VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1397

RJEŠENJE

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Biserke Kalauz, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Lidije Vukičević, članica vijeća, te sudskog savjetnika-specijalista Josipa Petkovića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Hrvatski Telekom d.d., Z., zastupan po odvjetnicima, svakim pojedinačno, iz Odvjetničkog društva B., D. & P., Z., po posebnoj punomoći oznake: P7-788335/2021, protiv tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, Z., radi obnove spora okončanog presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-286/19-7 od 9. siječnja 2020., u predmetu utvrđivanja infrastrukturnog operatora i utvrđivanje visine naknade za pravo puta, na sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2021.

riješio je

I. Prijedlog za obnovu upravnog spora se odbacuje.

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za obnovu upravnog spora okončanog presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: UsII-286/19-7 od 9. siječnja 2020. kojom je između ostalog odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Hrvatske regulatorne agencije za mrežne djelatnosti, klasa: UP/I-344-03/16-11/264, urbroj: 376-05-3-19-31 od 17. travnja 2019.

2. Tužitelj prijedlog za obnovu spora temelji na odredbi članka 76. stavka 1. točki 2. i stavku 6. Zakona o upravnim sporovima iz razloga jer je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: 11 Pž-1112/2019-7 od 1. prosinca 2020. utvrđeno da je otkaz Ugovora o osnivanju prava služnosti na javnim površinama broj: T-45-076/2010 od 1. listopada 2020. neosnovan i bez pravnog učinka. Tužitelj smatra da je time po pitanju nezakonitosti otkaza predmetnog Ugovora o osnivanju prava služnosti odnosno pitanju postojanja drugog prava na temelju kojeg tužitelj Gradu P. plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine, kao glavnom pitanju, nadležni sud donio pravomoćnu odluku koja je suprotna odluci Visokog upravnog suda (i HAKOM-a), a upravo je takva odluka Visokog upravnog suda o prethodnom pitanju utjecala na donošenje presude. S obzirom na to razvidno je da su tužiteljeva prava i obveze zasnovane Ugovorom o služnosti na snazi pa tužitelj stoga ima pravo na mirno uživanje služnosti temeljem Ugovora, a što uključuje i obvezu plaćati naknadu za služnost točno onako kako je ona određena i zasnovana Ugovorom, a ne na temelju prava puta. Posljedično tome drži da je ovaj Sud pogrešno razriješio prethodno pravno pitanje o kojem je izravno ovisila odluka o pravima i obvezama stranaka s daljnjom posljedicom da je zbog toga pogrešno primijenio odredbu članka 21. Zakona o elektroničkim komunikacijama koju odredbu citira i tumači. Ukazuje i na odredbe članka 27. do 29. Zakona o elektroničkim komunikacijama te smatra da navedene odredbe na način kako ih tumači ne daju nikakvu sumnju te predstavljaju jedini ispravan način da se istovremeno i bez kolizije primijeni članak 27. Zakona o elektroničkim komunikacijama u cijelosti. Ističe da je Zakon o elektroničkim komunikacijama lex specialis u odnosu na prava i dužnosti infrastrukturnog operatora, međutim da isti ne zadire niti ne može zadirati u sve moguće temelje prava korištenja nekretnina drugih te se ispravno ograničava na zahtjev opsega sadržaja prava korištenja-građenje održavanje, razvoj i korištenje elektroničke komunikacijske mreže i elektroničke komunikacijske infrastrukture. Nadalje navodi daje i zakonsko pravo (teret na nekretnini) i to pravo puta, ali samo za slučaj da već postoji uređeno pravo korištenja. To znači da pravo puta može stupiti na mjesto temelja za utvrđenje infrastrukturnog operatora samo ako ne postoji drugo pravo korištenja (ovdje na temelju predmetnog Ugovora). Ističe da paralelno egzistiranje rješenja HAKOM-a za koje je Visoki upravni sud odbio tužbeni zahtjev i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jest da trenutno između tužitelja i Grada P. postoje dva međusobno isključiva temelja i obveze za sadržajno ista prava, a prema kojoj je podnositelj u obvezi plaćanja korištenja nekretnina na kojima ima položen svoj EKI po dvije različite pravne osnove, a što sve predstavlja uskratu prava na pristup sudu i pošteno suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 19. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske. Poziva se na činjenično pravno i istovrsni predmet i donesenu pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda unatoč kojoj Visoki upravni sud nije dopustio obnovu upravnog spora protiv osporenog rješenja i protiv kojeg je tužitelj podnio ustavnu tužbu te ističe bojazan da bi u predmetnom slučaju kao i u sličnim slučajevima dodatno se oživotvorile i daljnje povrede zakona i ustavnih prava. Poziva se i na povredu prava na vlasništvo iz članka 48. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 1. stavak 1. Protokola Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Imajući u vidu izneseno smatra da su tužiteljeva prava i obveze zasnovani Ugovorom na snazi i zaslužuju zaštitu, odnosno konkretno tužitelj ima pravo na mirno uživanje služnosti temeljem Ugovora, a što uključuje obvezu ali i pravo na legitimno očekivanje plaćati naknadu za služnost točno onako kako je ona određena i zasnovana Ugovorom. Citira i odredbu članka 8. stavka 4. Pravilnika o naknadi puta. Slijedom toga predlaže da ovaj Sud dopusti obnovu upravnog spora i da svoju presudu poslovni broj: UsII-286/19-7 od 9. siječnja 2020. stavi izvan snage da poništi rješenje tuženika od 17. travnja 2019. i odbaci, odnosno odbije zahtjev Grada P. i naloži Gradu P. da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u kojem je donesena pobijana presuda a koji se vodio pod poslovnim brojem: UsII-286/19. Traži i da sud naloži Gradu P. da tužitelju nadoknadi troškove ovog postupka. Tužitelj izričito predlaže ovom Sudu održavanje rasprave.

3. Prema odredbi članka 76. stavka 1. točke 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.) spor okončan presudom obnovit će se na prijedlog stranke ako se presuda temelji na prethodnom pitanju, a nadležni sud ili drugo javnopravno tijelo o tom je pitanju poslije odlučilo u bitnim točkama drukčije.

4. Odredbom članka 77. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da će sud odbaciti prijedlog rješenjem ako utvrdi da je prijedlog podnijela neovlaštena osoba ili da je prijedlog nepravodoban ili da stranka nije učinila vjerojatnim postojanje zakonske osnove za obnovu.

5. Prema ocjeni ovoga Suda, u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio vjerojatnim osnovu za obnovu spora propisanu članku 76. stavkom 1. točkom 2. Zakona o upravnim sporovima.

6. Naime, u postupku čiju obnovu tužitelj traži koji je okončan presudom ovoga Suda pod poslovnim brojem: UsII-286/19-7 od 9. siječnja 2020., radilo se o postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visini naknade za pravo puta u smislu odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama (»Narodne novine« 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17.), pa se u tom slučaju ne radi o postupku propisanom člankom 8. stavkom 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta (»Narodne novine« 152/11., 151/14. i 95/17.), prema kojoj obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine. Dakle, postojanje ugovora je uvjet za prestanak obveze plaćanja utvrđene naknade za pravo puta, o čemu se u predmetu poslovni broj: UsII-286/19-7 nije radilo, kako je to i konstatirano u presudi.

7. Nadalje, u navedenoj presudi poslovni broj: UsII-286/19-7 izraženo je pravno stajalište da u postupku utvrđivanja obveze plaćanja naknade za pravo puta, o kojem postupku je riječ u konkretnom slučaju, sama izjava o otkazu ugovora predstavlja dokaz o nepostojanju drugog prava na nekretnini u smislu zapreke za utvrđivanje naknade za pravo puta u ovom postupku.

8. Stoga, budući da se u konkretnom slučaju nije radilo o postupku u smislu odredbe članka 8. stavka 4. Pravilnika o potvrdi i naknadi o pravu puta, rješenje tuženika koje je tužitelj osporavao u postupku čija se obnova traži nije doneseno na temelju te odredbe, niti ocjena valjanosti otkaza ugovora o služnosti nema značenje prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 55. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« 47/09.) bez rješavanja kojeg ne bi bilo moguće riješiti upravnu stvar utvrđivanja infrastrukturnog operatora, a posljedično tome i odrediti naknadu za pravo puta.

9. S obzirom na navedeno, presude drugih sudova, pa i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske na kojoj tužitelj temelji svoj prijedlog za obnovu upravnog spora, a u vezi otkaza ugovora o služnosti, prema ocjeni ovoga Suda ne dovode do drugačijeg rješenja, kako to pogrešno smatra tužitelj.

10. Prijedlog tužitelja za obnovu upravnog spora je odbačen iz razloga, jer isti nije učinio vjerojatnim postojanje okolnosti za obnovu spora pa nije bilo osnove za zakazivanje rasprave povodom prijedloga tužitelja za obnovu spora iako je to isti izričito zatražio.

11. Kako tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje zakonske osnove za obnovu trebalo je njegov prijedlog za obnovu spora odbaciti na temelju odredbe članka 77. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

12. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav prijedloga za obnovu upravnog spora je odbijen sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz razloga jer je tužitelj izgubio spor pa u cijelosti snosi troškove spora.

13. Odluka o objavi rješenja u »Narodnim novinama« zasnovana je na odredbi članka 14. stavka 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama.

Poslovni broj: UsII-102/21-2

Zagreb, 27. travnja 2021.

Predsjednica vijeća
Biserka Kalauz, v. r.