USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1913

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Tvornica kruha Zadar d.d. iz Zadra, koju zastupa Šime Ninčević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ante Gluić & Šime Ninčević u Zadru, na sjednici održanoj 27. lipnja 2017. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2990/16-2 od 5. listopada 2016.;

– presuda Upravnog suda u Splitu broj: 8 Uslcar-12/14-10 od 13. lipnja 2016.;

– rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-471-01/14-01/59, ur. broj: 513-04/14-3 od 31. ožujka 2014.;

– rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Carinskog ureda Zadar klasa: UP/I-415-02/13-15/13, ur. broj: 513-02-80/29-13-01 od 7. studenoga 2013.

III. Predmet se vraća Ministarstvu financija, Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, Carinskom uredu Zadar.

IV. Danom donošenja ove odluke prestaje važiti rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5981/2016 od 2. veljače 2017.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Tvornica kruha Zadar d.d. iz Zadra (u daljnjem tekstu: podno­siteljica) podnijela je 8. prosinca 2016. ustavnu tužbu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-2990/16-2 od 5. listopada 2016.

Tom presudom odbijena je njezina žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu broj: 8 Uslcar-12/14-10 od 13. lipnja 2016.

Presudom Upravnog suda u Splitu je odbijen tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je tražila poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak klasa: UP/II-471-01/14-01/59, ur. broj: 513-04/14-3 od 31. ožujka 2014. i rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Carinskog ureda Zadar klasa: UP/I-415-02/13-15/13, ur. broj: 513-02-80/29-13-01 od 7. studenoga 2013. Navedenim drugostupanjskim rješenjem od 31. ožujka 2014. odbijena je žalba podnositeljice protiv prvostupanjskog rješenja od 7. studenog 2013.

Oba rješenja donesena su u upravnom postupku radi naplate trošarine koji je vođen zbog nezakonite prodaje drugoj pravnoj osobi plinskog ulja označenog crvenom bojom, u smislu članaka 73., 74., 75. i 76. Zakona o trošarinama (»Narodne novine« broj 83/09.) odnosno članka 70. Pravilnika o trošarinama (»Narodne novine« broj 1/10.). Podnositeljica je obvezana platiti trošarinu na energente za 2010. i 2011. te za razdoblje od 1. siječnja do 4. srpnja 2012., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama zbog nepravodobno plaćene trošarine.

1.1. Pored navedenih rješenja odnosno presuda kojima je utvrđena obveza plaćanja trošarine za energente, Ministarstvo financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, VII. Vijeće za prekršaje donijelo je i rješenje o prekršaju broj: P-103/15 od 20. lipnja 2016. kojim je podnositeljica proglašena krivom te joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.000,00 kuna jer je, protivno članku 21. Zakona o trošarinama (»Narodne novine« broj 22/13., 32/13., 81/13. i 100/15.), neovlašteno prodala drugoj pravnoj osobi plinsko ulje čime je počinila prekršaj iz članka 102. stavka 1. točke 4. istog zakona.

Navedeno rješenje o prekršaju postalo je pravomoćno 17. rujna 2016., a izvršno 27. rujna 2016.

2. Podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula grubu povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 29. stavkom 1., člankom 31. stavkom 2. te člankom 141. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) odnosno prava zajamčenog člankom 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02., 1/06. i 2/10.).

Istodobno je, u smislu članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), predložila donošenje rješenja o privremenoj odgodi ovrhe osporenog prvostupanjskog rješenja od 7. studenoga 2013. ističući da bi ovrhom tog rješenja, s obzirom na iznimno visok iznos (kaznene) trošarine i zateznih kamata, za nju nastupile nepopravljive štetne posljedice u vidu otvaranja stečajnog postupka odnosno prestanka poslovanja, o čemu egzistencijalno ovise 194 radnika koje zapošljava i članovi njihovih obitelji, kao i u vidu znatnog gubitka kojeg bi zbog toga trpio državni proračun.

3. Ustavni sud je za potrebe ustavnosudskog postupka pribavio spis predmeta Upravnog suda u Splitu broj: Uslcar-12/14.

4. Rješenjem broj: U-III-5981/2016 od 2. veljače 2017. Ustavni sud je, na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona, privremeno odgodio ovrhu osporenog prvostupanjskog rješenja od 7. studenoga 2013. donesenog u upravnom postupku radi naplate trošarine. Istim rješenjem Ustavnog suda određeno je da ostaje na snazi do donošenja odluke o tužbi podnositeljice.

Uslijed donošenja odluke o usvajanju ustavne tužbe i ukidanju svih presuda i rješenja koji su tužbom osporeni (točke I. i II. izreke ove odluke), rješenje Ustavnog suda broj: U-III-5981/2016 od 2. veljače 2017. o privremenoj odgodi ovrhe osporenog prvostupanjskog rješenja od 7. studenoga 2013. postalo je nesvrsishodno, pa je, u skladu s člankom 67. stavkom 2. Ustavnog zakona, donoseći ovu odluku Ustavni sud navedeno rješenje o odgodi ovrhe stavio izvan snage (točka IV. izreke).

5. Ustavna tužba je pravodobna i dopuštena.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

6. U rujnu 2013. godine nadležni carinski ured je kod podnositeljice obavio porezni nadzor prometa energenata za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 4. srpnja 2012. Zbog utvrđenih nezakonitosti (nepravodobno uplaćene trošarine) naložio je podnositeljici da za navedeno razdoblje plati trošarinu na energente i zakonske zatezne kamate, obračunate za razdoblje od dana nastanka obveze plaćanja trošarine do dana sastavljanja zapisnika o nadzoru, uz nalog da daljnje kamate, do dana uplate, obračunava sama podnositeljica.

Podnositeljica je u postupku obvezana platiti trošarinu na energente u iznosu od 3.227.462,50 kuna za 2010. i 2011. te za razdoblje od 1. siječnja do 4. srpnja 2012., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje su na dan sastavljanja zapisnika o nadzoru (27. rujna 2013.) iznosile 280.308,58 kuna, to jest ukupno je obvezana platiti iznos od 3.507.771,08 kuna. Na dan donošenja presude Visokog upravnog suda 5. listopada 2016., podnositeljica je dužna po navedenoj osnovi platiti iznos od 4.546.669,95 kuna.

Poreznim nadzorom utvrđeno je da je podnositeljica nabavljala plinsko ulje obojeno crvenom bojom za proizvodnju pekarskih proizvoda i eurodizel gorivo za pogon vlastitih motornih vozila, da je dio navedenih naftnih derivata zadržala za svoje potrebe a dio «prefakturirala« i isporučila trgovačkom društvu Olvin d.o.o. Kali na njegovu benzinsku crpku u Zadru, te trgovačkom društvu Nikola-R d.o.o. Zadar, koji su ove derivate dalje prodavali krajnjim korisnicima po višoj cijeni.

Prema suglasnom stajalištu nadležnih upravnih tijela, Upravnog suda u Splitu i Visokog upravnog suda, time je podnositeljica – jer nema registriranu djelatnost obavljanja trgovine naftnim derivatima – obavljala trgovinu na veliko naftnim derivatima u tranzitu, izravnom isporukom drugim trgovačkim društvima, a ne putem skladišta posebno uređenih i opremljenih za skladištenje i prodaju naftnih derivata, što je protivno nizu propisa iz područja trgovine i energetike osobito člancima 73., 74. i 75. Zakona o trošarinama odnosno članku 70. Pravilnika o trošarinama.

Članci 74. i 75. Zakona o trošarinama odnosno članak 70. Pravilnika o trošarinama (u relevantnim dijelovima) glase:

»Članak 74.

(1) Označena plinska ulja iz članka 73. ovoga Zakona, mogu se koristiti i prodavati isključivo u svrhu propisanu ovim Zakonom.

(...)

Članak 75.

(1) Označena plinska ulja iz članka 73. stavka 1. ovoga Zakona ne smiju se stavljati u promet na benzinskim postajama ili drugim maloprodajnim mjestima određenim za prodaju pogonskih goriva.

(2) Prodaja označenih plinskih ulja iz članka 73. stavka 1. ovoga Zakona može se obavljati samo iz posebno utvrđenih skladišta koja se moraju prijaviti nadležnoj carinarnici.

(3) Prodaja označenog plinskog ulja ne smije se obavljati izravnim utakanjem u spremnike goriva motornih vozila, plovnih objekata, plovila, drugih motora ili strojeva.

(...)«

»Članak 70.

(1) Označena plinska ulja za grijanje smiju se prodavati samo iz posebno utvrđenih skladišta koja se moraju prijaviti nadležnoj carinarnici.

(...)«

Slijedom navedenog, primijenjen je članak 76. Zakona o trošarinama, koji (u relevantnom dijelu) glasi:

»Članak 76.

(...)

(2) Ako se pri ... kontroli knjigovodstvenih i drugih isprava, utvrdi da se označena plinska ulja iz članka 73. ovoga Zakona koriste u druge svrhe osim u svrhe i na način propisan člankom 74. ovoga Zakona, ... tvrtki i/ili vlasniku obrta trošarina se obračunava na količine za koje se temeljem knjigovodstvenih i drugih isprava utvrdi da su korištene suprotno odredbama ovoga Zakona, uvećane deset puta. Trošarina se obračunava prema visini propisanoj člankom 70. stavkom 3. točkom 2.2.1. ovoga Zakona.

(...)«

6.1. Tijekom upravnog postupka i upravnog spora podnositeljica je isticala brojne prigovore. Prigovarala je da nije riječ o »trgovini na veliko naftnim derivatima« (to jest o prodaji naftnih derivata), da su naftni derivati koje je ona nabavljala korišteni odnosno iskorišteni sukladno njihovoj namjeni – u procesu proizvodnje odnosno za pogon transportnih sredstava Tvornice kruha Zadar d.d., da je dio derivata »prefakturiran« drugim trgovačkim društvima ne po višoj već po istoj, nabavnoj cijeni, što isključuje postojanje bilo kakvog trgovačkog, ekonomskog interesa za stjecanjem dobiti, to jest isključuje pojam »prodaja« kao takav, kao i nezakonitu prodaju u smislu odredaba Zakona o trošarinama budući da nikakve prodaje nije bilo.

Tvrdila je da je zapravo riječ o simuliranom pravnom poslu čiji su stvarni nositelji ta druga trgovačka društva s jedne strane, i dobavljač naftnih derivata s druge strane, a radi se o trgovačkim društvima registriranim za promet naftnim derivatima koja su povezana s podnositeljicom ustavne tužbe jer su pojedini članovi uprave Tvornice kruha Zadar d.d. ujedno imatelji udjela u tim trgovačkim društvima (primjerice Zvonimir Rajčić, koji je istodobno član uprave podnositeljice i član uprave društva Olvin d.o.o.). Navodila je i da se u vezi s ništetnošću ovakvih simuliranih pravnih poslova vodi postupak pred nadležnim trgovačkim sudom.

6.2. Postupak radi naplate trošarine (koji je započeo poreznim nadzorom odnosno zapisnikom od 27. rujna 2013.) pravomoćno je okončan 5. listopada 2016. donošenjem presude Visokog upravnog suda, a za vrijeme trajanja tog postupka nadležno vijeće za prekršaje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split protiv podnositeljice je provelo i prekršajni postupak.

Taj postupak je pokrenula Carinska uprava podnošenjem optužnog prijedloga 31. ožujka 2015. (u vrijeme trajanja upravnog spora vezanog uz naplatu trošarine pred Upravnim sudom u Splitu). Rješenje o prekršaju doneseno je 20. lipnja 2016., a postalo je pravomoćno 17. rujna 2016. Podnositeljica je proglašena krivom (te joj je izrečena novčana kazna) zbog postupanja protivno članku 21. stavku 2. točki 3. Zakona o trošarinama (»Narodne novine« broj 22/13., 32/13., 81/13. i 100/15.), odnosno zbog prekršaja iz članka 102. stavka 1. točke 17. istog zakona (u rješenju o prekršaju pogrešno je naznačen članak 102. stavak 1. točka 4. Zakona o trošarinama; napominje se i da je u upravnom postupku odnosno upravnom sporu primijenjen Zakon o trošarinama iz 2009. godine, a u prekršajnom Zakon o trošarinama iz 2013. godine, kao zakon povoljniji za okrivljenika u pogledu prekršajne kazne).

Naznačene odredbe Zakona o trošarinama mjerodavne za prekršajnu odgovornost (u relevantnom dijelu) glase:

»Članak 21.

(...)

(2) Osim osoba iz stavka 1. ovoga članka, trošarinu plaćaju i:

(...)

3. osoba koja nezakonito proizvede, prima, otprema, uveze, unese, preveze, čuva, posjeduje, proda, kupi, pusti u potrošnju trošarinske proizvode ili s njima na drugi način nezakonito raspolaže, kao i osoba koja sudjeluje u tim radnjama,

(...)«

»Članak 102.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 kuna do 2.000.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj pravna osoba, a novčanom kaznom od 5.000,00 kuna do 100.000,00 kuna odgovorna osoba u pravnoj osobi, kao i fizička osoba:

(...)

17. koja nezakonito ... proda, ... trošarinske proizvode ili s njima na drugi način nezakonito raspolaže ili koja sudjeluje u tim radnjama (članak 21. stavak 2. točka 3.),

(...)«

6.3. Zbog paralelnog pokretanja prekršajnog postupka podnositeljica je u spis predmeta Upravnog suda u Splitu dostavila odluku Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) donesenu u predmetu Ruotsalainen protiv Finske (presuda, 16. rujna 2009.; zahtjev br. 13079/03), kojom je Sud utvrdio da su oba postupka protiv podnositelja zahtjeva vođeni vezano uz trošarinu na naftne derivate i da su oba kaznene prirode, zbog čega je utvrdio povredu konvencijskih prava podnositelja zahtjeva.

Upravni sud u Splitu u obrazloženju odbijajuće presude o tom pitanju nije naveo ništa.

Istu okolnost, to jest povredu pravila ne bis in idem, podnositeljica je isticala i u žalbi Visokom upravnom sudu, koji je u svojoj presudi o tome naveo sljedeće:

»Okolnost da je protiv tužitelja pokrenut prekršajni postupak u odnosu na nezakonitu prodaju naftnih derivata nije odlučna u predmetu utvrđivanja obveze plaćanja trošarine jer se u predmetnom slučaju radi o redovnoj trošarini koja se plaća na plinsko ulje, a ne o kazni. Radi se o odvojenim postupcima jer se u prekršajnom postupku utvrđuje krivnja i prekršajna odgovornost te se izriče prekršajna kazna počinitelju prekršaja. Presuda Europskog suda za ljudska prava na koju se poziva tužitelj nije iste naravi ni činjenično ni pravno pa ni pozivanje na istu nije odlučno za drugačije rješenje ove upravne stvari.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

7. U ustavnoj tužbi podnesenoj u povodu osporene presude Visokog upravnog suda podnositeljica je, osim ponavljanja svih prigovora isticanih tijekom postupka radi naplate trošarine, posebno istaknula povredu načela ne bis in idem, budući da su istodobno i u vezi s istim događajem protiv nje provedena dva postupka, a oba su po pravnoj naravi kazneni. U prekršajnom postupku, koji je pravomoćno okončan ranije, izrečena joj je novčana kazna zbog nezakonite trgovine trošarinskim proizvodom, a u drugom, po nazivu poreznom (upravnom) postupku koji je pravomoćno okončan kasnije, obvezana je platiti trošarinu, također zbog nezakonite trgovine trošarinskim proizvodom.

Podnositeljica ističe da je riječ o tzv. kaznenoj trošarini odnosno o kazni a ne o poreznoj obvezi i ponovo ukazuje na pravno stajalište ESLJP-a zauzeto u činjenično i pravno usporedivom predmetu Ruotsalainen protiv Finske.

Također ističe činjenicu da je prilikom predlaganja izmjena i dopuna Zakona o trošarinama predlagatelj zakona upozorio da je naplaćivanje kaznenih trošarina neprihvatljivo u svjetlu pravnih stajališta ESLJP-a odnosno da bi, radi izbjegavanja povreda načela ne bis in idem, trebalo provoditi samo prekršajne postupke (podnositeljica je Ustavnom sudu i dostavila akt Vlade Republike Hrvatske – Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o trošarinama iz rujna 2015.; naznačeno stajalište Vlade navedeno je na str. 14-15 Konačnog prijedloga).

Stoga podnositeljica smatra da je u postupku u kojem je obvezana platiti kaznenu trošarinu povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje, budući da rješenja odnosno presude koji su u tom postupku doneseni ne sadrže obrazloženja o bitnim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je tijekom postupka isticala, među ostalim o pitanju usporednog vođenja dvaju u osnovi kaznenih postupaka za isti događaj. Time su joj povrijeđena ustavna prava iz članka 29. stavka 1. i članka 31. stavka 2. Ustava, odnosno konvencijsko pravo iz članka 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju.

Predlaže da Ustavni sud ukine sve odluke donesene u upravnom postupku odnosno upravnom sporu radi naplate trošarine.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

8. U ustavnoj tužbi istaknuti prigovori podnositeljice ukazuju na povredu načela ne bis in idem, sadržanog u članku 31. stavku 2. Ustava (a analognog članku 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju), koji glasi:

»Članak 31.

(…)

Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom.

(…)«

Povredu tog načela podnositeljica je isticala tijekom upravnog spora u vezi naplate trošarine, ali se Upravni sud u Splitu nije očitovao o tom prigovoru, a Visoki upravni sud prigovor nije prihvatio iz razloga citiranih u točki 6.3. obrazloženja ove odluke.

8.1. ESLJP je u predmetu Maresti protiv Hrvatske (presuda od 25. lipnja 2009.; zahtjev br. 55759/07) ponovio stajalište već zauzeto u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (presuda, Veliko vijeće, od 10. veljače 2009.; zahtjev br. 14939/03), prema kojemu se članak 4. Protokola br. 7 uz Konvenciju mora tumačiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo »djelo« ako ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.

Do donošenja odluke u predmetu Maresti protiv Hrvatske postojanje činjenične istovjetnosti između postupanja zbog kojeg je izrečena prekršajna kazna i postupanja koje se okrivljeniku stavlja na teret i u kaznenom postupku hrvatska praksa nije tumačila kao povredu načela ne bis in idem. Nakon te odluke ESLJP-a došlo je do preispitivanja sudske prakse glede tumačenja i primjene načela ne bis in idem u prekršajnim i kaznenim predmetima u kojima postoji činjenična istovjetnost postupanja koje se okrivljeniku stavlja na teret.

Međutim, pravna prakse ESLJP-a ne odnosi se isključivo na postupke radi prekršaja i kaznenih djela u najužem smislu, već su kroz tu praksu oblikovani kriteriji (tzv. mjerila Engel) za ocjenu pravne naravi bilo kojeg pravnog postupka odnosno mjere ili sankcije, na način da favoriziraju ono što je za određeni postupak, mjeru ili sankciju supstancijalno, a ne dopuštaju da se kaznenopravna narav prosuđuje isključivo prema tome kako su kategorizirani u domaćem zakonodavstvu. Takav pristup može naime dovesti do rezultata nekompatibilnih s ciljevima i svrhom Konvencije u kontekstu primjenjivosti principa ne bis in idem.

ESLJP je u odluci Maresti protiv Hrvatske istaknuo sljedeće:

»57. U utvrđenoj praksi Suda postavljena su tri mjerila koja su opće poznata kao 'mjerila Engel' (vidi predmet Engel and Others v. the Netherlands, 8. lipnja 1976., Series A br. 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o 'optužbi za kazneno djelo'. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnome pravu, drugo je sama narav djela, a treće stupanj težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omogućuje postizanje jasnog zaključka glede postojanja optužbe za kazneno djelo (vidi, kao nedavne izvore prava, predmete Jussila v. Finland [GC], br. 73053/01, st. 30.-31., ECHR 2006 ... i Ezeh and Connors v. the United Kingdom [GC], br. 39665/98 i 40086/98, st. 82.-86., ECHR 2003 X).

58. ... Bez obzira na to, sud ipak ponavlja da je već prije utvrdio kako određena djela ipak imaju kaznenu konotaciju, iako se prema mjerodavnome domaćem pravu smatraju previše trivijalnima da bi se na njih primjenjivalo kazneno pravo i postupak (vidi predmete Menesheva v. Russia, br. 59261/00, st. 96., ECHR 2006 ...; Galstyan v. Armenia, br. 26986/03, st. 57., 15. studeni 2007. i Ziliberberg v. Moldova, br. 61821/00, st. 32.-35., 1. veljače 2005.).

59. ... Pozivanje na 'lakšu' narav djela samo po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanje kao 'kaznenog' u autonomnom smislu Konvencije, jer u Konvenciji ništa ne upućuje na to da bi kaznena narav djela, u smislu mjerila Engel, nužno tražila određeni stupanj težine (vidi naprijed citirani predmet Ezeh, stavak 104.). Konačno, Sud smatra da su primarni ciljevi u utvrđivanju djela o kojemu je riječ kazna i odvraćanje, a to su priznate značajke obilježja kaznenih sankcija (ibid, st. 102. i 105.).

(...)«

8.2. Da razvrstavanje »kaznenih« i »nekaznenih« pravnih postupaka odnosno mjera ili sankcija ima svoj autonomni smisao u kontekstu Konvencije, razvidno je i iz odluke ESLJP-a u predmetu Ruotsalainen protiv Finske.

Tom odlukom je jasno izraženo stajalište da prijestupi o kakvima je riječ u tom konkretnom slučaju (protupravno korištenje pogonskog goriva na koje se plaća viša stopa poreza, zbog čega je podnositelju zahtjeva u tom predmetu, osim prekršajnog sankcioniranja, za isto postupanje naplaćena i naknada na ime dodatnog poreza) mogu biti zakonodavno klasificirani kao dio upravnopravnog režima (primjerice fiskalnog, poreznog), ali im to nužno ne oduzima kaznene konotacije, kao što im kaznenopravna obilježja ne može oduzeti ni eventualni nedostatak propisanih ozbiljnijih kazni u domaćem zakonodavstvu.

Takav je slučaj u spomenutom finskom primjeru, a pravni poredak Republike Hrvatske i konkretna situacija podnositeljice ustavne tužbe nedvojbeno su usporedivi s tim primjerom po činjenici da je riječ o prijestupu koji se sastoji u nedopuštenom manipuliranju trošarinskim proizvodom (naftnim derivatom) koji je podvrgnut plaćanju »nepravodobno plaćene trošarine«. Dakle, i u slučaju Republike Hrvatske radi se o obliku fiskalnog davanja po osnovi protupravnog postupanja, a o osnovi i visini tog davanja odlučuje se u upravnom postupku.

Valja, međutim, primijetiti i to da je u pravnom poretku Republike Hrvatske riječ o (nominalno) fiskalnom davanju čija visina (za razliku od finskog primjera) već u pogledu propisanog načina obračuna glavnice poreznog davanja višestruko premašuje propisani iznos prekršajne kazne, kada se suštinski istovjetno postupanje kvalificira kao prekršaj i izriče prekršajna kazna. Pritom prekršajna kazna nedvojbeno, u svjetlu svih relevantnih mjerila, jest mjera kaznenopravne naravi, to jest kaznena sankcija.

Stoga se ne može opravdano tvrditi da u slučaju podnositeljice fiskalna mjera donesena u upravnom postupku (uz to po svojim učincima višestruko tegobnija od prekršajne kazne) ne bi imala značajke »kazne i odvraćanja« koje su, u smislu Konvencije, karakteristične za kategoriju »kaznenih sankcija«.

9. Ustavni sud, nadalje, ponavlja (v. i u točkama 6. i 6.2. obrazloženja ove odluke) da je u slučaju podnositeljice riječ o tome da se na osnovi istog zakona sankcionira, s jedne strane, nezakonito (u smislu Zakona o trošarinama) korištenje – konkretno nezakonita prodaja – određenih trošarinskih proizvoda, na način da se trošarina obračunava na utvrđenu količinu derivata, uvećanu za deset puta.

S druge strane, kažnjava se prekršajnom, novčanom kaznom osoba koja nezakonito proda trošarinske proizvode (uz prodaju, sankcionirani su i proizvodnja, primanje, otpremanje, uvoz, unošenje, prijevoz, čuvanje, posjedovanje, kupnja, puštanje u potrošnju i dr., a sankcionira se i osoba koja u tim radnjama sudjeluje).

Prema tome, u slučaju podnositeljice ustavne tužbe riječ je o vođenju dvaju postupaka – upravnog (poreznog) i prekršajnog, na temelju istog Zakona o trošarinama kao mjerodavnog materijalnopravnog propisa te se u oba postupka sankcionira bitno istovjetno nedozvoljeno ponašanje – nezakonita prodaja trošarinskog proizvoda.

Ustavni sud također ponavlja da je konkretni upravni postupak započeo poreznim nadzorom (zapisnik od 27. rujna 2013.), a pravomoćno je okončan 5. listopada 2016., donošenjem presude Visokog upravnog suda.

Prekršajni postupak započet je u vrijeme kad je već bio u tijeku upravni spor radi naplate trošarine (optužni prijedlog od 31. ožujka 2015.). Prekršajni postupak pravomoćno je okončan 17. rujna 2016., to jest prije pravomoćnog okončanja postupka radi naplate trošarine.

Pritom je nadležno upravno tijelo u vrijeme pokretanja prekršajnog postupka imalo, odnosno moralo imati, saznanja o istodobnom vođenju upravnog postupka odnosno upravnog spora radi naplate trošarine – već zbog činjenice da je riječ, u osnovi, o istom tijelu državne uprave, nadležnom za provedbu Zakona o trošarinama.

Nadležni upravni sudovi bili su upoznati s činjenicom da je protiv podnositeljice pokrenut (štoviše, da je prije okončanja upravnog spora i okončan) prekršajni postupak. Stoga nakon pravomoćnosti rješenja o prekršaju nije bilo mjesta bilo kakvom daljnjem postupanju po osnovi naplate trošarine.

10. Imajući u vidu prethodno navedena utvrđenja i stajališta, Ustavni sud ocjenjuje da je osporenim presudama i upravnim aktima povrijeđeno načelo ne bis in idem sadržano u članku 31. stavku 2. Ustava – bilo izravno: kroz pravno stajalište Visokog upravnog suda (v. citat u točki 6.3. obrazloženja ove odluke) koje negira samu bit ustavnog i konvencijskog jamstva da se nikome neće ponovno suditi niti će se ponovo kažnjavati za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom – bilo neizravno: kroz činjenicu da je Upravni sud u Splitu, protivno ustavom utvrđenim postupovnim jamstvima iz članka 29. stavka 1. Ustava, propustio dati bilo kakvu pravnu argumentaciju u odnosu na prigovor vođenja dvostrukog postupka protiv podnositeljice.

11. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona donesena je odluka kao u točkama I., II. i III. izreke, a odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-5981/2016
Zagreb, 27. lipnja 2017.

Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.