USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2097

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Snježana Bagić, Slavica Banić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), na sjednici održanoj 19. srpnja 2012. donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom sljedećih odredaba Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 80/11.):

– članka 4., članka 6., članka 7., članka 11. stavaka 3. i 4., članka 17., članka 18. stavka 3., članka 26. stavka 2., članka 38. stavka 2. točke 3., članka 45. stavka 1. točke 3., članka 64. stavka 1. točke 1. i 8., članka 67. stavka 2., članka 70. stavka 4., članka 74., članka 83. stavka 1., članka 87. stavka 5., članka 98. stavaka 2., 5. i 6., članka 108. stavaka 1. i 3., članka 109., članka 112. stavka 1., stavka 2. prva rečenica i stavaka 3., 4. i 5., članka 118., članka 123. stavka 1. točke 4., članka 125. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 127. stavka 2., članka 129. stavka 2., članka 133. stavaka 1., 2., 3. i 4., članka 141. stavaka 3., 4. i 5., članka 184. stavka 3., članka 186. stavka 3., članka 187. stavaka 3. i 5., članka 188. stavka 1., članka 189. stavka 2., članka 190., članka 191. stavka 3., članka 202. stavaka 9. i 33., članka 206. stavka 5., članka 208. stavka 4., članka 214. stavka 1., članka 216. stavaka 1. i 2., članka 218. stavka 1., članka 219. stavka 1., članka 222. stavka 2., članka 225. stavka 3., članka 230. stavaka 1. i 2., članka 239., članka 242. stavaka 1. i 3., članka 243. stavka 1., članka 244., članka 245. stavaka 1. i 2., članka 251. stavaka 2. i 4., članka 252. stavka 3., članka 257. stavka 1., članka 260. stavka 1., članka 262. stavka 1. točaka 3. i 4., stavka 2. točke 1. i stavaka 4. i 5., članka 263., članka 265. stavaka 2. i 5., članka 266., članka 271. stavka 1., članka 273. stavka 3., članka 274., članka 281., članka 283., članka 285. stavka 4., članka 289. stavaka 3. i 6., članka 292. stavka 3., članka 295. stavaka 1., 3., 4. i 9., članka 297. stavka 5., članka 301. stavaka 4., 6. i 7., članka 309. stavka 2., članka 311. stavka 2., članka 325. stavka 2., članka 326. stavaka 4. i 5., članka 332. stavaka 4. i 7., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 1. točaka 2. i 3., članka 335. stavaka 1., 4. i 6., članka 336. stavka 1., članka 337. stavaka 4., 5. i 7., članka 338. stavaka 2., 3. i 4., članka 339., članka 340., članka 342. stavka 1. točke 1., članka 344. stavka 3., članka 345. stavka 1., članka 349. stavaka 2. i 4., članka 355., članka 365. stavka 2., članka 366. stavka 5., članka 367. stavka 3., članka 370. stavka 2., članka 376. stavka 2., članka 379., članka 383. stavka 2., članka 395. stavka 1., članka 396. stavka 3., članka 402. stavka 4., članka 404. stavka 3., članka 422. stavka 2., članka 423. stavka 5., članka 440. stavka 1., članka 462. stavka 1., članka 475., članka 477., članka 486., članka 498. stavka 5., članka 509., članka 517. stavka 1. točke 2., članka 521., članka 526. stavaka 2. i 4., članka 531. stavka 1., članka 533. stavka 3., članka 534. stavka 1., članka 535. stavaka 2. i 3., članka 539., članka 540. stavka 1., članka 541. stavka 2., članka 556. stavka 1., članka 564. stavka 5. i članka 575.

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

III. Ovo rješenje objavit će se u istom broju »Narodnih novina« u kojem će biti objavljena odluka broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) donio je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 15. prosinca 2008. Za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.) taj je zakon stupio na snagu 1. srpnja 2009. Za sva ostala kaznena djela taj je zakon stupio na snagu 1. rujna 2011. Do danas je dva puta izmijenjen i dopunjen (»Narodne novine« broj 76/09. i 80/11.).

U ovom ustavnosudskom postupku razmatra se zakonski tekst koji je na snazi od 21. srpnja 2011., a koji je sadržan u pročišćenom tekstu Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 121/11.).

2. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti više članaka Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.) i više članaka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.) podnijeli su:

– Odvjetničko društvo Nobilo i dr. iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-602/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 11. veljače 2009.),

– odvjetnice Jasna Novak i Višnja Drenški Lasan (u daljnjem tekstu: predlagateljice Novak i Drenški Lasan) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-18153/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 18. rujna 2009.),

– odvjetnik Zrinko Zrilić iz Zadra (prijedlog broj: U-I-448/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 3. veljače 2009. i prijedlog broj: U-I-1710/2009 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 10. travnja 2009.),

– odvjetnica mr. sc. Laura Valković iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-5813/2010 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 5. studenoga 2010.),

– Igor Rzaunek (u daljnjem tekstu: predlagatelj Rzaunek) iz Zagreba (prijedlog broj: U-I-2871/2011 koji je zaprimljen u Ustavnom sudu 2. lipnja 2011.).

O predmetima broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009 i U-I-5813/2010 odlučeno je odlukom broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012.

2.1. U tijeku rada na predmetima zaključeno je da se svi prijedlozi objedine i o njima zajednički odluči u jednom ustavnosudskom postupku, pri čemu će se zbog opsežnosti osporenih odredaba odluka donijeti odvojeno od rješenja, ali će oba akta biti objavljena u istom broju »Narodnih novina«.

Kad se u ovom rješenju poziva na odluku broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I-18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012. Ustavni sud koristi kraticu: odluka broj: U-I-448/2009 i dr., u odgovarajućem padežu.

3. Bez prijelaznih i završnih odredaba Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09. i 89/11.) ima ukupno 569 članaka. Predlagatelji su osporili suglasnost s Ustavom više od 150 članaka odnosno njihovih pojedinih stavaka, točaka ili rečenica ili dijelova rečenica unutar pojedinih stavaka.

3.1. Zbog izrazite složenosti i osobitih obilježja kaznenog procesnog zakonodavstva te mnogobrojnih osporenih odredaba ZKP-a predsjednica Ustavnog suda imenovala je na prijedlog suca izvjestitelja radnu skupinu od četiriju sudaca i triju ustavnosudskih savjetnika za obradu predmeta i periodično izvješćivanje sjednice Ustavnog suda o radnjama provedenim u pripremnom dijelu ustavnosudskog postupka.

4. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je očitovanje o podnesenim prijedlozima od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravosuđa). Ministarstvo pravosuđa dostavilo je 16. prosinca 2009. pisano očitovanje klasa: 703-01/09-01/342, urbroj: 514-05-02-01-01/09-2 od 10. prosinca 2009.

4.1. Na temelju članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske Ustavni sud zatražio je 5. srpnja 2012. od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) statističke podatke o radu državnih odvjetništava i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (u daljnjem tekstu: USKOK) u prethodnom postupku od 1. rujna 2011., to jest od stupanja na snagu Zakona o kaznenom postupku za sva kaznena djela. DORH je te podatke dostavio u pisanom dopisu broj: A-283/12 od 6. srpnja 2012.

5. Ustavni sud zatražio je i dobio stručna mišljenja o podnesenim prijedlozima od prof. dr. sc. Zlate Đurđević (Pravni fakultet u Zagrebu), prof. dr. sc. Berislava Pavišića (Pravni fakultet u Rijeci) i prof. dr. sc. Gorana Tomaševića (Pravni fakultet u Splitu). Zatraženo je i stručno mišljenje prof. dr. sc. Vladimira Ljubanovića (Pravni fakultet u Osijeku) koji ga nije dostavio. Dostavljena stručna mišljenja smatraju se sastavnim dijelom ustavnosudskog spisa.

6. U ovom rješenju koriste se sljedeće kratice za zakone, međunarodne ugovore i njihova tijela:

– Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst): Ustavni zakon;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02., 62/03. i 115/06.): ZKP/97;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08.): ZKP/08;

– Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 76/09.), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2009.: ZID ZKP/09;

– Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 80/11.), koji je stupio na snagu 21. srpnja 2011.: ZID ZKP/11;

– Zakon o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/11. i 121/11. – pročišćeni tekst): ZKP;

– Zakon o državnom odvjetništvu (»Narodne novine« broj 76/09., 153/09, 116/10., 145/10., 57/11. i 130/11.): ZODO;

– Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (»Narodne novine« broj 76/09., 116/10., 145/10. i 57/11.): ZUSKOK;

– Kazneni zakon (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98. – ispravak, 129/00., 51/01., 111/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 125/11.): KZ;

– Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.): Konvencija;

– Europski sud za ljudska prava: Europski sud;

– Europska komisija za ljudska prava: Europska komisija.

II. MJERODAVNO PRAVO

1.) Ustav Republike Hrvatske

7. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Ustava:

»Članak 3.

(...) sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova ... poštovanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, vladavina prava ... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

»Članak 5.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.

Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštovati pravni poredak Republike Hrvatske.«

»Članak 14.

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

Svi su pred zakonom jednaki.«

»Članak 16.

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«

»Članak 17.

(...)

Niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi ovoga Ustava o pravu na život, zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi.«

»Članak 18.

Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.«

»Članak 21.

Svako ljudsko biće ima pravo na život.

(...)«

»Članak 22.

Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.

Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.«

»Članak 23.

Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.«

»Članak 24.

Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pismenoga, sudbenog i na zakonu utemeljenog naloga. Takav nalog mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja slobode.

Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Uhićena osoba mora odmah na način njoj razumljiv biti obaviještena o razlozima uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom.

Svaka se osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu, koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode.«

»Članak 25.

Sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštovati njegovo dostojanstvo.

Tko je god pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.

Pritvorenik se, uz zakonsko jamstvo, može pustiti da se brani sa slobode.

Svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku.«

»Članak 27.

Odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.«

»Članak 28.

Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.«

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:

– da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete,

– da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu obrane,

– na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem, i s tim pravom mora biti upoznat,

– da se brani sâm ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom,

– da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu,

– da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe,

– na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.

Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.

Dokazi pribavljeni na nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku.

Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.«

»Članak 30.

Kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.«

»Članak 34.

Dom je nepovrediv.

Samo sud može obrazloženim pismenim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži.

Pravo je stanara da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi doma ili drugoga prostora.

U skladu s uvjetima što ih predviđa zakon, redarstvene vlasti mogu i bez sudskog naloga ili privole držatelja stana ući u dom ili prostorije te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka, ako je to neophodno radi izvršenja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela odnosno otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega.

Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u nazočnosti svjedoka.«

»Članak 35.

Svakomu se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.«

»Članak 36.

Sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja zajamčena je i nepovrediva.

Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za zaštitu sigurnosti države ili provedbu kaznenog postupka.«

2.) Konvencija

8. Za ocjenu osnovanosti prijedloga mjerodavni su sljedeći članci Konvencije:

»Članak 2.

Pravo na život

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života ...

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovog članka lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna:

a) pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja;

b) pri zakonitom uhićenju ili pri sprečavanju bijega osobe zakonito lišene slobode;

c) radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.«

»Članak 3.

Zabrana mučenja

Nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.«

»Članak 5.

Pravo na slobodu i sigurnost

1. Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:

a) ako je zatvoren u skladu sa zakonom nakon presude nadležnog suda;

b) ako je zakonito uhićen ili pritvoren zbog nepoštovanja zakonitog sudskog naloga radi osiguranja izvršenja neke zakonom propisane obveze;

c) ako je zakonito uhićen ili pritvoren radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja;

d) ako se radi o zakonitom zatvaranju maloljetnika radi izricanja odgojne mjere nadzora ili o njegovu zakonitom pritvoru radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti;

e) ako se radi o zakonitom lišenju slobode osoba radi sprečavanja širenja zaraznih bolesti, o pritvaranju umobolnika, alkoholičara, ovisnika o drogi ili skitnica;

f) ako se radi o zakonitom uhićenju ili pritvoru neke osobe kako bi je se spriječilo da neovlašteno uđe u zemlju ili osobe protiv koje je u tijeku postupak protjerivanja ili izručenja.

2. Svatko tko je uhićen mora u najkraćem roku biti obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima toga uhićenja i o svakoj optužbi protiv sebe.

3. Svatko uhićen ili pritvoren u uvjetima predviđenim stavkom 1.c) ovoga članka mora se u najkraćem roku izvesti pred suca, ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti, i ima pravo u razumnom roku biti suđen ili pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati davanjem jamstva da će ta osoba pristupiti suđenju.

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovu puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

5. Svatko tko je žrtva uhićenja ili pritvaranja suprotno odredbama ovoga članka ima izvršivo pravo na odštetu.«

»Članak 6.

Pravo na pošteno suđenje

1. Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno, ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

2. Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom.

3. Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima optužbe koja se podiže protiv njega;

b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;

c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde;

d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisutnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;

e) besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.«

»Članak 8.

Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života

1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

2. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.«

»Članak 13.

Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju kad su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.«

3.) Ostalo međunarodno i domaće pravo

9. Ostalo međunarodno i nacionalno pravo mjerodavno za ocjenu osnovanosti prijedloga predlagatelja navodi se na odgovarajućim mjestima u obrazloženju ovog rješenja.

III. OCJENA USTAVNOG SUDA (POJEDINAČNE ODREDBE ZKP-a SUGLASNE S USTAVOM)

1.) Prvi dio, Opće odredbe, Glava I. Uvodne odredbe (članci 1. – 18.)

10. Ustavni sud uvodno naglašava da u ovom rješenju predistražni i istražni postupak i sudski kazneni postupak, kad ih promatra kao jedinstvenu cjelinu, skraćeno naziva: kazneni proces (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

U glavi I. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4., članka 6., članka 7., članka 11. stavaka 3. i 4., članka 17. i članka 18. stavka 3. ZKP-a.

1.1.) Članak 4.

11. Osporeni članak glasi:

»Članak 4.

(1) Sud, stranci i branitelju osigurava jednake mogućnosti dokazivanja na raspravi u skladu s ovim Zakonom.

(2) Sud i državna tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku s jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist.

(3) Državno odvjetništvo, istražitelj i policija neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Ta tijela su dužna s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika.«

12. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredba članka 4 ZKP-a protivna je članku 29 Ustava Republike Hrvatske, ali i članku 6 ECHR jer ista propisuje jednake mogućnosti dokazivanja strankama i branitelju tek u fazi glavne rasprave i to od strane suda. Jednakost oružja nije zagarantirana u tijeku postupka pred državnim odvjetnikom niti u tijeku postupka provođenja državnoodvjetničke istrage.«

13. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi:

»Čl. 4. ZKP uređuje jednakost oružja ili sredstava (equality of arms). Jednakost sredstava je prije svega dio 'unutarnjih', neartikuliranih jamstava kaznenog postupka koja, prožima članak 6. Konvencije u cjelini. Odredba o pravu pozivanja i ispitivanja svjedoka (the right to examine witnesses) specifična je i načelno vrijedi samo za kazneni postupak, ali ESLJP uzima da je njeno ostvarenje moguće i izvan toga. Konvencija predviđa pravo ispitivanja svjedoka optužbe te pravo pozivanja i ispitivanja svjedoka obrane pod jednakim uvjetima kao i svjedoka optužbe. No, to pravo nije apsolutno jer sud može prema vlastitoj ocjeni odbiti dokaze (ESLJP: Bricmont v. Belgium; Laukkanen and Manninen v. Finland; Solakov v. Former Yugoslavian Republic of Macedonia; Stoimenov v. the former Yugoslav Republic of Macedonia; Vidal v. Belgium).

(...)

Tužiteljstvo je nadalje dužno staviti na raspolaganje okrivljeniku i sav materijal prikladan da dovede u pitanje vjerodostojnost svjedoka optužbe (ESLJP: Čolak and Tsakiridis v. Germany, Zaitsev v. Russia, Georgios Papageorgiu v. Greece, Micallef v. Malta). Pravo na kontradiktorni postupak znači, u kaznenim predmetima, da optužbi i obrani mora biti dana mogućnost saznati za izjave i dokaze iznesene od protivne strane i mogućnost očitovati se o njima (ESLJP: Brandstetter v. Austria). Ipak to pravo prema ESLJP nije apsolutno jer mogu postojati proturječni interesi (npr. zaštita svjedoka), koji se mogu uvažiti kao razlozi odstupanja samo kad su strogo neophodni (Rowe and Davies v. The United Kingdom).

(...)

Prema st. 3. članka 4. ZKP državno odvjetništvo, istražitelj i policija neovisno i nepristrano razjašnjavaju sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. ZKP posebno obvezuje ta tijela da 's jednakom pozornošću' prikupljaju podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika.

Čl. 4. st. 1. ZKP je posebna odredba koja se odnosi na raspravu. To nije odredba koja osigurava jednake mogućnosti dokazivanja 'tek u fazi glavne rasprave' kako navode predlagateljice. Ta posebna odredba ističe, naglašava zahtjev jednakih mogućnosti dokazivanja na raspravi koje moraju biti jednake za obje stranke, a prema odredbama ZKP.«

14. Ustavni sud smatra da je istaknuta nesuglasnost članka 4. ZKP-a s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije neutemeljena. Naime, iako je vidljivo da se jednake mogućnosti dokazivanja strankama i branitelju osiguravaju tek u fazi glavne rasprave, i to od suda, u konkretnom se članku institut dokazivanja samo načelno uređuje. Riječ je o uvodnim i općim odredbama ZKP-a.

Konvencija predviđa pravo ispitivanja svjedoka optužbe te pravo pozivanja i ispitivanja i svjedoka obrane i svjedoka optužbe pod jednakim uvjetima. Međutim, to pravo nije apsolutno jer sud može prema vlastitoj ocjeni odbiti dokaze (Europski sud, predmet Bricmont protiv Belgije, presuda, 7. srpnja 1989., zahtjev br. 10857/84; predmet Laukkanen i Manninen protiv Finske, presuda 3. veljače 2004., zahtjev br. 50230/99; predmet Solakov protiv Makedonije, presuda 31. listopada 2001., zahtjev br. 47023/99).

Zakonodavac je državnom odvjetniku u prethodnom postupku povjerio funkcije tužitelja i istražitelja. No, zahtjev objektivnosti iz članka 4. stavka 3. ZKP-a obvezuje tijela kaznenog progona i tijela istrage da okrivljeniku i branitelju učine dostupnim svaki podatak kojim raspolažu ili do kojeg bi mogli doći, a koji bi mogao pomoći okrivljeniku u oslobađanju od optužbe ili u određivanju manje kazne.

14.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 4. ZKP-a.

1.2.) Članak 6.

15. Osporeni članak glasi:

»Članak 6.

(1) U postupku uređenom ovim Zakonom, zabranjena je diskriminacija sukladno pripadnosti rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, obrazovanju, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji.

(2) Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva.

(3) Iskaz pribavljen protivno stavcima 1. i 2. ovoga članka, ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku.«

15.1. Članak 6. ZKP-a izmijenjen je člankom 1. ZID-a ZKP/09. Dodani su stavak 1. i stavak 3., a stavak 1. postao je stavak 2. i u njemu su brisani zarez i riječ »obmana«.

Prije izmjena članak 6. ZKP-a je glasio:

»Članak 6.

Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva.«

16. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navedeni članak smatraju nesuglasnim s člankom 29. Ustava jer ne propisuje sankciju kojom bi se isključio iz uporabe nezakoniti dokaz. Također navode da je člankom 1. ZID-a ZKP/09 došlo do izmjene članka 6. ZKP/08 tako da je izmjenom sankcionirana zabrana uporabe u postupku dokaza koji su pribavljeni protivno stavcima 1. i 2. ZKP-a, dakle, smatraju da su ti dokazi po samom zakonu nezakoniti. Izostavljanjem riječi »obmana« iz stavka 2. povrijeđena su prava okrivljenika. Predlagateljice navode da obmana u biti predstavlja iskrivljeno odnosno lažno prikazivanje činjenica ili namjerno neiznošenje stvarnih činjenica od osobe koja ispituje okrivljenika, a taj način ispitivanja poduzima se s ciljem da se iznudi iskaz odnosno priznanje okrivljenika. Navode da je člankom 289. stavkom 3. ZKP-a propisano da pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom, a ni postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti, osim ako nije drugačije propisano zakonom. Ako je obmana kao način ispitivanja zabranjena u odnosu na svjedoke, onda takav način ispitivanja svakako treba biti zabranjen i u odnosu na okrivljenika.

17. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je članak 6. stavak 2. ZKP-a već usklađen s člankom 17. stavkom 3. Ustava.

18. Ustavni sud prvo utvrđuje da je riječ o uvodnim i općim odredbama ZKP-a. Članak 6. ZKP-a izmijenjen je ZID-om ZKP/09 tako da je stavkom 3. propisano da se iskaz pribavljen protivno stavcima 1. i 2. tog članka ne može uporabiti kao dokaz u postupku. Slijedom toga, prigovori predlagateljica o nesuglasnosti tog članka s Ustavom nisu osnovani. Navedenom dopunom zakonodavac je zabranio uporabu dokaza pribavljenih na način propisan stavkom 2. Brisanje riječi »obmana« ne predstavlja povredu članka 29. Ustava, s obzirom da je pribavljanje iskaza obmanom samo jedan u nizu mogućih nezakonitih načina pribavljanja dokaza (primjerice, to su i sila i prijetnja). Zakonodavac se upravo zato koristio općim standardom »ili druga slična sredstva« u koja se ubraja i obmana.

18.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 6. ZKP-a.

1.3.) Članak 7.

19. Osporeni članak glasi:

»Članak 7.

(1) Svaka osoba protiv koje su poduzete mjere ograničenja osobne slobode ili druge prisilne mjere ima pravo da u skladu sa Zakonom bude saslušana pred sudom ili drugim nadležnim državnim tijelom, obaviještena o razlozima poduzimanja mjere i na pouku o pravima u postupku.

(2) Osoba uhićena pod sumnjom da je počinila kazneno djelo mora biti odmah:

1) na njoj razumljiv način obaviještena o razlozima uhićenja,

2) poučena da nije dužna iskazivati,

3) poučena da ima pravo na stručnu pomoć branitelja kojega može sama izabrati,

4) poučena da će nadležno tijelo na njezin zahtjev, o uhićenju izvijestiti njezinu obitelj ili drugu osobu koju ona odredi.«

20. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 7. ZKP-a regulirana su dakle osnovna prava osobe protiv koje su poduzete mjere ograničenja slobode.

Ova odredba protivna je članku 25. Ustava RH ali i članku 5. ECHR. Prema čl. 25. Ustava RH tko god je pritvoren i optužen zbog kaznenog djela ima pravo u najkraćem roku određenom zakonom biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen.

Člankom 5. st. 3. ECHR dano je pravo svakoj uhićenoj ili pritvorenoj osobi da mora biti u najkraćem roku izvedena pred sud ili pred drugo zakonom određeno tijelo.

Osoba lišena slobode mora biti upoznata sa pravom da u najkraćem roku bude izvedena pred sudbenu vlast koja će odlučiti o zakonitosti njenog lišenja slobode – obvezni sadržaj europskog naloga za uhićenje. Nepostojanje navedenog prava predstavlja kršenje citiranih odredbi Ustava RH i ECHR.«

21. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 7. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 25. Ustava jer obveze koju predlagateljice navode nema u članku 25. Ustava. Navodi:

»Čl. 7. ZKP propisuje katalog prava osobe protiv koje su poduzete mjere ograničenja osobne slobode ili druge prisilne mjere. On ima načelni smisao. Uzgred, ta odredba je usklađena sa zahtjevima koje postavlja članak 5. Konvencije, te članak 1. i 2. Protokola br. 4. uz tu konvenciju, članak 9/1 i 2. Pakta. Ključno je da o lišenju slobode u najkraćem roku odlučuje sud, (članak 5/4 Konvencije). U članku 7. ZKP su određena prava koja ima osoba prema kojoj su već poduzete mjere ograničenja slobode. To su dakle prava osobe u postupku poduzimanja mjera ograničenja slobode

(...)

ZKP to pravo uvjetuje kratkim rokovima (šest sati prema čl. 112. st. 1. ZKP). Nadalje, za određivanje istražnog zatvora u domu isključivo je nadležan sud (čl. 119. st. 1. ZKP). O istražnom zatvoru sud odlučuje na nejavnom usmenom ročištu (čl. 129. st. 1. ZKP) itd.«

22. Ustavni sud prvo primjećuje da je riječ o uvodnim i općim odredbama ZKP-a. Podsjeća da članak 25. Ustava i članak 5. Konvencije uređuju prava osoba uhićenih osoba. Članak 25. stavak 2. Ustava propisuje da tko je god pritvoren zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku, određenom zakonom, biti izveden pred sud. Članak 5. stavak 1. točka (c) Konvencije propisuje da se nitko ne smije lišiti slobode, osim ako je zakonito uhićen radi dovođenja nadležnoj sudbenoj vlasti kad postoji razumna sumnja da je počinio kazneno djelo ili kad je razumno vjerovati da je to nužno radi sprečavanja izvršenja kaznenog djela ili bijega nakon njegova počinjenja. Članak 5. stavak 3. Konvencije propisuje da se svatko uhićen u uvjetima predviđenim u stavku 1. točki (c) tog članka mora u najkraćem roku izvesti pred suca (ili pred drugo zakonom određeno tijelo sudbene vlasti). Ti članci Ustava i Konvencije ne predviđaju izrijekom pravo na obavijest uhićenika o tome da mora »u najkraćem roku« biti izveden pred sud (o značenju pojma »u najkraćem roku« v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

Što se tiče europskoga uhidbenog naloga na koji se pozivaju predlagateljice, obvezni sadržaj tog naloga propisan je u Okvirnoj odluci Vijeća o europskomu uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica od 13. lipnja 2002. (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka) (2002/584/JHA: Council Framework Decision of 13 June 2002 on the European arrest warrant and the surrender procedures between Member States, Official Journal L 190, 18/07/2002, str. 1.-20.; Council Framework Decision 2009/299/JHA of 26 February 2009 amending Framework Decisions 2002/584/JHA, 2005/214/JHA, 2006/783/JHA, 2008/909/JHA and 2008/947/JHA, thereby enhancing the procedural rights of persons and fostering the application of the principle of mutual recognition to decisions rendered in the absence of the person concerned at the trial, Official Journal L 81, 27.3.2009, str. 24.-36.). Ustavni sud primjećuje da informacije sadržane u nalogu moraju biti dostatne da nadležnim sudskim vlastima države izvršenja omoguće donošenje odluke o izvršenju naloga odnosno predaji tražene osobe bez traženja dodatnih informacija od sudske vlasti izdavanja naloga. U članku 8. Okvirne odluke taksativno su nabrojene te informacije. One čine obvezni sadržaj europskoga uhidbenog naloga. To su: a) identitet i državljanstvo tražene osobe; b) ime, adresa, telefonski i telefaks broj i e-mail adresa sudske vlasti izdavanja naloga; c) dokazi o izvršnoj presudi, nalogu za uhićenje ili bilo kojoj drugoj izvršnoj sudskoj odluci koja ima jednak učinak, a koja ulazi u područje primjene čancima 1. i 2.; d) priroda i pravna kvalifikacija kaznenog djela, osobito što se tiče članka 2.; e) opis okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, uključujući vrijeme, mjesto i stupanj sudjelovanja tražene osobe u počinjenju kaznenog djela; f) izrečena kazna ako postoji pravomoćna presuda ili zaprijećena kazna prema pravu države izdavanja naloga; g) ako je moguće, ostale posljedice kaznenog djela. Dopunski podaci mogu se tražiti na temelju članka 15. stavka 2. Okvirne odluke.

Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg su se predlagateljice pozvale na institut europskoga uhidbenog naloga da bi osporile suglasnost s Ustavom i Konvencijom članka 7. ZKP-a. Okvirnom odlukom uređen je sustav izručenja osumnjičenih i osuđenih osoba između država članica Europske unije. Riječ je o sustavu predaje između nadležnih sudskih (pravosudnih) vlasti tih država. Taj sustav nije predmet uređenja članka 7. ZKP-a.

22.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 7. ZKP-a.

1.4.) Članak 11. stavci 3. i 4.

23. Osporene odredbe glase:

»Članak 11.

(...)

(3) Stranci, branitelju, oštećeniku, opunomoćeniku ili zakonskom zastupniku koji u kaznenom postupku svojom radnjom očigledno zloupotrebljava pravo iz ovog Zakona, sud će rješenjem uskratiti pravo na tu radnju. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.

(4) Ako je u slučaju iz stavka 3. ovog članka okrivljenik ostao bez branitelja, predsjednik suda će na zahtjev tijela koje vodi postupak, postaviti branitelja po službenoj dužnosti.«

24. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U situaciji iz čl. 11. ZKP-a okrivljenik koji prema odredbama zakona ima pravo na branitelja po službenoj dužnosti bilo zbog težine kaznenog djela ili nekog drugog zakonom predviđenog razloga, biti će zaštićen u svom pravu na branitelja jer će mu biti postavljen branitelj po službenoj dužnosti umjesto branitelja kojem je uskraćeno zastupanje. S druge strane, okrivljenik koji je imao izabranog branitelja, a ne radi se o obveznoj obrani, ostaje bez branitelja i nema mogućnosti da ostvari svoje pravo iz čl. 29. Ustava RH. Time je narušeno i Ustavno načelo jednakosti građana pred zakonom iz čl. 14. Ustava RH.«

25. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da zakonski izričaj jasno upućuje da ako je sud, postupajući po članku 11. stavku 3. ZKP-a, branitelju okrivljenika koji u kaznenom postupku svojom radnjom očigledno zlouporabi pravo koje mu pripada na temelju zakona, rješenjem oduzeo pravo na tu radnju, stavkom 4. tog članka obvezuje predsjednika suda da okrivljeniku koji je ostao bez branitelja postavi branitelja po službenoj dužnosti. Jedino u situaciji ako okrivljenik nije ostao bez branitelja (npr. imao ih je više, a isključenje se odnosilo samo na jednog, ili je odmah po isključenju angažirao drugog branitelja) sud neće postaviti branitelja po službenoj dužnosti, što je u skladu s načelom pravičnosti, budući da sud donošenjem navedenog rješenja ne šteti interesima obrane okrivljenika. Ministarstvo pravosuđa smatra da nije povrijeđeno načelo jednakosti građana pred zakonom iz članka 14. Ustava.

26. Iz očitovanja Ministarstva pravosuđa vidljivo je da su navodi predlagateljica da se osporenim odredbama povređuje pravo na pošten postupak vjerojatno rezultat pogrešnog tumačenja osporenih odredaba. Ustavni sud primjećuje da članak 5. ZKP-a jamči okrivljeniku pravo na izabranog branitelja. U pojedinim člancima propisuje se postupanje u slučaju da okrivljenik, kad obrana nije obvezna, želi branitelja (članak 253. stavak 2., članak 273. stavak 3. i članak 274. ZKP-a).

Nadalje, Ustavni sud smatra da se iz članka 11. stavka 3. ZKP-a ne može izvesti zaključak o nejednakosti okrivljenika u slučajevima obvezne i fakultativne obrane. Sud je na temelju Ustava i zakona dužan osigurati pravo na obranu svakog okrivljenika. Člankom 11. stavkom 4. ZKP-a samo je ustanovljena dužnost suda da u slučaju obvezne obrane postavi branitelja po službenoj dužnosti. U slučaju fakultativne obrane sud je također dužan postupiti na temelju članka 5. ZKP-a odnosno na temelju posebnih odredaba ZKP-a koje uređuju postupanje suda u cilju ostvarenja okrivljenikova prava na obranu.

26.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 11. stavaka 3. i 4. ZKP-a.

1.5.) Članak 17.

27. Osporeni članak glasi:

»Članak 17.

(1) Kazneni postupak započinje:

1) potvrđivanjem optužnice,

2) određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe,

3) donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 541. stavak 1.).

(...)«

27.1. Članak 17. stavak 1. ZKP/08 izmijenjen je člankom 3. ZID-a ZKP/09 tako da je točka 1. brisana, a točke 2., 3. i 4. postale su točke 1., 2. i 3. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna.

Brisana točka 1. stavka 1. članka 17. ZKP/08 je glasila:

»Članak 17.

(1) Kazneni postupak započinje:

1) izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela (članak 217.), ...

(...)«

28. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku došlo je do promjene u članku 17 Zakona o kaznenom postupku, na način da je brisana točka 1. u stavku 1, pa su dosadašnje točke 2, 3 i 4 postale točke 1, 2 i 3.

Kazneni postupak koji je prema ZKP-u NN 152/2008 započinjao izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela iz čl. 217., sada započinje potvrđivanjem optužnice, određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe i donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 541. st. 1.).

Citirana odredba čl. 3 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku po mišljenju podnositelja u suprotnosti je sa čl. 29. Ustava RH koji govori o tome da svatko ima pravo kada se radi ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima te sumnje ili optužbe koja se diže protiv njega ili o dokazima koji ga terete.

Nedvojbeno je da pokretanje kaznenog postupka ima za posljedicu ograničavanje određenih prava, a navođenjem činjenice da kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice, dovodi se do situacije da se čitav niz prava koje građanima pripadaju ne štiti u punoj mjeri i na način kako to Ustav predviđa u fazi koja prethodi potvrđivanju optužnice tj. u fazi policijskih izvida kaznenih djela te državnoodvjetničke istrage. (...)«

29. Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovanim prigovore predlagateljica o nesuglasnosti članka 17. točke 1. ZKP-a (članak 3. ZID-a ZKP/09) s člankom 29. Ustava. Navedenim člankom jasno se određuje trenutak u kojem, točnije od kojeg mogu nastupiti posljedice ograničenja određenih prava. Nastup tih posljedica u ZKP-u uvijek je povezan s prethodnom načelnom odlukom suda (o potvrđivanju optužnice ili o donošenju osuđujuće presude).

30. Ustavni sud primjećuje da predlagateljice osporavaju suglasnost s Ustavom članka 3. ZID-a ZKP/09. Nakon izmjene članka 17. ZKP/08, kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice. ZID ZKP/09 izmijenio je, dakle, početak kaznenog postupka. Točnije, ZID-om ZKP/09 započinjanje kaznenog postupka usklađeno je s člankom 29. stavkom 5. Ustava koji glasi: »Kazneni postupak može se pokrenuti samo pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.« Budući da je u novom zakonodavnom modelu kaznenog procesa istraga u nadležnosti državnog odvjetnika, ne bi bilo u skladu s člankom 29. stavkom 5. Ustava zakonsko određenje da kazneni postupak započinje »izdavanjem naloga o provođenju istrage prema poznatom počinitelju kaznenog djela«, kao što je to bilo propisano u članku 17. stavku 1. točki 1. ZKP/08. S ustavnopravnog je aspekta relevantna sudska kontrola prethodnog postupka (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

30.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 17. ZKP-a.

1.6.) Članak 18. stavak 3.

31. Osporena odredba glasi:

»Članak 18.

(...)

(3) Ako sud koji vodi postupak smatra da je za rješenje pitanja iz stavka 1. ovog članka potrebna odluka Suda Europske unije o tumačenju prava Unije ili o valjanosti akta kojega je donijelo njezino tijelo, zastat će s postupkom, te podnijeti zahtjev Sudu Europske unije da donese odluku.«

31.1. Članak 18. stavak 3. ZKP/08 izmijenjen je dva puta. Prvi put člankom 4. ZID-a ZKP/09, a drugi put člankom 1. ZID-a ZKP/11. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

Prije izmjene iz 2011. godine i u vrijeme podnošenja prijedloga članak 18. stavak 3. ZKP-a je glasio:

»Članak 18.

(...)

(3) Ako sud koji vodi postupak smatra da je za rješenje pitanja iz stavka 1. ovog članka potrebna odluka Europskog suda o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije, zastat će s postupkom, te podnijeti zahtjev Europskom sudu da donese tu odluku.«

Prije izmjena izvršenih člankom 4. ZID-a ZKP/09 članak 18. stavak 3. ZKP-a je glasio:

»Članak 18.

(...)

(3) Ako sud smatra da je za rješenje pitanja iz stavka 1. ovog članka potrebna odluka Europskog suda pravde o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije, zastat će s postupkom te podnijeti zahtjev Vrhovnom sudu da od Europskog suda pravde zatraži odluku ili mišljenje. Ako Vrhovni sud ocijeni da je zahtjev opravdan, zatražit će odgovarajuće tumačenje od Europskog suda pravde.«

32. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositelji smatraju da je navedena odredba protivna odredbi čl. 2 Ustava RH po kojoj je suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv.

U skladu sa tom odredbom RH ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju na teritoriju koji joj pripada RH. Hrvatska nije članica Europske unije, a odluke Europskog suda pravde odnose se samo na zemlje članice Europske unije. Pravo na prenošenje jurisdikcije sudova RH može se ostvarivati jedino izmjenama Ustava RH, a ni u kojem slučaju posebnim zakonom kako je to predviđeno spornim čl. 18 st. 3. ZKP-a.«

33. Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovnim tvrdnje predlagateljica, navodeći da se člankom 18. stavkom 3. ZKP-a određuje važenje ili tumačenje propisa i mjera Europske unije, a ne propisa koje je donijela Republika Hrvatska.

34. Ustavni sud primjećuje da su predlagateljice u pravu kad ističu da Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije u vrijeme stupanja na snagu ZKP/08, a to nije ni u vrijeme donošenja ovog rješenja. Međutim, upravo je to razlog koji sam po sebi odriče valjanost njihovim prigovorima. Očito je, naime, da će Europski sud pravde u Luxembourgu postati nadležan za odlučivanje o podnescima hrvatskih sudova tek kad Republika Hrvatska postane punopravna članica Europske unije. Utoliko je davanje ovlasti nacionalnim kaznenim sudovima da podnose zahtjeve Europskom sudu pravde »o važenju ili o tumačenju propisa i mjera Europske unije« faktički bez pravnog učinka do tog trenutka. Međutim, to ne čini samo zakonsko rješenje a priori nesuglasnim s Ustavom s obzirom da je s Republikom Hrvatskom Europska unija potpisala ugovor o pristupanju koji se u vrijeme donošenja ovog rješenja nalazi u postupku ratifikacije u njezinim državama članicama.

34.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 18. stavka 3. ZKP-a.

2.) Glava II. Nadležnost sudova (članci 19. – 31.)

35. Glava II. ZKP-a uređuje stvarnu nadležnost i sastav suda, mjesnu nadležnost, spajanje i razdvajanje postupaka, posljedice nenadležnosti i sukob nadležnosti.

36. U glavi II. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 26. stavka 2. ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom.

2.1.) Članak 26. stavak 2.

37. Osporena odredba glasi:

»Članak 26.

(...)

(2) Rješenje o razdvajanju postupka donosi sud nakon saslušanja prisutnih državnog odvjetnika i okrivljenika.

(...)«

38. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»(...) Takva odredba suprotna je čl. 29. Ustava RH koja okrivljeniku daje pravo na branitelja.

Odredbom ovog članka ZKP-a branitelj okrivljenika isključen je naime od mogućnosti davanja očitovanja sudu vezano za pitanja razdvajanja postupka. Istovremeno time se krši načelo jednakosti oružja propisano odredbom čl. 6 ECHR. Načelo jednakosti oružja uključuje stajalište da su obje stranke u postupku ovlaštene biti informirane o činjenicama i argumentima suprotne strane i da svaka stranka mora imati jednake mogućnosti odgovoriti drugoj.«

39. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je člankom 67. stavkom 1. ZKP-a propisano da je branitelj ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzimati sam okrivljenik. Stoga propisivanjem u članku 26. stavku 2. ZKP-a dodatnog uvjeta da se prije donošenja rješenja obvezatno mora saslušati okrivljenik nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja.

40. Ustavni sud utvrđuje da na temelju članka 65. stavka 1. ZKP-a okrivljenik može imati branitelja prije početka i tijekom cijelog kaznenog postupka. Na temelju članka 67. ZKP-a branitelj je ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzeti sam okrivljenik. Stoga se okrivljenik ima pravo savjetovati sa svojim braniteljem i oko svog očitovanja sudu u vezi s pitanjem razdvajanja postupka. Okrivljenik može zahtijevati da saslušanju iz članka 26. stavka 2. ZKP-a bude prisutan branitelj, a može i odbiti dati svoje usmeno očitovanje. Iz navedenih razloga prigovori predlagateljica nisu osnovani.

40.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 26. stavka 2. ZKP-a.

3.) Glava IV. Državni odvjetnik (članci 38. – 42.)

41. Glava IV. ZKP-a uređuje prava i dužnosti državnog odvjetnika u skladu s njegovim novim postupovnim položajem u kojem osim kaznenog progona vodi i istragu.

42. U glavi IV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 38. stavak 2. točka 3. ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog članka ZKP-a s Ustavom.

3.1.) Članak 38. stavak 2. točka 3.

43. Osporene odredbe glase:

»Članak 38.

(...)

(2) U predmetima kaznenih djela za koja se progoni po službenoj dužnosti državni odvjetnik ima pravo i dužnost:

(...)

3) donošenja odluka predviđenih zakonom,

(...)«

43.1. Članak 38. stavak 2. ZKP/08 izmijenjen je člankom 5. ZID-a ZKP/09. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu tih izmjena ZKP-a.

44. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U odnosu na članak 5. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku podnositelji ostaju u cijelosti kod argumentacije iznesene vezano uz članke 38., 216. i 217. Zakona o kaznenom postupku.«

45. Ministarstvo pravosuđa u vezi s osporenim člankom 38. stavkom 2. točkom 3. ZKP-a nije dostavilo očitovanje.

46. Ustavni sud ocjenjuje prigovore predlagateljica neosnovanim. Upućuje na obrazloženje uz članak 216. stavke 1. i 2. ZKP-a (v. točke 170. i 170.1. obrazloženja ovog rješenja) i uz članak 2. stavak 5. i članak 217. stavke 1. i 2. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

46.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 38. stavka 2. točke 3. ZKP-a.

4.) Glava V. Žrtva, oštećenik i privatni tužitelj

(članci 43. – 63.)

47. Glava V. ZKP-a uređuje prava žrtve, oštećenika i privatnog tužitelja.

48. U glavi V. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 45. stavka 1. točke 3. ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom.

4.1.) Članak 45. stavak 1. točka 3.

49. Osporene odredbe glase:

»Članak 45.

(1) Žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima uz prava iz članka 43. i 44. ovog Zakona pravo:

(...)

(3) uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve,

(...)«

50. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Prema čl. 45. st. 1. toč. 3. ZKP-a, žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ima pravo uskratiti odgovor na pitanja koja se odnose na strogo osobni život žrtve.

Ova odredba zakona u konkurenciji je sa odredbom zakona koja govori o pravima optuženika, a protivna je odredbi čl. 29. Ustava RH jer je pravo svakog okrivljenika da ispituje svjedoke optužbe. Podnositelji razumiju zabrinutost zakonodavca za zaštitu žrtve posebno kod delikata protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa međutim nemogućnost ispitivanja žrtve o strogo osobnom životu prerestriktivno je jer onemogućava okrivljenika u pravu na pravično suđenje.

Jednakost oružja narušena je bez legitimne svrhe. Radi se o postupcima koji su tajni, žrtva ima pravo na poseban način ispitivanja, ima pravo na stručnu pomoć, pitanja joj se mogu postavljati preko stručne osobe, što sve štiti žrtvu od sekundarne viktimizacije koju proces nosi sam po sebi.

Upravo prava koja su žrtvi dana u dovoljnoj su mjeri ekvivalentna u odnosu na njenu zaštitu i ne postoji stoga razlog zbog kojeg se okrivljenome ne bi mogla dati mogućnost da ispituje svjedoke optužbe pod istim onim uvjetima pod kojima će se ispitivati i svjedoci obrane.«

51. Ministarstvo pravosuđa u vezi s člankom 45. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a nije dostavilo očitovanje.

52. Ustavni sud ističe da je svrha članka 45. stavka 1. ZKP-a zaštititi privatnost žrtve kao osobe koja je proživjela traumu počinjenim kaznenim djelom i spriječiti ili barem umanjiti njezinu sekundarnu viktimizaciju u postupku. Opravdanje za isključenje dokazivanja činjenica strogo osobnog života žrtve u smislu članka 45. ZKP-a treba tumačiti sukladno članku 422. stavku 1. ZKP-a. Naime, pitanjima o ranijem spolnom ponašanju i seksualnoj sklonosti snažno se zadire u intimnu sferu života žrtve, što može uzrokovati njezine dodatne traume, ali i osjećaj poniženja i povrede dostojanstva (sekundarna viktimizacija). S druge strane, riječ je o okolnostima i činjenicama koje nemaju dokaznu vrijednost ili im je ona neznatna.

Člankom 45. stavkom 1. ZKP-a rješava se kolizija dvaju prava: s jedne strane prava okrivljenika da ispituje svjedoke optužbe, a s druge strane prava žrtve na zaštitu intimnog života. U oba slučaja riječ je o temeljnim ljudskim pravima zaštićenim Ustavom. Zakonodavac je pravilno uredio tu koliziju i sudskoj praksi prepustio da odredi sadržaj pojmova spolnog ponašanja i spolnih sklonosti te razvije procesne mehanizme za filtriranje neosnovanih pitanja o spolnom životu i neosnovnih prijedloga da se činjenice iz tog života dokazuju. Prepuštanje navedene ocjene sudskoj ocjeni nema za posljedicu povredu prava okrivljenika na pošten postupak.

52.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 45. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

5.) Glava VI. Okrivljenik i branitelj (članci 64. – 77.)

53. U glavi VI. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 64. stavka 1. točaka 1. i 8., članka 67. stavka 2., članka 70. stavka 4., članka 74., članka 83. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a.

54. Budući da su predlagateljice Novak i Drenški Lasan istaknule istovjetne prigovore i uz članak 239. (glava XVII.), članak 366. stavak 5. i članak 367. stavak 3. (glava XIX.), Ustavni sud ih u ovoj točki ocjenjuje zajedno.

5.1.) Članak 64. stavak 1. točke 1. i 8., članak 74., članak 239., članak 366. stavak 5. i članak 367. stavak 3.

55. Osporene odredbe članka 64. ZKP-a glase:

»Članak 64.

(1) U kaznenom postupku okrivljenik ima pravo:

1. prije ispitivanja ili prije poduzimanja druge radnje za koju je to propisano ovim Zakonom, biti upoznat s osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret,

(...)

8. razgledavati, preslikavati, snimati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz u skladu ovim Zakonom,

(...)«

55.1. Osporeni članak 74. ZKP-a glasi:

»Članak 74.

Branitelj ima pravo razgledavanja, preslikavanja ili snimanja spisa i predmeta koji služe kao dokaz u skladu s ovim Zakonom (članak 184. stavak 2. točka 1.).«

Člankom 15. ZID-a ZKP/09 izmijenjen je članak 74. ZKP/08.

55.2. Osporeni članak 239. ZKP-a glasi:

»Članak 239.

(1) Pouka o pravima okrivljenika mora sadržavati obavijest o tome:

1) zašto se okrivljuje i koje su osnove sumnje protiv njega, ako prethodno nije primio nalog o provođenju istrage,

2) da nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na pitanja,

3) da u skladu s odredbom članka 184. stavka 2. točke 1. ovog Zakona ima pravo razgledavanja, prepisivanja, preslikavanja i snimanja spisa i predmeta koji se mogu upotrijebiti kao dokaz,

4) da ima pravo uzeti branitelja po vlastitom izboru ili da će mu se kad to predviđa ovaj Zakon, postaviti branitelj po službenoj dužnosti.«

Članak 239. stavak 3. ZKP/08 izmijenjen je dva puta, i to člankom 51. stavkom 4. ZID-a ZKP/09 i člankom 23. stavkom 2. ZID-a ZKP/11.

55.3. Osporeni članak 366. stavak 5. ZKP-a glasi:

»Članak 366.

(...)

(5) Ako što drugo nije propisano ovim Zakonom, stranke i branitelj imaju pravo razgledati i prepisivati raspravni spis u pisarnici suda.«

55.4. Osporeni članak 367. stavak 3. ZKP-a glasi:

»Članak 367.

(...)

(3) Okrivljenik i branitelj imaju pravo razgledati i prepisivati spise iz stavka 2. ovog članka u pisarnici državnog odvjetnika.«

Prijedlog za ocjenu suglasnosti u Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

56. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 64. st. 1. toč. 1. ZKP-a predviđena su prava koja pripadaju okrivljeniku u kaznenom postupku prije ispitivanja. Navedeno je da okrivljeniku prije ispitivanja ili prije poduzimanja druge radnje za koju je to propisano ovim zakonom, pripada pravo da bude upoznat s osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Potom su citirana i ostala prava koja pripadaju okrivljeniku u stavcima 2. do 17.

U navedenim pravima nije navedeno pravo okrivljenika da bude upoznat sa dokazima koji ga terete. Ova odredba protivna članku 29. Ustava RH kojim predviđa da svatko ima pravo kada postoji sumnja ili optužba zbog kažnjivog djela da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete.

Upoznati nekog sa osnovama sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret potpuno je druga pravna kategorija od kategorije upoznavanja nekog sa sadržajem dokaza koji ga terete.

Osporavanim člankom ZKP-a znatno su sužena prava okrivljenika u odnosu na sadržaj prava koji je okrivljeniku zajamčen Ustavom. Citirana odredba ZKP-a protivna je i čl. 6. ECHR jer narušava jednakost stranaka u postupku obzirom da onemogućava okrivljenika u ostvarenju njegovog prava na efikasnu obranu.

Osim toga, člankom 6. ZKP-a zabranjena je primjena obmane prema okrivljeniku u svrhu pribave njihovih iskaza. Izostavljanje okrivljenikovog prava na upoznavanje sa dokazima koji ga terete iz odredbe čl. 64. ZKP-a otvara stoga mogućnost da okrivljenik bude obmanut radi selekcioniranog prikaza činjenica koje tvore postojanje osnova sumnje. Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na čl. 239. ZKP-a.

Člankom 64. st. 1. toč. 8. ZKP-a predviđeno je da okrivljenik u kaznenom postupku ima pravo razgledati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz u skladu sa ovim zakonom. Razgledavanje spisa i predmeta koji imaju služiti kao dokaz nije dostatno da bi se ostvarilo pravo na jednakost oružja u postupku i da bi se okrivljeniku dali instrumenti za efikasnu obranu.

Okrivljenik mora imati pravo, a da bi bila zadovoljena odredba čl. 29. Ustava RH, ne samo da razgledava i pregledava spise i predmete koji imaju služiti ako dokaz već da ih preslikava i presnimava. Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na odredbu čl. 74. ZKP-a kojom također nije predviđena mogućnost branitelju da preslikava i presnimava spise predmete i dokaze, kao i u odnosu na odredbe čl. 239. ZKP-a, čl. 366. st. 5. ZKP-a te čl. 367. st. 3. ZKP-a.«

57. Ministarstvo pravosuđa navodi da člankom 64. stavkom 1. točkom 1. ZKP-a nisu sužena nego proširena i cjelovito uređena prava okrivljenika. Prigovori predlagateljica upućeni članku 64. stavku 1. točki 8. te članku 239., članku 366. stavku 5. i članku 367. stavku 3. ZKP-a nisu razumljivi jer se u navedenim odredbama izričito spominje da okrivljenik ima pravo razgledavati, preslikavati, snimati spise i predmete koji imaju služiti kao dokaz (članak 64. stavak 1. točka 8. ZKP-a).

58. Ustavni sud primjećuje da prema ZKP-u osumnjičenik mora prije prvog ispitivanja biti upoznat s okolnostima i činjenicama na kojima se temelje osnove sumnje da je počinio kazneno djelo. Tijekom postupka postoje mehanizmi kojima se okrivljenik upoznaje s dokazima protiv njega, kao što je pravo uvida u spis predmeta i dužnost državnog odvjetnika da dostavi popis dokaza kojima raspolaže (članak 342. stavak 2. ZKP/08). Nakon što su osporeni članci izmijenjeni ZID-om ZKP/09 razlozi na kojima su predlagateljice temeljile svoje prigovore nisu više ustavnopravno relevantni (v. i odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

58.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 64. stavka 1. točaka 1. i 8., članka 74., članka 239., članka 366. stavka 5. i članka 367. stavka 3. ZKP-a.

5.2.) Članak 67. stavak 2.

59. Osporena odredba glasi:

»Članak 67.

(...)

(2) U svrhu pripremanja obrane branitelj može tražiti obavijesti od građana, osim žrtve i oštećenika kaznenog djela.

(...)«

60. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Navedena odredba protivna je čl. 29. Ustava RH i članku 6. ECHR. Člankom 29. Ustava RH propisano je da u slučaju sumnje, ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.

Nadalje citirana odredba protivna je i odredbi čl. 6 ECHR. Najvažnije od svih prešutnih načela iz čl. 6. Konvencije jest načelo 'jednakosti oružja'. Načelo jednakosti oružja uključuje stajalište da su obje stranke u postupku ovlaštene biti informirane o činjenicama i argumentima suprotne strane i da svaka stranka mora imati jednake mogućnosti odgovoriti drugoj.

Odredba članka 67. st. 2. ZKP-a protivna je dakle članku 29. Ustava Republike Hrvatske, ali i članku 6. ECHR jer ista ne osigurava jednakost stranaka u postupku pošto branitelj u svrhu pripreme obrane za razliku od državnog odvjetnika ne može tražiti obavijesti od žrtve i oštećenika kaznenog djela. Time se uskraćuje branitelju mogućnost pribavljanja ekskulpatronih dokaza.«

61. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 67. stavak 2. ZKP-a omogućava branitelju da prikupi obavijesti od svjedoka (na temelju članka 366. stavka 2. ZKP-a, rezultati tih radnji idu obvezatno u raspravni spis), a isključenje žrtve i oštećenika opravdano je po prirodi stvari. Okrivljenik i branitelj moći će ispitivati žrtvu i oštećenika, ali u pravilu kontradiktorno na javnoj, usmenoj raspravi pred sudom. Iznimka je žrtva kaznenog djela za koju je zakonom ustanovljen poseban postupak ispitivanja.

62. Ustavni sud smatra da postoji objektivno i razumno opravdanje da se žrtva i oštećenik kaznenog djela izuzmu iz kruga svjedoka od kojih branitelj okrivljenika može tražiti obavijesti. Te su osobe žrtve kaznenog djela i njihov je procesni položaj specifičan (primjerice, imaju pravo i na uskratu odgovora na pitanja iz članka 45. stavka 3. ZKP-a). Ministarstvo pravosuđa pravilno je primijetilo da će okrivljenik i branitelj moći ispitivati žrtvu i oštećenika kaznenog djela, ali u pravilu kontradiktorno na javnoj, usmenoj raspravi pred sudom. Stoga je neosnovano pozivanje na ustavnu odredbu koja priznaje pravo osumnjičeniku, okrivljeniku ili optuženiku da »ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe« (članak 29. stavak 2. alineja 6. Ustava).

62.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 67. stavka 2. ZKP-a.

5.3.) Članak 70. stavak 4.

63. Osporeni članak glasi:

»Članak 70.

(...)

(4) Branitelj ne može biti odvjetnik protiv kojeg je podignuta optužnica da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona.«

63.1. Članak 70. ZKP/08 izmijenjen je člankom 13. ZID-a ZKP/09. U članku 70. stavku 4. ZKP/08 riječi: »za koje postoje osnove sumnje« zamijenjene su riječima: »protiv kojeg je podignuta optužnica«, a riječi »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamijenjene su riječima »pranja novca«. Iza stavka 4. dodan je novi stavak 5. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon navedenih izmjena i dopuna.

64. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 70. st. 4. ZKP-a predviđeno je da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. KZ-a.

Ova odredba protivna je čl. 29. Ustava RH kojom je okrivljeniku dano pravo na branitelja koje u sebi uključuje i pravo na izabranog branitelja. Izabrani branitelj je osoba kojoj je okrivljenik temeljem Zakona o odvjetništvu ali i ZKP-u dao ovlast da u njegovo ime i za njegov račun poduzima postupovne radnje u samom kaznenom postupku.

Prema odredbi čl. 70. st. 4. ZKP-a suženo je stoga okrivljeniku pravo na odabir branitelja po vlastitom izboru jer se kao branitelj ne može pojaviti onaj odvjetnik za kojeg je druga stranka u postupku zaključila da postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinila ili bila sudionikom u kaznenom djelu.

Ovakvom formulacijom odredbe čl. 70. st 4. ZKP-a grubo je povrijeđena presumpcija nevinosti predviđena člankom 28. Ustava RH prema kojoj je svatko nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.

Osnovi sumnje predstavljaju najnižu kategoriju spoznajnog vrednovanja određenih činjenica. Citirana odredba ZKP-a protivna je i odredbi čl. 27. Ustava RH prema kojem odvjetništvo kao samostalna i neovisna služba osigurava svakome pravnu pomoć.

Prema dikciji odredbe čl. 70. st. 4. druga stranka u postupku tj. državni odvjetnik koji diskreciono prosuđuje pitanje postojanja osnove sumnje onemogućava suprotno ustavnim odredbama konkretnog odvjetnika u obavljanju njegove ustavom određene uloge te uskraćuje osumnjičenika na pravo na izabranog branitelja.

(...)«

Odredbom čl. 13. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku došlo je do sadržajne promjene odredbe čl. 70. ZKP-a, pa podnositelji ponajprije ističu da u cijelosti ostaju kod pravne argumentacije koju su u odnosu na čl. 70. ZKP-a već ranije navele.

65. Ministarstvo pravosuđa navodi da se članak 70. stavak 4. ZKP-a odnosi na odvjetnika protiv kojeg je podignuta optužnica zbog kaznenog djela pranja novca. Ističe da na temelju članka 70. stavka 5. ZKP-a o izuzimanju branitelja odlučuje sud na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika. Sud ne odlučuje o krivnji branitelja.

66. Ustavni sud podsjeća da je za podizanje optužnice nužno postojanje osnovane sumnje da je neka osoba počinila određeno kazneno djelo. Dakle, isključenje nekog odvjetnika od obavljanja uloge branitelja u situaciji kad je podignuta optužnica protiv tog odvjetnika da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. KZ-a predstavlja prihvatljivo ograničenje prava okrivljenika na izabranog branitelja jer je utemeljeno na stupnju osnovane sumnje u kriminalnu djelatnost branitelja. U takvom slučaju okrivljenik uvijek može uzeti drugog branitelja.

67. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da ni nakon izmjena ZKP-a iz 2009. godine (u članku 70. stavku 4. ZKP-a riječi »za koje postoje osnove sumnje« zamijenjene su riječima »protiv kojeg je podignuta optužnica«, a riječi »prikrivanja protuzakonito dobivenog novca« zamijenjene su riječima »pranja novca«) nije otklonjena nesuglasnost s Ustavom osporenog članka.

Ustavni sud upućuje na odluku broj: U-I-448/2009 i dr. u kojoj je ocijenio nesuglasnim s Ustavom članak 70. stavak 5. ZKP-a koji glasi:

»Članak 70.

(...)

(5) Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem odlučiti da branitelj ne može biti odvjetnik za kojeg postoje osnove sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. Kaznenog zakona. Do podizanja optužnice o prijedlogu državnog odvjetnika odlučuje sudac, a nakon podizanja optužnice sud pred kojim se vodi postupak. Žalba protiv rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.«

67.1. U tom svjetlu, a polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije utvrdio razloge koji bi opravdali pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 70. stavka 4. ZKP-a s Ustavom.

6.) Glava VII. Podnesci, elektronička isprava i zapisnik (članci 78. – 88.)

68. U glavi VII. (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 83. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a. U ovom ih rješenju razmatra zajedno.

6.1.) Članak 83. stavak 1. i članak 87. stavak 5.

69. Osporene odredbe glase:

»Članak 83.

(1) U zapisnik se unosi naziv državnog tijela pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem su svojstvu prisutne, te naznaka kaznenog predmeta u kojem se poduzima radnja.

(...)«

»Članak 87.

(...)

(5) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, u zapisnik o dokaznoj radnji, osim podataka iz članka 83. stavka 1. ovog Zakona, unosi se i da je obavljeno tehničko snimanje, tko je snimanje obavio, kojim je uređajem snimanje obavljeno, da je osoba koja se ispituje prethodno upoznata o snimanju, kratki sadržaj danih iskaza i izjava i je li snimka reproducirana te gdje se snimka čuva ako nije priložena spisima predmeta.

(...)«

70. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da kad se ispitivanje zaštićenog svjedoka snima, sudac istrage će navesti u zapisnik da je doneseno rješenje iz članka 295. stavka 4. ZKP-a, a zatim će postupiti prema člancima 87. stavku 5. i 83. stavku 1. ZKP-a koji ne propisuju obvezu da se u zapisnik unosi sadržaj iskaza zaštićenog svjedoka.

S obzirom da zapisnik ne sadržava iskaz zaštićenog svjedoka, a da obrana ne dobiva snimku, predlagateljice smatraju da je povrijeđeno pravo jednakosti oružja. U zakonu nije izrijekom navedena obveza pozivanja branitelja ili okrivljenika na to dokazno ročište. Stoga to rješenje predlagateljice smatraju nesuglasnim s Ustavom i Konvencijom. Posebno ističu da će do daljnje povrede doći kad se formira raspravni spis i kad obrana ni na koji način neće biti u mogućnosti izjasniti se smatra li da je zapis koji nije primila potrebno ili nepotrebno uvrstiti u raspravni spis. Neće biti u mogućnosti ocijeniti zakonitost tog dokaza ni predložiti njegovo eventualno izdvajanje iz spisa zbog postojanja procesnih pogrešaka.

71. Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo očitovanje na navode predlagateljica u vezi s osporenim člankom 83. stavkom 1. i člankom 87. stavkom 5. ZKP-a.

71.1. Ustavni sud načelno podsjeća da za zaštićene svjedoke može postojati poseban procesni režim, što je potvrdila i praksa Europskog suda. U tom svjetlu ne vidi ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih bi bilo opravdano prihvatiti prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 83. stavka 1. i članka 87. stavka 5. ZKP-a.

7.) Glava IX. Mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika i druge mjere opreza (članci 95. – 144.)

72. U glavi IX. (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 98. stavaka 2., 5. i 6., članka 108. stavaka 1. i 3., članka 109., članka 112. stavka 1., stavka 2. prva rečenica i stavaka 3., 4. i 5., članka 118., članka 123. stavka 1. točke 4., članka 125. stavka 1. točke 5. i stavka 3., članka 127. stavka 2., članka 129. stavka 2., članka 133. stavaka 1., 2., 3. i 4. i članka 141. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a.

7.1.) Članak 98. stavci 2., 5. i 6.

73. Osporene odredbe glase:

»4. Mjere opreza

Članak 98.

(...)

(2) Mjere opreza jesu:

1) zabrana napuštanja boravišta,

2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja,

3) obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu,

4) zabrana približavanja određenoj osobi,

5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom,

6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti,

7) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice,

8) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom.

(...)

(5) Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije podizanja optužnice mjere opreza određuje, produljuje i ukida rješenjem državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, te mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak.

(6) Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca državni odvjetnik prije podizanja optužnice, odnosno sud koji vodi postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Mjera će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za nju prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njezinu primjenu.

(...).«

73.1. Osporeni stavci članka 98. ZKP/08 izmijenjeni su člankom 19. ZID-a ZKP/09. Prije izmjena glasili su:

»Članak 98.

(...)

(5) Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije započinjanja kaznenog postupka mjere opreza određuje i ukida državni odvjetnik. Tijekom istrage te mjere određuje sudac istrage. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude, mjere određuje sud pred kojim se vodi postupak.

(6) Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca sudac istrage, odnosno sud koji vodi postupak, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Mjera će se ukinuti i prije proteka roka od dva mjeseca ako je za nju prestala potreba ili ako više nema zakonskih uvjeta za njezinu primjenu.

(...).«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu izmjena ZKP-a.

74. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 19. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku došlo je do promjene u članku 98 ZKP-a na način da je stavak 5 mijenjan i sada glasi; 'Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije podizanja optužnice mjere opreza određuje, produljuje i ukida rješenjem državni odvjetnik. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti presude te mjere određuje, produljuje i ukida sud pred kojim se vodi postupak.'

Došlo je i do promjene u stavku 6. u kojem se u trećoj rečenici riječi sudac istrage zamjenjuju riječima; 'državni odvjetnik prije podizanja optužnice'.

Opisanim izmjenama došlo je do povrede ustavnih prava građana jer je jednoj stranci u postupku tj. državnom odvjetniku, dana mogućnost da kroz mjere opreza ograničava ustavna prava druge stranke u postupku kao što su pravo na rad, pravo na slobodu kretanja, pravo na slobodu komuniciranja sa drugim osobama te udruživanje s istima.

Člankom 3 Ustava RH uvedeno je načelo vladavine prava. Ovo načelo kao najviša vrednota ustavnog poretka predstavlja i temelj za samo tumačenje Ustava RH, a u sebi sadrži i pitanja o općim obilježjima koje neki zakon mora imati kako bi bio usklađen sa načelom vladavine prava.

Odredbom čl. 29 Ustava RH propisano je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Odredbom čl. 30 Ustava RH propisano je da kaznena osuda za teška i osobito nečasna kaznena djela može, u skladu sa zakonom, imati za posljedicu gubitak stečenih ili zabranu stjecanja na određeno vrijeme nekih prava na obavljanje određenih poslova, ako to zahtijeva zaštita pravnog poretka.

Odredbom čl. 6 st. 1 ECHR predviđeno je da odluke o optužbi za kaznena djela donosi neovisan i nepristran sud ustanovljen zakonom. Neovisan sud je onaj koji je neovisan o strankama i izvršnoj vlasti, a pri tome je važan i dojam neovisnosti. Zahtjev da sud treba biti nepristran donekle se preklapa sa zahtjevom da bude neovisan, naročito kada je u pitanju utjecaj stranaka ali i drugih tijela. Ovo vrijedi jednako u građanskim i kaznenim predmetima.«

75. Ministarstvo pravosuđa navodi da nije osnovana tvrdnja predlagateljica jer članak 98. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 30. Ustava. Na temelju članka 98. ZKP-a državni odvjetnik donosi rješenje kojim odlučuje o mjeri opreza, ali o žalbi odlučuje sudac istrage. Dakle, konačnu odluku o mjeri opreza donosi sud. Državni odvjetnik vodi istragu. Vodi postupak na temelju članka 202. stavka 34. ZKP-a te poduzima i nalaže radnje prije podizanja optužnice. U vezi s navodima predlagateljica da je trajanje mjera opreza u nesuglasnosti s člankom 16. stavkom 2. Ustava, Ministarstvo pravosuđa napominje da se pri uređenju tih mjera vodilo računa o načelu razmjernosti.

76. Ustavni sud prvo primjećuje da je svrha članka 98. stavka 2. ZKP-a, osim sprečavanja novih kaznenih djela, i omogućavanje djelotvornog vođenja kaznenog postupka. Postoji, dakle, legitimni cilj izricanja tih mjera. ZKP propisuje i pretpostavke za njihovo izricanje, kao i ograničenja njihove primjene. Pozivanje predlagateljica na članak 16. stavak 2. Ustava nije osnovano. Na temelju članka 95. stavka 1. ZKP-a uvijek se mora postupati prema načelu razmjernosti i odrediti blažu mjeru ako se njome može postići ista svrha. Na temelju članka 95. stavka 2. ZKP-a (»Sud i druga državna tijela po službenoj će dužnosti ukinuti mjere iz stavka 1. ovog članka, ili ih zamijeniti blažim mjerama ako su prestali zakonski uvjeti za njihovu primjenu, ili ako su nastupili uvjeti da se ista svrha može postići blažom mjerom«) po službenoj se dužnosti mora ukinuti svaka mjera čim prestanu razlozi za njezinu primjenu.

76.1. Ustavni sud prvo podsjeća da se primjenom mjera opreza nastoji omogućiti uspješno vođenje kaznenog postupka uz što manji stupanj ograničavanja prava u cilju uspješnog vođenja kaznenog postupka, sukladno načelu razmjernosti. Članak 98. stavak 5. ZKP-a na temelju kojeg mjere opreza prije podizanja optužnice određuje državni odvjetnik posljedica je prihvaćanja novog koncepta istrage čiji je nositelj državni odvjetnik. Državni je odvjetnik prilikom odlučivanja o mjerama opreza vezan zakonom propisanim pretpostavkama za njihovo određivanje: traži se osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo te postojanje razloga za određivanje istražnog zatvora. Protiv rješenja o određivanju mjera opreza okrivljenik može izjaviti žalbu o kojoj odlučuje sudac istrage. To znači da je osigurana sudska kontrola njihova određivanja. U takvim je okolnostima ustavnopravno prihvatljivo davanje ovlaštenja državnom odvjetniku da odlučuje o mjerama opreza prije podizanja optužnice.

76.2. Članak 98. stavak 6. ZKP-a omogućava primjenu mjera opreza i nakon što proteknu rokovi trajanja najteže mjere osiguranja okrivljenikove prisutnosti odnosno nakon što prestanu postojati razlozi za određivanje istražnog zatvora. S obzirom da ostvaruju svrhu istražnog zatvora, mjere opreza predstavljaju zamjenu istražnom zatvoru pa se mogu određivati samo dok za njih postoje materijalnopravne i procesnopravne pretpostavke za određivanje istražnog zatvora. Protekom rokova trajanja istražnog zatvora prestaju postojati procesnopravne pretpostavke za određivanje istražnog zatvora, a s time i pretpostavke za određivanje mjera opreza.

76.3. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije utvrdio razloge koji bi opravdali pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 98. stavaka 2., 5. i 6. ZKP-a.

7.2.) Članak 108. stavci 1. i 3.

77. Osporene odredbe glase:

»Članak 108.

(1) Prilikom uhićenja, uhićena osoba se mora odmah upoznati s razlozima uhićenja te mora biti poučena o pravima iz članka 7. stavka 2. ovog Zakona, osim ako to, s obzirom na okolnosti, nije nikako moguće.

(...)

(3) Prilikom uhićenja smije se upotrijebiti samo ona sila na koju policiju ovlašćuje posebni zakon.

(...)«

78. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Članak 108. st. 1 ZKP-a u suprotnosti je sa člankom 29 Ustava RH. Naime, tim člankom propisano je da u slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela, osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo, između ostalih prava, da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete.

Zakonom o kaznenom postupku upravo se i reguliraju situacije koje su predviđene u članku 29 Ustava RH jer isti normira postupanje u situacijama postojanja osnova sumnje na počinjenje kažnjivog djela.

Člankom 108. st. 1 ZKP-a suprotno citiranoj ustavnoj odredbi uhićenoj osobi nije dano pravo da odmah bude upoznata sa naravi i razlozima optužbe iako je to njegovo ustavno pravo koje po svom sadržaju nije identično pravo na upoznavanje sa razlozima uhićenja.

(...)

Obvezni sadržaj europskih uhidbenog naloga sadrži i odredbu članka 5 st. 2 konvencije gdje se kao minimum standarda koji se mora saopćiti uhićeniku navodi razlog uhićenja ali i razlozi optužbe koje protiv uhićene osobe postoje.

Odredbom članka 108 st. 3 ZKP-a propisano je da se prilikom uhićenja smije uporabiti samo ona sila na koju se policija ovlašćuje posebnim zakonom. Odredba ovog članka protivna je odredbi članka 16 st. 2 Ustava RH, odredbi članka 2 ECRH i odredbi čl. 21 Ustava RH. Prema navedenom članku 16 Ustava RH slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a prema čl. 21 svako ljudsko biće ima pravo na život, te u RH nema smrtne kazne.

(...)

Prema odredbi čl. 108 st. 3 ZKP-a razvidno je da je prilikom uhićenja dozvoljena uporaba sile ali se govori o svakoj sili na koju je policija ovlaštena posebnim zakonom. Ovakva zakonska formulacija u suprotnosti je sa čl. 2 st. 2 ECHR ali i odredbama čl. 21 Ustava RH.

Naime uporaba sile mora biti razmjerna cilju koji se želi postići i zato se u Konvenciji rabi termin sila koje je bila nužno potrebna. Uporaba sile ne može biti veća od 'apsolutno nužne' za postizanje jednog od ciljeva navedenih u točkama a) do c) članka 2 st. 2 ECHR:

(...).«

79. Prema mišljenju Ministarstva pravosuđa članak 108. stavak 1. ZKP-a u cjelini ispunjava zahtjeve članaka Ustava i Konvencije koje su predlagateljice istaknule. Razlog uhićenja je quaestio facti i tu se nikako ne može tražiti da se pri svakom uhićenju iznose razlozi optužbe kako to one smatraju. U vezi s osporavanjem suglasnosti s Ustavom članka 108. stavka 3. ZKP-a, Ministarstvo pravosuđa navodi da Zakon o policijskim poslovima i ovlastima (»Narodne novine« broj 76/09.) detaljno uređuje načelo razmjernosti u članku 5., a u članku 83. stavku 1. ZKP-a posebno propisuje načelo razmjernosti u vezi s uporabom sredstava prisile.

80. Ustavni sud podsjeća da članak 24. stavak 2. Ustava određuje da uhićena osoba mora biti odmah upoznata s razlozima uhićenja i sa svojim pravima utvrđenima zakonom. U skladu s tom ustavnom odredbom članak 7. ZKP-a propisuje da će uhićena osoba biti na njoj razumljiv način obaviještena o razlozima uhićenja te navodi ostala prava o kojima uhićena osoba tom prigodom mora biti poučena.

Ustav i Konvencija zahtijevaju da se uporaba sile od državnih vlasti uredi zakonom. Posebne pretpostavke moraju biti ispunjene u slučaju uporabe sile koja može rezultirati lišenjem života pri zakonitom uhićenju suglasno članku 2. stavku 2. točki (b) Konvencije. Uporaba sile prilikom uhićenja propisana je Zakonom o policijskim poslovima i ovlastima koji u glavi 22. »Uporaba sredstava prisile« propisuje pretpostavke pod kojima policija može uporabiti silu. Navedenim se zakonom propisuju vrste prisile, njihov intenzitet i način na koji se prisila smije koristiti prilikom uhićenja. Netočna je tvrdnja da je u ZKP-u riječ o uporabi svake sile prilikom uhićenja. ZKP upućuje u članku 108. stavku 3. na odredbe Zakona o policijskim poslovima i ovlastima o primjeni sile prilikom uhićenja. Stoga članak 108. stavak 3. ZKP-a ne predstavlja povredu prava na život iz članka 21. Ustava i ne krši načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava.

Nadalje, po prirodi stvari informacija o razlozima uhićenja i optužbi bit će manje detaljna u trenutku uhićenja od one u kasnijem tijeku postupanja odnosno tijekom suđenja. Tu razliku dopušta i Konvencija odnosno praksa Europskog suda.

Za sadržaj europskog uhidbenog naloga kojeg predlagateljice spominju Ustavni sud upućuje na točku 22. obrazloženja ovog rješenja.

80.1. Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 108. stavaka 1. i 3. ZKP-a s Ustavom koje navode predlagateljice.

7.3.) Članak 109.

81. Osporeni članak glasi:

»Članak 109.

(1) Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti

(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku policijsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu, teče od trenutka uhićenja, a iznosi dvadeset i četiri sata.

(3) Pritvorski nadzornik će sastaviti zapisnik u koji će unijeti osobne podatke uhićenika prema članku 272. stavku 1. ovog Zakona. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u evidenciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah po dovođenju uhićenika. Pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika.

(4) Pritvorski nadzornik će sastaviti posebni zapisnik o oduzimanju predmeta od uhićenika. Ako se radi o predmetima koji mogu poslužiti kao dokaz, zapisnik i oduzete predmete predat će državnom odvjetniku posebno pazeći da se predmeti ne unište ili ne ugrozi njihova uporaba u dokaznom postupku. Primjerak zapisnika pritvorski nadzornik predaje i policijskom službeniku koji je doveo uhićenika.

(5) Državni odvjetnik je dužan ispitati uhićenika, najkasnije šesnaest sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku.

(6) Pritvorski nadzornik će uhićenika i pritvorenika odmah pustiti na slobodu:

1) ako to naloži državni odvjetnik,

2) ako uhićenik nije ispitan u roku iz stavka 5. ovog članka,

3) ako je pritvor ukinut.

O puštanju uhićenika i pritvorenika na slobodu pritvorski nadzornik će unijeti bilješku u zapisnik i evidenciju iz stavka 3. ovog članka.

(7) O puštanju uhićenika na slobodu u slučajevima iz stavka 6. točke 2) ovoga članka, pritvorski nadzornik će odmah obavijestiti višeg državnog odvjetnika.«

81.1. Članak 109. ZKP-a dva puta je izmijenjen, prvi put člankom 24. ZID-a ZKP/09, a drugi put člankom 9. ZID-a ZKP/11. U vrijeme podnošenja prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom glasio je:

»Članak 109.

(1) Policijski službenik mora uhićenika u roku navedenom u stavku 2. ovog članka dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu određenu posebnim zakonom i predati pritvorskom nadzorniku ili ga pustiti na slobodu. Zakašnjenje se mora posebno obrazložiti. Predmeti koji mogu poslužiti kao dokaz, predaju se pritvorskom nadzorniku koji s njima postupa prema stavku 4. ovog članka.

(2) Rok u kojem uhićenik mora biti doveden u pritvorsku policijsku jedinicu i predan pritvorskom nadzorniku ili pušten na slobodu, teče od trenutka uhićenja, a iznosi:

1) dvanaest sati, ako je osoba uhićena na području policijske uprave kojoj se dovodi,

2) dvadeset i četiri sata, ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave kojoj se dovodi.

(3) Pritvorski nadzornik će sastaviti zapisnik u koji će unijeti osobne podatke uhićenika prema članku 272. stavku 1. ovog Zakona. Podaci o uhićeniku, trenutku i razlozima uhićenja se unose u evidenciju uhićenih osoba u Informacijskom sustavu ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, odmah po dovođenju uhićenika. Pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Obavijest se unosi u pritvorski zapisnik uhićenika.

(4) Pritvorski nadzornik će sastaviti posebni zapisnik o oduzimanju predmeta od uhićenika. Ako se radi o predmetima koji mogu poslužiti kao dokaz, zapisnik i oduzete predmete predat će državnom odvjetniku posebno pazeći da se predmeti ne unište ili ne ugrozi njihova uporaba u dokaznom postupku. Primjerak zapisnika pritvorski nadzornik predaje i policijskom službeniku koji je doveo uhićenika.

(5) Državni odvjetnik je dužan ispitati uhićenika, najkasnije deset sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku.

(6) Pritvorski nadzornik će uhićenika i pritvorenika odmah pustiti na slobodu:

1) ako to naloži državni odvjetnik,

2) ako protiv uhićenika nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja iz stavka 2. točke 1. ovog članka, odnosno 32 sata od uhićenja iz stavka 2. točke 2. ovog članka;

3) ako uhićenik nije ispitan u roku iz stavka 5. ovog članka,

4) ako je pritvor ukinut.

O puštanju uhićenika i pritvorenika na slobodu pritvorski nadzornik će unijeti bilješku u zapisnik i evidenciju iz stavka 3. ovog članka.

(7) O puštanju uhićenika na slobodu u slučajevima iz stavka 6. točke 3) ovoga članka, pritvorski nadzornik će odmah obavijestiti višeg državnog odvjetnika.«

82. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Prema odredbi čl. 109. ZKP-a nakon što je određena osoba uhićena po redarstvenim vlastima, sprovodi se u određenu policijsku upravu gdje je zaprima pritvorski nadzornik.

Prema čl. 109 st. 4. ZKP-a pritvorski nadzornik obavještava državnog odvjetnika odmah po prijemu uhićenika. Uhićenik se ima odmah pustiti na slobodu ako to naloži državni odvjetnik. Ako protiv uhićenika nije određen pritvor ili istražni zatvor, u roku od 20 sati od uhićenja iz stavka 2. toč. 1 ovoga članka odnosno 32 sata od trenutka uhićenja iz stavka 2. točka 2 ovog članka, pritvorski nadzornik će odmah po isteku roka pustiti uhićenika na slobodu i o tome obavijestiti višeg državnog odvjetnika.

Prema tome citirana odredba čl. 109 st. 4 ZKP-a nije u skladu sa člankom 24. Ustava RH jer državni odvjetnik odlučuje o puštanju na slobodu uhićene osobe odnosno može pridržati svoje pravo da se ne izjasni o statusu uhićene osobe u periodu do čak najviše 32 sata od uhićenja te osobe, a da pri tome ne mora nikome dati nikakvo obrazloženje niti razlog zbog čega je uhićena osoba bez odluke sudbene vlasti bila lišena slobode čak 32 sata.«

83. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 109. ZKP-a nije nesuglasan s člancima 24. i 29. Ustava i s člankom 6. Konvencije. Člankom 109. stavkom 5. ZKP-a propisano je da je državni odvjetnik dužan ispitati uhićenika najkasnije deset sati nakon predaje pritvorskom nadzorniku. U ovom slučaju riječ je o institutu koji je u ZKP/97 bio naznačen kao »zadržavanje". Izraz »pritvor« koji se spominje u Ustavu odnosi se u kontekstu ZKP-a na istražni zatvor.

84. Ustavni sud primjećuje da su prigovori predlagateljica upućeni tekstu članka 109. ZKP-a prije njegovih izmjena i dopuna iz 2009.

84.1. Poslije izmjena i dopuna ZKP-a iz 2009. prestali su postojati razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 109. ZKP-a s Ustavom koje navode predlagateljice.

7.4.) Članak 112. stavak 1., stavak 2. prva rečenica i stavci 3., 4. i 5.

85. Osporeni članak glasi:

»Članak 112.

(1) Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a postoji neki od razloga za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1.-4. ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od 6 sati. O žalbi odlučuje sudac istrage, u roku od 8 sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja.(…)

(3) Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.

(4) Državni odvjetnik nakon što je ispitao uhićenika, može pisanim nalogom naložiti policiji da u toku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje uhićenika pritvorskom nadzorniku, dovede uhićenika sucu istrage radi postupanja prema članku 118. ovog Zakona, u tom slučaju državni odvjetnik ne donosi rješenje o pritvoru.

(5) Ako u roku od dvadeset i četiri sata od trenutka predaje pritvorskom nadzorniku, protiv okrivljenika nije određen pritvor ili okrivljenik nije doveden sucu istrage prema stavku 1. ovog članka, ima se pustiti na slobodu.«

85.1. Članak 112. ZKP-a drugi put je izmijenjen člankom 24. ZID-a ZKP/09. U vrijeme podnošenja prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom (2009.) članak 112. ZKP-a je glasio:

»Članak 112.

(1) Državni odvjetnik pisanim i obrazloženim rješenjem određuje pritvor protiv uhićenika ako utvrdi da postoje osnove sumnje da je uhićenik počinio kazneno djelo za koje se kazneni progon poduzima po službenoj dužnosti, a za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a postoji neki od razloga za istražni zatvor iz članka 123. stavka 1. točke 1. do 4. ovog Zakona, a pritvor je potreban radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija te prikupljanja podataka o dokazima. Protiv rješenja o pritvoru pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje sudac istrage, u roku od osam sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja. Pritvorenik može žalbu izjaviti na zapisnik.

(3) Pritvor će se odmah ukinuti ako su prestali razlozi zbog kojih je pritvor bio određen.«

85.2. Stavci 2. i 3. članka 112. ZKP/08 prije nego što su izmijenjeni člankom 24. ZID-a ZKP/09 su glasili:

»Članak 112.

(...)

(2) Pritvor iz stavka 1. ovog članka, može trajati najdulje četrdeset i osam sati od trenutka uhićenja. Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može obrazloženim rješenjem produljiti pritvor za daljnjih četrdeset i osam sati ako je to neophodno radi prikupljanja dokaza o kaznenom djelu za koje propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina. Protiv rješenja suca istrage o produljenju pritvora pritvorenik se može žaliti u roku od šest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(3) Žalbu iz stavka 1. i 2. ovog članka, pritvorenik može izjaviti i na zapisnik.«

86. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Prema čl. 112 ZKP-a predviđena je situacija pritvora koja bi se mogla svojim sadržajem izjednačiti sa institutom zadržavanja iz starog ZKP-a. Ovo je svojevrsni intermeco između uhićenja i odluke suda o opravdanosti lišenja slobode koja je dana državnom odvjetniku i koja prema odredbi čl.112 ZKP-a može iznositi 48 sati.

Državni odvjetnik je stranka u kaznenom postupku i on s obzirom na zainteresiranost svoje uloge u postupku zasigurno ne može potpasti pod kategorije suda u smislu čl. 22, 24 i 25 Ustava RH. Pri tome valja voditi računa o ulozi i obvezama koje državni odvjetnik ima u skladu sa odredbom čl. 38 ZKP-a. Treba naznačiti da u čl. 38 ZKP-a uopće nije predviđeno ono što je kao ovlast dano državnom odvjetniku u čl. 112 a to je donošenje pisanog i obrazloženog rješenja o određivanju pritvora protiv uhićenika, čime je se ukazuje na nekonzistentnost samog zakona.

Kako je lišenje slobode kategorija zaštićena osim Ustavom RH i ECHR, treba navesti da se osoba koja je uhićena ili pritvorena mora u najkraćem roku izvesti pred suca ili drugo tijelo sudbene vlasti, s time što je Europski sud za ljudska prava zauzeo stanovište da sudske vlasti da bi udovoljile čl. 5 toč. 3 ECHR moraju raspraviti sva pitanja koja se odnose na lišenje slobode i donijeti konačnu odluku na temelju objektivnih pravnih kriterija. Da bi ispunile taj zahtjev vlasti pred koje dani pojedinac mora biti izveden moraju ga saslušati. Potom moraju svoju odluku donijeti neovisno, sukladno s pravno utvrđenim postupkom i normama (Shiesser protiv Švicarske 1979).

U pogledu neovisnosti i nepristranosti tijela sudske vlasti, Europski sud za ljudska prava je zauzeo stav da državno tijelo koje ima ulogu i tužitelja i istražitelja ne zadovoljava te zahtjeve (Skoogström protiv Švedske 1984 i Huber protiv Švicarske iz 1990), a nije prihvatljivo niti da odluku o pritvoru donosi tužitelj (Niedbala protiv Poljske 2000) ili istražitelj čije odluke podliježu potvrdi tužiteljstva (Assenov protiv Bugarske 1998 i Nikolova protiv Bugarske 1999).

U konstelaciji odredbe čl. 112 ZKP-a razvidno je da ne postoji nikakva obveza državnog odvjetnika da ispita uhićenu osobu prije donošenja rješenja o određivanju pritvora koje može trajati 48 sati, a kako bi utvrdio da li zaista postoji razlozi za primjenu instituta državno odvjetničkog pritvora.

Naime razlozi za pritvor moraju biti, kao što je to u Ustavu RH u čl. 24 st. 2 navedeno, određeni sa pravnim standardom postojanja 'osnovane sumnje' da je osoba počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Nivo 'osnova sumnje' dakle protuustavna je kategorija kao podloga za određivanje pritvora.

(...)

Osim toga 'osnovana sumnja' kako je predviđena Ustavom RH je zapravo jedan opći preduvjet za lišenje slobode odnosno pritvor. (…)

Ni kod žalbe a ni kod produženja pritvora sudac istrage nema obvezu ispitati pritvorenu osobu prije donošenja kako bi se uvjerio u ispravnost razloga zbog kojih je državni odvjetnik bilo odredio pritvor bilo zatražio njegovo produženje.«

87. Ministarstvo pravosuđa nije se u vezi s člankom 112. ZKP-a izričito očitovalo na navode predlagateljica.

87.1. Predlagateljice ističu da »razlozi za pritvor moraju biti, kao što je to u Ustavu RH u čl. 24 st. 2 navedeno, određeni sa pravnim standardom postojanja 'osnovane sumnje' da je osoba počinila teško kazneno djelo određeno zakonom. Nivo 'osnova sumnje' dakle protuustavna je kategorija kao podloga za određivanje pritvora". Ustavni sud te prigovore ocjenjuje neosnovanim. Opetovano ponavlja da ustavni termin »pritvor« u materijalnom smislu obuhvaća zakonski termin »istražni zatvor". Za određivanje istražnog zatvora uvijek je potrebna osnovana sumnja da je osoba počinila kazneno djelo.

87.2. Ustavni sud primjećuje da su predlagateljice osporile cijeli članak 112. ZKP-a. Ustavni sud utvrdio je nesuglasnim s Ustavom samo članak 112. stavak 2. drugu rečenicu (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). Ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti preostalog dijela članka 112. ZKP-a s Ustavom koje navode predlagateljice.

7.5.) Članak 118.

88. Osporeni članak glasi:

»Članak 118.

(1) Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka 112. stavka 2. ovog Zakona, ili u roku iz članka 112. stavka 4. ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. Pritvorski nadzornik prethodno dostavlja pritvorski zapisnik državnom odvjetniku, a na zahtjev suca istrage ili državnog odvjetnika i zapisnike, predmete i druge podatke o radnjama poduzetim prema članku 110. ovog Zakona. Državni odvjetnik mora biti prisutan na tom ročištu.

(2) Na temelju naloga suca istrage pritvorenik će se zadržati u pritvoru do održavanja ročišta za odlučivanje o istražnom zatvoru, a najdulje dvanaest sati, od trenutka dovođenja sucu istrage.«

88.1. Člankom 10. ZID-a ZKP/11 izmijenjen je članak 118. stavak 1. ZKP/08 koji je glasio:

»Članak 118.

(1) Po nalogu državnog odvjetnika policija će pritvorenika kod kojeg postoje razlozi za određivanje istražnog zatvora prije isteka roka za pritvor iz članka 112. ovog Zakona, dovesti sucu istrage radi održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora ili puštanja na slobodu. Pritvorski nadzornik prethodno dostavlja pritvorski zapisnik državnom odvjetniku. Državni odvjetnik mora biti prisutan na tom ročištu.

(...)«

Prije toga, članak 118. ZKP/08 izmijenjen je člankom 26. ZID-a ZKP/09 koji je glasio:

»Članak 26.

U članku 118. stavku 2. umjesto točke stavlja se zarez i dodaju riječi: 'od trenutka dovođenja sucu istrage.'.

Stavak 3. briše se.«

Članak 118. stavak 3. ZKP/08, koji je 2009. brisan, glasio je:

»Članak 118.

(...)

(3) Ako protiv pritvorenika nije u roku iz stavka 2. ovog članka, rješenjem suca istrage određen istražni zatvor, istekom tog roka pritvorenik se mora pustiti na slobodu.«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

89. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da su članci 109., 112., 118. i 127. stavak 2. ZKP-a koji se odnose na ukupno trajanje zadržavanja i pritvora uhićene osobe, promatrani zajedno, u nesuglasnosti s člankom 24. Ustava. U obrazloženju navode da uhićenik prije prvog izvođenja pred suca istrage može biti lišen slobode ukupno 120 sati, odnosno pet dana, čime se krši ustavno pravo uhićenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud.

90. Ministarstvo pravosuđa tvrdi da standardi koje navode predlagateljice ne postoje, a europska zakonodavstva različito uređuju lišenje slobode prije podizanja optužnice.

91. Ustavni sud ne smatra nesuglasnim s Ustavom sve odredbe ZKP-a koje osporavaju predlagateljice. Ispitao je cjelokupno zakonsko uređenje i zaključio da nesuglasnost s Ustavom proizlazi iz dijela članka 112. stavka 2. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.). Za ostale osporene odredbe ne postoje ustavnopravni razlozi za pokretanje postupka pred Ustavnim sudom.

91.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 118. ZKP-a s Ustavom.

7.6.) Članak 123. stavak 1. točka 4.

92. Osporene odredbe glase:

»Članak 123.

(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:

(...)

4) je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,

(...)«

92.1. Članak 123. ZKP/08 izmijenjen je člankom 29. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. točki 4. iza riječi »nužan« dodane su riječi »radi neometanog odvijanja postupka«. U stavku 5. riječi »i 4.« brisane su. Dijelovi članka 123. do izmjene ZID-om ZKP/09 glasili su:

»Članak 123.

(1) Istražni zatvor se može odrediti ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo i ako:

(…)

4) je istražni zatvor nužan zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora,

(…)

(5) Istražni zatvor se, usprkos postojanju okolnosti iz stavka 1. i 4. ovog članka, neće odrediti ili produljiti ako je već isteklo najdulje vrijeme trajanja istražnog zatvora (članak 133.).«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09.

93. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Navedena odredba zakona ne zadovoljava kriterije propisane člankom 22 Ustava RH u kojima je navedeno da je čovjekova sloboda i osobnost nepovrediva, te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom o čemu odlučuje sud.

Obzirom da je RH potpisnica ECHR o zaštiti ljudskih prava potrebno je razmotriti da li odredba čl. 123 st. 1 toč. 4 zadovoljava pravne standarde predviđene odredbom čl. 5 Konvencije. Da bi prema praksi Europskog suda za ljudska prava mogli govoriti o tome da li je zakonska norma nacionalnog zakonodavstva u skladu sa čl. 5 ECHR treba poći od kriterija kojima to pitanje prosuđuje ECHR a ne nacionalno zakonodavstvo. Ovo stoga što pravo na slobodu i sigurnost nije apsolutno, ali je osnovna pretpostavka članka 5 u korist slobode, a ne njenog ograničenja, pošto je pravo na slobodu drugo po jačini pravo koje se štiti i Konvencijom, a od njega je jače samo pravo na život.

Pravo na slobodu je pretpostavka da bi čovjek mogao ostvariti sva svoja druga prava kao što je to sud naveo u predmetu Quinn protiv Francuske iz 1995. Kako pojam pravne sigurnosti temeljen na vladavini prava prožima članak 5 Konvencije a posebno njegov stavak 3, to se sva lišenja slobode moraju provoditi u skladu sa zakonom, propisanim postupkom i biti 'zakonita' (predmet Bizzoto protiv Italije iz 1989).

(...)

Što se tiče kriterija dostupnosti zakona, po stavu podnositelja čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a isti zadovoljava kriterije Konvencije, ali ih ne zadovoljava po kriterijima preciznosti i predvidivosti u pogledu posljedica, a u svrhu izbjegavanja svih rizika arbitrarnosti.

Naime kada se analizira odredba čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a tada je razvidno da je zakonodavac ovaj pritvorski osnov vezao za određenu grupu kaznenih djela (ona za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora) uz postojanje osnovnog preduvjeta a to je osnovana sumnja da je takovo djelo počinjeno, te uz dodatni uvjet da je to neophodno zbog posebno teških okolnosti djela. Zakonski termin 'neophodno zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela' je neprecizan jer nigdje u zakonu nije objašnjeno što on znači niti je obrazloženje toga pojma igdje objavljeno na način da bi se to smatralo dovoljno dostupnim. Taj termin nije predvidljiv u pogledu posljedica, a u svrhu izbjegavanja rizika arbitrarnosti.

(...)

Kako ZKP u odnosu na pritvorsku osnovu navedenu u članku 123 st. 1 toč. 4 poznaje samo jednu jedinu blažu mjeru, a to je kućni zatvor koji u suštini predstavlja također lišenje slobode, ne može se tvrditi da postoji blaža mjera u odnosu na sam istražni zatvor određen po čl. 123 st. 1 toč. 4 ZKP-a.«

94. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da predlagateljice nisu u pravu jer je osnova za istražni zatvor na temelju točke 4. ZKP-a nužnost istražnog zatvora radi neometanog odvijanja postupka zbog osobito teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora, dakle, samo za najteža djela. Također, Ministarstvo pravosuđa naglašava da je riječ o posebno teškim okolnostima počinjenja kaznenog djela. ZKP ima u vidu da postojanje više takvih posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela treba utvrditi in concreto. Neometano vođenje postupka predstavlja legitiman cilj – posebnu svrhu istražnog zatvora.

95. Ustavni sud primjećuje da je ZID ZKP/09 izmijenio članak 123. stavak 1. točku 4. ZKP-a, propisujući da je svrha istražnog zatvora omogućiti neometano odvijanje postupka. Ocjenjuje da članak 123. stavak 1. točka 4. ZKP-a dostatno jasno i predvidljivo određuje osnovu za istražni zatvor i njezinu svrhu.

95.1. Ustavni sud stoga prigovor predlagateljica da je članak 123. stavak 1. točka 4. ZKP-a nesuglasan s člankom 22. Ustava i člankom 5. Konvencije smatra neosnovanim. Nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom.

7.7.) Članak 125. stavak 1. točka 5. i stavak 3.

96. Osporene odredbe glase:

»Članak 125.

(1) Sud će ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu:

(...)

5) ako državni odvjetnik i nakon prethodne obavijesti višem državnom odvjetniku neopravdano u zakonskim rokovima ne poduzima radnje u postupku,

(...)

(3) Prije donošenja odluke o ukidanja istražnog zatvora određenog na temelju stavka 1. točke 5. ovog članka, sud će obavijestiti višeg državnog odvjetnika o nepravovremenom poduzimanju radnji i odrediti rok u kojemu se radnja ima provesti. Ako nakon isteka roka nije radnja poduzeta, postupit će se prema stavku 1. točki 5. ovog članka.«

96.1. Članak 125. ZKP/08 izmijenjen je člankom 31. ZID-a ZKP/09. U stavku 1. točki 3. riječ »kad« zamijenjena je riječju »ako«. U stavku 3. u prvoj rečenici riječi »prije ukidanja istražnog zatvora određenog na temelju točke 5. stavka 1.« zamijenjene su riječima »prije donošenja odluke o ukidanju istražnog zatvora određenog na temelju stavka 1. točke 5.«. U drugoj rečenici brisan je veznik »i«. Izmijenjeni dijelovi članka 125. glasili su:

»Članak 125.

(1) Sud će ukinuti istražni zatvor i okrivljenik će biti pušten na slobodu:

(…)

(3) Prije ukidanja istražnog zatvora na temelju točke 5. stavka 1. ovog članka, sud će obavijestiti višeg državnog odvjetnika o nepravovremenom poduzimanju radnji i odrediti rok u kojemu se radnja ima provesti. Ako i nakon isteka roka nije radnja poduzeta, postupit će se prema stavku 1. točki 5. ovog članka.«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna ZKP/08.

97. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirane odredbe čl. 125 ZKP-a protivne su odredbi čl. 16 Ustava RH prema kojem svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, zatim odredbi čl. 25 st. 2 Ustava RH prema kojoj tko god je pritvoren i optužen zbog kaznenog djela ima pravo u najkraćem roku određenom zakonom biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen, te odredbi čl. 24 st. 3 Ustava RH po kojem se svaka osoba koja je uhićena ili pritvorena ima pravo žaliti sudu koji će bez odgode odlučiti o zakonitosti lišenja slobode. Citirana odredbe čl. 125 ZKP-a protivne su i duhu čl. 5 ECHR koji štiti pravo na slobodu u odnosu na arbitrarno postupanje državne vlasti.

Naime osoba koja se nalazi u istražnom zatvoru nema pravni lijek kojim bi se zaštitila od posljedica propuštanja pravovremenog poduzimanja radnji od strane državnog odvjetnika.

Jednom kad je istražni zatvor određen osoba koja je lišena slobode nalazi se u ingerenciji suda. Odredbom čl. 125 nije zakonom propisan rok koji će sudac istrage dati državnom odvjetniku koji evidentno ne postupa promptno da poduzme radnju, već je to ostavljeno na nivou sudskog određivanja roka. Tek ako državni odvjetnik i nadalje postupa na način koji se ne može smatrati 'marnim' postupanjem, iako je o tome izviješten i viši državni odvjetnik, temeljem odredbe čl. 125 st. 1 istražni zatvor se ukida.

Na ovaj način osoba se drži u pritvoru više nego što je to nužno, suprotno ustavnim odredbama, zbog razloga što državni odvjetnik u postupku ne postup promptno. Osim što je ovom odredbom ZKP-a povrijeđeno ustavno prava na slobodu, povrijeđeno je i ustavno pravo na pravično suđenje opisano u čl. 29 Ustava RH ali i čl. 6 ECHR.«

98. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da predlagateljice nisu u pravu jer je člankom 125. stavkom 3. ZKP-a osigurano sredstvo kojim se pritvorenik štiti od posljedica propuštanja pravovremenog poduzimanja radnji državnog odvjetnika. Navodi da nije točan navod kako nije određen rok za propuštanje jer se u članku 125. stavku 1. točki 5. ZKP-a upravo navodi taj rok.

99. Ustavni sud utvrđuje da zakonodavac, propisujući razloge ukidanja istražnog zatvora, u članku 125. stavku 1. točki 5. ZKP-a predviđa i slučaj kad državni odvjetnik ne poduzima pravovremeno radnje u postupku iako razlozi za istražni zatvor i dalje postoje. Da nije propisana ta odredba, istražni zatvor trajao bi na temelju članka 123. stavka 1. točke 2. ZKP-a sve dok postoje razlozi zbog kojih je određen, neovisno o tome što njegovu trajanju doprinosi i državni odvjetnik odugovlačenjem poduzimanja radnji u postupku. Stoga članak 125. ZKP-a ne predstavlja materijalnu ustavnu povredu na štetu okrivljenika.

99.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 125. stavka 1. točke 5. i stavka 3. ZKP-a.

7.8.) Članak 127. stavak 2.

100. Osporena odredba glasi:

»Članak 127.

(...)

(2) O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvanaest sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(...)

100.1. Članak 127. ZKP/08 noveliran je dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11. Člankom 32. ZID-a ZKP/09 provedena je bitna izmjena tako da su u stavku 2. u prvoj rečenici riječi »dvadeset četiri« zamijenjene riječju »dvanaest«. U drugoj rečenici na kraju rečenice brisana je točka i dodane su riječi »te ako je okrivljenik u pritvoru naložit će da se odmah pusti na slobodu«. U stavku 3. nakon riječi »zakonom« dodane su riječi »prije podnošenja optužnice«.

Prije izmjena učinjenih ZID-om ZKP/09 članak 127. stavci 2. i 3. ZKP/08 su glasili:

»Članak 127.

(...)

(2) O prijedlogu državnog odvjetnika da se odredi istražni zatvor, sudac istrage odlučuje odmah, a najkasnije u roku od dvadeset četiri sata od podnošenja prijedloga. Kad se sudac istrage ne složi s prijedlogom državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija. Protiv tog rješenja državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.

(3) Ako što drugo nije propisano posebnim zakonom, o produljenju istražnog zatvora odlučuje sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika.

(...)«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09.

101. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s člankom 24. Ustava članka 127. stavka 2. zajedno s člancima 109., 112. i 118. ZKP-a koji uređuju ukupno trajanje zadržavanja i pritvora uhićene osobe. Navode da uhićenik prije prvog izvođenja pred suca istrage može biti lišen slobode ukupno 120 sati odnosno pet dana, čime se krši ustavno pravo uhićenika da u najkraćem roku bude izveden pred sud.

102. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo izravno na članak 127. stavak 2., već na članak 118. ZKP-a. Tvrdi da standardi koje navode predlagateljice ne postoje, dok europska zakonodavstva različito uređuju lišenje slobode prije podizanja optužnice.

102.1. Ustavni sud nije utvrdio da postoje ustavnopravni razlozi za prihvaćanje prijedloga predlagateljica za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 127. stavka 2. ZKP-a (v. obrazloženje uz članke 112. i 118. ZKP-a; v. i odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

7.9.) Članak 129. stavak 2.

103. Osporena odredba glasi:

»Članak 129.

(...)

(2) Na ročište iz stavka 1. ovog članka, pozivaju se državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Državni odvjetnik i branitelj moraju o ročištu biti obaviješteni u primjerenom roku. Okrivljenik će na ročište biti doveden, osim ako je nedostupan ili je raspravno nesposoban. Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 118. stavak 1.), sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti.

(...)«

103.1. Članak 129. stavak 2. ZKP-a izmijenjen je dva puta. Prvi put izmijenjen je člankom 33. ZID-a ZKP/09 tako da je na kraju stavka dodana rečenica koja glasi: »Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 118. stavak 1.), sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti.« U vrijeme podnošenja prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom, dakle, osporeni članak 129. stavak 2. ZKP-a glasio je:

»Članak 129.

(...)

(2) Na ročište se pozivaju državni odvjetnik i branitelj okrivljenika. Okrivljenik će na ročište biti doveden, osim ako je nedostupan ili je raspravno nesposoban. Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 118. stavak 1.), sjednica vijeća održat će se i ako uredno pozvani državni odvjetnik i branitelj ne dođu na sjednicu, ili ako branitelj nije uredno primio poziv zbog toga jer je promijenio boravište ne obavijestivši o tome sud, ili zbog toga što mu dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti.

(...)«

Drugi put su člankom 11. ZID-a ZKP/11 izmijenjeni stavci 1. i 2. članka 129. ZKP-a (za stavak 2. v. točku 103. obrazloženja ovog rješenja).

104. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da članak 33. ZID-a ZKP/09, kojim je dopunjen članak 129. stavak 2. ZKP/08 u dijelu u kojem je propisano da će se sjednica vijeća na kojoj se odlučuje o istražnom zatvoru održati bez branitelja kojem dostava nije bila moguća zbog njegove nedostupnosti, nije suglasan s Ustavom. Smatraju da je s tim člankom povrijeđeno pravo na branitelja odnosno pravo na učinkovitu pravnu pomoć, propisani člankom 29. Ustava. Navode da, imajući u vidu mogućnost dostave poziva elektroničkom poštom, telefonom ili telefaxom, nedostupnost branitelja može biti uzrokovana činjenicom obavljanja poslova, dakle, objektivnim okolnostima koje se ne mogu svrstati u skrivljeno ponašanje odvjetnika. Navode važnost prisutnosti branitelja ročištu za određivanje istražnog zatvora jer je riječ o oduzimanju slobode, pa je pravo na branitelja minimalno pravo obrane s kojim se nastoji uspostaviti ravnopravnost stranaka u postupku i jednakost oružja.

105. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da navedeni članak razrađuje članak 24. stavak 3. ZKP-a te određuje da će o žalbi riješiti sud. Propisuje i da će o određivanju, produljenju i ukidanju istražnog zatvora odlučiti sud na nejavnom usmenom ročištu.

106. Ustavni sud ocjenjuje da se člankom 129. stavkom 2. ZKP-a okrivljeniku ne uskraćuje pravo na branitelja utvrđeno člankom 29. Ustava. Članak 129. stavak 2. ZKP-a propisuje obvezu pozivanja branitelja na ročište za odlučivanje o istražnom zatvoru. Izostanak branitelja s ročišta rezultat je njegove osobne odluke odnosno ponašanja kojim je prethodno onemogućio urednu dostavu poziva. ZKP propisuje odredbe kojima se osigurava učinkovita dostava (članak 169. stavak 1. točka 4. i članak 4. – propisuju dostavu telekomunikacijskim sredstvom i propisuju tehničke uvjete radi osiguranja funkcionalnosti i mogućnosti provjere primitka tih poruka).

Odredba o dostavi poziva, uključivši i odluke o dostavi telekomunikacijskim sredstvom, sukladno načelu ekonomičnosti, opravdava održavanje ročišta bez prisutnosti branitelja ako on svojom krivnjom ne dođe na ročište ili spriječi primitak poziva na ročište.

106.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 129. stavka 2. ZKP-a.

7.10.) Članak 133. stavci 1., 2., 3. i 4.

107. Osporene odredbe glase:

»Članak 133.

(1) Do donošenje presude suda prvog stupnja istražni zatvor može trajati najdulje:

1) tri mjeseca ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do tri godine,

2) šest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do pet godina,

3) dvanaest mjeseci ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora do osam godina,

4) dvije godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna zatvora preko osam godina,

5) tri godine ako se za kazneno djelo može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(2) U predmetima u kojima je donesena nepravomoćna presuda, ukupno trajanje istražnog zatvora do njezine pravomoćnosti produljuje se za jednu šestinu u slučajevima iz stavka 1. točke 1. do 3. ovog članka, a za jednu četvrtinu u slučajevima iz stavka 1. točke 4. i 5. ovog članka.

(3) Kad je presuda ukinuta, u postupku za kaznena djela iz stavka 1. točke 1. do 3. ovog članka, ukupno trajanje istražnog zatvora iz stavka 1. i 2. ovog članka, produljuje se za daljnjih šest mjeseci, a za kaznena djela iz stavka 1. točke 4. i 5. ovog članka za još jednu godinu.

(4) Ako je protiv drugostupanjske presude dopuštena žalba, ukupno trajanje istražnog zatvora iz stavka 1. i 2. ovog članka, produljuje se za još šest mjeseci.

(...)«

108. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 133 ZKP-a predviđeni su rokovi maksimalnog trajanja istražnog zatvora. Ukoliko se analiziraju odredbe stavka 1., 2., 3., i 4., utvrđuje se da je moguće da okrivljenik bude u istražnom zatvoru 3 godine plus 9 mjeseci plus 1 godina plus daljnjih 6 mjeseci, odnosno ukupno 5 godina i 3 mjeseca prije donošenja presude.

Citirana odredba protivna je odredbi čl. 25 Ustava RH kojom je predviđeno da svatko tko god je pritvoren i optužen za kazneno djelo ima pravo da u najkraćem roku, određenom zakonom bude izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen. Ova odredba protivi se i pravu na suđenje u razumnom roku koje se štiti odredbom članka 29 Ustava RH.

(...) Ovakvo maksimalno zadržavanje okrivljenika bez presude u pritvoru protivi se načelu razmjernosti prema kojem istražni zatvor mora biti sveden na najmanju moguću mjeru, ali i članku 16 st. 2 Ustava RH prema kojem svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju.«

109. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 133. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 16., člankom 25. i člankom 29. Ustava, a ni s člankom 5. i člankom 6. Konvencije. Mjerila za trajanje istražnog zatvora su težina djela, nepravomoćna presuda i ukidanje presuda. Propisani rokovi nisu u nesuglasnosti s navedenim člancima Ustava. Pri određivanju istražnog zatvora mora se voditi računa o okolnostima iz članka 122. ZKP-a.

110. Ustavni sud primjećuje da su određivanje i trajanje istražnog zatvora ograničeni prije svega načelom razmjernosti. Obveza je suda da istražni zatvor kao najtežu mjeru osiguranja prisutnosti okrivljenika na suđenju zamjeni blažom ako se ista svrha može postići tom blažom mjerom. Postoji obveza ukidanja istražnog zatvora čim prestanu razlozi zbog kojih je određen.

Uz to, zakonodavac predviđa različita trajanja istražnog zatvora ovisno o naravi pojedine osnove za njegovo određivanje. Tako istražni zatvor određen u članku 123. stavku 1. točki 2. ZKP-a može trajati najkasnije do završetka glavne rasprave, a onaj određen u članku 123. stavku 1. točki 5. ZKP-a najdulje mjesec dana. Uz ova funkcionalna ograničenja ZKP propisuje i vremensko ograničenje odnosno maksimalne rokove trajanja istražnog zatvora za pojedini stadij kaznenog postupka te ukupno za cijeli postupak. Navedeni su rokovi određeni, sukladno načelu razmjernosti, ovisno o visini zaprijećene kazne za pojedina kaznena djela. U osporenom članku također je propisano da se protekom rokova istražni zatvor mora ukinuti bez obzira je li ispunjena svrha zbog koje je istražni zatvor bio određen.

Ustavni sud napominje da se prema praksi Europskog suda pitanje trajanja istražnog zatvora (detention on remand) ne može ocjenjivati apstraktno. Uvijek se mora procjenjivati s obzirom na okolnosti svakog konkretnog (pojedinačnog) slučaja.

Zaključno, zakonodavac je najduži rok trajanja istražnog zatvora ograničio načelom razmjernosti, obvezom ukidanja istražnog zatvora u zakonom predviđenim slučajevima te rokovima trajanja istražnog zatvora u pojedinom stadiju kaznenog postupka. Tako propisana ograničenja osiguravaju da se istražni zatvor određuje samo kad je nužno i u mjeri u kojoj je nužno. Proizlazi da su zakonski rokovi trajanja istražnog zatvora, promatrani apstraktno, izvjesni, predvidljivi i razmjerni težini zaprijećene kazne. Sva ostala pitanja vezana uz trajanje istražnog zatvora ovise o osobitim okolnostima konkretnog slučaja i stvar su individualne sudske i ustavnosudske kontrole u pojedinačnim slučajevima.

110.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 133. stavaka 1., 2., 3. i 4. ZKP-a.

7.11.) Članak 141. stavci 3., 4. i 5.

111. Osporene odredbe glase:

»Članak 141.

(...)

(3) Predsjednik suda i sudac istrage ili predsjednik vijeća, odnosno sudac pojedinac pred kojim se vodi postupak, neovisno o nadzoru iz stavka 2. ovog članka, mogu u svako doba obilaziti zatvorenike, s njima razgovarati i od njih primati pritužbe.

(4) Ako tijekom pregleda ili povodom pritužbe zatvorenika, sudac iz stavka 2. ovog članka, utvrdi da je istekao rok trajanja istražnog zatvora određen u rješenju o istražnom zatvoru ili da ne postoji zakonita odluka o oduzimanju slobode, odmah će odrediti zatvorenikovo puštanje na slobodu.

(5) Zatvorenik koji smatra da mu se nezakonito prikraćuje ili ograničava njegovo pravo, može se obratiti predsjedniku suda, koji će prema potrebi poduzeti mjere iz stavka 2. ovoga članka.«

111.1. Člankom 35. ZID-a ZKP/09 u članak 141. ZKP/08 dodan je stavak 5. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu te dopune.

112. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da su odredbe članka 141. stavaka 3. i 5. ZKP-a nesuglasne s člankom 23. stavkom 1. i člankom 25. stavkom 1. Ustava. Tvrde da te odredbe ZKP-a ne jamče učinkovitu zaštitu ustavnih prava pritvorenih osoba. Pozivaju se na članak 13. Konvencije, na predmet Europskog suda Štitić protiv Republike Hrvatske (presuda, 8. studeni 2007., zahtjev br. 29660/03) i na odluku Ustavnog suda broj: U-III-4182/2008. Ističu da članak 141. ZKP/08 ne odgovara pravnom standardu utvrđenom u toj odluci Ustavnog suda.

113. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navode da predlagateljice neosnovano tvrde kako nema sredstava kojima bi zatvorenik zaštitio svoja prava. U stavku 5. članka 141. ZKP-a propisano je da se zatvorenik koji smatra da se nezakonito prikraćuje ili ograničava njegovo pravo može obratiti predsjedniku suda, koji će prema potrebi poduzeti odgovarajuće mjere iz članka 141. stavka 2. ZKP-a.

114. Ustavni sud ističe da članak 141. stavak 2. ZKP-a propisuje da predsjednik suda ili sudac kojeg on odredi najmanje jedanput tjedno obilaze zatvorenike. Tom je odredbom propisano pravo »i bez prisutnosti pravosudnog policajca ispitati kako se zatvorenici hrane, kako zadovoljavaju ostale potrebe i kako se s njima postupa«. Dužnost je predsjednika vijeća ili suca kojeg on odredi da poduzimaju potrebne mjere. Takvo je uređenje u skladu s odlukom Ustavnog suda broj: U-III-4182/2008.

Postupak pred sucem izvršenja uređen je člancima 44. do 47. Zakona o izvršenju kazne zatvora (»Narodne novine« broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09. i 18/11.; u daljnjem tekstu: ZIKZ).

Ustavni sud na kraju podsjeća da Republika Hrvatska, kao i većina ostalih država članica Vijeća Europe, ima velikih problema sa zatvorskim kapacitetima i osiguravanjem primjerenih uvjeta života zatvorenika. To je opći državni problem koji prelazi granice ZKP-a. Štoviše, taj se problem ne rješava niti se može riješiti ZKP-om.

114.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 141. stavaka 3., 4. i 5. ZKP-a.

8.) Glava XII. Odluke, dostava, razgledavanje spisa i predmeta, kaznena evidencija, osobni podaci, pronađene i oduzete stvari (članci 163. – 190.)

115. U glavi XII. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 184. stavka 3., članka 186. stavka 3., članka 187. stavka 2. točke 3. i stavaka 3. i 5., članka 188. stavka 1., članka 189. stavka 2. i članka 190. ZKP-a.

8.1.) Članak 184. stavak 3.

116. Osporena odredba glasi:

»Članak 184.

(...)

(3) Sud može državnom odvjetniku, na njegov obrazložen zahtjev, dostaviti kazneni spis radi razgledavanja. Ako je u tijeku rok za izjavu redovitog pravnog lijeka ili ako to zahtijevaju druge okolnosti, sud će odrediti rok u kojem državni odvjetnik ima vratiti spise.«

116.1. Članak 184. stavak 2. ZKP/08 izmijenjen je dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11. Članak 184. stavak 3. ZKP-a, koji osporavaju predlagateljice, dosada nije mijenjan ni dopunjavan.

117. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da »ne vide ni jedan opravdan razlog zbog kojeg bi sud državnom odvjetniku dostavljao kazneni spis radi razgledavanja«. Državni je odvjetnik stranka u postupku kao i okrivljenik te se člankom 184. stavkom 3. ZKP-a neopravdano stavlja u povoljniju poziciju od druge stranke u postupku. Tako se narušava načelo jednakosti oružja (članak 29. Ustava).

118. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 184. stavak 3. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava. Razgledavanje spisa i predmeta koji služe kao dokaz jedna je od bitnih komponenti dobre obrane te je stoga stavkom 2. tog članka propisano da okrivljenik i branitelj imaju pravo na razgledavanje spisa. Mogućnost dostave spisa državnom odvjetniku na njegov obrazloženi prijedlog proizlazi iz toga što je državni odvjetnik tijelo državne vlasti koje u pravilu ima sjedište u mjestu u kojemu sjedište ima sud, za razliku od okrivljenika i branitelja koji mogu imati sjedište u geografski udaljenom mjestu. Obje stranke i oštećenik razgledavaju, prepisuju, preslikavaju i snimaju spise u sudu.

119. Ustavni sud podsjeća da članak 4. stavak 3. ZKP-a propisuje kako državno odvjetništvo neovisno i nepristrano razjašnjava sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti.

Stoga je dostavljanje kaznenog spisa državnom odvjetništvu opravdan. Riječ je o praktičnom (tehničkom) pitanju olakšavanja uvida u spis. Tu nije riječ o davanju prednosti državnom odvjetniku pred protustrankom. Za poštovanje procesne ravnopravnosti stranaka u postupku važno je da obje stranke imaju pravo uvida u spis.

119.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 184. stavka 3. ZKP-a.

8.2.) Članak 186. stavak 3.

120. Osporena odredba glasi:

»Članak 186.

(...)

(3) Osobni podaci iz stavka 1. ovog članka, mogu se, u skladu s propisima, upotrijebiti u drugim kaznenim postupcima, u drugim postupcima za kažnjive radnje u Republici Hrvatskoj, u postupcima međunarodne kaznenopravne pomoći i međunarodne policijske suradnje.

(...)«

121. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositelji smatraju da odredbe članaka 186, 187, 188 i 189 ZKP-a koje se odnose na prikupljanje, korištenje i zaštitu osobnih podataka za potrebe kaznenog postupka ne odgovaraju ustavnim rješenjima zaštićenim odredbama članka 35 i 37 Ustava RH.«

122. Ministarstvo pravosuđa navodi:

»Niti tvrdnja predlagateljica da su čl. 186.-189. protivni člancima 35. i 37. Ustava nije opravdana.«

123. Ustavni sud ističe da predlagateljice nisu navele ustavnopravno relevantne razloge koji bi omogućili Ustavnom sudu da ispita članak 186. stavak 3. ZKP-a s aspekta članaka 35. i 37. Ustava. Podsjeća da paušalni navodi o nesuglasnosti zakonskih odredaba s određenim člancima Ustava nisu dostatni za pokretanje postupka njihove apstraktne kontrole pred Ustavnim sudom.

Upućuje na odluku broj: U-I-448/2009 i dr. kojom je ocijenio nesuglasnim s Ustavom članak 186. stavak 1. ZKP-a.

123.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 186. stavka 3. ZKP-a.

8.3.) Članak 187. stavci 3. i 5.

124. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 187.

(1) Netočni podaci ili podaci prikupljeni suprotno odredbama članka 186. i 188. ovog Zakona moraju se bez odgode ispraviti ili izbrisati. Točnost podataka prikupljenih u evidencijama automatiziranih sustava obrade provjerava se svakih pet godina.

(2) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, osobni podaci o okrivljenikovoj istovjetnosti izbrisat će se iz automatiziranih zbirki podataka:

1) pet godina od izvršenja kazne izrečene pravomoćnom presudom ili isteka roka kušnje u uvjetnoj osudi,

2) tri godine od donošenja pravomoćne oslobađajuće presude,

3) dvije godine od donošenja odluke o izricanju kaznenopravne sankcije maloljetniku.

(3) Umjesto brisanja, sud može odrediti da se u automatiziranu zbirku iz stavka 2. ovog članka, unese odredba o zabrani njihovog priopćavanja ako bi se oni mogli izbrisati samo uz nerazmjerne poteškoće ili troškove.

(4) Osobni podaci prikupljeni isključivo na temelju utvrđivanja istovjetnosti, tjelesnog pregleda ili molekularno-genetske analize mogu se nakon kaznenog postupka, sukladno propisima, koristiti samo radi otkrivanja ili sprječavanja kaznenog djela.

(5) Kao dokaz u predmetima za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), kažnjavanja za najteže oblike kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 155.) i terorizma (članak 169.), mogu se iznimno upotrijebiti samo osobni podaci koji služe za utvrđivanje istovjetnosti okrivljenika, prikupljeni od strane sigurnosno obavještajnih službi.

124.1. Članak 187. ZKP/08 izmijenjen je člankom 42. ZIDZKP/09. U članku 187. stavku 5. ZKP/08 riječi »protudržavnog terorizma (članak 141.)« i riječ »međunarodnog« brisane su. Prije izmjena taj je članak ZKP/08 glasio:

»Članak 187.

(…)

(5) Kao dokaz u predmetima za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), protudržavnog terorizma (članak 141.), kažnjavanja za najteže oblike kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 155.) i međunarodnog terorizma (članak 169.), mogu se iznimno upotrijebiti samo osobni podaci koji služe za utvrđivanje istovjetnosti okrivljenika, prikupljeni od strane sigurnosno obavještajnih službi.«

125. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom članka 187. stavaka 3. i 5. ZKP-a pozivajući se na istovjetne razloge koje su iznijele uz članak 186. stavak 3. ZKP-a. Navode:

»(...) Stavkom 3. članka 187 ZKP-a predviđeno je da umjesto brisanja, sud može odrediti da se u automatiziranu zbirku iz stavka 2. ovog članka unese odredba o zabrani njihovog priopćavanja ako bi se ti podaci mogli izbrisati samo uz nesrazmjerene poteškoće ili troškove.

Razlozi ekonomičnosti nekog postupanja ne mogu biti pretežitiji interes od zaštite ljudskog prava, s time da podnositelji ukazuju na nezamislivost situacije nerazmjernih poteškoća ili troškova brisanja u današnjim tehnološkim uvjetima. Pravo na tajnost osobnih podataka ustavno je pravo i ne može se zbog tako bagatelnog razloga kao što je trošak u nekom zakonu anulirati.

(...)

Člankom 187 st. 5 ZKP-a kao valjani dokaz ima se smatrati svaki onaj dokaz koji se odnosi na utvrđivanje istovjetnosti okrivljenika, ukoliko je prikupljen od strane sigurnosno obavještajnih službi, u slučaju točno propisanih kaznenih djela. Kako je pravna valjanost dokaza, pa radilo se makar i o dokazu kojim se utvrđuje istovjetnost okrivljenika ustavna kategorija, protivno Ustavu je ZKP-om u ovoj odredbi citiranim dokazima dana apsolutna prava valjanost koja ne podliježe nikakvoj kontroli od strane tijela koje vodi postupak.

Naime odredbom članka 187 st. 5 ZKP-a nije propisano utvrđivanje valjanosti dokaza pribavljenih od strane sigurnosnih službi niti je dana mogućnost pobijanja valjanosti tih dokaza, kao što nije propisana eventualna posljedica njihove pravne nevaljanosti.«

126. Ministarstvo pravosuđa navodi:

»... prema čl. 186. st. 1., 187. st. 2., 188. st. 2. ZKP sve zbirke osobnih podataka vode se prema posebnim propisima. Podatke koji se prikupljaju za kazneni postupak, Zakon uređuje s polazištem da je Ustavom zajamčena zaštita osobnih podataka (članak 37. Ustava – informationale Selbstbestimmung). To je posebna kategorija podataka (članak 6. Europske konvencije o međunarodnoj pravnoj pomoći u odnosu na zamolnice za presretanje telekomunikacija). (...)«

Nadalje, Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 187. stavak 5. ZKP nije nesuglasan s člankom 29. Ustava jer se odnosi na tri kaznena djela i na zakonom točno određene osobne podatke. Riječ je o iznimci od pravila da se podaci prikupljeni od sigurnosno obavještajnih službi ne mogu uporabiti u kaznenom postupku. Tom se odredbom ne određuje valjanost i vjerodostojnost tih podataka. Njome se iznimno dopušta njihova primjena u kaznenom postupku pod strogo utvrđenim pretpostavkama. Kao i svaki drugi dokaz, i takav je dokaz podložan provjeri tijekom kaznenog postupka.

127. Ustavni sud prihvaća očitovanje Ministarstva pravosuđa za članak 187. stavke 3. i 5. ZKP-a. Posebno naglašava da je riječ o iznimci od općeg zakonskog pravila. Naglašava i sudsku kontrolu podataka prikupljenih od sigurnosno obavještajnih službi, što osporeno zakonsko rješenje zadržava u ustavnopravno prihvatljivim granicama.

127.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 187. stavaka 3. i 5. ZKP-a s Ustavom.

8.4.) Članak 188. stavak 1.

128. Osporena odredba glasi:

»Članak 188.

(1) Ako zakonom nije drukčije propisano, državno odvjetništvo ili sud će osobi, na njezin zahtjev, dostaviti obavijest o tome jesu li njezini osobni podaci bili predmetom prikupljanja, pohrane i obrade za potrebe kaznenog postupka. Obavijest se ne može dostaviti prije isteka roka od godine dana nakon donošenja naloga o provođenju istrage.

(...)«

129. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 188 st. 1 ZKP-a propisano je pravo osobe, da joj se na njezin zahtjev, dostavi obavijest o tome jesu li njezini osobni podaci bili predmetom prikupljanja, pohrane i obrade za potrebe kaznenog postupka. Obavijest se ne može dostaviti prije isteka roka od godine dana nakon donošenja naloga o provođenju istrage.

(...)

Davanjem obavijesti u smislu odredbe čl. 188 st. 1 o tome jesu li nečiji osobni podaci bili predmetom prikupljanja pohrane i obrade za potrebe kaznenog postupka ne osigurava se efikasni pravni lijek koji je pod nazivom žalba predviđen u članku 18 Ustava RH.

Prema citiranoj odredbi zakona državno tijelo ovu obavijest ne izdaje odmah po primitku zahtjeva već nakon što istekne rok od godine dana nakon donošenja naloga o provođenju istrage. Rok od godinu dana protivan je razumnoj svrsi zaštite ustavnog prava iz čl. 37 Ustava RH te prava iz čl. 8 ECRH.

Prema odredbama Siracuza principu svako nametnuto ograničenje biti će izloženo mogućnosti pobijanja i pravnom lijeku protiv njegove zlouporabe. Svako ograničenje članka 8 mora biti u skladu sa drugim pravima propisanim ECRH. Postupanje u razumnom roku zaštićeno je odredbom čl. 6 Konvencije, a rok od godine dana od donošenja naloga o provođenju istrage ne može se smatrati razumnim rokom.

Posebno valja naglasiti da je rok iz čl. 188 st. 1 predviđen za situacije u kojima je donesen nalog o provođenju istrage iz čl. 216 ZKP-a. Člankom 216 propisano je da se istraga mora provesti za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, a po stavku 2 istog članka može se provesti za kaznena djela za koja se vodi redovni kazneni postupak. Prema tome 'pravna zaštita' dana u vidu obavijesti rezervirana je samo za one osobe koje potpadaju pod ingerenciju čl. 216 ZKP-a dok druge osobe ne bi imale pravo niti na tu obavijest.

Ovdje se skreće pozornost i na odredbu čl.186 ZKP-a da država ima pravo prikupljanja, pohranjivanja i obrađivanja osobnih podataka građana koji su važni za svrhe kaznenog postupka što znači za kaznene postupke za sva kaznena djela predviđena kaznenim zakonom.

Odredbom čl. 188 ZKP-a povrijeđena je i ustavna odredba o ravnopravnosti građana pred zakonom iz čl. 14 Ustava RH jer jedna kategorija ima pravo na obavijest dok je druga kategorija građana iz toga isključena. Sve navedeno uz odredbe članka 186 do 188 ZKP.a vrijedi i za odredbu čl. 263 st. 3 ZKP-a kao i odredbu čl. 263 st. 4 toč. 1 i 2 ZKP-a.

(...)«

130. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 188. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 18. Ustava jer je taj propis supsidijaran (ako zakonom nije drukčije propisano).

131. Ustavni sud ističe da članak 188. stavak 1. ZKP-a treba promatrati u kontekstu članka 230. stavaka 1. i 2. i članka 231. stavka 1. ZKP-a koji glase:

»Članak 230.

(1) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni odvjetnik je dužan izvijestiti višeg državnog odvjetnika o razlozima zbog kojih istraga nije završena.

(2) Viši državni odvjetnik dužan je poduzeti mjere da se istraga završi. U složenim predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 1. ovog članka, produljiti za još šest mjeseci. U posebno složenim i teškim predmetima, Glavni državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok završetka istrage iz stavka 1. ovog članka, produljiti za dvanaest mjeseci.

(...)«.

»Članak 231.

Postupanje tijekom istrage je tajno.

(...)«

Člankom 216. stavkom 3. ZKP-a propisano je pokretanje, tijek i okončanje istrage. U istrazi se prikupljaju dokazi i podaci potrebni da bi se moglo odlučiti hoće li se podignuti optužnica ili obustaviti postupak. S obzirom da ZKP propisuje najduže dopušteno vrijeme trajanja istrage, razumno je očekivati da će se u tom razdoblju prikupljati mnogi podaci i dokazi, pa i osobni podaci, koji zajednički tvore materijalni supstrat buduće optužbe. Podaci koji se prikupljaju tijekom istrage mogu biti, dakle, i osobni podaci iz članka 188. stavka 1. ZKP-a.

Prema ZKP-u, svaka osoba načelno ima pravo na obavijest o tome jesu li njezini osobni podaci bili predmet prikupljanja, pohrane i obrade za potrebe kaznenog postupka. Samo se zakonom može propisati drugačije. S obzirom na članak 230. stavke 1. i 2. i članak 231. stavak 1. ZKP-a, zakonsku zabranu dostave te obavijesti prije isteka roka od godine dana nakon donošenja naloga o provođenju istrage Ustavni sud ne ocjenjuje ustavnopravno neprihvatljivom. Ujedno ističe da će izvršenjem odluke broj: U-I-448/2009 i dr. preostali prigovori predlagateljica postati opsoletni.

131.1. Sukladno tome, Polazeći od iznesenih prigovora, ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 188. stavka 1. ZKP-a.

8.5.) Članak 189. stavak 2.

132. Osporena odredba glasi:

»7. Postupanje s pronađenim i oduzetim stvarima

Članak 189.

(...)

(2) Ako vlasnik ne preuzme predmete ili novac iz stavka 1. ovog članka, u roku koji mu odredi tijelo koje je donijelo odluku o vraćanju predmeta, predmeti odnosno novac unose se u proračunska sredstva.

(...)«

133. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»(...) Prema odredbi čl.189 ZKP-a predmeti veće vrijednosti koji su tijekom kaznenog postupka bili pronađeni ili privremeno oduzeti vratiti će se vlasniku čim se ustanovi da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. Ako je predmet podložan kvaru ili je njegovo čuvanje vezano sa znatnim troškovima, može se i ranije prodati, a ranijem vlasniku predati će se novac dobiven prodajom. Stavkom 2. citiranog propisa a za kojeg podnositelji drže da je protivan Ustavu i i Protokolu ECHR, propisano je da ako vlasnik ne preuzme predmete ili novac iz stavka 1. u roku koji mu odredi tijelo koje je donijelo odluku o vraćanju predmeta, predmeti odnosno novac unose se u proračunska sredstva.

U konkretnom slučaju zakonodavac nije predvidio koji bi to bio javni interes radi kojeg bi određeni predmet veće vrijednosti promijenio svog titulara vlasništva. Vlasnik nema pravo na žalbu protiv odluke suda čime je povrijeđena odredba članka 18 Ustava RH kao i odredba čl.13 ECHR jer se ne jamči efikasno pravno sredstvo za zaštitu prava vlasništva. Rok je arbitraran – sudski, u kojem se vlasnika poziva da predmet preuzme, pa ni sam zakon nije jasan i transparentan u ovom dijelu. Nema nikakve razumske osnove zbog čega vlasniku ne bi bila dana mogućnost instituta povrata u prijašnje stanje zbog propuštanja sudskog roka iz opravdanog razloga a sankcija je gubitak prava vlasništva.«

134. Ministarstvo pravosuđa navodi:

»Članak 189. protivno tvrdnjama predlagateljica nije protivan čl. 18. Ustava (i Protokolu 1 uz Konvenciju). U st. 1. vlasništvo je zaštićeno, a to vrijedi i za st. 2. navedenog članka. Predmeti veće i manje vrijednosti su quaestio facti. U vezi s tvrdnjama predlagateljica valja imati u vidu da se u st. 1. kao uvjet za postupanje s predmetima predviđa 'da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje'.«

135. Ustavni sud ističe da članak 189. stavak 1. ZKP-a propisuje da se predmeti u prvom redu vraćaju vlasniku čim se ustanovi da ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje. Prodaja predmeta predviđena je kao radnja koja slijedi samo za predmet »podložan kvaru ili je njegovo čuvanje vezano sa znatnim troškovima". Članak 189. stavak 2. ZKP-a propisuje prethodno pozivanje poznatog vlasnika oduzete stvari da je preuzme.

135.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 189. stavka 2. ZKP-a.

8.6.) Članak 190.

136. Osporeni članak glasi:

»Članak 190.

(1) Privremeno oduzeti predmeti čije čuvanje bi bilo opasno ili povezano s nerazmjernim teškoćama, a čije je oduzimanje propisano kaznenim ili drugim posebnim zakonom, mogu se uništiti.

(2) Prije postupanja prema stavku 1. ovog članka provest će se nužne dokazne radnje.

(3) Uništavanje takvih predmeta određuje nalogom sud, na prijedlog državnog odvjetnika.«

137. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Kako su privremeno oduzeti predmeti često puta dokazi u kaznenom postupku te kako branitelj ima pravo predlagati izvođenje određenih dokaznih radnji, nije logično da se samo uništenje određuje nalogom suda a ne rješenjem na koje bi branitelj imao pravo žalbe sukladno odredbi članka 18 Ustava RH zbog čega podnositelji smatraju da je odredba članka 190 ZKP-a protivna Ustavu RH.«

138. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo u odnosu na prijedlog ocjene članka 190. ZKP-a.

139. Ustavni sud primjećuje da članak 190. stavak 1. ZKP-a izričito određuje kako je riječ o predmetima »čije čuvanje bi bilo opasno ili povezano s nerazmjernim teškoćama, a čije je oduzimanje propisano kaznenim ili drugim posebnim zakonom.« Osim toga sud nalogom može, ali i ne mora odrediti uništavanje takvih predmeta, na prijedlog državnog odvjetnika. Što se tiče prigovora predlagateljica o nepostojanju prava žalbe okrivljenika na rješenje o uništavanju oduzetih predmeta, Ustavni sud primjećuje da odluku o uništavanju donosi sud. Time je zajamčena druga pravna zaštita na temelju članka 18. stavka 2. Ustava.

139.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 190. ZKP-a.

9.) Glava XIII., Pravna pomoć (članci 191. – 196.)

140. Glava XIII. ZKP-a uređuje obvezu pružanja pravne pomoći među različitim tijelima.

141. U glavi XIII. ZKP-a Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 191. stavka 3. ZKP-a.

9.1.) Članak 191. stavak 3.

142. Osporena odredba glasi:

»Glava XIII.

PRAVNA POMOĆ

Članak 191.

(...)

(3) Osobne podatke prikupljene prema ovom Zakonu policija, državno odvjetništvo i sudovi mogu u skladu sa zakonom, dostavljati tijelima državne uprave uključujući i sigurnosne službe te njihovim nadzornim tijelima.

(...)«

143. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan u podnesenom prijedlogu osporavaju nesuglasnost s Ustavom članka 191. stavka 3. ZKP-a zajedno s člankom 186. stavkom 1. ZKP-a. Navode:

»Sve naprijed navedeno vezano uz po podnositeljima sporne odredbe o osobnim podacima, njihovo prikupljanje i dostavljanje vrijedi i za odredbu članka 191. stavka 3.«

144. Ministarstvo nije dostavilo očitovanje uz članak 191. stavak 3. ZKP-a.

145. Ustavni sud već je prije istaknuo da nije nadležan razmatrati prigovore o nesuglasnosti s Ustavom ZKP-a koji nisu obrazloženi.

10.) Glava XV. Značenje zakonskih izraza (članak 202.)

146. Glava XV. ZKP-a sadržava zakonske (legalne) definicije koje služe kao interpretativne klauzule za primjenu ZKP-a.

147. U glavi XV. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 202. stavaka 9. i 33. ZKP-a. Ustavni sud nije prihvatio taj prijedlog za pokretanje ustavnosudskog postupka.

10.1.) Članak 202. stavci 9. i 33.

148. Osporene odredbe glase:

»Članak 202.

(...)

(9) Zatvorenik je osoba protiv koje se primjenjuje mjera istražnog zatvora,

(...)

(33) Zajednica je izvanbračna zajednica i istospolna zajednica. Izvan-bračna zajednica u smislu ovog Zakona, je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Istospolna zajednica je zajednica koja je uređena zakonom.

(...)«

148.1. Članak 202. ZKP/08 izmijenjen je dva puta: ZID-om ZKP/09 i ZID-om ZKP/11. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

U vrijeme podnošenja prijedloga stavci 9. i 33. članka 202. ZKP/08 su glasili:

»Članak 202.

(...)

(9) Zatvorenik je osoba protiv koje se primjenjuje mjera istražnog zatvora,

(...)

(33) Izvanbračna zajednica je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete.

(...)«

149. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da značenje zakonskih izraza u članku 202. ZKP-a terminološki ne odgovara člancima Ustava. Smatraju ih nesuglasnim s člankom 5. Ustava. IU članku 202. stavku 9. ZKP-a pojam »zatvorenik« definira se kao osoba protiv koje se primjenjuje mjera istražnog zatvora. Ustav taj pojam ne poznaje.

Također navode nesuglasnost s Ustavom članka 202. stavka 33. ZKP-a koji je u vrijeme podnošenja prijedloga definirao samo izvanbračnu, ali ne i istospolnu zajednicu u smislu Zakona o istospolnim zajednicama (»Narodne novine« broj 116/03.). Uz to navode da je pozitivnim propisima već određeno da zajednica žene i muškarca koji nisu u braku vremenski treba trajati tri godine.

150. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 202. stavak 9. ZKP-a koji određuje pojam »zatvorenika« nije u nesuglasnosti s člankom 5. Ustava. Ustav ne definira pojedina svojstva osoba, a to nije ni komponenta prema kojoj bi se ocjenjivala vladavina prava. Jednako tako Ustav ne spominje suca istrage, istražitelja, žrtvu kaznenog djela ili pritvorskog nadzornika. Dio očitovanja Ministarstva pravosuđa o članku 202. stavku 33. ZKP-a postao je irelevantan danom stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

151. Ustavni sud prihvaća obrazloženje Ministarstva pravosuđa kad je riječ o članku 202. stavku 9. ZKP-a.

151.1. Što se tiče članka 202. stavka 33. ZKP-a Ustavni sud prvo primjećuje da je pojmovno određenje izvanbračne zajednice u članku 202. stavku 33. ZKP-a istovjetno odgovarajućem određenju u članku 3. Obiteljskog zakona. Također primjećuje da je člankom 18. ZID-a ZKP/11 propisano:

»Članak 18.

U članku 202. ...

(...)

Stavak 33. mijenja se i glasi:

'(33) Zajednica je izvanbračna zajednica i istospolna zajednica. Izvanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Istospolna zajednica je zajednica koja je uređena zakonom.'.«

Nakon što je 2011. izmijenjen članak 202. stavak 33. ZKP-a prestali su razlozi zbog kojih su predlagateljice osporavale njegovu suglasnost s Ustavom.

151.2. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 202. stavaka 9. i 33. ZKP-a.

11.) Drugi dio, A. Prethodni postupak, Glava XVI. kazneni progon (članci 204. – 215.)

152. Glava XVI. ZKP-a uređuje postupanje državnog odvjetnika s kaznenom prijavom te odnose s drugim državnim tijelima i podnositeljem kaznene prijave.

153. U glavi XVI. ZKP-a osporena je suglasnost s Ustavom članka 206. stavka 5., članka 208. stavka 4. i članka 214. stavka 1. ZKP-a. Te prijedloge za pokretanje ustavnosudskog postupka Ustavni sud nije prihvatio.

11.1.) Članak 206. stavak 5.

154. Osporena odredba glasi:

»Članak 206.

(...)

(5) Na zahtjev državnog odvjetnika, policija, ministarstvo nadležno za financije, Državni ured za reviziju i druga državna tijela, organizacije, banke i druge pravne osobe dostavit će podatke koje je od njih zatražio, osim onih koji predstavljaju zakonom zaštićenu tajnu. Državni odvjetnik može od navedenih tijela zahtijevati kontrolu poslovanja pravne i fizičke osobe i u skladu s odgovarajućim propisima privremeno oduzimanje do donošenja presude, novca, vrijednosnih papira, predmeta i dokumentacije koji mogu poslužiti kao dokaz, obavljanje nadzora i dostavu podataka koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom djelu ili imovini ostvarenoj kaznenim djelom, te zatražiti obavijesti o prikupljenim, obrađenim i pohranjenim podacima u vezi neobičnih i sumnjivih novčanih transakcija. U svom zahtjevu državni odvjetnik može pobliže označiti sadržaj tražene mjere ili radnje te zahtijevati da ga se o njoj izvijesti, kako bi mogao biti prisutan njenom provođenju.

(...)

Odredbe članka 206. stavaka 3., 4. i 9. ZKP-a izmijenjene su člankom 44. ZID-a ZKP/09.

155. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ovaj dio odredbe iz st. 5. čl. 206 ZKP-a nije sporan ukoliko se sagledava sa aspekta uloge državnog odvjetništva kao tijela javnog progona. Međutim istim stavkom predviđeno je da državni odvjetnik može od navedenih tijela zahtijevati kontrolu poslovanja pravne i fizičke osobe i u skladu sa odgovarajućim propisima zahtijevati privremeno oduzimanje do donošenja presude novca, vrijednosnih papira, predmeta i dokumentacije koji mogu poslužiti kao dokaz, obavljanje nadzora o dostavu podataka koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom djelu ili imovini ostvarenoj kaznenim djelom te zatražiti obavijesti o prikupljenim obrađenim i pohranjenim podacima u vezi neobičnih i sumnjivih novčanih transakcija. U svom zahtjevu državni odvjetnik može (znači po vlastitoj slobodnoj procjeni) pobliže označiti sadržaj tražene mjere ili radnje te zahtijevati da ga se o njoj izvijesti kako bi mogao biti prisutan njenom provođenju.

Ovakva formulacija zakona nije u skladu sa odredbom čl. 16 st. 1 i 2 Ustava RH prema kojem se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje a pri tome svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Nedvojbeno je da ovlasti koje su čl. 206 st. 5 ZKP-a date državnom odvjetniku u bitnome narušavaju odredbe čl. 34., čl. 35, čl. 36, čl. 48 Ustava RH, a da pri tome ni na koji način nije poštovano načelo iz čl. 16 st. 2 Ustava RH prema kojem ograničenje tih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinačnom slučaju. Ovo stoga što državni odvjetnik prilikom zahtjeva koji bi uputio tijelima kako je to predviđeno u čl. 206 st. 5 ZKP-a, nema obvezu naznačiti pravnu osnovu zbog koje traži ograničavanje prava niti ima obvezu naznačiti da takovo ograničenje prava odgovara razmjeru naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Pravni standardi postojanja 'osnova sumnje' ili 'osnovane sumnje' na neko ponašanje nisu uporabljeni u odredbi čl. 206 st. 5 ZKP-a pa je dovoljno da se državnom odvjetniku učini nešto neobično i sumnjivo, te da to bude dovoljno za ograničavanje ustavnih prava. Ovakva odredba ne štiti građane od arbitrarnog postupanja državnih vlasti, ne garantira povjerenje u pravni sustav, narušava načelo vladavine prava i stvara pravu nesigurnost.«

156. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi:

»Neosnovano tvrde predlagateljice da je odredba čl. 206. st. 5. ZKP protivna čl. 16. st. 1. i 2. Ustava. Naime, čl. 206. st. St. 1. i 2. ZKP uređuje postupanje državnog odvjetnika u vezi kaznene prijave. Bez tih ovlasti postupanje državnog odvjetnika ne bi bilo moguće. Niti bi državni odvjetnik mogao obavljati osnovnu zadaću zbog koje je to tijelo ustanovljeno: progon kaznenih djela za koje se progoni po službenoj dužnosti.

Ovlasti koje ima državni odvjetnik utemeljene su na zakonu kao što spominju predlagateljice. One su ustanovljene radi zaštite sloboda i prava drugih osoba i pravnog poretka. Te su ovlasti u svemu razmjerne naravi potrebe zbog koje se ustanovljuju. Stoga se njima, protivno tvrdnji predlagateljica ne narušavaju 34.-36. i 48. Ustava. Pravna osnova postupanja državnog odvjetnika je odlučivanje o kaznenoj prijavi, a formalni temelj za to je ZKP.«

157. Ustavni sud ocjenjuje da je članak 206. stavak 5. ZKP-a usklađen s ovlastima koje Ustav i ZKP daju državnom odvjetniku. Osporenom odredbom uređuje se istraživanje državnog odvjetnika u vezi s kaznenom prijavom. Bez tih ovlasti (koje moraju imati svoj korelat u dužnosti suradnje svih pravnih subjekata) postupanje državnog odvjetnika ne bi bilo moguće jer ne bi mogao obavljati temeljnu zadaću zbog koje je ustanovljen: progon kaznenih djela po službenoj dužnosti (članak 124. stavak 1. Ustava). Riječ je uvijek i samo o podacima ili predmetima koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom djelu ili o imovini stečenoj kaznenim djelom.

157.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 206. stavka 5. ZKP-a.

11.2.) Članak 208. stavak 4.

158. Osporena odredba glasi:

»Članak 208.

(...)

(4) U provođenju izvida policija ne može građane ispitivati u svojstvu okrivljenika, svjedoka ili vještaka. Ako je to potrebno radi otkrivanja drugih kaznenih djela iste osobe, njezinih sudionika ili kaznenih djela drugih osoba, obavijesti se mogu prikupljati i od osoba koje su u pritvoru, istražnom zatvoru ili u drugoj ustanovi za osobe lišene slobode, ali samo ako je to, na temelju pisanog prijedloga državnog odvjetnika, odobrio sudac istrage ili predsjednik vijeća, u prisutnosti suca istrage ili branitelja.

(...)«

159. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ukoliko bi se osoba mogla ispitivati a kako je to predviđeno čl. 208 ZKP-a, bez nazočnosti branitelja, tj. samo u prisutnosti policije i suca istrage, derogiralo bi se njeno pravo predviđeno čl. 29 Ustava RH i čl. 6 Konvencije (a pri čemu slijedom zakonskih propisa ista ne dobiva pouku o pravima).

Naime načelo prava na pravično suđenje sa aspekta osobe lišene slobode nije zadovoljeno time što je prisutan sudac istrage jer to pravo može zadovoljiti samo prisutnost branitelja.«

160. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da člankom 208. stavkom 4. ZKP-a ne samo da je određena svrha zbog koje je ustanovljena mogućnost prikupljanja obavijesti od osobe koja je lišena slobode (riječ je o otkrivanju drugih kaznenih djela) nego je i riječ o izvidnoj radnji čiji se rezultat ne može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku. Obvezatna prisutnost suca istrage ili branitelja dopunsko je jamstvo poštovanja nepovredivosti osobe koja se ispituje. U konkretnom slučaju nije riječ o dokaznoj radnji ispitivanja okrivljenika koja je uređena člancima 272. i 273. ZKP-a.

161. Ustavni sud primjećuje da članak 208. ZKP-a regulira izvidnu radnju prikupljanja obavijesti od osumnjičenika i drugih građana (tzv. obavijesni razgovor), a ne ispitivanje osobe u svojstvu okrivljenika, budući da policija nema tu ovlast. Osobe koje su u pritvoru, istražnom zatvoru ili u drugoj ustanovi za osobe lišene slobode nisu dužne odgovarati na postavljena pitanja, a ako su osumnjičene imaju pravo na branitelja. Osim toga, osporenim člankom propisan je dodatni jamstveni mehanizam koji se sastoji od obvezne nazočnosti suca istrage ili branitelja u slučaju da se izvidnom radnjom obavlja obavijesni razgovor s osobom lišenom slobode. Odredba govori o prisutnosti branitelja, što znači da osoba lišena slobode s kojom se obavlja razgovor može pozvati branitelja, ali se razgovor može obaviti i samo u prisutnosti suca istrage, ako ispitanik nema ili ne želi branitelja.

161.1. S obzirom na navedeno, a Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 208. stavka 4. ZKP-a.

11.3.) Članak 214. stavak 1.

162. Osporena odredba glasi:

»Članak 214.

(1) Ako je počinitelj kaznenog djela nepoznat, državni odvjetnik ili istražitelj može ispitati svjedoke ako je to svrhovito za otkrivanje počinitelja ili ako postoji opasnost od odgode.

(…)«

163. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Naime odredba čl. 214 ZKP-a ne precizira o kojem kaznenom djelu bi se radilo, a što onda podrazumijeva da se može raditi o svim kaznenim djelima, kako onim koji su zapriječeni najnižim kaznama, tako i najtežim kaznenim djelima. Nije preciziran termin opasnost od odgode pa se u toj situaciji ispitivanje svjedoka bez nazočnosti branitelja može ukazati kao povreda prava na pravično suđenje. Naime radi se o svjedoku za kojeg postoji velika vjerojatnost da u kasnijim fazama postupka sudu više neće biti dostupan niti će biti počinitelj odnosno obrana u mogućnosti da takvog svjedoka ispituje.

Podnositelji ne dvoji u legitimnost potrebe za ispitivanjem svjedoka međutim postavlja pitanje na koji način će se osigurati u konkretnoj situaciji ravnopravnost oružja strankama, jer ukoliko se otkrije počinitelj pa taj bude procesuiran, on ni na koji način više neće moći ostvariti svoje pravo na ispitivanje svjedoka i biti će prikraćen u jednakosti svog procesnog oružja.

(...)«

164. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 214. stavak 1. ZKP-a predviđa uvjete za antecedentno izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka, ako je počinitelj kaznenog djela nepoznat. Naglašava da predlagateljice nisu obrazložile kako bi počinitelj koji nije poznat mogao imenovati branitelja. Suglasno članku 288. stavku 3. ZKP-a svjedoci koje se ispituje uvijek moraju govoriti istinu, a isto vrijedi i za svjedoka koji se ispituje na temelju članka 214. stavka 1. ZKP-a.

165. Ustavni sud primjećuje da Europski sud u svojim judikatima često naglašava da je pitanje dopustivosti i ocjene dokaza primarno predmet regulacije nacionalnog prava i prakse.

Europski sud u gotovo svakom slučaju koji se odnosi na povredu članka 6. stavka 3. točke (d) Konvencije ističe da svi dokazi moraju u pravilu biti izvedeni u nazočnosti okrivljenika na javnoj raspravi. Uporaba izjava kao dokaza koji su pribavljeni u stadiju policijskih istraživanja i sudske istrage ne proturječi sama po sebi članku 6. stavku 3. točki (d) u vezi sa stavkom 1. tog članka Konvencije, ako su prava obrane bila poštovana tako da je okrivljeniku pružena prilika osporiti i ispitati svjedoke optužbe bilo u trenutku davanja izjave bilo u kasnijem stadiju postupanja (primjerice na glavnoj raspravi).

Pravo ispitivati svjedoke nije apsolutno pravo i može pod određenim uvjetima biti podvrgnuto ograničenjima. Sama činjenica da okrivljenik nije imao priliku ispitati svjedoka ili da unatoč zahtjevu obrane neka osoba nije bila pozvana kao svjedok ne čini samo po sebi postupak nepoštenim, čak i ako je okrivljenik bio na kraju osuđen. Takvo apsolutno pravilo stvorilo bi nerazmjerno veliku prepreku u vođenju postupaka i otvorilo bi vrata zlouporabama i opstrukcijama.

Ustavni sud podsjeća da u pravilu ispitivanje svjedoka bez prisutnosti obrane ne rezultira dokazom u postupku, osim ako obrana ima mogućnost tog svjedoka ispitati na raspravi. Stoga ako je u slučaju nepoznatog počinitelja svjedok »antecedentno« (ranije) ispitan bez branitelja na raspravi, na kojoj okrivljenik ima branitelja po službenoj dužnosti, takav svjedok može biti unakrsno ispitan. Polazeći od navedenog, ispitivanjem svjedoka bez prisutnosti okrivljenika u ranijoj fazi postupanja zakonodavac ne krši ni Ustav ni Konvenciju.

165.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 214. stavka 1. ZKP-a.

12.) Glava XVII. Istraga (članci 216. – 239.)

166. U glavi XVII. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 216. stavaka 1. i 2., članka 218. stavka 1., članka 219. stavka 1., članka 222. stavka 2., članka 225. stavka 3., članka 230. stavaka 1. i 2. i članka 239. ZKP-a.

12.1.) Članak 216. stavci 1. i 2.

167. Osporene odredbe glase:

»Članak 216.

(1) Istraga se mora provesti za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(2) Istraga se može provesti za druga kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak.

(...)«

168. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Naime istraga se mora provesti prema odredbi čl. 216 st. 1 ZKP-a samo za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Radi se dakle o najtežim kaznenim djelima. U toku te istrage protiv nepoznatog počinitelja nitko ne štiti prava obrane u smislu čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR a što je nedopustivo.

Odredbom čl. 216 st. 2 ZKP-a propisano je da se istraga može provesti za druga kaznena djela za koja se vodi redoviti kazneni postupak. Zakonom je obaveznost istrage propisana samo za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

U odnosu na čl. 216 st. 2 ZKP-a predlagatelji drže da je istim povrijeđena odredba čl.14 st. 2 Ustava RH koja pripisuje da su svi pred zakonom jednaki. Naime ZKP a vezano uz osporenu odredbu nije propisao jasan i nesporan kriterij po kojem će državni odvjetnik odlučivati kada će za kaznena djela za koja se provodi redoviti postupak istragu provoditi a kada ne. S obzirom da nije propisan kriterij po kojem će državni odvjetnik odlučivati hoće li se istraga provoditi ili ne, to se niti odredba čl. 216 st. 2 ZKP-a ne može smatrati jasnom i transparentnom odredbom koja osigurava jednakost ljudi pred zakonom te pravu sigurnost građana. Nepostojanje jasnog i precizno određenog kriterija kao i nepostojanje bilo kakve sudske kontrole dovesti će do različitog tretmana građana pred različitim državnim odvjetnicima koji će odlučivati o samom načinu vođenja kaznenog postupka.«

169. Ministarstvo pravosuđa tvrdnje predlagateljica smatra neosnovanima jer za sva kaznena djela, osim najtežih, u redovitom postupku istraga nije obvezatna. Riječ je o odluci tijekom postupanja državnog odvjetnika te zakonska odredba spornog članka o obvezatnosti ili fakultativnosti istrage vrijedi za sve građane jednako, bez diskriminacije.

170. Ustavni sud podsjeća da državni odvjetnik ima ustavno ovlaštenje postupati protiv počinitelja kaznenih djela i provoditi kazneni progon. Nema ustavne zapreke da zakonodavac propiše različite oblike postupanja tijekom kaznenog progona, pa tako i podizanje optužnice bez provođenja istrage. Razlike između kaznenog progona i istrage u prethodnom postupku ne mogu se prosuđivati prema mjerilima koja važe za diskriminatorna postupanja. Za mjerila prema kojima se prosuđuje valjanost tih razlika Ustavni sud upućuje na odluku broj: U-I-448/2009 i dr.

170.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 216. stavaka 1. i 2. ZKP-a.

12.2.) Članak 218. stavak 1.

171. Osporena odredba glasi:

»Članak 218.

(1) Nalog o provođenju istrage se dostavlja osumnjičeniku u roku od osam dana od dana izdavanja, zajedno s poukom o pravima iz članka 239. stavka 1. ovog Zakona, osim ako osumnjičenik nije poznat.

(...)«

172. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan upućuju na razloge koje su iznijele uz članak 214. stavak 1. ZKP-a. Navode:

»Identičnu povredu podnositelji vide i u odredbi čl. 218 st. 1 ZKP-a prema kojoj se nalog o provođenju istrage u situaciji kada okrivljenik nije poznat zapravo ne dostavlja nikome. Naime istraga se mora provesti prema odredbi čl. 216 st. 1 ZKP-a samo za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Radi se dakle o najtežim kaznenim djelima. U toku te istrage protiv nepoznatog počinitelja nitko ne štiti prava obrane u smislu čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR a što je nedopustivo.«

173. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 218. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Dokazne radnje u istrazi protiv počinitelja koji nije poznat poduzimaju se prema ZKP-u. Zahvat u prava osobe može se poduzeti samo pod uvjetima koje propisuje ZKP. I kad bi se u toj situaciji imenovao branitelj, ne može se isključiti da okrivljenik (ili drugi ovlaštenik) imenuje drugog branitelja, pa bi se i tada postavilo pitanje valjanosti radnji branitelja koji je zastupao »obranu«, ali ne okrivljenika jer potonji uopće nije poznat. Napominje da se nalog o provođenju istrage iz stavka 2. obvezatno dostavlja okrivljeniku čim se utvrdi njegov identitet.

173.1. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 218. stavka 1. ZKP-a. Upućuje na obrazloženje uz članak 214. stavak 1. ZKP-a (v. točke 123. i 123.1. obrazloženja ovog rješenja).

12.3.) Članak 219. stavak 1.

174. Osporena odredba glasi:

»Članak 219.

(1) Istragu provodi državni odvjetnik.

(...)«

175. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 219. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava jer ne poštuje načelo jednakosti oružja kao bitni element načela pravičnog postupka.

176. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o tom prigovoru predlagateljica.

177. Ustavni sud podsjeća na članak 121.a stavak 1. Ustava koji glasi:

»Članak 121.a

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

(...)«

Ustavni sud naglašava da je donošenje presude o sumnji ili optužbi zbog kaznenog djela u nadležnosti suda. Presuda se donosi na glavnoj raspravi. Prema prihvaćenom zakonodavnom modelu (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.), prethodni je postupak nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09 u nadležnosti državnog odvjetnika, s time da o započinjanju formalnog kaznenog postupka odlučuje sud (članak 17. ZKP-a).

Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je zadaća državnog odvjetnika kao državnog tijela koje provodi istragu, kako to propisuje članak 4. stavak 3. ZKP-a, neovisno i nepristrano razjasniti sumnju o kaznenom djelu za koje se kazneni progon provodi po službenoj dužnosti te s jednakom pozornošću prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika.

177.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 219. stavka 1. ZKP-a.

12.4.) Članak 222. stavak 2.

178. Osporena odredba glasi:

»Članak 222.

(...)

(2) Na temelju odluke državnog odvjetnika u složenim istražnim predmetima, osim istražitelja sudjeluju državnoodvjetnički savjetnici i stručni suradnici. Oni mogu pripremati provođenje pojedinih dokaznih radnji, primati izjave i prijedloge, te samostalno poduzeti pojedinu dokaznu radnju koju im je državni odvjetnik povjerio. Zapisnik o takvoj radnji državni odvjetnik ovjerava najkasnije četrdeset i osam sati nakon njezina poduzimanja.

(...)«

179. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba zakona protivna je odredbi čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR. Prema odredbi čl. 29 Ustava RH svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kaznenog djela. Prema odredbi čl. 65 st. 4 ZKP-a branitelj okrivljeniku kod kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora može biti samo odvjetnik sa najmanje 10 godina prakse. Kriterij od 10 godina odvjetničke prakse ustanovljen je kao garant očuvanja prava okrivljenika u smislu toga da će njegovo zastupanje i obrana biti efikasni i temeljeni na znanju i dugogodišnjem iskustvu njegovog branitelja koji je po zanimanju odvjetnik.

Uvođenjem mogućnosti da državnog odvjetnika u služenim istražnim predmetima osim istražitelja koji nisu pravnici po struci, može zamijeniti državnoodvjetnički savjetnik i stručni suradnik koji mogu samostalno poduzimati dokazne radnje (a sukladno zakonskim propisima nazočnost branitelja nije nužna), ozbiljno je dovedena u pitanje načelo neovisnog i nepristranog suda i pravičnog postupanja.

Naime pravni standard neovisni nepristrani i pravični sud u sebi sadrži sud kod kojeg ne postoji ni najmanja dvojba glede njegove stručnosti. Državnoodvjetnički savjetnici, stručni suradnici i istražitelji kriterij takove stručnosti zasigurno ne zadovoljavaju a ne mogu se mjeriti sa kriterijem odvjetnika sa 10-to godišnjom odvjetničkom praksom. Ovim osobama dana je mogućnost za samostalno poduzimanje dokaznih radnji u situaciji kada govorimo o najtežim kaznenim djelima i složenim predmetima, a u pravilu se radi o pripravnicima s tek položenim pravosudnim ispitom ili policajcima bez završenog pravnog fakulteta. O provođenju takove dokazne radnje sastavlja se zapisnik koji ovjerava državni odvjetnik u roku od 48 sati nakon njezina poduzimanja.

Radi se dakle o naknadnoj konvalidaciji neke radnje kojoj državni odvjetnik uopće nije nazočio, nije joj morao nazočiti niti branitelj niti okrivljenik a nemoguće je kontrolirati da li je radnja poduzeta u skladu sa svim zakonskim pravilima koja su propisana za pravilnost te radnje. Valjanost te radnje obrana može osporavati tek pred optužnim vijećem, a do tog trenutka takav zapisnik može kontaminirati druge dokaze u samom postupku.«

180. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 222. stavak 2. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije. Državni odvjetnik odlučuje o tome koju će radnju poduzeti prema osobama iz stavka 2. tog članka. Zapisnike o provedenim dokaznim radnjama državni odvjetnik ovjerava najkasnije 48 sati od njihova poduzimanja.

181. Ustavni sud podsjeća da ZKP dopušta istražitelju (koji će najčešće biti policijski službenik) obavljanje pojedinih dokaznih radnji koje mu je državni odvjetnik povjerio. Slično tome, nema ustavnih zapreka zbog kojih državni odvjetnik ne bi smio povjeriti obavljanje nekih radnji državnoodvjetničkom savjetniku koji je diplomirani pravnik s položenim pravosudnim ispitom. Naknadna ovjera zapisnika o provedenim radnjama od državnog odvjetnika predstavlja jamstvo valjanosti poduzimanja navedene radnje.

181.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 222. stavka 2. ZKP-a.

12.5.) Članak 225. stavak 3.

182. Osporena odredba glasi:

»Članak 225.

(...)

(3) Ako je prijedlog oštećenika kao tužitelja za provođenje istrage prihvaćen, istragu po nalogu suca istrage, provodi istražitelj. Oštećenik kao tužitelj može biti prisutan radnjama u istrazi i može sucu istrage predlagati da naloži istražitelju provođenje radnji. Ako ne prihvati prijedlog oštećenika kao tužitelja o provođenju radnji, sudac istrage obavještava oštećenika.

(...)«

182.1. Članak 225. stavak 1. ZKP-a izmijenjen je člankom 48. ZID-a ZKP/09.

183. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 225 st. 3 ZKP-a određeno je da ako je prijedlog oštećenika kao tužitelja za provođenje istrage prihvaćen, istragu po nalogu suca istrage (nedosljednost u odnosu na čl. 225 st. 2 ZKP-a gdje se navodi da sudac istrage odlučuje o prijedlogu oštećenika kao tužitelja rješenjem), provodi istražitelj.

Člankom 219 ZKP-a u stavku 1. određeno je da istragu provodi državni odvjetnik. Stavkom 2. istog članka određeno je da državni odvjetnik može nalogom povjeriti provođenje dokaznih radnji istražitelju ali nije predviđeno da istražitelj može u cijelosti stupiti u funkciju državnog odvjetnika te umjesto njega provesti cijelu istragu. Davanjem ovlaštenja istražitelju da provodi istragu, a kako je to predviđeno u čl. 225 st. 3 ZKP-a povrijeđeno je načeo vladavine prava propisano člankom 5 Ustava RH, jer je prema iznesenim argumentima vidljivo da je ZKP u citiranim odredbama u nesuglasju.«

184. Ministarstvo pravosuđa navodi da ne postoji nedosljednost između stavaka 2. i 3. članka 225. ZKP-a. Istraga koja se provodi na zahtjev oštećenika kao tužitelja razlikuje se od istrage koju provodi državni odvjetnik. Međutim, i u toj istrazi sudac istrage ne istražuje, to jest ne provodi dokazne radnje osim u zakonom izričito predviđenim slučajevima. Imajući u vidu navedeno, ZKP određuje da u takvoj situaciji, na temelju naloga suca istrage, dokazne radnje provodi istražitelj. Stoga prema ocjeni Ministarstva pravosuđa osporeni članak nije nesuglasan s člankom 5. Ustava.

185. Ustavni sud ističe da je člankom 225. stavkom 3. ZKP-a propisana iznimka od pravila da istragu provodi državni odvjetnik. Kad državni odvjetnik odbaci kaznenu prijavu ili obustavi istragu, oštećenik kao tužitelj može preuzeti kazneni progon. U takvoj situaciji inicijativa je na strani oštećenika. On može predlagati provođenje određenih radnji. Te radnje odobrava sudac istrage. Provode se pod nadzorom suca istrage. Prema tome, iako radnje provodi istražitelj, pod kontrolom su suda.

185.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 225. stavka 3. ZKP-a.

12.6.) Članak 230. stavci 1. i 2.

186. Osporena odredba glase:

»Članak 230.

(1) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, državni odvjetnik je dužan izvijestiti višeg državnog odvjetnika o razlozima zbog kojih istraga nije završena.

(2) Viši državni odvjetnik dužan je poduzeti mjere da se istraga završi. U složenim predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok iz stavka 1. ovog članka, produljiti za još šest mjeseci. U posebno složenim i teškim predmetima, Glavni državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika rok završetka istrage iz stavka 1. ovog članka, produljiti za dvanaest mjeseci.

(...)«

187. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Rokovima predviđenim u čl. 230 ZKP-a regulirana je pravna situacija kada se istraga ne završi u roku od 6 mjeseci. U složenim predmetima viši državni odvjetnik može na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika istragu produljiti za još 6 mjeseci a u posebno složenim i teškim predmetima Glavni državni odvjetnik ovaj rok može produljiti za 12 mjeseci.«

188. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 230. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

189. Ustavni sud ističe da je prigovor predlagateljica o nerazumnoj duljini trajanja istrage (stavci 1. i 2. članka 230. ZKP-a), iako neosnovan, razmotrio u odluci broj: U-I-448/2009 i dr. U njoj je utvrdio:

»120. Ustavni sud primjećuje da je pitanje trajanja prethodnog postupka odnosno njegovih stadija u ZKP-u riješeno tako da su za njihovo trajanje propisani zakonski rokovi.

(...)

... osporenim člankom 230. stavcima 1. i 2. ZKP-a propisani su rokovi za završetak istrage.

Ustavni sud ocjenjuje pravilnom zakonodavčevu odluku da odredi rokove trajanja prethodnog postupka odnosno njegovih stadija jer zakonski rokovi osiguravaju pravnu predvidljivost trajanja prethodnog postupka i s time pridonose pravnoj sigurnosti. Ujedno ocjenjuje da su prethodno navedeni rokovi ustavnopravno prihvatljivi. Zakonski rokovi, ako su ustavnopravno prihvatljivi, ujedno su i razumni.

Prema tome, zbog postojanja zakonskih rokova koji izrijekom određuju trajanje prethodnog (predistražnog i istražnog) postupka, jamstva iz članka 29. stavka 1. Ustava i članka 6. stavka 1. Konvencije koja zahtijevaju postupanje u »razumnom roku« nisu primjenjiva na taj postupak. Razumni rokovi (to jest takvi kojih nema jer nisu propisani, pa se prihvatljivost duljine trajanja postupka ocjenjuje po načelu razumnosti) pravni su standard koji je na europskom kontinentu razvio Europski sud za sudske postupke trajanje kojih nije vezano zakonskim rokovima. Postojanje djelotvornog pravnog sredstva protiv nerazumno dugog trajanja sudskih postupaka Europski sud postavio je kao europski pravni standard 2000. godine (predmet Kudła protiv Poljske, presuda, veliko vijeće, 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96).

120.1. Budući da ukupni rok za završetak istrage (godina i pol dana), u koji su uključeni i rokovi za produljenje istrage o kojim je produljenjima nadležan odlučivati viši državni odvjetnik odnosno glavni državni odvjetnik, a kojem predlagateljice prigovaraju, ne pripada kategoriji razumnog roka, nego je riječ o ustavnopravno prihvatljivom zakonskom roku, te njihove prigovore Ustavni sud ocjenjuje neosnovanima.«

Ustavni sud ocjenjuje, prema tome, da nije nesuglasno s ustavnim i konvencijskim standardima da istraga završi u zakonskom roku od 18 mjeseci.

189.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 230. stavaka 1. i 2. ZKP-a s Ustavom.

12.7.) Članak 239.

190. Obrazloženje o neprihvaćanju prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 239. ZKP-a Ustavni sud dao je uz članak 64. stavak 1. točke 1. i 8. i članak 74. ZKP-a (v. točke 58. i 58.1. obrazloženja ovog rješenja).

13.) Glava XVIII. Dokazne radnje (članci 240. – 340.)

191. U glavi XVIII. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 242. stavaka 1. i 3., članka 243. stavka 1., članka 244., članka 245. stavaka 1. i 2., članka 251. stavka 2. i 4., članka 252. stavka 3., članka 257. stavka 1., članka 260. stavka 1., članka 262. stavka 1. točaka 3. i 4., stavka 2. točke 1. i stavaka 4. i 5., članka 263., članka 265. stavaka 2. i 5., članka 266., članka 271. stavka 1., članka 273. stavka 3., članka 274., članka 281., članka 283., članka 285. stavka 4., članka 289. stavaka 3. i 6., članka 292. stavka 3., članka 295. stavaka 1., 3., 4. i 9., članka 297. stavka 5., članka 301. stavaka 4., 6. i 7., članka 309. stavka 2., članka 311. stavka 2., članka 325. stavka 2., članka 326. stavaka 4. i 5., članka 332. stavaka 4. i 7., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 1. točaka 2. i 3., članka 335. stavaka 1., 4. i 6., članka 336. stavka 1., članka 337. stavaka 4., 5. i 7., članka 338. stavaka 2., 3. i 4., članka 339. i članka 340. ZKP-a.

13.1.) Članak 242. stavci 1. i 3. i članak 243. stavak 1.

192. Osporene odredbe glase:

»Članak 242.

(1) Ako drukčije nije propisano ovim Zakonom, pretragu na zahtjev državnog odvjetnika, sudac istrage određuje pisanim obrazloženim nalogom. Nalog o pretrazi mora sadržavati:

1) oznaku predmeta pretrage (osobe, doma, drugih prostora ili pokretnih stvari),

2) svrhu pretrage,

3) tijelo koje će provesti pretragu.

(..)

(3) Nalog suca istrage iz stavka 1. ovog članka, o pretrazi, izvršava se u roku od tri dana od dana izdavanja. Nakon proteka tog roka, pretraga se više ne može izvršiti na temelju tog naloga. Nalog se bez odgode vraća sucu istrage koji ga poništava bilješkom na nalogu.

(...)«

»Članak 243.

(1) Nalog o pretrazi, osim ako nije drukčije propisano ovim Zakonom, predaje se prije početka pretrage osobi kod koje će se pretraga obaviti ili koju će se pretražiti, odnosno koja raspolaže predmetom pretrage.

(...)«

193. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 242 ZKP-a propisano je da pretragu na zahtjev državnog odvjetnika određuje sudac istrage pisanim obrazloženim nalogom koji mora sadržavati podatke označene u točki 1, 2 i 3 ovog stavka. Odredbom stavka 2. istog članka propisano je da će sudac istrage u situaciji neprihvaćanja zahtjeva državnog odvjetnika odluku donijeti u obliku rješenja protiv kojeg državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od 8 sati.

Ustavne su kategorije nepovredivost doma (čl. 34 Ustava RH), nepovredivost osobnog i obiteljskog života te dostojanstva ugleda i časti (čl. 35 Ustava RH). Člankom 29 Ustava RH zagarantirano je pravo na pravično suđenje koje u sebi sadrži pravo na ravnopravnost stranaka u postupku i jednakost oružja. Identično pravo zagarantirano je i člankom 6 ECHR.

Kako osoba na koju se nalog odnosi nema pravno sredstvo protiv naloga koji je izdat jer se protiv naloga ne može izjaviti žalba to je evidentno da ne postoji ravnopravnost oružja i to u postupku pred sudom. Naime nalog o pretrazi koji izdaje sudac istrage je zapravo pozitivna odluka koju je sudac istrage donio na zahtjev državnog odvjetnika.

Kada istražni sudac odluči negativno na zahtjev jedne strane u postupku ta strana – državni odvjetnik ima pravo na žalbu jer se negativna odluka donosi u formi rješenja. S druge pak strane kada sudac istrage prihvati zahtjev državnog odvjetnika suprotno načelu jednakosti oružja, odluka se donosi u formi naloga protiv kojeg nije dozvoljen pravni lijek.

Nadalje, jedna od intencija zakonodavca bila je težnja za brzim i učinkovitim postupanjem. O zahtjevu za pretragom sudac istrage mora odlučiti u roku od 4 sata a protiv rješenja suca istrage žalba se podnosi u roku od 8 sati s time što vijeće odlučuje u daljnjem roku od 12 sati. Istim ovim rokovima ukoliko se pretraga ne bi određivala nalogom nego rješenjem, moglo se štititi i pravo svakog građanina i ne bi se umanjila intencija zakonodavca za brzim i učinkovitim postupanjem.

Ukazuje se da ako je važeći ZKP kao rok za poduzimanje pretrage predvidio rok od 24 odnosno 48 sati, onda je sa aspekta efikasnosti postupka rok iz čl. 242 st. 3 ZKP-a odnosno rok od 3 dana od dana izdavanja naloga, rok koji ne zadovoljava kriterije efikasnosti.

(...)

Zakonodavac u obvezni sadržaj naloga ne uvrštava i rok u kojem se pretraga mora izvršiti. Kako se radi o legitimnom ograničavanju prava na nepovredivost doma iz čl. 24 Ustava RH i prava na zaštitu osobnog i obiteljskog života te dostojanstva iz čl. 35 Ustava RH, nužno je da nalogom bude određen i vremenski rok u kojem se pretraga izvršava.

Člankom 242 st. 3 ZKP-a predviđeno je da se pretraga izvršava u roku od 3 dana od dana izdavanja naloga. Kako je čl. 243 st. 1 ZKP-a predviđeno da se nalog o pretrazi, osim ako nije drugačije propisano ovim zakonom predaje prije početka pretrage osobi kod koje će se pretraga obaviti ili koju će se pretražiti, odnosno koja raspolaže predmetom pretrage, to se logičnim čini i to da osoba kojoj se nalog uručuje u času primitka naloga mora biti informirana o tome u kom roku se ta pretraga može obaviti.«

194. Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovanim navode predlagateljica. Kad bi protiv naloga o pretrazi zakon propisao pravo žalbe osobe na koju se ta radnja ima provesti, tada bi pretraga izgubila svaki smisao, ističe se u očitovanju. Okolnost da postoji žalba samo kad je odbijen zahtjev državnog odvjetnika ne utječe na procesnu ravnopravnost stranaka jer državni odvjetnik prikuplja podatke za podizanje optužnice. Prava okrivljenika i u okviru pretrage zaštićena su posebnim odredbama kojima se uređuje pravo na branitelja, prisutnost svjedoka, postupanje, itd. Također je u članku 243. stavku 3. ZKP-a određen najdulji rok u kojem se pretraga na osnovi naloga može izvršiti, što je nesumnjivo u korist osobe na koju se nalog odnosi.

195. Ustavni sud prvo je razmotrio navode predlagateljica da postoji nejednakost među strankama u pogledu mogućnosti pobijanja odluke suca istrage o pretrazi. Podsjeća da potpuna jednakost u svim procesnim situacijama nije ni nužna ni moguća. Kad bi se propisala mogućnost da okrivljenik ima pravo uložiti žalbu na rješenje o pretrazi, ugrozila bi se svrha pretrage. Riječ je o dokaznoj radnji kojoj je inherentan element »iznenađenja« kako bi njezina provedba imala izglede za uspjeh.

Što se tiče prigovora neodređenog roka u kojem bi po nalogu za pretragu trebalo postupiti, Ustavni sud upućuje na članak 242. stavak 3. ZKP-a. koji propisuje da se pretraga izvršava u roku od tri dana od dana izdavanja naloga. Nije nužno da nalog o pretrazi sadržava navedeni zakonski rok, kao što nije nužno ni da nalog sadržava druge mnogobrojne odredbe iz članaka 240. do 260. ZKP-a koje uređuju pretragu.

195.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 242. stavaka 1. i 3. i članka 243. stavka 1. ZKP-a.

13.2.) Članci 244. i 245. stavci 1. i 2.

196. Osporeni članak 244. glasi:

»Članak 244.

Pretrazi se može iznimno pristupiti i bez prethodne predaje naloga (članak 243. stavak 1.) i pouke o pravima (članak 239. stavak 1.), odnosno poziva za predaju osobe ili stvari (članak 243. stavak 2.) ako:

1) se pretpostavlja oružani otpor;

2) je nužno da se kod sumnje na kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili čiji su počinitelji povezani s inozemstvom, pretraga obavi iznenada;

3) se pretraga ima obaviti u javnim prostorijama;

4) postoji sumnja da bi prethodno davanje upozorenja omogućilo sakrivanje, uništenje ili oštećenje predmeta ili tragova koji se trebaju oduzeti;

5) postoji sumnja da bi prethodno davanje upozorenja ugrozilo sigurnost osobe koja poduzima pretragu;

6) je vlasnik ili posjednik doma ili pokretne stvari nedostupan.«

196.1. Člankom 52. stavcima 1. i 2. ZID-a ZKP/09 izmijenjen je članak 244. ZKP/08 u uvodnoj rečenici i točki 3.

197. Osporene odredbe članka 245. glase:

»Članak 245.

1) Iznimno, ako se radi o sumnji da su počinjena sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona: ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125. stavak 2. i 3.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), odavanja državne tajne, (članak 144. stavak 1. i 3.), špijunaže (članak 146. stavak 4.), udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 152.), protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.) za koje je propisana kazna zatvora više od pet godina, krivotvorenja novca (članak 274.) i pranja novca (članak 279.), izbjegavanja carinskog nadzora (članak 298.), udruživanja za počinjenje kaznenih djela (članak 333.), primanja mita (članak 347.) te davanja mita (članak 348.), kao i kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju, a pretragu treba poduzeti odmah jer bi odgađanje ugrozilo postizanje ciljeva pretrage, državni odvjetnik može sam naložiti pretragu osobe i sredstva prijevoza pisanim obrazloženim nalogom.

(2) Pretraga iz stavka 1. ovog članka, provest će se prema članku 244. ovog Zakona.«

(...)«

197.1. Člankom 53. stavkom 1. ZID-a ZKP/09 izmijenjen je članak 245. stavak 1. ZKP/08.

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu navedenih izmjena i dopuna.

198. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju nesuglasnim s Ustavom i članak 244. i članak 245. stavak 1. ZKP-a koji daju ovlast državnom odvjetniku da iznimno, ako je riječ o sumnji da su počinjena taksativno određena teška kaznena djela, a pretragu treba poduzeti odmah jer bi odgađanje ugrozilo postizanje ciljeva pretrage, može sam naložiti pretragu osobe i sredstva prijevoza pisanim obrazloženim nalogom. Smatraju da sukladno članku 34. Ustava samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Sudski nalog ima se pretpostaviti i kod pretrage osobe jer se time štiti ustavno pravo na osobni život i dostojanstvo. Sukladno navedenom, nema legitimne osnove koja bi dopuštala nejednakost postupanja kod pretrage doma i pretrage osobe i prijevoznog sredstva kako je to predviđeno člankom 245. ZKP-a.

Nadalje, u članku 245. stavku 1. ZKP-a naveden je katalog kaznenih djela kod kojih državni odvjetnik može sam izdati nalog za pretragu osobe i prijevoznog sredstva. Međutim, nije navedeno iz kojeg su to razloga ova kaznena djela sama po sebi dostatna za postojanje ovakve iznimke, ističu predlagateljice.

ZID ZKP/09 izmijenio je osporeni članak 245. ZKP/08 tako da je dodan novi stavak 2. koji određuje da će se pretraga iz stavka 1. tog članka provesti na temelju članka 244. ZKP-a. To znači da se pretraga može provesti i bez prethodne predaje naloga. U vezi s navedenom dopunom predlagateljice navode da su tom odredbom »još restriktivnije ograničena prava okrivljenika u postupku u situaciji kad državni odvjetnik može samo naložiti pretragu osobe i sredstva prijevoza pisanim obrazloženim nalogom«.

Člankom 16. stavkom 2. Ustava predviđeno je da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenje u svakom pojedinom slučaju. Davanjem ovlasti državnom odvjetniku da bez istražnog suca sam naloži provođenje pretrage osoba i sredstava prijevoza izbjegnuta je sudska kontrola osnovanosti izdavanja takvog naloga. Prijevozno sredstvo ima se smatrati ograničenim zatvorenim prostorom, a prijevozno sredstvo može biti i nečiji dom. Stoga predlagateljice smatraju da Ustav isključuje mogućnosti da se takve pretrage provode bez prethodne sudske kontrole odnosno odluke suda.

Konačno, predlagateljice navode da je člankom 245. stavkom 1. ZKP-a povrijeđeno i pravo na procesnu ravnopravnost stranaka i jednakost oružja jer jedna strana u postupku donosi odluku o pravima druge strane, a da pri tome druga strana protiv te odluke nema na raspolaganju nikakvo, a najmanje djelotvorno pravno sredstvo. Pozivaju se na Konvenciju prema kojoj sva prava koja se njome štite moraju imati djelotvorno pravno sredstvo u zaštiti prava priznatih Konvencijom.

199. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da su razlozi određivanja pretrage na temelju naloga državnog odvjetnika navedeni u članku 245. stavku 1. ZKP-a. Državni odvjetnik to pravo ima iznimno za određena kaznena djela i samo u odnosu na osobu i prijevozno sredstvo. Sudac istrage odlučuje o zakonitosti naloga državnog odvjetnika (članak 245. stavak 3. ZKP-a). Ako je prijevozno sredstvo ujedno i dom, na njega se primjenjuju propisi o pretrazi doma, pa se članak 245. stavak 1. ZKP-a u konkretnom slučaju ne bi primjenjivao.

200. Ustavni sud ističe da kad državni odvjetnik sam određuje pretragu (članak 245. stavak 1. ZKP-a), osigurana je sudska provjera. Odredbe članka 245. stavaka 3. i 4. ZKP-a glase:

»Članak 245.

(...)

(3) Nalog o pretrazi iz stavka 1. ovog članka, zajedno sa zapisnicima o izvršenoj pretrazi državni odvjetnik mora odmah, a najkasnije u roku od osam sati od okončanja pretrage, dostaviti sucu istrage.

(4) Sudac istrage odlučuje rješenjem, o zakonitosti naloga državnog odvjetnika o pretrazi i provedene pretrage, u roku od osam sati od primitka zapisnika. Protiv rješenja suca istrage kojim odbija ovjeriti nalog o pretrazi ili zapisnik o provedenoj pretrazi, državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od četrdeset i osam sati.«

Ta provjera suda zakonitosti postupanja državnog odvjetnika glavni je razlog zbog kojeg se navedena odredba ne može smatrati nesuglasnom s Ustavom.

200.1. Nadalje, ovlast državnog odvjetnika povezana je isključivo sa situacijama kad pretragu treba poduzeti odmah jer bi odgađanje ugrozilo postizanje ciljeva pretrage. Stoga se članak 34. Ustava, na temelju kojeg samo sud može obrazloženim pisanim nalogom utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži, ne može analogno primijeniti u ovom slučaju na pretrage osobe i pokretne stvari. »Nejednakost u postupanju« na koju se pozivaju predlagateljice ovisno o tome je li riječ o pretrazi doma ili pak o pretrazi osobe i sredstva prijevoza nije nesuglasna s Ustavom. Naime, riječ je o različitoj pravnoj regulaciji posezanja u različita pravna dobra, što rezultira različitim stupnjem pravne zaštite koju im Ustav pruža. Ustav i osporeni članci ZKP-a zahtijevaju viši stupanj zaštite kad je riječ o pretrazi doma. Uvjeti za pretragu doma, dakle, stroži su nego uvjeti za pretragu osobe i pokretne stvari.

200.2. Tvrdnje predlagateljica da je u članku 245. stavku 1. ZKP-a »naveden katalog kaznenih djela kod kojih državni odvjetnik može sam izdati nalog za pretragu osobe i prijevoznog sredstva, no da nije navedeno iz kojeg to razloga su ova kaznena djela sama po sebi dostatna za postojanje ovakve iznimke« također nisu osnovani. Ustavni sud napominje da je ZKP odredio katalog (teških) kaznenih djela kod kojih je državni odvjetnik jedino ovlašten u slučaju opasnosti od odgode odrediti pretragu, što ograničava ovu iznimnu ovlast državnog odvjetnika i ide u prilog obrani. Dok se pretraga na temelju naloga suca istrage može poduzeti za sva kaznena djela, pretraga iz članka 245. stavka 1. ZKP-a može se poduzeti samo za kataloška kaznena djela.

200.3. Ustavni sud ocjenjuje da osporenim člankom 245. stavkom 1. ZKP-a nije povrijeđeno ni pravo na procesnu ravnopravnost stranaka odnosno jednakost oružja. Državno odvjetništvo ujedno je i tijelo koje vodi istraživanje te prikuplja i dokaze koji idu u prilog okrivljeniku i dokaze koji ga terete. Stoga je nužno da pri tome poduzima i neke radnje i mjere kojima se ograničavaju prava osobe. Takav je slučaj i kod iznimne mogućnosti određivanja pretrage osobe i sredstva prijevoza. Takvo je zakonsko rješenje imanentno novom konceptu državnoodvjetničke istrage.

200.4. Zahtjev za postojanjem djelotvornog pravnog sredstva iz članka 13. Konvencije ne znači da je nužno osigurati posebnu mogućnost pobijanja svake odluke donesene u postupku. Osobito to vrijedi za neke mjere ograničenja prava i sloboda namijenjene prikupljanju dokaza. Kao što je prije rečeno, kod njih bi davanje mogućnosti za pobijanje donesene odluke prije njezina izvršenja u velikom broju slučajeva dovelo do poništenja same svrhe te mjere.

200.5. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 244. i članka 245. stavaka 1. i 2. ZKP-a.

13.3.) Članak 251. stavci 2. i 4.

201. Osporene odredbe glase:

»Članak 251.

(...)

(2) Pretragu osobe obavlja osoba istoga spola, osim ako to s obzirom na okolnosti provođenja pretrage nikako nije moguće. Okolnosti zbog kojih je pretragu obavila osoba drugog spola unose se u zapisnik o pretrazi.

(...)

(4) Ako pri pretrazi treba ući u tjelesne šupljine, odvojiti od tijela nadomjeske tjelesnih organa ili ako se pojavi sumnja da pretraga izravno ozbiljno ugrožava zdravlje osobe koja se pretražuje, tijelo koje provodi pretragu zastat će s njezinim provođenjem i u roku od tri sata postupiti prema članku 326. stavku 2. ovog Zakona. Ako se u navedenom roku ne može nastaviti pretragu, izvijestit će se o tome državnog odvjetnika i obustaviti pretraga.«

202. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 251 ZKP-a regulirana je pretraga osobe te je stavkom 1 točno precizirano što ista obuhvaća; pretraživanje odjeće, obuće, površine tijela, pokretnih stvari koje osoba nosi ili su u njenom posjedu, prostora u kojem je osoba zatečena u vrijeme poduzimanja pretrage i sredstva prijevoza kojim se koristi u vrijeme pretrage.

Ovom odredbom zakona državnim tijelima date su ovlasti da osim pretrage osobe naprave i pretragu prostora u kojem se osoba nalazi i pokretnog sredstva kojim se osoba koristi. Ovako koncipirana odredba članka 251 st. 1 ZKP-a protivna je odredbi članka 34 Ustava RH jer dopušta da se uz pretragu osobe izvrši i pretraga doma i to bez nazočnosti svjedoka.

Naime za pretragu osobe nužno je prema odredbama ZKP-a pribavljanje naloga uz sve već prethodno opisane iznimke ali ne i nazočnost svjedoka. Sudski nalog za obavljanje pretrage i nazočnost svjedoka predstavljaju jamstva kojima se građani štite od arbitrarnog postupanja državnih vlasti. Nema niti jednog zakonskog razloga zbog kojeg ukoliko bi to bilo opravdano i nužno u nekoj situaciji, osobe koje obavljaju pretragu, ako smatraju nakon pretrage osobe nužnim da izvrše i pretragu prostorija u kojima se ona nalazi ili prijevoznog sredstva, ne bi mogle zatražiti nalog odnosno osiguranje svjedoka za provođenje daljnje radnje koja se tiče pretrage prostora odnosno prijevoznog sredstva.

Odredbom čl. 251 st. 2 predviđeno je da pretragu osobe obavlja osoba istoga spola, osim ako to s obzirom na okolnost provođenja pretrage nikako nije moguće. Ova odredba protivna je čl. 35 Ustava RH kojom se štiti osobno dostojanstvo ugled i čast. Identično pravo štiti se i odredbom čl.8 ECHR. U zaštiti konvencijskog prava države potpisnice Konvencije imaju ne samo negativnu obvezu u vidu suzdržavanja od kršenja prava koje se štiti Konvencijom već i pozitivne obveze koje zahtijevaju od države stvaranje pravnog sustava kojim se opravdano kršenje prava Konvencije (legitimno i razmjerno svrsi radi koje se provodi) svodi na minimum i na način izbjegavanja bilo kakove arbitrarnosti.

U tom smislu zakon mora biti transparentan i jasan a odredba članka 251 to nije jer nisu navedeni razlozi koji bi opravdavali postojanje okolnosti zbog kojih se provođenje pretrage po osobi istog spola nije moglo provesti. Obzirom da pretragu osoba obavljaju djelatnici policije ili istražitelji imenovani po sucu istrage za očekivati je da će se poštivati načela rodne ravnopravnosti.

(...)

U stavku 4 istog članka predviđeno je da ako pri pretrazi treba ući u tjelesne šupljine, odvojiti od tijela nadomjeske tjelesnih organa ili ako se pojavi sumnja da pretraga izravno ozbiljno ugrožava zdravlje osobe koja se pretražuje, tijelo koje provodi pretragu zastati će sa njezinim provođenjem i u roku od 3 sata postupati prema odredbi čl. 326 st. 2 Zakona. Ako se u navedenom roku ne može nastaviti sa pretragom, izvijestiti će se o tome državnog odvjetnika i obustaviti pretraga.

(...)«

203. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 251. ZKP-a nije nesuglasan ni s člankom 35. Ustava ni s člankom 8. Konvencije. Razlozi odstupanja od toga da pretragu osobe obavlja osoba istog spola predviđeni su kao krajnja iznimka, kad to nije moguće provesti na drugi način. Takva pretraga mora se ubilježiti u zapisnik jer je inače nezakonita u smislu članka 250. točke 5. ZKP-a.

204. Ustavni sud primjećuje da osporeni članak 251. stavak 2. ZKP-a poštuje dostojanstvo osobe koja se pretražuje. Propisuje da pretragu osobe obavlja osoba istog spola. ZKP dopušta iznimku od mogućnosti da pretragu osobe obavi osoba istog spola »osim ako to s obzirom na okolnosti provođenja pretrage nikako nije moguće«. Tako propisani način obavljanja pretrage u suglasnosti je s Ustavom, budući da propisuje najviši standard za provedbu iznimke: postojanje situacije kad provedba općeg pravila nije moguća. Predlagateljice ukazuju i da u navedenoj odredbi »nisu navedeni razlozi koji bi opravdavali postojanje okolnosti zbog kojih se provođenje pretrage po osobi istog spola nije moglo provesti«. Taj prigovor nije ni životan ni praktičan. Nemoguće je zakonom predvidjeti sve situacije u kojima može biti neizvedivo da pretragu provede osoba istog spola. Najčešće će biti riječ o potrebi hitne pretrage osobe, u kojem trenutku iz objektivnih razloga neće biti moguće da tu pretragu provede osoba istog spola zato što takvih službenika na određenom području i u određenom trenutku nema.

Ustavni sud ističe da osporeni članak koji propisuje da pretragu osobe prema mogućnosti obavlja osoba istog spola nije nesuglasan ni s člankom 35. Ustava ni s člankom 8. Konvencije. Razlozi za odstupanje predviđeni su kao krajnje iznimke (ako to nikako nije moguće). Navedena situacija podložna je dodatnoj kontroli. Okolnost takve iznimne pretrage mora se zabilježiti u zapisnik jer će u suprotnom pretraga biti nezakonita.

205. Što se tiče članka 251. stavka 4. ZKP-a, važno je primijetiti da se on primjenjuje uz članak 326. ZKP-a kojim su propisane pretpostavke za tjelesni pregled okrivljenika kad se pri pretrazi osobe mora ući u njegove tjelesne šupljine. Ustavni sud napominje da je u odluci broj: U-I-448/2009 i dr. djelomice ukinuo članak 326. stavke 1., 2. i 3. ZKP-a. Upućuje na obrazloženje odluke uz navedeni članak. Međutim, to utvrđenje nema za posljedicu i nesuglasnost s Ustavom članka 251. stavaka 2. i 4. ZKP-a. Ustavni sud stoga ocjenjuje da se navedenim zakonskim rješenjem u dovoljnoj mjeri štite prava pretraživane osobe.

205.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 251. stavaka 2. i 4. ZKP-a.

13.4.) Članak 252. stavak 3.

206. Osporena odredba glasi:

»Članak 252.

(...)

(3) Pretraga doma i drugih prostora obuhvaća i pretragu pokretnih stvari i svih osoba zatečenih u domu i drugim prostorima, kad je to navedeno u nalogu o pretrazi ili kad u odnosu na zatečene osobe postoje uvjeti za pretragu bez naloga.«

207. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom članka 252. stavka 3. ZKP-a zbog istih razloga koje su navele uz članak 246. stavak 5. ZKP-a. Smatraju ga nesuglasnim s Ustavom u dijelu koji se odnosi na pretragu osoba koje su zatečene pri pretrazi doma kad za njih postoje uvjeti za pretragu bez naloga.

208. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 252. stavak 3. ZKP-a nije nesuglasan s Ustavom. Obrazloženje je istovjetno onom navedenom uz članak 246. stavak 5. ZKP-a.

209. Ustavni sud ocjenjuje da mogućnost pretrage osoba koje su zatečene pri pretrazi doma kad za njih postoje uvjeti za pretragu bez naloga nije nesuglasna s Ustavom. ZKP za takvu pretragu osoba propisuje pretpostavku: »kad je to navedeno u nalogu o pretrazi ili kad u odnosu na zatečene osobe postoje uvjeti za pretragu bez naloga«. Takva mogućnost nužna je radi kriminalističkog istraživanja, budući da bi u protivnom osobe koje se primjerice nalaze u stanu mogle kod sebe držati predmete koji se u stanu traže i tako omesti uspjeh pretrage. Suglasnost takve mjere s Ustavom nije dvojbena, budući da je ograničenje prava i sloboda sukladno načelu razmjernosti.

209.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 252. stavka 3. ZKP-a.

13.5.) Članak 257. stavak 1.

210. Mjerodavne odredbe glase:

»Članak 257.

(1) Pretraga pokretnih stvari obuhvaća i pretragu računala i s njim povezanih uređaja, drugih uređaja koji služe prikupljanju, pohranjivanju i prijenosu podataka, telefonskim, računalnim i drugim komunikacijama i nositelja podataka. Na zahtjev tijela koje poduzima pretragu, osoba koja se koristi računalom ili ima pristup računalu ili drugom uređaju ili nositelju podataka, te davatelj telekomunikacijskih usluga, dužni su omogućiti pristup računalu, uređaju ili nositelju podataka, te dati potrebne obavijesti za nesmetanu uporabu i ostvarenje ciljeva pretrage.

(2) Po nalogu tijela koje poduzima pretragu, osoba koja se koristi računalom ili ima pristup računalu i drugim uređajima iz stavka 1. ovog članka, te davatelj telekomunikacijskih usluga, dužni su odmah poduzeti mjere kojima se sprječava uništenje ili mijenjanje podataka. Tijelo koje poduzima pretragu, može provedbu tih mjera naložiti stručnom pomoćniku.

(3) Osobu koja koristi računalo ili ima pristup računalu ili drugom uređaju ili nositelju podataka, te davatelj telekomunikacijskih usluga, a koji ne postupe prema stavku 1. i 2. ovog članka, premda za to ne postoje opravdani razlozi, sudac istrage može na prijedlog državnog odvjetnika kazniti prema odredbi članka 259. stavka 1. ovog Zakona. Odredba o kažnjavanju ne odnosi se na okrivljenika.«

211. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 257 regulirana je pretraga pokretnih stvari koja obuhvaća i pretragu računala i s njim povezanih uređaja drugih uređaja koji služe prikupljanju, pohranjivanju i prijenosu podataka, telefonskim, računalnim i drugim komunikacijama i nositelja podataka. (...)

Ova odredba protivna je odredbi čl.16 st. 2 Ustava RH koja traži da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, jer u normi nisu jasno postavljeni kriteriji temeljem kojih se vrši zahvat u slobode i prava predviđena Ustavom.

Davanjem širokih ovlaštenja tijelima koja provode pretragu pokretne stvari nije naznačena legitimna svrha kojom se ta pretraga opravdava. Naime primjerice pretragom telekomunikacijskih uređaja kod telekomunikacijskog operatera pretražuju se i podaci koji se ne odnose na sferu privatnosti samo jedne osobe a to je eventualni osumnjičenik, već se krše prava na privatnost svih drugih osoba čiji podaci se nalaze u tom telekomunikacijskom sustavu.

Ova odredba zakona govori zapravo o javnoj sferi privatnih odnosa. Poštivanje privatnog života iz čl. 35 Ustava RH te čl.8 ECHR garantira slobodu uspostavljanja odnosa uključujući i sferu sakupljanja identifikacijskih podataka o raznim osobama.

(...)

Ovakvo reguliranje protivno je po mišljenju podnositelja i članku 8 ECHR (...)«

212. Ministarstvo pravosuđa smatra da navedeni članak nije nesuglasan s člankom 16. stavkom 2. Ustava. Svrha svih oblika pretrage određena je u članku 240. stavku 2. ZKP-a.

213. Ustavni sud ističe da pretragu računala ZKP podvodi pod pretragu pokretne stvari. Ta pretraga zahvaća u privatnost i osobni život, s obzirom da se po prirodi stvari u memoriji računala nalaze i osobni, privatni zapisi.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj praksi utvrđuje da pretraga mobilnih uređaja (telefona) također predstavlja pretragu pokretnih stvari. Pretraga obuhvaća utvrđivanje sadržaja pokretne stvari. Kod mobilnih uređaja (telefona) riječ je o sadržaju zapisa koji su u njima ostali kad je komunikacija između optuženika i drugih osoba već završena, ali je sadržajno očuvana u obliku tekstualne poruke na mobilnom uređaju ("SMS poruka") optuženika. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj: I Kž 1167/08-5 od 2. travnja 2009. navodi:

»(...) Naime, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik D. P. počinio ovo kazneno djelo jer to proizlazi iz njegove obrane koju je dao istražnom sucu gdje je priznao počinjenje kaznenog djela vrlo okolnosno i detaljno navodeći svoje razloge za počinjenje kaznenog djela, a to je sažaljevanje svog strica, opt. Ž. P. koji je bio u lošem zdravstvenom stanju. U obrani je naveo da mu je stric uputio SMS poruku što proizlazi i iz navedene pretrage pokretne stvari pa se time upravo potvrđuje komunikacija između opt. D. P. i opt. Ž. P.(...)«

213.1. Pretragom računala ili drugih nositelja podataka zadire se i u privatnu sferu osoba za koje ne postoji sumnja da su potencijalni počinitelji kaznenog djela. To je neizbježna posljedica provođenja te mjere koja se javlja i kod posebne dokazne radnje nadzora komunikacija. Kad se primjerice nadziru razgovori osumnjičenika s drugim osobama, tijekom tog nadzora doznaje se i sadržaj koji treće osobe, koje same nisu osumnjičene, priopćavaju osumnjičeniku. To je neizbježno, a takvi sadržaji koji nisu od interesa za dokazivanje počinjenja kaznenog djela ne koriste se kao dokaz u postupku. Oni se brišu radi zaštite privatnosti tih trećih osoba.

Ustavni sud ističe da ista pravila vrijede i za primjenu mjera propisanih člankom 257. stavkom 1. ZKP-a.

213.2. Članak 257. stavak 1. mora se promatrati u vezi s člankom 246. stavkom 1. ZKP-a koji uređuje institut pretrage bez naloga. Nije sporno da je u slučaju pretrage računala riječ o pretrazi stvari. Međutim, ustavnopravno je sporna mogućnost pretrage računala bez naloga. Taj je članak Ustavni sud ocijenio nesuglasnim s Ustavom (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) te obvezao zakonodavca da jasno propiše u kojim je slučajevima i za koja je kaznena djela dopušteno provesti pretragu stvari bez naloga. Ti se zahtjevi po prirodi stvari odnose i na pretragu iz članka 257. stavka 1. ZKP-a.

Ustavni sud utoliko je suzdržan kad je riječ o suglasnosti s Ustavom članka 257. ZKP-a. Suzdržan je i zbog bojazni da članak 257. ZKP-a nije dostatno razrađen kad je riječ o procesnim jamstvima vezanim uz pretragu računala. Stoga konačnu ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom za sada nije spreman dati. Za tu ocjenu nedostaje izgrađena sudska praksa odnosno uvid u probleme koje bi članak 257. ZKP-a mogao uzrokovati u praktičnoj primjeni. U tom svjetlu Ustavni sud preporučuje nadležnim tijelima da u izmjenama i dopunama ZKP-a koje će slijediti radi izvršenja ove odluke razmotre zakonska rješenja koja danas postoje u razvijenim europskim demokratskim državama i na odgovarajući ih način ugrade u članak 257. ZKP-a radi unapređenja instituta pretrage računala. Riječ je u prvom redu o rješenjima sadržanim u švicarskom zakonu o kaznenom postupku.

Ustavni sud u tom smislu pridržava pravo ponovnog ispitivanja suglasnosti s Ustavom članka 257. ZKP-a ex offo ako i kad ocijeni da je to potrebno.

13.6.) Članak 260. stavak 1.

214. Osporena odredba glasi:

»Članak 260.

(1) Ako je vjerojatno da su u bankovnom sefu predmeti ostvareni kaznenim djelom ili namijenjeni počinjenju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine, a ti su predmeti važni za kazneni postupak ili prema zakonu podliježu prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će podnijeti pisani obrazloženi zahtjev da sud naloži banci omogućavanje pristupa sefu te izdavanje naloga za pretragu (članak 242. stavak 1.). Ako sud zahtjev državnog odvjetnika ocijeni osnovanim, rješenjem će zabraniti raspolaganje predmetima u sefu i odrediti rok u kojem banka mora po njemu postupiti, te izdati nalog za pretragu. Na odgovarajući način se primjenjuju odredbe članka 242. i 243. ovog Zakona. Prije potvrđivanja optužnice rješenje o zahtjevu državnog odvjetnika donosi sudac istrage, a nakon potvrđivanja optužnice, sud pred kojim se ima održati rasprava. Ako sud prijedlog državnog odvjetnika ocijeni neosnovanim, donosi rješenje kojim odbija zahtjev. Protiv rješenja suca istrage državni odvjetnik ima pravo žalbe u roku od osam sati. Vijeće donosi odluku o žalbi u roku od dvanaest sati.

(...)«

215. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je članak 260. stavak 1. ZKP-a u nesuglasnosti s člankom 35. Ustava kojim se štiti privatni život svakog pojedinca, s člankom 48. Ustava koji jamči zaštitu vlasništva, ali i s pravom na žalbu zaštićenim člankom 18. stavkom 1. Ustava. To obrazlažu posljedicom koju osporena odredba proizvodi. Riječ je, prema njihovu mišljenu, o procesnoj nejednakosti stranaka u postupku. Ta je nejednakost vidljiva iz nepostojanja prava na žalbu i banke i korisnika sefa kad je sud pozitivno riješio zahtjev državnog odvjetnika. Suprotno tome, u slučaju odbijanja zahtjeva za izdavanje naloga banci da omogući pristup sefu, državni odvjetnik ima pravo pobijati takvu sudsku odluku žalbom.

216. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 260. stavak 1. ZKP-a nije u nesuglasnosti s Ustavom. O omogućavanju pristupa bankovnom sefu odlučuje sud, zbog čega nema posljedice nejednakosti stranaka. Nadalje, protivno tvrdnji predlagateljica, bankovni sef nije dom, nije ni nužno nekretnina, iako najčešće jest. Ministarstvo pravosuđa napominje da se ne može isključiti mogućnost da se bankovni sef nalazi u vozilu ili plovnom objektu.

217. Ustavni sud primjećuje da članak 260. stavak 1. ZKP-a traži postojanje »vjerojatnosti« da su u bankovnom sefu predmeti ostvareni kaznenim djelom ili namijenjeni počinjenju kaznenog djela. Pretraga sefa mora biti zatražena u vezi s počinjenjem težeg kaznenog djela odnosno kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje pet godina. Odluku o tome donosi sud. Uzimajući u obzir sve navedene elemente, valja zaključiti da članak 260. stavak 1. ZKP-a ne propisuje nerazmjernu mjeru. Članak 260. stavak 1. ZKP-a ne krši ni prava zajamčena člancima 35. i 48. Ustava, budući da primjenom te mjere ne dolazi do konačnog oduzimanja vlasništva nad predmetima koji se nalaze u bankovnom sefu. Riječ je o ustavnopravno prihvatljivom nadzoru (kontroli) vlasništva odnosno imovine.

217.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 260. stavka 1. ZKP-a.

13.7.) Članak 262. stavak 1. točke 3. i 4., stavak 2. točka 1. i stavci 4. i 5.

218. Osporene odredbe glase:

»Članak 262.

(1) Privremenom oduzimanju ne podliježu:

(...)

3) snimke i privatni dnevnik pronađeni kod osoba iz članka 285. stavka 1. točke 1. do 3. ovog Zakona, koje su te osobe snimile ili napisale, a sadrže snimke ili zapise o činjenicama o kojima su te osobe oslobođene dužnosti svjedočenja,

4) zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod osoba iz članka 285. stavka 1. točka 4. ovog Zakona, sastavljeni o činjenicama koje su u obavljanju svoga zanimanja te osobe saznale od okrivljenika

(...)

(2) Zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki iz stavka 1. točke 2. do 5. ovog članka, ne primjenjuje se:

1) u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedočenja prema članku 285. stavku 1. ovog Zakona ako postoji vjerojatnost da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji,

(...)

(4) Zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i snimki iz stavka 1. točke 2. do 5. ovog članka, ne primjenjuje se u predmetima kaznenih djela počinjenih na štetu djece i maloljetnika iz članka 117. Zakona o sudovima za mladež.

(5) Državni odvjetnik, istražitelj ili policija, mogu oduzeti predmete prema stavku 1., 2. i 3. ovog članka i kad provode izvide kaznenih djela ili kad istražitelj ili policija izvršavaju nalog suda.

(...)«

218.1. Članak 262. ZKP/08 izmijenjen je člankom 57. ZID-a ZKP/09. U stavku 2. točki 2. brisane su riječi »ili ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora iznad dvanaest godina«. Iza stavka 2. dodan je novi stavak 3. Dotadašnji stavci 3., 4., 5. i 6. postali su stavci 4., 5., 6. i 7. Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon što su navedene izmjene i dopune stupile na snagu.

219. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositelji smatraju da je odredba iz čl. 262 st. 1 toč. 3 ZKP-a protuustavna i to iz razloga jer se kosi sa odredbama čl. 29 Ustava RH u kojem je precizirano da svaki okrivljenik ima pravo na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze sa braniteljem. Odnos branitelja i okrivljenika je odnos od posebnog povjerenja koji je kao takav zaštićen Ustavom RH, člankom 6 ECHR ali i odredbama samog Zakona o odvjetništvu te Zakona o kaznenom postupku.

Obzirom na to branitelj je kao osoba koja se navodi u čl. 285 st. 1 toč. 5, oslobođen od obveze svjedočenja u odnosu na ono što je kao odvjetnik u obavljanju svoga zanimanja (branitelj) saznao od okrivljenika.

Shodno tome potpuno identičan režim moraju imati i predmeti te snimke i privatni dnevnici koji se odnose na komunikaciju branitelja i okrivljenika, kao i na svu korespondenciju koju su te osobe snimile ili napisale s obzirom da iste sadrže činjenice o kojima su te osobe oslobođene dužnosti svjedočenja.

Identična argumentacija vrijedi i za odredbu čl. 262 st. 1 toč. 4 ZKP-a s obzirom da u istoj nije navedeno da bi se zapisi, izvodi iz registra i slične isprave koje se nalaze kod osoba iz čl. 285 st. 1 toč. 4 trebale odnositi i na osobe iz čl. 285 st. 1 toč. 5.

Odredbom čl. 262 st. 2 toč. 1 ZKP-a predviđeno je da zabrana privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki iz stavka 1. toč. 2 do 5 ovog članka ne primjenjuje se u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedočenja prema čl. 285 st. 1 ovog zakona ako postoji vjerojatnost da su okrivljeniku pomogli u počinjenu kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji.

Podnositelji primjećuju da iz sadržaja norme čl. 262 ZKP-a nije razvidno zbog čega se u stavku 2 toč. 1 posebno apostrofiraju samo branitelji dok se to primjerice ne odnosi i na druga zanimanja o kojima govori članak 285 ZKP-a.

Ovakva dikcija norme iz čl. 262 st. 2 toč. 1 ZKP-a upućuje na unaprijed pretpostavljeno mišljenje da branitelji i osobe oslobođene obveze svjedočenja već unaprijed postupaju protivno zakonu, s time da podnositelji posebno ističu da pravni standard postojanja 'vjerojatnosti' da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji, nije u srazmjeru sa pravnim standardom presumpcije nevinosti iz čl. 28 Ustava RH te čl. 6 ECHR.

Člankom 262 st. 3 ZKP-a predviđeno je da zabrana privremenog oduzimanja predmeta isprava i snimki iz stavka 1 točka 2 do 5 ovog članka se ne primjenjuje u predmetima kaznenih djela počinjenih na štetu djece i maloljetnika iz čl. 117 Zakona o sudovima za mladež.

Ovakvom dikcijom odredbe čl. 262 st. 3 ZKP-a ozbiljno je narušeno ustavno pravo svakog na pravično suđenje a koje pravo mu je zagarantirano čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR.

Podnositeljicama je jasno da se radi o konkurenciji zaštite prava na pravično suđenje i prava koja predviđaju posebnu zaštitu djece i maloljetnika. Međutim Ustav RH člankom 29 svakome garantira pravo na pravično suđenje što se u odnosu na počinitelje kaznenih djela u odnosu na čl. 117 Zakona o sudovima za mladež ne bi primjenjivalo odnosno došlo bi do restrikcije primjene ustavnog načela iz čl. 29 Ustava RH.

Člankom 3 Ustava RH kao osnovno načelo u RH proklamirano je načelo vladavine prava a prema čl. 5 ustava RH Zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom RH a svi ostali propisi u skladu sa ustavom i sa zakonom. Načelo vladavine prava u sebi sadrži ne samo suglasnost zakona sa Ustavom već i konzistentnost i uzajamnu usuglašenost normi pojedinačnih zakona.

Člankom 262 st. 1, 2 i 3 ZKP-a propisuje se kao opće načelo koji predmeti ne podliježu privremenom oduzimanju predmeta. Stavkom 4 članka 262 predviđeno je pak da državni odvjetnik istražitelj ili policija, mogu oduzeti predmete prema stavku 1, 2 i 3 ovog članka i kad provode izvide kaznenih djela ili kada istražitelj ili policija izvršavaju nalog suda. Odredba stavka 4 čl. 262 tako je u direktnoj suprotnosti sa odredbom čl. 262 st. 1, 2 i 3.

Naime postavlja se pitanje tko vrši uopće radnju privremenog oduzimanja predmeta. S obzirom na ovlasti državnog odvjetnika istražitelja i policije koji su predviđeni u samom zakonu o kaznenom postupku, upravo su to tijela koja sama vrše oduzimanje predmeta ili naređuju nekome da tu radnju provede. Ako osobe iz stavka 4. mogu oduzeti predmete koji ne podliježu oduzimanju prema stavku 1, 2 i 3 čl. 262 ZKP-a onda je time derogirano opće pravilo o tome koji predmeti ne podliježu privremenom oduzimanju.«

220. Ministarstvo pravosuđa dalo je očitovanje za članak 262. stavak 2. točku 1. ZKP-a, smatrajući da navedeni članak nije nesuglasan s člankom 28. Ustava. Navedeno stajalište obrazlaže činjenicom da o postojanju vjerojatnosti pružanja pomoći u kaznenom djelu na zahtjev državnog odvjetnika odlučuje sud na temelju članka 262. stavka 3. ZKP-a. Također smatra da je tvrdnja o nesuglasnosti članka 262. stavka 1. točke 3. ZKP-a neosnovana jer se odnosi na odvjetnika koji ima saznanja od okrivljenika, neovisno o tome je li njegov branitelj ili ne. U vezi s člankom 262. stavkom 5. ZKP-a navodi da je osporena odredba utemeljena na javnom interesu iz članka 117. Zakona o sudovima za mladež (»Narodne novine« broj 111/97., 27/98. i 12/02.).

221. Ustavni sud primjećuje da je člankom 285. stavkom 1. točkom 5. ZKP-a propisano kako su odvjetnici, liječnici, zubari, psiholozi i socijalni radnici oslobođeni obveze svjedočenja o onome što su u obavljanju svoga zanimanja saznali od okrivljenika. Taj članak uređuje slučajeve kad odvjetnik na neki drugi način pruža pomoć okrivljeniku, a ne kao branitelj. Takve situacije treba razlikovati od one kad je odvjetnik branitelj okrivljeniku u kaznenom postupku. Branitelj okrivljenika ne pripada u kategoriju osoba koje su oslobođene dužnosti svjedočenja. ZKP u članku 284. stavku 1. točki 2. propisuje da se branitelj okrivljenika ne može ispitati kao svjedok, osim ako to sam okrivljenik ne zahtijeva. Nadalje, u članku 262. stavku 1. točki 2. ZKP-a propisano je da privremenom oduzimanju ne podliježu pisana priopćenja okrivljenika branitelju, osim ako okrivljenik ne zahtijeva drugačije. Tom odredbom štiti se povjerljivost pisanih priopćenja okrivljenika branitelju. Činjenica da povjerljivost te komunikacije ovisi o volji okrivljenika, a ne o volji branitelja, ne čini navedenu odredbu nesuglasnom s Ustavom. Povjerljivost te komunikacije ustanovljena je radi zaštite okrivljenika. Ako je se okrivljenik odriče, to čini na vlastitu odgovornost i zato što smatra da je to u njegovu interesu.

221.1. Nadalje, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim navode predlagateljica da je odredba članka 262. stavka 1. točke 4. ZKP-a nesuglasna s Ustavom zbog toga što ne uključuje osobe iz članka 285. stavka 1. točke 5. ZKP-a (između ostalih i odvjetnika) u krug osoba čiji zapisi, izvodi iz registara i slične isprave ne podliježu privremenom oduzimanju. Zakonodavac je propisao da od svih osoba koje su oslobođene obveze svjedočenja u smislu članka 285. stavka 1. ZKP-a privremenom oduzimanju ne podliježu zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod javnih bilježnika i poreznih savjetnika, u okviru zakonske obveze čuvanja tajne. Upravo je zakonska obveza čuvanja tajne mjerilo koje je propisao zakonodavac za dokumente koji ne podliježu privremenom oduzimanju. Razlog zbog kojeg zakonodavac posebno uz osobe oslobođene obveze svjedočenja na temelju članka 285. stavka 1. ZKP-a navodi branitelja jest taj što branitelj ne pripada u tu kategoriju osoba. Branitelj pripada u kategoriju osoba koje se ne mogu ispitati kao svjedoci, dakle, osoba navedenih u članku 284. ZKP-a. Zakonodavac, prema tome, polazi od pretpostavke da su moguće situacije kad i branitelji, pored drugih osoba, pomažu u počinjenju kaznenog djela, pružaju pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupaju kao prikrivatelji. Ustavni sud toj pretpostavci nema razloga prigovoriti.

221.2. U članku 262. stavku 3. ZKP-a propisano je da o vjerojatnosti pružanja pomoći u kaznenom djelu iz stavka 2. tog članka, na zahtjev državnog odvjetnika, do podizanja optužnice odlučuje rješenjem sudac istrage. Riječ je, dakle, o sudskoj odluci, što je s ustavnopravnog aspekta dostatno jamstvo da se navedena mjera neće neosnovano primjenjivati.

221.3. U vezi s člankom 262. stavkom 4. ZKP-a riječ je o konkurenciji prava na pošteno suđenje i prava djece i maloljetnika na posebnu zaštitu. ZKP i u članku 285. stavku 6. propisuje da osobe oslobođene dužnosti svjedočenja ne mogu uskratiti iskaz ako je riječ o kaznenom djelu iz članka 117. Zakona o sudovima za mladež. Riječ je nedvojbeno o značajnom ograničenju prava osobe koje se predmeti i isprave oduzimaju. Međutim, nije riječ o ograničenju koje bi bilo nesuglasno s ustavnim i konvencijskim načelom procesne poštenosti.

221.4. Člankom 262. stavkom 5. ZKP-a određeno je da državni odvjetnik, istražitelj ili policija postupaju sukladno članku 262. stavcima 1., 2. i 3. ZKP-a i kad privremeno oduzimaju predmete i tijekom izvida. Prigovori predlagateljica ne opravdavaju potrebu da se za takvu odredbu pokrene postupak pred Ustavnim sudom.

221.5. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud utvrdio je da ne postoje razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih odredbi članka 262. ZKP-a.

13.8.) Članak 263.

222. Osporeni članak glasi:

»Članak 263.

(1) Odredbe članka 261. ovog Zakona odnose se i na podatke pohranjene u računalima i s njim povezanim uređajima, te uređajima koji služe prikupljanju i prijenosu podataka, nositelje podataka i na pretplatničke informacije kojima raspolaže davatelj usluga, osim kad je prema članku 262. ovog Zakona, privremeno oduzimanje predmeta zabranjeno.

(2) Podaci iz stavka 1. ovog članka, na pisani zahtjev državnog odvjetnika se moraju predati državnom odvjetniku u cjelovitom, izvornom, čitljivom i razumljivom obliku. Državni odvjetnik u zahtjevu određuje rok u kojemu se imaju predati podaci. U slučaju odbijanja predaje, može se postupiti prema članku 259. stavku 1. ovog Zakona.

(3) Podatke iz stavka 1. ovog članka, snimit će u realnom vremenu tijelo koje provodi radnju. Pri pribavljanju, snimanju, zaštiti i čuvanju podataka posebno će se voditi računa o propisima koji se odnose na čuvanje tajnosti određenih podataka (članak 186. do 188.). Prema okolnostima, podaci koji se ne odnose na kazneno djelo zbog kojega se postupa, a potrebni su osobi prema kojoj se provodi mjera, mogu se snimiti na odgovarajuće sredstvo i vratiti toj osobi i prije okončanja postupka.

(4) Na prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može rješenjem odrediti zaštitu i čuvanje svih računalnih podataka iz stavka 1. ovog članka, dok je to potrebno, a najdulje šest mjeseci. Nakon toga računalni podaci će se vratiti osim:

1) ako nisu uključeni u počinjenje sljedećih kaznenih djela iz Kaznenog zakona: povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podataka, programa ili sustava (članak 223.), računalnog krivotvorenja (članak 223.a) i računalne prijevare (članak 224.a),

2) ako nisu uključeni u počinjenje drugog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti počinjenog pomoću računalnog sustava,

3) ako ne služe kao dokaz za kazneno djelo za koje se vodi postupak.

(5) Protiv rješenja suca istrage kojim su određene mjere iz stavka 3. ovog članka, osoba koja se koristi računalom i osoba koja je davatelj usluga imaju pravo žalbe u roku od dvadeset četiri sata. O žalbi odlučuje vijeće u roku od tri dana. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja.«

223. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U odnosu na odredbu iz čl. 263 ZKP-a treba navesti da se ova odredba nadovezuje na odredbu čl. 261 ZKP-a kojom je precizirano privremeno oduzimanje predmeta. Privremeno oduzimanje predmeta kao dokazna radnja nije ni na koji način sporna sa aspekta Ustava.

Međutim odredbom čl. 263 ZKP-a uvedeno je zapravo prikriveno pribavljanje dokaza bez ikakve kontrole od strane sudbene vlasti jer izuzimanje podataka pohranjenih u računalima i s njima povezanim uređajima koji služe prikupljanju i prijenosu podataka, nositelje podataka i na pretplatničke informacije kojima raspolaže davatelj usluga, ne pretpostavlja samo izuzimanje informacija već pretpostavlja posebnu dokaznu radnju njihovog analiziranja uspoređivanja i na praktični način zapravo vještačenja.

Istovremeno pak bez obzira na činjenicu što se odredba čl. 263 nalazi u glavi kojom se regulira privremeno oduzimanje predmeta, suštinski se ista odnosi na ograničenje osnovnih prava i sloboda građanina iz čl. 35 i 36 Ustava RH kojima se svakom jamči zaštita njegovog osobnog i obiteljskog života, dostojanstva ugleda i časti te sloboda i tajnost dopisivanja ali i svih drugih oblika općenja.

Naravno da u situacijama pretežitijeg javnog interesa ove slobode i prava mogu biti ograničena ali sukladno odredbi čl. 22 Ustava RH takvo ograničenje može odrediti samo sud. Uvrštavanjem ove norme u poglavlje pod nazivom privremeno oduzimanje predmeta izbjegava se zapravo nadležnost suda, a ograničavaju se slobode i prava zaštićena Ustavom RH.

Po svojoj suštini ta je norma uz naprijed navedene uvjete morala biti sadržana u poglavlju XII Zakona – posebne dokazne radnje.«

224. Protivno tvrdnjama predlagateljica u vezi s člankom 263. ZKP-a, Ministarstvo pravosuđa u dostavljenom očitovanju navodi da osporeni članak nije u nesuglasnosti s člancima 35. i 36. Ustava jer ne propisuje prikriveno prikupljanje dokaza, a posebno ne propisuje da se takvo prikupljanje dokaza provodi bez kontrole suda. Temelj za poduzimanje radnje sukladno članku 263. ZKP-a jest nalog suda donesen na pisani zahtjev državnog odvjetnika.

225. Ustavni sud utvrđuje da se privremeno oduzimanje medija za snimanje podataka (CD i DVD diskova, pa i tvrdog diska računala) uređuje prema odredbama o privremenom oduzimanju predmeta jer zakonodavac ne može unaprijed klasificirati te medije prema vrstama podataka. Članak 263. ZKP-a sadržava dostatne jamstvene mehanizme propisane u stavku 1. i stavku 3. koji uređuju način snimanja prikupljenih podataka i čuvanja njihove tajnosti. O tome odlučuje sudac istrage rješenjem. U povodu žalbe protiv tog rješenja odlučuje sudsko vijeće.

225.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 263. ZKP-a.

13.9.) Članak 265. stavci 2. i 5.

226. Osporene odredbe glase:

»Članak 265.

(...)

(2) Ako je vjerojatno da određena osoba na svojim bankovnim računima prima, drži ili na drugi način raspolaže s prihodima ostvarenim kaznenim djelom, a taj je prihod važan za istragu tog kaznenog djela ili prema zakonu podliježe prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će, obrazloženim zahtjevom sudu, predložiti da naloži banci dostavu državnom odvjetniku podataka o tim računima i prihodima. Zahtjev sadrži podatke o pravnoj ili fizičkoj osobi koja ta sredstva, ili prihode drži, ili s njima raspolaže. Opis prihoda mora sadržavati oznaku valute, ali ne i njezin točan iznos ako nije poznat. U rješenju sud određuje rok u kojemu banka mora po njemu postupiti.

(...)

(5) Ako postoje okolnosti iz stavka 2. i 3. ovog članka, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, sudac istrage može rješenjem naložiti banci ili drugoj pravnoj osobi da prati platni promet i transakcije na računima određene osobe, te da za vrijeme određeno rješenjem o praćenju platnog prometa redovito izvješćuje državnog odvjetnika.

(...)«

227. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Identičan zaključak (kao kod članka 263. ZKP-a, op. Ustavnog suda) odnosi se i na odredbu čl. 265 st. 5 ZKP-a koja određuje da u slučaju postojanja okolnosti iz stavka 2 i 3 čl. 265 ZKP-a na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može rješenjem naložiti banci ili drugoj pravnoj osobi da prati platni promet i transakcije na računima određene osobe, te da za vrijeme određeno rješenjem o praćenju platnog prometa redovito izvješćuje državnog odvjetnika, a identično vrijedi i u odnosu na čl. 266 ZKP-a obzirom da se po stavu podnositelja i ovdje radi o normi koja je trebala biti sadržana u poglavlju Zakona koji se odnosi na posebne dokazne radnje.

Odredbom čl. 265 st. 2 ZKP-a određeno je da u slučaju vjerojatnosti da određena osoba na svojim bankovnim računima prima, drži ili na drugi način raspolaže sa prihodima ostvarenim kaznenim djelom, a taj je prihod važan za istragu tog kaznenog djela ili prema zakonu podliježe prisilnom oduzimanju, državni odvjetnik će obrazloženim zahtjevom sudu, predložiti da naloži banci dostavu državnom odvjetniku podataka o tim računima i prihodima. Zahtjev sadrži podatke o pravnoj ili fizičkoj osobi koja ta sredstva, ili prihode drži, ili s njima raspolaže. Opis prihoda mora sadržavati oznaku valute, ali ne i njezin točan iznos ako nije poznat. U rješenju sud određuje rok u kojemu banka mora po njemu postupati.

Pravni standard 'vjerojatnost da je određena osoba…' po stavu podnositelja u suprotnosti je sa načelom presumpcije nevinosti kao ustavne kategorije iz čl. 28 Ustava RH i čl. 6 ECHR. Kako članak 265 st. 2 ZKP-a u svojoj primjeni neminovno zadire u ustavno zaštićenu kategoriju vlasništva, to je nužno da pravni standard ne bude na nivou 'vjerojatnosti' već postajanja barem 'osnova sumnje'.«

228. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je članak 265. ZKP-a posebniji oblik dokazne radnje privremenog oduzimanja predmeta u okviru kojeg je uređen standard »vjerojatno da određena osoba na svojim bankovnim računima prima, drži ili na drugi način raspolaže s prihodima ostvarenima kaznenim djelom, a taj prihod je važan za istragu tog kaznenog djela ili prema zakonu podliježe prisilno oduzimanju«. Mišljenja je da osporeni članak 265. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 28. Ustava i člankom 6. Konvencije.

229. Ustavni sud ističe da pravni standard »vjerojatnost« sadržava u sebi viši stupanj izvjesnosti nego što je to standard »mogućnost«. Stoga izraz »vjerojatnost« označava prikladan stupanj izvjesnosti o postojanju neke činjenice i u dovoljnoj mjeri sprečava neosnovano posezanje u ustavna prava. Članak 265. stavak 5. ZKP-a propisuje, dakle, da u slučaju postojanja navedene opasnosti sudac istrage može rješenjem naložiti banci ili drugoj pravnoj osobi da prati platni promet i transakcije na računima određene osobe te da za vrijeme određeno rješenjem o praćenju platnog prometa redovito izvješćuje državnog odvjetnika.

Ustavni sud ocjenjuje da navodi predlagateljica nisu osnovani, s obzirom na to da mjeru određuje sud obrazloženim rješenjem i na temelju pretpostavki propisanih člankom 265. stavcima 1. i 2. ZKP-a. U ovom se slučaju »vjerojatnost« mora sagledavati i u svjetlu činjenice da je riječ o sumnji koja postoji prema okrivljeniku, a koja mora biti utemeljena na činjenicama i obavijestima koje će objektivnog promatrača uvjeriti da je osoba počinila kazneno djelo.

229.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 265. stavaka 2. i 5. ZKP-a.

13.10.) Članak 266.

230. Osporeni članak glasi:

»Članak 266.

(1) Na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sud može rješenjem naložiti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje određene financijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja kazneno djelo, služi prikrivanju kaznenog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom.

(2) Rješenjem iz stavka 1. ovog članka sud će odrediti da se financijska sredstva namijenjena za transakciju iz stavka 1. ovog članka i gotovinski iznosi domaće i strane valute koji su privremeno oduzeti prema članku 265. stavku 2. ovog Zakona deponiraju na poseban račun i čuvaju do okončanja postupka, odnosno dok se ne steknu uvjeti za njihovo vraćanje, a najdulje dvije godine. Nakon pravomoćnosti optužnice sud može produljiti trajanje čuvanja najdulje dvije godine.

(3) Prije početka i tijekom istrage odluku donosi sudac istrage, nakon podizanja optužnice optužno vijeće, a nakon njezine pravomoćnosti sud pred kojim se ima održati rasprava. Sudac istrage odlučuje rješenjem o zahtjevu državnog odvjetnika u roku od dvadeset četiri sata od primitka zahtjeva. Ako sudac istrage odbije zahtjev, državni odvjetnik može u roku od dvanaest sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvadeset četiri sata. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(4) Pravna ili fizička osoba nikome ne smije davati obavijesti ili podatke o postupanju prema stavku 1. do 3. ovog članka.«

231. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredba čl. 266 predstavlja u suštini ograničenje prava vlasništva. Vlasništvo je kao kategorija zaštićeno odredbom čl. 48 Ustava RH.

Prema odredbi čl. 16 st. 2 Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava, a što u sebi uključuje i pravo vlasništva, mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

U odnosu na odredbu čl. 266 ZKP-a valja istaći da postoji očigledan nesrazmjer u odnosu na ograničenje prava vlasništva, s obzirom na to da se ova odredba može odnositi na sva kaznena djela, a što znači i ona bagatelna. Tako široko određenje – svih kaznenih djela, u odnosu na ograničenje prava vlasništva ne ukazuje na to da je zakonodavac vodio računa o načelu razmjernosti.

Rokovi predviđeni u čl. 266 ZKP-a u kojima se vlasništvo ograničava, a to je najdulje 2 godine odnosno nakon pravomoćnosti optužnice, produljenje čuvanja na daljnji rok od 2 godine, bez navođenja ikakvih kriterija ukazuje se nesrazmjernim s obzirom na to da se ograničava vlasništvo koje je zaštićeno Ustavom RH. Efikasnost postupanja tijela državne vlasti kroz moguće ograničenje prava vlasništva na rok od 4 godine ne ukazuje se efikasnim postupkom a upravo su razlozi efikasnosti navedeni kao razlog za izmjenu samog Zakona o kaznenom postupku.«

232. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 266. ZKP-a nije u nesuglasnosti s člankom 16. stavkom 2. Ustava. Privremena obustava financijske transakcije moguća je samo na temelju odluke suda koja se donosi na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika. Najdulji predviđeni rokovi traju od dvije do četiri godine.

233. Ustavni sud ističe kako nije riječ o nerazmjernom ograničenju ustavnih prava. Naime, ako je riječ o kaznenom djelu s manjom protupravnom štetom, u tim će slučajevima i iznos (visina) određene financijske transakcije (za koju postoji sumnja da predstavlja kazneno djelo, služi prikrivanju kaznenog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom) čije se izvršenje privremeno obustavlja odnosno iznos sredstava koja će biti deponirana na poseban račun i čuvana do kraja postupka biti manji te će u skladu s tim biti i manje ograničenje prava vlasništva.

Nadalje, nalaganje privremene obustave određene financijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja kazneno djelo ili koje služi prikrivanju kaznenog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom nije po intenzitetu zadiranja u temeljna prava i slobode takva radnja koja bi morala biti uređena sa svim jamstvima koje se vezuju uz posebne dokazne radnje. O obustavi, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, odlučuje sud.

Ustavni sud primjećuje da je privremena obustava financijske transakcije moguća samo na temelju odluke suda koja se donosi na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika i samo ako postoji sumnja da ta financijska transakcija predstavlja kazneno djelo ili služi za prikrivanje kaznenog djela ili predstavlja prikrivanje dobiti od kaznenog djela. Osporeni članak ne odnosi se na sva djela, pa tako ni na bagatelna. Privremena obustava financijske transakcije slijedi iz načela »Know Your Customer« (KYC). Nužna je zbog suvremenog financijskog poslovanja.

Zaključno, mjera propisana člankom 266. ZKP-a olakšava dokazivanje počinjenja kaznenog djela i omogućuje eventualno kasnije oduzimanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom. ZKP propisuje najdulji rok u kojem se ta mjera može izreći, a pri svakom njezinu izricanju sud je dužan poštovati načelo razmjernosti.

233.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 266. ZKP-a.

13.11.) Članak 271. stavak 1.

234. Osporena odredba glasi:

»Članak 271.

1) Na prijedlog državnog odvjetnika mogu se u kaznenom postupku prema odredbama koje vrijede za ovršni postupak odrediti privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi.

(...)«

235. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju članak 271. stavak 1. ZKP-a nesuglasnim s člancima 6. i 28. Konvencije. Smatraju ga nesuglasnim i s pravom na žalbu iz članka 18. Ustava jer nije dopuštena žalba protiv odluke optužnog vijeća i raspravnog suda, a nije osigurana druga pravna zaštita. Razloge povezuju s onima istaknutim uz članak 265. stavke 2. i 5. ZKP-a.

236. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 271. ZKP-a nije u nesuglasnosti s člankom 18. i člankom 28. Ustava. Riječ je o privremenim mjerama. Posebno treba imati u vidu članak 491. stavak 2. ZKP-a.

237. Ustavni sud ističe da nepropisivanje prava na žalbu protiv odluke optužnog vijeća i raspravnog suda nije nesuglasno s ustavnim pravom na žalbu jer navedeno pravo nije apsolutnog karaktera. Mogućnost primjene privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi znači privremeno ograničenje vlasništva, ali o tome odlučuje sud. S obzirom da nije riječ o odluci o oduzimanju imovinske koristi kojom bi se konačno ta sredstva oduzimala od osobe, te s obzirom da o tome odlučuje sud, osporeni članak 271. stavak 1. ZKP-a predstavlja Ustavom dopušteno ograničenje prava vlasništva.

237.1. Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 271. stavka 1. ZKP-a s Ustavom.

13.12.) Članak 272. stavak 1.

238. Osporena odredba glasi:

»Članak 272.

(1) Kad se okrivljenik prvi put ispituje, pitat će se za ime i prezime, nadimak ako ga ima, ime i prezime roditelja, djevojačko obiteljsko ime majke, gdje je rođen, gdje stanuje, dan, mjesec i godinu rođenja, koje je narodnosti i čiji je državljanin, zanimanje, zvanje, zaposlenost i koje je škole završio, osobni identifikacijski broj, obiteljske prilike, ima li vojni čin, je li odlikovan, kakva je imovna stanja, je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo, a ako je maloljetan, tko mu je zakonski zastupnik.

(...)«

239. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 272 st. 1 ZKP-a povrijeđeno je i ustavno prvo iz čl. 29 Ustava RH prema kojem se svakome garantira pravo na obranu. Pravo na obranu u sebi uključuje i pravo na obranu šutnjom ali u sebi uključuje i pravo okrivljenika da sam sebe dodatno ne inkriminira i ne optužuje. Člankom 29 Ustava RH predviđeno je pravo na pravično suđenje a člankom 28 Ustava RH ustanovljena je presumpcija nedužnosti.

U situaciji kada se od okrivljenika zahtijeva da već prilikom prvog ispitivanja mora iznositi podatke o tome je li, kada i zašto osuđivan, je li i kada izrečenu kaznu izdržao i vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo prekršene su gore citirane odredbe Ustava RH.«

240. Ministarstvo pravosuđa podsjeća da je zabrana diskriminacije propisana u članku 6. stavku 1. ZKP-a.

241. Ustavni sud uvažava da je podatak o ranijoj osuđivanosti važan i za kazneni progon i za određivanje prisilnih mjera tijekom postupka, slijedom čega postoji legitimna svrha za traženje od okrivljenika tog podatka. Traženjem podatka o ranijoj osudi ili drugom postupku ne krši se okrivljenikov privilegij od samooptuživanja jer je riječ o kaznenim djelima koja su već poznata kaznenom pravosuđu. Ne krši se ni okrivljenikovo pravo na šutnju jer ga zakon ne prisiljava na odgovor.

241.1. Ustavni sud ocjenjuje da kad je riječ o članku 272. stavku 1. ZKP-a u dijelu koji glasi: »je li, kad i zašto osuđivan, je li kad izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo,« ne vidi ustavnopravne razloge za prihvaćanje prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu njegove suglasnosti s Ustavom.

13.13.) Članak 273. stavak 3. i članak 274.

242. Osporene odredbe glase:

»Članak 273.

(...)

(3) Tijelo koje provodi ispitivanje omogućit će okrivljeniku da uzme branitelja po vlastitom izboru i u tu svrhu zastati s ispitivanjem do dolaska branitelja, a najkasnije do tri sata od kad je okrivljenik izjavio da hoće uzeti branitelja po vlastitom izboru i da hoće njegovu prisutnost ispitivanju. Ako je iz okolnosti vidljivo da izabrani branitelj u tom roku ne može doći, tijelo koje provodi ispitivanje će okrivljeniku omogućiti da uzme branitelja s liste dežurnih odvjetnika koju za područje županije sastavlja tijelo iz članka 253. ovog Zakona i dostavlja sudu, državnom odvjetniku i nadležnim policijskim upravama. Vrijeme zastajanja s ispitivanjem upisuje se u zapisnik o ispitivanju i ne računa se u zakonski rok za dovođenje sucu istrage.

(...)«

»Članak 274.

Ako okrivljenik koji se odrekao prava da uzme branitelja, a obrana nije obvezna, na kasnijem ispitivanju izjavi da hoće uzeti branitelja i traži da branitelj bude prisutan ispitivanju, ispitivanje će se odmah prekinuti. U zapisnik će se unijeti razlog prekida radnje. Okrivljeniku će se omogućiti pozivanje branitelja. Tijelo koje provodi ispitivanje zastat će s ispitivanjem dok okrivljenik ne uzme branitelja, a najdulje dva sata od kad je okrivljenik izjavio da hoće uzeti branitelja i da traži njegovu prisutnost ispitivanju. Ako u tom roku branitelj ne pristupi na ročište, ispitivanje će se nastaviti bez branitelja i to će se zabilježiti u zapisniku.«

243. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 273 ZKP-a određeno je da će tijelo koje provodi ispitivanje okrivljenika istome omogućiti da uzme branitelja po vlastitom izboru i u tu svrhu zastati sa ispitivanjem do dolaska branitelja a najkasnije do 3 sata od kada je okrivljenik izjavio da hoće uzeti branitelja po vlastitom izboru i da hoće njegovu prisutnost ispitivanju.

Vremensko ograničenje od 3 sata protivno je odredbi čl. 29 Ustava RH koja okrivljeniku daje pravo na odabir branitelja po vlastitom izboru. Naime, potpuno je jasno da u roku od 3 sata radi objektivnih okolnosti branitelj ne može stići u sve dijelove RH.

Prema tome okrivljenik koji se ispituje u Dubrovniku ne bi mogao imati branitelja iz Zagreba jer ovaj za 3 sata ne može doći na ispitivanje. Kako je vrijeme zastajanja sa ispitivanjem vrijeme koje se ne uračunava u zakonski rok za dovođenje istražnom sucu prema čl. 273 st. 3 ZKP-a, onda nema nikakvog razloga zbog čega to vrijeme ne bi bilo određeno u količini koja omogućava svakom okrivljeniku na teritoriju RH da ima branitelja po vlastitom izboru.

Podnositelji ukazuju na odredbu čl. 109 ZKP-a koja određuje rokove u kojima se uhićenik mora dovesti u pritvorsku policijsku jedinicu i predati pritvorskom nadzorniku od trenutka uhićenja, gdje se predviđa rok od 12 sati ako se radi o uhićenju na području policijske uprave na kojoj se dovodi, odnosno 24 sata ako je osoba uhićena izvan područja policijske uprave kojoj se dovodi.

Prema tome ako je ustavno pravo ali i pravo koje se štiti člankom 6 ECHR pravio na branitelja po vlastitom izboru, te ako se vrijeme zastajanja sa ispitivanje ne uračunava u zakonski rok za dovođenje istražnom sucu, onda ne postoji razuman razlog zbog kojeg bi rok za dolazak izabranog branitelja morao iznositi najdulje 3 sata. Identičnu povredu podnositelji vide i u odnosu na odredbu čl. 274 ZKP-a.«

244. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je vrijeme zastoja koje je propisano člankom 273. stavkom 3. ZKP-a za trećinu duže nego je to propisivao ZKP/97. Uvijek je potreban kompromis između najduljeg i najkraćeg trajanja potrebnog za dolazak do najudaljenijeg mjesta u državi koji ide u prilog brzini postupanja i razumnom roku postupka. Uspoređivanje s vremenom dovođenja uhićenika u pritvorskim predmetima iz članka 109. ZKP-a nije osnovano.

245. Ustavni sud naglašava da članak 273. stavak 3. ZKP-a okrivljeniku kojemu branitelj ne može doći u roku od tri sata ostavljaju mogućnost da uzme branitelja s liste dežurnih odvjetnika. Vremenski rok za dolazak branitelja koji je pri tome propisan opravdan je interesima razumnog i ekonomičnog postupanja.

Prema članku 274. ZKP-a, ako okrivljenik koji se odrekao prava da uzme branitelja, a obrana nije obvezna, na kasnijem ispitivanju izjavi da hoće uzeti branitelja i traži da on bude prisutan ispitivanju, ispitivanje će se odmah prekinuti i okrivljeniku će se omogućiti pozivanje branitelja. Tijelo koje vodi postupak zastat će s ispitivanjem sve dok okrivljenik ne uzme branitelja, a najdulje dva sata od kad je izjavio da želi branitelja i njegovu prisutnost na ispitivanju. Tek nakon isteka dvosatnog roka ispitivanje će se nastaviti bez branitelja ako mu branitelj do tada ne pristupi, što će se zabilježiti u zapisniku.

245.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 273. stavka 3. i članak 274. ZKP-a.

13.14.) Članak 281. ZKP-a

246. Osporeni članak glasi:

»Članak 281.

Osim u slučajevima iz članka 6. i 10. ovog Zakona, snimka i zapisnik o ispitivanju okrivljenika ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u postupku i ako je postupljeno protivno odredbama članka 273. i 275. stavak 1. do 4. i stavka 6. ovog Zakona.«

246.1. Člankom 60. ZID-a ZKP/09 izmijenjen je članak 281. ZKP/08. Prvotno je članak 281. ZKP/08 glasio:

»Članak 281.

Snimka i zapisnik o ispitivanju okrivljenika ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u postupku ako je postupljeno protivno odredbama članka 273. i članka 275. stavak 1. do 4. i stavka 6. ovog Zakona.«

247. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredba čl. 281 protivna je odredbi čl. 29 Ustava RH prema kojoj se osumnjičenih okrivljenik i optuženik ne smiju siliti da priznaju krivnju, ali i odredbi čl. 3 ECHR prema kojoj nitko ne smije biti podvrgnut mučenju, ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju (to pitanje regulirano je čl. 276 st. 5 ZKP-a).

Obzirom da člankom 281 ZKP-a nije precizirano da se ne mogu uporabiti kao dokaz snimke i zapisnici o ispitivanju okrivljenika prema kojem je uporabljena sila prijetnja ili obmana ili druga slična sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja, to je izostavljanjem odredbe čl. 276 st. 5 u odredbi čl. 281 ZKP-a povrijeđena ustavna odredba čl. 29 Ustava RH ali i odredba čl. 3 ECHR.«

248. Ministarstvo pravosuđa smatra tvrdnju predlagateljica neosnovanom.

249. Ustavni sud napominje da je člankom 60. ZID-a ZKP/09 izmijenjen članak 281. ZKP/08. U njemu je danas sadržana zabrana diskriminacije, zabrana primjene nedopuštenih načina pribavljanja dokaza, kao što su medicinske intervencije, sredstva kojima se utječe na volju pri davanju iskaza te sila, prijetnja ili druga slična sredstva, kao i nemogućnost uporabe u postupku tako pribavljenih dokaza. Također je propisana zabrana utemeljenja sudskih odluka na svim kategorijama nezakonitih dokaza (sukladno članku 10. stavku 1. ZKP-a).

249.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 281. ZKP-a.

13.15.) Članak 283. ZKP-a

250. Osporeni članak glasi:

»Članak 283.

(1) Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerojatno da mogu dati obavijesti o kaznenom djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima.

(2) Oštećenik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj mogu se ispitati kao svjedoci.

(3) Svaka osoba koja se kao svjedok poziva dužna je odazvati se pozivu, a ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, obvezna je i svjedočiti.«

251. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbe članka 283 do zaključno članka 300 ZKP-a odnose se na ispitivanje svjedoka. Uvodno podnositelji navode da je člankom 29 Ustava RH svakome zajamčeno da zakonom ustanovljeni neovisan i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Kako bi se ostvarilo pravo na pravično suđenje, osumnjičeniku, okrivljeniku ili optuženiku Ustav RH je dao pravo na branitelja, pravo da se sam brani te pravo da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.

Pravo na pravično suđenje u sebi uključuje i pravo na jednakost oružja te pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Identične odredbe sadržane su i u čl. 6 ECHR. Prema čl. 23 Ustava RH nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja ili bez svoje privole liječničkim ili znanstvenim pokusima. Zabrana mučenja i nečovječnog postupanja ustanovljena je i čl. 3 ECHR.

Generalno treba navesti da zakonodavac u odredbama o ispitivanju svjedoka nije naveo zabranu uporabe sile prijetnje ili drugih sličnih sredstava koji se odnose na zabranu mučenja i nečovječnog postupanja što za posljedicu ima iznuđivanje iskaza.«

252. Ministarstvo pravosuđa smatra da nisu osnovane tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti članka 283. ZKP-a s člancima 3., 5. i 29. Ustava.

253. Ustavni sud ističe da su neosnovane tvrdnje predlagateljica kako nema »generalne« odredbe o zabrani uporabe sile, prijetnje ili drugih sličnih sredstava u ispitivanju svjedoka. Članak 6. stavak 2. ZKP-a glasi:

»Članak 6.

(...)

(2) Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva.«

Spomenuta se zabrana kao osnova za isključenje mogućnosti uporabe iskaza svjedoka kao dokaza izričito propisuje i u članku 300. stavku 1. točki 7. ZKP-a.

253.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 283. ZKP-a.

13.16.) Članak 285. stavak 4.

254. Osporena odredba glasi:

»Članak 285.

(...)

(4) Maloljetnik koji s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti ne može se ispitati kao svjedok, ali se saznanja dobivena od njega putem stručnih osoba, rođaka ili drugih osoba koje su s njim bile u kontaktu mogu koristiti kao dokaz.

(...)«

255. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ovu odredbu članka 285 st. 4 ZKP-a treba povezati sa odredbom čl. 300 st. 1 toč. 4 koja kaže da se ne može uporabiti kao dokaz u postupku iskaz maloljetnika koji je ispitan a koji ne može shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti.

Generalna odredba o tome da maloljetnik koji s obzirom na dob i duševnu razvijenost nije sposoban shvatiti značenje prava da ne mora svjedočiti u smislu toga da se on i ne može ispitati kao svjedok sama po sebi za podnositelje zahtjeva u odnosu na ustavne odredbe nije suspektna.

Međutim s obzirom da je zakonodavac takovo ispitivanje odredio kao dokaz koji se ne može uporabiti u postupku, suspektan je drugi dio odredbe iz čl. 285 st. 4 koji govori o tome da se kao dokaz mogu uporabiti saznanja dobivena od njega putem stručnih osoba, rođaka, ili drugih osoba koje su s njim bile u kontaktu.

U konkretnom slučaju radi se o posrednom izvoru saznanja obzirom da je takav maloljetnik neposredni izvor saznanja. Posredni izvor saznanja prepričava (hear-say) ono što je saznao od neposrednog izvora tj. maloljetnika.

Pravo je maloljetnika u situaciji kada mu zakon da je pravo da ne mora svjedočiti da ne svjedoči, prema tome radi se o privilegiranom svjedoku. Privilegiranost svjedoka u konkretnoj situaciji zaobilazi se i izigrava kroz to što se iskorištava duševno stanje takovog maloljetnika jer on ne može razumjeti značenje prava da ne mora svjedočiti, te se drugim osobama daje pravo da postanu izvori saznanja o činjenicama o kojima taj maloljetnik ima privilegij nesvjedočenja.

Dokaz u vidu saznanja dobivenih od takvog maloljetnika putem stručnih osoba, rođaka ili drugih osoba koje su s njim bile u kontaktu u svojoj suštini predstavlja nezakonit dokaz a uporaba nezakonitih dokaza protivna je čl. 29 Ustava RH jer se dokazi pribavljeni na nezakoniti način ne mogu uporabiti u sudskom postupku.«

256. Ministarstvo pravosuđa navodi kako nisu osnovane tvrdnje predlagateljica o nesuglasnosti članka 285. stavka 4. ZKP-a s člankom 3., člankom 5. i člankom 29. Ustava jer je ispitivanje svjedoka »po čuvenju« (hearsay) iznimka.

257. Ustavni sud primjećuje da je člankom 285. stavkom 4. ZKP-a propisana iznimka kojom se predviđa ispitivanje svjedoka kojeg se iskaz smatra dokazom »iz druge ruke« (hearsay evidence). Iskaz svjedoka »iz druge ruke« zahtijeva osobitu pozornost i kritičnost pri analizi kod koje su sud i druga državna tijela dužni jasno izložiti razloge za odluke koje donose (na temelju članka 9. stavka 2. ZKP-a) te objasniti razloge uvjerljivosti iskaza takvog iznimnog svjedoka. Posredni izvori saznanja nisu zabranjeni u kaznenom postupku kada sud individualno i savjesno ocjenjuje njihovu dokaznu vrijednost, a pravo privilegiranih svjedoka na nesvjedočenje nije ustavno pravo.

257.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 284. stavka 4. ZKP-a.

13.17.) Članak 289. stavak 3. i stavak 6.

258. Osporene odredbe glase:

»Članak 289.

(...)

(3) Pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 420. stavak 3.).

(...)

(6) Ako se žrtva kaznenog djela ispituje kao svjedok postupit će se prema članku 16., 43. do 46. i članku 292. stavku 4. ovog Zakona. Odluku o tome donosi tijelo koje provodi ispitivanje. Žalba protiv odluke tijela koje provodi ispitivanje nije dopuštena.«

258.1. Članak 289. ZKP/08 izmijenjen je člankom 62. ZID-a ZKP/09. U stavku 3. umjesto točke stavljen je zarez i dodane su riječi »osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom (članak 420. stavak 3.)«. U stavku 6. treća je rečenica brisana, a u četvrtoj rečenici brisane su riječi 'ili sucu istrage'. Izmijenjeni dijelovi članka 289. ZKP/08 do tada su glasili:

»Članak 289.

(...)

(3) Pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.

(...)

(6) Ako se žrtva kaznenog djela ispituje kao svjedok postupit će se prema članku 16., 43. do 46. i članku 292. stavku 4. ovog Zakona. Odluku o tome donosi tijelo koje provodi ispitivanje. Ako se radi o žrtvi kaznenog djela iz članka 44. stavka 1. ovog Zakona odluku donosi sudac istrage. Žalba protiv odluke tijela koje provodi ispitivanje ili suca istrage nije dopuštena.«

259. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Generalno treba navesti da zakonodavac u odredbama o ispitivanju svjedoka nije naveo zabranu uporabe sile prijetnje ili drugih sličnih sredstava koji se odnose na zabranu mučenja i nečovječnog postupanja što za posljedicu ima iznuđivanje iskaza.

Člankom 289 stavkom 3 ZKP-a navedeno je da se pri ispitivanju svjedoka nije dopušteno služiti obmanom niti postavljati takova pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti.

Člankom 276 st. 5 ZKP-a izrijekom je određeno u odnosu na okrivljenika da se prema njemu ne smije uporabiti sila, prijetnja, obmana ili druga slična sredstva da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

Podnositelji smatraju da to što zakon ne sadrži identičnu odredbu koja bi se odnosila i na ispitivanje svjedoka, predstavlja i povredu ustavne odredbe iz čl. 3 Ustava RH koja govori o vladavini prava.

(...) Navođenje dopuštenosti dokazivanja...u formi iznimke predstavlja narušavanje prava obrane jer ispitivanje koje je dopušteno prema čl. 422 st. 2 ZKP-a nikako ne može biti iznimka s obzirom na odredbu čl. 29 Ustava RH. Identičan stav zauzeo je i Europski sud za ljudska prava u svojim presudama kada je raspravljao povredu iz čl. 6 ECHR tj. prava na pravično suđenje.

Europski sud je tako naznačio da države moraju održavati ravnotežu odvagujući interese optuženika naspram interesa svjedoka protiv njih te da ograničenja prava obrane moraju imati protutežu u postupcima koji će omogućiti obrani da postavlja pitanja svjedocima i ospori njihovo svjedočenje i vjerodostojnost. (Ludi protiv Švicarske 1992 i Van Mechelen i dr. protiv Nizozemske 1997.). Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu ne odredbe članak 289 st. 6 ZKP-a.«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09.

260. Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo očitovanje u vezi s osporenim člankom 289. stavcima 3. i 6. ZKP-a.

261. Ustavni sud ističe da članak 289. stavak 3. ZKP-a valja tumačiti zajedno s člankom 6. stavkom 2. ZKP-a kojim je propisana zabrana primjene nedopuštenih načina pribavljanja iskaza okrivljenika, svjedoka ili drugih osoba (v. točku 253. obrazloženja ovog rješenja). Člankom 6. stavkom 3. ZKP-a propisano je da se »iskaz pribavljen protivno stavcima 1. i 2. ovog članka ne može upotrijebiti kao dokaz u postupku«.

261.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 289. stavaka 3. i 6. ZKP-a.

13.18.) Članak 292. stavak 3.

262. Osporena odredba glasi:

»Članak 292.

(...)

(3) Svjedoci koji se zbog starosti, zdravstvenog stanja, teških tjelesnih mana ili duševnog stanja, ne mogu odazvati pozivu, mogu se ispitati u svojem stanu ili drugom prostoru u kojemu borave. Te svjedoke se može ispitati putem audio-video uređaja kojima rukuje stručna osoba. Ako to zahtijeva stanje svjedoka, ispitivanje će se provesti tako da mu stranke mogu postavljati pitanja bez prisutnosti u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Ispitivanje će se prema potrebi snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. ...

(...)«

262.1. Člankom 63. stavkom 3. ZID-a ZKP/09 izmijenjen je članak 292. ZKP/08. U stavku 2. u drugoj rečenici riječi »tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka« zamijenjene su riječima »audio-video uređaj«. U stavku 2. u trećoj rečenici riječi »ispitivanje se može« zamijenjene su riječima »može se«. U stavku 3. u drugoj rečenici riječi »tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka« zamijenjene su riječima »audio-video uređaj«.

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09.

263. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 292 st. 3 ZKP-a određeno je između ostalog da svjedok koji se zbog duševnog stanja ne može odazvati pozivu, može biti ispitan u svom stanu ili drugom prostoru u kojem boravi. Duševno stanje takva je kategorija koja ukazuje na postojanje sumnje da li je uopće svjedok raspravno sposoban. Ako je duševno stanje razlog zbog kojeg svjedok ne može doći na sud onda to duševno stanje postoji kako u sudu tako i izvan suda gdje bi se svjedok ispitivao. Time što će se svjedok ispitati izvan prostora suda njegovo duševno stanje se ničim neće promijeniti pa je potpuno nejasno koji je uopće ratio zakonodavca da se duševno stanje spominje u okviru odredbe čl. 292 st. 3 ZKP-a.«

264. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da osporeni članak nije nesuglasan s Ustavom jer je duševno stanje quaestio facti i ne može se isključiti. Ono nije isto što i neubrojivost i može se sastojati od stanja straha, nelagode i slično.

265. Ustavni sud primjećuje da je člankom 292. stavkom 3. ZKP-a propisan poseban način ispitivanja ranjivih skupina svjedoka koji se zbog starosti, zdravstvenog stanja, teških tjelesnih mana ili duševnog stanja ne mogu odazvati pozivu te se stoga mogu ispitati u svom stanu ili drugom prostoru u kojem borave. Duševno stanje može utjecati na mogućnost dolaska u sud, ali i na mogućnost davanja iskaza u uvjetima održavanja rasprave u službenim prostorijama. Takvo stanje ne mora značiti raspravnu nesposobnost odnosno nesposobnost davanja svjedočkog iskaza. Po potrebi se procjena duševnog stanja i njezin utjecaj na sposobnost iskazivanja može provesti na temelju medicinske dokumentacije ili pregledom osobe od vještaka. Predviđanjem posebnog načina ispitivanja pomoću audio-video uređaja i priključivanje te snimke zapisniku te ispitivanja provedenog tako da stranke mogu postavljati pitanja svjedoku bez prisutnosti u prostoriji u kojoj se svjedok nalazi, osigurano je kvalitetno ispitivanje od obiju stranaka pod jednakim uvjetima. Ustavni sud naglašava da se procjena vjerodostojnosti tog iskaza podvrgava slobodnoj ocjeni dokaza kao u slučaju svih ostalih dokaza.

265.1. Polazeći od prigovora predlagateljica, Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 292. stavka 3. ZKP-a.

13.19.) Članak 295. stavci 1., 3., 4. i 9.

266. Osporene odredbe glase:

»Članak 295.

(1) Čim sazna za vjerojatnost postojanja okolnosti iz članka 294. stavka 1. ovog Zakona državni odvjetnik će predložiti sucu istrage posebni način sudjelovanja u postupku i posebni način ispitivanja svjedoka. Prijedlog, uz prethodno obavještavanje svjedoka, državni odvjetnik podnosi sucu istrage u zapečaćenom omotu s naznakom 'ugroženi svjedok – tajna', a predaje ga osobno ili putem istražitelja.

(…)

(3). Prijedlog iz stavka 1. ovog članka državni odvjetnik može podnijeti sucu istrage i prije podizanja optužnice. Ako okrivljenik predloži ispitivanje zaštićenog svjedoka državni odvjetnik može podnijeti odgovarajući prijedlog sucu istrage, a ako se ne složi s prijedlogom zatražit će odluku suca istrage.

(4) Sudac istrage odlučuje o prijedlogu državnog odvjetnika rješenjem u roku od dvanaest sati od primitka prijedloga. Protiv rješenja suca istrage kojim odbija prijedlog iz stavka 1. ovog članka, državni odvjetnik može podnijeti žalbu u roku od dvanaest sati. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvadeset četiri sata.

(...)

(9) Nakon što je donio rješenje o posebnom načinu sudjelovanja u postupku i posebnom načinu ispitivanja, sudac istrage određuje dokazno ročište i provodi ispitivanje zaštićenog svjedoka. Kod pozivanja, pristupa zaštićenog svjedoka na ročište, boravka i odlaska s ročišta, sudac istrage i državni odvjetnik mogu naložiti policiji poduzimanje mjera zaštite svjedoka.«'

267. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je člankom 295. stavkom 1. ZKP-a, to jest načinom propisivanja prava svjedoka iz članka 294. stavka 1. ZKP-a odnosno prava državnog odvjetnika povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Ni okrivljenik ni branitelj nemaju praktički nikakva saznanja o tome da je državni odvjetnik predložio saslušanje zaštićenog svjedoka. Oni ne zaprimaju rješenje suca istrage (bilo ono pozitivno ili negativno) i nisu ovlašteni na podnošenje bilo kakvog pravnog lijeka. Prema tome, potpuno izostaje mogućnost obrane da na bilo koji način kontrolira ispravnost prijedloga državnog odvjetnika odnosno da iznosi svoju argumentaciju u vezi s odlukom suca istrage. Smatraju da je obrani onemogućen pristup sudu, što čini dodatnu povredu prava na pravično suđenje. Obrani je onemogućeno i ispitivanje vjerodostojnosti iskaza samog ugroženog svjedoka. Ukazuju da »zakonska formulacija 'može' iz čl. 238. ZKP-a ne osigurava obvezu pozivanja što znači da se takvi svjedoci mogu ispitivati bez ikakvog znanja obrane«.

Predlagateljice također navode da je jednakost oružja narušena i s time što okrivljenik nema pravo predlaganja ispitivanja zaštićenog svjedoka sucu istrage već izravno državnom odvjetniku na temelju članka 295. stavka 3. ZKP-a. Tek potom državni odvjetnik može podnijeti odgovarajući prijedlog sucu istrage. Ako se državni odvjetnik ne slaže s prijedlogom obrane, o tome traži odluku suca istrage. Smatraju da navedena odredba grubo narušava načelo pravičnog suđenja jer jednoj strani onemogućava pristup sudu. Napominju da ne postoji obveza državnog odvjetnika da o neprihvaćanju prijedloga izvijesti okrivljenika ili njegova branitelja. Donošenje konačne odluke prepušta se sucu istrage, a obrana nema mogućnost iznijeti bilo kakvu dodatnu argumentaciju ni ulagati žalbu na odluku suca istrage.

268. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da nisu opravdane tvrdnje o nesuglasnosti članaka 294. do 299. ZKP-a s člankom 14. stavkom 2. i člankom 29. Ustava. Tim odredbama ZKP-a o ugroženom i zaštićenom svjedoku uređene su iznimke kojima se rješava stanje dokazne nužde zastupljene u suvremenim kaznenim postupcima. Navedene odredbe ne dovode u pitanje jednakost pred zakonom i nisu protivne pravu na pošteno suđenje.

Ministarstvo pravosuđa također navodi da je poseban postupak u skladu s preporukama odbora Vijeća Europe R(97)13 o zastrašivanju svjedoka i pravima obrane i R(05)9 o zaštiti svjedoka i suradnika pravosuđa. Zaštita svjedoka ima svoje procesne i izvanprocesne sadržaje. ZKP, ZUSKOK i Zakon o zaštiti svjedoka (»Narodne novine« broj 163/03. i 18/11.) uređuju zaštitu svjedoka izvan kaznenog postupka. Praksa je Europskog suda da se osuda ne smije temeljiti isključivo ili u odlučujućoj mjeri na iskazima anonimiziranih svjedoka (predmet Kostovski protiv Nizozemske, presuda, 20. studenoga 1989., zahtjev br. 11454/85; predmet Delta protiv Francuske, presuda, 19. prosinca 1990., zahtjev br. 11444/85; predmet Luca protiv Italije, presuda, 27. veljače 2001., zahtjev br. 33354/96; predmet Birutis i drugi protiv Litve, presuda, 28. ožujka 2002., zahtjev br. 47698/99; predmet Saidi protiv Francuske, presuda, 20. rujna 1993., zahtjev br. 14647/89). Vodeći računa o tome, ZKP je također odredio da tako pribavljeni dokaz ne može biti isključiv temelj za presudu i ocjenu o nezakonitosti dokaza (članak 298. ZKP-a), što je značajno jamstvo okrivljeniku i razlika prema iskazu ranjivog svjedoka koji može biti jedini dokaz na kojem se temelji presuda.

269. Ustavni sud smatra da način propisivanja postupka predlaganja te stjecanja statusa zaštićenog svjedoka nije nesuglasan s načelom ravnopravnosti stranaka u postupku. Nesudjelovanje obrane u tom postupku je opravdano, budući da je način kojim se ostvaruje zaštita svjedoka optužbe njegova anonimizacija za okrivljenika. Svojim sudjelovanjem u postupku stjecanja statusa zaštićenog svjedoka okrivljenik bi bio u prilici doznati identitet svjedoka ili doznati za okolnosti na temelju kojih lako može utvrditi identitet svjedoka.

Procjenu opravdanosti potrebe zaštite svjedoka provodi sud. Ustavni sud primjećuje da članak 236. stavak 1. točka 1. ZKP-a propisuje da će se dokazno ročište provesti ako je potrebno ispitati svjedoka iz članka 292. i članka 293. ZKP-a (zaštićenog svjedoka). Članak 237. stavak 1. točka 2. ZKP-a propisuje obvezu suca istrage da, ako prihvati prijedlog za održavanje dokaznog ročišta, u roku od 48 sati nalogom mora pozvati državnog odvjetnika, okrivljenika i njegova branitelja te oštećenika i druge osobe, osim ako drugačije nije propisano u zakonu.

U članku 238. stavcima 1. i 2. ZKP-a, na koji se predlagateljice pozivaju, propisano je da državni odvjetnik mora prisustvovati dokaznom ročištu ako je predložio to ročište. Dokaznom ročištu mogu prisustvovati i osumnjičenik, oštećenik kao tužitelj, branitelj i oštećenik, osim ako za radnju koja se provodi nije drugačije propisano. Ustavni sud naglašava da iz članka 237. i članka 238. ZKP-a proizlazi da je pozivanje okrivljenika i njegovog branitelja obvezno, ali njihova nazočnost nije obvezna.

Konačno, Ustavni sud ističe da obrana može, želi li, biti nazočna na dokaznom ročištu i sudjelovati u ispitivanju zaštićenog svjedoka. Stoga nisu utemeljene tvrdnje predlagateljica da je takvim pravnim uređenjem obrani onemogućeno ispitivanje vjerodostojnosti iskaza ugroženog svjedoka. O nemogućnosti obrane da sama izravno uputi prijedlog sucu istrage da se neka osoba za koju okrivljenik smatra da je ugrožena ispita kao zaštićeni svjedok u kasnijem stadiju postupka konačno odlučuje sud.

Razlozi zbog kojih je Ustavni sud ocijenio nesuglasnim s Ustavom članak 298. ZKP-a, koji u svom očitovanju spominje Ministarstvo pravosuđa, obrazloženi su u odluci broj: U-I-448/2009 i dr.

269.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 295. stavaka 1., 3., 4. i 9. ZKP-a.

13.20.) Članak 297. stavak 5.

270. Osporena odredba glasi:

»Članak 297.

(...)

(5) Kad se ispitivanje zaštićenog svjedoka snima, o ispitivanju se izrađuju dvije snimke, od kojih će se jedna odmah zapečatiti i predati sucu istrage na čuvanje. Tu snimku potpisuju sudac istrage, ugroženi svjedok pseudonimom i stručna osoba koja je provela snimanje. Druga snimka se predaje državnom odvjetniku. Državni odvjetnik će izraditi prijepis snimke u roku od petnaest dana i uložiti ga u spis.«

270.1. Članak 297. stavak 1. ZKP/08 izmijenjen je člankom 64. ZID-a ZKP/09. Prijedlog za ocjenu suglasnosti članka 297. stavka 5. ZKP-a s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09.

271. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Nadalje člankom 297 st. 1 ZKP-a propisano je da se posebni način ispitivanja i sudjelovanja zaštićenog svjedoka u postupku odnosi na prikrivanje podataka iz čl. 288 st. 2… Na kraju ove odredbe predviđeno je da će se ispitivanje provesti prema članku 92 st. 3 ovog zakona. Članak 92 st. 3 ZKP-a uopće ne postoji jer članak 92 ima samo stavak 1 i 2. te govori o mogućnosti povrata u prijašnje stanje u odnosu na okrivljenika koji je propustio rok za podnošenje žalbe.

(...)

Člankom 297 st. 5 ZKP-a učinjena je dodatna povreda prava na pravično suđenje, prva na jednakost stranaka u postupku te je narušeno načelo jednakosti oružja time što je predviđeno da se sačinjavaju samo dvije snimke ispitivanja zaštićenog svjedoka od čega se jedna odmah pečati i predaje sucu istrage na čuvanje a druga se predaje državnom odvjetniku koji će u roku od 15 dana izraditi prijepis snimke i uložiti ga u spis.«

272. Ministarstvo pravosuđa očitovalo se o članku 297. stavku 5. zajedno s člancima 294. do 299. ZKP-a. Ne smatra osnovanim tvrdnje predlagateljica o tome da su odredbe o ugroženom i zaštićenom svjedoku nesuglasne s člankom 14. stavkom 2. i člankom 29. Ustava.

273. Ustavni sud ocjenjuje navode predlagateljica u vezi s člankom 297. stavkom 1. ZKP-a neosnovanim jer je očita pogreška u brojčanoj oznaci članka 292. ZKP-a ispravljena. Članak 64. ZID-a ZKP/09 glasi:

»Članak 64.

U članku 297. stavku 1. ...

(...)

U zadnjoj rečenici brojka: '92.' zamjenjuje se brojkom: '292.'.«

Ustavni sud ističe da je člankom 297. stavkom 5. ZKP-a propisano da državni odvjetnik izrađuje prijepis snimke ispitivanja zaštićenog svjedoka u roku od 15 dana i ulaže ga u spis, a obrana može, sukladno općim pravilima o uvidu u spis, saznati i za sadržaj tog prijepisa snimke. Prijepis snimke svakako čini dio raspravnog spisa. Prije je već navedeno da će na temelju članka 237. stavka 1. točke 2. ZKP-a sudac istrage na dokazno ročište pozvati okrivljenika i branitelja.

273.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 297. stavka 5. ZKP-a.

13.21.) Članak 301. stavci 4., 6. i 7.

274. Osporene odredbe glase:

»Članak 301.

(...)

(4) Nakon toga će se osobi koja obavlja prepoznavanje pokazati osobu ili drugi predmet prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu, nepoznatim osobama i predmetima. Prepoznavanje prostora provodi se tako da osoba najprije što detaljnije opiše prostor, a zatim ga pokaže na snimci i u naravi.

(...)

(6) Ako okrivljenik obavlja prepoznavanje, postupit će se prema članku 273. ovog Zakona. Ako svjedok obavlja prepoznavanje, postupit će se prema članku 288. stavak 2. i 3. ovog Zakona.

(7) O prepoznavanju sastavit će se zapisnik i odgovarajuća snimka svih pokazanih predmeta i prostora. Snimanje obavlja stručni pomoćnik.«

274.1. Članak 301. stavak 6. ZKP/08 izmijenjen je člankom 66. stavkom 2. ZID-a ZKP/09. Prije izmjena ta je odredba ZKP/08 glasila:

»Članak 301.

(...)

(6) Prije prepoznavanja prema okrivljeniku postupit će se prema članku 273. stavku 1. ovog Zakona, a prema svjedoku prema članku 288. stavku 2. i 3. ovog Zakona.«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu tih izmjena.

275. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Naime stavkom 4 čl. 301 ZKP-a predviđeno je da se osobi koja obavlja prepoznavanje pokazuje osoba ili drugi predmeti prepoznavanja i to zajedno sa drugim njemu nepoznatim predmetima.

Svrha radnje prepoznavanja jest da osoba između sličnih osoba i predmeta prepoznaje osobu odnosno predmete. Ukoliko bi se primjerice prepoznavanje osoba vršilo na način da se uz osumnjičenu osobu u vrstu prepoznavanja stavljaju druge osobe koje nisu poznate osobi koja vrši prepoznavanja, a koje svojim izgledom (visina, tjelesna težina, boja kose) ne sliče osobi koja se treba prepoznati, tada to prepoznavanje ne bi imalo smisao koji se zakonom zapravo želi postići. Takav zaključak nameće se tim više što je odredbom stavka 5. istog članka propisano da se prepoznavanje može obaviti putem prikazivanja fotografija ili audio video snimki.

Stavkom 7 članka 301 ZKP-a predviđeno je da se o radnji prepoznavanja sastavlja zapisnik kao i snimka svih pokazanih predmeta i prostora. Zakonom međutim nije precizirana obveza da osobe koje sudjeluju u provođenju radnje prepoznavanja zapisnik potpisuju čime bi se osigurala buduća kontrola zakonitosti izvođenja ove radnje. Također nije predviđeno da se zapisnik o obavljenom prepoznavanju predaje strankama čime se bespotrebno ostavlja mogućnost naknadnih intervencija u sadržaj zapisnika.

Odredbom čl. 301 st. 6 ZKP-a predviđeno je da se prije provođenja radnje prepoznavanja, prema svjedoku postupa u smislu čl. 288 st. 2 i 3 ovog zakona. Ovakvom dikcijom odredbe čl. 301 st. 6 ZKP-a ostavljena je mogućnost da radnju prepoznavanja mogu obavljati svjedoci koji su pobrojani u čl. 284 ZKP-a a to su osobe koje se uopće ne mogu ispitati kao svjedoci kao i osobe iz čl. 285 ZKP-a koje su oslobođene obveze svjedočenja.«

276. Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovanim tvrdnje predlagateljica jer je vjerodostojnost radnje prepoznavanja quaestio facti i podložna je ocjeni suda u smislu članka 9. ZKP-a.

277. Ustavni sud primjećuje da nije dovedena u pitanje suglasnost članka 301. stavaka 4., 6. i 7. ZKP-a s Ustavom time što nije propisana obveza potpisivanja zapisnika od osobe koja provodi prepoznavanje, obveza predaje zapisnika strankama, a ni time što je izostalo izričito upozorenje privilegiranih svjedoka da nisu dužni sudjelovati u prepoznavanju. Oni taj status zadržavaju pri svakoj radnji u postupku.

277.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 301. stavaka 4., 6. i 7. ZKP-a.

13.22.) Članak 309. stavak 2. i članak 311. stavak 2.

278. Osporene odredbe glase:

»Članak 309.

(...)

(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili državno tijelo, takva vještačenja, osobito složenija, povjeravat će se, u pravilu, takvoj ustanovi ili tijelu. Ustanova, odnosno tijelo određuje jednog ili više stručnjaka koji će obaviti vještačenje.

(...)«

»Članak 311.

(...)

(2) Razlog za izuzeće vještaka postoji i u svezi s osobom koja je zajedno s tužiteljem, okrivljenikom ili oštećenikom zaposlena u istom državnom tijelu ili kod istoga poslodavca.

(...)«

279. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je članak 309. stavak 2. ZKP-a u nesuglasnosti s Ustavom. Dodatno navode da je taj članak u koliziji s člankom 311. stavkom 2. ZKP-a kojim je propisano da razlog za izuzeće vještaka postoji i u vezi s osobom koja je zajedno s tužiteljem, okrivljenikom ili oštećenikom zaposlena u istom državnom tijelu ili kod istog poslodavca. Državni odvjetnik, policija i vještaci iz državnih tijela imaju istog poslodavca. Postoji i Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja »Ivan Vučetić« Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske kojem se u pravilu kao državnom tijelu povjerava provođenje vještačenja.

Predlagateljice smatraju da je članak 309. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s člankom 29. Ustava, budući da se ne može smatrati pravičnim suđenjem kad vještačenje provode državna tijela koja imaju istog poslodavca kao i državni odvjetnik i policija koji su u svakom slučaju zainteresirani za ishod kaznenog postupka.

280. Ministarstvo pravosuđa tvrdnje predlagateljica smatra neosnovanim. Propisivanje posebnog razloga za izuzeće vještaka iz članka 309. stavka 2. ZKP-a nije nesuglasno s Ustavom. Okolnosti koje navode predlagateljice ne tiču se sadržaja propisa nego pravne prakse. Članak 309. stavak 2. ZKP-a sadrži pravilo od kojeg se može odstupiti. Predviđa da se vještačenje povjerava stručnoj ustanovi (koja ne mora biti državna) ili državnom tijelu. Ističe da se »praksa Europskog suda (predmet Boenisch protiv Austrija) koju navode predlagateljice odnosi na drugačiju situaciju, to jest slučaj kad je ista osoba sudjelovala u policijskom ispitivanju kao stručnjak, a zatim imenovana vještakom«.

281. Ustavni sud primjećuje da je pravilo o izuzeću vještaka iz članka 311. ZKP-a procesno jamstvo za ostvarenje poštenog postupka. Pravilo iz članka 309. ZKP-a instruktivna je norma koja služi brzom vođenju kaznenog postupka. Dođe li u konkretnom slučaju do kolizije tih dviju normi, prednost ima pravilo o izuzeću vještaka. Te norme same po sebi ne dovode do nepoštenog postupka.

Predlagateljice pravilno ukazuju na problem nepristranosti vještačenja u okviru Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske kad policijski istražitelji vode istragu. Stoga članak 311. stavak 2. ZKP-a propisuje izuzeće vještaka koji bi bio zaposlen u istom državnom tijelu.

281.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 309. stavka 2. i članka 311. stavka 2. ZKP-a.

13.23.) Članak 325. stavak 2.

282. Osporena odredba glasi:

»Članak 325.

(...)

(2) Ako je to nužno za obavljanje vještačenja okrivljenik može rješenjem suda biti prisilno na zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi. Prije potvrđivanja optužnice rješenje o prisilnom zadržavanju donosi sudac istrage, a nakon potvrđivanja optužnice sud pred kojim se vodi rasprava. Zadržavanje može trajati najviše mjesec dana. U slučaju potrebe za novim vještačenjem, zadržavanje se može ponoviti samo jednom.

(...)«

283. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredba čl. 325 st. 2 ZKP-a protivna je odredbi čl. 16 st. 2 Ustava RH i čl. 5 ECHR. Tom odredbom propisano je da ukoliko je to nužno za obavljanje vještačenja, okrivljenik može rješenjem suda biti prisilno na zadržavanju u zdravstvenoj ustanovi. U istrazi rješenje o prisilnom zadržavanju donosi sudac istrage a nakon pravomoćnosti optužnice sud pred kojim se vodi rasprava. Zadržavanje može trajati najviše mjesec dana. U slučaju potrebe za novim vještačenjem zadržavanje se može ponoviti samo jednom.

Ovo zadržavanje u suštini predstavlja lišenje slobode okrivljenika a pravo na slobodu zaštićeno je odredbom čl. 22 Ustava RH. Prema odredbi čl. 16 st. 2 Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Po mišljenju podnositelja rok od 30 a pogotovo 60 dana, ne zadovoljava kriterij razmjernosti ograničenja prava na slobodu s obzirom da je sloboda jedno od osnovnih prava svakog čovjeka i pretpostavka za ostvarivanjem svih drugih prava. Od prava na slobodu jače je samo pravo na život.«

284. Ministarstvo pravosuđa smatra da smještanje u zdravstvenu ustanovu mora na temelju članka 325. stavka 2. ZKP-a biti nužno. O tome odlučuje sud. Sukladno članku 491. stavku 1. ZKP-a, protiv rješenja suca istrage dopuštena je žalba.

285. Ustavni sud primjećuje da rok do 30 dana za provođenje jednog psihijatrijskog vještačenja može biti primjeren ako je riječ o složenom vještačenju. Iako su takve situacije iznimne, u zakonu ih se mora predvidjeti. Taj zakonski rok ne vrijeđa načelo razmjernosti.

Konvencija u članku 5. stavku 1. točki (e) dopušta oduzimanje slobode osobama s duševnim smetnjama (persons of unsound mind) kad je to nužno radi obavljanja vještačenja kako bi se utvrdile pravno relevantne činjenice neubrojivosti, smanjene ubrojivosti i raspravne nesposobnosti.

Kao i u slučaju svih ostalih iznimaka vezanih uz pravo na slobodu i sigurnost iz članka 5. Konvencije, lišenje slobode na osnovi duševnog oboljenja uvijek se mora usko tumačiti. Europski sud već je u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske (presuda, 24. listopada 1979., zahtjev br. 6301/73) naglasio da je to pojam kojeg se značenje stalno razvija usporedo s razvojem istraživanja u psihijatriji, povećanjem fleksibilnosti terapije i mijenjanjem mišljenja društva prema duševnim oboljenjima. Nije dopušteno pritvaranje tih osoba isključivo zbog što se njihova mišljenja ili ponašanje razlikuju od normi koje prevladavaju u određenom društvu. U presudi Winterwerp protiv Nizozemske (1979.) istaknuto je:

»37. Konvencija ne navodi što se podrazumijeva pod pojmom 'duševno oboljela osoba'. To nije pojam kojemu se može dati definitivno tumačenje: kao što su istakli Komisija, država i podnositelj zahtjeva, riječ je o pojmu značenje kojeg se neprestano razvija u mjeri u kojoj napreduju psihijatrijska istraživanja, a uz to se povećava i razvija i fleksibilnost u pristupu liječenju, kao i mišljenje društva prema promjenama uzrokovanim duševnim oboljenjima; na taj način postaje sve rasprostranjenije dublje poimanje problema duševno oboljelih osoba.

U svakom slučaju, članak 5. stavak 1. točka (e) očito se ne može protumačiti tako kao da dopušta lišenje slobode neke osobe samo zbog toga što njezina mišljenja ili ponašanje odstupaju od normi koje prevladavaju u danom društvu. Takvo se mišljenje ne bi moglo uskladiti s tekstom članka 5. stavka 1. u kojemu se taksativno navodi popis iznimaka koji nalaže usko tumačenje. To ne bi bilo u skladu ni s predmetom i svrhom članka 5. stavka 1. da nitko ne bude arbitrarno lišen slobode. Osim toga, time bi se potpuno previdjela važnost prava na slobodu u demokratskom društvu.

39. Komisija istodobno naglašava da ovdje ne smije postojati nikakav element arbitrarnosti; ona zaključuje da nitko ne može biti lišen slobode kao 'duševno oboljela osoba' ako ne postoje medicinski dokazi kojima se utvrđuje da je njezino duševno stanje takvo da opravdava tu obveznu hospitalizaciju. I podnositelj zahtjeva i država izrazili su slična stajališta. Sud je u potpunosti suglasan s takvim načinom razmišljanja. Prema mišljenju Suda, osim u hitnim slučajevima, pojedinac o kojem je riječ ne smije biti lišen slobode ako nije pouzdano dokazano da je 'duševno obolio'. Sama narav onoga što treba utvrditi pred nadležnim domaćim tijelom – istinski duševni poremećaj – zahtijeva objektivno medicinsko vještačenje. Pored toga, duševni poremećaj mora biti izražen u takvom stupnju da doista nalaže obvezno lišenje slobode. Povrh svega toga, valjanost daljeg zatvaranja ovisi o trajanju utvrđenog duševnog poremećaja.«

U presudi Varbanov protiv Bugarske (presuda, 5. listopada 2000., zahtjev br. 31365/96, § 45.) postavljena su tri »minimalna« uvjeta za pritvaranje osobe zbog duševnog oboljenja. To su:

1. mora se pouzdano dokazati, »objektivnim medicinskom vještačenjem«, da je riječ o duševno oboljeloj osobi (izuzev u slučaju hitnih postupaka);

2. duševni poremećaj osobe »mora biti takvog stupnja težine da doista nalaže prisilno zatvaranje«;

3. valjanost daljeg zatvaranja »ovisi o trajanju utvrđenog duševnog poremećaja« (drugim riječima, produljenje pritvaranja osobe ovisi o »intenzitetu poremećaja«, što zahtijeva daljnje psihijatrijske dokaze temeljene na objektivnom medicinskom vještačenju).

ZKP slijedi ta načela kad propisuje da zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi može trajati najviše mjesec dana, a može se još jednom ponoviti. Okrivljenik će biti pušten odmah nakon što je svrha oduzimanja slobode ostvarena odnosno nakon što je vještačenje obavljeno. S obzirom da može biti riječ o kompleksnim vještačenjima koja mogu trajati duže vrijeme kako bi se utvrdila priroda duševnih smetnji okrivljenika, rok zadržavanja od mjesec dana koji se može ponoviti samo jednom i trajati dva mjeseca ne čini se nerazmjernim.

285.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 325. stavka 2. ZKP-a.

13.24.) Članak 326. stavci 4. i 5.

286. Osporene odredbe glase:

»Članak 326.

(...)

(4) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti samo da bi se utvrdilo nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na tijelu druge osobe i samo uz privolu te osobe. Tijelo koje vodi postupak postupat će pri poduzimanju tih radnji posebno obzirno prema žrtvi iz članka 16. i članka 43. – 46. ovog Zakona, a prethodno će se osoba poučiti da može uskratiti privolu. Ako uskrati privolu radnja se ne smije poduzeti.

(5) Radnje iz stavka 1. i 3. ovog članka poduzimaju se prije podizanja optužnice po nalogu državnog odvjetnika, od dostave optužnice optužnom vijeću po nalogu optužnog vijeća, a nakon pravomoćnosti optužnice po nalogu suda pred kojim se ima provesti rasprava. Radnje iz stavka 2. ovog članka poduzimaju se prije podizanja optužnice na prijedlog državnog odvjetnika po nalogu suca istrage, od dostave optužnice optužnom vijeću po nalogu optužnog vijeća, a nakon pravomoćnosti optužnice po nalogu suda pored kojim se ima provesti rasprava.«

286.1. Odredbe članka 326. stavaka 4. i 5. ZKP/08 glasili su:

»Članak 326.

(...)

(4) Uzimanje krvi i druge liječničke radnje koje se po pravilima medicinske znanosti poduzimaju radi analize i utvrđivanja drugih važnih činjenica za postupak mogu se poduzeti samo da bi se utvrdilo nalazi li se određeni trag ili posljedica kaznenog djela na tijelu druge osobe i samo uz privolu te osobe. Tijelo koje vodi postupak postupat će pri poduzimanju tih radnji posebno obzirno prema članku 16. i 43.-46. ovog Zakona, a prethodno će se osoba poučiti da može uskratiti privolu. Ako uskrati privolu radnja se ne smije poduzeti.

(5) Radnje iz stavka 1., 2. i 3. ovog članka poduzimaju se u istrazi po nalogu državnog odvjetnika, tijekom ispitivanja optužnice po nalogu optužnog vijeća, a nakon pravomoćnosti optužnice po nalogu suda pred kojim se ima provesti rasprava.«

Člankom 68. ZID-a ZKO/09 izmijenjen je članak 326. stavak 5. ZKP-a. Mjerodavna odredba glasi:

»Članak 68.

U članku 326. stavku 5. riječi: 'u istrazi' zamjenjuju se riječima: 'prije podizanja optužnice'.«

Člankom 27. ZID-a ZKP/11 u cijelosti su izmijenjeni dotadašnji stavci 4. i 5. članka 326. ZKP-a (v. točku 286. obrazloženja ovog rješenja).

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

287. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 326. ZKP-a koji dopušta uzimanje krvi te provođenje drugih liječničkih radnji bez privole osobe u nesuglasnosti s člankom 35. Ustava i s člankom 8. Konvencije jer je nejasan i nerazumljiv. To je protivno konvencijskom zahtjevu da zahvati u ljudska prava moraju biti propisani jasnim zakonskim izričajima.

288. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je osporeni članak 326. ZKP-a u nesuglasnosti s Ustavom jer se njime precizno određuju uvjeti pod kojima se mogu poduzeti tjelesni pregled i druge radnje prema različitim osobama.

289. Ustavni sud prvo napominje da je u odluci broj: U-I-448/2009 i dr. ocijenio nesuglasnim s Ustavom članak 326. stavke 1., 2. i 3. ZKP-a.

S druge strane, ne ocjenjuje odredbe članka 326. stavaka 4. i 5. ZKP-a nejasnim ili nerazumljivim do mjere koja bi sprečavala državno odvjetništvo i sudove da izgrade ujednačenu i ustavnopravno prihvatljivu državnoodvjetničku odnosno sudsku praksu u njihovoj primjeni na konkretne slučajeve.

289.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 326. stavaka 4. i 5. ZKP-a.

13.25.) Članak 332. stavci 4. i 7.

290. Osporene odredbe glase:

»Članak 332.

(...)

(4) Radnje iz točke 1. stavka 1. ovog članka mogu se odrediti i prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja kaznenih djela iz članka 334. ovog Zakona prenose priopćenja i poruke u svezi s djelom, odnosno da se počinitelj služi njihovim priključcima na telefon ili drugim telekomunikacijskim uređajem, koje kriju počinitelja kaznenog djela ili mu prikrivanjem sredstava kojima je kazneno djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta nastalih ili pribavljenih kaznenim djelom ili na drugi način pomažu da ne bude otkriven.

(...)

(7) Izvršenje radnji iz stavka 1. točke 5. i 6. ovog članka ne smije predstavljati poticanje na počinjenje kaznenog djela.«

291. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan ukazuju na nesuglasnost članka 332. stavka 4. ZKP-a s Ustavom, upozoravajući da je »na ovaj način izigran kriterij po kojem zahvati u temeljna prava i slobode uvijek moraju biti materijalnopravno legitimirani težinom kaznenog djela koje se istražuje, jer je nedopustivo ograničenje ustavnih prava pojedinaca kod lakih delikata, odnosno posebne dokazne radnje primjenom ove norme moguće je provoditi i u odnosu na kaznena djela koja nisu sadržana u katalogu iz članka 334. ZKP«.

Predlagateljice ukazuju na nedosljednost ZKP-a u dijelu koji uređuje zabranu provokacije, to jest zabranu poticanja na kazneno djelo. U tom smislu navode da bi člankom 332. stavkom 7. ZKP-a trebalo biti predviđeno da ni izvršenje radnje iz članka 332. stavka 1. točke 7. ZKP-a ne smije predstavljati poticanje na počinjenje kaznenog djela. Navode da je osporena odredba stoga protivna načelu vladavine prava i pravu na pravično suđenje.

292. Ministarstvo pravosuđa navodi da se članak 332. stavak 4. ZKP-a odnosi na sasvim određena postupanja podupiranja počinitelja kataloških kaznenih djela. Taj članak nije nesuglasan s Ustavom i Konvencijom. Provođenje posebnih dokaznih radnji uređeno je cjelovito i logično. Prema članku 332. stavku 4. ZKP-a polazište je činjenje kataloških kaznenih djela iz članka 334. ZKP-a.

Smatra da su neosnovani navodi predlagateljica i u vezi s člankom 332. stavkom 7. ZKP-a. Navodi da se poticanje smatra kaznenim djelom na temelju članka 37. KZ-a, što vrijedi i za slučaj iz članka 332. stavka 7. ZKP-a.

293. Ustavni sud primjećuje da je u članku 332. stavku 4. ZKP-a provođenje posebnih dokaznih radnji uređeno cjelovito i logično. Polazište je počinjenje kaznenih djela u okviru njihova kataloga iz članka 334. ZKP-a.

Ujedno primjećuje da se članak 332. stavak 7. ZKP-a trebao odnositi i na mjeru pružanja simuliranih poslovnih usluga ili sklapanja simuliranih pravnih poslova iz članka 332. stavka 1. točke 7. ZKP-a. Međutim, iz te podnormiranosti ne proizlazi da je tu mjeru dopušteno poduzimati tako da dovodi do poticanja na počinjenje kaznenog djela. To proizlazi iz temeljnog zahtjeva da državna tijela ne smiju činiti kaznena djela, iz ustavnog načela vladavine prava te iz konvencijske zabrane koja je uobličena u predmetu Teixeira de Castro protiv Portugala (presuda, 9. lipnja 1998., zahtjev br. 25829/94).

293.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 332. stavaka 4. i 7. ZKP-a.

13.26.) Članak 333. stavak 2.

294. Osporena odredba glasi:

»Članak 333.

(...)

(2) Prikriveni istražitelj i pouzdanik mogu se ispitati kao svjedoci o sadržaju razgovora koje su vodili s osobama prema kojima je određena radnja iz članka 332. stavka 1. točke 5. do 8. ovog Zakona, kao i svim sudionicima kaznenog djela radi čijeg otkrivanja i dokazivanja je ta radnja bila određena, a njihovi iskazi se mogu upotrijebiti kao dokaz u postupku.

(...)«

295. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 333 st. 2 ZKP-a prikriveni istražitelj i pouzdanik mogu se ispitati kao svjedoci o sadržaju razgovora koje su vodili s osobama prema kojima je određena posebna dokazna radnja – čl. 332 st. 1 toč. 5 do 8 zakona. Oni se mogu ispitivati i o sadržaju razgovora koje su imali sa svim sudionicima kaznenog djela radi čijeg otkrivanja i dokazivanja je ta radnja bila određena, a njihovi iskazi se mogu uporabiti kao dokaz u postupku.

Kako su prikriveni istražitelj i pouzdanik osobe koje su u pravilu djelatnici policije, s obzirom da prema čl. 335 st. 1 ZKP-a radnje iz čl. 332 st. 1 ZKP-a izvršava policija, treba istaći da i u ovom zakonu vrijedi osnovno načelo da djelatnici policije ne mogu saslušavati građane u svojstvu osumnjičenika i svjedoka jer govorimo o nivou službenih zabilješki o obavijesnim razgovorima.

Kako se dopušta saslušanje prikrivenih istražitelja i pouzdanika kao svjedoka i o sadržaju razgovora koji su vodili prema osobama prema kojima su bile određene posebne dokazne radnje ali i prema svim sudionicima kaznenog djela (to su osobe prema kojima posebne dokazne radnje nisu bile određene), to je zapravo na posredan način kroz ovu odredbu dozvoljena uporaba nezakonitih dokaza tj. službenih zabilješki.«

296. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi kako nisu osnovane tvrdnje predlagateljica da je pouzdanik djelatnik policije. On je na temelju članka 202. stavka 25. ZKP-a građanin koji sudjeluje u posebnoj dokaznoj radnji. Ispitivanje prikrivenog istražitelja i pouzdanika o sadržaju razgovora iznimka je od pravila da policija ne može ispitivati osobe u svojstvu osumnjičenika i svjedoka. Osporena odredba nije zaobišla zabranu uporabe službenih bilješki policije. Prikriveni istražitelj i pouzdanik ispituju se kao i svi drugi svjedoci na način propisan člankom 333. stavkom 2. ZKP-a, to jest cjelovito u odnosu i na sadržaj radnje i na sadržaj iskaza. Sukladno članku 333. stavku 3. ZKP-a, presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može se temeljiti isključivo na iskazima prikrivenog istražitelja i pouzdanika.

297. Ustavni sud primjećuje da je ZKP korištenje prikrivenih istražitelja i pouzdanika propisao kao posebnu dokaznu radnju koju određuje sud za točno određena kaznena djela ako su ispunjene materijalnopravne pretpostavke propisane člankom 332. stavkom 1. ZKP-a, to jest ako se istraga ne može provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće. Potreban je i pisani obrazloženi zahtjev državnog odvjetnika. Mjere predstavljaju iscrpno reguliranu policijsku taktiku kod koje sud ima na raspolaganju instrumente detektiranja i zabrane uporabe nezakonitih dokaza, kao što su primjerice izdvajanje zapisnika i službenih zabilješki o obavijestima građana, suočenje, izdvajanje nezakonitih dokaza, zabrana poticanja prikrivenog istražitelja na počinjenje kaznenog djela, a u konačnici i pravo žalbe. Ustavni sud ističe da se te mjere prema svojim procesnim jamstvima ne mogu izjednačiti s prikupljanjem obavijesti sugrađana od policije jer rezultati tih obavijesti predstavljaju samo informativne službene zabilješke.

297.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 333. stavka 2. ZKP-a.

13.27.) Članak 334. stavak 1. točke 2. i 3.

298. Osporene odredbe glase:

»Članak 334.

(1) Posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona mogu se odrediti za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona:

(...)

2) ubojstva (članak 90.), otmice (članak 125.), podvođenja (članak 195.), dječje pornografije na računalnom sustavu ili mreži (članak 197.a), razbojništva (članak 218. stavak 2.), povrede tajnosti, cjelovitosti i dostupnosti računalnih podatka, programa ili sustava (članak 223.), računalnog krivotvorenja (članak 223.a), računalne prijevare (članak 224.a) prijevare na štetu Europskih zajednica (članak 224.b), iznude (članak 234.), ucjene (članak 235.), teških kaznenih djela protiv opće sigurnosti (članak 271.), krivotvorenja novca (članak 274.), pranja novca (članak 279.), primanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.a), davanja mita u gospodarskom poslovanju (članak 294.b), izbjegavanja carinskog nadzora (članak 298.), sprječavanja dokazivanja (članak 304.), prisile prema pravosudnom dužnosniku (članak 309.), udruživanja za počinjenje kaznenog djela (članak 333.) kao i za kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju, nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari (članak 335.), zlouporabe položaja i ovlasti (članak 337.), zlouporabe obavljanja dužnosti državne vlasti (članak 338.), protuzakonitog posredovanja (članak 343.), primanja mita (članak 347.) i davanja mita (članak 348.),

3) iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196.), upoznavanja djece s pornografijom (članak 197.), povrede prava autora ili umjetnika izvođača (članak 229.), nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača (članak 230.), povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama (članak 231.), povrede prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma (članak 232.), povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporaba tuđe tvrtke (članak 285.), ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava ili mreža,

(...)«

299. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 334 ZKP-a određen je katalog kaznenih djela za koje je moguće odrediti posebne dokazne radnje. Ovaj katalog protivan je kriteriju prema kojem zahvati u temeljna prava i slobode uvijek moraju biti materijalno pravno legitimirani težinom kaznenog djela koje se istražuje jer je nedopustivo ograničenje ustavnih prava građana kod lakih delikata.

(...)

Brojnošću kaznenih djela za koje je u članku 334 propisano da se mogu odrediti posebne dokazne radnje iz čl. 332 st. 1 ZKP-a, ograničenje ustavnih prava i sloboda koje je u svim zakonodavstvima predviđeno kao iznimka u postupanju suda, pretvorena je u pravilo postupanja.«

299.1. Predlagatelj Rzaunek osporava suglasnost s Ustavom članka 334. stavka 1. točke 3. ZKP-a (pogrešno u prijedlogu navodi »članak 334. stavak 3.«) u vezi s člankom 339. ZKP-a. Smatra da je u nesuglasnosti s člancima 14., 22., 34., 35., 36. i 40. u vezi s člankom 16. Ustava. Navodi:

»Praćenjem i prisluškivanjem doma ograničavaju se ustavna prava (članci 22, 34, 35, 36, 37, 38 i 40) što je – opet ponavljam – sasvim u skladu sa Ustavnim člankom 16 za teška kaznena djela (ubojstvo, otmica, iskorištavanje maloljetnika itd.) koja ugrožavaju tuđe slobode i temeljna prava, ali sasvim neopravdano u slučaju djela poput povrede autorskih prava i drugih prava navedenih u istom članku zakona.«

300. Ministarstvo pravosuđa smatra neosnovanim prigovore predlagateljica Novak i Drenški Lasan. U očitovanju navodi da su člankom 334. stavkom 1. točkom 3. ZKP-a predviđene posebne dokazne radnje i za kaznena djela za koja su propisane blage kazne ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava ili mreža, što je značajna okolnost za počinjenje tih kaznenih djela, a posebno za otkrivanje i prikupljanje dokaza. Republika Hrvatska dužna je poštovati obveze iz članka 21. i članaka 28. do 36. Konvencije o kibernetičkom kriminalu (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 9/02. i 4/04.).

301. Ustavni sud ističe kako pored težine kaznenog djela, legitimno mjerilo za ubrajanje kaznenog djela u katalog kaznenih djela iz članka 334. ZKP-a za koja se mogu primjenjivati posebne dokazne radnje može biti i otežano prikupljanje podataka o tim kaznenim djelima u redovitim izvidima kaznenih djela. Koruptivna kaznena djela čine dobar primjer djela kod kojih zaprijećena kazna nije visoka, ali je njihovo otkrivanje, a posebice dokazivanje na druge načine u pravilu znatno otežano.

Nadalje primjećuje da se posebne dokazne radnje mogu primjenjivati u vezi s lakšim kaznenim djelima navedenim u članku 334. stavku 1. točki 3. ZKP-a samo »ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava ili mreža«. Iz citirane odredbe vidljiv je razlog zbog kojeg je zakonodavac uvrstio takva kaznena djela u katalog kaznenih djela za koja se mogu odrediti posebne dokazne radnje. To nije samo njihova težina već i teškoće (u nekim slučajevima i nemogućnost) njihova dokazivanja na neki drugi način kojim bi se manje ograničila temeljna prava i slobode građana. Iako predlagatelji s pravom ukazuju da su za neka od tih kaznenih djela zaprijećene blage kaznenopravne sankcije (primjerice za kazneno djelo iz članka 231. KZ-a riječ je o novčanoj kazni ili kazni zatvora do jedne godine), primjena posebnih dokaznih radnji za ta kaznena djela nije moguća ako djelo nije počinjeno uporabom računalnih sustava ili mreža.

301.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 334. stavka 1. točaka 2. i 3. ZKP-a.

13.28.) Članak 335. stavci 1., 4. i 6.

302. Osporene odredbe glase:

»Članak 335.

(1) U nalogu iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona navode se raspoloživi podaci o osobi protiv koje se posebne dokazne radnje primjenjuju, činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja te rok trajanja koji mora biti primjeren ostvarenju cilja kao i način, opseg i mjesto provođenja radnje. Radnje izvršava policija. Službene i odgovorne osobe koje sudjeluju u postupku odlučivanja i izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona dužne su kao tajnu čuvati sve podatke koje su saznale u svezi s radnjama.

(...)

(4) Čim prestanu pretpostavke iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, sudac istrage je dužan odrediti obustavu poduzetih radnji. Ako državni odvjetnik odustane od kaznenog progona, odnosno ako podaci i obavijesti pribavljeni primjenom poduzetih radnji nisu potrebni za kazneni postupak, uništit će se pod nadzorom suca istrage, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik.

(...)

(6) Ako se prilikom poduzimanja radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz članka 334. ovog Zakona, taj dio snimke će se prepisati i dostaviti državnom odvjetniku, i može se upotrijebiti kao dokaz u postupku za to kazneno djelo.

(...)«

303. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 335 st. 1 propisano je da se u nalogu iz čl. 332 st. 1 ZKP-a između ostalih podataka navodi rok trajanja provođenja mjera, te se određuje da mora biti primjeren ostvarenju cilja. Prema odredbi čl. 16 st. 2 Ustava RH svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Po stavu podnositeljica odredba čl. 335 st. 1 ne zadovoljava kriterij razmjernosti u punom obimu i na način kako je to ustav odredio u citiranom članku 16 st. 2.

(...)

Budući da prema odredbi čl. 337 st. 1 ZKP-a ni državni odvjetnik a ni policija koja provodi posebne dokazne radnje nemaju zakonsku obvezu dostavljanja izviješća sucu istrage o provedenim dokaznim radnjama i njihovim rezultatima, odredba čl. 335 st. 4 ZKP-a je u praksi u cijelosti neprimjenjiva jer sudac istrage ne može ispuniti svoju zakonsku obvezu da obustavi provođenje posebnih dokaznih radnji čim prestanu pretpostavke iz čl. 332 st. 1 ZKP-a, obzirom da o samom tijeku radnji i rezultatima radnji nema nikakvih saznanja.

Odredbom čl. 335 st. 6 ZKP-a propisano je da se u situaciji kada se prilikom poduzimanja radnji iz čl. 332 st. 1 ovog zakona zabilježe podaci i obavijesti koje upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz čl. 334 ovog zakona, taj dio snimke prepisuje se i dostavlja državnom odvjetniku te se može uporabiti kao dokaz u postupku za to kazneno djelo.

Ova odredba zakona protivna je članku 36 Ustava RH kojim se građanima jamči sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja kao zajamčena ustavom i nepovrediva. Ova odredba zakona protivna je i čl. 8 ECHR, ...«

304. Ministarstvo pravosuđa navodi da sudac istrage određuje i produljuje posebne dokazne radnje. Sukladno tome, kad se ispune pretpostavke iz članka 335. stavka 4. ZKP-a, sudac istrage dužan je odrediti obustavu poduzetih radnji.

Članak 335. stavak 6. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 36. Ustava jer nije riječ o drugom kaznenom djelu nego o drugom kataloškom kaznenom djelu iz članka 334. ZKP-a koji vrijedi za sve građane jednako. Ako prema odluci suda (iz članka 332. stavka 1. ZKP-a) postoje uvjeti za posebne dokazne radnje i ako se tijekom njihova poduzimanja prikupe dokazi o drugom kaznenom djelu za koje se mogu poduzeti te radnje, opravdano je uporabiti te rezultate kao dokaze u postupku za to drugo djelo iz kataloga.

305. Ustavni sud primjećuje da osporenim člankom sudska kontrola nije izbjegnuta jer o produljenju posebnih dokaznih radnji odlučuje sudac istrage, odnosno sudsko vijeće. Protivno tvrdnji predlagateljica, sudac istrage može i mora ispuniti zakonsku obvezu iz članka 335. stavka 4. ZKP-a.

Ustavni sud podsjeća da je i ZKP/97 uređivao »slučajni nalaz« u članku 182. stavku 4. koji je glasio: »Ako se prilikom poduzimanja nadzora i tajnog snimanja zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo, taj će se dio snimke prepisati i dostaviti državnom odvjetniku, ako je riječ o nekom od djela navedenih u članku 181. ovoga Zakona.« Tumačenje navedene odredbe u pogledu granica dokazne uporabljivosti »slučajnih nalaza« koji se odnose na treće osobe dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj: I Kž 411/2003-8 od 17. prosinca 2003.: »Tehničke snimke telefonskih razgovora (fonozapisi) koje su sačinile redarstvene vlasti na temelju naloga istražnog suca mogu se koristiti kao dokaz u kaznenom postupku i u odnosu na one osobe za koje nije postojao pisani obrazloženi nalog istražnog suca (članak 182. stavak 1. ZKP/97) kad se te treće osobe nađu zajedno u kriminalnoj zoni osobe prema kojoj se provodi mjera tehničkog snimanja telefonskih razgovora iz članka 180. stavka 1. točke 1. ZKP/97, a kriminalna djelatnost te treće osobe ulazi u zonu kaznenog djela prisluškivane osobe, a ono je predviđeno katalogom kaznenih djela iz članka 181. ZKP/97 za koje, dakle, postoji valjano naložena neka od mjera iz članka 180. stavka 1. točke 1. do 6. ZKP/97«. Prema tome, slučajni nalaz koji se odnosio na kaznena djela trećih osoba prema kojima se mjera ne primjenjuje na temelju ZKP/97 bio je pravno valjani dokaz samo ako je kriminalna djelatnost te treće osobe ulazila u kriminalnu zonu osobe prema kojoj se mjera primjenjivala.

Kod članka 335. ZKP-a sporno je pitanje pravne valjanosti dokaza kad se prilikom poduzimanja posebnih dokaznih radnji zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz kataloga navedenog u članku 334. ZKP-a, ako se te treće osobe ne nalaze u kriminalnoj zoni osobe prema kojoj se provodi posebna dokazna radnja. ZKP propisuje uvjet da je riječ o kataloškom kaznenom djelu iz članka 334. ZKP-a neovisno o tome jesu li novo kazneno djelo i počinitelj u kriminalnoj zoni osobe i kaznenog djela prema kojoj se mjera primjenjuje ili je riječ o potpuno nepovezanim osobama i kaznenim djelima.

Osporene odredbe članka 335. ZKP-a Ustavni sud ocjenjuje suglasnima s Ustavom. Saznanje o počinjenju kataloškog kaznenog djela treće osobe ili drugog kataloškog kaznenog djela osobe prema kojoj se mjera već primjenjuje zbog postojanja osnova sumnje u počinjenje nekog prethodnog kaznenog djela, rezultat je radnje prikupljanja dokaza utemeljene na zakonu. Nadziranjem komunikacije osobe prema kojoj se primjenjuju mjere s trećom osobom državna tijela koja provode posebne dokazne radnje ulaze u prostor privatnosti treće osobe prema kojoj se mjera ne primjenjuje. Međutim, to je nužna posljedica provođenja takvih mjera. Vrijednost takvog saznanja za dokazivanje teških kaznenih djela navedenih u katalogu iz članka 334. ZKP-a nadmašuje činjenicu da u odnosu na to novootkriveno kazneno djelo (osobe prema kojoj se mjera primjenjuje ili treće osobe) nije prethodno odobrena primjena posebnih dokaznih radnji. U predmetu Kruslin protiv Francuske (presuda, 24. travnja 1990., zahtjev br. 11801/85), koji navode predlagateljice, utvrđena je povreda prava na privatnost osobe prema kojoj je bilo primijenjeno prisluškivanje jer nije postojala odgovarajuća pravna osnova za takvo postupanje. Podnositelj zahtjeva Kruslin osuđen je na temelju »slučajnog nalaza« dobivenog prilikom tajnog snimanja telefonskih razgovora druge osobe po nalogu istražnog suca. Pred francuskim sudovima i pred Europskim sudom pozivao se na činjenicu da je nalog izdan u povodu kaznenog djela druge osobe s kojom on nema nikakve veze. Europski sud utvrdio je da je u postupku vođenom pred francuskim sudovima podnositelju zahtjeva Kruslinu povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 8. Konvencije, ali iz razloga što nije postojala odgovarajuća zakonska osnova za takvo postupanje. Tadašnji sustav francuskog prava, naime, nije imao dovoljna jamstva od mogućih zlouporaba, nije odredio prema kojim se kategorijama osoba mogu primjenjivati posebne dokazne radnje i nije utvrdio prirodu kaznenih djela zbog kojih su se sporne mjere mogle odrediti.

Ustavni sud primjećuje da u poredbenom pravu također postoji korištenje »slučajnog nalaza« kao pravno valjanog dokaza pod uvjetom da je riječ o kataloškom kaznenom djelu za koje je moguće primijeniti posebne dokazne radnje. Primjerice, u njemačkom se pravu slučajni nalaz može koristiti kao dokaz u kaznenom postupku ako služi dokazivanju onog kaznenog djela za koje bi bilo moguće odrediti (posebnu dokaznu) radnju kojom se došlo do slučajnog nalaza (v. § 161. stavak 2. njemačkog Zakona o kaznenom postupku – Strafprozeßordnung in der Fassung der Bekanntmachung vom 7. April 1987 /BGBl. I S. 1074, 1319/, die zuletzt durch Artikel 2 des Gesetzes vom 21. Juli 2012 /BGBl. I S. 1566/ geändert worden ist – StPO).

305.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 335. stavaka 1., 4. i 6. ZKP-a.

13.29.) Članak 336. stavak 1.

306. Osporena odredba glasi:

»Članak 336.

(1) Državni odvjetnik i sudac istrage će na odgovarajući način (prijepisom zapisnika ili službenih zabilješki bez osobnih podataka, izdvajanjem službene zabilješke iz spisa i slično) spriječiti da neovlaštene osobe, te okrivljenik i njegov branitelj ustanove istovjetnost osoba koje su provele radnje iz članka 332. stavka 1. točke 4. i 5. ovog Zakona. Ako se te osobe ispituju kao svjedoci sud će u pravilu postupiti prema odredbama članka 294. do 299. ovog Zakona.

(...)«

307. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Kako je odredbom čl. 336 st. 1 ZKP-a okrivljeniku i branitelju onemogućeno utvrđivanje istovjetnosti osoba koje su provele mjere tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba i predmeta, time mu je u situaciji kada su te radnje provedene nezakonito, onemogućeno sankcioniranje zlouporabe u materijalno pravnom smislu, a vezano za kaznena djela protiv slobode i prava građana iz čl. 157 i 158 KZ-a.

Kada se radi o kršenju čl. 8 ECHR koje u sebi uključuje i pravo na privatnost i nesmetano komuniciranje, a točka 4 odnosi se na tajno praćenje i tehničko snimanje, Europski sud za zaštitu ljudskih prava odredio je da države imaju i pozitivne obveze u smislu sprečavanja ovakvog oblika nezakonitog postupanja.«

308. Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo očitovanje u vezi s osporenim člankom 336. stavkom 1. ZKP-a.

309. Ustavni sud ističe da je svrha mjere iz članka 336. ZKP-a zaštita određenih osoba koje će kasnije u pravilu biti ispitane kao zaštićeni svjedoci na temelju članaka 294. do 299. ZKP-a. Tim osobama u svojstvu zaštićenih svjedoka obrana može postavljati pitanja na način predviđen za ispitivanje zaštićenih svjedoka u kaznenom postupku. Ako se ne bi primijenila mjera iz osporene odredbe, naknadno dodjeljivanje statusa zaštićenog svjedoka tim osobama bilo bi bez učinka, budući da bi okrivljenik mogao iz zapisnika i službenih bilješki o provođenju posebne dokazne radnje već prije doznati identitet tih osoba.

Ako tim osobama ne bi naknadno bio dodijeljen status zaštićenih svjedoka, ispitivale bi se kao i ostali svjedoci, prema općim odredbama o ispitivanju svjedoka. U tom slučaju obrana ne samo da može postavljati pitanja svjedocima nego saznaje i njihov identitet. Ustavni sud naglašava da članak 336. stavak 1. ZKP-a sadrži samo prethodnu mjeru koja služi ostvarenju cilja zaštite svjedoka. U slučaju da obrana ima saznanja da su osobe navedene u članku 332. stavku 1. točkama 4. i 5. ZKP-a počinile neko kazneno djelo, imaju mogućnost podnijeti kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja nadležnom državnom odvjetniku koji će ispitati navode iz prijave i utvrditi identitet počinitelja.

Europski sud ističe u svojoj praksi da načelo kontradiktornosti izvođenja svih dokaza nije apsolutno. Može doći do prevage javnih interesa među kojima je i čuvanje tajnih policijskih metoda istraživanja kaznenih djela (predmet Fitt protiv Velike Britanije, presuda, 16. veljače 2000., zahtjev br. 29777/96). Međutim, uvijek se moraju poštovati sljedeća pravila: uporaba anonimnih svjedoka mora biti nužno potrebna, sudske vlasti moraju kompenzirati obrani nedostatak nepoznavanja identiteta svjedoka, a osuda ne može biti isključivo ili u odlučujućem dijelu utemeljena na iskazu anonimnog svjedoka.

309.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti članka 336. stavka 1. ZKP-a s Ustavom.

13.30.) Članak 337. stavci 4., 5. i 7.

310. Osporene odredbe glase:

»Članak 337.

(...)

(4) Uporaba prikrivenih istražitelja uključuje pravo prikrivenog istražitelja na ulazak u nečiji dom ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski propisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga.

(5) Ako osim uvjeta iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona postoje dokazi za osnovanu sumnju da će doći do počinjenja osobito teških kaznenih djela iz članka 334. ovog Zakona ili su neka od njih već počinjena, sudac istrage može na prijedlog državnog odvjetnika rješenjem odrediti da prikriveni istražitelj uz ulazak u tuđi dom, može uporabiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Ako sudac istrage odbije prijedlog, donosi rješenje. Protiv tog rješenja državni odvjetnik može u roku od osam sati podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje vijeće u roku od dvanaest sati.

(...)

(7) Ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za pravosuđe, donosi propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz članka 332. ovog Zakona.«

311. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 337 st. 4 ZKP-a određena je uporaba prikrivenih istražitelja te je navedeno da ista uključuje njihovo pravo na ulazak u nečiji dom ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski propisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga.

Posebne dokazne radnje su takva kategorija dokaznih radnji kojima se zadire u osnovna prava i slobode građanina te iste moraju ispunjavati ranije obrazložene pretpostavke da bi bile zakonite i primjenjive. Normiranjem da prikriveni istražitelj ima pravo na ulazak u nečiji dom, iako u odnosu na osobu o čijem domu se radi nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 332 ZKP-a kao ni uvjeti iz čl. 334 ZKP-a, praktično se bez zakonske osnove provođenje posebnih dokaznih radnji širi na čitav spektar osoba za koje nisu ispoštovani standardi koje sam zakon predviđa za provođenje posebnih dokaznih radnji iz čl. 332 ZKP-a.

Ovom zakonskom odredbom prekršeno je ustavno pravo iz čl. 16 st. 2 Ustava RH kojim je propisano da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju kao i odredbe čl. 34 Ustava RH koja govori o nepovredivosti doma.

Podnositelji smatraju da je neustavna i odredba članka 337 st. 5 ZKP-a. Sadržaj ove norme moguće je promatrati sa dva aspekta. Prije svega sa aspekta čl. 16 st. 2 Ustava RH i sa aspekta zaštite ljudskih prava zajamčenih ECHR. Tim člankom unatoč tome što je člankom 334 ZKP-a ograničenje ustavnih prava i sloboda posebno propisano za situacije kada postoje osnovi sumnje da su počinjena točno određena kataloška kaznena djela, propisano je da prikriveni istražitelj može ući u tuđi dom te može uporabiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora ako postoje dokazi za osnovanu sumnju da će doći do počinjenja osobito teških kaznenih djela iz čl. 334 ZKP-a. Zakonodavac u ovoj normi derogira normu čl. 334 ZKP-a, ne propisuje o kojim se taksativno navedenim osobito teškim kaznenim djelima radi, već procjenu postojanja osobito teških kaznenih djela kao neodređeni pojam prepušta subjektivnoj ocjeni suca istrage.

Takva neodređenost zakonske norme dovodi do mogućnosti arbitrarnog tumačenja zakona, a što posljedično utječe na ravnopravnost građana pred zakonom.

Drugi aspekt sa kojeg je moguće promatrati odredbu čl. 337 st. 5 je aspekt ovlaštenja prikrivenog istražitelja da ulaskom u tuđi dom može uporabiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora.

Ovakvim propisivanjem ovlaštenja prikrivenog istražitelja u cijelosti su anulirana prava čovjeka i građanina koja su zaštićena Ustavom RH i ECHR, jer se dolazi do situacije da se bez zakonom propisanih uvjeta ograničava pravo treće osobe na nepovredivost doma privatnost i slobodu komuniciranja, pri čemu u odnosu na treću osobu ne postoji niti nalog državnog odvjetnika niti nalog suca istrage za poduzimanjem posebne dokazne radnje.

Odredbom čl. 337 st. 7 ZKP-a propisano je da će Ministar nadležan za unutarnje poslove, uz prethodnu suglasnost Ministra nadležnog za pravosuđe donijeti propise kojima se uređuje način izvršenja radnji iz čl. 332 ovog zakona.

Čl. 82 st. 2 Ustava RH predviđeno je da zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode, Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

Prema kriterijima za primjenu privremenog ograničenja ustavnih prava i sloboda koje su podnositelji prethodno naveli, zahvati u temeljna prava građana moraju uvijek biti utemeljeni na normi zakonskog ranga.

Kako Ministar za unutarnje poslove i Ministar pravosuđa ne donose zakone već podzakonske akte, to je evidentno da je odredba čl. 337 st. 7 ZKP-a protivna Ustavu RH jer je nedopustivo da se način izvršenja posebnih dokaznih radnji normira aktom manje pravne snage od one koju ima zakon.«

312. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 337. stavak 4. ZKP-a nije u nesuglasnosti s člankom 16. i člankom 34. Ustava zbog toga što prikriveni istražitelj ima pravo ući u nečiji dom bez sudskog naloga. Ulazak u nečiji dom propisan je člankom 74. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima.

Također smatra da članak 337. stavak 5. ZKP-a nije u nesuglasnosti s člankom 16. Ustava. Osobito teška kaznena djela (serius crime) su quaestio facti, ali je s tom odredbom postignuto dovoljno precizno određenje. Nema opasnosti od arbitrarnog tumačenja. Nije opravdana tvrdnja predlagateljica Novak i Drenški Lasan da se tom odredbom u cijelosti anuliraju prava čovjeka i građanina jer se bez zakonom propisanih uvjeta ograničava pravo treće osobe za koju nema odgovarajuće odluke. Pravo iz članka 337. stavka 5. ZKP-a predviđeno je za iznimne situacije.

Konačno, i za članak 337. stavak 7. ZKP-a Ministarstvo pravosuđa smatra da nije u nesuglasnosti s člankom 82. stavkom 2. Ustava. Podzakonski propisi ne utemeljuju i ne razrađuju ograničenja ljudskih prava. Odnose se samo na način izvršavanja posebnih dokaznih radnji.

313. Ustavni sud prvo ističe da je zbog manjkavosti u uređenju državnoodvjetničkog i sudskog mehanizma nadzora nad primjenom posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, ocijenio članak 337. stavke 1. i 2. ZKP-a nesuglasnim s člankom 34., člankom 35. i člankom 36. Ustava i člankom 8. Konvencije (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.).

314. Ovlast prikrivenog istražitelja na ulazak u nečiji dom nije nesuglasna s Ustavom jer postoje propisane zakonske pretpostavke za ulazak policije u dom bez sudskog naloga koje se primjenjuju i na istražitelja. Ako prikriveni istražitelj, kao policijski službenik, pod propisanim pretpostavkama uđe u nečiji dom, provođenje posebnih dokaznih radnji ne širi se na osobe za koje ne vrijede standardi koje zakon predviđa za provođenje posebnih dokaznih radnji.

314.1. Ustavni sud ocjenjuje da prigovori predlagateljica o nesuglasnosti članka 337. stavka 5. ZKP-a s Ustavom nisu osnovani. U članku 337. stavku 5. ZKP-a riječ je o osobito teškim kaznenim djelima iz članka 334. ZKP-a te o pretpostavkama iz članka 332. stavka 1. ZKP-a. Prema tome, ta se mjera može odrediti samo ako postoje te materijalnopravne i procesnopravne pretpostavke. Norma bi bila preciznija da je zakonodavac propisao koja su to »osobito teška kaznena djela iz članka 334.«, ali Ustavni sud ocjenjuje da nije a priori u nesuglasnosti s Ustavom prepustiti tumačenje tog pojma sucu istrage.

314.2. Članak 337. stavak 7. ZKP-a daje ovlast ministru unutarnjih poslova za donošenje provedbenih propisa kojima se uređuju tehnički detalji posebnih dokaznih radnji. Međutim, elementi koji su od važnosti za zaštitu ljudskih prava i sloboda prilikom primjene posebnih dokaznih radnji već su regulirani ZKP-om u člancima 332. do 338. u vezi s nadležnošću, s uvjetima za određivanje primjene mjera i njihovu provedbu te s dokaznom uporabljivošću rezultata tih mjera.

Nije nesuglasno s Ustavom ministra unutarnjih poslova ovlastiti da propiše način izvršavanja tih radnji. Ipak, Ustavni sud s tim je u vezi u odluci broj: U-I-448/2009 i dr. utvrdio da »činjenica što postoje propisana pravila sama po sebi ništa ne znači ako nema precizno propisanog nadzora za djelotvornu kontrolu primjene tih pravila«. To je jedan od razloga zbog kojih je članak 337. stavke 1. i 2. ZKP-a ocijenio nesuglasnim s Ustavom.

314.3. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 337 stavaka 4., 5. i 7. ZKP-a.

13.31.) Članak 338. stavci 2., 3. i 4.

315. Osporene odredbe glase:

»Članak 338.

(...)

(2) Cjelovita snimka, zapis i dokumentacija čuvaju se zapečaćeni u državnom odvjetništvu. Kad je to s obzirom na okolnosti moguće, na prijedlog državnog odvjetnika, sudac istrage naložit će da se za spis predmeta izdvoje samo oni dijelovi snimke, zapisa i dokumentacije koji se odnose na taj kazneni postupak.

(3) U tu svrhu državni odvjetnik dostavlja sucu istrage obrazloženi prijedlog i cjelovitu snimku koju će sudac istrage vratiti nakon što izdvoji dio snimke koji se odnosi na taj kazneni postupak. Izdvajanje provodi pod nadzorom suca istrage stručni pomoćnik.

(4) Na zahtjev okrivljenika državni odvjetnik će mu odmah omogućiti reprodukciju snimke, ili uvid u zapis ili dokumentaciju. Nakon što je provedena reprodukcija ili uvid u zapis ili dokumentaciju, okrivljenik može na raspravi predložiti da se pojedini dijelovi ili cjelovita snimka, zapis ili dokumentacija reproducira ili pročita.«

315.1. Člankom 29. ZID-a ZKP/11 izmijenjeni su stavci 1. i 4. članka 338. ZKP/08. U vrijeme podnošenja prijedloga stavak 4. članka 338. ZKP-a je glasio:

»Članak 338.

(...)

(4) Na zahtjev branitelja cjelovita snimka, zapis i dokumentacija reproducirat će se ili pročitati.''

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

316. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

"Podnositeljice zahtjeva ukazuju na odredbu čl. 338 stavak 2, 3 i 4 ZKP-a te ističu da ove odredbe ne zadovoljavaju kriterij vladavine prava odnosno ustavnu odredbu iz čl. 3 i 5 Ustava RH.

Nejasno je naime što zakonodavac podrazumijeva pod 'cjelovitom snimkom' u stavcima 2, 3 i 4, te je sa aspekta zaštite prava obrane tj. čl. 29 Ustava RH koji govori o pravu okrivljenika da bude upoznat sa dokazima koji ga terete, nejasno koja će se to snimka kao cjelovita snimka na zahtjev branitelj reproducirati ili pročitati.«

317. Ministarstvo pravosuđa navodi da predlagateljice neosnovano tvrde kako su odredbe članka 338. stavaka 2., 3. i 4. ZKP-a nesuglasne s člancima 3. i 5. Ustava. Sudac istrage odlučuje o tome je li moguće izdvajanje dijela snimke. Sukladno članku 338. stavku 4. ZKP-a, cjelovita snimka, zapis i dokumentacija reproducirat će se i pročitati na zahtjev branitelja.

318. Ustavni sud primjećuje da članak 338. stavak 2. ZKP-a propisuje da se cjelovita snimka, zapis i dokumentacija čuvaju zapečaćeni u državnom odvjetništvu. U članku 338. stavku 4. ZKP-a također se govori o cjelovitoj snimci, zapisu i dokumentaciji, tako da branitelj ima pravo zahtijevati reprodukciju odnosno čitanje svih materijala koji su rezultat posebnih dokaznih radnji i koji se čuvaju u državnom odvjetništvu.

ZID ZKP/11 izmijenio je stavak 1. članka 338. ZKP-a. Ta odredba danas glasi:

»Članak 338.

(1) Snimke, isprave i predmeti pribavljeni provedbom radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona, mogu se koristiti kao dokaz samo u postupku protiv osobe iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona i u slučaju iz članka 335. stavka 6. ovog Zakona.

(...)«

Prema tome, snimke, isprave i predmeti pribavljeni provedbom radnji iz članka 332. stavka 1. ZKP-a mogu se koristiti kao dokaz samo u postupku protiv osobe za koju postoje osnove sumnje da je sama počinila ili zajedno s drugim osobama sudjelovala u kaznenom djelu iz članka 334. ZKP-a. Nadalje, članak 335. stavak 6. ZKP-a, koji se također spominje u članku 338. stavku 1. ZKP-a propisuje: »Ako se prilikom poduzimanja radnji iz članka 332. stavka 1. ovog Zakona zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz članka 334. ovog Zakona, taj dio snimke će se prepisati i dostaviti državnom odvjetniku, i može se upotrijebiti kao dokaz u postupku za to kazneno djelo.«

Osporeni članak 338. stavak 4. ZKP-a također je izmijenjen 2011. godine. Na zahtjev okrivljenika državni odvjetnik mora odmah omogućiti reprodukciju snimke ili uvid u zapis ili dokumentaciju, a nakon toga okrivljenik može na raspravi predložiti da se pojedini dijelovi ili cjelovita snimka, zapis ili dokumentacija reproducira ili pročita. Pod izrazom »cjelovito« razumijeva se da branitelj ima pravo zahtijevati reprodukciju odnosno čitanje svih materijala koji su rezultat posebnih dokaznih radnji, a koji se čuvaju u državnom odvjetništvu.

318.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 338. stavaka 2., 3. i 4. ZKP-a.

13.32.) Članak 339.

319. Osporeni članak glasi:

»Članak 339.

(1) Sudac istrage može, na prijedlog državnog odvjetnika naložiti da poštanske i druge prometne organizacije zadrže i njemu, uz potvrdu primitka, predaju pisma, brzojave i druge pošiljke koje su upućene okrivljeniku ili koje on odašilje ako postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da će te pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku. Nalog sadrži podatke iz članka 335. stavka 1. ovog Zakona.

(2) Privremeno oduzimanje može trajati najdulje četiri mjeseca, a na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika sudac istrage može produljiti trajanje za daljnja dva mjeseca.

(3) Radnja iz stavka 1. ovog članka može biti naložena za sljedeća kaznena djela iz Kaznenog zakona:

1) protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XIII.) za koja je propisana kazna zatvora više od pet godina, ubojstva (članak 90.), teškog ubojstva (članak 91.), otmice (članak 125. stavak 2. i 3.), veleizdaje (članak 135.), priznavanja okupacije i kapitulacije (članak 136.), ugrožavanja državne neovisnosti (članak 137.), ubojstva najviših državnih dužnosnika (članak 138.), otmice najviših državnih dužnosnika (članak 139.), protudržavnog terorizma (članak 141.), odavanja državne tajne (članak 144. stavak 1. i 3.), udruživanja radi činjenja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 152.), pripremanja kaznenih djela protiv Republike Hrvatske (članak 153.), pranja novca (članak 279.),

2) iskorištavanja djece ili maloljetnih osoba za pornografiju (članak 196.), upoznavanja djece s pornografijom (članak 197.), povrede prava autora ili umjetnika izvođača (članak 229.), nedozvoljena uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača (članak 230.), povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama (članak 231.), povrede prava iz prijavljenog ili zaštićenog izuma (članak 232.), povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporabe tuđe tvrtke (članak 285.), ako su ta djela počinjena uporabom računalnih sustava, privremeno oduzimanje može trajati najdulje godinu dana,

3) udruživanja za počinjenje kaznenih djela (članak 333.) kao i za kaznena djela koja je počinila ta grupa ili zločinačka organizacija u stjecaju.

(4) Državni odvjetnik može naložiti samo zadržavanje pošiljaka, ali su organizacije navedene u stavku 1. ovog članka obvezne obustaviti zadržavanje ako u roku od tri dana nakon primitka naloga, ne prime rješenje suca istrage.

(5) Zadržane pošiljke otvara državni odvjetnik u prisutnosti dva svjedoka. Pri otvaranju pazit će se da se ne oštete pečati, a omoti će se i adrese sačuvati. O otvaranju će se sastaviti zapisnik.

(6) Ako interesi postupka dopuštaju, sadržaj pošiljke može se priopćiti u cijelosti ili djelomično okrivljeniku, odnosno osobi kojoj je upućena, a može mu se pošiljka i predati. Ako je okrivljenik odsutan, sadržaj pošiljke će se kad za to postoji opravdan interes, priopćiti ili predati kome od njegovih rođaka, a ako njih nema, vratit će se pošiljatelju, ako se to ne protivi interesima postupka ili drugim važnim interesima.

(7) Odredbe stavka 1. do 5. ovog članka ne primjenjuje se na pisma, brzojave i druge pošiljke između okrivljenika i njegova branitelja.

(8) Ako je postupljeno protivno stavku 1. do 5. ovog članka dokazi za koje se saznalo iz tako prikupljenih podataka ne mogu se upotrijebiti u kaznenom postupku.«

319.1. Članak 339. stavak 3. točka 1. ZKP/08 izmijenjen je člankom 30. ZID-a ZKP/11, i to tako da su riječi »prikrivanja protuzakonitog dobivanja novca« zamijenjene riječima »pranja novca«.

Prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podneseni su prije stupanja na snagu tih izmjena.

320. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da je člankom 339. ZKP-a uvedena posebna dokazna radnja izvan okvira predviđenog u članku 332. ZKP-a. Stoga je članak 339. ZKP-a u nesuglasnosti s člankom 36. Ustava kojim se štiti sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja, a koji su Ustavom zajamčeni svim građanima. U članku 339. stavku 1. ZKP-a prihvaćen je niži kriterij od onog koji je propisan za ostale mjere (to jest posebne dokazne radnje iz članka 332. stavka 1. ZKP-a). Stoga su kod te odredbe izostali nužni uvjeti koji se inače traže kao preduvjet za posebne dokazne radnje. Budući da ta mjera obuhvaća i pismena, brzojave i pošiljke koje druga osoba koja nije osumnjičena za kazneno djelo šalje okrivljeniku, ta osoba nema djelotvorno pravno sredstvo kojim bi mogla zaštititi svoje pravo na slobodu i tajnost dopisivanja te drugih oblika općenja. Upozoravaju i na neodređenost u pogledu uvjeta za produljenje trajanja te mjere.

320.1. Predlagatelj Rzaunek navodi:

»(...) smatram da je krajnje neumjesno i zlonamjerno od zakonodavca da povredu autorskih prava po težini djela i nabrajanju svrstava uz kaznena djela poput ubojstva, otmice, i iskorištavanja maloljetnika... To je pravni presedan nepoznat u svijetu, a tolika je razlika između ovog i tih ostalih djela, da bi po istom ključu u istoj stavci moglo stajati i 'pogrešno parkiranje' kao djelo koje iziskuje praćenje i prisluškivanje. (...) Praćenjem i prisluškivanjem doma, ograničavaju se ustavna prava (članci 22., 34., 35., 36., 37., 38. i 40), što je – opet ponavljam – sasvim u skladu sa ustavnim člankom 16. za teška kaznena djela iz zakona...koja ugrožavaju tuđe slobode i temeljna prava, ali sasvim neopravdano u slučaju djela poput povrede autorskih prava i drugih prava navedenih u istom članku zakona (...).«

321. Ministarstvo pravosuđa smatra da predlagateljice Novak i Drenški Lasan neosnovano tvrde da druga osoba koja šalje ili prima pošiljke od okrivljenika iz članka 339. ZKP-a nema pravnog sredstva zaštite zahvata u nepovredivost pošiljki. Nije osnovana tvrdnja predlagateljica da nije preciziran prijedlog državnog odvjetnika za produljenje privremenog oduzimanja pisama, brzojava i drugih pošiljki koji su upućeni okrivljeniku ili koje on odašilje ako postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da će te pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku na temelju članka 339. stavka 2. ZKP-a. Državni odvjetnik mora obrazložiti prijedlog. O njemu odlučuje sud. Također nije osnovana tvrdnja predlagateljica da su u katalog uvrštena kaznena djela koja su laka i da je s time povrijeđeno načelo razmjernosti. Za laka kaznena djela ta posebna dokazna radnja predviđena je samo u slučaju da je takvo kazneno djelo počinjeno uporabom računalnih sustava, a bez te se radnje takvo kazneno djelo ne može razjasniti.

322. Ustavni sud primjećuje da su sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja prava zajamčena člankom 36. Ustava i člankom 8. Konvencije. Te odredbe jamče pravo na komunikaciju bez nadzora trećih osoba. Sukladno praksi Europskog suda, otvaranje samo jednog pisma dovoljno je da dođe do ograničavanja prava na dopisivanje (predmet Narinen protiv Finske, presuda, 1. lipnja 2004., zahtjev br. 45027/98).

Članak 339. ZKP-a propisuje znatno ograničenje tajnosti dopisivanja i drugih oblika općenja zajamčenih člankom 36. Ustava. Međutim, okolnost da je neka radnja utvrđivanja činjenica kojom se ograničavaju ustavna prava i slobode u ZKP-u propisana posebno, a ne kao jedna od posebnih dokaznih radnji, ne znači automatski da je riječ o njezinoj nesuglasnosti s Ustavom. To ovisi o pretpostavkama koje su propisane za poduzimanje takve radnje. Ako su jamstveni uvjeti za to jednaki ili stroži u usporedbi s uređenjem posebnih dokaznih radnji, takvo uređenje ne bi bilo ustavnopravno neprihvatljivo.

Pretpostavke za poduzimanje te radnje, propisane u članku 339. ZKP-a, u dovoljnoj mjeri štite ustavna prava osobe. Štoviše, u nekim su aspektima i stroži od pretpostavki za poduzimanje posebnih dokaznih radnji. Tako o zadržavanju i predaji pošiljki iz članka 339. ZKP-a odlučuje nalogom sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika. Standard vjerojatnosti o počinjenju kaznenog djela koji mora postojati da bi se mogla primijeniti ta mjera jest postojanje okolnosti »zbog kojih se s osnovom može očekivati da će te pošiljke poslužiti kao dokaz u postupku''. Rok trajanja primjene te mjere kraći je od roka trajanja posebnih dokaznih radnji. U pravilu iznosi četiri mjeseca uz mogućnost produljenja za još dva mjeseca (članak 339. stavak 2. ZKP-a).

322.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 339. ZKP-a.

13.33.) Članak 340.

323. Osporeni članak glasi:

»Članak 340.

(1) Policija može osobne podatke građana, pohranjene u zbirkama i drugim registrima sravnjivati s policijskim evidencijama, registrima i zbirkama s automatskom obradom podataka ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Tako prikupljene obavijesti će se, uz izvješće državnom odvjetniku, izbrisati iz navedenih evidencija čim prestanu biti potrebne za uspješno vođenje kaznenog postupka, ali najkasnije u roku od dvanaest mjeseci od dana njihove pohrane. Taj rok može sudac istrage na prijedlog državnog odvjetnika iznimno produljiti za tri mjeseca ako je vjerojatno da će se na taj način uspješno okončati raspisana potraga za određenom osobom ili predmetima.

(2) Ako sudac istrage odbije prijedlog iz stavka 1. ovog članka, odlučuje rješenjem. Protiv tog rješenja državni odvjetnik može podnijeti žalbu.«

324. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju da su članci 332. do 340. ZKP-a koji se odnose na posebne dokazne radnje, promatrani zajedno, u nesuglasnosti s člankom 29., člankom 35., člankom 36. i člankom 37. Ustava te s člankom 6. i člankom 8. Konvencije.

325. Ministarstvo pravosuđa navodi da članci 332. do 340. ZKP-a nisu nesuglasni s člankom 29., člankom 35., člankom 36. i člankom 37. Ustava, a nisu nesuglasni ni s člankom 6. i člankom 8. Konvencije.

326. Ustavni sud primjećuje da predlagateljice nisu obrazložile svoj prigovor da je članak 340. ZKP-a ustavnopravno neprihvatljiv.

Stoga nije prihvatio njihov prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 340. ZKP-a.

14.) Glava XIX. Optuživanje (članci 341. – 367.)

327. U glavi XIX. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 342. stavka 1. točke 1., članka 344. stavka 3., članka 345. stavka 1., članka 349. stavaka 2. i 4., članka 355., članka 365. stavka 2., članka 366. stavka 5. i članka 367. stavka 3. ZKP-a.

14.1.) Članak 342. stavak 1. točka 1.

328. Osporena odredba glasi:

»Članak 342.

(1) Optužnica sadrži:

1) ime i prezime okrivljenika s osobnim podacima (članak 272. stavak 1.) kao i podacima o tome nalazi li se i otkad u istražnom zatvoru ili se nalazi na slobodi, a ako je prije podizanja optužnice pušten na slobodu, koliko je proveo u pritvoru i istražnom zatvoru.

(...)«

329. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom članka 342. stavka 1. točke 1. ZKP-a iz istih razloga zbog kojih su osporile suglasnost s Ustavom članka 272. stavka 1. ZKP-a.

330. U odluci broj: U-I-448/2009 i dr. Ustavni sud prihvatio je prigovor predlagateljica i članak 272. stavak 1. ZKP-a ukinuo u dijelu koji glasi: »koje je narodnosti i«.

Međutim, nije mogao prihvatiti prigovor o nesuglasnosti članka 272. stavka 1. ZKP-a s Ustavom u dijelu koji glasi: « je li, kad i zašto osuđivan, je li i kad izrečenu kaznu izdržao, vodi li se protiv njega postupak za drugo kazneno djelo« (v. točke 241. i 241.1. obrazloženja ovog rješenja u dijelu koji se odnosi na članak 272. stavak 1.).

331. Iz navedenih razloga Ustavni sud nije razmatrao prigovor predlagateljica o nesuglasnosti s Ustavom članka 342. stavka 1. točke 1. ZKP-a.

14.2.) Članak 344. stavak 3.

332. Osporena odredba glasi:

»Članak 344.

(...)

(3) Ako sudac istrage ustanovi da optužnica ima nedostatke u odnosu na sastojke iz članka 342. stavka 1. točke 1. do 5. ovog Zakona, vratit će je tužitelju da u roku od tri dana ispravi nedostatke. Iz opravdanih razloga, na zahtjev tužitelja, sudac istrage može produljiti taj rok za daljnja tri dana, osim ako je okrivljenik lišen slobode. Ako državni odvjetnik propusti taj rok, sudac istrage će izvijestiti višeg državnog odvjetnika. Protiv rješenja o vraćanju optužnice i rješenja o produljenju roka žalba nije dopuštena. Ako oštećenik kao tužitelj propusti spomenuti rok, smatrat će se da je odustao od progona i postupak će se obustaviti.

(...)«

333. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba čl. 344 st. 3 ZKP-a protivna je čl. 29 Ustava RH te čl. 6 ECHR jer se radi o povredi prava na pravično suđenje. Naime kada je optužnica podignuta, a sudac istrage je ustanovio da ima nedostatke i podijelio rok državnom odvjetniku od tri dana (osim ako je okrivljenik lišen slobode) da ispravi nedostatke, a državni odvjetnik propusti taj rok nije precizirana posljedica takovog propuštanja. U zakonu je samo navedeno da će sudac istrage o toj činjenici izvijestiti višeg državnog odvjetnika, međutim nije navedeno kako će se razriješiti činjenica da je optužnica koja ima nedostatke podignuta a nije podobna za postupanje i što se dešava sa okrivljenikom i samim postupkom.

Pri tome se ukazuje na činjenicu da su sve radnje koje su prethodile podizanju optužnice itekako utjecale na prava osobe koja se sumnjiči za kazneno djelo u smislu njihovih ograničenja, te da osoba, bez formalnog rješavanja statusa svoje optužnice, ostaje u jednom vakuumu u kojem tijela državne represije prema njoj i nadalje mogu postupati bez ikakve kontrole suda.

Treba istaći da je Europski suda za ljudska prava u okviru odredbe čl. 6 st. 1 ECHR definirao što za njega znači pravo na pravično suđenje kada je rekao da radi utvrđivanja svojih prava i obveza u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo, neka osoba ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

Budući da je predmet čl. 6 ECHR cijeli kazneni proces, a budući da se formalne optužbe mogu podići tek u uznapredovalom stupnju istrage, nužno je ustanoviti kriterij za pokretanje kaznenog postupka koji je neovisan o stvarnom razvoju postupka u određenom predmetu.

U ovom smislu Europski sud za ljudska prava je definirao riječ 'optužba' u svrhu tumačenja čl. st. 1 ECHR kao 'službenu obavijest pojedincu od strane nadležnog tijela o tvrdnji da je počinjeno kazneno djelo' (predmet Eckle protiv Njemačke 1982).

Kako čl. 344 st. 3 ZKP-a nije propisan nikakav rok u kojem se treba razriješiti situacija da je optužnica podignuta, vraćena radi nedostataka ali nije ispravljena u roku, narušeno je pravo i na suđenje u razumnom roku jer se prema čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR jamči pravo na suđenje u razumnom roku. Podnositelji ukazuju da je cilj donošenja ovog zakona bio efikasno postupanje državnih tijela, a ta se efikasnost ne ostvaruje čl. 344 st. 3 ZKP-a.

Za razliku od jedne stranke u postupku – državnog odvjetnika, u odnosu na drugu moguću stranku u postupku – oštećenika kao tužitelja, propuštanje roka različito je sankcionirano. Naime ako oštećenik kao tužitelj propusti spomenuti rok smatrati će se da je odustao od progona i postupak će se obustaviti, na koji način je riješen predmet optužbe, te je u odnosu na okrivljenika na potpuno jasan i transparentan način završen kazneni postupak.

Podnositelji ističu da s obzirom na jednakost svih pred zakonom i zabranu diskriminacije u odnosu na okrivljenike (jednog progoni državni odvjetnik a drugog oštećeni kao tužitelj), valjana primjena ustavnih normi zahtijeva jedinstveni način postupanja u obje situacije.«

334. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju podsjeća da osporeni članak 344. stavak 3. ZKP-a uređuje postupanje suca istrage tijekom formalnog ispitivanja optužnice. To ispitivanje ZKP nastoji urediti tako da traje što kraće i da se optužnica što prije uputi pred optužno vijeće. Netočnom smatra tvrdnju predlagateljica da nije određeno kako će se postupati s takvom optužnicom. Optužnica se vraća na ispravak, a bez otklanjanja uočenih nedostataka ne može biti dostavljena optužnom vijeću. Nedostatke u sadržaju optužnice državni odvjetnik mora otkloniti u kratkom roku od tri dana.

335. Ustavni sud naglašava da kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice (članak 17. stavak 1. točka 1. ZKP-a). Stoga eventualno propuštanje roka za ispravak optužnice od državnog odvjetnika nema formalnih posljedica za okrivljenika. Kad zakon propisuje da pokretanje kaznenog postupka ima za posljedicu ograničenje određenih prava, te posljedice, ako zakonom nije drugačije određeno, nastupaju potvrđivanjem optužnice, a za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna kao glavna kazna ili zatvor do pet godina, od dana kad je donesena osuđujuća presuda (članak 17. stavak 2. ZKP-a).

Razlika u sankcioniranju nepodnošenja ispravljene optužnice u zakonskom roku od državnog odvjetnika i od oštećenika kao tužitelja nije nesuglasna s Ustavom. Proizlazi iz posebnog položaja državnog odvjetnika kao državnog tijela koji postupa sukladno načelu legaliteta kojeg je pravo i temeljna ustavna zadaća progon počinitelja kaznenih djela. Budući da kazneni postupak započinje tek potvrđivanjem optužnice, takva razlika u pravnom uređenju podnošenja optužnice ne dovodi do diskriminacije među okrivljenicima, a legitimna je kad je riječ o te dvije vrste tužitelja.

Ustavni sud podsjeća da članak 348. stavak 1. ZKP-a propisuje rok od 15 dana u kojem je sud dužan odrediti dan održavanja sjednice optužnog vijeća i obavijestiti višeg državnog odvjetnika o propustu roka (članak 344. stavak 3. ZKP-a) koji može dovesti do odgovornosti državnog odvjetnika za stegovno djelo neurednog obavljanja državnoodvjetničke dužnosti iz članka 137. stavka 2. točke 2. ZODO-a. Stoga, iako nepoštovanje roka za ispravak optužnice od tri dana ne rezultira obustavom postupka, ZKP sadržava mehanizme koji jačaju odgovornost državnih odvjetnika i dovode do djelotvornog i brzog kaznenog postupka.

Osim toga, kad bi svaki propust državnog odvjetnika bio sankcioniran obustavom postupka i s time nekažnjavanjem počinitelja kaznenih djela, kršila bi se pozitivna ustavna obveza države da progoni kaznena djela, ali i pozitivna međunarodna obveza države da progoni kaznena djela predviđena međunarodnim pravom.

335.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 344. stavka 3. ZKP-a.

14.3.) Članak 345. stavak 1.

336. Osporena odredba glasi:

»Članak 345.

(1) Propisno sastavljenu optužnicu sudac istrage dostavlja okrivljeniku koji je na slobodi bez odgode, a ako je lišen slobode u roku od dvadeset četiri sata od okončanja ispitivanja optužnice prema članku 344. ovog Zakona. Uz optužnicu sudac istrage dostavlja okrivljeniku pouku o pravu na odgovor, te pouku o pravu na branitelja iz članka 72. stavka 1. ovog Zakona. Ako okrivljenik ima branitelja optužnica se dostavlja i branitelju.

(…)«

337. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Ova odredba protivna je odredbi čl. 26 Ustava RH prema kojoj su svi državljani RH i stranci jednaki pred sudovima. Dikcijom odredbe čl. 345 s.1 ZKP-a okrivljenik koji je lišen slobode stavljen je u nepovoljniji položaj od okrivljenika koji se nalazi na slobodi jer se optužnica njemu dostavlja u roku od 24 sata od okončanja ispitivanja optužnice, a okrivljeniku koji se nalazi na slobodi bez odgode.«

338. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da je članak 345. stavak 1. ZKP-a jasan te da korištena riječ »odmah« predstavlja pravni standard koji izgrađuje praksa.

339. Ustavni sud primjećuje da je u članku 345. stavku 1. ZKP-a propisan rok u kojemu se mora dostaviti optužnica okrivljeniku koji je lišen slobode. Oznaka »bez odgode« pravni je standard koji izgrađuje praksa. Tumačenje članka 345. stavka 1. ZKP-a koje su istaknule predlagateljice ne proizlazi iz njegova sadržaja.

Članak 345. stavak 1. ZKP-a stavlja u povoljniji položaj okrivljenika koji je lišen slobode jer se njemu mora dostaviti optužnica u roku od 24 sata. Okrivljeniku koji je na slobodi optužnica se mora dostaviti »bez odgode", što u praksi može biti i dulje od 24 sata. Međutim, Ustavni sud upozorava da praksa ne smije pravni standard »bez odgode« tumačiti tako da se optužnice smije dostavljati u rokovima bitno duljim od 24 sata. Sve ovisi o osobitim okolnostima konkretnog (pojedinačnog) slučaja. Bitno je da okrivljenik na slobodi ne smije zbog toga biti onemogućen u pravu na obranu i pravu obrane.

339.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 345. stavka 1. ZKP-a.

14.4.) Članak 349. stavci 2. i 4.

340. Osporene odredbe glase:

»Članak 349.

(...)

(2) Ako na sjednicu ne dođe državni odvjetnik, okrivljenik ili njegov branitelj, a dostava poziva nije uredno iskazana, sjednica će se odgoditi. Ako na sjednicu ne dođe oštećenik kao tužitelj, iako je uredno pozvan, a ni njegov opunomoćenik, vijeće će rješenjem obustaviti postupak.

(...)

(4) Sjednici optužnog vijeća mogu prisustvovati samo pozvane osobe.«

340.1. Odredbe članka 349. stavaka 3. i 4. ZKP/08 izmijenjene su člankom 75. ZID-a ZKP/09. U stavku 3. brisana je riječ »iznimno«. Izmijenjen je i stavak 4. Izmijenjeni dijelovi tog članka ZKP/08 prije su glasili:

»Članak 349.

(...)

(3) Iznimno, ako se okrivljeniku poziv nije mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese, sjednica će se održati i u njegovoj odsutnosti.

(4) Sjednica optužnog vijeća nije javna, a mogu joj prisustvovati samo pozvane osobe.«

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu tih izmjena.

341. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan upućuju članku 349. stavku 2. ZKP-a istovjetne prigovore kao i članku 344. stavku 3. ZKP-a. Upozoravaju na nejednak pravni položaj državnog odvjetnika i oštećenika kao tužitelja u smislu članka 349. stavka 2. ZKP-a, što upućuje na nesuglasnost te odredbe s člankom 29. Ustava i s člankom 6. Konvencije.

U prijedlogu navode i nesuglasnost s Ustavom članka 349. stavka 4. ZKP-a koji predviđa da sjednici optužnog vijeća mogu prisustvovati samo pozvane osobe. Navode da je ta odredba također nesuglasna s člankom 6. Konvencije. Podsjećaju da članak 6. stavak 1. Konvencije jamči svakome pravo na javno suđenje. S obzirom na ovlaštenja optužnog vijeća (kao primjer navode obustavu postupka iz članka 355. i članka 351. stavka 2. ZKP-a, to jest prethodno suđenje o zakonitosti dokaza), smatraju da postupak pred optužnim vijećem po svojoj biti predstavlja suđenje.

342. Ministarstvo pravosuđa ne smatra tvrdnje predlagateljica osnovanim. Ističe da ročište za ispitivanje optužnice pred optužnim vijećem nije suđenje nego ispitivanje optužnice.

343. Ustavni sud prihvaća stajalište da ročište za ispitivanje optužnice pred optužnim vijećem nije suđenje nego ispitivanje optužnice. Ono omogućuje da sud provjeri osnovanost optužnice i pribavi očitovanje okrivljenika o njezinim navodima. Članak 349. ZKP-a propisuje da ni na sjednici pred optužnim vijećem ni na pripremnom ročištu sud ne može donijeti presudu bez suglasnog prijedloga stranaka. Ovlašten je rješenjem samo obustaviti postupak ako ustanovi da postoje smetnje za kazneni progon i vođenje kaznenog postupka.

Razlika u pravnom uređenju nedolaska državnog odvjetnika na sjednicu optužnog vijeća u odnosu prema nedolasku oštećenika kao tužitelja proizlazi iz posebnog položaja državnog odvjetnika kao državnog tijela kojeg je temeljna ustavna zadaća progon počinitelja kaznenih djela. Takvo se rješenje temelji na praksi koja pokazuje da oštećenici kao tužitelji upravo nedolaskom na ročišta u pravilu pokazuju da više nisu zainteresirani za provedbu kaznenog progona. Za razliku od toga, državni odvjetnik svoj odustanak od kaznenog progona mora provesti pisanim izvještavanjem suda.

343.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 349. stavaka 2. i 4. ZKP-a.

14.5.) Članak 355.

344. Osporeni članak glasi:

»Članak 355.

(1) Vijeće će rješenjem odbaciti optužnicu u odnosu na sve ili pojedine točke optužnice ako ustanovi da:

1) djelo koje je predmet optužbe nije kazneno djelo,

2) postoje okolnosti koje isključuju okrivljenikovu krivnju,

3) nema zahtjeva ovlaštenog tužitelja ili prijedloga, odnosno odobrenja ovlaštene osobe, ako je to po zakonu potrebno, ili da postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon,

4) nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, odnosno da je proturječje između prikupljenih dokaza očito takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće.

(2) Ako u slučajevima iz stavka 1. ovog članka, nije vođena istraga, vijeće će rješenjem odbaciti optužnicu.

(3) Protiv rješenja iz stavka 1. i 2. ovog članka stranke i oštećenik mogu podnijeti žalbu. O žalbi odlučuje viši sud.«

344.1. Članak 355. ZKP/08 izmijenjen je dva puta: člankom 78. ZID-a ZKP/09 i člankom 33. ZID-a ZKP/11.

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09, a prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

345. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Zakonom o kaznenom postupku u čl. 11 st. 2 propisana je zabrana zloupotrebe ovlaštenja od strane stranaka u postupku, a ovakvom regulativom se upravo suprotno tom načelu legalizira mogućnost zlouporabe prava od strane jedne stranke u postupku – državnog odvjetnika, time što se privid legaliteta želi postići konvalidacijom postupanja državnog odvjetnika od strane optužnog vijeća a na štetu druge strane.

S ovim valja povezati i odredbu čl. 355 st. 1 ZKP-a po kojoj vijeće rješenjem obustavlja postupak u odnosu na sve ili pojedine točke optužnice ako ustanovi da postoje okolnosti koje isključuju okrivljenikovu krivnju. Podnositelji ukazuju da u situaciji odredbe čl. 353 st. 2 i 3 ZKP-a vijeće neće moći obustaviti postupak iako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke iz čl. 355 st. 1 toč. 2 ZKP-a jer će se morati čekati kraj dokaznog postupka, a isti je rezerviran za raspravnu fazu postupka.

Odredbom čl. 26 Ustava RH predviđeno je da su svi državljani RH i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Po mišljenju podnositelja odredba čl. 355 ZKP-a protivna je citiranoj odredbi Ustava RH, iz razloga što u nejednak položaj stavlja okrivljenike protiv kojih je vođena istraga u odnosu na okrivljenike protiv kojih istraga nije provođena, a s obzirom na odluke koje donosi optužno vijeće.

Prema stavku 1. citiranog članka vijeće će obustaviti postupak ako ustanovi da su ostvarene pretpostavke iz čl. 355 st. 1 toč. 1. do 4 ZKP-a. Ova mogućnost nije dana okrivljeniku protiv kojeg nije vođena istraga, već upravo suprotno u situacijama predviđenim u članku 355 st. 1 toč. 1 do 4 ZKP-a, optužno vijeće će rješenjem odbaciti optužnicu, a protiv tog rješenja dozvoljeno je pravo žalbe. Dakle u situaciji primjerice kada postoje okolnosti koje isključuju okrivljenikovu krivnju, okrivljenik protiv kojeg je vođena istraga dobiva rješenje o obustavi postupka kojim rješenjem se u biti i završava sam postupak protiv njega i meritorno rješava predmet optužbe, dok okrivljenik protiv kojeg je rješenjem optužnica odbačena takovu mogućnost nema jer se postupak protiv njega nastavlja u višoj sudskoj instanci. Pri tome valja napomenuti da je u isključivoj nadležnosti državnog odvjetnika da li će i kada u nekom predmetu istragu pokretati ili neće.«

346. Ministarstvo pravosuđa navodi da je postupanje prema ZKP-u uređeno diferencirano. Postoji redoviti postupak i skraćeni postupak. Uvedena su ubrzanja i skraćenja postupka. Osoba protiv koje nije provedena istraga nije u nepovoljnijem položaju od one protiv koje je istraga provedena. Člankom 355. stavcima 2. i 3. ZKP-a sve su osobe izjednačene u pravu na žalbu protiv rješenja o odbačaju optužnice. Odgoda obavještavanja o dokazu važnom za obranu iz stavka 2. tog članka mora prestati prije završetka dokaznog postupka.

347. Ustavni sud primjećuje da predlagateljice smatraju članak 355. stavak 1. ZKP-a (prije donošenja ZID-a ZKP/09) nesuglasnim s člankom 26. Ustava jer okrivljenici protiv kojih nije vođena istraga nemaju pravo na žalbu protiv odluka optužnog vijeća iz članka 355. stavaka 1. i 2. ZKP-a, dok okrivljenici protiv kojih je vođena istraga mogu protiv tih odluka podnijeti žalbu.

Prigovor predlagateljica možda je bio osnovan kad je bila riječ o članku 355. stavku 1. ZKP/08 prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/09. Međutim, ta je odredba izmijenjena člankom 78. ZID-a ZKP/09 tako da su iza brojke »1.« dodane riječi »i 2.«. Pravo na žalbu dano je i okrivljenicima protiv kojih nije vođena istraga.

347.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da prigovori predlagateljica, upućeni članku 355. ZKP-a, nakon stupanja na snagu ZID-a ZKP/09 više nisu osnovani.

14.6.) Članak 365. stavak 2.

348. Osporena odredba glasi:

»Članak 365.

(...)

(2) Ako je državni odvjetnik povukao optužnicu, može podići novu izmijenjenu optužnicu pod uvjetima iz članka 341. ovog Zakona. Takva optužnica mora biti podignuta najkasnije dvanaest mjeseci od prvog povlačenja optužnice ako je optužnica podignuta za kazneno djelo za koje se vodi redoviti postupak, a šest mjeseci ako je optužnica podignuta za kazneno djelo za koje se vodi skraćeni postupak.

(...)«

349. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom članka 365. stavka 2. ZKP-a iz istovjetnih razloga zbog kojih smatraju nesuglasnim s Ustavom i članak 344. stavak 3. ZKP-a.

350. Ministarstvo pravosuđa smatra da članak 365. stavak 2. ZKP-a nije nesuglasan s Ustavom. Ističe da kazneni postupak započinje potvrđivanjem optužnice. Ostali su razlozi istovjetni onima istaknutim uz članak 344. stavak 3. ZKP-a.

350.1. Ustavni sud u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZKP-a upućuje na ocjenu koja je navedena uz članak 344. stavak 3. ZKP-a (v. točku 335. i 335.1. obrazloženja ovog rješenja).

14.7.) Članak 366. stavak 5.

351. Obrazloženje za neprihvaćanje ovog članka nalazi se uz članak 64. stavak 1. točke 1. i 8. i članak 74. ZKP-a (v. točku 58. i 58.1. obrazloženja ovog rješenja).

14.8.) Članak 367. stavak 3.

352. Obrazloženje za neprihvaćanje ovog članka nalazi se uz članak 64. stavak 1. točke 1. i 8. i članak 74. ZKP-a (v. točku 58. i 58.1. obrazloženja ovog rješenja)..

15.) Glava XX. Pripreme za raspravu i okončanje kaznenog postupka prije otvaranja rasprave

(članci 368. – 386.)

353. U glavi XX. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 370. stavka 2., članka 376. stavka 2., članka 379. i članka 383. stavka 2. ZKP-a.

15.1.) Članak 370. stavak 2.

354. Osporena odredba glasi:

»Članak 370.

(...)

(2) Pripremno ročište nije javno, a mogu mu prisustvovati samo pozvane osobe.«

355. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom članka 370. stavka 2. ZKP-a iz istovjetnih razloga zbog kojih smatraju nesuglasnim s Ustavom i članak 349. stavak 4. ZKP-a.

356. Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo očitovanje uz članak 370. stavak 2. ZKP-a.

357. Ustavni sud primjećuje da pripremno ročište čini skup radnji radi pripreme glavne rasprave. Glavnu raspravu vodi predsjednik vijeća sa svrhom da se ustanovi koji dio optužbe optuženik poriče te da se utvrde i pojasne dokazni prijedlozi stranaka za raspravu. Predsjednik vijeća može rješenjem obustaviti postupak (članak 380. stavak 1. ZKP-a). Međutim, na pripremnom ročištu nije riječ o utvrđivanju činjenica bitnih za donošenje meritorne odluke kao na raspravi, već o razlučivanju spornog od nespornog i utvrđivanju tijeka dokaznog postupka na glavnoj raspravi. Stoga se pripremno ročište ne može smatrati sudskom raspravom u smislu članka 119. stavka 1. Ustava.

357.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 370. stavka 2. ZKP-a.

15.2.) Članak 376. stavak 2.

358. Osporena odredba glasi:

»Članak 376.

(...)

(2) Predsjednik vijeća pozvat će optuženika koji poriče optužbu da on ili njegov branitelj, točno odrede koji dio optužnice poriču i iz kojih razloga.«

359. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U okviru odredbi koje se odnose na pripremno ročište podnositelji smatraju da su protivne Ustavu RH odredbe čl. 376 st. 2, čl. 377 st. 1 ZKP-a i čl. 379. ZKP-a, a sa tim u vezi i odredbe članka 421. st. 2. toč. 1. ZKP-a te čl. 440. st. 1. ZKP-a koje se odnosi na glavnu raspravu.

(...)

Odredom čl. 376. st. 2. ZKP-a predsjednik vijeća će optuženika koji priče optužbu pozvati da on ili njegov branitelj, točno odrede koji dio optužnice poriču i iz kojih razloga. Odredbom čl. 377. st. 1. ZKP-a propisano je da će predsjednik vijeća pozvati stranke i oštećenika da obrazlože prijedloge dokaza koje namjeravaju izvesti na raspravi. Pri tome će predsjednik vijeća upozoriti stranke i oštećenika da se na raspravi neće izvesti oni dokazi za koje su znale ali ih, bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile.

(...)

Zahtijevanjem od okrivljenika da se u smislu čl. 376. st. 2. ZKP-a očituje o tome koji dio optužnice poriče i iz kojih razloga, krši se pravo okrivljenika da sam odluči o načinu svoje obrane i o pravu da tu obranu iznese u trenutku za koji on smatra da je za njega najpovoljniji. (...)«

360. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je članak 376. stavak 2. ZKP-a nesuglasan s Ustavom. Nije u nesuglasnosti s načelom jednakosti stranaka i pravom na pravično suđenje s obzirom da je smisao pripremnog ročišta da pripremi raspravu. Samo po sebi, pripremno ročište nije glavna rasprava. Predsjednik vijeća u cilju da rasprava teče nesmetano i u kontinuitetu poziva okrivljenika koji poriče djelo ili njegova branitelja da odrede koji dio optužbe poriču i iz kojih razloga. Potom poziva stranke i oštećenika da obrazlože dokazne prijedloge te ih upozorava da neće izvesti dokaze za koje su znale, ali ih bez opravdanog razloga nisu na pripremnom ročištu predložile. Svaka se stranka očituje o dokaznim prijedlozima protivne stranke i oštećenika.

Nadalje, okrivljenik ima pravo uskratiti iskaz ili odgovor na postavljeno pitanje u situaciji iz članka 376. ZKP-a. Ako on ili njegov branitelj ne označe koji dio optužnice poriču, smatra se da poriče optužnicu u cijelosti. Upravo stoga što je osporena odredba propisana u cilju osiguranja neometanog i kontinuiranog odvijanja rasprave i preciznog usmjerenja na određeni predmet raspravljanja, ona nije nesuglasna s pravom na pravično suđenje ni s načelom pravičnog postupka. Ministarstvo pravosuđa naglašava da je upravo s tim u skladu i nastojanje da se ne izvode dokazi za koje je stranka znala, ali ih iz neopravdanih razloga nije predložila.

361. Ustavni sud primjećuje da u članku 376. stavku 2. ZKP-a nije riječ o obrani. Optuženik se samo izjašnjava o tome što će poricati i o tome koji dio optužnice ne smatra spornim. Izjašnjavanje o spornom i nespornom ne ograničava obranu u predlaganju dokaza. Ako postoje dokazi protiv optuženika, za očekivati je da će on reći kako ih osporava. Ako ne raspolaže suprotnim dokazima odnosno ako se slaže s činjenicama, optuženih ih neće ni osporavati. Nitko ne odlučuje u ime optuženika. Konačno, on uvijek može priznati počinjenje kaznenog djela.

Nadalje, nitko optuženika ne prisiljava da na sjednici optužnog vijeća iskazuje da će se braniti alibijem ili neubrojivošću. On bi o tome trebao samo obavijestiti državnog odvjetnika.

361.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 376. stavka 2. ZKP-a.

15.3.) Članak 379.

362. Osporeni članak glasi:

»Članak 379.

Na pripremnom ročištu predsjednik vijeća može, uz suglasnost stranaka, ukinuti istražni zatvor ili ga zamijeniti blažom mjerom. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.«

363. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositelji vide povredu prava na pravično suđenje i u odredbi čl. 379. ZKP-a. Ovom odredbom naime propisano je da predsjednik vijeća na pripremnom ročištu može uz suglasnost stranaka ukinuti istražni zatvor ili ga zamijeniti blažom mjerom. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 125. st. 1. toč. 1. ZKP-a sud će ukinuti istražni zatvor ukoliko su prestali razlozi zbog kojih je isti određen. Ako zakon nalaže sudu obvezu ukidanja istražnog zatvora u situaciji kada su otpali razlozi zbog kojih je isti određen, onda su u situaciji primjene odredbe čl. 379. ZKP-a povrijeđena okrivljenikova ustavna prava jer iz dikcije te norme, proizlazi da okrivljeniku bilo po njegovom prijedlogu bilo ex offo, a bez suglasnosti državnog odvjetnika ne može biti ukinut istražni zatvor u fazi pripremnog ročišta, iako uopće više ne egzistiraju razlozi zbog kojih je isti izvorno određen.«

364. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je članak 379. ZKP-a nesuglasan s Ustavom. Navodi da se o istražnom zatvoru odlučuje sukladno članku 127. stavku 4. ZKP-a. Riječ je o odredbi koja omogućava da istražni zatvor ukine predsjednik vijeća na pripremnom ročištu u korist okrivljenika.

365. Ustavni sud ističe da je iz članka 379. ZKP-a očita namjera zakonodavca: omogućiti puštanje na slobodu okrivljenika i kad ne postoji neki od razloga za ukidanje istražnog zatvora iz članka 125. ZKP-a, pod uvjetom da je državni odvjetnik s tim suglasan.

365.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 379. ZKP-a.

15.4.) Članak 383. stavak 2.

366. Osporena odredba glasi:

»Članak 383.

(...)

(2) Svjedoke i vještake koje su predložile, pozivaju stranke. Na pozivanje svjedoka i vještaka primjenjuju se odredbe članka 175. do 177. ovog Zakona.

(...)«

367. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 383. st. 2. ZKP-a predviđeno je da svjedoke i vještake koje su predložile, pozivaju stranke. Ovom odredbom u odnosu na okrivljenika ozbiljno je ugroženo pravo na pristup sudu koje se podrazumijeva pod pravom na pravično suđenje u smislu čl. 6 ECHR tj. čl. 29. Ustava RH.

Stranka, državni odvjetnik ima budžet koji dobiva od države dok okrivljenik ovisi samo i jedino o svojim financijskim sredstvima. Odredbom čl.1 Ustava RH propisano je da je RH jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Troškovi pozivanja, a s obzirom na odredbu čl. 400. ZKP-a znatni su troškovi koji opterećuju materijalne troškove obrane. Naime svaki poziv vještaku i svjedoku mora se slati preporučenom poštom uz povratnicu sudu, jer se jedino tako u smislu čl. 400. ZKP-a može izvršiti provjera je li poziv svjedoku i vještaku uredno dostavljen. Prosječna cijena dostave uz preporučenu pošiljku iznosi 15 Kn po pozivu, što s obzirom na prosječnu plaću u RH može predstavljati ozbiljnu prepreku ostvarivanju okrivljenicima slabog imovnog stanja njihovog prava na pravično suđenje kroz pristup sudu.

Pravični sudski postupak prema čl. 6 toč.1 ECHR započinje s jamstvom da pojedinac ima pravo pristupa sudu koji omogućava sve oblike sudske zaštite. Pravo na pristup sudu mora biti stvarno a ne samo formalno. Člankom 5. st. 1, 2 i 3 ZKP-a upravo je predviđeno osiguranje mogućnosti na pristup sudu uz stručnu pomoć branitelja po službenoj dužnosti okrivljeniku koji ne može podmiriti troškove branitelja. Identično pravno stanovište zauzeo je Europski sud za ljudska prava u presudi Ciorap protiv Moldavije iz 2007. g. u kojoj je zauzeo stav da je čak i plaćanje takse od 3 EUR-a prouzročilo kršenje čl. 6. ECHR jer se radilo o taksi koju podnositelj nije mogao platiti. Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na odredbu čl. 67. ZKP-a.«

368. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 383. stavak 2. ZKP-a nije nesuglasan s Ustavom. Napominje da treba imati u vidu članak 5. stavak 2. ZKP-a koji predviđa postavljanje branitelja okrivljeniku i članak 148. stavak 5. ZKP-a koji predviđa oslobođenje od naknade troškova kaznenog postupka. Konačno, treba imati u vidu i članak 2. stavak 2. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći (»Narodne novine« broj 62/08., 44/11. i 81/11.) na temelju kojeg se pristup sudu i drugim tijelima provodi na način da troškove u cijelosti ili djelomično snosi Republika Hrvatska.

369. Ustavni sud primjećuje da je stranačka dostava poziva svjedocima i vještacima pravni izraz novog koncepta kaznenog postupka. Ipak, članak 173. stavak 2. ZKP-a propisuje da u slučaju nemogućnosti uručenja poziva svjedocima i vještacima ili njihova neodazivanja na uredan poziv, na zahtjev stranaka tajnik suda izdaje sudski poziv s upozorenjem o posljedicama nedolaska. Uz to su člankom 176. ZKP-a predviđene mogućnost usmenog izvještavanja osobe koja se nalazi pred tijelom koje postupa, mogućnost telekomunikacijskog izvještavanja te mogućnost predaje poziva sudioniku u postupku koji pristane uručiti ga onome kome je upućen. Ustavni sud primjećuje da te odredbe imaju cilj olakšati i osigurati učinkovitost stranačke dostave poziva u cilju osiguranja efikasnosti kaznenog postupka.

S obzirom da je ZKP propisao mogućnost oslobođenja okrivljenika od plaćanja troškova postupka, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika ili osoba koje je on dužan uzdržavati, ta bi odredba trebala obuhvatiti i troškove pozivanja svjedoka i vještaka.

369.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 383. stavka 2. ZKP-a.

16.) Glava XXI. Rasprava (članci 387. – 447.)

370. U glavi XXI. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 395. stavka 1., članka 396. stavka 3., članka 402. stavka 4., članka 404. stavka 3., članka 422. stavka 2., članka 423. stavka 5. i članka 440. stavka 1. ZKP-a.

16.1.) Članak 395. stavak 1.

371. Osporena odredba glasi:

»Članak 395.

(1) Dužnost je predsjednika vijeća brinuti se o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. On može odmah nakon otvaranja zasjedanja upozoriti osobe koje prisustvuju raspravi da se pristojno ponašaju i ne ometaju rad suda. Predsjednik vijeća može odrediti pretragu osoba koje prisustvuju raspravi.

(...)«

372. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 395 st. 1 ZKP-a propisano je da predsjednik vijeća može odrediti pretragu osoba koje prisustvuju raspravi. Ova zakonska norma ne sadrži nikakve dodatne uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi predsjednik vijeća mogao odrediti pretragu osobe koja prisustvuje raspravi.

Člankom 16 Ustava RH propisano je da se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila slobode i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Kako je zakonodavac bez navođenja bilo kakvih zakonskih razloga dao ovlaštenje predsjedniku vijeća da odredi pretragu osoba, takvim reguliranjem povrijeđena je odredba čl. 16. Ustava RH.«

373. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da u okviru brige za održavanje reda u sudnici predsjednik vijeća može na temelju članka 395. stavka 1. ZKP-a odrediti pretragu osoba koje su prisutne na raspravi. Taj se članak odnosi na sve osobe. Riječ je o sigurnosnoj pretrazi radi održavanja reda u sudnici. Smatra da osporeni članak nije ni nesuglasan s Ustavom ni diskriminatoran.

374. Ustavni sud primjećuje da je zaštita sigurnosti u sudnici, kao i zaštita sigurnosti osoba koje sudjeluju na raspravi, opravdan i razmjeran razlog za određivanje pretrage osoba koje ulaze u sudnicu. Osporeni članak ne zahtijeva da se pretraga uvijek provede već će o tome odlučiti predsjednik vijeća prema svojoj procjeni ako je to potrebno radi održavanja reda u sudnici i brige o dostojanstvu suda. Ta se ovlast predsjednika vijeća proteže na sve osobe nazočne raspravi, bez razlike.

374.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 395. stavka 1. ZKP-a.

16.2.) Članak 396. stavak 3.

375. Osporena odredba glasi:

»Članak 396.

(...)

(3) Branitelju ili opunomoćeniku koji poslije kazne nastavi narušavati red predsjednik vijeća može uskratiti daljnju obranu, odnosno zastupanje na raspravi i u tom slučaju stranka će se pozvati da uzme drugog branitelja, odnosno opunomoćenika. Ako je nemoguće da optuženik ili oštećenik to učine odmah bez štete za svoje probitke ili ako se u slučaju obvezne obrane ne može odmah postaviti drugi branitelj ili opunomoćenik, rasprava će se prekinuti ili odgoditi, a branitelju, odnosno opunomoćeniku naložit će se plaćanje troškova koji su nastali zbog prekida ili odgode.

(...)«

375.1. Članak 396. stavak 3. ZKP/08 izmijenjen je člankom 88. ZID-a ZKP/09 tako da je riječ »okrivljenik« zamijenjena riječju »optuženik".

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu tih izmjena.

376. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan osporavaju suglasnost s Ustavom članka 396. stavka 3. ZKP-a iz istovjetnih razloga zbog kojih smatraju nesuglasnim s Ustavom i članak 11. stavke 3. i 4. ZKP-a. Navode:

»Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na odredbu čl. 396 st. 3 ZKP-a.«

376.1. Ustavni sud upućuje na očitovanje Ministarstva pravosuđa i ocjenu Ustavnog suda uz članak 11. stavke 3. i 4. ZKP-a (v. točke 25., 26. i 26.1. obrazloženja ovog rješenja).

16.3.) Članak 402. stavak 4.

377. Osporena odredba glasi:

»Članak 402.

(...)

(4) Rješenje o suđenju u odsutnosti donosi sud nakon pribavljenog mišljenja tužitelja. Žalba zadržava izvršenje rješenja, ako je rješenje doneseno protivno mišljenju tužitelja.«

378. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da ne postoji legitimni cilj koji bi opravdao nejednakost stranaka u postupku koja izvire iz pravila da podnesena žalba zadržava izvršenje rješenja samo ako je rješenje doneseno protivno mišljenju tužitelja. Time je narušeno načelo pravičnog suđenja iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

379. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da članak 402. stavak 2. nije nesuglasan s člankom 29. Ustava jer je suđenje u odsutnosti quaestio facti, a za njega mora postojati osobito važan interes. ZKP zahtjeva da ti razlozi budu osobito važni. Stoga je opravdano da samo žalba državnog odvjetnika zadržava izvršenje rješenja koje je doneseno protivno mišljenju tužitelja.

380. Ustavni sud ističe da je članak 402. stavak 2. ZKP-a u skladu s praksom Europskog suda. Postojanje osobito važnih razloga kao pretpostavka suđenju u odsutnosti te obvezatna obrana prema članku 66. stavku 2. točki 7. ZKP-a u skladu su s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

Rješenje o suđenju u odsutnosti donosi sud nakon pribavljenog mišljenja državnog odvjetnika. Okrivljenik mora imati branitelja od donošenja rješenja o suđenju u odsutnosti, ali tek nakon pravomoćnosti tog rješenja branitelj može poduzimati radnje prema članku 67. stavku 1. ZKP-a. Sve to upućuje na opravdanost zakonske odredbe da samo žalba državnog odvjetnika zadržava izvršenje rješenja koje je doneseno protivno mišljenju tužitelja.

380.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 402. stavka 4. ZKP-a.

16.4.) Članak 404. stavak 3.

381. Osporena odredba glasi:

»Članak 404.

(...)

(3) Ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do dvanaest godina, a optuženik koji je uredno pozvan nije pristupio, ili mu se poziv ne može uručiti jer je promijenio adresu, a o tome nije obavijestio sud ili očigledno izbjegava poziv, sud može odlučiti da se rasprava provede u odsutnosti optuženika ako je optuženik bio prethodno upozoren da mu se može suditi u odsutnosti i ako se očitovao o optužnici u prisutnosti branitelja.

(...)«

382.1. Članak 404. stavak 3. ZKP/08 izmijenjen je člankom 89. ZID-a ZKP/09.

Prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom podnesen je nakon stupanja na snagu tih izmjena.

382. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 89 Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku izmijenjena je odredba čl. 404. na način da je iza stavka 2. dodan novi stavak 3. koji glasi: '3) ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do 12 godina, a optuženik koji je uredno pozvan nije pristupio, ili mu se poziv ne može uručiti jer je promijenio adresu, a o tome nije obavijestio sud ili očigledno izbjegava poziv, sud može odlučiti da se rasprava provede u odsutnosti optuženika ako je optuženik bio prethodno upozoren da mu se može suditi u odsutnosti i ako se očitovao o optužnici u prisutnosti branitelja.'

Ovom odredbom uveden je novi oblik 'suđenja u odsutnosti optuženiku' pod formulacijom 'suđenje bez prisutnosti optuženika', i to za kaznena djelo sa zapriječenom kaznom do 12 godina.

Podnositelji smatraju da je ova odredba protivna čl. 29. Ustava RH i čl. 6. ECHR tj. pravu na pravično suđenje. Prema citiranim odredbama Ustava RH i ECHR svatko ima pravo da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu.

Optuženik koji nije pristupio na raspravu a uredno je pozvan, onaj koji nije pristupio jer mu se poziv nije mogao uručiti zbog promjene adrese o kojoj nije obavijestio sud ili očigledno izbjegava poziv, ne može se tretirati kao optuženik koji bi bio nedostupan sudu, i to iz razloga što Zakon o kaznenom postupku ima mehanizme putem kojih može osigurati nazočnost optuženika na raspravi a koji se odnose na dovođenje, istražni zatvor, postupak za izdavanje i objavu tjeralice, pa se prema tome prvo trebaju iscrpiti ti mehanizmi da bi se moglo govoriti o tome je li opravdano ili ne suđenje bez prisutnosti okrivljenika.

Domaći kazneni sudovi prema stavu Europskog suda za ljudska prava mogu suditi optuženim osobama in absentia pod određenim ograničenim okolnostima, no takovo suđenje će biti dopušteno samo tamo gdje nacionalna tijela mogu dokazati kako su posvetila svu potrebnu dužnu pažnju lociranju optužene osobe (predmet Colozza protiv Italije 1995, Krombach protiv Francuske 2001, Sejdović protiv Italije 2006). Podnositelji u ovom dijelu napominju da u cijelosti ostaju kod argumentacije iznesene u odnosu na čl. 531. st. 2. ZKP-a, a posebno ukazuju na nekonzistentnost zakona te razliku između odredbe čl. 442. st. 3. ZKP-a i 531. st. 2. ZKP-a koja se odnosi na skraćeni postupak.

Naime zakonodavac je u odnosu na suđenje bez nazočnosti optuženika u skraćenom postupku za kaznena djela za koja je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do 8 godina, predvidio da se rasprava može održati bez prisutnosti optuženika koji je uredno pozvan ali nije pristupio bez opravdanog razloga, ili je očito da izbjegava poziv, uz uvjet da njegovo prisustvo nije nužno i da je prije toga bio ispitan ili se očitovao o optužbi.

Komparacijom ovih odredbi razvidno je da je za sumarni postupak zakonodavac zahtijeva strože uvjete za suđenje bez prisutnosti okrivljenika nego za redovni postupak u kojem je moguće izreći kaznu zatvora do 12. godina, pa se takvim normiranjem okrivljenici u redovnom postupku dovode u nepovoljniji položaj u odnosu na okrivljenike u skraćenom postupku, čime je narušeno i ustavno načelo jednakosti građana pred zakonom.

Europski sud za ljudska prava u svoji rješidbama zauzeo je stav da optuženik mora osobno biti prisutan raspravi u predmetu koja se protiv njega provodi. Ukoliko se postupak provodi bez optuženika povrijeđeno je nekoliko prava u okviru čl. 6. ECHR. Pravo na pristup sudu mora biti stvarno a ne samo formalno. Suštinski ograničenja ne smiju biti takve naravi da bitno naštete pravu na pristup sudu, a podnositelji drže da je osporavanom odredbom, u situaciji u kojoj je neka osoba optužena za kazneno djelo za koje može biti izrečena i kazna zatvora u trajanju od 12 godina, povrijeđena odredba čl. 6. ECHR kao i odredba čl. 29. Ustava RH.

Načelo akuzatornog postupka zahtijeva u kaznenim postupcima da se i tužitelju i obrani pruži prilika da saznaju i komentiraju primjedbe koje je uložila i dokaze koje je donijela druga stranka – predmet Brandsteter protiv Austrije 1991. g., a što se izjednačuje pravom iz čl. 29. Ustava RH, u smislu da optuženik ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe.

Kada se radi o kaznenim predmetima sud je objasnio kako pravo na suđenje po akuzatornom načelu podrazumijeva da i tužiteljstvo i obrana mora imati priliku za saznanje i komentiranje navoda koje je druga stranka uložila i dokaza koje je predala, te da tijela tužiteljstva trebaju otkriti obrani sve materijalne dokaze koje imaju za i protiv okrivljenika (predmet Rowe i Davis protiv Ujedinjenog Kraljevstva 2000. g).

Provođenjem rasprave bez nazočnosti okrivljenika narušeno je i pravo na javnost rasprave koje je zaštićeno čl. 119. Ustava RH prema kojem su sudske rasprave javne i presude se izriču javno u ime RH. Europski sud za ljudska prava naveo je da prvo na javnu raspravu sadrži nekoliko elemenata. Prvi element je upravo pravo stranke da bude osobno prisutna na sudu, drugi element je pravo stranke na aktivno sudjelovanje u raspravi, treći element je javni karakter sudskih rasprava tj. pravo stranke da javnosti, uključujući i medijima bude dopušteno prisustvovanje na raspravi, dok se četvrti element odnosi na obvezu suda da presudu izriče javno.

Što se tiče prvog elementa ovo pravo znači da bi optuženik osobno trebao sudjelovati na raspravi u svom predmetu, a upravo to pravo mu se derogira osporavanom odredbom čl. 89. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku.«

383. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o članku 404. stavku 3. ZKP-a.

384. Ustavni sud podsjeća da pravo okrivljenika da sudjeluje na raspravi, iako nije izrijekom propisano, proizlazi iz svrhe članka 6. Konvencije i može se ograničiti u određenim slučajevima. Podsjeća i na Preporuku Odbora ministara Vijeća Europe (75)11 koja određuje uvjete pod kojima se može suditi okrivljeniku u odsutnosti. Europski sud načelno ističe da iako je prisutnost okrivljenika na suđenju od velike važnosti, suđenje u odsutnosti samo po sebi nije nespojivo s jamstvima iz članka 6. Konvencije.

Razlika između članka 442. stavka 3. i članka 531. stavka 2. ZKP-a koju navode predlagateljice nije razlika između dviju vrsta suđenja u odsutnosti, nego između suđenja u odsutnosti u redovitom postupku i provođenja ročišta za raspravu bez optužnice u skraćenom postupku.

384.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 404. stavka 3. ZKP-a.

16.5.) Članak 422. stavak 2.

385. Osporena odredba glasi:

»Članak 422.

(...)

(2) Iznimno, dopušteno je dokazivati da sperma, drugi materijalni tragovi ili ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji potječu od druge osobe, a ne od optuženika.«

386. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da članak 422. stavak 2. ZKP-a predstavlja narušavanje prava obrane jer ispitivanje koje je dopušteno ne može biti iznimka s obzirom na članak 29. Ustava. Praksa Europskog suda ustanovila je da države moraju održavati ravnotežu važući interese optuženika naspram interesa svjedoka te da ograničenja prava obrane moraju imati protutežu u postupcima koji će omogućiti obrani da postavlja pitanja svjedocima i ospori njihovo svjedočenje i vjerodostojnost.

387. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o članku 422. stavku 2. ZKP-a.

388. Ustavni sud primjećuje da ZKP u članku 422. predviđa iznimku dokazne zabrane i dopušta dokazivanje da sperma, drugi materijalni tragovi ili ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji potječu od druge osobe, a ne od optuženika. Time se nastoji izbjeći situacija u kojoj bi zabrana ispitivanja žrtve o seksualnom životu mogla dovesti do pogrešnog činjeničnog stanja i ukinuti ustavna prava okrivljenika da ispituje svjedoka optužbe. Sud će u tom smislu dopustiti ispitivanje žrtve o njezinu seksualnom životu ako je to relevantno za dokazivanje obilježja kaznenog djela odnosno dokazivanje da optuženik nije počinio kazneno djelo.

Ustavni sud ističe da se neće dopustiti dokazivanje činjenica iz prijašnjeg seksualnog života žrtve koje nemaju vezu s počinjenim djelom već ih obrana koristi isključivo kao kontrolne činjenice da bi se oborila vjerodostojnost iskaza žrtve. U tom je slučaju većinom riječ o dokazivanju kontrolnih činjenica u odnosu na iskaz žrtve. S obzirom na postojanje pretpostavke nedužnosti okrivljenika i obveze optužbe da dokaže sva obilježja kaznenog djela, važnost kontrolnih činjenica za vjerodostojnost iskaza žrtve kao personalnog dokaza koji može biti manje vjerodostojan od tzv. materijalnih dokaza ne može biti važnija od prava žrtve na privatnost (v. obrazloženje odluke broj: U-I-448/2009 i dr. uz članke 186. do 189. ZKP-a).

Ustavni sud primjećuje da se člankom 422. stavkom 2. ZKP-a rješava kolizija dvaju interesa ili prava. S jedne je strane pravo okrivljenika da ispituje svjedoke optužbe, a s druge je strane pravo žrtve da se neopravdano ne zadire u njezin intimni život. U oba slučaja riječ je o temeljnim ljudskim pravima zaštićenim Ustavom. Sudska praksa morat će odrediti domet dokazne zabrane i sadržaj pojmova spolnog ponašanja i spolnih sklonosti te razviti procesne mehanizme za filtriranje neosnovanih pitanja o spolnom životu, kao i neosnovanih prijedloga za dokazivanje takvih činjenica. Spomenuta pravila tumačenja nove dokazne zabrane morat će biti uspostavljena tako da se ne vrijeđaju ustavna prava okrivljenika na pretpostavku nedužnosti i na obranu (predmet Van Mechelen i drugi protiv Nizozemske, presuda, 23. travnja 1997., zahtjev br. 21363/93).

ZKP omogućuje sudsko tumačenje tih pravila suglasno s ustavnim i konvencijskim odredbama.

388.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 422. stavka 2. ZKP-a.

16.6.) Članak 423. stavak 5.

389. Osporena odredba glasi:

»Članak 423.

(...)

(5) Protiv odluke vijeća o prihvaćanju prijedloga državnog odvjetnika za ispitivanje svjedoka iz članka 294. ovog Zakona koji je prvi put podnesen na raspravi, optuženik može podnijeti posebnu žalbu. O žalbi odlučuje viši sud.«

390. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 423. st. 5. ZKP-a kojom je propisano da protiv odluke vijeća o prihvaćanju prijedloga državnog odvjetnika za ispitivanje svjedoka iz čl. 294. ovog zakona koji je prvi put podnesen na raspravi, optuženik može podnijeti posebnu žabu također je povrijeđeno pravo na pravično suđenje odnosno pravo na ravnopravnost oružja. Ovim člankom državnom odvjetniku dana je mogućnost da a uz uvažavanje odredbe čl. 353. st. 2. ZKP-a, tek u završnoj fazi glavne rasprave po prvi puta predloži ispitivanje svjedoka iz čl. 294. ZKP-a. Istovremeno pak na strani okrivljenika i branitelja u cijelom nizu odredbi ZKP-a propisano je pravo prekluzije na podnošenje bilo kojeg dokaza koja je uvjetovano trenutkom saznanja o postojanju takvog dokaza.

Odredba čl. 423. st. 5. ZKP-a dopušta dakle državnom odvjetniku da koncepciju taktike izvođenja dokaza u dijelu optužbe prilagođava kako bi imao što veći uspjeh u postupku koji je pokrenuo, a istovremeno se odredbama zakona nalaže obrani da sve svoje dokaze i svu svoju taktiku razotkrije praktički po trenutku saznanja.

(...)«

391. Ministarstvo pravosuđa nije dostavilo očitovanje o članku 423. stavku 5. ZKP-a.

392. Ustavni sud ističe da mogućnost predlaganja ispitivanja neke osobe kao zaštićenog svjedoka na glavnoj raspravi koja je priznata državnom odvjetniku nije u nesuglasnosti s Ustavom. Takvo je rješenje nužno u cilju zaštite svjedoka. Okrivljenik nema tu mogućnost na raspravi, ali je ta neravnopravnost »kompenzirana« pravom na posebnu žalbu koju protiv odluke suda ima obrana.

392.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 423. stavka 5. ZKP-a.

16.7.) Članak 440. stavak 1.

393. Osporena odredba glasi:

»Članak 440.

(1) Nakon ispitivanja optuženika prema odredbama članka 434. stavka 1. ovog Zakona, stranke mogu predložiti dokaze, za dopunu dokaznog postupka, ako za postojanje tih dokaza, do ispitivanja optuženika, nisu znale.

(...)«

394. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan u svom prijedlogu spominju članak 440. stavak 1. ZKP-a, ali ne navode ustavnopravno relevantne razloge zbog kojih ga osporavaju i svoj prigovor ne obrazlažu.

Stajališta Ustavnog suda i Ministarstva pravosuđa iznesena su u obrazloženju odluke broj: U-I-448/2009 i dr. u vezi s člankom 421. ZKP-a.

394.1. Polazeći od tih činjenica, Ustavni sud nije posebno razmatrao prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 440. stavka 1. ZKP-a.

17.) Glava XXII. Presuda (članci 448. – 462.)

395. U glavi XXII. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 462. stavka 1. ZKP-a.

17.1.) Članak 462. stavak 1.

396. Osporena odredba glasi:

»Članak 462.

(1) Pogreške u imenima i brojevima te druge očite pogreške ili propusti u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesuglasnosti napisane presude s izvornikom ispravit će, posebnim rješenjem, predsjednik vijeća na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti.

(...)«

397. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan smatraju članak 462. stavak 1. ZKP-a nesuglasnim s člankom 18. i člankom 29. Ustava te s člankom 6. Konvencije. U obrazloženju prigovaraju proširenoj mogućnosti prvostupanjskog suda da naknadnim posebnim rješenjem ispravlja očigledne omaške. Tako mu je dano i ovlaštenje da propuste koji se odnose na samu bit stvari i koji po svom karakteru predstavljaju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ispravlja rješenjem.

U odnosu na povredu članka 18. Ustava predlagateljice navode da se člankom 462. stavkom 1. ZKP-a izbjegava žalba kao efikasno pravno sredstvo u situaciji kad je razvidno da bi drugostupanjski sud presudu morao ukinuti zbog njezine nesuglasnosti s izvornikom.

398. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da se proširenje polja ispravaka o kojima govore predlagatelji odnosi na pogreške u imenima i brojevima, na druge očite pogreške ili propuste u pisanju i računanju te na nedostatke u obliku i nesuglasnosti napisane presude s izvornikom, a ne na sadržaj koji je predmet pobijanja žalbom na temelju članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Nije riječ ni o povredi kaznenog zakona iz članka 469. točke 6. ZKP-a. Ministarstvo pravosuđa smatra da se ne izbjegava pravo na žalbu jer rok za žalbu iz članka 462. stavka 3. ZKP-a teče od dana dostave rješenja o ispravku.

399. Ustavni sud primjećuje da članak 462. stavak 1. ZKP-a uređuje ispravljanje pogrešaka u imenima i brojevima te drugih očitih pogrešaka ili propusta u pisanju i računanju, kao i nedostataka u obliku i nesuglasnosti napisane presude s izvornikom.

399.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 462. stavka 1. ZKP-a.

18.) Glava XXIII. Redoviti pravni lijekovi

(članci 463. – 496.) i glava XXIV., Izvanredni pravni lijekovi (članci 497. – 519.)

400. Glava XXIII. ZKP-a uređuje redovite pravne lijekove (žalbu). Opća pravila za žalbu primjenjuju se i na pravne lijekove u drugim slučajevima predviđenim zakonom, ako nisu predviđena posebna pravila.

401. U glavama XXIII. i XXIV. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) osporeni su članak 475., članak 477., članak 486. (glava XXIII.), članak 498. stavak 5., članak 509. i članak 517. stavak 1. točka 2. (glava XXIV.). Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu njihove suglasnosti s Ustavom.

18.1.) Članci 475., 486. i 498. stavak 5.

402. Osporene odredbe glase:

»Članak 475.

(1) Drugostupanjski sud donosi odluku u sjednici vijeća.

(2) O sjednici vijeća izvijestit će se optuženik i njegov branitelj, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevao da bude izviješten o sjednici. Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i kad nisu to zahtijevale ili da se o sjednici izvijesti i stranka koja to nije zahtijevala, ako bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari.

(3) Ako je optuženik u istražnom zatvoru ili na izdržavanju kazne i ima branitelja, osigurat će se prisutnost optuženika samo ako predsjednik vijeća ili vijeće smatraju da je to svrhovito.

(4) Sjednica vijeća počinje izvješćem suca izvjestitelja o stanju stvari. Stranka koja je prisutna sjednici izložit će u vremenu koje za to odredi predsjednik vijeća najvažnije dijelove žalbe odnosno odgovora na žalbu. Vijeće može od stranaka koje su prisutne na sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u svezi sa žalbenim navodima, a stranke mogu predložiti da se radi dopune izvješća pročitaju pojedini spisi.

(5) Sjednica se može održati i u odsutnosti stranaka koje su o njoj bile uredno izviještene, ako optuženik nije izvijestio sud o promjeni boravišta ili stana, može se održati sjednica vijeća iako on o sjednici nije bio izviješten.

(6) Sa sjednice vijeća javnost se može isključiti samo uz uvjete propisane ovim Zakonom (članak 388. do 390.).

(7) Zapisnik o sjednici vijeća priključuje se spisima prvostupanjskog i drugostupanjskog suda.

(8) Rješenja iz članka 472. stavka 2. ovog Zakona mogu se donijeti i bez obavijesti strankama o sjednici vijeća.«

»Članak 486.

(1) Drugostupanjski sud će, prihvaćajući žalbu ili po službenoj dužnosti, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu ako utvrdi da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povreda iz članka 468. stavka 1. točka 5., 9. i 10. ovog Zakona.

(2) Ako su se zbog preinačenja prvostupanjske presude stekli uvjeti da se odredi, odnosno ukine istražni zatvor, drugostupanjski sud će o tome donijeti posebno rješenje, protiv kojeg nije dopuštena žalba, osim ako drukčije nije propisano ovim Zakonom.«

»Članak 498.

(...)

(5) Novu presudu donosi sud u sjednici vijeća na prijedlog državnog odvjetnika, ako je postupak vođen na njegov zahtjev ili na zahtjev osuđenika, a nakon ispitivanja protivne stranke.

(...)«

403. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Prema čl. 475. st. 1. ZKP-a drugostupanjski sud odluku donosi u sjednici vijeća. Prema stavku 2 istog članka o sjednici vijeća izvijestit će se optuženik i njegov branitelj, oštećenik kao tužitelj ili privatni tužitelj koji je u roku predviđenom za žalbu ili u odgovoru na žalbu zahtijevao da bude izviješten o sjednici.

Predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijeste stranke i kada nisu to zahtijevale ili da se o sjednici izvijesti i stranka koja to nije zahtijevala ako bi njihova prisutnost bila korisna za razjašnjenje stvari. Ako je optuženik u istražnom zatvoru ili na izdržavanju kazne i ima branitelja osigurati će se prisutnost optuženika samo ako predsjednik vijeća ili vijeće smatraju da je to svrhovito.

Kao što je iz citiranih normi vidljivo, drugostupanjski sud – vijeće nema zakonsku obvezu obveznog obavještavanja optuženika i branitelja o održavanju sjednice vijeća, dok istovremeno za drugu stranku u postupku – državnog odvjetnika prema čl. 474. st. 2. ZKP-a postoji obveza obaveznog izvještavanja o sjednici vijeća.

Odredbe čl. 475. ZKP-a u suprotnosti su sa odredbama čl. 29. Ustava RH te čl. 6. ECHR u odnosu na pravo na pravično suđenje. Pravo na pravično suđenje u sebi uključuje i pravo na javnu raspravu a sjednice drugostupanjskog suda nisu prema odredba ZKP-a javne sjednice.

Svrha javnosti vođenja sudskih postupaka, a rješavanje o žalbi ulazi u sudski postupak, jest zaštita pojedinaca od tajnog djelovanja pravosuđa. Javnim vođenjem postupaka ne štiti se samo interes stranke već i cjelokupna javnost te se osigurava povjerenje u pravosuđe. Iz toga proizlazi da postupak kojem mogu prisustvovati samo stranke i njihovi zastupnici ne zadovoljava zahtjeve iz čl. 6. ECHR.

Odredbom čl. 486 ZKP-a predviđeno je da drugostupanjski sud u povodu izjavljene žalbe ali i po službenoj dužnosti može preinačiti prvostupanjsku presudu a odluke drugostupanjskog suda mogu se odnositi i na određivanje te ukidanje istražnog zatvora. Obzirom na ove zakonske ovlasti drugostupanjskog suda, posebice kad govorimo o mogućnosti preinačenja odluke o kazni nužno je da na sjednicama drugostupanjskog suda bude osigurana obvezna prisutnost okrivljenika i branitelja jer to zahtijeva načelo prava na pristup sudu (predmet Europskog suda za ljudska prava protiv Austrije 1993.).

Identične ustavne povrede podnositelji vide i u odnosu na odredbu čl. 498 st5. ZKP-a, a vezano na javnost sjednice vijeća i obvezu prisustvovanja okrivljenika istoj.«

404. Ministarstvo pravosuđa navodi da drugostupanjski sud ima obvezu izvijestiti o sjednici vijeća optuženika i branitelja jer je takva obveza propisana u članku 475. stavku 1. ZKP-a (prva rečenica), a obveza je suda i proširena tako da o sjednici vijeća može izvijestiti stranke i kad to one nisu zahtijevale.

Ministarstvo pravosuđa naglašava kako nema nikakve dvojbe da pravo na javno suđenje obuhvaća prava na javnu i usmenu raspravu te na javno objavljivanje presude. Europski sud pod pravom na javnu raspravu razumije i usmenost (predmet Fischer protiv Austrije, presuda, 26. travnja 1995., zahtjev br. 16922/90; predmet Dondarini protiv San Marina, presuda, 6. srpnja 2004., zahtjev br. 50545/99). Javna rasprava temeljna je značajka prava na pošteno suđenje (predmet Axen protiv Njemačke, presuda, 8. prosinca 1983., zahtjev br. 8273/78). Javni karakter postupanja pred pravosudnim tijelima štiti stranke od tajne primjene prava, bez nadzora javnosti. To je način rada kojim se održava povjerenje u sudove i polazno uključuje pravo suđenja u prisutnosti stranaka (predmet Ekbatani protiv Švedske, presuda, 26. svibnja 1988., zahtjev br. 10563/83). Priznavanjem zahtjeva da primjena prava mora biti vidljiva, javnost je dobila ulogu pridonošenja postizanju cilja pravičnog postupka. Javnost uključuje užu stranačku javnost i širu javnost. Mora im se omogućiti nazočnost raspravama (predmet Riepan protiv Austrije, 14. studenoga 2000., presuda, zahtjev br. 35115/97).

Ministarstvo pravosuđa također primjećuje da prema praksi Europskog suda rasprava u žalbenom postupku nije nužna (predmet Ekbatani protiv Švedske, presuda, 26. svibnja 1988., zahtjev br. 10563/83). Ako je riječ o vrhovnom ili kasacijskom sudu određene države stranke smatrat će se da je udovoljeno zahtjevu javne objave ako presuda bude položena u pisarnicu i tako učinjena dostupnom svima (predmet Pretto i dr. protiv Italije, presuda, 8. prosinca 1983., zahtjev br. 7984/77).

405. Ustavni sud primjećuje da iz članka 475. stavka 6. ZKP-a proizlazi da su sjednice vijeća drugostupanjskog suda javne. Također, iz članka 475. stavka 2. ZKP-a proizlazi obveza suda da obavijesti optuženika i branitelja o održavanju sjednice vijeća uvijek kad to zahtijevaju u žalbi ili u odgovoru na žalbu. Prisutnost sjednici vijeća, dakle, ovisi o volji stranaka. Osim toga, predsjednik vijeća ili vijeće može odlučiti da se o sjednici vijeća izvijesti stranka i ako to nije zahtijevala, ako bi to bilo korisno za razjašnjenje stvari.

405.1. Ustavni sud podsjeća da pod određenim uvjetima okrivljenik ili branitelj mogu biti odsutni i s rasprave tijekom prvostupanjskog postupka. S obzirom da je raspravu u prvostupanjskom postupku moguće održati i bez okrivljenika odnosno branitelja, nije utemeljen zahtjev predlagateljica da se osigura njihova obvezna prisutnost na sjednici vijeća u povodu žalbe.

405.2. U pogledu žalbenog postupka Europski sud navodi da se izostanak javne rasprave u žalbenom stadiju postupka može opravdati posebnom prirodom takvog postupka ako je javna rasprava već održana pred sudom prvog stupnja. Naime, članak 6. stavak 1. Konvencije ne traži u istom opsegu jamstva na prvostupanjskom suđenju i u žalbenom postupku. U predmetu Belziuk protiv Poljske (presuda, 25. ožujka 1998., zahtjev br. 23103/93) Europski je sud naveo da članak 6. Konvencije ne jamči uvijek pravo na javno suđenje u žalbenom postupku ili pravo prisutnosti optuženika, pa ni onda kad žalbeni sud ima punu jurisdikciju da ispita predmet činjenično i pravno (predmet Pobornikoff protiv Austrije, presuda, 3. listopada 2000., zahtjev br. 28501/95).

Uzimajući u obzir da ZKP strankama daje pravo prisustvovanja sjednici drugostupanjskog vijeća te da propisuje javnost sjednice vijeća, prigovori predlagateljica u vezi sa zahtjevom za javnošću žalbenog postupka nisu osnovani.

405.3. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 475., članka 486. i članka 498. stavka 5. ZKP-a.

18.2.) Članak 477.

406. Člankom 41. ZID-a ZKP/11 brisan je članak 477. ZKP/08.

407. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan podnijele su prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 477. ZKP/08 prije stupanja na snagu ZID-a ZKP/11.

S obzirom da je člankom 41. ZID-a ZKP/11 osporeni članak 477. ZKP-a brisan, navode predlagateljica o nesuglasnosti s Ustavom tog članka Ustavni sud nije razmatrao.

18.3.) Članak 509.

408. Osporeni članak glasi:

»Članak 509.

(1) Protiv pravomoćnih sudskih odluka Glavni državni odvjetnik može podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti ako je povrijeđen zakon.

(2) Glavni državni odvjetnik će podignuti zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv sudske odluke donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti ne može se podignuti protiv odluke s kojom je odlučeno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti.«

409. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 509. ZKP-a reguliran je izvanredni pravni lijek – zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ovaj pravni lijek ekskluzivno je namijenjen glavnom državnom odvjetniku a isti ga podiže protiv sudske odluke donesene u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih ustavom međunarodnim pravom ili zakonom.

U sistemu akuzatornog postupka – jednakosti stranaka u postupku (čl. 29. Ustava RH i čl. 6. ECHR) nedopustivo je da se drugoj strani u postupku (okrivljenik – branitelj), ne omogućava podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka pred Vrhovnim sudom RH. Podnositelji se pozivaju na sve što su u ustavnoj tužbi navodili u odnosu na ravnopravnost stranaka u postupku, a odnosi se na pravnu praksu Europskog suda za ljudska prava.«

410. Ministarstvo pravosuđa podsjeća da zahtjev za zaštitu zakonitosti državni odvjetnik podnosi kao tijelo državne vlasti koje brine o pravilnosti primjene zakona (članak 84. ZODO-a), a ne kao stranka u postupku. Odluka o zahtjevu za zaštitu zakonitosti koji je podignut na štetu okrivljenika, a sud ustanovi da je osnovan na temelju članka 513. stavka 2. ZKP-a, za njega ima samo deklaratorno značenje jer sud utvrđuje da postoji povreda zakona, ali ne dira u pravomoćnu odluku.

411. Ustavni sud ističe da jednakost oružja kao jedan od elemenata načela poštenog postupka znači pravo stranke da u postupku načelno poduzima sve radnje koje može poduzeti njezin protivnik. Međutim, pri tome nije nužno da zakonodavac strankama unaprijed jamči potpunu ili apsolutnu jednakost oružja već samo ujednačene mogućnosti utjecaja na odvijanje i rezultate kaznenog postupka.

Glavni državni odvjetnik u postupku u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti nastupa kao tijelo državne vlasti koje brine o zaštiti zakonitosti i u slučajevima kad je došlo do povrede zakona u korist osuđenika i u slučajevima kad je zakon povrijeđen na štetu osuđenika. Nadalje, glavni državni odvjetnik može podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti i u korist osuđenika. Konačno, u slučaju kad se utvrdi osnovanost njegova zahtjeva podnesenog na štetu osuđenika, sud će utvrditi da postoji povreda zakona, ali neće dirati u pravomoćnu odluku.

Iako osuđenik nema pravo na podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pa se osuđenik i državni odvjetnik ne mogu koristiti istim pravnim lijekovima za pobijanje pravomoćne presude, jednakost oružja u postupku uspostavlja se davanjem osuđeniku prava na podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u povodu kojeg može isticati povrede zakona u slučajevima predviđenim zakonom. Tako mu se daje jednaka mogućnost da nakon pravomoćno okončanog postupka ističe mnoge povrede zakona te utječe na promjenu pravomoćne sudske odluke.

411.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 509. ZKP-a.

18.4.) Članak 517. stavak 1. točka 2.

412. Osporena odredba glasi:

»Članak 517.

(1) Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti zbog:

(...)

2) povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 1., 5., 9. i 10., ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti (članak 32. stavak 1.), ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na raspravi upotrebljava svoj jezik (članak 8.),

(...)«

413. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba protivna je čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR. Naime iz odredbe čl. 517 st. 1 toč. 2 ZKP-a razvidno je da nije u okviru povreda odredaba kaznenog postupka kao razlog za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude naveden čl. 368 st. 2 ZKP-a tj. nezakoniti dokazi.

Kako je prema čl. 29 Ustava RH u sudskim postupcima zabranjena uporaba dokaza pribavljenih na nezakonit način, to je po stavu podnositelja, odredba čl. 517st. 1 toč. 2 protuustavna.«

414. Ministarstvo pravosuđa navodi da se izvanredni pravni lijek iz članka 517. ZKP-a može podnijeti zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu. Osporeni članak odnosi se na sve povrede odredaba kaznenog postupka s tim učinkom, pa tako i na povredu koju navode predlagateljice.

415. Ustavni sud prihvaća stajalište Ministarstva pravosuđa. Podsjeća i da je u slučaju najtežih oblika nezakonitih dokaza ZKP propisao mogućnost obnove kaznenog postupka na temelju članka 501. stavka 1. točaka 1. i 2..

415.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a.

19.) Glava XXV. Skraćeni postupak (članci 520. – 539.)

416. U glavi XXV. ZKP-a (v. odluku broj: U-I-448/2009 i dr.) Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 521., članka 526. stavaka 2. i 4., članka 531. stavka 1., članka 533. stavka 3., članka 534. stavka 1., članka 535. stavaka 2. i 3. i članka 539. ZKP-a.

19.1.) Članak 521.

417. Osporeni članak glasi:

»Članak 521.

(1) Osim kad mu je to dopušteno prema posebnom zakonu, državni odvjetnik može rješenjem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona iako postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje je predviđena novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina ako je:

1) s obzirom na okolnosti vjerojatno da će se u kaznenom postupku protiv okrivljenika primijeniti članak 58. Kaznenog zakona,

2) protiv okrivljenika u tijeku izvršenje kazne ili sigurnosne mjere, a pokretanje kaznenog postupka za drugo kazneno djelo nema svrhe s obzirom na težinu, narav djela i pobude iz kojih je ono počinjeno, te na rezultate koje je kaznenopravna sankcija ostvarila na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela,

3) okrivljenik izručen ili predan stranoj državi ili međunarodnom kaznenom sudu radi provođenja postupka za drugo kazneno djelo,

4) okrivljenik prijavljen za više kaznenih djela kojima je ostvario bića dvaju ili više kaznenih djela, ali je svrhovito da se počinitelj osudi samo za jedno, jer pokretanje kaznenog postupka za druga kaznena djela ne bi imalo bitnog utjecaja na izricanje kazne ili drugih sankcija počinitelju.

(2) Rješenje iz stavka 1. ovog članka državni odvjetnik će osim okrivljeniku, dostaviti oštećeniku i podnositelju kaznene prijave, uz pouku oštećeniku da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici. Protiv rješenja državnog odvjetnika žalba nije dopuštena.«

418. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da članak 521. stavak 2. ZKP-a nije u suglasnosti s člankom 18. stavkom 1. Ustava kojim se jamči žalba protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Člankom 18. stavkom 2. Ustava moguće je samo iznimno isključiti pravo na žalbu u slučajevima određenim zakonom, ako je osigurana druga pravna zaštita. Navode da u slučaju kad državni odvjetnik odbacuje kaznenu prijavu iz članka 521. stavka 1. točaka 1.-4. ZKP-a, oštećeniku i podnositelju kaznene prijave nije osigurana druga pravna zaštita jer kazneni progon ni na koji način ne mogu nastaviti ni samostalno započeti nakon što je državni odvjetnik donio rješenje o odbačaju odnosno obustavi. To proizlazi iz članka 55. stavka 1. ZKP-a u kojem je izrijekom predviđeno da u slučajevima iz članka 521. i članka 522. ZKP-a ne postoji obveza izvještavanja oštećenika i njegovog upućivanja da može sam preuzeti kazneni progon. Predlagateljice naglašavaju da je istovjetno u citiranom članku reguliran pravni položaj oštećenika u slučaju kad sud donese rješenje o obustavi kaznenog postupka zbog odustanka državnog odvjetnika. Budući da oštećeniku ni na koji način nije osigurana druga vrsta pravne zaštite, predlagateljice smatraju da je zakonskim rješenjem kojim je oštećeniku uskraćeno pravo na žalbu povrijeđen članak 18. Ustava jer nije propisana druga mogućnost kontrole rješenja državnog odvjetnika. Osporeno zakonsko rješenje također ocjenjuju nesuglasnim s člankom 26. Ustava kojim se svim državljanima Republike Hrvatske i strancima jamči jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te s člankom 14. stavkom 2. Ustava koji jamči da su svi pred zakonom jednaki.

Navode da je člankom 55. ZKP-a propisano pravo oštećenika kao tužitelja da preuzme progon od državnog odvjetnika kad ovaj odbaci kaznenu prijavu odnosno obustavi kazneni progon. Tim zakonskim rješenjem uveden je dualitet pravnih položaja oštećenika kao tužitelja, budući da je određenoj kategoriji oštećenika kao tužitelja uskraćeno pravo preuzimanja kaznenog progona te pravo žalbe na rješenje državnog odvjetnika o odbačaju ili obustavi kaznenog postupka.

419. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da na temelju članka 521. ZKP-a državni odvjetnik odlučuje o kaznenom progonu prema načelu oportuniteta zadržavajući pravo i dužnost provedbe kaznenog progona. O kaznenoj prijavi na temelju tog članka državni odvjetnik odlučuje tako da je odbacuje ili odustaje od kaznenog progona. Državni odvjetnik može tako postupiti ako su ostvarene zakonom propisane pretpostavke iz članka 521. stavka 1. točaka 1.-4. ZKP-a. Za razliku od slučaja koji uređuje članak 522. ZKP-a, za odluku iz članka 521. ZKP-a ne zahtijeva se prethodno pribavljena suglasnost žrtve ili oštećenika. Za kaznena djela riješena rješenjem o odbačaju na temelju članka 521. stavka 1. ZKP-a oštećenik kao tužitelj ne može preuzeti kazneni progon. Navodi da preuzimanje kaznenog progona od oštećenika nije Ustavom zajamčeno pravo. Riječ je o zakonskom pravo koje ustanovljuje ZKP.

420. Ustavni sud primjećuje da članak 521. stavak 1. ZKP-a uređuje postupanje državnog odvjetnika po načelu svrsishodnosti u taksativno nabrojanim slučajevima. Taj članak točno i precizno određuje okvir diskrecijske ocjene o kaznenom progonu.

Zakonodavac je slobodan taksativno odrediti granice u kojima oštećenik može preuzeti kazneni progon od državnog odvjetnika kao supsidijarni tužitelj. Stoga je u članku 55. stavku 1. ZKP-a izrijekom predvidio slučajeve iz članka 521. i članka 522. ZKP-a kao izuzetke od obveze državnog odvjetnika da u roku od osam dana izvijesti oštećenika da nema osnove za progon za kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti te ga uputi da može sam preuzeti progon. Dužnost državnog odvjetnika predviđena člankom 521. stavkom 2. ZKP-a, da rješenje iz stavka 1. tog članka dostavi podnositelju kaznene prijave i oštećeniku uz pouku oštećeniku da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici, znači osiguranje druge pravne zaštite.

Ustavni sud podsjeća da je moguće na temelju članka 18. stavka 2. Ustava isključiti pravo na žalbu protiv rješenja državnog odvjetnika o odbacivanju kaznene prijave ili obustavi postupka, a da navedeno isključenje ne stvara razliku u pravnom položaju oštećenika koji preuzima kazneni progon.

420.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 521. stavka 1. ZKP-a.

19.2.) Članak 526. stavci 2. i 4.

421. Osporene odredbe glase:

»Članak 526.

(…)

(2) Ako se optužnica odnosi na kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do osam godina, optužno vijeće ispituje optužnicu u sjednici vijeća bez sudjelovanja stranaka. Ako ocijeni optužnicu osnovanom, donijet će rješenje kojim potvrđuje optužnicu i sastaviti raspravni spis.

(…)

(4) Sudac određuje raspravu najkasnije u roku od mjesec dana, a ako je određen istražni zatvor, u roku od petnaest dana.«

422. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Člankom 526 st. 2 ZKP-a propisano je da ako se optužnica odnosi na kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 8 godina, optužno vijeće ispituje optužnicu u sjednici vijeća bez sudjelovanja stranaka.

Citiranom odredbom zakona povrijeđeno je pravo stranaka na pristup sudu koje je zajamčeno čl. 6 ECHR. Ovo je jedno od prava koje ne proizlazi izravno iz teksta čl. 6 st. 1 ECHR već je nastalo tumačenjem samog suda.

Ono podrazumijeva da se pojedinac mora moći obratiti sudu za rješavanje određenog pitanja te da za njega u tom smislu ne smije postojati nikakve pravne ni praktične prepreke. Obzirom da optužno vijeće ima ingerencije koje se odnose na potvrđivanje optužnice ali i na ingerencije iz čl. 355 ZKP-a prema kojem vijeće rješenjem može obustaviti postupak u odnosu na sve ili pojedine točke optužnice, a radi se o pravnoj situaciji u kojoj istrage u velikoj većini predmeta neće biti provođene, tada se bez mogućnosti da stranke sudjeluju na sjednici optužnog vijeća strankama prekludira pravo na pristup sudu u sklopu kojeg prava bi mogle ukazati vijeću i na one razloge zbog kojih vijeće u smislu čl. 355 ZKP-a rješenjem može obustaviti postupak.

Odredbom čl. 526 st. 4 ZKP-a predviđeno je da sudac određuje raspravu najkasnije u roku od mjesec dana, a ako je određen istražni zatvor u roku od 15 dana. Prema članku 5 Ustava RH u RH zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom. Prema članku 3 Ustava RH vladavina prava propisana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj je za tumačenje Ustava. Zakoni moraju biti jasni transparentni i razumljivi svakoj prosječnoj osobi. Člankom 29 st. 1 Ustava RH svakome se jamči pravo na suđenje u razumnom roku.

Gramatičkim tumačenje citirane odredbe čl. 526 st. 4 ZKP-a dolazi se do toga da je obveza suca da odredi ali ne i održi raspravu u roku od mjesec dana, odnosno u roku od 15 dana ako je određen istražni zatvor, ali nije navedeno od kog trenutka počinje teći taj rok. Moguće je stoga da rasprava bude određena u roku koji je naveden u čl. 526 st. 4 ZKP-a, s time što će se ona stvarno održati izvan tog roka. Rasprava bi trebala biti ne određena već stvarno i održana u rokovima kako je to navedeno u čl. 526 st. 4 ZKP-a, jer bi se jedino na taj način osiguralo suđenje u razumnom roku.«

423. Ministarstvo pravosuđa ne smatra osnovanim tvrdnje predlagateljica. Čanak 526. ZKP-a uređuje dio skraćenog kaznenog postupka u kojem je ispitivanje optužnice uređeno drugačije nego u redovnom postupku. Takvo uređenje nije u nesuglasnosti ni s Ustavom ni s Konvencijom.

424. Ustavni sud primjećuje da ZKP propisuje pojednostavljen i diferenciran postupak ispitivanja optužnice u skraćenom postupku. Optužnica se dostavlja predsjedniku vijeća ili sucu pojedincu, a ne sucu istrage kao u redovitom postupku. Sudac ili predsjednik vijeća ispituje formalnu ispravnost optužnice, a zatim ili odbacuje optužnicu ili je vraća tužitelju na ispravak odnosno optužnicu upućuje optužnom vijeću ako zaključi da nema nedostataka. U daljnjem tijeku ispitivanja optužnice propisana su dva postupka. Ako je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora do osam godina, optužno vijeće ispituje optužnicu na sjednici vijeća bez sudjelovanja stranaka. Ako je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora iznad osam godina postupak ispitivanja optužnice jednak je odgovarajućim pravilima redovitog postupka. Ta se razlika opravdava različitom težinom kaznenih djela i dostatnošću pojednostavljene sudske kontrole optužnice za lakša kaznena djela.

Ustavni sud primjećuje da se okrivljeniku na temelju članka 346. ZKP-a daje pravo da podnese pisani odgovor na optužnicu u roku od osam dana od primitka optužnice čime je osigurana kontradiktornost postupka, a okrivljeniku je zajamčen pristup sudu. Članak 6. Konvencije ne daje strankama pravo na prisutnost sjednici vijeća koje odlučuje o osnovanosti optužnice.

424.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 526. stavaka 2. i. 4. ZKP-a.

19.3.) Članak 531. stavak 1.

425. Osporena odredba glasi:

»Članak 531.

(1) Rasprava se može održati bez prisutnosti stranaka u slučaju iz članka 404. ovog Zakona.

(...)«

426. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 531 st. 1 ZKP-a predviđeno je da se rasprava može održati bez prisutnosti stranaka u slučaju iz čl. 404 ovog zakona. Tumačenjem ove odredbe proizašlo bi da se rasprava može održati i bez prisustva državnog odvjetnika, okrivljenika i branitelja, budući da obrana nije obavezna.

Ova odredba je u kontradiktornosti da odredbom čl. 534 st. 1 ZKP-a u kojoj je predviđeno da će se rasprava odgoditi ako ne dođe državni odvjetnik koji je uredno pozvan. Činjenicom kontradiktornosti ovih odredbi povrijeđeno je ustavno načelo vladavine prava. Prema članku 5 Ustava RH u RH zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom. Prema članku 3 Ustava RH vladavina prava propisana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava. Zakoni moraju biti jasni transparentni i razumljivi svakoj prosječnoj osobi, a u ovom dijelu je zakon unutar sebe kontradiktoran.

Također odredba čl. 531 st. 1 ZKP-a u suprotnosti je sa odredbom čl. 404 st. 2 ZKP-a, te je time po mišljenju podnositelja ostvarena i povreda načela jednakosti svih pred zakonom iz čl. 14. Ustava RH. Naime skraćeni postupak provodi se za kaznena djela za koja je zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do 8 godina, te je odredbom čl. 531 ZKP-a predviđeno da optuženik u takvom postupku ne mora imati branitelja. Istovremeno pak odredbom čl. 404 st. 3 ZKP-a u situaciji kada se optuženik sam stavio u položaj ili stanje uslijed kojeg nije mogao sudjelovati na raspravi, takav optuženik mora imati branitelja koji može u korist optuženika davati izjave i primati priopćenja o svim pitanjima koja se odnose na vođenje postupka i odlučivanje o glavnoj stvari.

Podnositelji smatraju da visina zapriječene kazne ne može biti kriterij po kojem se jednoj kategoriji optuženih osoba onemogućava pravo na obranu, pa makar i u vidu branitelja po službenoj dužnosti.«

427. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju navodi da su tvrdnje predlagateljica neosnovane. Članak 531. ZKP-a nije nesuglasan ni s člankom 29. Ustava ni s člankom 404. stavkom 2. ZKP-a što bi dovelo do povrede članka 14. Ustava. Rasprava se može održati bez prisutnosti stranaka u slučaju iz članka 404. ZKP-a. Rasprava se u skraćenom postupku može održati uvijek pod uvjetima u kojima je to moguće u redovitom postupku.

428. Ustavni sud prihvaća stajališta Ministarstva pravosuđa. Primjećuje da se predlagateljice pozivaju i na međusobnu neusklađenost zakonskih odredaba, ali i da ne navode ustavnopravne razloge koji bi opravdali ocjenu njihove nesuglasnosti s Ustavom.

428.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 531. stavka 1. ZKP-a.

19.4.) Članak 533. stavak 3.

429. Osporena odredba glasi:

»Članak 533.

(...)

(3) Zapisnik može voditi sudski savjetnik ili sudački vježbenik. Ako zapisnik vodi sudski savjetnik ili sudački vježbenik, postupit će se prema članku 82. stavka 3. ovog Zakona.

(...)«

430. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositelji smatraju da je ova odredba u cijelosti nerazumljiva. Prema članku 5 Ustava RH u RH zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom. Prema članku 3 Ustava RH vladavina prava propisana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava. Zakoni moraju biti jasni transparentni i razumljivi svakoj prosječnoj osobi.

Iz citirane odredbe nije jasno koju ulogu u sumarnom postupku ima sudski savjetnik ili sudački vježbenik – da li on mijenja zapisničara ili mijenja suca koji bi trebao provoditi raspravu u predmetu. Ukoliko se ta odredba odnosi na to da sudski vježbenik ili savjetnik mijenja suca u raspravi u smislu toga da on govori glasno zapisničaru što će unijeti u zapisnik, tada se radi o povredi prava na pravično suđenje iz čl. 29 Ustava RH i čl. 6 ECHR, jer sudski savjetnik ili sudački vježbenik nije zakonom ustanovljeni sud.«

431. Ministarstvo pravosuđa navodi da je članak 533. stavak 3. ZKP-a jasan u izričajima. Člankom 82. stavkom 3. ZKP-a određeno je da u slučaju kad zapisnik vodi sudski savjetnik ili vježbenik nema glasnog diktata. Osporena odredbu nije nesuglasna s Ustavom.

432. Ustavni sud primjećuje da članak 533. stavak 3. ZKP-a ne ostavlja dvojbe o iznimkama od pravila da zapisnik piše zapisničar po glasnom diktatu osobe koja poduzima radnju. Zbog ekonomičnosti skraćenog postupka zakonodavac je propisao mogućnost da tijekom rasprave koju provodi sudac pojedinac zapisnik sastavlja i zapisuje sudski savjetnik ili sudački vježbenik koji raspolaže dostatnim pravnim znanjem potrebnim za procjenu koje činjenice treba registrirati i na kakav način to treba činiti. U tom je slučaju sudski savjetnik ili sudački vježbenik istovremeno i sastavljač zapisnika kao isprave i pisar.

Sudski savjetnik ili vježbenik ne zamjenjuje suca u njegovoj procesnoj ulozi suđenja. Ustavni sud ocjenjuje da nije riječ o nesuglasnosti članka 533. stavka 3. ZKP-a s pravom na pošteno suđenje iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

432.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 533. stavka 3. ZKP-a.

19.5.) Članak 534. stavak 1.

433. Osporena odredba glasi:

»Članak 534.

(1) Rasprava će se odgoditi ako ne dođe državni odvjetnik koji je uredno pozvan. U tom slučaju sud će postupiti prema članku 401. stavku 1. ovog Zakona.

(...)«

434. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da je članak 531. stavak 1. ZKP-a u kontradiktornosti s člankom 534. stavkom 1. ZKP-a kojim je predviđeno da će se rasprava odgoditi ako ne dođe državni odvjetnik koji je uredno pozvan. Stoga smatraju da je s kontradiktornošću ovih odredaba povrijeđeno ustavno načelo vladavine prava iz članka 3. Ustava i načelo suglasnosti zakona s Ustavom propisano člankom 5. Ustava.

435. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je osporena odredba u nesuglasnosti s člankom 531. stavkom 1. ZKP-a i u nesuglasnosti s člankom 29. Ustava.

436. Ustavni sud opetovano ponavlja da načelo jednakosti oružja ne znači apsolutnu jednakost stranaka u postupku (državnog odvjetnika i okrivljenika). Temeljno značenje načela procesne ravnopravnosti ili jednakosti oružja podrobno je objasnio u prijašnjim točkama obrazloženja ovog rješenja.

436.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 534. stavka 1. ZKP-a.

19.6.) Članak 535. stavci 2. i 3.

437. Osporene odredbe glase:

»Članak 535.

(...)

(2) Optuženik će se ispitati na početku dokaznog postupka neovisno od toga kakav je stav zauzeo prema optužbi.

(3) Ako se postupak vodi pred sucem pojedincem, optuženiku, svjedoku i vještaku pitanja prvi postavlja sudac. Nakon toga pitanja postavljaju stranke i to tako da optuženika najprije ispituje branitelj ako ga ima, a svjedoke i vještake ona stranka koja ih je predložila.

(...)«

438. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Podnositelji smatraju da je odredbama navedenim u čl. 535 st. 2 i 3 ZKP-a povrijeđeno načelo jednakosti građana pred zakonom iz čl. 14 Ustava RH. Stavkom 2. čl. 535 ZKP-a predviđeno je da će se optuženik ispitati na početku dokaznog postupka neovisno od toga kakav je stav zauzeo prema optužbi. Stavkom 3 citirane odredbe navedeno je da optuženiku, svjedoku i vještaku pitanja prvi postavlja sudac odnosno predsjednik vijeća, a da nakon toga pitanja postavljaju stranke i to tako da optuženika najprije ispituje branitelj ako ga ima, a svjedoke i vještake ona stranka koja ih je predložila.

Iznošenje obrane optuženika i odlučivanje o trenutku kada će optuženik tu obranu iznositi predstavlja ne samo pitanje taktike obrane već i pitanje prava na učinkovitu obranu a u sklopu općeg prava optuženika da bude upoznat sa svim dokazima koji ga terete.

U sumarnom postupku moguće je izreći kaznu zatvora do 8 godina, te je upravo visina te kazne argument zbog kojeg se optuženiku mora omogućiti da svoju obranu iznese u onom trenutku u kojem on smatra da je to za njega najpovoljnije. Takovo pravo dano je optuženicima u redovnom postupku, i sa aspekta zaštite minimalnih prava obrane kao procesnih garancija koje optuženici imaju, ne postoji razlog zbog kojeg bi se optuženici u sumarnom postupku stavljali u nepovoljniji – različiti procesni položaj od onih iz redovnog postupka.

Jednakost stranaka u postupku prema intenciji ZKP-a rezervirana je za fazu glavne rasprave pa se stoga mora, zbog načela jednakosti oružja i načela ravnopravnosti stranaka u postupku, i optuženicima iz sumarnog postupka omogućiti odabir trenutka iznošenja obrane. Ispitivanje optuženika, svjedoka i vještaka koje bi bilo provedeno na način da u sumarnom postupku iste prvi ispituje sudac odnosno predsjednik vijeća, također narušava prava koja iz kontradiktornosti raspravne faze postupka pripadaju strankama, a što je sve normirano vezano uz redoviti postupak u članku 420 ZKP-a.«

439. Ministarstvo pravosuđa navodi da je skraćeni postupak uređen drugačije od redovitog upravo s obzirom na vrijeme ispitivanja optuženika. Članak 535. stavci 2. i 3. ZKP-a nisu nesuglasni s člankom 14. Ustava.

440. Ustavni sud primjećuje da prvo sudac pojedinac ispituje optuženika, svjedoka i vještaka. To je izraz inkvizitornog elementa rasprave u skraćenom postupku. Cilj mu je ostvariti brzinu i pojednostaviti postupak. Time nisu ukinuti elementi kontradiktornosti postupka. Ispitivanje nastavljaju stranke. Na temelju članka 520. ZKP-a supsidijarno se primjenjuju odredbe o redovitom postupku.

Iskazivanje na početku dokaznog postupka ne dovodi optuženika u nepovoljniji položaj u odnosu prema tužitelju. Članak 535. stavci 2. i 3. ZKP-a ne narušavaju načelo kontradiktornosti jer obje stranke imaju pravo ispitati optuženika, svjedoka i vještaka na raspravi. Koncepciju skraćenog postupka treba sagledavati u cjelini.

440.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 535. stavaka 2. i 3. ZKP-a.

19.7.) Članak 539.

441. Osporeni članak glasi:

»Članak 539.

Kad drugostupanjski sud rješava o žalbi protiv presude prvostupanjskog suda donesene u skraćenom postupku, obje stranke obavijestit će se o sjednici vijeća drugostupanjskog suda ako je u prvostupanjskoj presudi izrečena kazna zatvora i ako su stranke zahtijevale da budu obaviještene o sjednici, ili ako predsjednik vijeća ili vijeće drugostupanjskog suda smatraju da bi prisutnost stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari.«

442. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba protivna je čl. 29 Ustava RH u kojem je razrađeno pravo na pravično suđenje, kao i odredbi čl. 6 ECHR. Ovdje se radi o povredi prava na pristup sudu. Obzirom na ovlasti koje drugostupanjski sud ima u odnosu na rješavanje o žalbi protiv presude prvostupanjskog suda donesene u skraćenom postupku, nužno je osigurati u svim slučajevima nazočnost stranaka na sjednicama drugostupanjskog suda jer se jedino tako može osigurati da se pojedinac mora moći obratiti sudu za rješavanje određenog pitanja, te za njega u tom smislu ne smiju postojati nikakve pravne niti praktične prepreke.

Posebno je naglašeno da predsjednik vijeća ili vijeće drugostupanjskog suda mogu sjednicu provesti uz nazočnost samo jedne od stranaka u postupku ukoliko smatraju da bi to bilo korisno za razjašnjenje stvari, čime se druga strana prekludira u mogućnosti iznošenja bilo kakve argumentacije protivne onoj koju bi iznijela strana koja je na sjednici prisutna. Time se narušava ustavno načelo ravnopravnosti stranaka i načelo jednakosti oružja.«

443. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju iznosi da je člankom 539. ZKP-a uređena prisutnost sjednici drugostupanjskog suda na način koji nije nesuglasan s člankom 29. Ustava i s člankom 6. Konvencije.

444. Ustavni sud ocjenjuje da predlagateljice nisu u pravu kad ističu povredu prava stranaka da prisustvuju sjednici vijeća drugostupanjskog suda. Iz članka 539. ZKP-a vidljivo je da se u postupku odlučivanja o žalbi u skraćenom postupku, ako je izrečena kazna zatvora i ako su stranke zahtijevale obavijest o sjednici, primjenjuju odgovarajuće odredbe koje vrijede za redoviti postupak (članak 475. ZKP-a). U postupku u kojemu takva kazna nije izrečena pravo stranaka da prisustvuju sjednici vijeća određuje predsjednik vijeća ili vijeće drugostupanjskog suda ako smatra da bi prisutnost stranaka ili jedne od njih bilo korisno za razjašnjenje stvari.

Ustavni sud opetovano ponavlja da članak 6. stavak 1. Konvencije ne jamči u istom opsegu procesna prava na prvostupanjskom suđenju i u žalbenom postupku.

444.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 539. ZKP-a.

20.) Glava XXVI. Izdavanje kaznenog naloga i izricanje sudske opomene (članci 540. – 548.)

445. Glava XXVI. ZKP-a uređuje izdavanje kaznenog naloga u posebnom postupku u kojem se počiniteljima određenih kaznenih djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina sudi u skraćenom postupku, bez održavanja rasprave na prijedlog državnog odvjetnika.

446. U glavi XXVI. ZKP-a Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 540. stavka 1. i članka 541. stavka 2. ZKP-a.

20.1.) Članak 540. stavak 1. i članak 541. stavak 2.

447. Osporene odredbe glase:

»Članak 540.

(1) Za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, a za koja nije nadležno vijeće, te za koja je saznao na temelju vjerodostojnog sadržaja kaznene prijave, može državni odvjetnik u optužnici zatražiti da sud izda kazneni nalog u kojem će okrivljeniku izreći određenu kaznu ili mjeru bez provođenja rasprave.

(...)«

»Članak 541.

(...)

(2) U presudi o kaznenom nalogu navest će se samo da se prihvaća zahtjev državnog odvjetnika te optuženiku, čiji osobni podaci moraju biti jasno određeni, izriče kazna ili mjera iz zahtjeva. Izreka presude o kaznenom nalogu obuhvaća podatke iz članka 459. stavak 1. do 3. ovog Zakona, uključujući i odluku o imovinskopravnom zahtjevu, ako je bio postavljen. U obrazloženju će se samo navesti dokazi koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga.

(...)«

448. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Odredbom čl. 540 st. 1 ZKP-a predviđeno je da za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 5 godina, a za koja nije nadležno vijeće, te za koju je saznao na temelju vjerodostojnog sadržaja kaznene prijave, može državni odvjetnik u optužnici zatražiti da sud izda kazneni nalog u kojem će okrivljeniku izreći određenu kaznu ili mjeru bez provođenja rasprave.

Prema članku 5 Ustava RH u RH zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom. Prema članku 3 Ustava RH vladavina prava propisana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava. Zakoni moraju biti jasni transparentni i razumljivi svakoj prosječnoj osobi.

Citirana odredba protivna je navedenim odredbama Ustava RH. Naime u samom zakonu nigdje nije definirano što je vjerodostojni sadržaj kaznene prijave, a sasvim je jasno da kaznena prijava nije dokaz u kaznenom postupku. Presuda kojom se izdaje kazneni nalog predstavlja odluku suda o krivnji te kazni počinitelja u odnosu na kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 5 godina.

Obzirom da se presuda o izdavanju kaznenog naloga odnosi na kaznena djela koja se ni po čemu ne mogu smatrati bagatelnima, a rasprava se ne provodi prije nje, tada se postavlja pitanje na osnovi kojih činjeničnih utvrđenja će se takove odluke suda donositi.

Svaka presuda kojom se netko oglašava krivim mora imati čvrste dokaze o svim bitnim elementima kaznenog djela, kako onim subjektivnim, tako i onim objektivnim. Da li termin vjerodostojni sadržaj kaznene prijave u sebi sadrži sve ono što je potrebno za donošenje presude kako u pogledu krivnje tako i u pogledu kazne, upitno je obzirom da taj termin u samom zakonu o kaznenom postupku nigdje nije definiran. Kroz ZKP protežu se termini osnovi sumnje, osnovana sumnja, utvrđenje na temelju dokaza o tome da ja određena osoba počinila kazneno djelo, pa se stoga donošenje presude na temelju standarda 'vjerodostojni sadržaj kaznene prijave' čini krajnje upitno jer je po stavu podnositelja time povrijeđena odredba čl. 14 st. 2 Ustava RH koja govori o jednakosti građana pred zakonom.

Odredbom čl. 541 st. 2 ZKP-a predviđeno je da se u presudi o kaznenom nalogu navodi samo to da se prihvaća zahtjev državnog odvjetnika, te optuženiku čiji osobni podaci moraju biti jasno određeni izriče kazna ili mjera iz zahtjeva. Izreka presude o kaznenom nalogu obuhvaća podatke iz čl. 459 st. 1 do 3 ovog zakona, uključujući i odluku o imovinskopravnom zahtjevu ako je bio postavljen. U obrazloženju će se samo navesti dokazi koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga.

Citirana odredba protivna je čl. 29 ustava RH kojim se štiti pravo na pravično suđenje kao i čl. 6 ECHR. Pravo na pravično suđenje uključuje zahtjev da sud objavi obrazloženu presudu. To je pravo utemeljeno u općenitijem načelu uključenom u Konvenciju koje štiti pojedinca od samovolje. Odgovor suda u vidu obrazložene presude mora biti takav da u dovoljnoj mjeri odgovori na osnovne elemente činjeničnih ili pravnih okolnosti na koje se određena osoba poziva.

Obrazloženje presude kojom se izdaje kazneni nalog prema odredbi čl. 541 st. 2 ZKP-a sadrži samo imenovanje dokaza koji opravdavaju izdavanje kaznenog naloga. Ovaj svojevrsni popis dokaza nikako se ne može smatrati obrazloženjem kako to zahtijeva Europski sud za ljudska prava, jer se iz toga što će se dokazi pobrojati ne vide osnovni elementi činjeničnih ni pravnih okolnosti koje opravdavaju osudu koja se izriče presudom o izdavanju kaznenog naloga točno određenom optuženiku za točno određeno kazneno djelo.«

449. Ministarstvo pravosuđa navodi da članak 540. stavak 1. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 3., člankom 5. i člankom 14. Ustava. Izricanje kaznenog naloga može zatražiti državni odvjetnik. »Vjerodostojni sadržaj« kaznene prijave je quaestio facti.

Što se tiče članka 541. stavka 2. ZKP-a, Ministarstvo pravosuđa navodi da se presuda kojom se izdaje kazneni nalog razlikuje i po obrazloženju koje je skraćeno. To nije nesuglasno s člankom 29. Ustava i člankom 6. Konvencije.

450. Ustavni sud primjećuje da pod pojmom »vjerodostojan sadržaj kaznene prijave« ZKP ima u vidu sadržaj kaznene prijave koji je dostatan za zaključak da je okrivljenik počinio kazneno djelo iz nadležnosti suca pojedinca. Taj pojam ne obuhvaća samo vjerodostojnost u smislu istinitosti nego i visok stupanj vjerojatnosti. Kaznena prijava na taj način postaje izvor saznanja o kaznenom djelu i počinitelju te dobiva nakon ispitivanja, u slučaju izdavanja kaznenog naloga, značenje dokaza. Riječ je o dokaznom standardu koji procjenjuje sud. U tom smislu može se izjednačiti s ostalim dokaznim standardima u koje ZKP ubraja i »osnovu sumnje« i »osnovanu sumnju« koji također nisu zakonski definirani. Na temelju tih standarda donose se odluke u kaznenom postupku. Presudom o izdavanju kaznenog naloga daje se obrazloženje relevantnih pitanja. To znači da se obrazlažu podaci navedeni u kaznenoj prijavi koji kao dokaz opravdavaju izdavanje kaznenog naloga, kao i dokazi koje je sud utvrdio tijekom ispitivanja zahtjeva državnog odvjetnika za izdavanje kaznenog naloga. Ako okrivljenik prihvati kazneni nalog, sporazumno pristaje na svoju osudu i kaznu. U protivnom mu je na raspolaganju prigovor protiv kaznenog naloga, za čije je podnošenje dostatan sadržaj obrazloženja presude o izdanom kaznenom nalogu. Konačno, u postupku za izdavanje kaznenog naloga predviđeni su izricanje novčanih kazni te mjera upozorenja (uvjetne osude i sudske opomene), ali ne i izricanje težih kazni kao što je kazna zatvora.

Europski sud naveo je u više presuda da »slobodna ocjena suda neće dovesti u pitanje učinkovitost sudskog postupka« – (»… ju-dicial discretion will not undermine the effectiveness of proceedings before a court…«, predmet Smith i Grady protiv Velike Britanije, presuda, 27. rujna 1999., zahtjevi br. 33985/96 i 33986/96; predmet Hatton protiv Velike Britanije, presuda, 8. srpnja 2003., zahtjev br. 36022/97).

Slijedom navedenog, a s obzirom na to da je riječ o skraćenom postupku uz pristanak okrivljenika u kojem se ne može izreći zatvorska kazna, članci 540. stavak 1. i 541. stavak 2. ZKP-a ispunjavaju jamstva iz članka 29. Ustava i članka 6. Konvencije.

450.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 540. stavka 1. i članka 541. stavka 2. ZKP-a.

21.) Glava XXVIII. Postupak za oduzimanje predmeta i imovinske koristi (članci 556. – 563.)

451. Glava XXVIII. ZKP-a uređuje postupak oduzimanja predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, uređuje odnos imovinskopravnog zahtjeva i oduzimanja imovinske koristi, kao i postupak oduzimanja predmeta u posebnim slučajevima.

452. U glavi XXVIII. ZKP-a Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 556. stavka 1. ZKP-a.

21.1.) Članak 556. stavak 1.

453. Osporena odredba glasi:

»Članak 556.

(1) Predmeti koji se po zakonu imaju oduzeti, kao i drugi predmeti ako to zahtijevaju probici javne sigurnosti ili zaštite časti i dostojanstva građana, oduzet će se i kad kazneni postupak ne završi presudom kojom se okrivljenik proglašava.

(...)«

454. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode da na temelju članka 5. Ustava zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Na temelju članka 3. Ustava vladavina prava propisana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava. Zakoni moraju biti jasni i razumljivi svakoj prosječnoj osobi. Predlagateljice naglašavaju da članak 556. stavak 1. ZKP-a ne ispunjava te zahtjeve. Odredba je nerazumljiva jer se ne zna kako se proglašava presudom i za što se optuženik »proglašava«.

455. Ministarstvo pravosuđa ne smatra da je članak 556. stavak 1. ZKP-a nesuglasan s člankom 3. i člankom 5. Ustava. Njima se propisuje oduzimanje predmeta u skladu s probicima javne sigurnosti ili zaštite časti i dostojanstva građana i kad kazneni postupak ne završi presudom kojom se okrivljenik proglašava krivim. Osporeni članak je jasan, precizan i svima razumljiv.

456. Ustavni sud primjećuje da postojanje nedorečenosti dijela zakonskog teksta ne ni trebao proizvoditi dvojbe u tumačenju ili primjeni članka 556. stavka 1. ZKP-a u praksi. Bez te odredbe bile bi dovedene u pitanje vrijednosti na koje ona upućuje. Riječ je o probicima javne sigurnosti te zaštiti časti i dostojanstva građana i onda kad kazneni postupak ne završi presudom kojom se okrivljenik proglašava krivim. Također, iz članka 451. stavka 1. ZKP-a nedvojbeno proizlazi za što se optuženik »proglašava«. On glasi:

»Članak 451.

(1) Presudom se optužba odbija ili se optuženik oslobađa optužbe ili se proglašava krivim.

(...)«

456.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 556. stavka 1. ZKP-a.

22.) Glava XXIX. Postupak za opoziv uvjetne osude (članak 564.)

457. Glava XXIX. ZKP-a uređuje postupak za opoziv uvjetne osude kao mjere upozorenja, koja je uređena člancima 67. do 72. KZ-a. Materijalnopravne pretpostavke za opoziv uvjetne osude propisane su u članku 69. KZ-a.

458. U glavi XXIX. ZKP-a Ustavni sud nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 564. stavka 5. ZKP-a.

22.1.) Članak 564. stavak 5.

459. Osporena odredba glasi:

»Članak 564.

(...)

(5) Ako se naknadno utvrdi da je osuđenik u vrijeme provjeravanja počinio kazneno djelo za koje je osuđen na kaznu zbog koje je, prema odredbama Kaznenog zakona, trebalo ili bilo moguće opozvati uvjetnu osudu, a sud koji ga je osudio na kaznu je propustio o tome odlučiti, prvostupanjski sud koji je izrekao uvjetnu osudu donijet će presudu kojom će opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne. Ako sud ustanovi da nema osnove za opoziv uvjetne osude, rješenjem će obustaviti taj postupak.

(...)«

460. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»Citirana odredba zakona protivna je čl. 31 st. 2 Ustava RH prema kojem se nikome ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za kazneno djelo za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom. Prema članku 5 Ustava RH u RH zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom a ostali propisi i sa Ustavom i sa zakonom. Prema članku 3 Ustava RH vladavina prava propisana je kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava. Zakoni moraju biti jasni transparentni i razumljivi svakoj prosječnoj osobi.

Citirana odredba ZKP-a u suprotnosti je sa odredbom čl. 69 st. 2 KZ-a koja govori o opozivu uvjetne osude, a prema kojoj sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako osuđena osoba u vrijeme provjeravanja počini jedno ili više kaznenih djela za koje joj je izrečena kazna zatvora u trajanju manjem od dvije godine ili novčana kazna.

Citiranom odredbom ZKP-a prema mišljenju podnositelja povrijeđena su navedena ustavna načela i to iz dva razloga. Ovom odredbom naime u segmentu u kojem ista govori »da je uvjetnu osudu moguće opozvati ukoliko je neki drugi sud koji je odlučivao o drugom kaznenom djelu okrivljenika trebao odnosno propustio o tome odlučivati“, zadire se mimo procedure i instituta predviđenih ZKP-om u pravomoćnu odluku drugog suda.

Zakon propisuje točno određene uvjete pod kojima se može ispitivati pravomoćna osuđujuća sudska odluka, te po svojoj strukturi inicijativu za ispitivanjem pravomoćnih sudskih odluka daje strankama i vezuje ju za točno određene vremenske rokove.

Osporavanom odredbom dozvoljeno je nekom drugom sudu da mimo zakonskih uvjeta preispituje valjanost i zakonitost pravomoćne presude u kojoj nije opozvana ranije izrečena uvjetna osuda. Podnositelji u tome vide i povredu načela res iudicate i ne bis in idem.

Druga situacija koja je regulirana osporavanom odredbom ZKP-a je situacija u kojoj je drugi sud imao prilikom donošenja svoje presude mogućnost opozivanja ranije izrečene uvjetne osude, ali to nije smatrao potrebnim učiniti.

Odredba čl. 564 st. 5 ZKP-a kojom je dozvoljeno da prvostupanjski sud koji je izrekao uvjetnu osudu donosi presudu kojom opoziva uvjetnu osudu i određuje izvršenje izrečene kazne, praktički predstavlja preispitivanje presude drugog suda za koju se pretpostavlja da je bila podložna preispitivanju povodom ulaganja žalbe, i to opet mimo uvjeta predviđenih u normama koje reguliraju obnovu kaznenog postupka, time što se u ovoj situaciji zadire i u neovisnu odluku drugog suda koji je smatrao da raniju uvjetnu osudu nije potrebno opozvati. Ovakvim normiranjem postupka opoziva uvjetne osude prekršena je zabrana reformacije in peius kao i odredba čl. 117 Ustava RH po kojoj je sudbena vlast samostalna i neovisna.«

461. Ministarstvo pravosuđa u očitovanju iznosi da članak 564. stavak 5. ZKP-a nije nesuglasan s člankom 3., člankom 5. i člankom 31. stavkom 2. Ustava. Nije riječ o preispitivanju već donesene pravomoćne presude nego o uzimanju postojeće presude upravo u onakvom obliku u kakvom ju je donio drugi sud.

462. Osporenim odredbom članka 564. stavka 5. ZKP-a uređuje se postupanje nakon pravomoćno izrečene uvjetne osude kad se naknadno utvrdi da je osuđenik u vrijeme provjeravanja počinio kazneno djelo za koje je osuđen na kaznu zbog koje je na temelju odredaba KZ-a trebalo ili bilo moguće opozvati uvjetnu osudu, a sud koji ga je osudio na kaznu je propustio o tome odlučiti. Ustavni sud ocjenjuje da u izloženom smislu osporena odredba nije nesuglasna s navedenim odredbama Ustava. Ustavni sud pritom ističe da nije riječ o preispitivanju presude drugog suda nego se postojeća pravomoćna presuda uzima u cijelosti kako ju je izrekao drugi sud, na temelju čega se i donosi odluka.

Članak 564. stavak 5. ZKP-a jasan je i razumljiv. Ne propisuje ponovno suđenje već postupanje sukladno uvjetu koji je osuđenik prekršio u vrijeme provjeravanja. ZKP u tom članku propisuje postupak, pa nije točna tvrdnja da se njime ne poštuje procedura i instituti predviđeni ZKP-om. Tak članak ne zadire u pravomoćnu odluku drugog suda. Suprotno tome, svojim sadržajem štiti načelo vladavine prava i pravne sigurnosti.

462.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 564. stavka 5. ZKP-a.

23.) Glava XXXI. Prijelazne i završne odredbe (članci 570. – 575.)

463. Glava XXXI. ZKP-a uređuje reviziju i izvanredni pravni lijek protiv odluka sudova bivše SFRJ, kao i prijelazne i završne odredbe u užem smislu riječi.

464. U glavi XXXI. ZKP-a Ustavni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 575. ZKP-a.

23.1.) Članak 575.

465. Osporeni članak glasi:

»Članak 575.

Ovaj Zakon objavit će se u 'Narodnim novinama', a stupa na snagu 1. siječnja 2009. osim:

– članaka 1.-230., 232.-496. i 509.-569. koji stupaju na snagu 1. srpnja 2009. u predmetima za kaznena djela iz članka 21. Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta ('Narodne novine', br. 82/01., 12/02., 33/05., 48/05.-ispravak).

– članaka 1.-230., 232.-496. i 509.-569. koji stupaju na snagu 1. rujna 2011.«

466. Predlagateljice Novak i Drenški Lasan navode:

»U odnosu na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku NN 76/2009 podnositeljice smatraju da se, slijedeći argumentaciju iznesenu u odluci Ustavnog suda RH U-I-2566/2003 od 27.11.2003. g. radi o organskom zakonu te stoga smatraju da je takav zakona morao imati period vacatio legis.

Odredbom čl.119 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku određeno je da će se ovaj zakon objaviti u Narodnim Novinama, a stupa na snagu 01.07.2009. g.

Zakon je objavljen u Narodnim Novinama broj 76/2009 dana 01.07.2009. g., a kojeg dana je i stupio na snagu što znači da nije imao period vacatio legis.

Vacatio legis potreban je kako bi se građani i državna tijela upoznali sa sadržajem zakona i kako se nakon samog stupanja na snagu nitko više ne bi mogao pozivati na to da nije bio upoznat sa samim tekstom zakona.(...)

Odredbom čl.89 Ustava RH predviđeno je; Prije nego što stupe na snagu zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u Narodnim Novinama, službenom listu Republike Hrvatske. Propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni na dostupan način u skladu sa zakonom. Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, osim ako nije zbog osobito opravdanih razloga zakonom drugačije određeno. Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koje imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje. Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.

Podnositelji smatraju da su člankom 119 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku NN 76/2009 povrijeđene odredbe čl.89 st. 1 i 3 Ustava RH.«

467. Ministarstvo pravosuđa nije se očitovalo o članku 575. ZKP-a.

468. Ustavni sud smatra da predlagateljice Novak i Drenški Lasan neosnovano tvrde da je članak 575. ZKP-a nesuglasan s člankom 26. Ustava, s obzirom da se za sve predmete i sve počinitelje kaznenih djela iz članka 21. ZUSKOK-a primjenjuje ZKP bez ikakve diskriminacije.

468.1. Polazeći od iznesenih prigovora, Ustavni sud ocjenjuje da ne postoje osnovani razlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 575. ZKP-a.

469. Ustavni sud ističe da članak 119. ZID-a ZKP/09 ne treba ocjenjivati s obzirom da je konzumiran.

470. Na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona riješeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

471. Točka II. izreke ovog rješenja temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-448/2009

U-I-602/2009

U-I-1710/2009

U-I-18153/2009

U-I-5813/2010

U-I-2871/2011

Zagreb, 19. srpnja 2012.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.