Ustavni sud Republike Hrvatske

438

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Miroslav Šeparović, predsjednik, te suci Andrej Abramović, Ingrid Antičević Marinović, Mato Arlović, Snježana Bagić, Branko Brkić, Mario Jelušić, Lovorka Kušan, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić, Goran Selanec i Miroslav Šumanović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Zdenka Seleš iz Zagreba, koju zastupa Zvonimir Perša, odvjetnik u Zagrebu, na sjednici održanoj 15. veljače 2022. donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija u dijelu u kojem je podnesena u povodu presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-5598/18-2 od 26. studenoga 2018. i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1505/2019-2 od 6. listopada 2020.

II. Danom donošenja ove odluke prestaje važiti rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3931/2019 od 19. svibnja 2020.

III. Utvrđuje se da je zbog dugotrajnosti parničnog postupka podnositeljici ustavne tužbe Zdenki Seleš iz Zagreba, Svetog Mateja 60, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te joj se na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst) određuje primjerena naknada u iznosu od 32.300,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. ove izreke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu pravosuđa i uprave Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. U skladu s člankom 31. stavkom 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske nalaže se Vladi Republike Hrvatske da ubuduće osigura kod FINA-e provedbu rješenja Ustavnog suda o privremenoj odgodi ovrhe.

VI. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Ustavnu tužbu podnijela je Zdenka Seleš iz Zagreba (u daljnjem tekstu: podnositeljica), koju u postupku pred Ustavnim sudom zastupa Zvonimir Perša, odvjetnik u Zagrebu. Predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku bio je zahtjev tužiteljice Investicijsko komercijalne štedionice d.d. u likvidaciji iz Zagreba za isplatu 44.037,30 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koje tužiteljica potražuje od podnositeljice (prvotuženice) i drugotuženice Nevenke Berić, kao jamaca, na temelju Ugovora o kreditu od 12. siječnja 1998. (u daljnjem tekstu: Ugovor) zaključenog između korisnice kredita Marice Čačić i tužiteljice.

1.1. Ustavna tužba podnesena je u povodu presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-5598/18-2 od 26. studenoga 2018. (u daljnjem tekstu: osporena presuda ili drugostupanjska presuda), kojom su u točki I. izreke odbijene kao neosnovane žalbe prvotuženice (ovdje podnositeljice) i drugotuženice Nevenke Berić, te je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-6416/14-106 od 7. rujna 2018. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda) u pobijanoj točki I. i točki II. do iznosa od 10.312,50 kuna (parnični troškovi). U točki II. izreke osporene presude preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.938,00 kuna.

1.2. Prvostupanjskom presudom naloženo je podnositeljici i drugotuženici – jamcima po Ugovoru o kreditu od 12. siječnja 1998. zaključenim između korisnice kredita Marice Čačić i tužiteljice – da tužiteljici solidarno isplate 44.037,30 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. ožujka 1999. do isplate, po stopama pobliže označenim u izreci (točka I. izreke), te da joj naknade parnične troškove u iznosu od 16.250,00 kuna (točka II. izreke).

2. Budući da je protiv osporene drugostupanjske presude podnositeljica podnijela reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, Ustavni sud ju je dopisom broj: U-III-552/2019 od 8. veljače 2019. obavijestio da će do donošenja odluke o podnesenoj reviziji zastati s ustavnosudskim postupkom u odnosu na osporenu drugostupanjsku presudu.

3. Podnositeljica je 25. rujna 2019., u skladu s člankom 67. stavkom 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela prijedlog za odgodu ovrhe određene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1480/19 od 9. rujna 2019., donesenog na temelju pravomoćne i ovršne prvostupanjske presude potvrđene osporenom drugostupanjskom presudom.

Navedenim ovršnim rješenjem određena je ovrha pljenidbom na novčanim sredstvima podnositeljice, kao prvoovršenice, i Nevenke Berić, kao drugoovršenice, po svim računima i otvorenim novčanim sredstvima ovršenica u svim bankama te prijenosom radi naplate tražbine ovrhovoditelja.

3.1. Povodom naprijed navedenog podnositeljičinog prijedloga za odgodu ovrhe na Ustavnom sudu osnovan je spis broj: U-III-3931/2019 te je rješenjem od 19. svibnja 2020. Ustavni sud prihvatio podnositeljičin prijedlog i privremeno, do donošenja odluke o ustavnoj tužbi podnositeljice podnesene u povodu drugostupanjske presude, odgodio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi od 9. rujna 2019.

3.2. Podneskom od 13. studenoga 2020. podnositeljica je obavijestila Ustavni sud da Financijska agencija (u daljnjem tekstu: FINA), protivno rješenju Ustavnog suda broj: U-III-3931/2019 od 19. svibnja 2020., i nadalje vrši zapljenu novčane tražbine po rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1480/19 od 9. rujna 2019. Iz navedenog podneska, nadalje, proizlazi da je podnositeljica FINA-i uputila prigovor, a da joj je FINA odgovorila navodeći da nakon rješenja Ustavnog suda od 19. svibnja 2020. vrši zapljenu novčane tražbine po osnovi, ali da zaplijenjena sredstva ne prenosi na račun ovrhovoditelja do daljnje odluke nadležnog suda.

4. Vrhovni sud je rješenjem broj: Rev 1505/2019-2 od 6. listopada 2020. odbacio reviziju podnositeljice kao nedopuštenu.

4.1. Podnositeljica je 3. prosinca 2020. podnijela ustavnu tužbu u povodu rješenja Vrhovnog suda od 6. listopada 2020. Predmet se vodi pod brojem U-III-5833/2021.

5. Podnositeljica u ustavnoj tužbi tvrdi da su joj prvostupanjskom i drugostupanjskom presudom, kao i rješenjem Vrhovnog suda, povrijeđene temeljne slobode i ljudska prava zajamčena člancima 18., 29. i 48. Ustava, te prava zajamčena člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu; Konvencija) te člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

U ustavnoj tužbi podnesenoj 4. veljače 2019. podnositeljica je navela da postupak traje izuzetno dugo i da stoga u konkretnom slučaju »ne može biti govora o suđenju u razumnom roku«.

U ustavnoj tužbi od 3. prosinca 2020. podnositeljica je, pozivom na članak 63. Ustavnog zakona, navela da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

6. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-6416/14.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

7. Ugovorom sklopljenim između Marice Čačić, kao glavnog dužnika (korisnice kredita) i tužiteljice, kao kreditora, ugovoren je kredit u iznosu od 47.000,00 kuna uz kamatnu stopu od 3,25% mjesečno (39% godišnje), te je ugovorena valutna klauzula, odnosno da je korisnica kredita dužna vratiti glavni dug u protuvrijednosti u kunama u iznosu od 13.384,21 DEM prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan povrata. Navedenim ugovorom podnositeljica i drugotuženica obvezale su se kao solidarni jamci te su preuzele obvezu povrata kredita solidarno s glavnim dužnikom (korisnicom kredita).

Ugovorom je određen rok vraćanja kredita od dvadeset i četiri (24) mjeseca, te mjesečni anuitet od 811,74 DEM, s tim da ukoliko korisnica kredita ne plati mjesečni anuitet u roku tri (3) dana od dospijeća, smatrat će se da je cjelokupni iznos kredita dospio na naplatu.

U Ugovoru je navedeno da su, kao pretpostavka odobrenja kredita, založene dionice tužiteljice u iznosu od 12.976,32 kuna, što odgovara protuvrijednosti iznosa od 3.695,00 DEM. Također je određeno da se vrijednost založenih dionica, prema zaključenom ugovoru, ne može prebiti s nepodmirenim dospjelim dugovanjem.

8. Ugovor je otkazan 26. ožujka 1999., te je tada tražbina tužiteljice u cijelosti dospjela na naplatu, a dug po navedenom kreditu na dan otkaza kredita iznosio je 44.037,30 kn.

Korisnici kredita je, radi vraćanja kredita, ustezan određeni iznos mirovine zaključno do veljače 2010. godine.

Korisnica kredita umrla je u ožujku 2011. godine.

9. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-8822/06 od 28. listopada 2013. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi toga suda u odnosu na podnositeljicu i drugotuženicu u cijelosti, te im je naloženo solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 58.994,67 kuna s osnova nepodmirene glavnice, sa zateznom kamatom počevši od 27. veljače 2002. do isplate, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 218.074,24 kuna i u dijelu razlike između zatraženih kamata obračunatih na glavnicu od 121.858,92 kuna, tekućih od 15. veljače 2010. te dosuđenih kamata, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Istom presudom tuženice su obvezane tužiteljici naknaditi parnične troškove.

9.1. Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1540/14 od 17. lipnja 2014. ukinuta je prvostupanjska presuda od 28. listopada 2013. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna, te se ne može ispitati, s obzirom na to da se ne može zaključiti u kojem dijelu glavnog potraživanja tužiteljice je zahtjev odbijen i što predstavlja preostali odbijajući dio, a osim toga da je nejasno u kojem dijelu zatraženih kamata i dosuđenih kamata je tužbeni zahtjev odbijen. Stoga je navedena prvostupanjska presuda ukinuta te je naloženo sudu pozvati tužiteljicu da postavi tužbeni zahtjev na način da naznači što predstavlja razlika između zatražene glavnice od 121.858,92 kuna do iznosa od 277.068,91 kuna, kako bi se o tome moglo pravilno odlučiti. Nadalje, Županijski sud u Zagrebu je u navedenom ukidnom rješenju istaknuo da je, zbog otkaza kredita, tužiteljičina tražbina u cijelosti dospjela 26. travnja 1999. i da se od tada ne primjenjuju ugovorne odredbe o visini ugovorene stope redovne i zatezne kamate, već da se na dospjeli iznos glavnice i ugovorne kamate obračunava zakonska zatezna kamata.

10. U ponovljenom postupku, nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je 6. lipnja 2018. precizirala tužbeni zahtjev te je zatražila donošenje presude kojom će se naložiti podnositeljici i drugotuženici da joj solidarno isplate 97.354,73 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 42.382,33 kuna tekućom od 16. veljače 2010. do isplate, postavivši pritom i alternativne tužbene zahtjeve kojima je od podnositeljice i drugotuženice zatražila da joj solidarno isplate 60.840,72 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 42.985,49 kuna tekućom od 22. veljače 2002. do isplate, ili da joj isplate 44.037,30 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 44.019,97 kuna tekućom od 27. ožujka 1999. do isplate, a uz svaki postavljeni tužbeni zahtjev zatražila je i naknadu parničnih troškova.

10.1. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku mr. Ivanu Tkalecu utvrđeno je da je prosječna kamatna stopa koju su banke u to vrijeme ugovarale za tu vrstu kredita bila 10,62% godišnje (prema bazi dostupnih podataka o prosječnim moderiranim kamatnim stopama, koje podatke prikuplja, obrađuje i objavljuje Hrvatska narodna banka).

10.2. Financijskim vještačenjem provedenim po sudskom vještaku Zrinku Ručeviću utvrđeno je preostalo dugovanje po Ugovoru primjenom dopuštene kamatne stope te su iznosi dugovanja iskazani u kunama, na određene datume:

– na dan otkaza kredita 26. ožujka 1999. dug je iznosio 44.037,30 kuna, od čega je 17,33 kuna dospjela nepodmirena zatezna kamata i 44.019,97 kuna nepodmireni glavni dug,

– na dan obračuna prema izvatku iz poslovnih knjiga tužitelja 21. veljače 2002. dug je iznosio 60.840,72 kuna, od čega je 17.855,23 kuna dospjela nepodmirena zatezna kamata i 42.985,49 kuna nepodmireni glavni dug,

– na dan posljednje evidentirane uplate 15. veljače 2010. dug je iznosio 97.354,73 kuna, od čega je 54.972,40 kuna dospjela nepodmirena zatezna kamata, a 42.382,33 kuna nepodmireni glavni dug. Nadalje, na iznos od 42.382,33 kuna obračunava se daljnja zatezna kamata, za razdoblje od 16. veljače 2010. do konačne isplate.

11. Osporenom prvostupanjskom presudom prihvaćen je alternativno postavljen tužbeni zahtjev, te je naloženo podnositeljici i drugotuženici solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 44.037,30 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 44.019,97 kuna (nepodmirena glavnica potraživanja na dan otkaza kredita 26. ožujka 1999.) teče od 27. ožujka 2018. do isplate. Pritom kamata od 27. ožujka 1999. do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata (»Narodne novine« broj 76/96., 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet (5) postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim društvima izračunate za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za tri (3) postotna poena.

11.1. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda čitav iznos kredita iz ugovora je dospio na naplatu danom otkaza 26. ožujka 1999., od kada tužiteljica ima pravo na isplatu cjelokupno dospjelog, a neisplaćenog duga, i na isplatu zakonske zatezne kamate od tako utvrđenog dospijeća pa do isplate.

11.2. Prvostupanjski sud smatra da je ugovorna odredba koja se odnosi na stopu ugovorne kamate od 3,25% mjesečno ništava u skladu s člankom 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 53/91., 73/91., 111/93. – članak 646. Zakona o trgovačkim društvima, 3/94., 107/95. – članak 113. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima, 7/96., 91/96. – članak 394. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, 112/99.; u daljnjem tekstu: ZOO/91), jer je protivna moralu i prisilnim propisima (članak 399. stavak 2. ZOO-a/91) i zelenaška (članak 141. ZOO-a/91), s obzirom na to da se tužiteljica koristila stanjem nužde i teškim materijalnim stanjem drugog, da bi za sebe ugovorila korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je drugom dala ili se obvezala dati.

11.3. Prigovor tuženica, prema kojem se treba uračunati vrijednost založenih dionica, a potom izvršiti prijeboj vrijednosti kupljenih dionica, prvostupanjski sud smatrao je neosnovanim, zaključivši da tuženice, kao jamci, odgovaraju tužiteljici kao kreditoru jednako kao i glavni dužnik, na temelju Ugovora o kreditu, kojim je bilo ugovoreno da se vrijednost založenih dionica ne može prebiti s nepodmirenim dospjelim dugovanjem po osnovu odobrenog kredita. Osim toga, vrijednost založenih dionica predstavlja posebnu osnovu potraživanja, s obzirom na to da iz točke 2. Ugovora o kreditu proizlazi da su predmetne dionice bile predmetom Ugovora o zalogu koji nije predmet spora u ovoj pravnoj stvari, pa se u tom smislu ne mogu cijeniti navodi kojima se ukazuje na savjesnost, poštenje i ostala načela vezano za taj ugovor. Pored navedenog, prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da se prijeboj vrši između istovrsnih potraživanja, kako je propisano člankom 336. ZOO-a/91, o čemu nije riječ u konkretnom slučaju.

12. Drugostupanjski sud je u točki I. izreke osporene presude odbio kao neosnovane žalbe podnositeljice i drugotuženice, te je potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanoj točki I. i točki II. do iznosa od 10.312,50 kuna. U točki II. izreke osporene presude preinačena je prvostupanjska presuda u točki II. izreke na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.938,00 kuna.

12.1. Mjerodavni dio obrazloženja drugostupanjske presude glasi:

»Naime pravilan je stav i zaključak prvostupanjskog suda kako činjenica da su ugovorene kamate u navedenoj stopi ništetne ne predstavlja razlog da bi se cijeli ugovor o kreditu utvrdio ništetnim već da je tako ugovorene kamate valjalo zamijeniti kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi po kojoj su banke u RH u predmetnom razdoblju odobravale za istovjetne kredite, a koje je vještak u svom nalazu i mišljenju pravilno utvrdio u visini od 10,62% godišnje i o čemu se na jasan, nedvosmislen način očitovao i u svom usmenom izlaganju, radi čega je visina tražbine tužitelja koju je sud utvrdio na temelju tako provedenog vještačenja pravilno i valjano utvrđena. Isto predstavlja pravilnu primjenu odredbe čl. 105 Zakona o obveznim odnosima (‘Narodne novine’ br.: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), kojom je propisano da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez te odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda.

U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi o tome kako je provedeno vještačenje pogrešno kao i da na neosnovanost tužbenog zahtjeva ukazuje i činjenica da je tužitelj više puta preinačavao tužbeni zahtjev. Naime iz spisa proizlazi da je tužitelj više puta preinačavao tužbeni zahtjev na način da je iz iste činjenične i pravne osnove potraživao različite novčane iznose, a sve u skladu s provedenim vještačenjem, što predstavlja dopuštene preinake u smislu odredbe čl. 191 ZPP-a.

Također je pogrešan pravni stav tuženica da zakonska zatezna kamata ne može teći prije postavljanja alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva podneskom od 6.6.2018., budući da iz pravilno utvrđene činjenice da je ugovor o kreditu otkazan 26. ožujka 1994., proizlazi da je čitav iznos kredita iz ugovora tada dospio na naplatu i od tada tužitelj ima pravo na isplatu cjelokupno dospjelog a neisplaćenog duga i na isplatu zakonske zatezne kamate koje teku od tako utvrđenog dospijeća pa do isplate.

Žalbene navode koji se odnose na odnos tuženica i tužitelja, a koje se odnose na kupljene dionice ovaj sud nije cijenio budući da iste nisu odlučne u ovom sporu u kom tuženice kao jamci odgovaraju tužitelju kao kreditoru jednako kao i glavni dužnik, a temeljem citiranog ugovora o kreditu kojom je kako je to utvrdio i prvostupanjski sud je bilo ugovoreno da vrijednost založenih dionica se ne može prebiti sa nepodmirenim dospjelim dugovanjem po osnovu odobrenog kredita i isto predstavlja posebnu osnovu potraživanja budući da iz toč. 2. cit. ugovora o kreditu proizlazi da su predmetne dionice bile predmetom Ugovora o zalogu br. 305-304002 koji nije predmet spora u ovoj pravnoj stvari, pa se u tom smislu ne mogu cijeniti niti žalbeni navodi kojima se upire na savjesnost, poštenje, i ostalih načela a u odnosu na taj ugovor, i u tom smislu o istom je prvostupanjski sud dao valjano obrazloženje.

Tvrdnje tuženica kako dio plaćenog iznosa predstavlja preplaćene kamate nije osnovan budući da iz provedenog vještačenja proizlazi da je vještak plaćene iznose uzeo u obzir na način da je uplatama prvo smatrao podmirenim kamate, a nakon toga osnovicu.«

12.2. Žalbene navode koji se odnose na odluku o parničnim troškovima drugostupanjski sud je djelomično prihvatio te je preinačio prvostupanjsku presudu u točki II. izreke na način da je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom parničnih troškova u iznosu od 5.938,00 kuna. Mjerodavni dio obrazloženja glasi:

»Međutim djelomično su osnovani žalbeni navodi koji se odnose na odluku o troškovima postupka i to u smislu pogrešnog utvrđenja odlučnih činjenica. Naime kako iz stanja spisa proizlazi da je ovaj sud ukinuo prvostupanjsku presudu, rješenjem posl. br. Gž- 1540/14-2 od 7. lipnja 2014. iz razloga što je tužbeni zahtjev bio nevaljano postavljen na način da se o istom nije moglo raspravljati, to tužitelju nije bilo potrebno priznati parnični trošak za taj dio postupka, već isključivo nakon podnošenja valjanog zahtjeva tj. nakon 11. svibnja 2015., radi čega je odluku o trošku trebalo djelomično preinačiti i istom priznati parnični trošak sastava podneska od 11.5.2015. u visini od 100 bodova, pristup na ročište 10. lipnja 2015. od 100 bodova, ročišta 23.3.2016. od 50 bodova, podneska od 4.11.2016. od 25 bodova, ročišta od 9.12.2016. od 50 bodova, ročišta od 17.5.2017., 100 bodova, 14.6.2017. od 50 bodova, podneska od 31.7.2017. od 25 bodova, 20.11.2017. od 25 bodova, ročišta od 25.1.2018. od 100 bodova, te podnesak od 6.6.2018. od 100 bodova, ročište od 15. lipnja 2018. od 50 bodova te ročište za objavu od 50 bodova, sve sukladno Tbr. 8 toč. 1 i 3, Tbr. 9 toč. 1., 2. i 3., 5., Tarife, odnosno ukupno 825 bodova što s pripadajućim PDV-om čini novčani iznos od 10.312,50 kn, koje je tužitelju suprotno žalbenim navodima I tuženice valjalo priznati u cijelosti budući da je nakon pravilno postavljenog tužbenog zahtjeva sa istim uspio u cijelosti (čl. 154. st. 1 i čl. 155 ZPP-a).«

13. Podnositeljica je 31. siječnja 2019. protiv drugostupanjske presude podnijela reviziju na temelju članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. – članak 50. Zakona o arbitraži, 117/03., 88/05. – članak 129. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona, 2/07. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 84/08., 96/08. – odluka USRH broj: U-I-1569/2004 i dr., 123/08. – ispravak, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. – članak 145. Zakona o sudovima i 89/14. – odluka USRH broj: U-I-885/2013; u daljnjem tekstu: ZPP:53/91-89/14).

13.1. U reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude podnositeljica je postavila slijedeća pitanja:

»1. Je li ništetan ugovor o kreditu s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, te s obzirom na ugovorenu kamatnu stopu od 3,25% mjesečno, što godišnje iznosi 39%, i zatezne kamate u visini 3,26625% mjesečno (39,20% godišnje) na devizno potraživanje?

2. Je li ugovor o kreditu ništetan ako je ugovoren u stranoj valuti – DEM, u vrijeme kada to nije bilo moguće prema pozitivnim propisima?

3. Je li ugovor o kreditu ništetan, ako se založene dionice ne mogu prebiti s nepodmirenim dospjelim dugovanjem po osnovi odobrenog kredita, a koje predstavljaju gotovo 40% odobrenog kredita?

4. Je li se tužitelj bezrazložno obogatio, kada sam nije prebio i umanjio potraživanje za iznos založenih dionica prema ugovoru o kreditu od 12. siječnja 1998. i ugovoru o kupnji preferencijalnih dionica tužitelja od 7. siječnja 1998.?

5. Jesu li ugovori o kreditu i ugovori o kupnji dionica ništavni, jer su sačinjeni po unaprijed formuliranom standardnom ugovoru od strane tužitelja, ako su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizišlih iz tih ugovora iz ugovora?

6. Je li odluka o odmjeravanju i dosuđivanju parničnog troška sukladna vrijednosti predmeta spora i uspjehu u postupku?

7. Teče li zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od 27. ožujka 1990., ili tek od podneska tužitelja od 6. lipnja 2018., te nalaza i mišljenja aktuarskog vještaka koji je utvrdio naknadno preostali dug?«

14. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedopuštena revizija podnositeljice, s obrazloženjem da nijedno od postavljenih pitanja nije važno pitanje u smislu članka 382. stavka 2. ZPP-a:53/91-89/14, jer za postavljena pitanja nisu izneseni odgovarajući razlozi važnosti tih pitanja.

14.1. Mjerodavni dio obrazloženja rješenja Vrhovnog suda glasi:

»(...) Naime, ni u jednoj odluci na koju se ukazuje u reviziji, kako je naprijed navedeno, nije izneseno pravno shvaćanje vezano za:

– ništavost ugovora o kreditu s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, te s obzirom na ugovorenu kamatnu stopu od 3,25% mjesečno, i zatezne kamate u visini 3,26625% mjesečno (39,20% godišnje) na devizno potraživanje,

– ništavost ugovora o kreditu ako je kredit ugovoren u stranoj valuti – DEM, u vrijeme kada to nije bilo moguće prema pozitivnim propisima,

– ništavost ugovora o kreditu ako se založene dionice ne mogu prebiti s nepodmirenim dospjelim dugovanjem po osnovi odobrenog kredita, a koje predstavljaju gotovo 40% odobrenog kredita,

– je li se tužitelj bezrazložno obogatio, kada sam nije prebio i umanjio potraživanje za iznos založenih dionica prema ugovoru o kreditu od 12. siječnja 1998. i ugovoru o kupnji preferencijalnih dionica tužitelja od 7. siječnja 1998.,

– jesu li ugovori o kreditu i ugovori o kupnji dionica ništavni, jer su sačinjeni po unaprijed formuliranom standardnom ugovoru od strane tužitelja, ako su u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizišlih iz tih ugovora iz ugovora,

– je li odluka o odmjeravanju i dosuđivanju parničnog troška sukladna vrijednosti predmeta spora i uspjehu u postupku,

– teče li zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos od 27. ožujka 1990., ili tek od podneska tužitelja od 6. lipnja 2018., te nalaza i mišljenja aktuarskog vještaka koji je utvrdio naknadno preostali dug.

Osim toga sedmo pitanje vezano za početak zatezne kamate se odnosi isključivo na ovaj spor i ono kao takvo nije važno za pravilnu primjenu materijalnog prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni već isključivo za ovaj postupak.

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenost izvanredne revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U odnosu na šesto pitanje, koje se odnosi na odluku o troškovima postupka, ističe se da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2005. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem pravomoćna odluka o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.

Prema navedenom pravnom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka (jednako kao i odluka o troškovima postupka sadržana u presudi) nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a protiv kojeg je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova postupak niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispedencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom bilo presudom ili rješenjem.

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a reviziju I. tuženice i u odnosu na to pitanje valjalo odbaciti.«

14.2. U ovoj se odluci revizija iz članka 382. stavka 2. ZPP-a:53/91-89/14 označava kolokvijalnim pravnim izrazom: izvanredna revizija.

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

15. Podnositeljica u ustavnoj tužbi od 4. veljače 2019. ističe povredu ustavnih prava zajamčenih člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. Konvencije, a to obrazlaže navodeći da su osporene presude arbitrarne te ponavlja navode istaknute tijekom prvostupanjskog postupka i u žalbi protiv prvostupanjske presude.

Ističe da je, s obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da su ništave ugovorne odredbe o kamatama, trebalo cijeli Ugovor proglasiti ništavim. Nadalje, podnositeljica smatra da je cijeli Ugovor trebalo proglasiti ništavim zbog odredbe prema kojoj se glavni dug ima isplatiti u stranoj valuti, a također i zbog toga što je korisnica kredita bila prisiljena kupiti dionice tužitelja, koje se ne mogu prebiti s dospjelim nepodmirenim dugovanjem po Ugovoru.

Podnositeljica ističe da prvostupanjski sud nije smio dopustiti preinačenja tužbenog zahtjeva, jer ona nisu bila svrsishodna, a tuženice su se tim preinačenjima protivile. Imajući u vidu da je tužiteljica tijekom postupka više puta preinačila tužbeni zahtjev smanjujući iznos kojeg potražuje tužbom te u konačnici dosuđeni iznos, podnositeljica smatra da sudovi nisu smjeli tužiteljici dosuditi parnične troškove, već da je parnične troškove trebalo dosuditi tuženicama, jer su one u većem dijelu uspjele s tužbenim zahtjevom.

Ukazuje i na nepravilno zaračunate zakonske zatezne kamate te navodi da nisu mogle biti zaračunate od 27. ožujka 1999., na način kako je to određeno osporenim presudama, jer je tek vještačenjem utvrđeno koja je kamatna stopa bila dopuštena u vrijeme ugovornog odnosa pa bi, stoga, zakonske zatezne kamate mogle teći najranije od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, dakle od 6. lipnja 2018.

Podnositeljica tvrdi da su sudovi u konkretnom slučaju trebali primijeniti odredbe mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine« broj 96/03.) te ih tumačiti u duhu prava Europske unije, u skladu s odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Republike Hrvatske (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 14/01.).

Nadalje, podnositeljica prigovara da drugostupanjski sud nije odgovorio na njezine žalbene navode protiv prvostupanjske presude, čime joj je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku te pravo na djelotvorno pravno sredstvo.

Podnositeljica ističe da joj je osporenim presudama onemogućeno mirno uživanje vlasništva, jer će njezina imovina biti umanjena za presuđeni iznos glavnice, kamata i troškova parničnog postupka, što za nju predstavlja prekomjeran teret.

Također, u ustavnoj tužbi navodi da postupak traje izuzetno dugo i da stoga u konkretnom slučaju »ne može biti govora o suđenju u razumnom roku«.

Podnositeljica predlaže usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu.

15.1. U ustavnoj tužbi od 3. prosinca 2020. podnositeljica osporava rješenje Vrhovnog suda kojim je njezina revizija odbačena kao nedopuštena. Smatra da je rješenje Vrhovnog suda arbitrarno i da ne sadrži dostatno obrazloženje. Podnositeljica posebno osporava obrazloženje Vrhovnog suda u odnosu na pitanje parničnih troškova, ponavljajući prigovore koje je isticala u žalbi protiv prvostupanjske presude i u reviziji. Ističe da je, s obzirom na to da je tužiteljica tijekom postupka više puta preinačila tužbeni zahtjev te imajući u vidu konačno dosuđeni iznos, tužiteljica uspjela u sporu u manjem dijelu, pa da stoga sudovi nisu pravilno odmjerili parnične troškove u skladu s člankom 154. stavkom 2. ZPP-a:53/91-89/14. Smatra da joj je na navedeni način povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. Ustava i člankom 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.

15.2. Podnositeljica je ponovila navode iz podneska od 13. studenoga 2020., u kojem se žali na postupanje FINA-e (vidjeti točku 3.2. ovog obrazloženja).

15.3. Nadalje, podnositeljica je navela da joj je u konkretnom slučaju, u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku i trajao je osamnaest godina, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku te traži isplatu primjerene naknade u iznosu 35.000,00 kuna. Navodi da je 1. listopada 2020. podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i zahtjev za isplatu primjerene naknade, a da je Vrhovni sud rješenjem broj: Su-Gzp I-57/20-7 od 5. studenoga 2020. taj zahtjev odbio kao neosnovan s obrazloženjem da je u navedenom predmetu 6. listopada 2020. donesena odluka te da je spis 4. studenoga 2020. otpremljen s tog suda. Dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku razdvojen je od predmeta koji se vodi po zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku te je Vrhovni sud posebnim rješenjem broj: Su Gzp II-11/2020-2 od 29. listopada 2020. odbacio zahtjev kao nedopušten.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

A. U odnosu na točke I. i II. izreke odluke (meritum)

a. U odnosu na prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ocjenjivao je ustavnu tužbu podnositeljice s aspekta istaknute povrede članka 29. stavka 1. Ustava, koji u mjerodavnom dijelu glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama ...

(...)«

16.1. Ustavni sud ističe da je sadržaj ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava ograničen na jamstva pravičnog suđenja. Sukladno tome, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, Ustavni sud ispituje eventualno postojanje povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak, razmatran kao jedinstvena cjelina, bio vođen na način koji je podnositeljima osigurao pravično suđenje.

Ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava jamči i zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.

Ustavni sud ponavlja da kada je riječ o tumačenju i primjeni prava na konkretne slučajeve, Ustavni sud, u načelu, ne smije zamijeniti pravna stajališta nadležnih sudova svojima sve dok sudske odluke ne otkrivaju bilo kakvu arbitrarnost, a dostatno su obrazložene i, po potrebi, upućuju na relevantnu sudsku praksu. Njegova zadaća nije preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Jednako tako, u postupcima pokrenutim ustavnom tužbom Ustavni sud se, u pravilu, ne upušta u ispitivanje činjenica, jer njegova zadaća nije bavljenje pogreškama o činjenicama ili o pravu – osim ako i u mjeri u kojoj te pogreške mogu povrijediti ljudska prava i temeljene slobode zajamčene Ustavom. Ustavni sud u tom smislu svoje odluke zasniva na činjenicama utvrđenim u sudskom postupku, osim ako podnositelj ustavne tužbe ne iznese relevantne i dostatne razloge zbog kojih je od tog pravila potrebno odstupiti.

16.2. Primjenjujući navedeno pravilo na konkretan slučaj, u ovom ustavnosudskom postupku zadaća je Ustavnog suda bila utvrditi može li se način na koji je u konkretnom slučaju proveden parnični postupak, odnosno način na koji su sudovi obrazložili svoje odluke smatrati arbitrarnim, te je li takvim postupanjem povrijeđeno podnositeljici pravo na pravično suđenje (odlučivanje) zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

17. Ocjena je Ustavnog suda da su u spornoj pravnoj situaciji presuđivala tijela sudbene vlasti unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom. Iz pribavljenog spisa razvidno je da je prvostupanjski sud proveo dokazni postupak na način utvrđen mjerodavnim zakonskim odredbama, da je podnositeljica bila u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu, poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje i ulagati pravne lijekove.

U konkretnom slučaju drugostupanjski sud je potvrdio stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovorene kamate i primjeni prosječne kamatne stope koju su banke u to vrijeme ugovarale za tu vrstu kredita (10,62% godišnje) te po vještaku utvrđen iznos preostalog dugovanja.

18. Prema ocjeni Ustavnog suda, u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi navedeni su dostatni i relevantni razlozi za usvajanje tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu na ime dospjelog nepodmirenog duga po Ugovoru o kreditu od podnositeljice i drugotuženice, kao jamaca iz predmetnog ugovornog odnosa, nakon smrti glavnog dužnika, a u primjeni i tumačenju mjerodavnog prava nije utvrđena arbitrarnost ili samovoljnost.

b. U odnosu na odbačaj izvanredne revizije u dijelu koji se odnosi na meritum spora

19. Ustavni sud ocjenjivao je podnositeljičine prigovore arbitrarnog i neobrazloženog odbačaja revizije s aspekta prava na pristup sudu iz članka 29. stavka 1. Ustava koji u relevantnom dijelu glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud ... odluči o njegovim pravima i obvezama ...

(...)«

19.1. Ustavni sud ponavlja da članak 29. stavak 1. Ustava i članak 6. Konvencije između ostalog, osiguravaju svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o »pravu na sud«, kojemu je važan aspekt i pravo na pristup sudu. No, pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit »prava na sud« (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-2466/17 od 23. listopada 2019. /www.usud.hr/).

Zakonodavac je stoga u cilju osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava, ovlašten postupovnim odredbama ograničiti pravo na pristup revizijskom sudu i propisati uvjete dopuštenosti koji mogu biti stroži od onih za žalbu pred redovnim sudovima (usp. Zubac protiv Hrvatske, [Vv] br. 40160/12, § 82., presuda od 5. travnja 2018.). Međutim, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) »pretjerani formalizam« u tumačenju postupovnih odredbi i ocjena jesu li one u konkretnom slučaju ispunjene, može biti u suprotnosti sa zahtjevom osiguranja praktičnog i učinkovitog prava na pristup sudu i dovesti do povrede prava pojedinca na učinkovitu zaštitu suda.

Ocjena je li se u konkretnom slučaju radilo o pretjeranom formalizmu u pravilu ovisi o ispitivanju predmeta u cjelini i posebnim okolnostima predmeta (usp. Zubac, navedeno, §§ 97. – 98.). Između ostalog, ocjena će ponekad ovisiti o tome je li stranka postupila sukladno odredbama mjerodavnog postupovnog prava te je li u najvećoj mogućoj mjeri, svoje zahtjeve iznijela jasno, nedvosmisleno i u razumno strukturiranom obliku (usp. Jahnke i Lenoble protiv Francuske, br. 40490/98, odluka od 29. kolovoza 2000.). Primjerice, ESLJP nije našao povredu prava na pristup Vrhovnom sudu u predmetu podnositelja koji u izvanrednoj reviziji nisu ispoštovali mjerodavne postupovne odredbe te je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja samo pozivanje na relevantne zakonske odredbe, bez dodatnog obrazloženja, ne predstavlja pretjerani formalizam koji bi uključivao nerazumnu i posebno strogu primjenu postupovnih pravila ili na drugi način neopravdano ograničio njihovo pravo na pristup sudu (vidi Mrazović protiv Hrvatske, br. 25149/13, §§ 40. – 45., odluka od 17. prosinca 2019.).

S tim u vezi, Ustavni sud također podsjeća da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani interpretirati zakone. To se osobito tiče interpretacije zakonskih pravila postupovne naravi, kao što su pretpostavke za podnošenje pravnih lijekova. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci određene interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

20. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud ocijenio je da izvanredna revizija nije dopuštena pri čemu je obrazložio zašto se praksa na koju se podnositeljica pozivala ne može smatrati navođenjem razloga zbog kojih su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni slijedom čega njezina izvanredna revizija ne ispunjava zakonske uvjete dopuštenosti iz članka 382. stavka 2. ZPP-a:53/91-89/14. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da zaključak Vrhovnog suda o nedopuštenosti revizije nije predstavljao pretjerani formalizam koji bi uključivao nerazumnu i posebno strogu primjenu postupovnih pravila kojima se neopravdano ograničava pravo podnositeljice na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava (v. na primjer, odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-751/2020 od 16. srpnja 2020., t. 5. – 5.2. /www.usud.hr/).

c. U odnosu na odbačaj izvanredne revizije u dijelu koji se odnosi na troškove postupka

21. Ustavni sud utvrđuje da podnositeljica nije iznijela »vrlo ozbiljne, relevantne i dostatne razloge« koji bi mogli uvjeriti Ustavni sud da je u konkretnom slučaju potrebno odstupiti od stabilne prakse Vrhovnog suda da rješenje o troškovima postupka nije odluka protiv koje se može izjaviti revizija (v. odluke i rješenja Ustavnog suda brojevi: U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017., U-III-5038/2019 30. rujna 2021. /www.usud.hr/; suprotno za primjer razloga v. odluku Ustavnog suda broj: U-III-3401/2018 od 8. lipnja 2021. /www.usud.hr/)

d. Zaključno u odnosu na meritum

22. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljici, u konkretnom slučaju, nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

23. Ustavni sud utvrdio je da ostali prigovori podnositeljice vezani uz članke 18. i 48. Ustava, na način kako su postavljeni u ustavnoj tužbi te u mjeri u kojoj bi u okolnostima konkretnog slučaja osporene presude i rješenje mogli utjecati na ostvarivanje sadržaja tih ustavnih normi, ne upućuju na mogućnost povrede ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

24. Zbog izloženog, a na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.

25. Budući da je donošenjem odluke u ovom predmetu okončan postupak pred Ustavnim sudom, odlučeno je kao u točki II. izreke odluke.

B. U odnosu na točke III. i IV. izreke odluke (razumni rok)

26. U ustavnoj tužbi podnositeljica navodi da joj je trajanjem parničnog postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, te traži isplatu primjerene naknade u iznosu 35.000,00 kuna.

1) Pregled radnji u postupku

27. Investicijsko komercijalna štedionica d.d. Zagreb, kao ovrhovoditeljica, podnijela je 27. veljače 2002. Općinskom sudu u Zagrebu prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv prvoovršenice Marice Čačić, drugoovršenice Snežane Margetić, podnositeljice kao trećeovršenice, i četvrtoovršenice Nevenke Berić. Općinski sud u Zagrebu je 30. rujna 2002. donio rješenje o ovrsi broj: Ovrv-5275/02.

Četvrtoovršenica Nevenka Berić je 12. prosinca 2002. podnijela prigovor na rješenje o ovrsi te je sud zaključkom od 18. veljače 2003. u odnosu na nju razdvojio postupak.

Rješenjem od 18. veljače 2003. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi i ukinute su provedene radnje u odnosu na četvrtoovršenicu Nevenku Berić, te je odlučeno postupak provesti po pravilima parničnog postupka, kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

Podnositeljici je rješenje o ovrsi dostavljeno 22. rujna 2003. Podnositeljica je 30. rujna 2003. podnijela prigovor protiv rješenja o ovrsi te je sud rješenjem od 12. prosinca 2005. stavio izvan snage rješenje o ovrsi u odnosu na podnositeljicu, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

28. Dana 4. kolovoza 2006. osnovan je parnični spis broj: P-8822/06.

Prvo ročište je zakazano za 13. svibnja 2009., no isto je odgođeno.

Na ročištu održanom 18. lipnja 2009. započeo je dokazni postupak.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj: Gzp-153/09-5 od 21. listopada 2009. zahtjev četvrtoovršenice Nevenke Berić za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku ocijenjen je osnovanim te je određeno da je prvostupanjski sud dužan u predmetu broj: P-8822/06 donijeti meritornu odluku u roku od šest mjeseci od dana dostave tog rješenja.

Nakon toga na prvostupanjskom sudu provedeno je financijsko vještačenje te su održana tri ročišta (12. travnja 2012., 1. lipnja 2012. i 5. srpnja 2012.). Na posljednjem od navedena tri ročišta glavna rasprava je zaključena, no 11. siječnja 2013. rasprava je preotvorena radi potrebe provođenja dopunskog vještačenja.

Održana su još dva ročišta (13. veljače 2013. i 13. svibnja 2013.) te je 28. listopada 2013. donesena prvostupanjska presuda.

29. Drugostupanjskom presudom od 17. lipnja 2014. prvostupanjska presuda je ukinuta i postupak je vraćen na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, gdje je predmet dobio (novi) broj: P-6414/14.

Podneskom od 11. svibnja 2015. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev te je sud potom pribavljao od banaka podatke o tome koliko je iznosila prosječna kamatna stopa koju su banke u to vrijeme ugovarale za tu vrstu kredita. Održana su tri ročišta (23. ožujka 2016., 9. prosinca 2016. i 17. svibnja 2017.), a na posljednjem od navedena tri glavna je rasprava zaključena te je ročište za objavu presude zakazano za 14. lipnja 2017.

Međutim, na ročištu 14. lipnja 2017. glavna rasprava je preotvorena te je naloženo provođenje dopunskog financijskog vještačenja po drugom vještaku.

Nakon što je vještak 10. studenoga 2011. dostavio nalaz i mišljenje, na prvostupanjskom sudu održana su još tri ročišta (20. studenoga 2017., 25. siječnja 2018. i 15. lipnja 2018.).

Osporena prvostupanjska presuda donesena je 7. rujna 2018., a osporena drugostupanjska presuda 26. studenoga 2018.

30. Podnositeljica je protiv osporene drugostupanjske presude 31. siječnja 2019. podnijela izvanrednu reviziju te je spis 1. travnja 2019. dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja.

Podnositeljica je 1. listopada 2020., nakon podnošenja revizije, podnijela Vrhovnom sudu zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku i zahtjev za isplatu primjerene naknade.

Vrhovni sud je 6. listopada 2020. donio rješenje kojim se podnositeljičina revizija odbacuje kao nedopuštena. Podnositeljica je rješenje Vrhovnog suda od 6. listopada 2020. zaprimila putem odvjetnika 16. studenoga 2020.

2) Mjerodavno pravo

31. U rješenju broj: U-IIIVs-3669/2006 i dr. od 2. ožujka 2010. (»Narodne novine« broj 34/10.) Ustavni sud opisao je razvoj pravne zaštite ustavnog prava na suđenje u razumnom roku od trenutka njegovog uvođenja u hrvatski pravni sustav, stupanjem na snagu Promjene Ustava Republike Hrvatske 9. studenoga 2000. (»Narodne novine« broj 113/00.), do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (»Narodne novine« broj 153/09.).

U rješenju broj: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. (»Narodne novine« broj 8/15.) Ustavni sud opisao je i daljnji razvoj tog mehanizma pravne zaštite sve do 14. ožujka 2013. kada je stupio na snagu Zakon o sudovima (»Narodne novine« broj 28/13.; u daljnjem tekstu: ZoSud/13). U glavi VI. tog zakona pod nazivom »Zaštita prava na suđenje u razumnom roku« propisan je novi, drugačiji model zaštite prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na onaj koji je bio na snazi u ranijem zakonodavnom razdoblju.

Pregled pravnih sredstava za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku od 2002. do 2013. (stupanja na snagu ZoSud-a/13) Ustavni sud dao je u odluci broj: U-IIIA-1031/2014 od 27. travnja 2016. (»Narodne novine« broj 50/16.).

3) Dopuštenost ustavne tužbe

32. Sukladno stajalištu Ustavnog suda zauzetom u rješenju broj: U-IIIA-322/2014 od 23. prosinca 2014. (»Narodne novine« broj 8/15.), jedna od pretpostavki za dopuštenost ustavne tužbe podnesene na temelju članka 63. Ustavnog zakona jest ta da je podnositelj prethodno koristio dopušteno pravno sredstvo protiv nerazumne duljine postupka.

Vrhovni sud je rješenjem broj: Su-Gzp I-51/20-7 od 5. studenoga 2020. podnositeljičin zahtjev za suđenje u razumnom roku odbio kao neosnovan s obrazloženjem da je u navedenom predmetu 6. listopada 2020. donesena odluka te da je spis 4. studenoga 2020. otpremljen s tog suda.

Dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku razdvojen je od predmeta koji se vodi po zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku te je Vrhovni sud posebnim rješenjem broj: Su Gzp II-11/2020-2 od 29. listopada 2020. odbacio podnositeljičin zahtjev kao nedopušten.

U konkretnom slučaju podnositeljica je koristila pravno sredstvo koje joj je bilo na raspolaganju, stoga, Ustavni sud utvrđuje da je ustavna tužba u konkretnom slučaju dopuštena te će razmotriti njezinu osnovanost.

4) Osnovanost ustavne tužbe

33. Ustavni sud ponavlja da se razumnost duljine postupka uvijek mora procjenjivati u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja prema sljedećim kriterijima: složenosti predmeta, ponašanju podnositelja i nadležnih tijela te važnosti predmeta postupka za podnositelje.

a) Duljina sudskog postupka

34. U trenutku odlučivanja o ustavnoj tužbi postupak u ovoj parničnoj stvari je okončan rješenjem Vrhovnog suda broj: Rev 1505/2019-2 od 6. listopada 2020. Podnositeljici je rješenje Vrhovnog suda dostavljeno 16. studenoga 2020. putem odvjetnika.

35. Ustavni sud utvrdio je da je razmatrano razdoblje u konkretnom slučaju trajalo od 22. rujna 2003. (dan dostave rješenja o ovrsi podnositeljici) do 16. studenoga 2020. kada je podnositeljici dostavljeno rješenje Vrhovnog suda broj: Rev 1505/2019-2 od 6. listopada 2020.; dakle, sedamnaest (17) godina, jedan (1) mjesec i dvadeset i četiri (24) dana.

b) Složenost predmeta

36. Ustavni sud ocjenjuje da se u konkretnom slučaju radi o složenijem predmetu uzimajući u obzir brojnost vještačenja i bankovnih podataka prikupljenih tijekom dokaznog postupka.

c) Postupanje nadležnih sudova

37. Podnositeljica je prigovor protiv rješenja o ovrsi podnijela 30. rujna 2003., a predmet je iz ovršnog postupka upućen u parnični postupak u prosincu 2005. godine; dakle, nakon više od dvije godine od podnošenja prigovora. Prvo ročište u parničnom postupku održano je 13. svibnja 2009.; dakle, nakon tri i pol godine od upućivanja u parnicu.

Prvostupanjski postupak, koji se na prvostupanjskom sudu vodio pod brojem P-8822/06, trajao je skoro devet (9) godina (od upućivanja u parnicu 12. prosinca 2005. do donošenja prvostupanjske presude 28. listopada 2013.). U tom razdoblju održano je šest (6) ročišta, provedeno je financijsko vještačenje i dva dopunska vještačenja.

Drugostupanjska presuda donesena je 17. lipnja 2014. Ponovljeni postupak, nakon ukidne presude Županijskog suda u Zagrebu, koji se na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu vodio pod brojem P-6416/14, trajao je do donošenja osporene prvostupanjske presude (7. rujna 2018.) četiri (4) godine, dva (2) mjeseca i dvadeset i jedan (21) dan. U tom razdoblju održano je sedam (7) ročišta, pribavljeni su podaci od banaka, održano je financijsko vještačenje, ispitan je vještak na raspravi te je provedeno i dopunsko vještačenje.

Osporena drugostupanjska presuda donesena je 26. studenoga 2018.

Vrhovni sud donio je odluku o reviziji podnositeljice nakon jedne (1) godine, osam (8) mjeseci i šest (6) dana od podnošenja revizije.

Zaključno, Ustavni sud ocjenjuje da je postupak u svojoj ukupnosti trajao nerazumno dugo – od dostave rješenja o ovrsi podnositeljici do zaprimanja rješenja Vrhovnog suda postupak je trajao (od 22. rujna 2003. do 16. studenoga 2020.) sedamnaest (17) godina, jedan (1) mjesec i dvadeset i četiri (24) dana.

d) Ponašanje podnositeljice ustavne tužbe

38. Ustavni sud ocjenjuje da podnositeljica u razmatranom razdoblju nije pridonijela duljini trajanja postupka.

5) Ocjena Ustavnog suda

39. Ustavni sud utvrđuje da se postupak u razmatranom razdoblju vodio sedamnaest (17) godina, jedan (1) mjesec i dvadeset i četiri (24) dana.

Polazeći od toga da je ustavna tužba podnesena i zbog nerazumne duljine postupka, koji je ukupno trajao više od sedamnaest (17) godina, ocjena je Ustavnog suda da je podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na razumnu duljinu postupka, a koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

40. Ustavni sud utvrđuje visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

41. Utvrdivši da je ustavna tužba osnovana, u smislu članka 63. stavaka 1. i 3. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama III. i IV. izreke

C. U odnosu na točku V. izreke odluke (provedba rješenja Ustavnog suda o odgodi ovrhe)

42. Podnositeljica je 25. rujna 2019., u skladu s člankom 67. stavkom 2. Ustavnog zakona, podnijela prijedlog za odgodu ovrhe određene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1480/19 od 9. rujna 2019., donesenog na temelju pravomoćne i ovršne prvostupanjske presude potvrđene osporenom drugostupanjskom presudom.

43. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1480/19 od 9. rujna 2019. određena je ovrha pljenidbom na novčanim sredstvima podnositeljice, kao prvoovršenice, i Nevenke Berić, kao drugoovršenice, po svim računima i otvorenim novčanim sredstvima ovršenica u svim bankama te prijenosom radi naplate tražbine ovrhovoditelja.

44. Članak 67. stavak 2. Ustavnog zakona glasi:

»Članak 67.

(...)

Na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke, ako bi ovrha prouzročila podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije suprotna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta.«

45. Ustavni sud je rješenjem broj: U-III-3931/2019 od 19. svibnja 2020. prihvatio podnositeljičin prijedlog i privremeno, do donošenja odluke o ustavnoj tužbi podnositeljice podnesene u povodu drugostupanjske presude, odgodio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi od 9. rujna 2019. Navedeno rješenje Ustavnog suda stupilo je na snagu danom donošenja, a objavljeno u »Narodnim novinama« broj 79/20. od 10. srpnja 2020. Bitan dio obrazloženja navedenog rješenja glasi:

»7. Po ocjeni Ustavnog suda u konkretnom slučaju riječ je o pravno složenijoj problematici i o njoj nije moguće meritorno odlučiti bez spisa predmeta, koji se nalazi u revizijskom stadiju radi odlučivanja o reviziji podnositeljice podnesene protiv osporenih akata, a u ovom stupnju razmatranja u ustavnosudskom postupku nije moguće isključiti nastanak štete za podnositeljicu koja bi se teško mogla popraviti ako bi bio pokrenut postupak izvršenja osporene presude. Istodobno, odgoda ovrhe ne bi bila suprotna javnom interesu niti bi se njome nekome nanijela veća šteta.

S obzirom na to da odgoda ovrhe nije suprotna javnom interesu, niti bi se odgodom nekome nanijela veća šteta, te da bi ovrha podnositeljici mogla prouzročiti štetu koja bi se teško mogla popraviti, jer se određenom ovrhom plijeni podnositeljičina mirovina koja joj je jedini izvor prihoda, čime bi njezina egzistencija bila dovedena u pitanje, Ustavni sud je prihvatio prijedlog za odgodu ovrhe osporene drugostupanjske presude.

Ustavni sud ističe da je riječ o privremenoj odgodi pravnih učinaka osporene drugostupanjske presude koja traje do donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi. Ovo rješenje ni na koji način ne prejudicira odluku o ustavnoj tužbi.«

45.1. Općinski građanski sud u Zagrebu je podneskom broj: 31 Ovrpl-1480/19-20 od 3. srpnja 2020. dostavio FINA-i ovjerenu presliku rješenja Ustavnog suda od 19. svibnja 2020. Na podnesku nije vidljiv datum zaprimanja u FINA-i.

46. Punomoćnik podnositeljice je 4. studenoga 2020. FINA-i predao zahtjev za rješavanje upita, reklamacije i prigovora na postupanje nastalih u postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima, u kojem je naveo:

»Prema navodima moje stranke, protiv iste je ovoga mjeseca izvršena ovrha s naslova rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1480/19 od 9. 9. 2019., a čija provedba je odgođena rješenjem Ustavnog suda RH posl. br. U-III-3931/19 od 19. 5. 2020. g., koja odgoda traje sve do donošenja odluke Ustavnog suda o ustavnoj tužbi, a koju odluku je Općinski građanski sud dostavio Naslovu u privitku svoga dopisa od 3. 7. 2020. g.

Stoga se moli naslov da žurno preispita postupanje u ovoj pravnoj stvari, kako stranci ne bi nastala nenadoknadiva šteta i to provedbom ovrhe protivno cit. odluci o odgodi ovrhe Ustavnog suda RH, te da se izvrši povrat neosnovano ustegnutnog iznosa na račun ovršenika.«

47. Podneskom od 13. studenoga 2020. podnositeljica je obavijestila Ustavni sud da FINA protivno rješenju Ustavnog suda broj: U-III-3931/2019 od 19. svibnja 2020., i nadalje vrši zapljenu novčane tražbine po rješenju o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Ovr-1480/19 od 9. rujna 2019. (v. t. 3.2. obrazloženja ove odluke). Uz navedeni podnesak podnositeljica je priložila nedatirani odgovor FINA-e na njezin zahtjev, koji glasi:

»Poštovana, nastavno na Vaš prigovor, izvršena je naknadna provjera postupanja po predmetnoj osnovi OVR-1480/19, te Vas obavještavamo da nije bilo propusta u postupanju Fine. Predmetna osnova zaprimljena je u Finu dana 25.10.2019., te je ista do dana zaprimanja Rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3931/19, kojim se odgađa ovrha na prijedlog ovršenika, djelomično naplaćena. Fina je po Rješenju U-III-3931/19 postupila na način da se vrši zapljenu novčane tražbine po osnovi, ali zaplijenjena sredstva ne prenosi na račun ovrhovoditelja do daljnje odluke nadležnog suda.«

48. Člankom 65. Ovršnog zakona (»Narodne novine« broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20.), koji se odnosi na odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika u ovršnom postupku pred redovnim sudovima, u dijelu mjerodavnom za provedbu (sudskog) rješenja o odgodi ovrhe, propisano je:

»Odgoda ovrhe na prijedlog ovršenika

Članak 65.

(...)

(5) Za vrijeme odgode ovrhe neće se poduzimati radnje kojima se ona provodi.

(6) Iznimno od odredbe stavka 5. ovoga članka, u ovrsi radi naplate novčane tražbine i nakon donošenja rješenja o odgodi ovrhe provest će se radnje na temelju kojih ovrhovoditelj stječe založno pravo ili pravo namirenja na predmetu ovrhe. Na prijedlog ovrhovoditelja provest će se i procjena predmeta ovrhe.«

49. Provedba odluka Ustavnog suda regulirana je člankom 31. Ustavnog zakona, koji glasi:

»Članak 31.

(1) Odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

(2) Sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

(3) Vlada Republike Hrvatske osigurava preko tijela državne uprave provedbu odluka i rješenja Ustavnog suda.

(4) Ustavni sud može sam odrediti tijelo kojem povjerava provedbu svoje odluke, odnosno rješenja.

(5) Ustavni sud može odrediti način provedbe svoje odluke, odnosno rješenja.«

50. Uzimajući u obzir naprijed navedene činjenice i citirane zakonske odredbe Ustavni sud ističe da ne postoji znak jednakosti između odgode ovrhe koju svojim rješenjem odredi redovni sud i odgode ovrhe koju odredi Ustavni sud, čak ni u slučaju kada bi se obje odgode temeljile na jednakim razlozima za njihovo donošenje.

Navedena razlika proizlazi iz položaja Ustavnog suda u sustavu državne vlasti, osnovi za postupanje Ustavnog suda na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona, te iz članka 31. Ustavnog zakona, koji se odnosi na poštovanje i provedbu odluka i rješenja Ustavnog suda.

Slijedom navedenog, nakon objave rješenja Ustavnog suda broj: U-III-3931/2019 od 19. svibnja 2020. u »Narodnim novinama«, a najkasnije nakon što joj je Općinski građanski sud u Zagrebu dostavio navedeno rješenje, FINA je bila dužna postupiti po istom. Postupanje FINA-e, koje se sastoji u tome da vrši zapljenu novčane tražbine po osnovi, ali da zaplijenjena sredstva ne prenosi na račun ovrhovoditelja do daljnje odluke nadležnog suda, nije u skladu s rješenjem Ustavnog suda broj: U-III-3931/2019 od 19. svibnja 2020.

51. Stoga Ustavni sud smatra potrebnim o navedenom postupanju FINA-e obavijestiti Vladu Republike Hrvatske te upozoriti na dužnost osiguranja provedbe odluka i rješenja Ustavnog suda, a kako to proizlazi iz članka 31. stavka 3. Ustavnog zakona.

52. Objava ove odluke (točka VI. izreke) temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik
dr. sc. Miroslav Šeparović, v. r.