USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2181

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Josip Leko, Davorin Mlakar i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Jose Ricaurte Jaen Celada, državljanin Republike Paname, trenutno u Dubrovniku, kojeg zastupaju Srđ Jakšić, Vedran Gjenero i Nikola Jakšić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jakšić i partneri j.t.d. u Dubrovniku, na sjednici održanoj 14. listopada 2021. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Danom donošenja ove odluke prestaje važiti rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-5963/2020 od 1. travnja 2021.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ustavnu tužbu podnio je 14. prosinca 2020. Jose Ricaurte Jaen Celada, trenutno u Dubrovniku na adresi Vladimira Nazora 2F (u daljnjem tekstu: podnositelj), državljanin Republike Paname, kojeg zastupaju Srđ Jakšić, Vedran Gjenero i Nikola Jakšić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Jakšić, Gjenero i partneri j.t.d. u Dubrovniku.

2. Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Visoki upravni sud) broj: Usž-381/20-2 od 7. srpnja 2020. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda ili osporena presuda Visokog upravnog suda), kojom je odbijena podnositeljeva žalba te su potvrđeni presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu broj: UsI-333/19-10 od 6. studenoga 2019. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda, odnosno prvostupanjsko rješenje). Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) klasa: NK-UP/I-217-03/18-06/93, urbroj: 511-01-204-19-18 od 24. svibnja 2019. (u daljnjem tekstu: rješenje Ministarstva). Ujedno je Upravni sud u Splitu prvostupanjskim rješenjem odbio zahtjev podnositelja za naknadu troškova upravnog spora.

Rješenjem Ministarstva odbijen je podnositeljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. u vezi s člancima 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (»Narodne novine« broj 70/15. i 127/17.; u daljnjem tekstu: ZMPZ), te je riješeno da je podnositelj dužan u roku od petnaest dana od dana izvršnosti toga rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (u daljnjem tekstu: EGP), pod prijetnjom prisilnog udaljenja u skladu s člankom 37. ZMPZ-a te člankom 103. stavcima 2. i 3., člankom 100. stavkom 1. točkom 2. i člankom 105. stavkom 2. Zakona o strancima (»Narodne novine«, broj 130/11., 74/13. i 69/17.; u daljnjem tekstu: ZoS).

3. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 14., 21., 25., 26., 29. i 33. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

3.1. Podnositelj je uz ustavnu tužbu podnio i prijedlog na temelju članka 67. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) kojim predlaže odgodu ovrhe osporenih odluka do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj ustavnoj tužbi.

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona, pribavljen je spis Upravnog suda u Splitu broj: 7 UsI-333/19 te spis Županijskog suda u Dubrovniku broj: Kv I-17/2017 u predmetu izručenja.

5. Rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-5963/2020 od 1. travnja 2021. privremeno je, do okončanja postupka pred Ustavnim sudom, odgođeno izvršenje osporene drugostupanjske presude te prvostupanjske presude i rješenja.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

1) Uhićenje i postupak odlučivanja o izručenju podnositelja Republici Panami

6. Podnositelj je državljanin Republike Paname, rođen 1983. godine, koji je lišen slobode 22. listopada 2017. u 20,15 sati na Policijskoj postaji aerodromske policije Čilipi, nakon što je zrakoplovom iz Barcelone doputovao na međunarodni granični prijelaz Zračne luke Dubrovnik, a na temelju utvrđenja da je Interpol Paname 13. listopada 2017. za njim raspisao međunarodnu potragu u svrhu uhićenja i izručenja, zbog kaznenog djela prijevare.

7. Rješenjem suca istrage Županijskog suda u Dubrovniku broj: Kir-509/17 od 23. listopada 2017., na temelju članka 47. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima (»Narodne novine« broj 178/04.; u daljnjem tekstu: ZOMPO) protiv podnositelja određen je ekstradicijski pritvor radi izručenja, iz zakonskog osnova propisanog člankom 123. stavkom 1. točkom 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; u daljnjem tekstu: ZKP/08), koji može trajati najdulje četrdeset dana, a računa se od 22. listopada 2017. od 20,15 sati, odnosno koji može trajati tijekom cijelog postupka izručenja do isteka roka za izvršenje rješenja o izručenju iz članka 59. ZOMPO-a. U tom rješenju navedeno je:

»Postupajući po međunarodnoj potrazi od strane suda Fiscalia Segunda de Descarga, sud prvog sudskog okruga Panama, zbog kaznenog djela iz Glave VI, poglavlje III, knjiga II. Kaznenog zakona Paname, a vodi se pod brojem Interpola 2017/235519, djelatnici postaje aerodromske policije Čilipi uhitili su Jose Ricaurte Jaen Celada na graničnom prijelazu Čilipi dana 22. listopada 2017. u 20:15 sati, te istog priveli sutkinji istrage, uz dostavu dokumentacije za uhićenika, a radi provođenja istrage od strane Ureda javnog tužitelja započete 1. kolovoza 2016., kada je osumnjičenik bio nedostupan, a u vezi kaznenog djela prijevare Internacionalne banke Caye koja je vodila poslove sa Financial Pacific Inc, u vrijednosti 12,5 miliona američkih dolara, a do danas nije mogla dobiti bilancu stanja svih ulaganja i gotovinskih računa unatoč službenim zahtjevima, a veza osumnjičenika i oštećene banke je s osnova statusa rukovoditelja u Financial Pacific Inc i okolnosti da je Caye bank LTD uplatila sredstva u 2010., 2011. i 2012. na osobne račune osumnjičenika i još tri osobe koja sredstva nisu vraćena oštećenoj banci.«

7.1. Pri ispitivanju kod suca istrage podnositelj je izjavio da je on osoba čije se izručenje traži, ali da on nije počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, te da se stoga protivi izručenju Republici Panami.

7.2. Podnositelj je protiv prvostupanjskog rješenja o određivanju pritvora podnio žalbu koja je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj: Kv-II-128/17-3 od 26. listopada 2017. odbijena kao neosnovana. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj: 2 Kir.542/2017 od 21. studenog 2017. prihvaćen je podnositeljev prijedlog za preinačenje rješenja suca istrage broj: Kir-509/17 od 23. listopada 2017. te je određeno jamstvo u visini od 22.000,00 kuna i mjere opreza iz članka 98. stavaka 1. i 2. točaka 1., 3., i 7. ZKP-a/08. Navedeno jamstvo je uplaćeno, tako da se podnositelj nalazi na slobodi.

7.3. Veleposlanstvo Republike Paname iz Grčke pod brojem EPG-CR-BR. 146-2017 od 3. studenog 2017. uputilo je Županijskom sudu u Dubrovniku zamolbu za izručenje podnositelja radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela teške prijevare iz članaka 220. i 221. Kaznenog zakona Republike Paname. Zamolba za izručenje dostavljena je Županijskom sudu u Dubrovniku 30. studenoga 2017.

Dopisom Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za europske poslove, međunarodnu i pravosudnu suradnju klasa: 720-04/17-01/572, urbroj: 514-06-0201-02-01-06 od 1. prosinca 2017. Županijskom sudu u Dubrovniku u privitku je dostavljena preslika note Veleposlanstva Paname, kojom ta država moli produljenje roka za dostavu zamolbe za izručenje i potrebne dokumentacije u predmetu izručenja podnositelja.

Veleposlanstvo Republike Paname u Grčkoj je verbalnom notom broj: EPG-CR-Br.151-17 od 4. prosinca 2017. upućenoj Veleposlanstvu Republike Hrvatske – konzularnoj sekciji u Ateni, koja je dostavljena Županijskom sudu u Dubrovniku, navelo da ponavlja zamolbu za izručenje u slučaju podnositelja.

7.4. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj: 6 Kv I-17/2017-2, Kir-509/2017 od 12. prosinca 2017. utvrđeno je da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za izručenje podnositelja Republici Panami na temelju ZOMPO-a, na temelju naloga o provođenju istrage Javnog odvjetništva, drugi ured tužiteljstva za prvi sudski okrug Paname broj: 27 od 1. kolovoza 2016., radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela teške prijevare iz članaka 220. i 221. Kaznenog zakona Republike Paname, koje odgovara kaznenom djelu prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17.; u daljem tekstu: KZ/11), za koje je propisana kazna zatvora od šest (6) mjeseci do pet (5) godina.

7.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj: I Kž-6/2018-4 od 18. siječnja 2018. odbio žalbu podnositelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovanu, ocijenivši da je Županijski sud u Dubrovniku pravilno utvrdio odlučne činjenice na koje je ispravno primijenio odredbe ZOMPO-a.

Protiv navedenih rješenja kojima se udovoljava zahtjevu za izručenje podnositelj je podnio ustavnu tužbu u kojoj je istaknuo da se on protivi izručenju navodeći da nisu ispunjene formalne pretpostavke za izručenje te izražavajući bojazan da će u slučaju njegova izručenja biti grubo povrijeđena njegova temeljna ljudska prava i slobode te da će biti izložen nečovječnom i ponižavajućem postupanju.

8. Odlukom Ustavnog suda broj: U-III-512/2018 od 19. lipnja 2018. (»Narodne novine« broj 67/18.) usvojena je podnositeljeva ustavna tužba te su ukinuta osporena rješenja Vrhovnog suda i Županijskog suda u Dubrovniku, a predmet je vraćen Županijskom sudu u Dubrovniku na ponovni postupak. Odluka Ustavnog suda temelji se na utvrđenju da je dopuštanjem izručenja bez prethodne utvrđenosti osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava, u mjeri koja predstavlja flagrantnu uskratu pravičnog suđenja.

9. Rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku broj: 6 Kv I-14/2018-4, Kir-509/2017 od 16. srpnja 20018. odbijeno je izručenje podnositelja Republici Panami zbog kaznenog djela teške prijevare iz članaka 220. i 221. Kaznenog zakona Republike Paname, jer nije udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje. Bitan dio obrazloženja tog rješenja glasi:

»Molba za izručenjem nije osnovana.

Naime, iz predmetnog spisa i zamolbe za izručenje proizlazi da država moliteljica nije priložila dokaze iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je izručenik počinio kazneno djelo za koje se tereti, a također nikakvi dokazi iz kojih bi proizlazila sumnja o počinjenju kaznenog djela nisu priloženi uz uhidbeni nalog i rješenje o određivanju rasprave. Također je potrebno napomenuti da iz niti jedne isprave ne proizlazi činjenični opis eventualno počinjenog kaznenog djela osim što je samo naznačeno da se protiv izručenika vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela teške prevare iz članka 220. i članka 221. Kaznenog zakona Republike Paname.

Dakle kako ne postoje dokazi iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je izručenik počinio kazneno djelo za koje se izručenje traži to je temeljem odredbe članka 35. stavak 1. točka 7. ZOMPO-a trebalo riješiti kao u izreci.«

9.1. Navedeno rješenje zajedno s čitavim spisom Županijski sud u Dubrovniku je, na temelju članka 55. stavka 1. ZOMPO-a, dostavio Vrhovnom sudu.

Vrhovni sud dostavio je spis radi očitovanja Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je podneskom od 26. srpnja 2018. izvijestilo Vrhovni sud da je mišljenja kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da ne postoje dokazi iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je izručenik počinio kazneno djelo radi kojeg se izručenje traži.

9.2. Vrhovni sud je rješenjem broj: II-8 Kr 3/2018-4 od 11. rujna 2018. potvrdio rješenje Županijskog suda u Dubrovniku. Bitan dio obrazloženja tog rješenja glasi:

»Ispitujući prvostupanjsko rješenje u skladu s odredbom članka 55. stavka 1. ZOMPO, Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno na temelju članka 35. stavka 1. točke 7. i članka 55. stavka 1. ZOMPO ocijenio da nisu ispunjeni uvjeti za izručenje te je osnovano odbio zamolbu za izručenje.

Naime, Veleposlanstvo Republike Paname u Grčkoj dostavilo je Županijskom sudu u Dubrovniku, nakon što je izručenik lišen slobode po tjeralici, zamolbu za izručenje državljana Republike Paname Jose Ricaurter Jaen Celada. U zamolbi se navodi da je za izručenikom Jose Ricaurter Jaen Celada raspisana potjernica pod brojem 2017/235519, temeljem naloga o provođenju istrage Javnog odvjetništva drugi ured tužilaštva za prvi sudski okrug Paname broj 27, od 1. kolovoza 2016. radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela teške prevare iz članka 220. i članka 221. Kaznenog zakona Republike Paname. U molbi je opisano da bi izručenik kazneno djelo počinio na način da je u vremenu od 2010. do 2012. nekoliko bankovnih online transakcija čekova i priznavanja štednje na račune pod svojim imenom, novaca uzetih s računa fondova CAYE INTERNATIONAL LTD., bez ovlaštenja vlasnika fondova.

Međutim, iz predmetnog spisa i zamolbe za izručenje proizlazi da država moliteljica nije priložila dokaze iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da je izručenik počinio kazneno djelo za koje se tereti. Zamolbi su priložene jedino ovjerena preslika osobne iskaznice izručenika, ovjerena preslika uhidbenog naloga od 7. veljače 2017. te ovjerena preslika rješenja od 14. srpnja 2017. da je zakazana rasprava. Niti iz jedne od dostavljenih isprava ne proizlazi činjenični opis eventualno počinjenog kaznenog djela osim što je samo naznačeno da se protiv izručenika vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela teške prevare iz članka 220. i članka 221. Kaznenog zakona Republike Paname.

Sud prvog stupnja je stoga pravilno zaključio da su ostvarene pretpostavke za odbijanje izručenja u smislu odredbe članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMPO, prema kojoj se izručenje neće dopustiti ako nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac čije se izručenje traži počinio određeno kazneno djelo.«

2) Postupak odlučivanja o međunarodnoj zaštiti

10. Podnositelj je 6. veljače 2018. u Policijskoj postaji Dubrovnik izrazio namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj.

a) Zahtjev za međunarodnom zaštitom

11. Zahtjev za međunarodnom zaštitom podnio je 27. listopada 2018. u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu, putem video-veze s Policijskom upravom dubrovačko-neretvanskom, Policijskom postajom Dubrovnik. U zahtjevu podnositelj je naveo:

– da je po narodnosti Panamac, a po religijskoj pripadnosti katolik, te da je njegova narodnost jedan od razloga napuštanja zemlje podrijetla i traženja međunarodne zaštite, pojašnjavajući pritom da većinu stanovništva Paname čine Židovi, Muslimani, Kinezi i Indijci koji dominiraju nad Panamcima koji su postali manjina, da navedene skupine dobivaju bolje plaćene poslove te da se loše ponašaju prema Panamcima, zbog čega se i on sam osjeća diskriminiranim,

– da je završio srednju katoličku školu La Salle nakon čega odlazi na Sveučilište Americana u Panami gdje je stekao diplomu iz turizma, da je posljednjih deset godina radio kao broker, a od 2012. godine kao analitičar za valute, i to tako da je posao obavljao putem interneta,

– da je za cijeli slučaj i činjenicu da je tražen saznao u kolovozu 2016. godine iz novina, no da je unatoč tome putovao bez poteškoća i da ga nitko nije kontaktirao zbog toga,

– da je Panamu napustio u studenom 2016. godine legalno, s osobnim dokumentima, i to jer više nije osjećao povezanost s tom zemljom, a da je imao dovoljno velike prihode koji su mu omogućavali putovanja; da je potom boravio u Barceloni, Zagrebu, Austriji, Cipru, Irskoj i Londonu,

– da je posljednji put ušao u Hrvatsku 22. listopada 2017. kada je saznao da ga Panama traži te da je tada osjetio da mu je život u opasnosti te da u Hrvatskoj traži zaštitu, jer se boji za svoj život zbog konfliktnih informacija vezanih za situaciju u Panami,

– da je slučaj zbog kojeg Panama traži njegovo izručenje politički motiviran proces u kojem se on našao kao kolateralna žrtva te da bi ondje, ukoliko mu se ne bi pružila međunarodna zaštita, bio suđen u postupku koji ne bi bio nepristran i zakonit,

– da bi u Panami bio diskriminiran zbog svoje boje kože te da bi završio u zatvoru u kojem se ne poštuju ljudska prava i gdje bi bilo upitno njegovo preživljavanje; u prilogu tim tvrdnjama navodi da je istražitelj u Panami koji je radio na tom slučaju izboden ispred svog automobila, dok je druga osoba povezana sa slučajem nestala bez traga, te dodaje da bi i on zasigurno nestao čim bi se vratio u Panamu.

Na poseban upit voditelja postupka podnositelj je pojasnio kako je njegova situacija u Panami takva da je putem Interpola tražen od kolovoza 2016. godine zbog financijske pronevjere u banci u Belizeu koja je navodno počinjena 2010., 2011. i 2012. godine. Tvrdio je da je dao otkaz u tvrtki 2011. godine, jer je htio promijeniti posao i zaposliti se kao menadžer investicijske tvrtke. Naveo je da je prevoditelj Ante Šoljić na ročištu u predmetu povodom zahtjeva za izručenje Republici Panami naveo da je podnositelj napustio tvrtku, jer je znao za cijeli slučaj i činjenicu da je tražen, no da to nije točno jer je tvrtku napustio zbog toga što je htio biti menadžer u drugoj tvrtki.

b) Saslušanje podnositelja u Ministarstvu

12. U povodu podnesenog zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnositelj je 19. veljače 2019. saslušan u Ministarstvu. Na pitanje o razlozima za traženje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj podnositelj je naveo da traži azil u Europskoj uniji, jer mu je u vlastitoj zemlji život u opasnosti. Pojasnio je kako je prilikom njegovog dolaska u Dubrovnik uhićen i upoznat sa sadržajem Interpolove tjeralice, te da je tek tada shvatio o kakvim se ozbiljnim stvarima radi. Podnositelj je ukazao na to da su zatvori u Panami prenapučeni, da je smještaj u zatvorima neadekvatan te da ne postoji adekvatna medicinska skrb. U odnosu na kazneno djelo zbog kojega je zatraženo njegovo izručenje, istaknuo je da se radi o politički motiviranom procesu te da je sadržaj Interpolove tjeralice netočan.

Na pitanje da pojasni navode iz zahtjeva o problemima koje je imao zbog svoje narodnosti podnositelj je naveo da je konkretni problem zbog svoje narodnosti imao prilikom traženja posla u restoranu čiji je vlasnik bio Nijemac, a gdje je došao s prijateljem koji je Venezuelac njemačkog podrijetla. Navodi kako vlasnik nije htio sjesti s njima za stol, jer je podnositelj Panamac, što prema njegovu mišljenju jasno ukazuje kako je bio diskriminiran u svojoj zemlji. Unatoč tome, navodi kako mu nikada nije bio ugrožen život zbog narodne pripadnosti.

Upitan da pojasni čime se točno bavio u Panami podnositelj je odgovorio da je po struci analitičar za financijska ulaganja, odnosno da je radio kao broker na burzi, te je pojasnio kako to znači da je prodavao financijske proizvode više od deset godina na burzama u Sjedinjenim Američkim Državama, Londonu, Kanadi, Njemačkoj, Novom Zelandu i drugim zemljama. Naveo je da je za tvrtku Financial Pacific počeo raditi u listopadu 2009. godine, a možda i ranije, te da je ondje radio dvije godine, možda do 2011. godine, međutim ne sjeća se dobro.

Na pitanje da pojasni navod iz zahtjeva u kojem navodi da su njegovi problemi počeli 2017. godine kada je saznao da je tražen, podnositelj je naveo da su njegovi problemi počeli 22. listopada 2017. kada je došao iz Barcelone u Dubrovnik, jer je tada saznao da ga Panama traži i tada je postao svjestan ozbiljnosti cijele situacije. Zbog toga traži međunarodnu zaštitu, jer smatra da mu je život ugrožen. Naveo je da su ga još 2016. godine tražili, no ponavlja da je u to vrijeme on bio u Panami.

Nadalje, podnositelj je naveo da ga se prema Interpolovoj tjeralici tereti da je s drugim osobama prevario jednoga klijenta Financial Pacifica 2012. godine, a da je on za tu tvrtku prestao raditi još otprilike 2010. godine. Pojašnjava da je on jedna od osoba optuženih za financijsku prijevaru počinjenu na štetu banke Caye. On smatra da se njega u tom cijelom procesu koristi kao »žrtveno janje«, između ostalog zato što nije bijelac, Židov niti Arapin i nema znatna novčana sredstva, ne dolazi iz poznate obitelji pa pretpostavlja da tužitelji u Panami smatraju da mu zbog svega toga mogu staviti sve to na teret, odnosno zbog toga je »laka meta«. Na pitanje da pojasni koji bi po njegovom mišljenju bio interes državnog odvjetnika odnosno države da ga optuži za nešto što nije počinio, podnositelj je odgovorio kako smatra da najveći interes u tome imaju vlasnici Financial Pacifica, između ostalog zbog toga jer je on u tvrtki bio dosta angažiran u svim poslovima te se njegovo ime svugdje spominje, više nego ime vlasnika te tvrtke. Dodaje kako je državni odvjetnik podignuo optužnicu protiv njega iz razloga što su vlasnici Financial Pacifica dobri prijatelji s bivšim predsjednikom Martinellijem pa da je stoga morao optužiti i druge osobe, kako bi se skrilo da se radi o političkom progonu. Na pitanje gdje se danas nalaze vlasnici Financial Pacifica podnositelj je odgovorio da je West Valdes u zatvoru te je njegov zahtjev da ga se pusti na slobodu uz određivanje jamčevine odbijen, a za Ivana Clarea da se ne zna gdje je, no da je čuo da je u Miamiju. Na upit voditelja postupka zašto misli da se u ovom slučaju radi o političkom progonu djelatnika Financial Pacifica, podnositelj navodi kako je obitelj Valdes jedna od najvažnijih obitelji u Panami te kako je Valdes bio prijatelj s bivšim predsjednikom Paname Martinellijem. Navodi kako su imali zajedničke poslove koje su obavljali, a također su u jednom drugom slučaju svi zajedno bili optuženi te je on ponudio jamčevinu od 200 – 500 tisuća dolara, ali mu je taj zahtjev odbijen. Na pitanje o ulozi Caye banke u cijeloj priči, podnositelj odgovara kako se Caye banka, kao klijent, žalila na postupanje Financial Pacifica, a da je to državno odvjetništvo iskoristilo za podizanje optužnice. Na opasku voditelja postupka kako iz svega proizlazi da podnositelj nije optužen već da ga Panama traži zbog istrage, odgovara da je to točno i da nikad nije podignuta optužnica protiv njega te dodaje kako je državni odvjetnik morao optužiti i druge osobe kako bi se skrilo da je riječ o političkom progonu.

Na pitanje je li za svoje probleme probao potražiti zaštitu u zemlji podrijetla podnositelj je naveo da mu u Panami nitko ne može pomoći te da ne bi imao pomoć institucija. Na pitanje zašto misli da u Panami ne bi imao pošteno suđenje podnositelj je odgovorio kako se ne radi o tome da mu suđenje ne bi bilo pošteno, nego o tome da bi bio smješten u zatvoru za siromašne građane, da bi tamo mogao biti izložen svakakvim rizicima, netko bi ga mogao ubiti i u tom slučaju bi postupak bio okončan. Pojašnjava kako su mnogi koji su istraživali te slučajeve nestali kao što je pokazao u priloženim člancima. Na pitanje posjeduje li još neke dokaze osim ovih koje priložio, a kojima može potkrijepiti svoje navode, odgovorio kako nema više nikakvih drugih dodatnih dokaza.

Na pitanje što bi mu se moglo dogoditi pri povratku u Panamu, podnositelj je odgovorio da smatra da bi odmah završio u zatvoru zbog tog suđenja te da bi mogao biti ubijen.

Podnositelj je priložio mišljenje po njegovoj tvrdnji neovisnog odvjetnika iz Paname, iz kojeg proizlazi da mu je ondje postavljen branitelj po službenoj dužnosti, koji nije poduzeo ništa u njegovu korist, a da je podnositelj cijelo vrijeme bio u poziciji da se ne može braniti sam, s obzirom na to da ili nije bio na ročištu ili nije znao da se istraga protiv njega vodi.

c) Rješenje Ministarstva

13. Rješenjem Ministarstva odbijen je podnositeljev zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. u vezi s člancima 20. i 21. ZMPZ-a, te je riješeno da je podnositelj dužan u roku od petnaest dana od dana izvršnosti toga rješenja napustiti EGP, pod prijetnjom prisilnog udaljenja u skladu s člankom 37. ZMPZ-a te člankom 103. stavcima 2. i 3., člankom 100. stavkom 1. točkom 2. i člankom 105. stavkom 2. ZoS-a.

13.1. Iz obrazloženja rješenja o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu proizlazi da je Ministarstvo najprije izvršilo uvid u opće informacije i informacije o sigurnosnom stanju u Panami (između ostalih, prikupljeni su podaci iz izvješća Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država te organizacija Freedom House, World Health Organization, Globalsecurity.org), pri čemu se posebno osvrnulo na pitanje diskriminacije državljana Paname u njihovoj vlastitoj državi od strane pripadnika drugih naroda, korupciju u pravosuđu i policiji, te zaštitu ljudskih prava u Panami.

13.1.1. U odnosu na diskriminaciju državljana Paname u njihovoj vlastitoj državi od strane drugih narodnosti, Ministarstvo je izvršilo uvid u naprijed navedena izvješća iz kojih proizlazi da je afro-panamska zajednica u Panami podzastupljena na političkim i ekonomskim položajima, dok područjima u kojima žive pripadnici te zajednice očigledno nedostaje pristup javnim uslugama i društvena ulaganja. Autohtone zajednice uživaju određeni stupanj autonomije i samouprave, ali značajan dio panamskog autohtonog stanovništva živi u siromaštvu. Prema izvješću iz 2014. godine koje je izradio Specijalni izvjestitelj Ujedinjenih naroda o pravima autohtonih naroda, Panama ima napredni pravni okvir koji štiti prava autohtonih stanovnika. U listopadu 2016. godine Narodna skupština Paname donijela je nacrt zakona o stvaranju Nacionalnog tajništva za razvoj Afropanamaca s fokusom na socijalni i gospodarski napredak manjinskih skupina. Zakon zabranjuje diskriminaciju u pristupu javnim sadržajima kao što su restorani, trgovine i drugi privatni objekti, no unatoč tome nekoliko pritužbi je ipak podneseno. Postoje izvještaji o rasnoj diskriminaciji protiv različitih etničkih skupina na radnom mjestu. Osobe svjetlije puti i dalje su nerazmjerno zastupljene na rukovodećim položajima i poslovima koji zahtijevaju komunikaciju s javnošću, kao što su bankovni blagajnici i recepcionari. Diskriminacija po pitanju društvenih i radnih odnosa bila je široko rasprostranjena u odnosu na autohtono stanovništvo. Poslodavci im često nisu osiguravali osnovna prava propisana zakonom, kao što su minimalna plaća, socijalna sigurnost i sigurnost zaposlenja. Radnici na plantažama šećera, kave i banana (od kojih su većina autohtono stanovništvo) naporno rade u nehigijenskim uvjetima. Također, manje je vjerojatno da će poslodavci osigurati adekvatan smještaj ili hranu autohtonim radnicima migrantima, a njihova djeca će mnogo češće odrađivati duge sate na farmama za razliku od neautohtonog (nedomorodačkog) stanovništva.

13.1.2. U odnosu na korupciju u pravosuđu i policijskim snagama u Panami, Ministarstvo je izvršilo uvid u naprijed navedena izvješća iz kojih proizlazi da su zakonom propisane kazne za korupciju od strane državnih dužnosnika, te da se ti zakoni općenito učinkovito provode. Međutim, postoje navodi o državnim dužnosnicima i članovima prethodne vlade koji su se nekažnjeno bavili koruptivnim radnjama. Korupcija i dalje ostaje problem u granama izvršne, pravosudne i zakonodavne vlasti, kao i u snagama sigurnosti. Kako god, postoje mehanizmi za borbu protiv korupcije poput odredaba o zaštiti zviždača i svjedoka, oduzimanju protupravno stečene imovine, pregovaranju o priznanju krivnje i pravila koja definiraju profesionalni sukob interesa. Prema izdanju indeksa Transparency International za 2016. godinu o percepciji korupcije, Panama je rangirana na 87. mjesto od ukupno 176 zemalja. Panamski pravosudni sustav i dalje predstavlja problem za investitore zbog loše osposobljenog osoblja, zaostajanja predmeta i nedostatka neovisnosti od političkog utjecaja. Suci Vrhovnog suda obično se imenuju na desetogodišnje mandate na temelju političkih dogovora. Iako je tzv. sitna korupcija u Panami relativno široko rasprostranjena, tzv. krupna korupcija u obliku davanja i primanja mita, nepotizma i podmićivanja zakonodavaca uzrokuje najveću zabrinutost u zemlji. Nasumična korupcija postoji u područjima kao što je ugovaranje, dok se sustavna korupcija očituje, osobito u političkim krugovima, među zakonodavcima i višim državnim dužnosnicima. Podmićivanje i zlouporaba državnih sredstava i roba uobičajeni su u cijeloj administraciji i redovito su predmet javne osude u tisku. Osim toga, »koruptivno pokroviteljstvo« i zloupotreba moći također su vrlo široko rasprostranjeni. Korištenje pokroviteljstva političkih stranaka kao »valute za kupnju glasova« je vrlo često. Predsjednik Varela je vodio kampanju zalažući se za uklanjanje korupcije u vlasti, povećanje transparentnosti i procesuiranje korumpiranih državnih dužnosnika. Za vrijeme njegove vlade podnesene su optužnice protiv nekoliko visokih dužnosnika prethodne vlade, uključujući i bivšeg šefa Vrhovnog suda koji je osuđen na pet godina zatvora zbog korupcije. Bivši predsjednik Ricardo Martinelli vodio je sličnu kampanju 2009. godine, ali Panamci njega i njegovu administraciju proglašavaju najkorumpiranijom administracijom od povratka demokracije 1990. godine. Velik broj osoba iz Martinellijeve administracije je u zatvoru ili je pod istragom za navodna djela korupcije u službi. Brojni čimbenici ometaju borbu protiv pranja novca, uključujući potrebu za povećanom suradnjom između vladinih agencija, neiskustvo s istragama i kaznenim postupcima u pranju novca, otkrivanjem počinitelja kaznenih djela, neusklađenim provođenjem zakona i propisa, korupcijom i ograničenim pravosudnim sustavom. Počinitelji kaznenih djela također koriste formalni bankarski sustav za skrivanje i premještanje prihoda od nezakonitih aktivnosti. Korupcija predstavlja najveći problem u sektoru sigurnosnih službi, carine i pravosuđa. Vlada aktivno istražuje dužnosnike osumnjičene za korupciju, iako uspješno progoni tek nekolicinu. U travnju je vlada najavila formiranje Interagencijske skupine za suzbijanje korupcije (GIA). Na temelju GIA istraživanja, panamske vlasti uhitile su dužnosnike sigurnosnog sektora u Colonu i Panama Cityju.

13.1.3. U odnosu na stanje ljudskih prava u Panami, Ministarstvo je izvršilo uvid u naprijed navedena izvješća iz kojih proizlazi da je u svibnju 2014. godine Juan Carlos Varela Rodriguez izabran za predsjednika Paname na nacionalnim izborima koje su međunarodni i domaći promatrači općenito ocijenili slobodnima i poštenima. Varela je preuzeo dužnost u srpnju 2014. godine. Civilne vlasti održale su učinkovitu kontrolu nad snagama sigurnosti. Najznačajnija pitanja ljudskih prava uključuju primjere prekomjerne uporabe sile od strane zatvorskih službenika, dugotrajne pritvore i prenapučenost u zatvorskim ustanovama, široko rasprostranjenu korupciju, uključujući i pravosuđe te nasilje nad ženama. Ostali problemi u vezi ljudskih prava uključuju dugo trajanje sudskih postupaka, uključujući sudstvo podložno korupciji i vanjskom utjecaju. Panama je nedavno implementirala novi kontradiktorni kazneni postupak koji ima za cilj značajno smanjiti učestalost pritvora i ubrzati sudske postupke.

13.2. Ocjenjujući opće stanje u Panami Ministarstvo je zaključilo da navodi o korumpiranosti pravosudnih tijela, policije i ostalih tijela državne vlasti u Panami mogu upućivati na slabost tih tijela u zaštiti svojih građana, ali da oni nisu dokaz sustavnog nepružanja zaštite države vlastitim građanima, da je Panama zemlja s relativno stabilnom političkom i društvenom situacijom te da uz to nisu pronađena izvješća o proizvoljnom općem nasilju i situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

13.3. U odnosu na specifične okolnosti podnositeljevog slučaja i na temelju informacija koje je pružio tijekom postupka, Ministarstvo je prilikom procjene osnovanosti podnositeljevog straha od proganjanja u Panami uzelo u obzir osobno i obiteljsko podrijetlo i stupanj obrazovanja podnositelja, njegovu pripadnost određenoj rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj skupini, njegovo osobno tumačenje okolnosti i njegova osobna iskustva, te je ocijenilo da strah podnositelja od proganjanja u zemlji podrijetla nije osnovan. Ministarstvo je ocijenilo da, suprotno podnositeljevim tvrdnjama, u provedenom postupku nije utvrđeno da je podnositelj zaista trpio proganjanje na temelju političkog mišljenja ili na temelju nacionalnosti. U odnosu na navodno politički motivirani proces koji se protiv njega vodi u njegovoj zemlji podrijetla – Panami, a zbog čega je za njim raspisana i Interpolova tjeralica, u obrazloženju rješenja Ministarstva navedeno je da podnositelj ne raspolaže vjerodostojnim dokazima koji bi upućivali na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o osnovanom strahu od proganjanja na temelju političkog mišljenja, te da njegovom iskazu u postupku povodom zahtjeva za međunarodnom zaštitom nije poklonjena blagodat sumnje. Navode o tome da je on »žrtveno janje« Ministarstvo je ocijenilo neuvjerljivim, jer on za to nije pružio nikakav dokaz ni uvjerljivo obrazloženje, nego da se radi o njegovom osobnom mišljenju. Ministarstvo je, uzimajući u obzir da je sam podnositelj naveo da je bio uspješan i da je vodio čitav niz poslova u tvrtki Financial Pacific, ocijenilo da je logično i vjerojatno da je to pravi razlog za kazneni progon, te da je on ujedno bjegunac od pravde i da ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice u Republici Hrvatskoj.

13.4. Ministarstvo je našlo i određene nedosljednosti u podnositeljevom iskazu, primjerice, ističe da podnositelj navodi kontradiktorne podatke o prestanku radnog odnosa u spomenutoj tvrtki, odnosno da je prilikom podnošenja zahtjeva naveo da je radio za tu tvrtku u vrijeme u kojem je počinjeno navodno kazneno djelo na štetu Caye banke, što kasnije u svom iskazu opovrgava. U tom smislu Ministarstvo u obrazloženju rješenja navodi, primjerice, da podnositelj u zahtjevu za međunarodnu zaštitu navodi da je navodno kazneno djelo za koje se tereti tvrtku odnosno menadžere i djelatnike Financial Pacifica (pa i samog podnositelja) počinjeno od 2010. do 2012. godine, a da je on otkaz u navedenoj tvrtki dao 2011. godine. Međutim, podnositelj je kasnije prilikom saslušanja u Ministarstvu naveo da je navedena tvrtka prestala postojati negdje oko 2012. odnosno 2013. godine, da je prijevara koja mu se stavlja na teret počinjena 2012. godine, da je on ondje prestao raditi 2010. godine.

13.5. U obrazloženju rješenja Ministarstva navedeno je da, u kontekstu cjelokupnog postupka, novinski članci koje je podnositelj dostavio te mišljenje prema njegovom navodu neovisnog odvjetnika, nisu vjerodostojan dokaz proganjanja podnositelja u zemlji podrijetla. Ministarstvo je ocijenilo da je u potpunosti neuvjerljiva situacija da visokoobrazovana osoba poput podnositelja, a koja je radila na poziciji brokera u financijskoj tvrtki i koja je raspolagala velikim brojem podataka i informacija, zahtjev za međunarodnom zaštitom temelji na par novinskih članaka koji nisu u izravnoj vezi s njim i koji ni na koji način ne dokazuju proganjanje zbog političkog mišljenja. Nadalje, Ministarstvo navodi da podnositelj nije priložio druge dokaze osim komentara prema njegovom navodu neovisnog odvjetnika, koji ni na koji način ne dokazuje proganjanje u zemlji podrijetla, već potvrđuje zaključak da je podnositelj bjegunac od pravde i to u dijelu u kojem se navodi kako se podnositelj »nije mogao braniti jer ili nije bio na ročištu ili nije znao da se protiv njega vodi istraga«.

13.6. Stoga je Ministarstvo ocijenilo da podnositelj nije dokazao da bi bio žrtva proganjanja u smislu članaka 20. i 21. ZMPZ-a zbog kojih bi povratkom u Panamu bio podvrgnut ozbiljnoj opasnosti za život, odnosno mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.

d) Tužba upravnom sudu

14. Protiv navedenog rješenja o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu podnositelj je 3. srpnja 2019. podnio tužbu Upravnom sudu u Zagrebu navodeći da je Ministarstvo nepotpuno utvrdilo činjenice i pogriješilo u prosudbi okolnosti njegovog slučaja, osobito zanemarivši navode podnositelja o politički motiviranom progonu i korumpiranom pravosuđu te pogrešno, na štetu podnositelja protumačivši zakonsku odredbu o blagodati sumnje, i to iz razloga jer je vjerodostojnost podnositeljevog iskaza potkrijepljena dokazima u spisu, da su njegovi navodi u skladu s dostavljenim izvješćima te da je on uložio napor da dokaže svoje tvrdnje, a da su njegove izjave dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama.

14.1. Upravni sud u Zagrebu se rješenjem broj: 25. UsI-2152/19-2 od 5. srpnja 2019. oglasio mjesno nenadležnim te je postupak ustupio nadležnom Upravnom sudu u Splitu.

14.2. Podnositelj je u podnesku od 9. listopada 2019., u kojem osporava navode iz odgovora na tužbu, predložio da ga sud ispita na okolnosti iznesene u odgovoru na tužbu, osobito vezano uz navode Ministarstva da je podnositelj tijekom postupka mijenjao svoj iskaz.

e) Rasprava pred Upravnim sudom u Splitu i prvostupanjska presuda

14.3. Upravni sud u Splitu održao je 29. listopada 2019. raspravu na koju su pristupili zamjenik opunomoćenika podnositelja i opunomoćenik tuženika, te je strankama u skladu s člankom 6. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Na raspravi zamjenik opunomoćenika podnositelja predložio je saslušanje podnositelja navodeći da se eventualne manje razlike u podnositeljevom iskazu ne mogu uzeti njemu na štetu te da ga je stoga potrebno ispitati kako bi sud neposredno izveo zaključak o vjerodostojnosti njegovih navoda.

15. Prvostupanjskom presudom odbijen je podnositeljev tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva sa sljedećim obrazloženjem:

»Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Člankom 20. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17., dalje u tekstu: Zakon), propisano je da će se azil priznati tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

Člankom 21. stavkom 1. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznat tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila iz članka 20. ovoga Zakona ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

Nadalje, člankom 22. Zakona, propisano je da se razlozi proganjanja iz članka 20. ovoga Zakona procjenjuju s obzirom na sadržaj sljedećih pojmova: 1. Rasa posebno uključuje boju kože, podrijetlo te pripadnost određenoj etničkoj skupini, 2. Vjera posebno uključuje teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, sudjelovanje ili nesudjelovanje u privatnim ili javnim formalnim vjerskim obredima, samostalno ili u zajednici s drugima, druge vjerske obrede ili izražavanje vjere, ili oblike osobnog ili zajedničkog ponašanja koji se temelje na vjerskom uvjerenju ili iz njega proizlaze, 3. Nacionalnost posebno uključuje pripadnost skupini koja je određena po svom kulturnom, etničkom ili jezičnom identitetu, zajedničkom zemljopisnom ili političkom podrijetlu ili odnosom sa stanovništvom neke druge zemlje, a može obuhvatiti i državljanstvo. 4. Političko mišljenje posebno uključuje mišljenje, stajalište ili uvjerenje o stvarima povezanim s mogućim progoniteljima iz članka 25. ovoga Zakona te njihove politike ili metode, bez obzira je li tražitelj postupao po tom mišljenju, stajalištu ili uvjerenju i 5. Određena društvena skupina posebno uključuje članove koji imaju zajedničke urođene osobine ili zajedničko podrijetlo koje se ne može izmijeniti, odnosno karakteristike ili uvjerenja, u toj mjeri značajna za njihov identitet ili svijest da se te osobe ne smije prisiliti da ih se odreknu, a ta skupina ima poseban identitet u zemlji podrijetla jer ju društvo koje ju okružuje smatra različitom. Ovisno o okolnostima u zemlji podrijetla, određena društvena skupina može označavati i skupinu koja se temelji na zajedničkim karakteristikama spolnog opredjeljenja. Spolnim opredjeljenjem ne mogu se smatrati djela koja se smatraju kaznenim djelima sukladno zakonodavstvu Republike Hrvatske. Značajke vezane za spol, uključujući rodni identitet, moraju se uzeti u obzir za potrebe određivanja pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili utvrđivanja osobina takve skupine.

Člankom 38. stavkom 1. točkom 3. Zakona propisano je da Ministarstvo donosi odluku o osnovanosti zahtjeva kojom odbija zahtjev ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članaka 20. i 21. ovoga Zakona.

(...)

Iz podataka spisa razvidno je da je tužitelj na zapisnik od 12. veljače 2018., između ostalog, izjavio da je Panamu napustio u studenom 2016., a u Republiku Hrvatsku je ušao 22. listopada 2017., a kao razlog napuštanja zemlje podrijetla naveo je da se više nije osjećao povezan sa tom zemljom kao Panamac, te da nikada nije imao zakonske probleme. Međutim, naveo je i kako je zadnjih šest mjeseci osjetio da mu je život u opasnosti, te u Republici Hrvatskoj želi zaštitu jer se boji za svoj život, a zbog informacija vezanih za pravno stanje u Panami. Izjavio je i kako je ‘vladin’ odvjetnik uložio tužbu umjesto njega, ali prethodno nije posjetio tužitelja, pa je žalbu napisao bez razgovora s tužiteljem. Pojasnio je i da ga prema Interpolu u Panami traže od kolovoza 2016. zbog financijske pronevjere u banci u Belizeu.

Izjavio je i da je iz novina saznao za taj slučaj i da ga traže od kolovoza 2016., ali da ga nitko nikada nije kontaktirao zbog toga. U izjavi je naveo i da ima dokaze da je cijeli taj slučaj u Panami korumpiran, a za njega da traže 10 godina zatvora u Panami. Na pitanje službene osobe što smatra da bi mu se dogodilo u slučaju povratka u zemlju podrijetla, iznio je mišljenje da bi ‘nestao’ i da će ga sudac procesuirati, a bio bi kolateralna žrtva koja bi zadovoljila javnost.

Saslušan na zapisnik 19. veljače 2019., tužitelj je u bitnom naveo da je za Interpolovu tjeralicu saznao tek 22. listopada 2017. u Dubrovniku kada je uhićen. Pojasnio je da je optužen za financijsku prevaru protiv Caye banke, koja optužuje tvrtku Financial Pacific, odnosno vlasnike iste, ali da je tužitelj (državni tužitelj u Panami) kasnije u optužnici 2015. naveo i njegovo ime, a smatra da su ga uključili u optužnicu jer je imao dosta kontakata i poznavao je klijente. Smatra i da najveći interes od toga imaju vlasnici Financial Pacifica, jer je bio jako angažiran u svim poslovima i svuda se spominje njegovo ime, više nego ime vlasnika. U izjavio je iznio i mišljenje da je tužitelj (državni tužitelj u Panami) podignuo optužnicu protiv njega zbog političke motivacije, tvrdeći da su vlasnici Financial Pacifica dobri prijatelji s bivšim predsjednikom Martinelijem. Mišljenja je i da tužitelj (državni tužitelj u Panami) treba optužiti i druge osobe osim vlasnika Financial Pacifica, a ne samo one koje su bliske s bivšim predsjednikom, a da se prikaže kako se ne radi o političkom progonu.

Vezano za navedeno, tuženik je utvrdio da tužitelj za tvrdnje o političkom progonu ne posjeduje nikakav dokaz, niti uvjerljivo obrazloženje, već da se radi o osobnom mišljenju tužitelja o istrazi koja se vodi protiv njega u zemlji podrijetla.

Pri tome, imajući u vidu navode tužitelja iznesene na zapisnike, po ocjeni ovog suda, proizlazi da tužitelj zapravo tvrdi da se u biti radi o možebitnom političkom proganjanju vlasnika tvrtke Financial Pacifica, koji su dobri prijatelji s bivšim predsjednikom Martinelijem, a ne i o političkom proganjanju tužitelja, međutim, da je tužitelj, kako navodi kolateralna žrtva, a kako se u javnosti ne bi spekuliralo o političkom progonu vlasnika Financial Pacifica.

U obrazloženju osporenog rješenja u odnosu na navode tužitelja da se protiv njega u zemlji podrijetla – Panami, vodi politički motivirani proces, a zbog čega je za njim raspisana i Interpolova tjeralica, ocijenjeno je da tužitelj ne raspolaže vjerodostojnim dokazom koji bi upućivao na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o osnovanom strahu od proganjanja temeljem političkog mišljenja, a iskazu tužitelja nije poklonjena blagodat sumnje, koju ocjenu kao pravilnu u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

Pri tome Sud primjećuje da je tužitelj na zapisnik od 12. veljače 2018. izjavio da je Panamu napustio u studenom 2016., a iz novina da je saznao za slučaj financijske prevare i da ga traže od kolovoza 2016., ali da ga nitko nikada nije kontaktirao zbog toga, a za Interpolovu tjeralicu saznao je tek 22. listopada 2017. u Dubrovniku kada je uhićen, te Sud zaključuje da je tužitelj, ukoliko je smatrao kako se radi o politički motiviranom procesu protiv njega, svakako ranije mogao iskazati namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a ne tek 6. veljače 2018. Stoga tužitelj u smislu članka 29. stavak 5. Zakona, po ocjeni ovog suda, nije zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije, niti je opravdao razlog zašto nije tako postupio, a nisu ispunjeni niti ostali uvjeti iz članka 29. stavak 1. točke 1. do 4. Zakona, a temeljem kojih bi se iskazu tužitelja poklonila blagodat sumnje.

Vezano za zahtjev za međunarodnu zaštitu tužitelja u dijelu u kojem isti temelji na razlogu zbog straha od proganjanja po osnovu nacionalnosti, odnosno iz razloga što je Panamac, te s tim u svezi s rasom i bojom kože, iz izjave tužitelja dane na zapisnik 12. veljače 2018. proizlazi da je tužitelj saslušan i na te okolnosti, te tvrdi da je diskriminiran po rasnoj osnovi, a na poseban upit službene osobe tuženika je li imao problema zbog nacionalne pripadnosti tužitelj je izjavio da Panamci dobivaju lošije plaćene poslove i da visoko rangirane poslove imaju stranci, te da je to jedan od razloga zašto je napustio Panamu, dakle razvidno je da tužitelj razloge proganjanja temelji na diskriminaciji vezanoj za radno – pravni status, a koji su povezani s ekonomskim uvjetima života.

Međutim, tužitelj je na daljnje pitanje razloga napuštanja zemlje podrijetla izrijekom naveo da se nije osjećao povezan sa tom zemljom i da je imao posao koji mu je stvarao prihod dovoljan da putuje u druge zemlje, a o pitanju o zaposlenju naveo je da je zadnjih godina radio kao broker, odnosno analitičar za valute, iz čega slijedi zaključak da tužitelj u zemlji podrijetla s navedene osnove nije bio diskriminiran, slijedom čega i po ocjeni ovog suda ne postoji osnovan strah od proganjanja po navedenoj osnovi.

S obzirom na postojeće podatke spisa, ovaj Sud prihvaća pravilnim zaključak tuženika da s obzirom na glavni razlog odlaska tužitelja iz zemlje podrijetla, koji je primarno osobne prirode, tužitelj nije istaknuo relevantne razloge propisane člankom 22. Zakona za priznavanje azila u smislu članka 20. Zakona. Prema navodima u zahtjevu te izjavama u upravnom postupku, tužitelj u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, kao ni mučenju ili nečovječnom postupanju, već je zemlju napustio jer se nije osjećao povezan sa tom zemljom kao Panamac.

Ocjenjujući postojanje razloga za supsidijarnu zaštitu, u smislu članka 21. Zakona, tuženik je po ocjeni ovog suda osnovano procijenio da navodi o korumpiranosti pravosudnih tijela, policije i ostalih tijela državne vlasti u Panami mogu upućivati na slabost istih u zaštiti svojih građana od potencijalnih nevladinih elemenata, ali da nisu dokaz o sustavnom nepružanju zaštite od strane vlasti građanima.

Stoga ovaj Sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju ne postoje bitni elementi odnosno da nisu ispunjeni kumulativno propisani uvjeti za priznavanje azila niti supsidijarne zaštite (razlozi proganjanja, djela proganjanja, počinitelji proganjanja, uzročno-posljedična veza između razloga i djela proganjanja, nepostojanja zaštite od proganjanja, te stvarni rizik trpljenja ozbiljne nepravde pri povratku u zemlju podrijetla), imajući u vidu i navode tužitelja o razlozima napuštanja zemlje podrijetla.

U konkretnom slučaju, uvažavajući i pravomoćno rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Kir-509/17 od 16. srpnja 2018., kojim je odbijeno izručenje tužitelja, uz obrazloženje da niti iz jedne isprave ne proizlazi činjenični opis eventualno počinjenog kaznenog djela, osim što je naznačeno da se vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela teške prevare iz članka 220. i članka 21. kaznenog zakona Republike Paname, niti su priloženi dokazi o istom, isto svakako ukazuje na manjkavost provođenja tog postupka, međutim, citirano rješenje ne ukazuje da tužitelju u zemlji podrijetla prijeti ozbiljna nepravda u smislu članka 21. stavka 2. Zakona. U tom smislu Sud prihvaća navode tuženika iz obrazloženja osporenog rješenja da s obzirom na osobne okolnosti tužitelja, kao i navode tužitelja sadržane u izjavi od 12. veljače 2018. kako je njegov brat krajem 2017. inauguriran za diplomata u Kini, isto svakako ukazuje da tužitelj u zemlji podrijetla može ostvariti odgovarajuću pravnu zaštitu.

Obrazlažući odluku pod točkom II. izreke, a koja se odnosi na obvezu povratka tužitelja tuženik se poziva na članak 37. i 53. stavak 1. Zakona, navodi da se prilikom određivanja roka vodilo računa o tome da određeni rok za napuštanje Europskog gospodarskog prostora bude primjeren kao i činjenici da u postupku odobrenja međunarodne zaštite nisu utvrđene okolnosti iz članka 101. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11., 74/13. i 69/17.) pri tome dajući sukladno članku 37. stavku 1. Zakona prednost dragovoljnom odlasku.

Prema ocjeni ovog suda pravilno je tuženik u konkretnom predmetu, vodeći računa o svim okolnostima slučaja, donio odluku kojom odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje, koje prihvaća i ovaj Sud.«

15.1. U odnosu na odbijanje dokaznih prijedloga zamjenika opunomoćenika podnositelja Upravni sud u Splitu u obrazloženju prvostupanjske presude naveo je:

»Sud je odbio prijedlog zamjenika opunomoćenika tužitelja za pribavom spisa izručenja za tužitelja, jer je na održanoj raspravi Sud izvršio uvid u aplikaciju ‘Supranova’ i potom priložio u spis rješenje Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Kir-509/17 od 16. srpnja 2018., kojim je odbijeno izručenje tužitelja, te je priložio i izvršio uvid i u rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj II-8 Kr-3/2018-4 od 11. rujna 2018., kojim je potvrđeno citirano rješenje Županijskog suda u Dubrovniku od 16. srpnja 2018., a koja rješenja su na raspravi čitana.

Sud je odbio prijedlog zamjenika opunomoćenika tužitelja za saslušanjem tužitelja u ovom upravnom sporu kao suvišan, jer se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženog dokaza, cijeneći da je tužitelj u predmetnom upravnom postupku detaljno saslušan na okolnosti podnesenog zahtjeva 12. veljače 2018. i 19. veljače 2019., a koji sadržaj tako danih izjava tužitelj u tužbi nije osporavao.

Pri tome tužitelj u tužbi iznosi identične razloge na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a o kojima je ispitan u postupku koji je prethodio ovom sporu.«

16. Protiv navedene presude podnositelj je 5. prosinca 2019. podnio žalbu s prijedlogom za odgodnim učinkom žalbe.

f) Drugostupanjska presuda

17. Osporenom presudom Visokog upravnog suda odbijena je podnositeljeva žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Zagrebu. U odnosu na razloge odbijanja, u obrazloženju drugostupanjske presude navedeno je:

»Prema stanju spisa razvidno je da je prvostupanjski sud nakon izvršenog uvida u dokumentaciju priloženu u spisu tuženika, kao i onu dostavljenu u tijeku spora, te nakon održane usmene rasprave, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke sukladno članku 33. stavku 2. ZUS-a, činjenično stanje utvrdio na istovjetan način kao i u provedenom upravnom postupku, te je s obzirom na mjerodavne, naprijed citirane odredbe Zakona, dao valjane razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Svoju odluku sud je donio na temelju razmatranja relevantnih pravnih i činjeničnih pitanja i za istu je dao iscrpno obrazloženje, ocjenjujući pri tome provedene dokaze, posebice iskaz tužitelja dan u upravnom postupku, navode kojeg izlaže u obrazloženju, kao i prigovore iz tužbe.

Iz podataka upravnosudskog spisa proizlazi da su relevantne činjenice za odobrenje međunarodne zaštite prema članku 20. i 21. Zakona, a u svezi odredaba članka 22. – 27. istog Zakona, utvrđene na temelju navoda tužitelja iznesenih u zahtjevu i izjavi danoj u upravnom postupku te općih informacija o zemlji podrijetla iz izvješća relevantnih međunarodnih organizacija i agencija, na koja se i tužitelj poziva, te službenih izvješća EASO-a, britanskog Home Office i Amnesty Internationala, pri čemu su razmotrene sve okolnosti o stanju u zemlji podrijetla na koje tužitelj ukazuje.

(...)

S obzirom na postojeće podatke spisa, te ocjenu subjektivnih i objektivnih okolnosti slučaja od strane tuženika i prvostupanjskog suda, odnosno postupak procjene činjenica i okolnosti glede razloga napuštanja zemlje podrijetla te bitnih okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu, prije svega zbog činjenice da je protiv njega pokrenuta istraga odnosno kazneni postupak i općenitog pozivanja na diskriminaciju, ovaj Sud ocjenjuje pravilnim zaključak da u konkretnom slučaju nisu utvrđeni niti dokazani ključni elementi u smislu djela proganjanja, progonitelja i razloga proganjanja koji bi ukazivali na postojanje osnovanog straha u smislu odredbe članka 20. Zakona niti na ispunjavanje uvjeta za priznavanje supsidijarne zaštite prema članku 21. istog Zakona, kako je to detaljno i jasno obrazloženo u osporenom rješenju. Prigovori izneseni u žalbi ne dovode u sumnju pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja zakonom propisanih pretpostavki, budući da tužitelj ne dokazuje niti to proizlazi iz njegovih navoda da je u zemlji podrijetla bio proganjan zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja niti je utvrđeno postojanje djela koja se smatraju proganjanjem u smislu članka 23. Zakona, odnosno u konkretnom slučaju dokazi o zakonskim ili policijskim odnosno sudskim mjerama koje se provode na diskriminirajući način ili nerazmjernom ili diskriminirajućem sudskom progonu kao i proganjanju na temelju nacionalnosti. Presuda Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje u postupku povodom zahtjeva Republike Paname za izručenje tužitelja vođenom na Županijskom sudu u Dubrovniku, ne sadrži podatke niti utvrđenja o postojanju ozbiljne nepravde u smislu definicije iz članka 21. stavka 2. Zakona kojoj bi tužitelj mogao biti izložen u slučaju povratka u zemlju podrijetla, kako to navodi tuženik u odgovoru na žalbu. Naime, Ustavni je sud u navedenoj odluci utvrdio da je rješenjima Županijskog suda u Dubrovniku i Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđeno ustavno pravo tužitelja na pravično suđenje dopuštanjem izručenja bez prethodne utvrđenosti osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo za koje ga se tereti, te nije razmatrao prigovore koji se odnose na uvjete u zatvorima države moliteljice.

Slijedom iznesenog, i prema ocjeni ovoga Suda, zahtjev tužitelja za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj osnovano je odbijen na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona, te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je osporeno rješenje tuženika zakonito jer je doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.«

17.1. U odnosu na žalbeni prigovor vezan uz odbijanje dokaznih prijedloga, Visoki upravni sud je u obrazloženju drugostupanjske presude naveo sljedeće:

»Upravni sud je u skladu s člankom 6. ZUS-a svakoj stranci dao mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima druge stranke, te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, te time što je odbio prijedlog tužitelja za provođenje dokaza njegovim saslušanjem, tužitelj nije onemogućen u izjašnjavanju. Stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima (članak 33. stavak 3. ZUS-a). U konkretnom slučaju prvostupanjski je sud, imajući u vidu detaljnu i opširnu izjavu tužitelja danu u zahtjevu kao i na zapisnik 19. veljače 2019., čiju istinitost nije osporavao, a u kojoj je detaljno iskazivao o razlozima i okolnostima napuštanja zemlje podrijetla, koji se podudaraju sa navodima u tužbi, u kojoj nije iznio ništa novo niti drugačije u odnosu na sadržaj izjave, pravilno odbio prijedlog tužitelja za provođenje dokaza njegovim saslušanjem, ocjenjujući ga suvišnim, te je svoju odluku dostatno obrazložio.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

18. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14., 21., 25., 26., 29. i 33. Ustava.

18.1. Podnositelj navodi da je on već u upravnom postupku pred Ministarstvom dostavio izviješća različitih organizacija kojima je potvrdio svoje navode iz zahtjeva za međunarodnu zaštitu o tome da je u Republici Panami visoka stopa korupcije u izvršnoj, zakonodavnoj i sudbenoj vlasti te snagama sigurnosti, da postoje predrasude u odnosu na afro-panamsku zajednicu čiji je on pripadnik, da je prisutna rasna diskriminacija, da su zatvori prenapučeni, da su dugotrajni pritvori ondje veliki problem te da se ne poštuju prava zatvorenika, a da zatvorski službenici pribjegavaju prekomjernoj uporabi sile prema zatvorenicima. Podnositelj ističe da su Ministarstvo i sudovi u svojim odlukama pogrešno ocijenili da njegov strah nije osnovan, da ne postoje objektivne pretpostavke koje bi upućivale na osnovani strah od proganjanja podnositelja u Republici Panami, odnosno da ne postoje opravdani rizici da bi se podnositelj mogao ondje suočiti sa stvarnom nepravdom i nečovječnim ili ponižavajućim postupanjem. Podnositelj ističe da su navedeni zaključci upravnog tijela i sudova u izravnoj suprotnosti s izvješćima koja prileže spisu, a također i sa zaključcima iz postupka izručenja koji se protiv podnositelja vodio na Županijskom sudu u Dubrovniku te protivno odluci Ustavnog suda broj: U-III-512/2018 od 19. lipnja 2018., kojom je usvojena njegova ustavna tužba. Suprotno ocjeni sudova, podnositelj smatra da iz svih izvješća, odluka i svih drugih materijalnih dokaza u spisu proizlazi velika vjerojatnost da bi on u Panami bio proganjan »upravo zbog pripadanja određenoj društvenoj skupini i rasi, u politički motiviranom postupku u kojem je mogućnost korupcije izvjesna, te da bi bio zatvoren bez suđenja u zatvoru u kojem 60 % zatvorenika još nije niti optuženo, a kazneni postupak je zastario« te da bi mu ondje život bio ugrožen.

18.2. Podnositelj, nadalje, ističe da su sudovi u cijelosti svoje odluke zasnovali na iskazu kojeg je on dao u postupku pred Ministarstvom te da u osporenim presudama navode da je taj podnositeljev iskaz nedosljedan, jer u njemu postoje razlike u kazivanju pa da se stoga ne može primijeniti tzv. blagodat sumnje iz članka 29. ZMPZ-a. Međutim, prvostupanjski sud je odbio podnositeljev prijedlog da ga se sasluša u sudskom postupku, a upravo je na taj način sud mogao ispitati podnositelja o navodnim nedosljednostima u iskazu kojeg je dao Ministarstvu. Nadalje, podnositelj navodi da je Upravni sud u Splitu odbio njegov dokazni prijedlog da se pribavi »spis izručenja«, odnosno spis u predmetu Županijskog suda u Dubrovniku koji je odlučivao o zahtjevu Republike Paname za izručenjem podnositelja, a koje je u konačnici odbijeno odlukom Vrhovnog suda nakon što je Ustavni sud odlukom broj: U-III-512/2018 od 19. lipnja 2018. usvojio podnositeljevu ustavnu tužbu. Podnositelj je također u ustavnoj tužbi naveo da su sudovi potpuno pogrešno, na njegovu štetu, protumačili članak 29. ZMPZ-a, koji se odnosi na blagodat sumnje, te je istaknuo da su njegovi navodi potkrijepljeni dokazima u spisu te da je on uložio napor kako bi dokazao svoje tvrdnje, da su njegove izjave dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama o stanju ljudskih prava u Panami.

18.3. Podnositelj je predložio usvajanje ustavne tužbe te ukidanje osporenih odluka.

IV. MJERODAVNI PRAVNI OKVIR

A) PRAVO EUROPSKE UNIJE

19. Povelja Europske unije o temeljnim pravima (»Službeni list« C 326, 26. listopada 2012., str. 391. – 407.; hrvatski prijevod: SL C 202, 7. lipnja 2016., str. 389. – 405.; u daljnjem tekstu: Povelja) u članku 18. jamči temeljno pravo na azil koje se tumači sukladno Ženevskoj konvenciji od 28. srpnja 1951. i Protokolu od 31. siječnja 1967. o statusu izbjeglica (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), kojih su potpisnice sve države članice, te sukladno mjerodavnim odredbama Ugovora o Europskoj uniji i Ugovora o funkcioniranju Europske unije (»Službeni list« C 202, 7. lipnja 2016., str. 1. – 388.; u daljnjem tekstu: UEU i UFEU).

19.1. Članak 19. stavak 2. Povelje utjelovljuje non-refoulement načelo te propisuje da nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da će biti podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

19.2. Budući da Povelja sadržava temeljna prava ekvivalentna pravima zajamčenima Konvencijom, člankom 52. stavkom 3. Povelje nastoji se osigurati nužna usklađenost tumačenja Povelje s tumačenjima koja Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) daje o pravima zajamčenim Konvencijom, a da se pritom ne ugrožava autonomnost prava Europske unije (u daljnjem tekstu: EU) i Suda EU-a. Stoga Sud EU-a osigurava da njegovo tumačenje Povelje pruža razinu zaštite koja ne krši onu zajamčenu Konvencijom, kako je tumači ESLJP (vidi presudu od 15. veljače 2016., N., C‑601/15 PPU, EU:C:2016:84, t. 47. i 77. i presudu od 20. ožujka 2018., Menci, C‑524/15, EU:C:2018:197, t. 62.).

19.3. Međutim, članak 52. stavak 3. Povelje također upućuje na to da je pravom EU-a moguće osigurati više standarde zaštite temeljnim pravima od minimalnih standarda zajamčenih Konvencijom.

20. Na temelju članka 78. UFEU-a, koji uređuje zajedničku politiku azila i supsidijarne zaštite, EU je donijela dvije direktive mjerodavne u ovom slučaju: Direktivu 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (»Službeni list« L 337, 20. prosinca 2011., posebno izdanje na hrvatskom jeziku: poglavlje 19., svezak 013, str. 248. – 265.; u daljnjem tekstu: Direktiva o kvalifikaciji) te Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (preinačena, »Službeni list« L 180, 29. lipnja 2013., posebno izdanje na hrvatskom jeziku: poglavlje 19., svezak 012, str. 249. – 284.; u daljnjem tekstu: Direktiva o postupcima azila).

20.1. Temeljna postupovna pravila procjene pojedinačnog zahtjeva za azil navedena su u članku 4. Direktive o kvalifikaciji koji propisuje:

»Članak 4.

Procjena činjenica i okolnosti

1. Države članice mogu utvrditi kao obvezu podnositelja zahtjeva da čim prije dostavi sve potrebne elemente kojima će potkrijepiti svoj zahtjev za međunarodnom zaštitom. Dužnost je države članice da u suradnji s podnositeljem zahtjeva procijeni odgovarajuće elemente zahtjeva.

2. Elementi iz stavka 1. uključuju izjave podnositelja zahtjeva i svu dokumentaciju kojom on raspolaže i koja se odnosi na njegovu dob, podrijetlo, uključujući i podrijetlo njegove rodbine, njegov identitet, državljanstvo/državljanstva, zemlju(-e) i mjesto(-a) prethodnog boravišta, prethodne zahtjeve za azilom, smjerove putovanja, putne isprave i razloge za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom.

3. Zahtjevi za međunarodnom zaštitom procjenjuju se pojedinačno, pri čemu se uzima u obzir sljedeće:

(a) sve odgovarajuće činjenice koje se odnose na zemlju podrijetla u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu, uključujući zakone i propise zemlje podrijetla i način na koji se oni primjenjuju;

(b) odgovarajuće izjave i dokumentaciju koje je dostavio podnositelj zahtjeva uključujući informacije o tome je li podnositelj zahtjeva bio ili bi mogao biti izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi;

(c) položaj i osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, uključujući čimbenike kao što su podrijetlo, spol i dob, kako bi se procijenilo bi li se, s obzirom na osobne okolnosti podnositelja zahtjeva, postupci kojima je podnositelj zahtjev bio izložen ili bi mogao biti izložen mogli smatrati proganjanjem ili ozbiljnom nepravdom;

(d) podatak o tome jesu li aktivnosti podnositelja zahtjeva, nakon što je napustio zemlju podrijetla, bile usmjerene stvaranju neophodnih uvjeta za traženje međunarodne zaštite, kako bi se procijenilo mogu li ove aktivnosti izložiti podnositelja zahtjeva proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ako se vrati u tu zemlju;

(e) podatak o tome može li se od podnositelja zahtjeva razumno očekivati da će se staviti pod zaštitu druge zemlje u kojoj bi mogao dokazati državljanstvo.

4. Činjenica da je podnositelj zahtjeva već bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi ili izravnim prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom, predstavlja ozbiljnu naznaku za njegov osnovani strah od proganjanja ili od trpljenja ozbiljne nepravde, ako ne postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.

5. Ako država članica primjenjuje načelo prema kojemu je dužnost podnositelja zahtjeva potkrijepiti dokazima zahtjev za međunarodnom zaštitom i ako neke izjave podnositelja zahtjeva nisu potkrijepljene dokumentacijom ili drugim dokazima, tim izjavama ne treba potvrda ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

(a) podnositelj zahtjeva je učinio iskreni napor da svoj zahtjev potkrijepi dokazima;

(b) podneseni su svi odgovarajući elementi kojima raspolaže podnositelj zahtjeva i dana su zadovoljavajuća objašnjenja u pogledu manjka drugih odgovarajućih elemenata;

(c) utvrdilo se da su izjave podnositelja zahtjeva dosljedne i prihvatljive te da ne proturječe dostupnim posebnim i općim informacijama relevantnima za njegov slučaj;

(d) podnositelj zahtjeva je zatražio međunarodnu zaštitu što je prije mogao, osim ako podnositelj zahtjeva može predočiti opravdane razloge zašto to nije učinio;

(e) utvrđena je opća vjerodostojnost podnositelja zahtjeva.«

20.2. Članak 5. Direktive o kvalifikaciji dalje određuje da se potreba za međunarodnom zaštitom može utvrditi i na temelju događaja i okolnosti, uključujući i aktivnosti podnositelja, koji su nastali nakon napuštanja zemlje podrijetla.

20.3. Sukladno članku 6. Direktive o kvalifikaciji, počinitelji proganjanja mogu biti država, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili bitan dio državnog područja države, ali i nedržavna tijela kada se tražitelju u zemlji podrijetla ne može osigurati zaštita od proganjanja ili ozbiljne nepravde.

20.4. Članak 8. Direktive o kvalifikaciji uključuje i takozvano pravilo o unutarnjem preseljenju, prema kojem pri ocjenjivanju zahtjeva za međunarodnom zaštitom, države članice mogu utvrditi da podnositelju zahtjeva nije potrebna međunarodna zaštita ako u nekom dijelu zemlje podrijetla: ne postoje osnovani razlozi za strah od proganjanja niti stvarna opasnost od ozbiljne nepravde; ili tražitelj u zemlji podrijetla ima pristup zaštiti od proganjanja; a pritom može sigurno i zakonito putovati i imati pristup do tog dijela zemlje te je razumno očekivati da tamo može ostati.

20.5. Članci 9. i 10. Direktive o kvalifikaciji nadalje reguliraju djela i razloge proganjanja radi kojih je tražitelju zaštite potrebno pružiti međunarodnu zaštitu i status izbjeglice sukladno Ženevskoj konvenciji i pravu EU-a, dok je člankom 15. Direktive o kvalifikaciji određen pojam ozbiljne nepravde kao osnova za pružanje supsidijarne zaštite.

21. Direktiva o postupcima azila regulira minimalna postupovna jamstva koja države članice moraju osigurati tražiteljima zaštite u postupcima međunarodne i supsidijarne zaštite.

21.1. Tako članci 10. i 11. Direktive o postupcima azila određuju pravo tražitelja zaštite na pojedinačno, objektivno i nepristrano razmatranje njegovog zahtjeva pred osobljem kvalificiranim za područje azila, kao i pravo na obrazloženu odluku izrađenu sukladno relevantnim izvješćima Europskog potpornog ureda za azil (u daljnjem tekstu: EASO) i UNHCR-a.

21.2. Također, članak 40. Direktive o postupcima azila, predviđa pravo tražitelja na podnošenje naknadnog zahtjeva u slučaju da stekne saznanja o naknadnim dokazima, a nakon što mu je prvi zahtjev odbijen ili postupak obustavljen.

21.3. Članci 22. i 23. Direktive o postupcima azila uređuju pravo na pristup pravnoj pomoći ili zastupanju tijekom cijelog postupka, uključujući i pravo zastupnika tražitelja na pristup tražitelju tijekom lišenja slobode u tranzitnim i prihvatnim centrima, kao i pristup informacijama tražiteljevog predmeta.

21.4. Nadalje, članak 46. Direktive o postupcima azila jamči pravo na učinkovit pravni lijek protiv odluke javnopravnog tijela o odbijanju zahtjeva, barem u »žalbenim» postupcima pred prvostupanjskim sudom, a koji moraju osigurati potpuno i ex nunc razmatranje činjeničnih i pravnih pitanja pojedinačnog zahtjeva, uključujući, kad je to potrebno, i ponovljeno razmatranje potreba za međunarodnom zaštitom u skladu s Direktivom o kvalifikaciji.

21.5. Pored navedenog, pravo na djelotvoran pravni lijek je i temeljno pravo EU-a zajamčeno člankom 47. Povelje, a koji zahtijeva postojanje pravnog lijeka s ex lege suspenzivnim učinkom protiv izvršenja odluke o vraćanju tražitelja (vidjeti presudu Velikog vijeća Suda EU-a od 19. lipnja 2018., Gnandi, C‑181/16, EU:C:2018:465, t. 54., i tamo citiranu praksu) te u tom smislu i pravo ostanka na teritoriju države članice u kojoj je podnesen zahtjev sve do okončanja postupka u povodu pravnog lijeka podnesenog protiv odluke o odbijanju zahtjeva. Međutim, ova prava ograničena su samo na trajanje prvostupanjskog postupka pred sudom (vidi presudu od 30.
svibnja 2013., Arslan, C-534/11, EU:C:2013:343, t. 47. – 49.).

21.6. S tim u vezi, članak 9. Direktive o postupcima azila predviđa pravo tražitelja zaštite na ostanak na području države članice sve do donošenja odluke u prvostupanjskom postupku pred sudom pokrenutom protiv odluke o odbijanju njegovog zahtjeva. Međutim, države članice mogu predvidjeti iznimke od ovog pravila u slučaju podnošenja naknadnog zahtjeva sukladno članku 41. navedene Direktive.

B) HRVATSKO PRAVO

22. Naprijed navedene direktive provedene su u hrvatskom pravu ZMPZ-om, ZoS-om, te Pravilnikom o boravku u prihvatnom centru.

a) Mjerodavne odredbe ZMPZ-a

23. ZMPZ, između ostalog, regulira uvjete za odobravanje azila ili supsidijarne zaštite, pravila procjene zahtjeva te jamstvo sudske kontrole odluka o odbijanju ili odbačaju zahtjeva tražitelja zaštite.

1.1. Uvjeti za odobravanje azila ili supsidijarne zaštite

23.1. Članak 6. ZMPZ-a utjelovljuje načelo zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja (»non refoulement«) te određuje da je zabranjeno prisilno udaljiti ili na bilo koji način vratiti državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva u zemlju:

– u kojoj bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili;

– u kojoj bi mogla biti podvrgnuta mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili;

– koja bi ju mogla izručiti drugoj takvoj zemlji, čime bi se narušilo non refoulement načelo.

23.2. Sukladno članku 20. ZMPZ-a azil će se priznati tražitelju koji osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Prema članku 21. ZMPZ-a supsidijarna zaštita priznat će se tražitelju koji ne ispunjava uvjete za priznavanje azila ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje. Ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

23.3. Članak 22. ZMPZ-a navodi razloge proganjanja, poput rase, vjere, nacionalnosti i etničke pripadnosti, političkog mišljenja i pripadnosti određenoj društvenoj skupini, uključujući i spolno opredjeljenje. Članak 23. ZMPZ-a određuje da ta djela moraju biti dovoljno ozbiljna po svojoj prirodi ili ponavljanju da predstavljaju ozbiljno kršenje temeljnih ljudskih prava, osobito prava koja ne mogu biti ograničena prema članku 15. stavku 2. Konvencije, primjerice, fizičko, psihičko i spolno nasilje, diskriminatorne mjere i politike, sudski progon ili kažnjavanje koje je nerazmjerno ili diskriminirajuće itd.

23.4. Prema načelu »sur place« sadržanom u članku 24. ZMPZ-a, osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može se temeljiti i na događajima koji su se dogodili nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla, uključujući i aktivnosti samog tražitelja nakon napuštanja zemlje podrijetla.

23.5. Članak 25. ZMPZ-a određuje da počinitelji djela proganjanja ili ozbiljne nepravde mogu biti državna tijela, stranke ili organizacije koje kontroliraju državu ili značajan dio državnog područja te nedržavni subjekti, ako se dokaže da državna tijela ili stranke, odnosno organizacije koje kontroliraju značajan dio državnog područja, uključujući i međunarodne organizacije, nisu u mogućnosti ili ne žele pružiti zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde.

23.6. ZMPZ također sadržava i pravilo u unutarnjem preseljenju (članak 27.) prema kojem je tražitelja zaštite moguće vratiti u određeni dio zemlje podrijetla gdje on nema osnovani strah od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde ili može dobiti učinkovitu zaštitu od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde. Pritom je potrebno razmotriti može li do tog dijela zemlje putovati na siguran i zakonit način, hoće li mu tamo biti dozvoljen ulazak i boravak te može li se razumno očekivati da se u tom dijelu zemlje nastani.

1.2. Pravila procjene

23.7. Sukladno članku 28. ZMPZ-a, tražitelj je dužan surađivati s Ministarstvom te priložiti svu raspoloživu dokumentaciju i iznijeti točne i istinite podatke koji se odnose na identitet, dob, državljanstvo, obitelj, zemlju i adresu prethodnog boravišta, prijašnje zahtjeve, pravce putovanja, identifikacijske i putne isprave i razloge traženja zaštite. S druge strane, Ministarstvo je također dužno prikupiti i razmotriti sve relevantne činjenice i okolnosti, a osobito je dužno imati u vidu:

– relevantne izjave i dokaze koje je iznio tražitelj, uključujući i informaciju je li bio ili može biti izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde,

– aktualne činjenice o zemlji podrijetla, utvrđene osobito provjerom izvješća UNHCR-a i EASO-a te drugih organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava,

– položaj i osobne okolnosti tražitelja, uključujući spol i dob, kako bi se na osnovi toga procijenilo predstavljaju li postupci i djela kojima je bio ili bi mogao biti izložen proganjanje ili ozbiljnu nepravdu.

Činjenica da je tražitelj već bio izložen proganjanju ili riziku trpljenja ozbiljne nepravde, odnosno prijetnjama takvim proganjanjem ili nepravdom je ozbiljan pokazatelj postojanja osnovanog straha od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde, osim ako postoje opravdani razlozi za vjerovanje da se takvo proganjanje ili ozbiljna nepravda neće ponoviti.

23.8. Članak 29. ZMPZ-a regulira institut blagodati sumnje prema kojem se iskaz tražitelja ima smatrati vjerodostojnim u dijelu u kojem određena činjenica ili okolnost nije potkrijepljena dokazima ako:

1. je utvrđena opća vjerodostojnost iskaza tražitelja;

2. je tražitelj uložio istinski napor da potkrijepi dokazima svoj zahtjev;

3. su svi relevantni elementi koji su mu na raspolaganju podneseni uz zadovoljavajuće objašnjenje glede nedostataka ostalih relevantnih elemenata;

4. je utvrđeno da su izjave tražitelja dosljedne i uvjerljive te da nisu u suprotnosti s dostupnim specifičnim i općim informacijama koje su relevantne za odlučivanje o zahtjevu i;

5. je tražitelj zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije ili je opravdao razlog zašto nije tako postupio.

23.9. Tražitelj zaštite kojem je zahtjev odbijen ili postupak obustavljen, može nakon izvršnosti te odluke sukladno članku 47. ZMPZ-a podnijeti i naknadni zahtjev utemeljen na okolnostima ili dokazima nastalim nakon izvršnosti prethodne odluke, ili okolnostima i dokazima koje iz opravdanih razloga nije predočio u prijašnjem postupku. U tom slučaju Ministarstvo i sudovi dužni su razmotriti navode naknadnog zahtjeva zajedno s navodima prvog zahtjeva.

1.3. Sudska zaštita

23.10. Protiv rješenja Ministarstva o odbijanju zahtjeva dopuštena je tužba upravnom sudu i ona sukladno članku 51. stavku 1. ZMPZ-a, odgađa izvršenje rješenja. Međutim, tužba protiv rješenja o odbačaju naknadnog zahtjeva nema automatski učinak koji odgađa izvršenje rješenja, ali tražitelj može sukladno članku 51. stavku 2. podnijeti prijedlog za odgodnim učinkom tužbe.

23.11. S druge strane, sukladno članku 51. stavku 3. ZMPZ-a, žalba protiv prvostupanjske presude upravnog suda ne odgađa izvršenje osporenih akata.

1.4. Pravo na boravak

23.12. Članak 53. ZMPZ-a određuje da tražitelj i članovi njegove obitelji imaju pravo na boravak u Republici Hrvatskoj od dana izražene namjere do izvršnosti odluke o zahtjevu. Ako je tražitelj podnio tužbu koja sadržava zahtjev za odgodnim učinkom sukladno članku 51. stavku 2. ZMPZ-a, ima pravo na boravak do dostave presude o odgodnom učinku.

23.13. Sukladno članku 4. točki 21. ZMPZ-a izvršnost odluke o zahtjevu nastupa dostavom odluke tražitelju, ako tužba nije podnesena ili podnesena tužba nema odgodni učinak. Ako podnesena tužba ima odgodni učinak, odluka o zahtjevu postaje izvršna dostavom prvostupanjske presude upravnog suda.

b) Mjerodavne odredbe ZoS-a

24. Sukladno članku 102. stavku 1. točki 3. ZoS-a smatrat će se da državljanin treće zemlje nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj ako ne ostvaruje pravo na boravak, inter alia, i prema ZMPZ-u.

24.1. Prema članku 103. stavku 1. ZoS-a državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje kojem rješenjem državnog tijela prestaje zakoniti boravak donijet će se rješenje o povratku, osim ako postoji rizik izbjegavanja ispunjenja obveze dragovoljnog odlaska u smislu članka 133. stavka 2. alineje 5. ZoS-a kada je državljanin treće zemlje izjavio da neće izvršavati ili da će onemogućavati izvršenje mjera za osiguranje povratka, u kojem slučaju će se donijeti rješenje o protjerivanju sukladno članku 112. ZoS-a.

c) Mjerodavne odredbe Zakona o upravnim sporovima

25. Sukladno članku 26. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine« broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka i rješenje USRH broj: U-I-2753/2012 i dr. i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS), tužba upravnom sudu nema odgodni učinak na izvršenje osporenog akta, osim kad je to zakonom propisano. S druge strane, sukladno članku 66. stavku 5. ZUS-a, žalba protiv pobijane prvostupanjske presude odgađa njezino izvršenje.

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

26. Polazeći od navoda iznesenih tijekom upravnog postupka i spora radi međunarodne ili supsidijarne zaštite, uključujući i navode ustavne tužbe, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelj u postupku pred Ministarstvom i upravnim sudovima tvrdio da bi u zemlji podrijetla bio proganjan zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini i rasi, s obzirom na to da je pripadnik afro-panamske zajednice i da je katoličke vjeroispovijesti, da ondje egzistira ozbiljna prijetnja njegovom životu, odnosno da bi povratkom u zemlju podrijetla bio kazneno progonjen u politički motiviranom postupku koji ne zadovoljava standarde poštenog suđenja te da bi, posljedično, bio smješten u zatvorsku ustanovu u kojoj bi trpio zlostavljanje te bi mu život ondje bio ugrožen.

27. Stoga Ustavni sud utvrđuje da je podnositeljev predmet potrebno ispitati s aspekta članka 21. Ustava i članka 2. Konvencije, odnosno članka 23. Ustava i članka 3. Konvencije, te članka 29. stavka 1. Ustava, odnosno članka 6. stavka 1. Konvencije.

A) NAVODNA POVREDA USTAVNIH I KONVENCIJSKIH PRAVA NA ŽIVOT TE ZABRANE MUČENJA, PONIŽAVAJUĆEG I NEČOVJEČNOG POSTUPANJA U VEZI S USTAVNIM PRAVOM NA UTOČIŠTE (AZIL)

1) Mjerodavne odredbe Ustava i Konvencije

28. Članak 21. Ustava glasi:

»Članak 21.

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

U Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne.«

28.1. Članak 23. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

(...)«

28.2. Članak 33. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 33.

Strani državljanin i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u Republici Hrvatskoj, osim ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog prava.

(...)«

28.3. Članak 2. stavak 1. Konvencije glasi:

»Članak 2.

PRAVO NA ŽIVOT

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom.

(...)«

28.4. Članak 3. Konvencije glasi:

»Članak 3.

ZABRANA MUČENJA

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

2) Načelna stajališta o primjeni ustavnih i konvencijskih jamstava prava na život te zabrane mučenja, ponižavajućeg i nečovječnog postupanja u predmetima azila i protjerivanja

29. Navedena načelna stajališta ESLJP sažeo je u predmetima F.G. protiv Švedske [Vv], br. 43611/11, §§ 110. – 127., presuda od 23. ožujka 2016.; i J.K. i drugi protiv Švedske [Vv], br. 59166/12, §§ 77. – 105., presuda od 23. kolovoza 2016. Ustavni sud je načelna stajališta iz navedenih odluka ESLJP-a primijenio u odluci broj: U-III-424/2019, U-III-1411/2019 od 17. prosinca 2019. (www.usud.hr).

2.1. Pozitivne obveze države na temelju članaka 2. i 3. Konvencije u predmetima azila i protjerivanja

30. Članak 21. Ustava i članak 2. Konvencije, koji štite pravo na život, zajedno s člankom 23. stavkom 1. Ustava i člankom 3. Konvencije koji zabranjuju mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, čine temeljne vrijednosti svakog demokratskoga društva.

30.1. Cilj i svrha zaštite ljudskih prava pojedinaca traže da se članak 21. Ustava i članak 2. Konvencije tumače i primjenjuju na način da njihova jamstva budu praktična i učinkovita (vidi Jelić protiv Hrvatske, br. 57856/11, § 72., presuda od 12. lipnja 2014., s daljnjim referencama na, među mnogim drugim izvorima, predmet Anguelova protiv Bugarske, br. 38361/97, § 109., presuda od 13. lipnja 2002.).

30.2. Članak 23. stavak 1. Ustava i članak 3. Konvencije u apsolutnom smislu zabranjuju mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve, pa i u najtežim okolnostima kao što su terorizam ili organizirani kriminal. Članak 3. Konvencije ne dopušta nikakav izuzetak, čak ni u slučaju javne opasnosti koja prijeti životu nacije (članak 15. stavak 2. Konvencije). Postupanje protivno članku 3. Konvencije apsolutno je zabranjeno, bez obzira na ponašanje osobe o kojoj je riječ. Priroda djela koje je podnositelj zahtjeva navodno počinio stoga je nebitna za primjenu članka 3. Konvencije (usporedi s predmetima ESLJP-a J.K. i drugi protiv Švedske, navedeno, § 77. i Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, § 116., presuda od 1. lipnja 2010.). Navedeno je primjenjivo i na članak 23. Ustava.

30.3. Kada postoje osnovani razlozi vjerovati da bi protjerivanjem pojedinac mogao bio izložen stvarnom riziku trpljenja smrtne kazne, mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja u zemlji podrijetla, članci 2. i 3. Konvencije državi potpisnici nameću obvezu da se suzdrži od protjerivanja, unatoč tome što države sukladno domaćem i relevantnom međunarodnom pravu uživaju određenu diskreciju u kontroli ulaska, boravišta i protjerivanja stranaca (F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 110. – 111.).

2.2. Procjena stvarnog rizika: non-refoulement i načela procjene

31. Prema praksi ESLJP-a, države ugovornice uživaju široku slobodu procjene kada je riječ o pitanjima imigracije. Prema međunarodnom pravu, države su ovlaštene nadzirati ulaz stranaca na svoj teritorij i njihov boravak na tom teritoriju, u skladu s njihovim obvezama iz međunarodnih ugovora. Protjerivanje stranaca može dovesti do primjene članaka 2. i 3. Konvencije kada tražitelju međunarodne zaštite, bude li vraćen u zemlju iz koje je izbjegao, prijeti opravdana opasnost da će biti podvrgnut postupanju protivnom tim člancima. U takvim okolnostima članci 2. i 3. Konvencije brane državi da tu osobu protjera, odnosno izruči. Ocjena o postojanju te opasnosti ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja (usporedi s predmetima Saadi protiv Italije [Vv], br. 37201/06, § 111., presuda od 28. veljače 2008.; F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 111. – 112.; i J.K. i drugi protiv Švedske, navedeno, § 79.).

31.1. U tom kontekstu, domaća tijela obvezna su izvršiti procjenu postojanja stvarnog rizika na temelju predvidljivih posljedica podnositeljeva povratka u zemlju podrijetla. Ta procjena mora biti temeljita i stroga, a podrazumijeva dužnost utvrditi opće stanje u zemlji podrijetla, kao i individualni rizik koji postoji u podnositeljevom slučaju, sve u svjetlu zahtjeva koji proizlaze iz članaka 2. i 3. Konvencije (F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 112. – 114.).

31.2. Načelo non-refoulement štiti tražitelje međunarodne zaštite od arbitrarnog protjerivanja (usporedi s presudom J.K. i drugi protiv Švedske, navedeno, § 84.). Odluka nadležnih tijela kojom bi tražitelj međunarodne zaštite bio protjeran u zemlju iz koje je izbjegao unatoč postojanju opasnosti da će, bude li vraćen u tu zemlju, njegov život biti ugrožen ili da će biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, predstavljala bi ne samo povredu članaka 21. i 23. stavka 1. Ustava i članaka 2. i 3. Konvencije, već i povredu članka 33. stavka 2. Ustava, kao i povredu načela non-refoulement koje je Republika Hrvatska dužna poštovati i kao članica EU-a i kao potpisnica Ženevske konvencije (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-208/2018 od 10. srpnja 2018., »Narodne novine« broj 78/18.).

31.3. Kako je obveza države na temelju članaka 2. i 3. Konvencije u predmetima azila i protjerivanja ne izložiti pojedinca životnoj opasnosti ili opasnosti od zlostavljanja, postojanje te opasnosti mora biti ocijenjeno prema činjenicama koje su nadležnim državnim tijelima bile poznate ili trebale biti poznate u trenutku donošenja odluke o zahtjevu za pružanje međunarodne zaštite (načelo ex nunc procjene okolnosti, usporedi s J.K. i drugi protiv Švedske, navedeno, § 83.).

31.4. Međutim, kad ESLJP nadzire odluke domaćih tijela u predmetima azila i protjerivanja, vlastitu procjenu okolnosti podnositeljevog zahtjeva provodi: u slučaju podnositelja koji nisu protjerani prema informacijama dostupnim u vrijeme ispitivanja podnositeljevog predmeta pred ESLJP-om; a u slučaju protjeranih tražitelja prema okolnostima koje su domaćim tijelima morale biti poznate u vrijeme protjerivanja (F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 112. – 114.).

31.5. Ocjena činjenica mora se usredotočiti na predvidive posljedice vraćanja tražitelja međunarodne zaštite u zemlju u koju treba biti vraćen, pri čemu se ocjenjuju opća sigurnosna situacija u toj zemlji te podnositeljeva osobna situacija, odnosno postojanje individualiziranog rizika kojem bi bio izložen (F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 112. – 114.).

31.6. Ako se utvrdi da postoji opasnost da će osoba, u zemlji u koju bi trebala biti vraćena, biti u životnoj opasnosti ili podvrgnuta postupanju protivnom člancima 21. i 23. stavku 1. Ustava, odnosno člancima 2. i 3. Konvencije, neovisno o tome proizlazi li ta opasnost iz opće situacije, osobne situacije ili kombinacije i jedne i druge situacije, takvo protjerivanje dovest će do povrede tih odredaba.

31.7. Nadležna tijela, stoga, imaju obvezu uzeti u obzir ne samo dokaze koje je predložio tražitelj zaštite, već i sve druge koji su relevantni za predmet koji se ispituje. Procjena te opasnosti treba biti stroga (usporedi s J.K. protiv Švedske, navedeno, §§ 83., 85. – 87.).

2.3. Procjena općeg sigurnosnog rizika i teret dokazivanja

32. Procjena nacionalnih tijela mora uključivati ocjenu opće sigurnosne situacije u zemlji podrijetla, napose o pitanju postoji li u toj zemlji opće stanje nasilja. Kada se radi o općepoznatom sigurnosnom riziku koji se može lako utvrditi iz većeg broja izvora, na nacionalnim tijelima je da procjenu općeg stanja u zemlji podrijetla provedu po službenoj dužnosti (F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 114. i 126.).

32.1. Međutim, ne dovodi svako stanje općeg nasilja do zaključka o postojanju općeg sigurnosnog rizika koji sprječava povratak u zemlju podrijetla. Sukladno stabilnoj praksi ESLJP-a, takav zaključak može se izvesti samo u najekstremnijim slučajevima (»in the most extreme cases«) u kojima je opće stanje nasilja doseglo takav intenzitet zbog kojeg postoji stvarni rizik trpljenja postupanja protivnog člancima 2. i 3. Konvencije već samom činjenicom povratka u zemlju podrijetla (F.G. protiv Švedske, navedeno, § 116.).

2.4. Procjena individualnog rizika i postupovna jamstva: teret dokazivanja, blagodat sumnje (»benefit of the doubt«) i ranjive skupine

33. U načelu, na podnositelju je da predoči dokaze kojima je moguće dokazati da postoje osnovani razlozi vjerovati kako će povratkom u zemlju podrijetla biti podvrgnut postupanju protivnom člancima 2. i 3. Konvencije, a prema kojima se njegova situacija može razlikovati od općenitih opasnosti koje prevladavaju u toj zemlji (F.G. protiv Švedske, navedeno, § 113.; J.K. i drugi protiv Švedske, navedeno, § 94.).

33.1. Kad se radi o osobnim okolnostima, tražitelji zaštite obično su jedine osobe koje mogu dati informacije o tome. Budući da je teret tog dokaza na njima, oni su dužni predočiti, što je prije moguće, sve dokaze koji se odnose na njihovu osobnu situaciju, a kako bi potkrijepili svoj zahtjev, što proizlazi i iz članka 4. stavka 1. Direktive o kvalifikaciji. Međutim, pravila koja se odnose na teret dokazivanja ne bi smjela učiniti nedjelotvornim ostvarivanje prava zajamčenih člancima 2. i 3. Konvencije. S tim u vezi, potrebno je uzeti u obzir sve poteškoće s kojima se tražitelj međunarodne zaštite može susresti u prikupljanju dokaza iz inozemstva (usporedi s J.K. i drugi protiv Švedske, navedeno, § 97.).

33.2. Tijela koja odlučuju o zahtjevu tražitelja zaštite trebaju prikupiti raspoložive informacije od drugih pouzdanih izvora, kao što su druge države, specijalizirane agencije UN-a i respektabilne nevladine organizacije, o stanju u državi u koju bi tražitelj međunarodne zaštite trebao biti vraćen (usporedi s F.G. protiv Švedske, navedeno, § 117.).

33.3. Imajući u vidu njihov specifičan položaj, ukazuje se nužnim tražiteljima zaštite pružiti blagodat sumnje u pogledu vjerodostojnosti njihovih izjava i dokumentacije koju su predočili. Međutim, kada na temelju pruženih informacija nacionalna tijela utvrde da postoje ozbiljni razlozi koji dovode u pitanje istinitost tih informacija, na tražitelju je da pruži zadovoljavajuće objašnjenje o navodnim nepodudarnostima.

33.4. Isto pravilo primjenjivo je na tvrdnje tražitelja da pripada određenoj ranjivoj skupini koja je na sustavnoj razini u zemlji podrijetla izložena postupanju protivnom člancima 2. i 3. Konvencije. Međutim, čim tražitelj pokaže da doista pripada ranjivoj skupini, kao i postojanje sustavne prakse u zemlji podrijetla uperene protiv te skupine, na nacionalnim tijelima je da daju snažne i uvjerljive razloge zašto u konkretnom slučaju povratak tražitelja u zemlju podrijetla ne bi bio protivan člancima 2. i 3. Konvencije (F.G. protiv Švedske, navedeno, §§ 113., 120. i 127.).

3) Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj

3.1. Navodna proizvoljna ocjena općeg sigurnosnog stanja

34. Podnositelj prigovara da su Ministarstvo i upravni sudovi pogrešno ocijenili da njegov strah od proganjanja u Republici Panami nije osnovan, odnosno da ne postoje objektivne pretpostavke koje bi upućivale na osnovani strah od proganjanja podnositelja u Republici Panami te opasnosti da će ondje njegov život biti ugrožen da će biti izložen nečovječnom ili ponižavajućem postupanju.

3.1.1. Procjena Ministarstva i upravnih sudova

35. Ocjenjujući opće stanje u Panami Ministarstvo je zaključilo da je Panama zemlja s relativno stabilnom političkom i društvenom situacijom te da uz to nisu pronađena izvješća o proizvoljnom općem nasilju i situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba (vidjeti točke 13. – 13.2. ovog obrazloženja).

Upravni sud u Splitu i Visoki upravni sud potvrdili su ocjenu Ministarstva zaključivši kako ne postoje objektivne okolnosti za priznavanje supsidijarne zaštite podnositelju.

3.1.2. Procjena Ustavnog suda

36. Budući da se podnositelj prema navodima ustavne tužbe još uvijek nalazi u Republici Hrvatskoj, a s obzirom na protek vremena od donošenja rješenja Ministarstva (24. svibnja 2019.), Ustavni sud će prema posljednjim relevantnim informacijama dostupnim Ustavnom sudu u vrijeme odlučivanja, dalje ispitati opće sigurnosno stanje u Panami.

36.1. Iz izviješća međunarodne organizacije Human Rights Watch o stanju ljudskih prava u Panami za 2020. godinu (engl. Panama 2020 Human Rights Report) proizlazi da je Panama višestranačka ustavna demokracija; da je u svibnju 2019. godine za predsjednika izabran Laurentino Cortizo Cohen, a da su te izbore međunarodni i domaći promatrači općenito ocijenili slobodnima i poštenima.

U izvješću je navedeno da tijekom promatranog razdoblja nisu zaprimljene prijave koje se odnose na proizvoljno lišavanje života, odnosno nezakonita i proizvoljna ubojstva od strane državnih agenata, a također ni prijave nestanaka građana za koje bi se teretilo državnu vlast. Ustav zabranjuje mučenje i druge okrutne, neljudske i ponižavajuće postupke i kažnjavanja, te nisu zaprimljene prijave iz kojih bi proizlazilo da su državni agenti postupali na takav način. Međutim, nacionalne vlasti slučajeve policijskog zlostavljanja i korupcije rijetko kad čine dostupnima javnosti, pa nacionalni ured za statistiku nema jasne podatke o tome.

Nadalje, iz navedenog izvješća proizlazi da je zabranjeno proi­zvoljno uhićivanje i pritvaranje, a svaka osoba ima pravo pred sudom osporavati zakonitost svog uhićenja ili pritvaranja. U početku pandemije bolesti COVID-19 osobe uhićene zbog nepoštivanja odredaba o policijskom satu nisu imale pristup odvjetniku. Nakon niza kritika na društvenim mrežama i prosvjeda građana, vlada je ukinula ograničenje kretanja za odvjetnike. Bilo je nekoliko slučajeva zlouporabe ovlasti od strane policijskih službenika tijekom policijskog sata.

Tijekom pandemije bolesti COVID-19 bilo je brojnih pritužbi na zlouporabu ovlasti policijskih službenika, koji su vršili uhićenja građana tijekom karantene i policijskog sata. Većina pritužbi odnosila se na verbalno zlostavljanje građana na kontrolnim točkama, ali bilo je slučajeva kada je policija primijenila fizičku silu tijekom provođenja alko-testova tijekom policijskog sata.

37. Polazeći od naprijed navedenih podataka iz dostupnih izvješća, Ustavni sud ocjenjuje da trenutna opća sigurnosna situacija u Panami ne predstavlja opće stanje nasilja zbog kojeg bi povratak podnositelja u Panamu predstavljao povredu non-refoulement načela.

3.2. Navodna proizvoljna ocjena individualnog rizika

38. Podnositelj tvrdi da postoji velika vjerojatnost da bi u Panami bio proganjan upravo zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini i rasi, s obzirom na to da je pripadnik afro-panamske zajednice i da je katoličke vjeroispovijesti, da je kazneni postupak protiv njega politički motiviran, te da će u Panami biti »zatvoren bez suđenja« u zatvoru u kojem 60 % zatvorenika još nije niti optuženo, kao i da bi mu ondje život bio ugrožen.

3.2.1. Jesu li Ministarstvo i sudovi pravilno pristupili ispitivanju podnositeljevih navoda s aspekta članaka 2. i 3. Konvencije?

–     U odnosu na podnositeljeve navode o proganjanju, odnosno diskriminaciji s obzirom na njegovu pripadnost afro-panamskoj zajednici i katoličkoj vjeroispovijesti

39. U postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku podnositelj je tvrdio da je po narodnosti Panamac, a po religijskoj pripadnosti katolik. Isprva je tvrdio da je Panamu napustio u studenom 2016. godine legalno, s osobnim dokumentima iz razloga jer više nije osjećao povezanost s tom zemljom, a da je imao dovoljno velike prihode koji su mu omogućavali putovanja; da je potom boravio u Barceloni, Zagrebu, Austriji, Cipru, Irskoj i Londonu. Kasnije u postupku podnositelj je tvrdio da je njegova narodnost jedan od razloga napuštanja zemlje podrijetla i traženja međunarodne zaštite, pojašnjavajući pritom da većinu stanovništva Paname čine Židovi, Muslimani, Kinezi i Indijci, koji dominiraju nad Panamcima koji su postali manjina, da navedene skupine dobivaju bolje plaćene poslove te da se loše ponašaju prema Panamcima, zbog čega se i on sam osjeća diskriminiranim.

Upitan da pojasni navode iz zahtjeva o problemima koje je imao zbog svoje narodnosti podnositelj je naveo da je konkretni problem zbog svoje narodnosti imao prilikom traženja posla u restoranu čiji je vlasnik bio Nijemac. Naime, podnositelj je ondje došao s prijateljem koji je Venezuelac njemačkog podrijetla te pritom vlasnik restorana nije htio sjesti s njima za stol, jer je podnositelj Panamac, što prema njegovu mišljenju jasno ukazuje kako je bio diskriminiran u svojoj zemlji. Unatoč tome, podnositelj je naveo kako mu nikada nije bio ugrožen život zbog narodne pripadnosti.

Nadalje, tijekom saslušanja u Ministarstvu podnositelj je naveo da je po struci analitičar za financijska ulaganja, odnosno broker na burzi te da je prodavao financijske proizvode više od deset godina na burzama u Sjedinjenim Američkim Državama, Londonu, Kanadi, Njemačkoj, Novom Zelandu i drugim zemljama.

40. Polazeći od podnositeljevih navoda koje je dao tijekom postupka, Ministarstvo je pri procjeni osnovanosti podnositeljevog straha od proganjanja u Panami uzelo u obzir osobno i obiteljsko podrijetlo i stupanj obrazovanja podnositelja, njegovu pripadnost određenoj rasnoj, vjerskoj i nacionalnoj skupini, njegovo osobno tumačenje okolnosti i njegova osobna iskustva, te je ocijenilo da strah podnositelja od proganjanja u zemlji podrijetla nije osnovan.

Ministarstvo je ocijenilo da, suprotno podnositeljevim tvrdnjama, u provedenom postupku nije utvrđeno da je podnositelj zaista trpio proganjanje na temelju političkog mišljenja ili na temelju nacionalnosti.

Prvostupanjski sud potvrdio je navode Ministarstva, dodatno obrazlažući da podnositelj razloge proganjanja temelji na diskriminaciji vezanoj za radno-pravni status, a koji su povezani s ekonomskim uvjetima života, no da – s obzirom na njegove navode da se nije osjećao povezan sa zemljom podrijetla, da je imao posao koji mu je stvarao prihod dovoljan da putuje u druge zemlje, te da je zadnjih godina u Panami radio kao broker, odnosno analitičar za valute – po ocjeni suda ne postoji osnovan strah od proganjanja po navedenoj osnovi.

41. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da su da su Ministarstvo i sudovi tvrdnje podnositelja o progonu u njegovoj zemlji podrijetla preispitivali proizvoljno.

–     U odnosu na podnositeljeve navode da je kazneni postupak pokrenut protiv njega u zemlji podrijetla politički motiviran te da će mu u zatvoru biti ugrožen život

42. Podnositelj je tijekom postupka tvrdio da se u konkretnom slučaju radi o politički motiviranom postupku protiv vlasnika tvrtke Financial Pacifica, koji su dobri prijatelji s bivšim predsjednikom Martinelijem, a da je on u tom postupku kolateralna žrtva, kako se u javnosti ne bi spekuliralo o političkom progonu vlasnika Financial Pacifica. Podnositelj je isprva naveo da smatra kako u Panami neće imati pošteno suđenje, no potom se ispravio i naveo da nije riječ o tome da neće imati pošteno suđenje, već da će zasigurno biti smješten u zatvor za siromašne građane, da bi tamo mogao biti izložen nečovječnom i ponižavajućem postupanju te da bi mogao biti ubijen.

43. Ministarstvo je izvršilo uvid u izvješća iz kojih proizlazi da je u Panami veliki problem dugotrajnost sudskih postupaka te sudstvo podložno korupciji i vanjskom utjecaju (vidjeti točke 13.1.2. – 13.1.3. ovog obrazloženja). Panama je nedavno implementirala novi kontradiktorni kazneni postupak koji ima za cilj značajno smanjiti određivanje istražnih zatvora i ubrzanje sudskih postupaka. Osobama okrivljenim za kaznena djela zakonom je zajamčeno pravo na pošteno suđenje, a iz dostupnih izvješća proizlazi da se ta jamstva i primjenjuju. Stoga je Ministarstvo ocijenilo da navodi o korumpiranosti pravosudnih tijela, policije i ostalih tijela državne vlasti u Panami mogu upućivati na slabost tih tijela u zaštiti svojih građana, ali oni nisu dokaz sustavnog nepružanja zaštite države vlastitim građanima.

Ministarstvo je izvršilo uvid u izvješća iz kojih proizlazi da su zatvori u Panami prenapučeni te da je u zatvorima široko rasprostranjena tzv. sitna korupcija, koja se često prakticira nekažnjeno. Međutim, Ministarstvo je u obrazloženju rješenja istaknulo da »u konkretnom slučaju ne bi trebalo prejudicirati način na koji će se voditi sudski postupak u zemlji podrijetla, pa stoga niti mogućnost tražiteljeva pritvaranja«, odnosno zaključilo je da ne postoji izvjesnost da će podnositelju u Panami biti određen istražni zatvor. Upravni sud u Splitu i Visoki upravni sud prihvatili su obrazloženje Ministarstva.

44. Slijedom navedenog, Ustavni sud ne može zaključiti da su Ministarstvo i sudovi tvrdnje podnositelja da bi u zatvorima u Panami mogao biti izložen zlostavljanju preispitivali proizvoljno. Naime, iz rješenja Ministarstva i osporenih presuda proizlazi da se protiv podnositelja u zemlji podrijetla provodi istraga zbog počinjenja kaznenog djela te se u ovoj fazi ne može zaključiti da će podnositelju, ako bude protjeran u zemlju podrijetla, uopće biti određen istražni zatvor, pa stoga ocjena sigurnosnih rizika zatvorskog sustava u Panami ne bi bila dovoljan razlog da se podnositelju prizna supsidijarna zaštita.

3.2.2. Procjena individualnog rizika: teret dokazivanja, blagodat sumnje i navodna proizvoljnost ocjene Ministarstva i sudova

45. Podnositelj tvrdi da je proizvoljna procjena Ministarstva i upravnih sudova o nedokazanosti i neuvjerljivosti njegovih tvrdnji te smatra da je predočio dostatno uvjerljive dokaze koji ukazuju na to da bi njegovim povratkom u Panamu bilo povrijeđeno non-refoulement načelo. Tvrdi da je način na koji su dokazi ocjenjivani bio u suprotnosti s načelom blagodati sumnje i da je morao ispuniti nedostižan teret dokazivanja čime mu je nametnut prekomjeran procesni teret.

46. Podnositelj je isprva, prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, naveo da je radio za tvrtku Financial Pacific u vrijeme u kojem je počinjeno navodno kazneno djelo na štetu Caye banke. Naime, podnositelj je tvrdio da je otkaz u toj tvrtki dao 2011. godine, a navodno kazneno djelo za koje se tereti tvrtku odnosno menadžere i djelatnike tvrtke (pa i samog podnositelja) počinjeno je od 2010. do 2012. godine.

Međutim, podnositelj je kasnije prilikom saslušanja u Ministarstvu naveo da je navedena tvrtka prestala postojati negdje oko 2012. odnosno 2013. godine, da je prijevara koja mu se stavlja na teret počinjena 2012. godine, a da je on ondje prestao raditi 2010. godine.

Nadalje, podnositelj je u zahtjevu za međunarodnu zaštitu naveo da je za cijeli slučaj i činjenicu da je tražen saznao u kolovozu 2016. godine dok se još nalazio u Panami, dok je pri saslušanju u Ministarstvu naveo da je tek 22. listopada 2017., kada je došao iz Barcelone u Dubrovnik, saznao da ga Panama traži.

46.1. Ministarstvo je primijetilo te nedosljednosti te je uzimajući u obzir rezultate provedenog postupka ocijenilo da, suprotno podnositeljevim tvrdnjama, u postupku nije utvrđeno da je podnositelj zaista trpio proganjanje na temelju političkog mišljenja ili na temelju nacionalnosti. U odnosu na navodno politički motivirani proces u vezi s kojim je protiv podnositelja u Panami pokrenuta istraga, a zbog čega je za njim raspisana i Interpolova tjeralica, u obrazloženju rješenja Ministarstva navedeno je da podnositelj ne raspolaže vjerodostojnim dokazima koji bi upućivali na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o osnovanom strahu od proganjanja na temelju političkog mišljenja, te da njegovom iskazu u postupku povodom zahtjeva za međunarodnom zaštitom nije poklonjena blagodat sumnje. Navode o tome da je podnositelj »žrtveno janje« u kaznenom postupku Ministarstvo je ocijenilo neuvjerljivim, jer on za to nije pružio nikakav dokaz ni uvjerljivo obrazloženje, nego da se radi o njegovom osobnom mišljenju. Ministarstvo je, uzimajući u obzir da je sam podnositelj naveo da je bio uspješan i da je vodio čitav niz poslova u tvrtki Financial Pacific, ocijenilo da je logično i vjerojatno da je to pravi razlog podizanja optužnice, te da je on ujedno bjegunac od pravde i da ne ispunjava uvjete za priznavanje statusa izbjeglice u Republici Hrvatskoj.

46.2. Ministarstvo je ocijenilo da novinski članci koje je podnositelj dostavio te mišljenje prema njegovom navodu neovisnog odvjetnika, nisu vjerodostojan dokaz proganjanja podnositelja u zemlji podrijetla, navodeći u obrazloženju osporenog rješenja da je u potpunosti neuvjerljiva situacija da visokoobrazovana osoba poput podnositelja, a koja je radila na poziciji brokera u financijskoj tvrtki i koja je raspolagala velikim brojem podataka i informacija, zahtjev za međunarodnom zaštitom temelji na par novinskih članaka koji nisu s njim u izravnoj vezi i koji ni na koji način ne dokazuju proganjanje zbog političkog mišljenja. Nadalje, Ministarstvo je ocijenilo da podnositelj nije priložio druge dokaze osim komentara (prema podnositeljevom navodu) neovisnog odvjetnika koji ni na koji način ne dokazuje proganjanje u zemlji podrijetla, već potvrđuje zaključak da je podnositelj bjegunac od pravde i to u dijelu u kojem se navodi kako se podnositelj »nije mogao braniti jer ili nije bio na ročištu ili nije znao da se protiv njega vodi istraga«.

46.3. Nadalje, prvostupanjski sud je primijetio da je podnositelj na zapisnik od 12. veljače 2018. izjavio da je Panamu napustio u studenom 2016., a da je iz tiska saznao za slučaj financijske prijevare i da je tražen od kolovoza 2016., no da ga nitko nikada nije kontaktirao zbog toga, dok je za Interpolovu tjeralicu saznao tek 22. listopada 2017. u Dubrovniku kada je uhićen. S obzirom na to, prvostupanjski sud je zaključio da je podnositelj, ukoliko je smatrao kako se radi o politički motiviranom procesu protiv njega, svakako ranije mogao iskazati namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a ne tek 6. veljače 2018. pa da stoga nije zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije u smislu članka 29. stavka 5. ZMPZ-a, niti je naveo razlog zašto nije tako postupio, a nisu ispunjeni niti ostali uvjeti iz članka 29. stavka 1. točke 1. do 4. ZMPZ-a, na temelju kojih bi se na njegov iskaz mogla primijeniti odredba o blagodati sumnje.

47. Slijedi da je u okolnostima ovog slučaja teret dokaza doista bio na podnositelju, a uslijed nedosljednosti njegovih navoda i kvalitete drugih dokaza koje je predočio, Ustavni sud ne nalazi da su tijela koja su odlučivala o njegovim zahtjevima podnositelju nametnula nedostižan standard dokazivanja ili prekomjeran procesni teret.

48. Stoga Ustavni sud zaključuje kako ocjena Ministarstva i sudova o proturječnosti i nedokazanosti podnositeljevog zahtjeva nije ni na koji način bila proizvoljna ili očito nerazumna. Ustavni sud stoga ocjenjuje da ni Ministarstvo ni sudovi nisu ni proizvoljno ni očito nerazumno procijenili opću vjerodostojnost podnositelja.

3.3. Zaključak

49. Slijedom svega naprijed navedenog, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede članaka 21. i 23. Ustava u vezi s člancima 2. i 3. Konvencije.

B) NAVODNA POVREDA USTAVNOG PRAVA NA PRAVIČNO SUĐENJE

50. Podnositelj u ustavnoj tužbi prigovara da je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog da ga se sasluša u postupku, a da je na taj način sud mogao ispitati podnositelja o navodnim nedosljednostima u iskazu kojeg je dao Ministarstvu.

Nadalje, podnositelj prigovara i tome što je prvostupanjski sud odbio njegov dokazni prijedlog da se pribavi »spis izručenja«, odnosno spis Županijskog suda u Dubrovniku koji je odlučivao o zahtjevu Republike Paname za izručenjem podnositelja, a koje je u konačnici odbijeno odlukom Vrhovnog suda nakon što je Ustavni sud odlukom broj: U-III-512/2018 od 19. lipnja 2018. usvojio podnositeljevu ustavnu tužbu.

51. Članak 29. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

(...)«

1. Načelna stajališta

52. Pravo na pravično suđenje ne može se smatrati djelotvornim ako zahtjevi i očitovanja stranka nisu stvarno »saslušani«, tj. ako ih sud nije propisno ispitao. Drugim riječima, članak 29. stavak 1. Ustava, odnosno članak 6. stavak 1. Konvencije nameće sudovima obvezu ispitati podneske, tvrdnje i dokaze koje su stranke iznijele u sudskim postupcima. Taj članak time sadrži načelo ravnopravnosti stranaka koje nužno obuhvacěa razumnu mogucěnost svake stranke izložiti činjenice i poduprijeti ih svojim dokazima, koji niti jednu od stranaka u takvim uvjetima ne stavlja u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s, primjerice, predmetom ESLJP-a Letinčić protiv Hrvatske, br. 7183/11, § 48., presuda od 3. svibnja 2016.).

No, Ustavni sud ponavlja da ni članak 29. Ustava ni članak 6. Konvencije ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz (usporedi s odlukama Ustavnog suda broj: U-III-3911/2018 od 26. rujna 2019. i broj: U-III-4336/2017 od 26. lipnja 2019. /www.usud.hr/; te predmetima ESLJP-a Zhang protiv Ukrajine, br. 6970/15, § 60, presuda od 13. studenoga 2018.; Letinčić protiv Hrvatske, § 48, navedeno; i Ajdarić protiv Hrvatske, br. 20883/09, § 33, presuda od 13. prosinca 2011.).

Ipak, svako odbijanje dokaznog prijedloga stranke u postupku mora biti u skladu sa zahtjevima pravičnog suđenja, uključujući i s načelom jednakosti oružja stranaka (usporedi s predmetima ESLJP-a Wierzbicki protiv Poljske, br. 24541/94, § 39., presuda od 18. lipnja 2002.; Gryaznov protiv Rusije, br. 19673/03, § 57., presuda od 12. lipnja 2012.; i Gillissen protiv Nizozemske, br. 39966/09, § 50., presuda od 15. ožujka 2016.). Iako sudovi ne trebaju detaljno obrazložiti odbijanje svakog dokaznog prijedloga, oni ipak trebaju dati konkretne odgovore na bitne navode stranke o potrebi izvođenja pojedinog dokaza (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-7236/2014 od 19. veljače 2015. /www.usud.hr/).

Zaključno, stajalište je Ustavnog suda da sve dok u sudskoj odluci koja se osporava ustavnom tužbom nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju te odluke, a koji mogu dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, ne može se smatrati da ta odluka zadovoljava opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje (v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-3538/2017 od 18. travnja 2019., /www.usud.hr/).

2. Primjena načelnih stajališta na konkretan predmet

53. Ustavni sud primjećuje da je podnositelj u podnesku od 9. listopada 2019., u kojem je osporavao navode Ministarstva iz odgovora na tužbu, predložio da ga sud ispita vezano uz navode Ministarstva da je tijekom postupka mijenjao svoj iskaz.

Prvostupanjski sud je rješenjem od 11. listopada 2019. odredio raspravu za 29. listopada 2019. u 12.00 sati, a navedeno rješenje dostavljeno je podnositeljevom odvjetniku i Ministarstvu. Raspravi su navedenog dana nazočili predstavnik Ministarstva i podnositeljev odvjetnik, koji je predložio saslušanje podnositelja navodeći da se eventualne manje razlike u podnositeljevom iskazu ne mogu uzeti njemu na štetu te da ga je stoga potrebno ispitati kako bi sud neposredno izveo zaključak o vjerodostojnosti njegovih navoda.

Prvostupanjski sud je odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem podnositelja obrazložio navodeći da je ono suvišno te da se zakonita i pravilna odluka može donijeti i bez provođenja predloženog dokaza, s obzirom na to da je podnositelj u upravnom postupku detaljno saslušan na okolnosti podnesenog zahtjeva 12. veljače 2018. i 19. veljače 2019., a da sadržaj tako danih izjava u tužbi nije osporavao. Osim toga, prvostupanjski sud je naveo da podnositelj u tužbi iznosi identične razloge na kojima je temeljio zahtjev za međunarodnom zaštitom, a o kojima je ispitan u upravnom postupku.

54. Ustavni sud također primjećuje da je podnositeljev odvjetnik na raspravi kod prvostupanjskog suda 29. listopada 2019. predložio da se pribavi i izvrši uvid u spis Županijskog suda u Dubrovniku koji je odlučivao o zahtjevu Republike Paname za izručenjem podnositelja, a da je prvostupanjski sud na raspravi taj prijedlog odbio bez obrazloženja. U prvostupanjskoj presudi u odnosu na odbijanje tog dokaznog prijedloga navedeno je da je prijedlog odbijen, s obzirom na to da je na održanoj raspravi sud izvršio uvid u aplikaciju ‘Supranova’ i potom priložio u spis rješenje Županijskog suda u Dubrovniku broj: Kir-509/17 od 16. srpnja 2018., kojim je odbijeno izručenje tužitelja, te je priložio i izvršio uvid i u rješenje Vrhovnog suda broj: II-8 Kr-3/2018-4 od 11. rujna 2018., kojim je potvrđeno citirano rješenje Županijskog suda u Dubrovniku od 16. srpnja 2018., a koja rješenja su na raspravi pročitana.

55. Ustavni sud najprije utvrđuje da su i Ministarstvo i sudovi podnositelju omogućili da u odnosu na svoje navode iznese relevantne dokaze, izvršili uvid u sve dokaze koje je podnositelj predočio (novinski članci koji nisu u izravnoj vezi s podnositeljem i izjava odvjetnika iz Paname, koji ni na koji način ne dokazuje proganjanje u zemlji podrijetla), te je podnositelj dva puta saslušan pred Ministarstvom u prisutnosti ovlaštenog prevoditelja (pri davanju zahtjeva na zapisnik i tijekom osobnog razgovora u postupku rješavanja o tom zahtjevu). Slijedom navedenog, podnositelju je bilo omogućeno dokazati svoju osobnu situaciju i individualne okolnosti koje navodi kao razloge traženja međunarodne zaštite.

Sudovi su iskaze podnositelja dane pred Ministarstvom razmotrili u vezi s ostalim dokazima u spisu, ocijenivši da za tvrdnje o političkom progonu ne posjeduje nikakav dokaz niti uvjerljivo obrazloženje, već da se radi o njegovom osobnom mišljenju o istrazi koja se vodi protiv njega u zemlji podrijetla. Osim toga, prvostupanjski sud je zaključio da je podnositelj, ako je smatrao kako se radi o politički motiviranom procesu protiv njega, svakako ranije mogao iskazati namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj, a ne tek 6. veljače 2018., nakon nekoliko mjeseci boravka u Republici Hrvatskoj, pa da stoga nije zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije u smislu članka 29. stavka 5. ZMPZ-a, niti je naveo razlog zašto nije tako postupio, a nisu ispunjeni niti ostali uvjeti iz članka 29. stavka 1. točke 1. do 4. ZMPZ-a, na temelju kojih bi se na njegov iskaz mogla primijeniti odredba o blagodati sumnje.

U tom kontekstu Ustavni sud ocjenjuje da su sudovi pažljivo pristupili ocjeni vrijednosne snage iskaza podnositelja te se stoga ne može zaključiti da je odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem podnositelja bilo protivno načelu jednakosti oružja.

U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga za pribavljanjem spisa Županijskog suda u Dubrovniku u predmetu izručenja podnositelja, prvostupanjski sud je pribavio rješenja kojima je odbijen zahtjev za izručenje podnositelja te ih je na raspravi pročitao. S obzirom na to da podnositelj nije naveo razloge zbog kojih bi trebalo pribaviti čitav spis, Ustavni sud ocjenjuje da opisano postupanje prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju ispunjava zahtjeve načela jednakosti oružja.

56. Slijedi da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja i da su postupci pred Ministarstvom i sudovima bili popraćeni prikladnim postupovnim jamstvima. Stoga nije došlo do povrede članka 29. stavka 1. Ustava.

57. Objava odluke (točka III. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-5963/2020
Zagreb, 14. listopada 2021.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.