Ustavni sud Republike Hrvatske
1858
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Mario Jelušić, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli A. B. iz V. G. i mlt. C. B. iz Z., koju zastupaju otac i zakonski zastupnik A. B. i posebni skrbnik N. B., odvjetnik u Z., na sjednici održanoj 15. srpnja 2021. jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
1. A. B. iz V. G. (u daljnjem tekstu: podnositelj) podnio je 8. kolovoza 2019. ustavnu tužbu u svoje ime i kao otac i zakonski zastupnik njegove mlt. kćeri C. B. iz Z. (u daljnjem tekstu: mlt. kći, mlt. dijete ili mlt. podnositeljica), u povodu presude i rješenja Županijskog suda u Z. broj: Gž Ob-290/2019-2 od 5. lipnja 2019. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda ili osporena presuda), kojim su odbijene žalbe podnositelja (tuženika) i tužiteljice V. K. te su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Z. broj: 147 P2-1663/13-242 od 25. veljače 2019. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda odnosno prvostupanjsko rješenje).
1.1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je da će mlt. podnositeljica – zajedničko mlt. dijete stranaka – živjeti s majkom i zakonskom zastupnicom, tužiteljicom V. K. (točka 1. izreke), podnositelj je obvezan doprinositi za uzdržavanje mlt. kćeri iznos od 1.400.00 kuna mjesečno počevši od 1. srpnja 2018. pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, na tekući račun majke i zakonske zastupnice V. K. (točka 2. izreke), zabranjeni su susreti i druženja podnositelja s mlt. kćeri, te je odlučeno da se osobni odnosi između oca i mlt. kćeri mogu održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu mlt. kćeri pošalje pismo, čestitku ili dar, koje će mlt. kćeri proslijediti majka nakon što isto pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju, pri čemu u slučaju potrebe oko toga može zatražiti savjet i mišljenje Centra za socijalnu skrb (točka 3. izreke). Točkom 4. izreke prvostupanjske presude odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva za uzdržavanje preko dosuđenog iznosa.
Prvostupanjskim rješenjem ukinuta je privremena mjera Općinskog građanskog suda u Z. broj: P2-1663/13 od 18. travnja 2016. (točka 1. izreke), te je podnositelj obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka (točka 2. izreke).
2. Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su njemu i njegovoj mlt. kćeri osporenim presudama povrijeđena prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90.,135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).
3. Podnositelj je uputio Ustavnom sudu više požurnica (zaprimljene 16. kolovoza 2019., 7. listopada 2019., 22. ožujka 2021.), kojima je zatražio ubrzanje ustavnosudskog postupka. Za pravnu narav požurnica koje tijekom postupka podnositelji upućuju Ustavnom sudu v. točku 7. obrazloženja odluke i rješenja broj: U-III-6559/2010 od 13. studenoga 2014. (»Narodne novine« broj 142/14.).
4. Budući da je ustavnom tužbom osporena odluka kojom se odlučivalo o pravima i interesima mlt. djeteta (C. B.) glede kojih prava i interesa postoji spor i sukob interesa između njezinih roditelja – zakonskih zastupnika, rješenjem Centra za socijalnu skrb Z., Podružnice G. g. – M. klasa: UP/I-552-02/21-07/5, urbroj: 534-118-03-07-21-2 od 5. ožujka 2021., na temelju članaka 101. i 127. Zakona o socijalnoj skrbi (»Narodne novine« broj 157/13., 152/14., 99/15., 52/16., 16/17., 130/17., 98/19., 64/20. i 138/20.) i članka 270. Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 103/15. i 98/19.), maloljetnoj C. B. je radi zaštite njezinih prava i interesa u postupku pred Ustavnim sudom za posebnog skrbnika imenovan N. B., odvjetnik u Z.
5. Posebni skrbnik je 15. lipnja 2021. Ustavnom sudu dostavio očitovanje iz kojeg proizlazi da je suglasan s podnošenjem ustavne tužbe u ime mlt. C. B., odnosno da daje svoje odobrenje za podnošenje ustavne tužbe u njezino ime u konkretnom slučaju.
II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA
1) Okolnosti koje su prethodile pokretanju parničnog postupka iz kojeg su proizašle osporene presude te regulacija susreta i druženja podnositelja s mlt. kćeri tijekom parničnog postupka
6. Podnositelj i tužiteljica bili su u izvanbračnoj vezi tijekom koje je 28. veljače 2013. godine rođena mlt. kći C. B. Od prekida izvanbračne zajednice sredinom kolovoza 2013. godine mlt. kći živi s majkom u zajedničkom kućanstvu s majčinim roditeljima.
6.1. Podnositelj je 23. rujna 2013. podnio tužbu radi donošenja odluke o tome s kojim roditeljem će mlt. kći živjeti. Predmet je zaprimljen pod poslovnim brojem: R10-486/13 te je u predmetu 24. rujna 2013. doneseno rješenje o obustavi izvanparničnog postupka te je riješeno da će se nastaviti po pravilima parničnog postupka, a raspravnim rješenjem od 14. listopada 2013. riješeno je da će se taj predmet spojiti s predmetom broj: P2-1663/13 radi zajedničkog raspravljanja.
6.2. Susreti i druženja podnositelja s mlt. kćeri tijekom parničnog postupka regulirani su privremenim mjerama, i to rješenjima Općinskog građanskog suda u Z. od 12. rujna 2014., 15. siječnja 2015., 18. kolovoza 2015. te rješenjem od 18. travnja 2016., kojim je određeno da se susreti i druženja podnositelja i mlt. kćeri održavaju svaku prvu nedjelju u mjesecu od 18.00 do 20.00 sati te svaku treću subotu u mjesecu od 18.15 do 20.15 sati, u prostorijama Doma za djecu i odrasle žrtve obiteljskog nasilja »D. – Z.«, i to u prisutnosti voditelja mjere nadzora, te da ta privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnog okončanja postupka ili do drugačije odluke suda. Podnositelj je protiv rješenja od 18. travnja 2016. podnio žalbu koja je rješenjem Županijskog suda u P. odbijena, navedeno rješenje je potvrđeno te je navedena privremena mjera bila na snazi za vrijeme trajanja parničnog postupka.
2) Osporene presude i rješenja
7. Prvostupanjski sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju u spisu, saslušao je stranke te je izveden dokaz multidisciplinarnim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima psihologu, dječjem psihijatru i psihijatru.
Prvostupanjskom presudom određeno je da će zajednička mlt. kći stranaka živjeti s majkom (tužiteljicom), a podnositelj je obvezan doprinositi za njezino uzdržavanje te su zabranjeni susreti i druženja podnositelja s mlt. kćeri i odlučeno je da se osobni odnosi između njega i mlt. kćeri mogu održavati jedino na način da on jednom mjesečno na adresu mlt. kćeri pošalje pismo, čestitku ili dar, koje će mlt. kćeri proslijediti majka nakon što isto pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju, pri čemu u slučaju potrebe oko toga može zatražiti savjet i mišljenje Centra za socijalnu skrb.
7.1. Mjerodavni dio obrazloženja prvostupanjske presude koji se odnosi na odluku s kojim roditeljem će mlt. dijete živjeti glasi:
»Sud je prihvatio nalaz vještaka kao stručan, jasan i obrazložen te sačinjen po pravilima medicinske struke. S obzirom da je iz nalaza vještaka nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica roditelj koji bolje brine i prepoznaje interese djeteta te ih u potpunosti zadovoljava, sud smatra da je u interesu djeteta da nastavi živjeti sa majkom sa kojom u kontinuitetu i živi od rođenja, te je sukladno odredbi čl. 100. st. 1. Obiteljskog zakona (‘Narodne novine’ 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11) odlučeno kao u izreci presude pod točkom 1.«
7.2. U odnosu na međusobnu komunikaciju stranaka, ponašanje podnositelja za vrijeme susreta i druženja s mlt. kćeri te utjecaju podnositelja na mlt. kći, u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je:
»Iz iskaza stranaka, sud je nedvojbeno utvrdio kako je njihova međusobna komunikacija iznimno teško narušena, da se međusobno optužuju i osjećaju jedan prema drugome iznimnu netrpeljivost. Iz iskaza tuženika sud je zaključio da on doista nema uvida u neprimjerenost svog ponašanja i štetnost istoga za dijete, kao i da se ne može kontrolirati u za njega nepovoljnim i stresnim situacijama.
Uvidom u Izvanredno Izvješće Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica G. g. – M. od 16. studenoga 2018. utvrđeno je da zbog gubitka samokontrole tuženik izaziva kod djeteta stres i strah te je procjena Centra da postojeći način održavanja mjere nadzora nad susretima i druženjima unatoč kontroliranim uvjetima, ugrožava dobrobit djeteta i nije u njegovom najboljem interesu. Iz izvješća djelatnika S. d.o.o. D. K. (list 2042-2043 spisa), utvrđeno je da je 04. studenog 2018. tuženik tijekom napuštanja i završetka susreta oko 20,00 sati počeo vrijeđati socijalnog radnika, prijetiti majci da će je slijedeći put pokopati pred svima ako ne donese mobitel pa je zaštitar D. K. ustao i zamolio tuženika da napusti prostoriju, pa je tuženik i njega vrijeđao, vadio mobitel kako bi ga slikao, govoreći da tko je on da mu to govori. Nakon što je konačno izašao, nastavio je psovati u hodniku i vrijeđati pa je tužiteljica nazvala policiju. Po dolasku policije tuženik je vrijeđao policijske službenike da su ‘majmuni’, da ‘odjebu od njega’, pa kako nije reagirao na upozorenje, policijski su službenici upotrijebili sredstvo prisile i priveli ga te odveli u I PP Z. na ispitivanje.
Iz konačnog mišljenja i prijedloga Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica G. G. – M. od 27. prosinca 2018. proizlazi da Centar predlaže da mlt. C. B., živi sa majkom V. K., da se susreti između oca A. B. i mlt. C. B. zabrane uključujući i telefonske kontakte, a da se osobni odnosi između oca A. B. i mlt. C. B. mogu održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu djeteta pošalje pismo, čestitku ili poklon što će se proslijediti djetetu nakon što isto pregleda majka i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju, pri čemu u slučaju potrebe, oko toga može zatražiti savjet i mišljenje Centra. Predlažu i da se A. B. odmah uključi u roditeljsko savjetovanje (primjerice pri Obiteljskom centru), s unaprijed dogovorenim ciljevima i o tome izvijesti Centar, s tim da bi svrha tretmana bila ispunjena, potrebna je kontinuirana suradnja stručnjaka sa stručnim djelatnicima tog Centra i rad na realizaciji unaprijed određenih ciljeva, da izabrana osoba koja će provoditi roditeljsko savjetovanje bude psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog ili psihijatar sa završenom nekom od psihoterapijskih edukacija, da se na početku roditeljskog savjetovanja održi sastanak stručne osobe koja će isto provoditi, A. B. i stručnih djelatnika Centra oko okolnosti slučaja i ciljeva tretmana te dogovora oko praćenja tretmana, da se svaka tri mjeseca održavaju sastanci stručne osobe koja će provoditi roditeljsko savjetovanje A. B. i stručnih djelatnika Centra radi praćenja tijeka savjetovanja i eventualnih pozitivnih pomaka.«
7.3. U odnosu na zabranu susreta i druženja te održavanje odnosa mlt. podnositeljice s podnositeljem u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je:
»S obzirom da se susreti i druženje tuženika sa djetetom mlt. C. B. odvijaju pod nadzorom već dulje od 4 godine, a ne vidi se baš nikakav pozitivan pomak već se radi o situaciji koja je sve gora i eskalira, te ni jedna od stranaka nije suglasna s nastavkom takvog načina i dinamike susreta i druženja, te posebice s obzirom na određenu mjeru opreza iz rješenja Županijskog suda u Z. poslovni broj Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018., to i ovaj sud smatra da nije u interesu djeteta da se susreti s ocem nastave odvijati, pa makar i uz nadzor u kontroliranim uvjetima.
Naime, sud po službenoj dužnosti pazi na najbolji interes djeteta, a pritom je dužan voditi računa o pravu i obvezi roditelja koji živi s djetetom da omogući susrete i druženja roditelju s kojim dijete ne živi, i pravu i dužnosti roditelja koji treba ostvarivati susrete i druženja s mlt. djetetom, ali da pritom ne ugrožava interes djeteta.
Iz iskaza tužiteljice, izvješća Centra, pa i nalaza i mišljenja vještaka nedvojbeno proizlazi da tuženikovo nepredvidivo ponašanje, njegova nemogućnost da kontrolira svoje emocije, bijes i frustracije negativno utječu na mlt. C. koja je nakon susreta s ocem uznemirena te i sama pokazuje agresivnost i druge negativne reakcije, zbog čega sud smatra da sve dok tuženik učinkovito ne korigira takvo svoje negativno ponašanje putem neke terapijske metode (primjerice one koju u konačnom prijedlogu iznosi Centar), nije u najboljem interesu djeteta da bude – makar i pod kontroliranim uvjetima i pod nadzorom pod utjecajem takvog stresa. To tim više što su se susreti unatrag više godina – od travnja 2016. i održavali pod nadzorom, u kontroliranim uvjetima, te takav način održavanja susreta nije pokazao nikakav pozitivan pomak u ponašanju tuženika, već upravo suprotno, tuženik se ponaša i gore nego prije, više i češće dolazi u sukobe sa nadzornicima, majkom, zaštitarima ... što je i dovelo do kaznenog postupka i donošenja rješenja Županijskog suda u Z. poslovni broj Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018. Kako dakle provođenje mjere nadzora nije rezultiralo pozitivnim rezultatima, kako je iz nalaza vještaka utvrđeno da je djevojčica biološki i genetski osjetljivija, impulzivnija, nemirna, pa to ponašanje oca koje je konfliktno u odnosu na okolinu u trenutku druženja, pojačava sve to skupa, i može dovesti do toga da je djevojčica rizična za razvoj emotivnih poteškoća i poteškoća u ponašanju, sud smatra da nastavak provođenja iste mjere ne bi imalo nikakvog smisla. Tuženik, ukoliko doista želi ostvarivati susrete i druženje sa svojom kćeri treba prije svega poduzeti mjere da sam osvijesti da njegovo ponašanje nije primjereno niti prihvatljivo, te da negativno utječe na njegovo dijete – čak i kada nije usmjereno protiv samog djeteta, te da i korigira takvo svoje ponašanje, odnosno da ga uspješno kontrolira.
U konkretnom slučaju sud smatra da unatoč pravu roditelja na susrete i druženja s djetetom i unatoč interesu djeteta da stvara emotivni odnos s roditeljem s kojim ne živi, a na što se poziva tuženik cijelo vrijeme tijekom ovog postupka, prevladavajući je interes da se dijete razvija u smirenom okruženju bez stresa i izloženosti konfliktima koje izaziva otac, a što negativno utječe na dijete i njen razvoj. S obzirom na sve navedeno, dok tuženik ne promijeni svoj način ophođenja i ne stekne samokontrolu u stresnim situacijama, nije u interesu djeteta da bude izložena takvom njegovom utjecaju, te je u interesu mlt. C. da se susreti i druženja s ocem ne odvijaju. Osobni odnosi između oca A. B. i mlt. C. B. mogu se održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu djeteta pošalje pismo, čestitku ili dar, što će proslijediti djetetu majka nakon što isto pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju, pri čemu u slučaju potrebe oko toga može zatražiti savjet i mišljenje Centra. S obzirom na navedeno, sud je u skladu sa odredbom čl. 100. st. 2 Obiteljskog zakona (‘Narodne novine’ 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11 i 61/11) odlučio da se susreti i druženje tuženika i mit. C. B. zabrane radi zaštite dobrobiti djeteta. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci pod točkom 3. presude.«
7.4. Prvostupanjskim rješenjem ukinuta je privremena mjera Općinskog građanskog suda u Z. broj: P2-1663/13 od 18. travnja 2016. te je podnositelj obvezan naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka. Bitan dio obrazloženja prvostupanjskog rješenja glasi:
»(...), s obzirom da je tijekom postupka donesena, te je na snazi mjera opreza iz rješenja Županijskog suda u Z. poslovni broj Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018. kojom je tuženiku zabranjeno približavanje i tužiteljici i mit. C. B., već i samo određivanje takve mjere opreza predstavlja takvu promjenu okolnosti koja zahtjeva ukidanje privremene mjere određene rješenjem ovog suda od 18. travnja 2016., jer bi takve dvije mjere bile u međusobnoj koliziji. U skladu sa odredbom čl. 353. st. 2. Ovršnog zakona (‘Narodne novine’ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – u nastavku: OZ) zbog izmijenjenih okolnosti i rješenja prema kojem je tuženom zabranjeno približavanje mit. C., valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja pod točkom 1 i ukinuti privremenu mjeru.«
8. Odlučujući u žalbenom postupku Županijski sud u Z. je drugostupanjskom presudom odbio žalbu podnositelja kao neosnovanu ocijenivši pravilnu odluku prvostupanjskog suda da je u najboljem interesu mlt. kćeri da živi s majkom te da se zabrane susreti i druženja podnositelja s mlt. kćeri, kao i odluku o uzdržavanju.
8.1. Mjerodavni dio drugostupanjske presude, koji se odnosi na zabranu susreta i druženja te održavanje odnosa mlt. djeteta s podnositeljem, glasi:
»Kada je prvostupanjski sud na temelju Konačnog mišljenja i prijedloga Centra za socijalnu skrb Z. Podružnica G. g. – M., a imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka dr. J. Z. psihologu, dr. N. H., dječjeg psihijatra i dr. I. M., psihijatra, kao i činjenicu da je rješenjem Županijskog suda u Z., pod poslovnim brojem Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018. izrečena mjera opreza, kojom je tuženiku zabranjeno približavanje i tužiteljici i maloljetnoj C. B. na udaljenosti manjoj od 200 metara, te zabrana uspostavljanja i održavanja veze sa oštećenom V. K., te maloljetnom C. B., ispravno zaključio, da je u interesu maloljetne C., koja je rođena 28. veljače 2013., da se susreti i druženja s ocem ne odvijaju, jer tuženikovo nepredvidivo ponašanje, njegova nemogućnost da kontrolira svoje emocije, bijes i frustracije, da negativno utječu na maloljetnu C., koja da je nakon susreta s ocem uznemirena, te i sama da pokazuje agresivnost i druge negativne reakcije, već da se odnosi između oca i maloljetne kćeri mogu održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu djeteta pošalje pismo, čestitku ili dar, što da će proslijediti djetetu majka nakon što isto pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju, pri čemu u slučaju potrebe oko toga da može zatražiti savjet i mišljenje Centra, pravilno je prvostupanjski sud postupio, kada je, pozivom na odredbu članka 100. stavka 2. Obiteljskog zakona (‘Narodne novine’ broj 116 03. 17/04. 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 5/15 – dalje ObiZ), koji se primjenjuje temeljem odredbe članka 552. stavka 1. Obiteljskog zakona (‘Narodne novine’ broj 103 15 i 123 15), zabranio susrete i druženja oca A. B. sa maloljetnom kćeri C. B. sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkom 3. izreke prvostupanjske presude.
(...)
Tuženiku je, a u odnosu na njegove žalbene navode suviše i za navesti, da iz stanja predmeta spisa i obrazloženja prvostupanjske odluke, proizlazi da je u Izvanrednom izvješću Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica G. G. – M., navedeno da je procjena Centra da postojeći način održavanja mjere nadzora nad susretima i druženjima oca s maloljetnom kćeri, unatoč kontroliranim uvjetima, ugrožava dobrobit djeteta i nije u njegovom najboljem interesu, pa imajući u vidu da je na snazi i mjera opreza, izrečena rješenjem Županijskog suda u Z., pod poslovnim brojem Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018., kojom je tuženiku zabranjeno približavanje i tužiteljici i maloljetnoj C. B. na udaljenosti manjoj od 200 metara, te zabrana uspostavljanja i održavanja veze sa oštećenom V. K., te maloljetnom C. B., to je i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda u najboljem interesu i za dobrobit maloljetne C. B. da se zabrane susreti i druženja oca sa maloljetnom kćeri, a osobni odnosi između istih održavaju na način kako je to navedeno točkom 3. izreke prvostupanjske presude, a što je sve u skladu i sa prijedlogom Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica G. G. – M.
Nadalje, tuženiku je i za navesti, da dugotrajnost prvostupanjskog postupka nije utjecala na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u ovom pobijanom dijelu, kojim su točkom 3. izreke zabranjeni susreti i druženja oca sa maloljetnom kćeri, te da je sud prvog stupnja, a imajući u vidu početak ovog postupka (prije stupanja na snagu Obiteljskog zakona – ‘Narodne novine’ broj 103/15 i 123/15), pravilno primijenio materijalno pravo, članak 100. stavka 2. ObZ-a, jer je taj Zakon, temeljem odredbe članka 552. stavka 1. Obiteljskog zakona (‹Narodne novine› broj 103/15 i 123/15), bilo i za primijeniti u konkretnom slučaju.«
3) Kazneni postupak protiv podnositelja pokrenut za vrijeme parničnog postupka i mjera opreza zabrane približavanja te uspostavljanja i održavanja veze s mlt. kćeri
9. Tijekom parničnog postupka iz kojeg su proizašle osporene presude stranke su podnosile brojne kaznene prijave. Tužiteljica je protiv podnositelja podnijela kaznenu prijavu zbog spolnog zlostavljanja mlt. kćeri te kaznenu prijavu zbog obiteljskog nasilja, dok je podnositelj, između ostaloga, podnio kaznenu prijavu protiv voditeljice mjere nadzora J. B. zbog kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave.
9.1. Mlt. kći je tijekom postupka, nakon spomenute kaznene prijave tužiteljice da je podnositelj njihovu mlt. kći spolno zlostavljao, bila uključena u multidisciplinarnu obradu pri Poliklinici za zaštitu djece grada Z. Iz nalaza i mišljenja multidisciplinarnog tima od 8. srpnja 2015. proizlazi da od mlt. kćeri nisu dobivene informacije koje bi potvrđivale sumnju u zlostavljanje djevojčice niti da se otac prema njoj neadekvatno ponašao. Iz nalaza liječnika pedijatra proizlazi da je mlt. kći urednog socijalnog, kognitivnog, somatskog i neurološkog statusa. Psihijatar je utvrdio da je mlt. kći otvorena, živahna, zainteresirana djevojčica, da dobro komunicira, razvijenog je govora te da je vesela. Provedena obrada ukazala je na izuzetno narušen odnos između roditelja koji svoje ponašanje ne reguliraju u skladu s potrebama mlt. djeteta.
9.2. Općinsko državno odvjetništvo u Z. odbacilo je tužiteljičinu kaznenu prijavu za spolno zlostavljanje, kao i podnositeljevu kaznenu prijavu protiv voditeljice nadzora J. B. Međutim, za vrijeme trajanja parničnog postupka iz kojeg su proizašle osporene presude, protiv podnositelja je na Općinskom kaznenom sudu u Z pokrenut postupak zbog osnovane sumnje da je prema tužiteljici, odnosno prema mlt. kćeri, počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 4. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; u daljnjem tekstu: KZ/11), kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ-a/11 i kazneno djelo povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ-a/11. Predmet se na Općinskom kaznenom sudu u Z. vodio pod brojem Kzd-86/19.
9.3. Rješenjem suca istrage Županijskog suda u Z. broj: Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018. podnositelju je određena mjera opreza zabrane približavanja tužiteljici i mlt. kćeri na udaljenost manju od 200 metara te zabrane uspostavljanja i održavanja veze s tužiteljicom. Navedena mjera do donošenja odluke Ustavnog suda više puta je produljena (rješenje Općinskog kaznenog suda u Z. od 7. ožujka 2019. ukinuto rješenjem Županijskog suda u Z. od 23. travnja 2019., rješenje Općinskog kaznenog suda u Z. od 6. svibnja 2019. potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Z. od 11. srpnja 2019., rješenje Općinskog kaznenog suda u Z. od 24. listopada 2019. potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Z. od 12. prosinca 2019., rješenje Općinskog kaznenog suda u Z. od 12. veljače 2020. potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Z. od 28. svibnja 2020.).
9.4. U trenutku donošenja ove odluke kazneni postupak protiv podnositelja dovršen je donošenjem presude broj: Kzd-86/2019-77 od 19. listopada 2020., kojom je podnositelj proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 4. KZ-a/11, kaznenog djela nasilja u obitelji iz članka 179.a KZ-a/11 i kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. stavka 2. KZ-a/11, te mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, uz primjenu uvjetne osude s rokom provjeravanja u trajanju 5 (pet) godina. Nadalje, podnositelju je izrečena posebna obveza iz članka 62. stavka 2. točke 12. KZ-a/11 – da se kroz vrijeme provjeravanja uključi u psihosocijalni tretman za počinitelje nasilnih delikata, te zaštitni nadzor iz članka 64. KZ-a/11 čije će provođenje nadgledati tijelo nadležno za probaciju.
4) Odluka Ustavnog suda broj: U-IIIA-1506/2016, U-IIIA-873/2017 od 5. lipnja 2019.
10. Ustavni sud je odlukom broj: U-IIIA-1506/2016, U-IIIA-873/2017 od 5. lipnja 2019. usvojio podnositeljevu ustavnu tužbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, određeno je da je Županijski sud u Z. dužan donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem Gž Ob-290/19 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«, te je podnositelju dosuđena primjerena naknada u iznosu od 9.500,00 kuna.
10.1. Županijski sud u Z. je presudu broj: Gž Ob-290/2019-2 (osporenu presudu) donio 5. lipnja 2019., odnosno istoga dana kada je donesena odluka Ustavnog suda broj: U-IIIA-1506/2016, U-IIIA-873/2017.
5) Odluka Palešćak protiv Hrvatske, br. 20207/16,
22. listopada 2019.
11. Podnositelj je 6. travnja 2016. podnio zahtjev Europskom sudu za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u kojem je prigovorio da je postupak u vezi s povjeravanjem mlt. djeteta na čuvanje i odgoj i njegovim pravima na susrete i druženje trajao nerazumno dugo, u suprotnosti s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
Također je prigovorio da država nije osigurala redovno održavanje susreta i druženja njega i njegove mlt. kćeri tijekom postupka radi povjeravanja na čuvanje i odgoj, u suprotnosti s člankom 8. Konvencije. Tvrdio je i da na raspolaganju nema učinkovito pravno sredstvo kojim bi ostvario svoja prava, protivno članku 13. Konvencije.
12. ESLJP je 22. listopada 2019. donio odluku kojom je podnositeljev zahtjev proglasio nedopuštenim ratione personae (personalna nenadležnost) u odnosu na članak 6. stavak 1. Konvencije (pravo na pošteno suđenje) te očito neosnovanim u odnosu na članak 8. Konvencije (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života).
ESLJP je uzeo u obzir da je Ustavni sud usvojio podnositeljevu ustavnu tužbu zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku u parničnom postupku o kojem je riječ te da je podnositelju dosuđena primjerena naknada, zbog čega on više ne može tvrditi da je »žrtva», u smislu članka 34. Konvencije, navodne povrede prava na suđenje u razumnom roku. Slijedom navedenog ESLJP je zaključio da je taj dio zahtjeva nespojiv ratione personae s odredbama Konvencije u smislu članka 35. stavka 3. te ga je, stoga, odbacio sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.
12.1. Mjerodavni dio odluke, koji se odnosi na članak 8. Konvencije, glasi:
»75. Sud na početku primjećuje da je u svojoj posljednjoj prepisci sa Sudom, zaprimljenoj 12. kolovoza 2019. godine, podnositelj zahtjeva prvi put podnio prigovor u pogledu pravomoćne odluke domaćih sudova o povjeravanju B. na čuvanje i odgoj, posebice činjenice da mu više nije dopušteno viđati kćer bez podvrgavanja odgovarajućem tretmanu (vidi § 49. ove odluke). Međutim, budući da taj prigovor nije iznio pred Sudom u ranijoj fazi kako bi omogućio tuženoj Vladi da zauzme stajalište, a s obzirom na to da domaća pravna sredstva u vezi s njim nisu iscrpljena, Sud se mora ograničiti na razmatranje prigovora kako je formuliran u obrascu zahtjeva. Stoga će ispitati jesu li domaće vlasti poduzele sve potrebne korake koji bi se razumno mogli zahtijevati u danim okolnostima kako bi podnositelj ostvario pravo na susrete i druženje s kćeri te jesu li navodna odlaganja u postupku za povjeravanje djeteta na čuvanje i odgoj i dodjelu prava na susrete i druženja dovela do de facto odlučivanja o dotičnom pitanju (vidi, primjerice, Z. protiv Slovenije, br. 43155/05, § 149. i 157., 30. studenog 2010.).
76. Sud napominje da je veza između podnositelja i V.K. okončana oko šest mjeseci nakon rođenja B. i da je postupak za povjeravanje B. na čuvanje i odgoj pokrenut u rujnu 2013. godine. Nadležni sud donio je četiri privremene mjere o susretima i druženjima, a postupak za povjeravanje B. na čuvanje i odgoj okončan je u lipnju 2019. godine. Unatoč značajnom trajanju tog postupka, u odnosu na koje je Sud već zaključio da je podnositelj zahtjeva zbog toga primio primjerenu naknadu na domaćoj razini (vidi § 63. ove odluke), Sud primjećuje da nije bilo značajnih razdoblja neaktivnosti pravosudnih tijela ni centra za socijalnu skrb. Umjesto toga, iz činjeničnog stanja predmeta vidljiva je značajna postupovna aktivnost tih tijela tijekom cijelog postupka, pri čemu je sud redovito održavao ročišta, a centar za socijalnu skrb odgovarao je potrebama predmeta (uključujući donošenje izvješća i imenovanje socijalnih radnika za mjere nadzora nad izvršenjem roditeljske skrbi) bez nepotrebnih odlaganja. S druge strane, podnositelj zahtjeva izazvao je brojna postupovna odlaganja neprestanim zastrašivanjem socijalnih radnika imenovanih za nadzor nad njegovim susretima i druženjima s B., zbog čega je ukupno jedanaest različitih socijalnih radnika bilo razriješeno te dužnosti (vidi § 13., 20., 23., 39., 42. i 44. ove odluke). Značajna je i činjenica da je podnositelju zahtjeva bilo potrebno gotovo deset mjeseci da podmiri troškove multidisciplinarnog vještačenja jer je inzistirao da ga provede vještak iz strane države (vidi § 32. ove odluke).
77. U pogledu susreta i druženja podnositelja zahtjeva i B., Sud primjećuje da su se oni u načelu redovito održavali, osim jednog razdoblja između listopada 2015. i svibnja 2016., u kojem su se, kako se čini, održavali samo povremeni susreti i druženja (vidi § 23. i 33. ove odluke). Vlada je ustvrdila da nadležni centar za socijalnu skrb nije uspio pronaći socijalnog radnika voljnog preuzeti predmet podnositelja zahtjeva nakon što je podnositelj zastrašivao i prijetio trima prethodnim osobama imenovanim na tu dužnost. Podnositelj zahtjeva s tim se nije složio te je tvrdio da, zbog svojih organizacijskih nedostataka, domaće vlasti nisu bile u mogućnosti osigurati učinkovitu provedbu mjere koju su same predložile.
78. Sud je već prepoznao da izostanak susreta i druženja s djetetom može nanijeti značajnu patnju roditelju (vidi gore citirani predmet Z. protiv Slovenije, § 155.). Također, razdoblje od šest mjeseci bez redovitih susreta i druženja smatra vrijednim žaljenja. Međutim, prema mišljenju Sudu, navedeno se razdoblje ne može pripisati samo vlastima. Naime, čini se da je već na ročištu održanom 22. prosinca 2015. godine centar predložio, kao privremeno rješenje, da se susreti i druženja podnositelja i B. održavaju u javnoj ustanovi, što je podnositelj zahtjeva odbio (vidi § 25. ove odluke). U siječnju 2016. godine centar je ponovio svoj prijedlog i izvijestio sud o dostupnosti jednog od svojih djelatnika za nadzor nad tim susretima i druženjima (vidi § 27. ove odluke). Međutim, podnositelj zahtjeva usprotivio se prijedlogu centra čak i na ročištu održanom 18. travnja 2016. godine, nakon čega je nadležni sud ipak donio odluku u tom smislu, a susreti i druženja na kraju su se nastavili održavati (vidi § 32. ove odluke).
79. Sud nadalje napominje da u spisu predmeta nema nikakvih naznaka da se odnos između podnositelja zahtjeva i B. na bilo koji način pogoršao tijekom spornog šestomjesečnog razdoblja jer su bez ikakvih poteškoća nastavili svoje zakazane susrete i druženja u svibnju 2016. godine (vidi § 33. ove odluke). Iako je točno da u konačnici podnositelju zahtjeva B. nije povjerena na čuvanje i odgoj, te mu je čak bilo zabranjeno viđati ju prije nego što se uključi u odgovarajući stručni tretman, Sud primjećuje da razlozi za tu odluku nisu bili posljedica razdoblja u kojem se susreti i druženja nisu održavali. Umjesto toga, ta je odluka donesena iz vrlo ozbiljnih razloga povezanih s najboljim interesima djeteta (vidi § 49. ove odluke).
80. Prema tome, ne može se reći da je nedostatak susreta i druženja podnositelja i njegove kćeri tijekom spornog razdoblja imao nepopravljive posljedice za njihov odnos (vidi, mutatis mutandis, Rukavina protiv Hrvatske (odl.), br. 770/12, § 70., 6. siječnja 2015.). Također se ne može zaključiti da je duljina trajanja postupka u ovom predmetu dovela do de facto odlučivanja o povjeravanju podnositeljeve kćeri na čuvanje i odgoj.
81. Uzimajući u obzir sudsku praksu Suda o ovom pitanju (vidi Trdan i Ć. protiv Slovenije, br. 28708/06, 7. prosinca 2010.), iz gore navedenog proizlazi da je ovaj prigovor nedopušten na temelju članka 35. stavka 3. točke (a) Konvencije kao očigledno neosnovan te se stoga mora odbaciti sukladno članku 35. stavku 4. Konvencije.«
III. PRIGOVORI PODNOSITELJA
13. Podnositelj je u ustavnoj tužbi naveo da su mu osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 29. stavkom 1. i 35. Ustava, kao i prava zajamčena člancima 6. stavkom 1., 8. i 13. Konvencije.
Podnositelj, nezadovoljan ishodom parničnog postupka, u ustavnoj tužbi iscrpno i detaljno iznosi vlastito viđenje činjenica i okolnosti utvrđenih tijekom postupka. Navodi da ne postoji osnova za zabranu susreta i druženja njega i mlt. kćeri. Smatra da je odluka arbitrarna, jer su korištena »dvostruka mjerila« za ocjenu adekvatnosti tužiteljice i njega kao roditelja, te da donesena odluka o zabrani susreta i druženja nije u najboljem interesu mlt. djeteta. Navodi da se njega tijekom postupka prikazivalo kao konfliktnu osobu, koja se ne može kontrolirati, a da su voditeljice nadzora to činile na način da su ga »namjerno izazivale na nedopušten, najpodliji i najgnjusniji način«.
Nadalje, podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi niz zamjerki na rad raspravnih sutkinja Općinskog suda u Z., I. K. i J. C., kojima je predmet u različitim stadijima postupka dodijeljen u rad, navodeći da su »obje nažalost (bile) bez adekvatne uloge oca u odrastanju«. Navodi da su navedene sutkinje neosnovano tijekom postupka odredile nadzor nad susretima i druženjima podnositelja i mlt. kćeri, da su postupak namjerno vodile preko šest godina te da je »napokon bez ikakvog adekvatnog razloga sutkinja J. C. trajno zabranila susrete i druženja (na temelju ponovne lažne prijave), što već i ulazi u sferu počinjenja kaznenog djela protiv djeteta«.
Zaključno predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine osporene odluke te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
14. Posebni skrbnik mlt. podnositeljice se u očitovanju od 15. lipnja 2021. pridružio navodima ustavne tužbe navodeći da su joj povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 4., 29. stavkom 1. i 35. Ustava.
IV. MJERODAVNO PRAVO
15. Mjerodavni dio članka 100. Obiteljskog zakona (»Narodne novine« broj 116/03., 17/04., 136/04., 107/07., 57/11. i 61/11.; u daljnjem tekstu: ObiZ/03) glasi:
»Članak 100.
(1) Ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, sud će odlučiti s kojim će roditeljem dijete živjeti te odrediti način i vrijeme susreta i druženja djeteta s drugim roditeljem.
(2) Radi zaštite dobrobiti djeteta susreti i druženje djeteta s roditeljem koji ne živi s djetetom mogu se ograničiti ili zabraniti, a prema okolnostima slučaja sud može odrediti osobu u čijoj će se nazočnosti održavati susreti i druženje.
(...)
(6) Odluku o prestanku ograničenja ili zabrane susreta i druženja sud će donijeti na prijedlog centra za socijalnu skrb, roditelja ili djeteta.«
V. OCJENA USTAVNOG SUDA
15. Polazeći od prigovora podnositelja te okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocjenjivao je ustavnu tužbu s aspekta eventualnih povreda prava na privatni život zajamčenog člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije.
Članak 35. Ustava glasi:
»Članak 35.
Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života ...«
Članak 8. Konvencije glasi:
»Članak 8. (Konvencije)
PRAVO NA POŠTOVANJE PRIVATNOG I OBITELJSKOG ŽIVOTA
(1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga … obiteljskog života ...
(2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«
15.1. Za ovaj ustavnosudski postupak mjerodavan je i članak 3. Konvencije o pravima djeteta (»Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori« broj 15/90.), preuzete u pravni poredak Republike Hrvatske na temelju Odluke o objavljivanju mnogostranih međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka na temelju notifikacije o sukcesiji (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 12/93.), koji glase:
»Članak 3.
1. U svim akcijama koje se odnose na djecu, bilo da ih poduzimaju javne ili privatne ustanove socijalne skrbi, sudovi, državna uprava ili zakonodavna tijela, najbolji interes djeteta mora imati prednost.
2. Države stranke se obvezuju da će odgovarajućim zakonodavnim i upravnim mjerama osigurati takvu zaštitu i skrb djeteta kakva mu je prijeko potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih skrbnika ili drugih osoba koje su za nj pravno odgovorne.«
16. Ustavni sud ističe da uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu predstavlja temeljni element »obiteljskog života« zaštićenog člankom 35. Ustava, odnosno člankom 8. Konvencije. Mjere koje otežavaju to uživanje, kao što je odluka o skrbništvu nad djetetom, predstavljaju miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: Europski sud/ Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, br. 32250/08, § 171., presuda od 27. rujna 2011.; i Vujica protiv Hrvatske, br. 56163/12, § 74., presuda od 8. listopada 2015.).
16.1. Svako takvo miješanje u pravo na poštovanje obiteljskog života treba biti u skladu sa zakonom, težiti ostvarenju legitimnog cilja i biti nužno u demokratskom društvu (usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, § 172.; i Vujica protiv Hrvatske, navedeno, § 87.).
16.2. Iako je osnovni cilj članka 35. Ustava, kao i članka 8. Konvencije, zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, uz to postoje i pozitivne obveze nerazdvojive od djelotvornog poštovanja privatnog života. U oba je konteksta potrebno uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini, a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene.
16.3. U odnosu na obvezu države da provede pozitivne mjere, članak 35. Ustava i članak 8. Konvencije sadrže pravo roditelja da se poduzmu koraci koji će ih ponovno spojiti sa njihovom djecom te obvezu nacionalnih vlasti da olakšaju takva ponovna spajanja.
To se primjenjuje i na predmete u kojima dolazi do sporova između roditelja i/ili članova djetetove obitelji o kontaktima s djecom (vidi predmete ESLJP-a Gluhaković protiv Hrvatske, br. 21188/09, § 56., presuda od 12. travnja 2011. i Ribić protiv Hrvatske, br. 27148/12, § 89., presuda od 2. travnja 2015.).
16.4. Kada odlučuju o tome kako će se odrediti način i vrijeme susreta i druženja drugog roditelja (s kojim maloljetna djeca ne nastavljaju živjeti) i djece, nadležni sudovi moraju voditi računa o postizanju ravnoteže između interesa djeteta i roditelja, s time da se pri tome posebna važnost mora dati najboljem interesu djeteta, koji ovisno o njegovoj prirodi i ozbiljnosti može nadjačati interes roditelja (vidi predmet ESLJP-a Sahin protiv Njemačke, br. 30943/96, §§ 65. – 66., presuda od 8. srpnja 2003.).
16.5. Iako ni članak 8. Konvencije ni članak 35. Ustava ne sadrže izričite postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u pravo na obiteljski život pojedinca mora biti pravičan i kao takav mora osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih člankom 35. Ustava i člankom 8. Konvencije.
16.6. Također, u predmetima vezanima za odnos osobe s njezinim djetetom postoji obveza primjene iznimne marnosti postupanja s obzirom na opasnost da s prolaskom vremena može doći do de facto odlučivanja o pojedinom pitanju. Učinkovito poštovanje obiteljskog života zahtijeva da se o budućim odnosima između roditelja i djeteta odlučuje isključivo s obzirom na sve relevantne okolnosti, a ne samo s obzirom na protek vremena (vidi predmet ESLJP-a Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, § 177.). Neučinkovito, a posebice zakašnjelo vođenje postupka za određivanje susreta i druženja može dovesti do povrede pozitivne obveze na temelju članka 8. Konvencije jer postupovno kašnjenje može voditi do de facto odlučivanja o predmetnom pitanju.
a) Je li došlo do miješanja
17. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio da će mlt. kći stranaka živjeti s majkom te je određeno da se susreti i druženja mlt. kćeri s podnositeljem zabranjuju, a da se osobni odnosi između njega i mlt. kćeri mogu održavati jedino na način da on jednom mjesečno na adresu mlt. kćeri pošalje pismo, čestitku ili dar, koje će mlt. kćeri proslijediti majka nakon što isto pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju, pri čemu u slučaju potrebe oko toga može zatražiti savjet i mišljenje Centra za socijalnu skrb.
Drugostupanjski sud je potvrdio takvu odluku.
Takva mjera kojom je odlučeno da mlt. dijete neće živjeti s ocem te odluka da se susreti između oca i mlt. kćeri zabrane uključujući i telefonske kontakte, a da se njihovi osobni odnosi mogu održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu mlt. kćeri pošalje pismo, čestitku ili poklon, koje će majka proslijediti mlt. kćeri nakon što iste pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju pri čemu, u slučaju potrebe, u vezi s tim može zatražiti savjet i mišljenje Centra za socijalnu skrb, predstavlja miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegovog obiteljskog života.
b) Zakonitost miješanja i legitimni cilj
18. Razmatrajući je li miješanje osnovano na zakonu i je li težilo legitimnom cilju, Ustavni sud utvrđuje da su odluke nadležnih sudova utemeljene na mjerodavnim odredbama ObiZ-a/03 koji ima za cilj zaštitu djece. Stoga Ustavni sud prihvaća da je cilj osporenih odluka bio zaštita najboljeg interesa djeteta, a to je legitiman cilj u smislu članka 8. stavka 2. Konvencije (usporedi s predmetom ESLJP-a X. protiv Hrvatske, br. 11223/04, § 46., presuda od 17. srpnja 2008.).
Stoga preostaje utvrditi je li miješanje bilo »nužno u demokratskom društvu«.
c) Nužnost u demokratskom društvu
(i) Načelna stajališta
19. Ustavni sud napominje da kod ocjene nužnosti miješanja treba imati u vidu pravednu ravnotežu koju je potrebno postići između konkurentnih interesa pojedinca i zajednice, uključujući ostale uključene treće osobe, kao i slobodu procjene države. Država uživa široku slobodu procjene kod odlučivanja o skrbi nad djecom.
Kada se sporne mjere odnose na sukob roditelja zbog djece, zadatak Ustavnog suda nije zamijeniti odluke sudova o razrješenju obiteljskih odnosa, koji svakako uključuju i donošenje odluke s kojim će od roditelja djeca nastaviti živjeti u slučaju njihovog razvoda, kao i odluke o određivanju načina i vremena održavanja susreta i druženja roditelja i njihove djece, već u skladu s Ustavom ispitati je li u sudskim odlukama došlo do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe.
Međutim, to ne znači da je u tom području njegovo ispitivanje ograničeno na utvrđivanje jesu li sudovi izvršavali svoju slobodu procjene razumno, pažljivo i u dobroj vjeri. Ustavni sud mora sagledavati postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku kao jedinstvenu cjelinu te mora utvrditi jesu li razlozi koje su pružili redovni sudovi bili relevantni i dostatni. Razmatranje što je u najboljem interesu djeteta nesporno je od najveće važnosti (usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, §§ 174., 175., 176. i 182.; i Vujica protiv Hrvatske, navedeno, § 89.).
19.1. U više svojih odluka (primjerice broj: U-III-2182/2014 od 17. lipnja 2014., »Narodne novine« broj 108/14.; broj: U-III-4784/2013 od 6. ožujka 2014., »Narodne novine« broj 34/14. i dr.), Ustavni sud zauzeo je stajalište: »... da u svim postupcima koji se odnose na skrb o djeci središnje mjesto moraju imati najbolji interesi djeteta«. U tim odlukama naglašeno je da se u razrješenju obiteljskih odnosa, koji svakako uključuju i donošenje odluke s kojim će od roditelja djeca nastaviti živjeti u slučaju njihovog razvoda, mora polaziti od uzajamnog poštovanja i pomaganja svih članova obitelji te zaštite dobrobiti i prava djece, kao i od odgovornosti oba roditelja za podizanje i odgoj djece, a ispunjavanje tih okolnosti ocjenjuje se ovisno o specifičnim okolnostima pojedinog slučaja.
19.2. Ustavni sud napominje da iako ni članak 8. Konvencije ni članak 35. Ustava ne sadrže izričite postupovne zahtjeve, postupak donošenja odluka kojima dolazi do miješanja u pravo na obiteljski život pojedinca mora biti pravičan i kao takav osigurati dužno poštovanje interesa zaštićenih tim pravom.
Ustavni sud treba utvrditi, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i ozbiljnost odluka o kojima se radi, jesu li roditelji sudjelovali u postupku, u mjeri koja je dovoljna da im se osigura zaštita njihovih interesa. Ako nisu, to će predstavljati povredu poštovanja njihovog obiteljskog života, a miješanje se neće moći smatrati nužnim u smislu članka 8. Konvencije i članka 35. Ustava.
Pri ocjeni da li je došlo do povrede navedenih članaka treba uzeti u obzir i trajanje postupka. Učinkovito poštovanje obiteljskog života zahtjeva i da budući odnosi između roditelja i djeteta budu određeni isključivo u svijetlu svih bitnih okolnosti.
Od velike važnosti je za roditelje da im se omogući da iznesu sve argumente u prilog ostvarivanju kontakta sa djetetom i da imaju pristup svim bitnim informacijama kojima raspolaže sud (usporedi s Diamante i Pelliccioni protiv San Marina, navedeno, §§ 177. – 178.).
(ii) Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj
20. Primjenjujući navedena načelna stajališta Ustavni sud utvrđuje da je prvostupanjski sud temeljio svoju odluku da mlt. kći nastavi živjeti s majkom, s kojom živi od rođenja, na provedenom vještačenju i mišljenju nadležnog Centra za socijalnu skrb.
Prvostupanjski sud prihvatio je nalaz vještaka te je ocijenio da je nedvojbeno utvrđeno da je majka roditelj koji bolje brine i prepoznaje interese mlt. djeteta te ih u potpunosti zadovoljava pa je stoga zaključio da je u interesu djeteta da nastavi živjeti s majkom s kojom u kontinuitetu živi od rođenja.
21. U odnosu na zabranu susreta i druženja podnositelja s mlt. kćeri prvostupanjski sud donio je odluku imajući u vidu konačno mišljenje i prijedlog nadležnog Centra za socijalnu skrb, iz kojeg proizlazi da Centar za socijalnu skrb predlaže da mlt. kći živi s majkom, da se susreti između oca i mlt. kćeri zabrane uključujući i telefonske kontakte, a da se njihovi osobni odnosi mogu održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu mlt. kćeri pošalje pismo, čestitku ili poklon, koje će majka proslijediti mlt. kćeri nakon što iste pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju pri čemu, u slučaju potrebe, u vezi s tim može zatražiti savjet i mišljenje Centra za socijalnu skrb. Centar za socijalnu skrb je predložio i da se podnositelj odmah uključi u roditeljsko savjetovanje, primjerice pri Obiteljskom centru, s unaprijed dogovorenim ciljevima i o tome izvijesti Centar za socijalnu skrb.
Pri donošenju odluke o zabrani susreta i druženja podnositelja i mlt. kćeri prvostupanjski sud se oslonio na iskaz tužiteljice, izvješće Centra za socijalnu skrb te nalaz i mišljenje vještaka, te je ocijenio da iz istih nedvojbeno proizlazi da podnositeljevo nepredvidivo ponašanje, njegova nemogućnost kontrole emocija, bijes i frustracije negativno utječu na mlt. kći, koja je nakon susreta s njim uznemirena te i sama pokazuje agresivnost i druge negativne reakcije, zbog čega smatra da sve dok podnositelj učinkovito ne korigira takvo svoje negativno ponašanje putem neke terapijske metode, nije u najboljem interesu mlt. kćeri da bude – čak ni u kontroliranim uvjetima i pod nadzorom – pod utjecajem takvog stresa.
Prvostupanjski sud uzeo je u obzir da su se susreti podnositelja s mlt. kćeri od travnja 2016. godine održavali pod nadzorom i u kontroliranim uvjetima, a da takav način održavanja susreta nije pokazao nikakav pozitivan pomak u ponašanju podnositelja, već upravo suprotno – da podnositelj više i češće dolazi u sukobe s nadzornicima, majkom i zaštitarima, što je i dovelo do pokretanja kaznenog postupka protiv njega i donošenja rješenja Županijskog suda u Z. broj: Kir-1632/18 od 6. studenoga 2018., kojim mu je određena mjera opreza zabrane približavanja tužiteljici i mlt. kćeri.
Nadalje, prvostupanjski sud je imao u vidu i nalaz vještaka iz kojeg proizlazi da je mlt. kći biološki i genetski osjetljivija, impulzivnija i nemirna, te da podnositeljevo ponašanje, koje je tijekom njihovog druženja konfliktno u odnosu na okolinu, pojačava navedene karakteristike mlt. kćeri te da može kod nje dovesti do rizika za razvoj emotivnih poteškoća i poteškoća u ponašanju.
22. Imajući u vidu sve navedeno, sagledavajući provedeni postupak kao jedinstvenu cjelinu, Ustavni sud prihvaća da su redovni sudovi ispravno utvrdili sve relevantne čimbenike te, uzimajući u obzir najbolji interes mlt. djeteta, dali dostatne i relevantne razloge koji ukazuju da je u konkretnom slučaju nužna bila odluka da će mlt. dijete nastaviti živjeti s majkom, a da će se susreti i druženja s podnositeljem zabraniti sve dok podnositelj učinkovito ne korigira takvo svoje negativno ponašanje putem neke terapijske metode, o čemu će izvijestiti Centar za socijalnu skrb, a da se njihovi osobni odnosi mogu održavati jedino na način da otac jednom mjesečno na adresu mlt. kćeri pošalje pismo, čestitku ili poklon, koje će majka proslijediti mlt. kćeri nakon što iste pregleda i utvrdi radi li se o primjerenom sadržaju pri čemu, u slučaju potrebe, u vezi s tim može zatražiti savjet i mišljenje Centra za socijalnu skrb.
23. Ustavni sud ističe da je podnositelju tijekom čitavog postupka bilo osigurano iznositi odlučne navode i očitovati se o navodima protivne stranke, predlagati dokaze, prisustvovati raspravi i izvođenju dokaza.
24. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da osporenim presudama podnositelju nije povrijeđeno pravo na poštovanje obiteljskog života iz članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije.
25. U odnosu na podnositeljev prigovor koji se tiče prava na nepristran sud (članak 29. stavak 1. Ustava), Ustavni sud primjećuje da u žalbi protiv prvostupanjske presude i rješenja podnositelj nije isticao prigovor o povredi prava na nepristran sud pa ga ne može isticati u ustavnoj tužbi, jer u pogledu njega nije iscrpio dopušteni pravni put.
Slijedom navedenog Ustavni sud o tom prigovoru podnositelja nije odlučivao.
26. Na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona donesena je odluka kao u izreci.
27. Objava odluke (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-3452/2019
Zagreb, 15. srpnja 2021.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.