USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2828

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Aldo Radolović, predsjednik Vijeća, te suci Marko Babić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Duška Šarin i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo J. J. iz V. G. - I., kojeg zastupaju V. Lj. i Ž. V., odvjetnici u S., na sjednici održanoj 22. travnja 2009. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se:

– presuda Županijskog suda u Splitu broj: Gž-478/06 od 1. ožujka 2007. i

– presuda Općinskog suda u Imotskom broj: P-444/04 od 21. rujna 2005.

III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Imotskom na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-478/06 od 1. ožujka 2007., kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Imotskom broj: P-444/04 od 21. rujna 2005. godine.

Presudom Općinskog suda u Imotskom usvojen je tužbeni zahtjev i naloženo je brisanje upisa zemljišnoknjižnog stanja provedenog na temelju rješenja Općinskog suda u Imotskom broj: ZS-3/2001 od 2. ožujka 2001. godine, a kojim je upisano pravo vlasništva stana u zgradi sagrađenoj na č.z. 3392 (nova izmjera) – istovjetna č.z. 3080/6/5/4 i 4417 (stara izmjera), koji stan se nalazi na prvom katu u ulici B. B. 6, I., sastojeći od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, predsoblja, WC-a i lođe, kojem pripada i drvarnica, ukupne površine 58,40 m2 i koji stan je upisan u broj poduloška PU 57 k.o. I.-G.

Prema navedenom zemljišnoknjižnom stanju (čije brisanje je naloženo) podnositelj je upisan kao vlasnik predmetnog stana, a nakon izvršenog brisanja istodobno se u odnosu na predmetni stan nalaže i upis prava vlasništva u korist tužiteljice D. J. iz V.-P.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenim presudama, zbog pogrešno protumačenog i primijenjenog mjerodavnog materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Ponavljajući navode koje je isticao tijekom postupka koji je prethodio ustavnosudskom, podnositelj u bitnome smatra da su nadležni nižestupanjski sudovi svoje presude utemeljili na pogrešnom tumačenju i primjeni članaka 122, 123. i 124. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine« broj 91196., 68198., 137199., 22100., 73100., 114101., 79106. i 141106.), i članku 8. Zakona o zemljišnim knjigama (»Narodne novine« broj 91196., 68198., 137199., 114101. i 100104.).

Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporenu presudu Županijskog suda u Splitu i presudu Općinskog suda u Imotskom, te predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete temeljem članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja, povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Iz spisa Općinskog suda u Imotskom broj: P-444/04 razvidno je da je tužiteljica 21. travnja 2004. godine podnijela tužbu radi brisanja prava vlasništva podnositelja na spornom stanu. U odgovoru na tužbu podnositelj je, između ostalog istaknuo da je tužiteljica brisovnu tužbu podnijela nakon proteka roka od 3 godine od 1. ožujka 2001. godine, kada je podnositelj zatražio uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, a koji rok je propisan člankom 129. stavkom 2. alinejom 2. Zakona o zemljišnim knjigama.

Stan u I., B. B. 6 podnositelj je kupio od A. J. i A. J. na temelju Ugovora o kupoprodaji zaključenog i ovjerenog od strane javnog bilježnika 12. veljače 2001. godine.

Rješenje kojim se na temelju molbe podnositelja dopušta provedba naznačenog Ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama i upis vlasništva podnositelja na predmetnom stanu, Općinski sud u Imotskom donio je 2. ožujka 2001. godine pod brojem: broj: ZS-3/2001.

Općinski sud u Imotskom, u obrazloženju presude broj: P-444/04 od 21. rujna 2005. godine kojom je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev i naložio brisanje zemljišnoknjižnog stanja u korist tužiteljice, utvrđuje da je sporni stan prije zaključenja navedenog Ugovora o kupoprodaji od 12. veljače 2001. godine (između podnositelja kao kupca i A. i A. J. kao prodavatelja) tužiteljica stekla u vlasništvo na temelju činjenica utvrđenih u predmetu vođenom kod istog suda pod brojem: P-361/01 i presude donesene 12. rujna 2001. godine (potvrđene presudom i rješenjem Županijskog suda u Splitu broj: Gž-624/02 od 31. listopada 2003. godine).

Prijedlog za provedbu presude Općinskog suda u Imotskom broj: P-361/01 od 12. rujna 2001. godine i uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu, tužiteljica D. J. podnijela je 5. ožujka 2004. godine, ali je njezin prijedlog odbijen iz razloga što je u zemljišnim knjigama kao vlasnik tog stana (na temelju rješenja broj: ZS-3/2001 od 2. ožujka 2001. godine) već bio upisan podnositelj.

Stajalište je prvostupanjskog suda da je podnositelj u trenutku zaključenja Ugovora o kupoprodaji od 12. veljače 2001. godine imao saznanja za postojanje parnice koja se u pogledu spornog stana vodila između D. J. (tužiteljice u predmetnom parničnom postupku) i A. i A. J. (prodavatelja spornog stana), te da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kupoprodaji od 12. veljače 2001. godine podnositelj postupao nesavjesno jer je znao da su stan koji kupuje prodavatelji već ranije otuđili u korist tužiteljice.

U pogledu istaknutog prigovora podnositelja kao tuženog - o proteku prekluzivnog roka za podnošenje brisovne tužbe, prvostupanjski sud nije se očitovao.

Protiv navedene prvostupanjske presude podnositelj izjavljuje žalbu u kojoj između ostalog ponovno ukazuje na prekluzivni rok koji je za podnošenje brisovne tužbe propisan člankom 129. stavkom 2. alinejom 2. Zakona o zemljišnim knjigama.

Drugostupanjski sud potvrdio je činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda, a u obrazloženju svoje presude između ostalog istaknuo: »U ovom konkretnom slučaju pravilno je stanovište prvostupanjskog suda da je tuženik znao za okolnost da su A. i A. J. predmetni stan ugovorom dali tužiteljici i da je glede toga stana upravo u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji predmetni stan bio u sporu izmedu tužiteljice i A. i A. J. Takvo stanovište pravilno prvostupanjski sud temelji na dokazima provedenim u postupku i okolnosti da se radi o osobama (tužiteljice, tuženik i A. i A. J.) koji su istog prezimena i koji stanuju u neposrednoj blizini. Iz tih okolnosti osnovano sud u prvom stupnju zaključuje da je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati u to da A. i A. J. nisu biti stvarni vlasnici navedenog stana u to vrijeme, bez obzira što su u zemljišnim knjigama bili upisani kao vlasnici. U takvom slučaju načelo povjerenja u zemljišne knjige iz čl. 124. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i red prvenstva upisa iz čl. 45. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama nisu relevantni, jer nesavjesnost stjecatelja predstavlja razlog nevaljanog upisa u zemljišne knjige bez obzira je li pravni posao na temelju kojeg se traži upis u zemljišne knjige na snazi.«

Odbijajući žalbu podnositelja u cijelosti, Županijski sud u Splitu također se nije očitovao o istaknutom prigovoru proteka prekluzivnog roka za podnošenje brisovne tužbe.

5. Polazeći od navoda podnositelja (o pogrešnom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava), ustavna tužba razmotrena je s aspekta eventualne povrede zajamčene jednakosti sviju pred zakonom, propisane člankom 14. stavkom 2. Ustava.

5.1. U konkretnom slučaju Ustavni sud pošao je od sljedećih mjerodavnih zakonskih odredbi:

Članaka 122., 123. i 124. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji glase:

Članak 122.

(1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.

(2) Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.

(3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Članak 123.

(1) Stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekao od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti.

(2) brisanje upisa iz stavka 1. ovoga članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kada je bio zatražen prednikov upis; ali onaj tko je o neistinitom prednikovu upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od dana isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na temelju njega ishodili daljnje upise u zemljišnu knjigu.

Članak 124.

(1) Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuda prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.

Članaka 8. i 129. stavaka 1. i 2. Zakona o zemljišnim knjigama koji glase:

Članak 8.

(1) Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.

(2) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.

(3) Stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

(4) Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo postupajući s povjerenjem u potpunost zemljišne knjige, stekla ga je neopterećeno teretima koji nisu biti upisani u času kad je zatražen upis niti je tada iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako je zakonom drukčije određeno.

(5) Osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišne knjige uživa zaštitu svoga povjerenja utoliko što joj nitko neće moći osporavati valjanost njezina stjecanja zbog nevaljanosti prednikova upisa nakon što proteknu rokovi u kojima bi se po ovom Zakonu mogla podnijeti tužba radi brisanja uknjižbe njezina prednika.

Članak 129.

(1) Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim:

– ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno

– ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od kad je ta uknjižba bila zatražena.

5.2. Polazeći od činjenica utvrdenih u parničnom postupku i navedenih u točki 4. obrazloženja ove odluke, te imajući u vidu zakonske odredbe kojima je uređeno stjecanje prava vlasništva nekretnine na temelju povjerenja u zemljišne knjige, Ustavni sud utvrđuje da su u konkretnom slučaju sudovi propustili zaštititi stjecanje prava vlasništva podnositelja na predmetnom stanu, a na temelju povjerenja u zemljišne knjige, čime su povrijedili podnositeljevo ustavno pravo jednakosti pred zakonom iz članka 14. stavka 2. Ustava.

Stajalište je Ustavnog suda da su osnovanosti navoda iz tužbe tužiteljice, u konkretnom slučaju, nadležni nižestupanjski sudovi trebali ocijeniti u odnosu na normativni sadržaj odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o zemljišnim knjigama, citiranih u točki 5.1. obrazloženja ove odluke.

Navedeno iz razloga što će se, u odnosu na poštenog stjecatelja koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u valjanost upisa vlasništva provedenog u korist npr. prodavatelja, smatrati da je vlasnik nekretnine upravo ona osoba koja je kao vlasnik nekretnine upisana u zemljišnu knjigu. Ako su dakle ispunjene pretpostavke iz članaka 122. i 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pošteni stjecatelj steći će tada na temelju povjerenja u zemljišne knjige vlasništvo nekretnine.

Slijedom iznijetog, Ustavni sud napominje da je u parničnom postupku trebalo utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine na temelju povjerenja u zemljišne knjige, u smislu odredaba članaka 122. stavka 2. i 123. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Kako su sudovi (zauzevši neprihvatljivo stajalište da u konkretnom slučaju ne može doći do primjene propisa o stjecanju prava vlasništva na temelju navedenog zemljišnoknjižnog načela), propustili utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za podnositeljevo stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine na temelju povjerenja u zemljišne knjige, to su osporenim presudama povrijedili njegovo ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava (jednakost pred zakonom u materijalnopravnom smislu).

Stajališta sudova izražena osporenim odlukama ovaj Sud smatra pravno neodrživima, jer narušavanje povjerenja u zemljišne knjige, kao temeljnog načela zemljišnoknjižnog prava, dovodi do narušavanja načela pravne sigurnosti i povjerenja u pravni poredak Republike Hrvatske, a među stranke ugovornih odnosa unosi pravnu neizvjesnost, te nesigurnost i nepovjerenje u pravni promet, što je suprotno načelu vladavine prava, kao jednoj od najviših vrednota ustavnopravnog poretka Republike Hrvatske.

5.3. Podredno, Ustavni sud ukazuje i na sljedeće.

Članak 224. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisuje da su izvanknjižni nositelji stvarnih prava dužni do 1. siječnja 2007. godine pokrenuti postupak za upis stvarnih prava glede nekretnina u zemljišne knjige. To međutim ne predstavlja nikakvu odgodu primjene načela povjerenja (pouzdanja) u zemljišne knjige.

Odredba sama po sebi upućuje na zaključak da jeste i ostaje jedino relevantno ono što je upisano u zemljišnoj knjizi i to je samo poziv vlasnicima koji svoje stvarno pravo još nisu upisali da to što prije učine.

6. Ustavni sud je ustavnu tužbu razmatrao sa stajališta članka 29. stavka 1. Ustava, kojim se jamči pravično suđenje. Sadržaj tog ustavnog prava ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje, odnosno je li tijekom postupka pred nadležnim sudom počinjena povreda takvog značaja da postupak kao jednu cjelinu čini nepravičnim za podnositelja. Pri tome neće svaka postupovna povreda dovesti do povrede ustavnog prava na pravično suđenje, već će to biti samo ona povreda koja je takvog značaja da podnositelju ugrožava pravo na pravično suđenje.

Za ovaj ustavnosudski postupak relevantna je činjenica da je podnositelj prigovor prekluzije isticao u odgovoru na tužbu, te ga je ponavljao i u žalbi, a niti jedan od nadležnih nižestupanjskih sudova o tom prigovoru nije se očitovao u svojim presudama. Zanemarena je, dakle, činjenica na koju je podnositelj tijekom postupka upozoravao, činjenica da je odredbom članka 129. stavka 2. alineje 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisan rok u kojem se tužba za brisanje upisa može podnijeti.

Ocjena sudova o tome je li tužba tužiteljice podnijeti u tom roku iIi izvan njega, od neposrednog je značaja za odlučivanje o pravima i obvezama podnositelja u konkretnom sporu.

S obzirom na navedeno, Ustavni sud utvrđuje da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, bio vođen na način koji ne udovoljava zahtjevima ustavnog jamstva na pravično suđenje, te je rezultirao povredom ustavnog prava propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava.

7. Slijedom navedenog, na temelju članaka 74. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I, II i III izreke.

8. Odluka o objavi (točka IV izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1830/2007
Zagreb, 22. travnja 2009.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Aldo Radolović, v. r.