121/10., 19/13., 37/13. i 2/15.), pisano obrazlažem
IZDVOJENO MIŠLJENJE
uz odluku broj: U-III-3311/2008
od 23. svibnja 2017.
Smatram da ustavna tužba podnositeljice nije osnovana, te da u konkretnom slučaju u odnosu na podnositeljicu nije povrijeđeno načelo vladavine prava.
Naime, nesporne su sljedeće činjenice:
– podnositeljica je bila nositelj stanarskog prava na stanu u Zagrebu, u Jakšićevoj ulici br. 5 površine 33,97 m2) koje stanarsko pravo joj je otkazano pravomoćnom presudom iz 2001. godine po osnovi iz članka 99. tada važećeg Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine« broj 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 22/90., 22/92., 58/93. i 70/93.), koja presuda nije predmetom ustavnosudskog preispitivanja;
– podnositeljica je u listopadu 1991. godine uselila u stan površine 56 m2 u Susedgradskoj ulici br. 3 u Zagrebu na osnovi Rješenja Komande Garizona bivše JNA od 1. listopada 1991., koje rješenje je ništav pravni akt obzirom da je doneseno protivno Uredbi Vlada Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske (NN 36/91) kojom Uredbom se zabranjuje raspolaganje i opterećenje nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske koje su u vlasništvu, posjedu, na korištenju ili upravljanju organa i institucija federacije, republika, i pokrajina Kosova i Vojvodine;
– podnositeljica je kao bespravno useljena osoba 1993. godine po osnovi tada važećeg članka 94. Zakona o stambenim odnosima u upravnom postupku iseljena iz predmetnog stana (onog površine 56 m2 u Susedgradskoj ulici br. 3 u Zagrebu);
– odredba članka 94. Zakona o stambenim odnosima, temeljem koje je provedeno iseljenje podnositeljice iz navedenog stana ukinuta je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-892/1994 od 20 studenoga 1996. godine zbog suprotnosti s Ustavom (između ostalog jer nadležnost upravnih tijela propisana predmetnom normom nije u skladu sa načelom načela vladavine prava iz članka 3. Ustava te načelom diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu iz članka 4. Ustava);
Odatle slijedi da je podnositeljica u postupku koji je bio protuustavan iseljena iz stana u kojeg se uselila bespravno.
Rješenje Komande Garizona tzv. JNA od 1. listopada 1991. kojim se podnositeljici predmetni stan daje na otkup je pravni akt ništav ex tunc, te kao takvo ne može biti temeljem bilo kakvih stvarnih prava podnositeljice na tom stanu, obzirom da je rješenje donijelo nenadležno tijelo, suprotno izričitoj zabrani raspolaganja predmetnom nekretninom.
Nadalje, iz teksta Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine proizlazi da savezna tijela bivše SFRJ, (dakle ni tijela tzv. JNA) nakon 25. lipnja 1991. godine ne mogu djelovati na teritoriju Republike Hrvatske osim ako to Vlada Republike Hrvatske za pojedini slučaj privremeno ne odobri.
S obzirom na izloženo, mišljenja sam da nije bilo opravdano očekivati da Republika Hrvatska dade podnositeljici na otkup predmetni, a niti bilo kakav drugi adekvatan stan, jer bi se time legaliziralo jedno protuzakonito i protuustavno stanje koje je nastalo protupravnim pravnim radnjama Komande garnizona tzv. JNA u uvjetima kada ta ista JNA vrši oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku.
Stoga su podnositeljičine pretenzije na posjed stana bile razumno otklonjive s obzirom na nesporno nepostojanje bilo kakvog prava na stan, odnosno valjane pravne osnove njegova korištenja.
Smatram da ne postoje stvarni niti pravni razlozi naložiti Republici Hrvatskoj da snosi štetne posljedice koje je svojim radnjama podnositeljica prouzročila sama sebi.
Zagrebu, 24. svibnja 2017.
Sudac
dr. sc. Branko Brkić, v. r.