Ustavni sud Republike Hrvatske

2212

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji su ustavnom tužbom pokrenuli D. iz Zagreba i maloljetni L. iz Zagreba, kojeg zastupa zakonski zastupnik otac D., a njega Ivan Kobaš, odvjetnik u Zagrebu, na sjednici održanoj 28. listopada 2021. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba podnositelja D. se odbija u dijelu koji se odnosi na povredu zabrane zlostavljanja zajamčene člankom 23. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i člankom 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.).

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

i

RJEŠENJE

I. Ustavna tužba podnositelja D. se odbacuje u preostalom dijelu.

II. Ustavna tužba podnositelja maloljetnog L. se odbacuje.

III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje odluke

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. D. (u daljnjem tekstu: prvopodnositelj) i maloljetni L. (u daljnjem tekstu: drugopodnositelj) podnijeli su ustavnu tužbu zbog navodnog zlostavljanja od strane policijskih službenika prilikom uhićenja prvopodnositelja 27. lipnja 2020.

1.1. Podnositelji u ustavnoj tužbi ističu povrede prava zajamčenih člancima 23., 24., 29., 35. i 46. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), te prava zajamčena člancima 3., 5., 8. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem u tekstu: Konvencija). Predlažu da Ustavni sud utvrdi povrede navedenih prava i svakom ponaosob dosudi pravičnu naknadu u iznosu od 250.000,00 kuna, kao i troškove postupka. Troškove postupka podnositelji nisu specificirali.

1.2. Za potrebe ustavnosudskog postupka, na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), od Službe za unutarnju kontrolu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske pribavljena je dokumentacija u povodu podnositeljevih pritužbi na postupanje policijskih službenika, uključujući medicinsku dokumentaciju i video snimke nadzornih kamera vlaka.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

a) Podnositeljeva verzija događaja

2. 27. lipnja 2020. oko 11 sati policijski službenici I. policijske postaje Zagreb intervenirali su prema prvopodnositelju u putničkom vlaku na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu jer u vlaku nije nosio zaštitnu masku za lice.

2.1. Prilikom postupanja policijski službenici su ga obavijestili ga da će protiv njega podnijeti optužni prijedlog zbog narušavanja javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način i zbog omalovažavanja i vrijeđanja policijskog službenika.

2.2. Prilikom intervencije su ga izvukli iz vlaka, bacili na tlo te mu svezali ruke sredstvima za vezivanje i »pritom mu nanijeli tjelesne ozljede i to sve pred njegovim maloljetnim djetetom« (drugopodnositeljem), iako on »nije pružao nikakav fizički otpor, ni narušavao javni red i mir, niti predstavljao opasnost za sebe ili druge, kao niti na bilo koji način predstavljao ugrozu«. Nakon toga su ga priveli u prostorije I. policijske postaje Zagreb.

2.3. Prvopodnositelj je nakon privođenja zatražio od policijskih službenika da nazove majku djeteta ili treću osobu od povjerenja radi preuzimanja djeteta. Međutim, oni su to odbili, a nisu nazvali ni Centar za socijalnu skrb kako bi njihova stručna osoba preuzela dijete. Stoga je dijete cijelo vrijeme bilo bez odgovarajuće skrbi stručne osobe. O njemu su se cijelo vrijeme brinuli policijski službenici koji su prema njegovom ocu (prvopodnositelju) primijenili tjelesnu silu i ozlijedili ga, a zbog čega je dijete bilo vidno uplašeno te je plakalo.

b) Policijska verzija događaja

2.4. 27. lipnja 2020. u 10:42 sati I. policijska postaja Zagreb, Policijska uprava Zagrebačka, zaprimila je putem Operativno-komunikacijskog centra dojavu od R., radnika operative Hrvatskih željeznica (u daljnjem tekstu: HŽ), da se u vlaku na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu nalaze putnici bez zaštitnih maski koji ne žele izaći iz vlaka. Kako strojovođa nije smio započeti vožnju s putnicima koji nemaju zaštitnu masku za lice, radnik HŽ-a zatražio je intervenciju policije. O tome je I. policijska postaja Zagreb sačinila službenu zabilješku o dojavi.

2.5. U 10:48 sati na Glavni željeznički kolodvor došao je policijski službenik I. policijske postaje Zagreb. Zatekao je kondukterku S. Ona je izjavila da se u vlaku koji prometuje na relaciji Zagreb-Harmica, a koji je vožnju trebao započeti u 10:34 sati, nalazi muška osoba s djetetom koja uporno odbija staviti zaštitnu masku na lice i ne želi izaći iz vlaka koji prema odluci Stožera civilne zaštite ne smije započeti vožnju ako nisu ispunjeni svi sigurnosni uvjeti doneseni u vezi pandemije uzrokovane koronavirusom.

2.6. Policijski službenik ušao je u vlak. U njemu je zatekao prvopodnositelja s maloljetnim djetetom, drugopodnositeljem, te ga tražio na uvid osobnu iskaznicu i da stavi zaštitnu masku na lice. Nakon što mu je prvopodnositelj rekao da nema masku, policijski službenik ponudio mu je nekorištenu masku za lice kako bi vlak mogao krenuti. Prvopodnositelj je to odbio te se policijskom službeniku navodno obratio riječima:

»Neću pametni policajčiću najprije mi pokaži u »Narodnim novinama« gdje piše, a onda ću razmisliti je li ću staviti, ne može mene nitko natjerati da nosim što ne želim jer ja sam ipak pametniji od tebe i kondukterke.«

2.7. Nakon toga prvopodnositelj je ušao u verbalni sukob s kondukterkom te ostalim putnicima vlaka. Iako mu je policijski službenik u više navrata pokušao objasniti da svi putnici moraju nositi maske sukladno odluci Stožera civilne zaštite, a što je vidljivo naznačeno na više mjesta na kolodvoru i svakim ulaznim vratima vlaka, podnositelj je odbijao postupiti po nalogu policijskog službenika. Stoga mu je policijski službenik izdao upozorenje da će ako nastavi s drskim ponašanjem i omalovažavanjem rada policije nad njime biti uporabljena sredstva prisile radi privođenja u policijsku postaju i da će biti kažnjen zbog narušavanja javnog reda i mira.

2.8. Podnositelj je nastavio s drskim ponašanjem te je započeo snimanje videozapisa mobitelom. Policijski službenik ga je upozorio da je moguće da će biti kažnjen zbog kašnjenja vlaka. Nakon toga je podnositelj prestao sa snimanjem te se policijskom službeniku obratio riječima:

»Ne možeš mi ništa, niti ćeš išta napraviti kad je mali samnom.«

2.9. Nakon toga je policijski službenik zatražio pomoć u postupanju preko UKV veze. U ophodnju su poslana dva policijska službenika.

2.10. U međuvremenu je podnositelj ušao u verbalni sukob s više putnika koji su ga tražili da izađe iz vlaka. On je to odbio učiniti.

2.11. U 10:59 sati sva tri policijska službenika ušla su u vlak. U tom je trenutku prvopodnositelj stavio zaštitnu masku za koju je prethodno tvrdio da je nema. Nastavio je s remećenjem javnog reda i mira pa mu je policijski službenik izdao naredbu da izađe iz vlaka zbog privođenja u policijsku postaju radi prekršajne obrade. Na to se prvopodnositelj oglušio i ponovo počeo snimati mobitelom video­zapise putnika i njihove reakcije i počeo se kretati prema sredini vlaka. Nakon toga mu je policijski službenik izdao naredbu da se ne udaljava, nego da pođe s njima.

2.12. Nakon što se prvopodnositelj oglušio i na tu naredbu, u 11:01 sati policijski je službenik krenuo s primjenom sredstava prisile – tjelesnom snagom. Desnom rukom je uhvatio prvopodnositelja za njegovu lijevu nadlakticu u namjeri da ga izvede iz vlaka. Dolaskom do vrata vlaka, prvopodnositelj se lijevom rukom uhvatio za rukohvat. Kako bi savladao njegov aktivni otpor, drugi policijski službenik ga je uhvatio za desnu ruku. Prvopodnositelj je i dalje pružao otpor ne puštajući rukohvat pa ga je policijski službenik s obje ruke uhvatio za podlakticu lijeve ruke i povukao je u namjeri da je oslobodi od rukohvata. Tada se prvopodnositelj počeo otimati, a s obzirom na to da je jače tjelesne građe, u cilju svladavanja ga je policijski službenik primjenom zahvata »kravata« primio za vrat. Budući da je prvopodnositelj i dalje pružao aktivni otpor, u takvom naguravanju on i policijski službenik izlaze iz vlaka te policijski službenici pokušavaju svladati njegov otpor primjenom zahvata »ključ na laktu« obje ruke (jedan policijski službenik na lijevoj ruci, a drugi policijski službenik na desnoj ruci). S obzirom na to da izlaskom iz vlaka policijski službenici nisu u potpunosti uspjeli savladati prvopodnositelja, treći policijski službenik s leđa hvata prvopodnositelja za obje noge u predjelu potkoljenica, a drugi ga u naguravanju povlači prema naprijed. U tom trenutku gube ravnotežu te dva policijska službenika padaju na tlo zajedno s prvopodnositeljem. Nakon što su pali na tlo, jedan od njih uz pomoć drugog uspijeva dovršiti zahvat »ključ na laktu«, a treći dovršava »ključ na laktu« desne ruke i stavlja prvopodnositelju sredstva za vezivanje najprije na desnu pa na lijevu ruku.

2.13. Nakon uporabe sredstava prisile, policijski su službenici prvopodnositelja posjeli na klupu dok jedan od njih nije iz vlaka u naručju iznio drugopodnositelja te ga posjeo pored prvopodnositelja. Kako bi mogao uzeti u naručje drugopodnositelja da bi ga smirio, policijski službenici su prvopodnositelju skinuli sredstva za vezivanje.

2.14. Nakon što se drugopodnositelj smirio, prvopodnositelj je oko 11:16 sati pješice priveden u obližnje prostorije I. policijske postaje Zagreb. Cijelo vrijeme je držao drugopodnositelja u naručju.

2.15. Po dolasku ispred navedene policijske postaje pred ulazom ih je dočekao šef smjene. Nije podnositelje uvodio u prostorije policijske postaje, nego su oba podnositelja bila u prostoru ispred postaje radi što manjeg izlaganja drugopodnositelja stresu. Šef smjene upozorio je prvopodnositelja da ako nastavi s narušavanjem javnog reda i mira, da će biti prepraćen u žurnom postupku Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu, a da će dijete preuzeti djelatnici nadležnog Centra za socijalnu skrb. Nakon tog upozorenja, prvopodnositelj je izjavio da neće narušavati javni red i mir te je zamolio šefa smjene da ne zove Centar za socijalnu skrb. Nije tražio da se pozove majka drugopodnositelja.

2.16. U cilju ugodnijeg boravka na prostoru policijske postaje, drugopodnositelj je cijelo vrijeme bilo u dvorištu pod nadzorom prvopodnositelja, igrao se i vozio bicikl. Policijski službenici donijeli su mu kekse i vodu.

2.17. Nad prvopodnositeljem je provedena prekršajna obrada. S obzirom na to da se dolaskom u policijsku postaju primjereno ponašao i surađivao, šef smjene je u cilju dobrobiti djeteta te što manjem izlaganju djeteta stresnoj situaciji odlučio prekršaj sankcionirati redovnim putem. Protiv njega je podignut optužni prijedlog radi počinjenja prekršaja iz članka 6. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (»Narodne novine« broj 5/90., 30/90., 47/90. i 29/94.). Stavljeno mu je na teret da se na javnom mjestu svađao s putnicima u vlaku zbog zastoja koji je on sam namjerno i svjesno prouzročio jer nije htio staviti zaštitnu masku na lice, a vlak zbog toga nije smio krenuti, da su putnici zbog takvog ponašanja i kašnjenja vlaka bili revoltirani i nervozni, a da im je prvopodnositelj dovikivao razne pogrdne riječi, da je omalovažavao i vrijeđao policijskog službenika i rad policije kao državnog tijela, a sve to u prisutnosti svojeg trogodišnjeg djeteta.

2.18. U 13:28 sati prvopodnositelja je pregledala liječnica Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba. Utvrdila je da je njegov fizički status bez osobitosti, da nema vidljivih ozljeda, da se žali na blažu bolnost desnog zgloba, bez znakova frakture ili istegnuća, otekline i crvenila, te da je neurološki također bez osobitosti. O tome je sastavila izvješće.

2.19. Istoga dana u 13:50 sati prvopodnositelj je pušten na slobodu.

2.20. 29. lipnja 2020. I. policijska postaja Zagreb obavijestila je dopisom nadležnu podružnicu Centra za socijalnu skrb o predmetnom događaju i da je prvopodnositelj namjerno i svjesno izložio svoje dijete (drugopodnositelja) nepotrebnom stresu, a kako bi djelatnici Centra za socijalnu skrb poduzeli mjere i radnje iz svoje nadležnosti radi dobrobiti djeteta.

2.21. Prvopodnositelj je 20. srpnja 2020. Ministarstvu unutarnjih poslova uputio pritužbu na rad policije optužujući policiju za zlostavljanje. Tražio je da se ispita sporni događaj i da se za potrebe utvrđivanja pravo relevantnih činjenica pregledaju snimke događaja zabilježene nadzornim kamerama u vlaku.

2.22. Policija je napravila potrebne provjere te je dopisom od 20. kolovoza 2020. obavijestila prvopodnositelja da su pribavili snimke nadzornih kamera iz vlaka te da nisu utvrđene nepravilnosti u radu policije.

2.23. Prvopodnositelj, nezadovoljan odgovorom policije, podnio je »prigovor« na taj odgovor. Smatrao je da se policija nije očitovala o njegovim konkretnim tvrdnjama. Prvopodnositelj nije tražio uvid u snimke nadzornih kamera.

III. PRIGOVORI PRVOPODNOSITELJA

3. Prvopodnositelj navodi da su mu policijski službenici prilikom uhićenja 27. lipnja 2020. uporabom nepotrebne i nerazmjerne tjelesne sile »nanijeli više tjelesnih ozljeda koje su opisane u zdravstvenoj dokumentaciji« priloženoj uz ustavnu tužbu. Osim toga, podnositelj smatra da nije bilo nikakvog razloga za primjenu sile i nasilnog izvlačenja iz vlaka jer su policijski službenici raspolagali s dovoljno podataka da protiv njega podnesu prekršajni nalog. Takvo postupanje, prema njegovom mišljenju, predstavlja zlostavljanje, odnosno nečovječno i ponižavajuće postupanje zabranjeno člankom 23. Ustava i člankom 3. Konvencije.

3.1. Nadalje ističe povredu prava na poštovanje osobnog i obiteljskog života iz članka 35. Ustava odnosno članka 8. Konvencije. To obrazlaže tvrdnjama da je tijekom boravka u policijskoj postaji bio onemogućen brinuti o svome djetetu (drugopodnositelju).

3.2. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člancima 29. i 46. Ustava i pravo na djelotvorno pravno sredstvo zajamčeno člankom 13. Konvencije. Ovo stoga jer policija nije provela učinkovitu istragu u vezi njegove pritužbe o zlostavljanju od strane policijskih službenika prilikom njegovog uhićenja 27. lipnja 2020.

IV. MJERODAVNO PRAVO

4. Članci 6. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira glase:

»Članak 6.

Tko se na javnom mjestu ponaša na naročito drzak i nepristojan način vrijeđajući građane ili narušavajući njihov mir, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 350 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.«

»Članak 17.

Tko omalovažava ili vrijeđa državne organe odnosno službene osobe prilikom vršenja ili u vezi s vršenjem službe ili njihova zakonita naređenja, kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana.«

4.1. Bitne odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (»Narodne novine« broj 76/09., 92/14. i 70/19.) glase:

»8. Davanje upozorenja i naredbi građanima

Članak 53.

Policijski službenik upozorava osobu za koju je vjerojatno da bi:

1. svojim ponašanjem mogla dovesti u opasnost osobu ili imovinu, ugroziti sigurnost prometa, narušiti javni red i mir ... ,

(...).

Članak 54.

(1) Policijski službenik izdaje naredbu građaninu radi:

1. otklanjanja opasnosti za život,

2. otklanjanja opasnosti za imovinu,

3. sprječavanja počinjenja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti i prekršaja, hvatanja počinitelja tog kaznenog djela i prekršaja, te pronalaženja i osiguranja tragova koji mogu poslužiti kao dokaz,

(...)

9. u drugim slučajevima propisanim zakonom.

(...)

Članak 55.

Upozorenja i naredbe se daju usmeno, pisano ili na drugi način propisan propisom o primjeni policijskih ovlasti (svjetlosnim i zvučnim signalima, znakovima, rukom i na drugi način).«

»22. Uporaba sredstava prisile

Članak 81.

Sredstva prisile u smislu ovog Zakona su:

1. tjelesna snaga,

(...),

4. sredstva za vezivanje,

(...)

Članak 82.

(1) Sredstva prisile smiju biti uporabljena u slučajevima propisanim ovim Zakonom radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega, odbijanja napada i otklanjanja opasnosti ako je vjerojatno da se mjerama upozorenja i naredbi neće postići cilj.

(2) Sredstva prisile se s posebnim obzirom primjenjuju prema djetetu, osobi čije je kretanje znatno otežano, trudnici u vidljivom stadiju trudnoće, te osobi koja je očigledno bolesna.

(3) Sredstva prisile se uporabljuju nakon prethodnog upozorenja, osim ako je vjerojatno da bi prethodno upozorenje ugrozilo postizanje cilja.

Članak 83.

(1) Policijski službenik će uvijek uporabiti najblaže sredstvo prisile kojim se postiže cilj.

(2) Policijski službenik prestaje s uporabom sredstva prisile odmah po prestanku razloga zbog kojih je sredstvo prisile bilo uporabljeno.

Članak 84.

(1) Policijski službenik je ovlašten uporabiti tjelesnu snagu radi:

1. svladavanja otpora osobe koja remeti javni red i mir ili koju treba dovesti, privesti, zadržati ili uhititi, ...

(...)

Članak 85.

Policijski službenik je ovlašten uporabiti sredstva za vezivanje radi sprječavanja:

1. otpora osobe ...

(...).«

4.2. Bitne odredbe Pravilnika o načinu policijskog postupanja (»Narodne novine« broj 76/09., 92/14. i 70/19.) glase:

»Članak 127.

Policijski službenik smije uporabiti sredstva prisile pod uvjetima propisanim Zakonom, u pravilu nakon što mjerama upozorenja i naredbi nije postigao cilj njihovog izdavanja.

Sredstva prisile iznimno se smiju uporabiti i prije izdavanja upozorenja i naredbi ako je vjerojatno da bi njihovo izdavanje ugrozilo postizanje cilja.

Policijski službenik će uporabiti ono sredstvo prisile kojim se s najblažim posljedicama postiže cilj, te će prestati s uporabom čim prestane razlog za uporabu.«

»Članak 129.

Policijski službenik ovlašten je uporabiti tjelesnu snagu radi svladavanja otpora osobe koja remeti javni red i mir ili koju treba dovesti, privesti, zadržati ili uhititi, spriječiti u samoozljeđivanju, radi odbijanja napada na sebe ili drugu osobu, na objekt ili prostor koji osigurava te radi sprječavanja samovoljnog udaljavanja osobe s određenog mjesta.

Pod uporabom tjelesne snage podrazumijevaju se: udarac dijelom tijela, zahvat, i druge vještine obrane ili napada kojima se prisiljava na poslušnost određena osoba kada su za to ispunjeni Zakonom propisani uvjeti.

Policijski službenik će primijeniti onaj oblik tjelesne snage s kojim se s najmanje štetnih posljedica postiže cilj njezine primjene.«

»Članak 133.

Sredstvima za vezivanje ograničava se pokretljivost tijela određene osobe vezivanjem ruku na leđa, uporabom propisanih sredstava za vezivanje (lisica) ili drugih prikladnih sredstva (remen, uže, zatezna traka i sl.)

(...)

Policijski službenik vezat će osobu koju privodi, dovodi i uhićenu osobu, ako prijeti opasnost od bijega, otpora ili napada te osobe na policijskog službenika, njenog samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe.

(...)«

4.3. Bitan dio Odluke o izmjeni Odluke o načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19 (»Narodne novine« broj 73/20.) koju je na temelju članka 47. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (»Narodne novine« broj 79/07., 113/08., 43/09., 130/17., 114/18. i 47/20.) a u vezi s člankom 18. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (»Narodne novine« broj 47/20.) i članka 22.a Zakona o sustavu civilne zaštite (»Narodne novine« broj 82/15., 118/18. i 31/20.) donio Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske 24. lipnja 2020. glasi:

»I.

U Odluci o načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19 ('Narodne novine«' broj 69/20) točka II. mijenja se i glasi:

'Vozači, ostali zaposlenici u prijevoznim sredstvima javnog prometa i putnici u javnom prometu obvezni su za vrijeme boravka u prijevoznom sredstvu koristiti medicinske maske ili maske za lice te se pridržavati općih protuepidemijskih mjera i posebnih preporuka i uputa Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo koje se odnose na vožnju javnim prometom.

Putniku koji nema medicinsku masku ili masku za lice pružatelj usluga javnog prijevoza ne smije dopustiti ulazak u prijevozno sredstvo, odnosno vozač ne smije započeti vožnju ukoliko se u prijevoznom sredstvu nalaze putnici bez medicinske maske ili maske za lice.'

II.

Ova Odluka stupa na snagu 25. lipnja 2020. godine ... «

V. OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud je, s obzirom na sadržaj i prirodu podnositeljevih prigovora, ustavnu tužbu ispitao s aspekta članka 23. stavka 1. Ustava te članka 3. Konvencije.

Članak 23. stavak 1. Ustava glasi:

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ...

(...)«

Članak 3. Konvencije glasi:

»Članak 3.

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

a) Načelna stajališta

5.1. Zabrana zlostavljanja propisana člankom 23. stavkom 1. Ustava i člankom 3. Konvencije jedna je od temeljnih vrijednosti demokratskog društva (usporedi, primjerice, s odlukama Ustavnog suda brojeva U-IIIBi-4223/2018 od 10. ožujka 2020., U-III-4969/2016 od 19. ožujka 2020. i U-IIIBi-476/2020 od 23. ožujka 2021.; www.usud.hr; te predmetima Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) Ramirez Sanchez protiv Francuske [Vv], br. 59450/00, § 115., presuda od 4. srpnja 2006.; Mafalani protiv Hrvatske, br. 32325/13, § 117., presuda od 9. srpnja 2015.; te Bouyid protiv Belgije [Vv], br. 23380/09, § 81., presuda od 28. rujna 2015.).

5.2. Ta je zabrana apsolutnog karaktera. To znači da od nje nije dopušteno nikakvo odstupanje, pa čak niti u vrijeme rata ili drugog izvanrednog stanja koje ugrožava opstanak naroda (usporedi s, primjerice, predmetima ESLJP-a Bouyid protiv Belgije /navedeno/, § 81.; Đorđević protiv Hrvatske, br. 41526/10, § 137., presuda od 24. srpnja 2012.; i Mafalani protiv Hrvatske /navedeno/, § 118.), kao niti u najtežim okolnostima poput terorizma ili organiziranog kriminala, bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve. Ni zahtjevi istrage ni neporecive poteškoće sadržane u borbi protiv kriminala ne mogu opravdati postavljanje granica zaštiti koju treba osigurati u odnosu na tjelesni integritet pojedinaca (v., primjerice, odluku Ustavnog suda broj: U-III-6559/2010. od 13. studenoga 2014., »Narodne novine« broj 142/13.).

5.3. Zlostavljanje mora doseći minimalan stupanj težine (minimum level of severity) da bi potpalo pod članak 23. Ustava i članak 3. Konvencije (usporedi s naprijed navedenim odlukama Ustavnog suda brojeva U-IIIBi-4223/2018 i U-IIIBi-476/2020; te predmetima ESLJP-a Bouyid protiv Belgije /navedeno/, § 86.; i Beganović protiv Hrvatske, br. 46423/06, § 64., presuda od 25. lipnja 2009.). Ocjena tog minimalnog stupnja je relativna: ona ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su narav i kontekst postupanja, njegovo trajanje, tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (usporedi s predmetima ESLJP-a Bouyid protiv Belgije /navedeno/, § 86; Gäfgen protiv Njemačke [Vv], br. 22978/05, § 88.; presuda od 1. lipnja 2010.; i Beganović protiv Hrvatske /navedeno/, § 64.). Također valja uzeti u obzir svrhu, zajedno s namjerom i pobudom, zbog koje je došlo do zlostavljanja, iako izostanak neke određene svrhe ne isključuje primjenu članaka 23. Ustava odnosno članka 3. Konvencije (usporedi s predmetima ESLJP-a Gäfgen protiv Njemačke /navedeno/, § 58.; te Bouyid protiv Belgije /navedeno/, § 86.).

5.4. Ustavni sud nadalje ističe da ni članak 23. Ustava, kao ni članak 3. Konvencije ne zabranjuje uporabu sile od strane policijskih službenika tijekom uhićenja. U rizičnim situacijama kao što su uspostava javnog reda, sprječavanje kažnjivih djela, hvatanje navodnih kriminalaca i vlastita zaštita odnosno zaštita drugih pojedinaca, policijski službenici imaju pravo na uporabu odgovarajućih mjera, uključujući i uporabu sile. Neovisno o tome, pribjegavanje sili mora biti razmjerno i apsolutno neophodno s obzirom na okolnosti svakog konkretnog predmeta (v., primjerice, predmete ESLJP-a Altay protiv Turske, br. 22279/93, § 54., presuda od 22. svibnja 2001.; i Mafalani protiv Hrvatske /navedeno/, § 120.).

5.5. U tom je pogledu, primjerice, važno razmotriti ima li razloga vjerovati da bi se osoba o kojoj je riječ pokušala opirati uhićenju ili pobjeći, nanijeti ozljedu ili štetu ili sakriti dokaze (v. predmete ESLJP-a Raninen protiv Finske, br. 20972/92, § 56., presuda od 16. prosinca 1997.; i Gutsanovi protiv Bugarske, br. 34529/10, § 126., presuda od 15. listopada 2013.). Međutim, svako pribjegavanje tjelesnoj snazi od strane predstavnika represivne državne vlasti prema nekoj osobi, a koje nije nužno s obzirom na njezino ponašanje, ponižava ljudsko dostojanstvo te osobe te, samim time, predstavlja povredu prava iz članka 23. Ustava i članka 3. Konvencije (usporedi s predmetom ESLJP-a Rachwalski i Ferenc protiv Poljske, br. 47709/99, § 59., presuda od 28. srpnja 2009.).

5.6. Ustavni sud nadalje ponavlja da kada je osoba bila dobrog zdravlja u vrijeme kada je zadržana u policiji, a u vrijeme puštanja su joj utvrđene ozljede, nadležna državna tijela moraju pružiti uvjerljivo objašnjenje uzroka tih ozljeda, a ako to ne učine, dolazi do povrede članka 23. Ustava i članaka 3. Konvencije (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-4969/2016 /navedeno/, te predmetima ESLJP-a Selmouni protiv Francuske [Vv], br. 25803/94, § 87., presuda od 28. srpnja 1999.; i Satik i drugi protiv Turske, br. 31866/96, § 54., presuda od 10. listopada 2000.). Isto se načelo primjenjuje i na navodno zlostavljanje koje rezultira ozljedom tijekom uhićenja dotične osobe (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-4969/2016 /navedeno/; te predmetima ESLJP-a Klaas protiv Njemačke, br. 15473/98, §§ 23.-24., presuda od 22. rujna 1993.; Mikiashvili protiv Gruzije, br. 18996/06, § 69., presuda od 9. listopada 2012. i Mafalani /navedeno/, § 119.).

5.7. ESLJP je u nizu svojih presuda utvrdio da navodi o zlostavljanju trebaju biti potkrijepljeni odgovarajućim dokazima (v., primjerice, predmete Labita protiv Italije [Vv], br. 26772/95, § 121., presuda od 6. travnja 2000.; i Yuriy Volkov protiv Ukrajine, br. 45872/06, § 49., presuda od 19. prosinca 2013.). Pri ocjeni tih dokaza primjenjuje se standard »izvan razumne sumnje« (beyond reasonable doubt). Taj standard može biti zadovoljen i postojanjem dovoljno jakih, jasnih i suglasnih indicija ili neosporenih činjeničnih pretpostavki. Kada su državna tijela jedina koja imaju saznanja o događajima o kojima je riječ, kao što je slučaj s osobom uhićenom od strane policije, javlja se čvrsta pretpostavka da su ozljede ustanovljene kod te osobe uzrokovane postupanjem policije. U takvim okolnostima teret dokaza je na nadležnim tijelima koja moraju dati uvjerljivo objašnjenje o tome kako je do tih ozljeda došlo (usporedi s predmetima ESLJP-a Ribitsch protiv Austrije, br. 18896/91, § 34., presuda od 4. prosinca 1995.; Salman protiv Turske [Vv], br. 21986/93, § 100., presuda od 27. lipnja 2000.; i Yuriy Volkov /navedeno/, § 49.).

5.8. Međutim, osoba koja tvrdi da je bila zlostavljana mora pokazati neki dokaz o postojanju ozljeda (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-4969/2016 /navedeno/; te predmetima ESLJP-a Hristovi protiv Bugarske, br. 42697/05, §§ 73.-78., presuda od 11. listopada 2011.; i Yuriy Volkov /navedeno/, § 50.).

b) Primjena navedenih načelnih stajališta

5.9. U odnosu na prigovor prvopodnositelja da je tijekom uhićenja zadobio tjelesne ozljede, Ustavni sud ponajprije ističe da nije sporno da je prvopodnositelj 27. lipnja 2020. uhićen te da su policijski službenici upotrijebili sredstva prisile – tjelesnu snagu i sredstva za vezivanje. Prvopodnositelj tvrdi da je pri tome zadobio tjelesne ozljede. Pritom ne navodi kakve. Tvrdi i da je dokaz o navodnim ozljedama priložio uz ustavnu tužbu.

5.10. Međutim, podnositelj nije priložio nikakve dokaze o svojim tvrdnjama. Ne postoji nikakva liječnička dokumentacija koja bi kod podnositelja utvrdila bilo kakve ozljede. Upravo suprotno, podnositelj je uz ustavnu tužbu priložio samo izvješće koje je sastavila liječnica Nastavnog zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba koja je pregledala podnositelja u policijskoj postaji nakon uhićenja, a neposredno prije nego je on pušten na slobodu. Iz tog izvješća slijedi da podnositelj nema vidljivih ozljeda, da nema znakova frakture, istegnuća, otekline ili crvenila, te da su njegov fizički i neurološki status bez osobitosti (v. točku 2.18. obrazloženja ove odluke). Osim toga, prvopodnositelj je policiji dao pisanu i vlastoručno potpisanu izjavu da nema nikakve primjedbe na okolnosti uporabe sredstava prisile nad njim. Istina je da je to potpisao u policijskoj postaji u prisutnosti policijskog službenika. Međutim, podnositelj tu izjavu ne osporava u ustavnoj tužbi. Jednako tako ne tvrdi, a kamoli da dokazuje, da je odmah nakon puštanja na slobodu i odlaska iz prostorija policijske postaje bio spriječen obaviti liječnički pregled kod svojeg izabranog liječnika ili medicinske ustanove (usporedi s predmetom ESLJP-a H.P. protiv Hrvatske, br. 45599/13, § 53., odluka o nedopuštenosti od 16. lipnja 2015.).

5.11. U odnosu na prigovor prvopodnositelja da su primjena sile od strane policije i njegovo uhićenje predstavljali ponižavajuće postupanje, Ustavni sud ističe da prema praksi ESLJP-a stavljanje sredstava za vezivanje obično ne otvara pitanja iz članka 3. Konvencije ako je ta mjera poduzeta u vezi sa zakonitim uhićenjem ili pritvaranjem i ne podrazumijeva uporabu sile ili javno izlaganje koje prelazi ono što se razumno smatra potrebnim u danim okolnostima (usporedi s Raninen protiv Finske /navedeno/, § 56.).

5.12. Što se tiče ovog predmeta, Ustavni sud je već utvrdio da nije sporno da je podnositelj uhićen primjenom tjelesne snage i sredstava za vezivanje. Pritom se sve odvijalo na javnom mjestu – u i ispred vlaka na Glavnom željezničkom kolodvoru u Zagrebu, i to u prisustvu drugih putnika. Iako je već utvrđeno da podnositelj nije predočio nikakve dokaze da je tom prilikom zadobio tjelesne ozlijede (v. točku 5.10. obrazloženja ove odluke), nesporno je da su primjena tjelesne snage nad podnositeljem i vezivanje njegovih ruku, i to na javnom mjestu pred drugim ljudima, mogli kod njega izazvati osjećaj poniženja. Stoga da bi Ustavni sud mogao ocijeniti može li se predmetno policijsko postupanje smatrati »ponižavajućim« u smislu članka 23. Ustava odnosno članka 3. Konvencije, potrebno je utvrditi je li primjena tjelesne snage bila razmjerna i strogo nužna u danim okolnostima.

5.13. Ustavni sud ponajprije utvrđuje da je povod predmetnom događaju bilo prvopodnositeljevo odbijanje da stavi zaštitnu masku na lice u vlaku.

5.14. Naime, 25. lipnja 2020., dakle prije spornog događaja, na snagu je stupila Odluka o izmjeni Odluke o načinu organizacije javnog prometa za vrijeme trajanja proglašene epidemije bolesti COVID-19 (u daljnjem tekstu: Odluka). Odlukom je bilo propisano, između ostaloga, da su svi putnici u javnom prometu obvezni za vrijeme boravka u prijevoznom sredstvu koristiti medicinske ili druge zaštitne maske za lice. Putniku koji nema takvu masku pružatelj usluga javnog prijevoza ne smije dopustiti ulazak u prijevozno sredstvo, a vozač ne smije započeti vožnju ako se u prijevoznom sredstvu nalaze putnici bez zaštitne maske za lice.

5.15. S time u vezi Ustavni sud napominje da je ta odluka donesena u vrijeme pandemije s ciljem sprječavanja prijenosa bolesti COVID-19 kako bi se zaštitili zdravlje i životi ljudi. Ustavni sud je u postupcima ocjene ustavnosti te, ali i drugih odluka Stožera za civilnu zaštitu, već izrazio svoje stajalište da država ima obvezu poduzeti nužne mjere za zaštitu života i zdravlja građana tijekom pandemije. U takvim uvjetima opći interes ima prevagu nad pojedinačnim pravima građana. Stajališta pojedinaca da ne nose maske ne mogu se okarakterizirati kao pravo na izbor jer ugrožavaju druge građane i njihovo pravo na zaštitu života i zdravlja (v. rješenje Ustavnog suda broj: U-I-1372/2020 i dr. te odluku broj: U-II-2379/2020, od 14. rujna 2020., »Narodne novine« broj: 105/20., kao i odluku broj: U-I-263/2021 od 8. lipnja 2021. »Narodne novine« broj 70/21.).

5.16. S obzirom na to da prvopodnositelj nije htio postupiti u skladu s navedenom odlukom i staviti zaštitnu masku za lice, strojovođa nije smio započeti vožnju.

5.17. Pregledom videosnimki nadzornih kamera iz vlaka, kao i audio-video snimke koju je svojim mobilnim uređajem sačinio i priložio uz ustavnu tužbu prvopodnositelj, utvrđeno je sljedeće.

5.18. Podnositelji u 10:33 sati ulaze u predmetni vlak. Prvopodnositelj ne nosi zaštitnu masku na licu niti je stavlja na lice ulaskom u vlak. Zaustavlja se ispred zaštitne pregrade i čita obavijest o protuepidemijskim mjerama nalijepljenu na toj pregradi. Ni nakon toga ne stavlja masku. Kreće se po vlaku za drugopodnositeljem koji vozi bicikl.

5.19. U 10:37 sati vidi se kako se vlakom kreće kondukterka koja uzima mobilni telefon i telefonira.

5.20. U 10:48 sati vlak još uvijek stoji. Dio putnika se sjedeći okreće prema prvopodnositelju, neki se i ustaju, te mu se obraćaju. Iz njihovog govora tijela i pokreta je vidljivo da negoduju zbog situacije koju je prouzročio prvopodnositelj i da su s njim u verbalnom sukobu. On na to odmahuje rukom. Pokazuje na obavijest o protuepidemijskim mjerama i maše rukom uzdignutim kažiprstom lijevo-desno neverbalno iskazujući svoje neslaganje s onime što mu govore putnici.

5.21. U 10:49 sati do prvopodnositelja dolazi policijski službenik. Podnositelj mu nešto pruža (vjerojatno osobnu iskaznicu). Nakon toga dolaze kondukterka i jedna putnica. Odvija se rasprava. To je vidljivo iz izražavanja njihovim pokretima ruku, glavama i tijelom. Iz gestikulacije navedene putnice je vidljivo da ona negoduje zbog podnositeljevog ponašanja.

5.22. U 10:50 sati dolazi druga putnica i nudi prvopodnositelju zaštitnu masku za lice. On odbija uzeti masku pa se putnica okreće i odlazi.

5.23. U 10:52 sati odlaze policijski službenik i kondukterka. Pritom policijski službenik ponovno uzima mobilni telefon i telefonira. Prvopodnositelj ostaje u vlaku. I dalje ne nosi masku. Iz govora tijela putnika vidljivo je da se oni obraćaju prvopodnositelju i da negoduju zbog situacije koju je izazvao.

5.24. U 10:56 sati do prvopodnositelja ponovno dolazi policijski službenik. U trenutku kad se počinje obraćati prvopodnositelju, on uzima mobilni telefon i započinje snimati policijskog službenika.

5.25. Minutu kasnije policijski službenik odlazi telefonirajući. Dio putnika počinje izlaziti iz vlaka.

5.26. U 10:59 sati prvopodnositelj iz svojeg donjeg desnog džepa hlača vadi masku za lice te je stavlja na lice.

5.27. U 11 sati ulaze tri policijska službenika koje prvopodnositelj započinje snimati u trenutku kad mu se oni obraćaju. Započinje snimati i putnike u vlaku. U tom je trenutku okrenut leđima svojem djetetu, trogodišnjem drugopodnositelju, koji u smjeru suprotnom od prvopodnositelja bez nadzora vozi bicikl po vlaku, i to pokraj otvorenih vratiju vlaka.

5.28. U 11:01 sati jedan od policijskih službenika obraća se prvopodnositelju. Na snimci koju je dostavio prvopodnositelj čuje se da mu policijski službenik govori da će ga kazniti jer ga je prvopodnositelj vrijeđao i omalovažavao. Podnositelj snima jednog putnika i ispituje ga je li čuo da je on (prvopodnositelj) vrijeđao policijskog službenika. Traži tog putnika da mu dâ svoje kontakt podatke. Također se čuje da policijski službenik govori prvopodnositelju »Izađite van, molim Vas«. Policijski službenik to ponavlja nekoliko puta. Prvopodnositelj se na to oglušuje i nastavlja sa snimanjem razgovora s putnicima o tome je li on ili nije uputio pogrdne riječi policijskom službeniku. Nakon toga ga dva policijska službenika primaju pod ruku s namjerom da ga izvedu van. Prvopodnositelj pruža otpor i nastaje naguravanje. U trenutku kad policijski službenici dovuku prvopodnositelja blizu izlaznih vratiju vlaka, on se prima za rukohvat i pruža otpor. Policijski službenici ga uspijevaju dovući do vratiju i prilikom izlaska ga jedan primi za noge te ga obaraju na tlo. Pritom jedan policijski službenik pada zajedno s prvopodnositeljem. Nakon toga ga dvojica policijskih službenika drže te mu jedan od njih stavlja sredstva za vezivanje na ruke. Potom ga podižu s tla.

5.29. U međuvremenu treći policijski službenik ulazi u vlak, uzima drugopodnositelja i njegov bicikl te izlazi s njim u naručju van. Svi petero odlaze.

5.30. U 11:05 sati zatvaraju se vrata vlaka te vlak započinje vožnju.

5.31. Iz svega navedenoga očito je da je prvopodnositelj svojim protupropisnim ponašanjem – odbijanjem nošenja zaštitne maske za lice u vlaku, a što on ni ne osporava – prouzrokovao izvanrednu situaciju zbog koje vlak nije smio krenuti jer bi u suprotnom i strojovođa vlaka i HŽ postupali protupropisno. Stoga su djelatnici HŽ-a bili primorani zatražiti pomoć policije.

5.32. Iako snimke nadzornih kamera vlaka nemaju tona, iz gestikulacija putnika te njihovih pokreta tijela i ruku razvidno je da su oni takvom situacijom bili uznemireni te da su negodovali zbog podnositeljevog ponašanja ulazeći s njim u verbalni sukob. Osim toga, zdravorazumski je za očekivati da će kašnjenje vlaka, i to više od pola sata, a koje je uzrokovano isključivo protupropisnim ponašanjem jednog putnika, izazvati negativnu reakciju drugih putnika.

5.33. Prvopodnositelj je i nakon dolaska policijskog službenika odbijao staviti masku na lice, a nije ni htio napustiti vlak. Na snimkama se vidi kako i policijski službenik i kondukterka pokušavaju mirnim putem riješiti situaciju. Iako se na snimci ne čuje da policijski službenik izdaje zapovijed prvopodnositelju da stavi masku, logično je za zaključiti da mu je to naložio. Osim toga, to proizlazi i iz izvješća o uporabi sredstava prisile od 27. lipnja 2020. No, podnositelj se na tu naredbu oglušio. Uvidjevši da neće moći sam riješiti spornu situaciju, policijski je službenik zatražio pojačanje.

5.34. Tek kad je došlo policijsko pojačanje, prvopodnositelj je stavio zaštitnu masku na lice. Međutim, u tom je trenutku protupravno stanje bilo u onoj fazi u kojem više nije bilo moguće popraviti situaciju. Do tog je trenutka policijski službenik već utvrdio postojanje osnovane sumnje da je prvopodnositelj počinio kažnjivo djelo (prekršaj remećenja javnog reda i mira). I sam prvopodnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su ga policijski službenici obavijestili da će protiv njega podnijeti optužni prijedlog zbog narušavanja javnog reda i mira na naročito drzak i nepristojan način i zbog omalovažavanja i vrijeđanja policijskog službenika. Stoga su policijski službenici imali ovlast izdati prvopodnositelju naredbu da napusti vlak kako bi ga mogli prekršajno obraditi.

5.35. Međutim, prvopodnositelj se na višekratne naredbe policijskih službenika da izađe van iz vlaka oglušio. Stoga Ustavni sud utvrđuje da su policijski službenici bili ovlašteni prvopodnositelja izvući iz vlaka primjenom tjelesne snage. Budući da je prvopodnositelj nakon što su ga policijski službenici primili za ruke počeo pružati otpor, naguravati se i držati se za rukohvat u vlaku, to su ga oni bili ovlašteni izvući iz vlaka silom.

5.36. Imajući na umu cjelokupno ponašanje prvopodnositelja, razumno je bilo za očekivati daljnji otpor. Radi sprječavanja daljnjeg otpora policijski su službenici bili ovlašteni primijeniti sredstva za vezivanje. To je bilo razmjerno ne samo otporu koji je pružao, nego i eskalaciji otpora koji je bio razumno za očekivati.

5.37. Osim toga, na snimkama se vidi, a niti prvopodnositelj tvrdi suprotno, da ga policija nije udarala niti je primjenjivala druga sredstva prisile.

5.38. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog predmeta tjelesna sila koju su primijenili policijski službenici bila strogo nužna i razmjerna pa se predmetno policijsko postupanje ne može okvalificirati kao zlostavljanje.

5.39. Iz navedenog slijedi da podnositelj nije pružio nijedan dokaz koji bi podržao njegovu verziju događaja iz koje bi mogao proizaći prima facie predmet o postupanju policije protivnom članku 23. Ustava i članku 3. Konvencije. Stoga Ustavni sud utvrđuje da je ovaj prigovor očigledno neosnovan. S obzirom na to, ne postoji procesna obveza istraživanja predmetnih navoda o zlostavljanju koju nameću članak 23. Ustava i članka 3. Konvencije (usporedi s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-4969/2016 /navedeno/; te predmetima ESLJP-a Kuralić protiv Hrvatske, br. 50700/07, § 36., presuda od 15. listopada 2009.; Zherdev protiv Ukrajine, br. 34015/07, § 76., presuda od 27. travnja 2017.; Sadkov protiv Ukrajine, br. 21987/05, § 81., presuda od 6. srpnja 2017.; te Goran Kovačević protiv Hrvatske, br. 34804/14, § 58., presuda od 12. travnja 2018.).

5.40. Slijedom navedenog, na temelju članka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

5.41. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Obrazloženje rješenja

a) Prigovor povrede jamstva nepovredivosti osobne slobode

5.42. Oba podnositelja ističu da im je protupravnim i proizvoljnim lišenjem slobode povrijeđeno jamstvo nepovredivosti osobne slobode. Pozivaju se na članak 24. Ustava i članak 5. Konvencije.

5.43. Ustavni sud najprije utvrđuje da je ustavna tužba podnesena 11. studenoga 2020. Prvopodnositelj je lišen slobode 27. lipnja 2020. u 11:03 sati i zajedno s drugopodnositeljem prepraćen u I. policijsku postaju Zagreb. Istoga dana u 13:50 sati prvopodnositelj je pušten na slobodu te je zajedno s drugopodnositeljem napustio policijsku postaju.

5.44. Puštanjem podnositelja na slobodu ta je navodna povreda prestala. Stoga da bi Ustavni sud mogao razmatrati je li u razdoblju lišenja slobode došlo do te povrede, podnositelji su bili dužni ustavnu tužbu podnijeti u roku od 30 dana od dana njezinog prestanka (usporedi s, primjerice, odlukama Ustavnog suda brojeva U-IIIBi-143/2013 od 1. lipnja 2016. i U-IIIBi-2648/2021 od 6. srpnja 2021., www.usud.hr). Dakle, rok od 30 dana za podnošenje ustavne tužbe počeo je teći prvog idućeg dana nakon što je podnositelj pušten na slobodu, a to je 28. lipnja 2020. (usporedi, mutatis mutandis, s predmetima ESLJP-a Idalov protiv Rusije [Vv], br. 5826/03, § 130., presuda od 22. svibnja 2012.; te Maksimovs protiv Latvije, br. 7257/03, § 35., odluka o nedopuštenosti od 2. travnja 2013.).

5.45. S obzirom na to da je taj rok istekao u utorak 27. srpnja 2020., a da su podnositelji ustavnu tužbu u kojoj su istaknuli prigovor nezakonitog lišenja slobode podnijeli 11. studenoga 2020., dakle nakon proteka roka, to je ustavna tužba u ovome dijelu nepravodobna i slijedom toga nedopuštena.

b) Prigovor navodne povrede prava na poštovanje osobnog i obiteljskog života

5.46. Oba podnositelja smatraju da im je navodno nezakonitim uhićenjem povrijeđeno pravo na poštovanje osobnog i obiteljskog života zajamčenog člankom 35. Ustava i njemu odgovarajućim člankom 8. Konvencije. To obrazlažu tvrdnjama da je prvopodnositelju za vrijeme lišenja slobode onemogućeno skrbiti o drugopodnositelju te da nazove njegovu majku ili treću osobu od povjerenja kako bi se one skrbile o drugopodnositelju, dok je drugopodnositelju onemogućeno da se o njemu skrbi netko od roditelja, treća osoba od povjerenja ili stručna osoba za socijalnu skrb. Tvrde da se policijski službenici nisu skrbili adekvatno o drugopodnositelju.

5.47. U onoj mjeri u kojoj bi na gore navedene tvrdnje podnositelja bili primjenjivi članak 35. Ustava i njemu odgovarajući članak 8. Konvencije, Ustavni sud ponajprije ističe da su takve tvrdnje neobrazložene, nepotkrijepljene i u suprotnosti s Izvješćem o prikupljenim obavijestima i mišljenjem o okolnostima uporabe sredstava prisile sastavljenog 27. lipnja 2020. Iz tog izvješća slijedi da se prekršajna obrada prvopodnositelja odvijala ispred prostorija I. policijske postaje kako bi se drugopodnositelj mogao igrati i voziti bicikl, da prvopodnositelj nije bio vezan, a da je drugopodnositelj bio smiren. Također je navedeno da je prvopodnositelj shvatio da je pogriješio, da žali zbog onog što je napravio te da nije imao nikakvih primjedbi.

5.48. Nadalje, iz Izvješća o uhićenju, koje je prvopodnositelj vlastoručno potpisao, proizlazi da ga je policija upoznala s njegovim pravima, pa tako i pravom da se o njegovom uhićenju obavijesti obitelj ili neka treća osoba. Podnositelj je odbio koristiti se tim pravima.

5.49. Ta izvješća su javne isprave pa se pretpostavlja da je istinito ono što je u njima navedeno. Podnositelji te isprave ne osporavaju.

5.50. Međutim, ako smatraju da je rad policijskih službenika vezan uz skrb drugopodnositelja za vrijeme prekršajne obrade prvopodnositelja bio nepravilan, odnosno da im je navodnim propustima policija povrijedila pravo osobnosti, oni na raspolaganju imaju pravna sredstva (tužbu za naknadu štete) iz Zakona o sustavu državne uprave (»Narodne novine« broj 66/19.), odnosno Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., 29/18.). Tek po iscrpljenju tog pravnog puta, podnositelji se sa svojim pritužbama mogu obratiti Ustavnom sudu.

5.51. Podnositelji niti tvrde, a kamoli da dokazuju, da su koristili neko od tih pravnih sredstava. S obzirom na to da nisu iskoristili dopušteni pravni put u skladu sa zahtjevom iz članka 62. Ustavnog zakona, Ustavni se sud ne može upustiti u ispitivanje osnovanosti tih navoda.

c) Prigovor navodne povrede zabrane zlostavljanja drugopodnositelja

5.52. Drugopodnositelj navodi da je zbog svjedočenja tjelesnog nasilja prema njegovom ocu (prvopodnositelju) od strane policije doživio traumu koja će negativno utjecati na njegov razvoj. Stoga smatra da je na taj način policija i njega podvrgnula mučenju, zlostavljanju i nečovječnom postupanju. Zlostavljanju je bio podvrgnut i jer su u policijskoj postaji o njemu skrbili policijski službenici koji su prethodno zlostavljali njegovog oca. Poziva se na članak 23. Ustava i članak 3. Konvencije.

5.53. Ustavni sud najprije utvrđuje da drugopodnositelj nije priložio nikakve dokaze (kao što je to, primjerice, psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje ili neki drugi nalaz stručnjaka za mentalno zdravlje djece) o navodnim traumama koje je proživio i koje će negativno utjecati na njegov razvoj. No, neovisno o tome Ustavni sud navedene prigovore ocjenjuje kao očigledno neosnovane iz sljedećih razloga.

5.54. Ustavni sud je već utvrdio da je za navedenu situaciju isključivo odgovoran prvopodnositelj, otac drugopodnositelja. On je svojim protupropisnim ponašanjem i odbijanjem postupati po usmenim upozorenjima i naredbama policije doveo policiju u situaciju u kojoj je ona morala upotrijebiti zakonitu i opravdanu tjelesnu snagu i sredstva vezivanja. Stoga se navodna trauma ne može pripisati policiji. Osim toga, policija je poduzela potrebne mjere za zaštitu prava drugopodnositelja jer je o svemu obavijestila nadležni Centar za socijalnu skrb kako bi Centar poduzeo potrebne radnje i mjere iz svoje nadležnosti radi dobrobiti maloljetnog drugopodnositelja.

d) Zaključak

5.55. Slijedom navedenog, na temelju članaka 32., 62., 64. i 72. Ustavnog zakona, riješeno je kao u izreci.

5.56. Objava rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIBi-5277/2020
Zagreb, 28. listopada 2021.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.