USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1832
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Snježana Bagić, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Davor Krapac, Ivan Matija, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Marko Francišković iz Zagreba, kojeg zastupa Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, na sjednici održanoj 3. srpnja 2014. jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukida se:
– presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1342/13 od 7. siječnja 2014. i
– presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: KO-1734/13 od 12. studenog 2013.
III. Predmet se vraća Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
1. Dopuštenu i pravodobnu ustavnu tužbu podnio je Marko Francišković iz Zagreba, kojeg u postupku pred Ustavnim sudom zastupa Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu.
Podnositelj u ustavnoj tužbi navodi da su mu presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Kž-1342/13 od 7. siječnja 2014. povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06., 6/99., u daljnjem tekstu: Konvencija).
1.1. Osporenom presudom pravomoćno je utvrđeno da je podnositelj u stanju neubrojivosti počinio kazneno djelo iz članka 331. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 125/11. i 144/12.; u daljnjem tekstu: KZ/11).
1.2. Ustavnom sudu dostavljen je, na njegov zahtjev, spis Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: KO-1734/13.
1.3. Na zahtjev Ustavnog suda, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: DORH) dostavilo je podatke o postupanju po zaprimljenim kaznenim prijavama u 2013. godini za kaznena djela prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ-a.
II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA
2. Iz spisa predmeta razvidno je kako slijedi:
– podnositelj je uhićen 3. kolovoza 2013. godine zbog postojanja osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ-a;
– istoga dana provedena je pretraga doma i drugih prostorija podnositelja i pretraga pokretne stvari (osobnog računala);
– od podnositelja je oduzeta veća količina vatrenog oružja, eksplozivnih tvari i streljiva;
– tijekom istrage, a na prijedlog ODO Zagreb, predloženo je i provedeno psihijatrijsko vještačenje podnositelja po sudskoj vještakinji za psihijatriju dr. Anici Biško;
– dijagnoza paranoidne shizofrenije postavljena je nakon dva susreta vještakinje i podnositelja u Bolnici za osobe lišene slobode – 13. kolovoza 2013. i 19. kolovoza 2013.;
– dr. Anica Biško je zaposlenik Bolnice za osobe lišene slobode;
– podnositelj do vremena postavljanja sporne dijagnoze nije bio psihijatrijski liječen;
– Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu (u daljnjem tekstu: ODO Zagreb) je dana 30. kolovoza 2013. protiv podnositelja podnijelo optužnicu broj: K-DO-1628/13 radi počinjenja kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 2. KZ-a u neubrojivom stanju;
– raspravnu sposobnost ocjenjivao je liječnik vještak psihijatrijske struke dr. Željko Marinić;
– prilikom ocjenjivanja raspravne sposobnosti, dr. Marinić je iskazao kako je podnositelj raspravno sposoban i da nije opasan za okolinu (list 253 spisa);
– podnositelj je predlagao ponovno provođenje vještačenja po neovisnom liječniku vještaku psihijatrijske struke;
– prvostupanjskom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: KO-1734/13 od 12. studenog 2013. utvrđeno je da je podnositelj počinio kazneno djelo u neubrojivom stanju i na osnovi vještačkog nalaza rješenjem istoga suda podnositelju je određen prisilni smještaj temeljem članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine« broj 152/08., 76/09., 89/11. i 121/11. – pročišćeni tekst, 143/12. i 56/13., u daljnjem tekstu: ZKP/08) u trajanju od šest mjeseci;
– podnositelj se obraćao Povjerenstvu za zaštitu pacijenata grada Zagreba, koje je 29. siječnja 2014. utvrdilo kako podnositelju nije ostvareno zakonsko pravo na Drugo stručno mišljenje, da bude potpuno obaviješten o svim dijagnostičkim i terapijskim postupcima koji su prema njemu primijenjeni te da ostvari pravo odbiti propisanu medikamentoznu terapiju što su on osobno i njegovi roditelji, izričito zatražili;
– podnositelju je oduzeta sloboda uhićenjem 3. kolovoza 2013., a prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu određen mu je u razdoblju od 7. siječnja 2014. do 7. srpnja 2014.;
– podnositelju je prisilni boravak u psihijatrijskoj ustanovi prekinut 29. travnja 2014.
III. POSTUPCI PRED SUDOVIMA
1) Prvostupanjska presuda
3. U obrazloženju presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu je istaknuto:
»(...) Dapače i sama obrana okrivljenog posredno u sebi sadrži velik broj činjenica koje potvrđuju nalaze i mišljenje kako psihijatrijske tako i psihologijske vještakinje (...) Tako treba posebno naglasiti dijelove njegove obrane gdje okrivljeni ističe da ima pravo na držanje oružja i eksplozivnih tvari s obzirom na njegovo političko uvjerenje, da se cijela vlast ponaša protuzakonito i protuustavno, da je činjenica ulaska RH u EU čin okupacije, počinjen protiv volje vlasti, da je on u potpunosti zdrav, da će on odlučivati o kažnjavanju o tome tko će biti veleizdajnici i na temelju sudskog postupka utemeljenog na promijenjenom Ustavu i zakonima na izborima izabrane vlasti, a posebno tu treba istaći okrivljenikov navod da je on ideolog koji se trudi kroz demokratske procese da građani prihvate njegovu viziju.
Imajući u vidu sve ove činjenice koje je iznio okrivljeni, a u zajedničkom sklopu ... sud je bio mišljenja da se kod okrivljenog stvarno radi o osobi koja ovo protupravno djelo počinila u stanju neubrojivosti, osobi koja boluje od paranoidne shizofrenije (...)
Konačno valja se osvrnuti i na navode obrane da je psihijatrijski vještak dr. Željko Marinić prilikom ocjenjivanja raspravne sposobnosti, a kako je to istina i sam vještak izjavio dana 17. listopada 2013.g., da nije stekao uvid da je opasan za okolinu. Naime sam vještak je rekao da zaključak o opasnosti za okolinu okrivljenog stekao prvenstveno na temelju razgovora s njime, a tu posebno također treba naglasiti da je vještak to svoje mišljenje dao samo za raspravnu sposobnost.
(...) to očito ne stoje navodi obrane da se radi o suprotnim mišljenjima dvaju psihijatrijskih vještaka te da je stoga s jedne strane vještačenje dr. Biško pristrano, a da je s druge strane trebalo dapače provesti novo vještačenje po novom, tj. trećem vještaku. (...)«
4. Podnositelj je podnio žalbu na prvostupanjsku presudu osobno i putem branitelja. U žalbi u odnosu na dokaz proveden psihijatrijskim vještačenjem navodi:
»(...) Obrana smatra u prvom redu da nisu postojali klinički uvjeti da se na temelju tako kratkog kontakta između vještakinje i optuženika donese zaključak koji u osnovi mijenja pitanje ubrojivosti i zdravlja optuženika.
Sukladno međunarodnim medicinskim standardima, da bi se uopće mogla dijagnosticirati teška psihička bolest mora postojati određeni vremenski period promatranja ... vještakinja svoj nalaz napravila protivno pravilima struke te da nije poštovala uvriježene medicinske standarde koji zahtijevaju potreban rok za promatranje.
(...) Dakle, da bi se prema medicinskim kriterijima kod optuženika mogla dijagnosticirati bolest paranoidne shizofrenije mora se utvrditi prisutnost najmanje dva ili više simptoma ... kod optuženika ... ustanovljen samo jedan od navedenih simptoma, pa sukladno tome, vještakinja i nije mogla dijagnosticirati bolest paranoidne shizofrenije kod optuženika.
Tijekom glavne rasprave vještakinja nije znala odgovor na izravna pitanja branitelja da pojasni koji su kriteriji i simptomi za dijagnosticiranje paranoidne shizofrenije i koliko simptoma mora biti ustanovljeno da bi se kod određene osobe dijagnosticirala paranoidna shizofrenija kao psihička bolest. Naime, sa stručnog i medicinskog aspekta potpuno je neprihvatljivo da se donose tako ozbiljni zaključci, a da se ne znaju odgovori na temeljna pitanja kojima se određuje postojanje bolesti. U tom pravcu su upravo bili usmjereni prigovori obrane i optuženika na izrađeno vještvo, a iz razloga jer vještakinja nije znala osnove psihijatrije, zatraženo je i nadvještačenje.
(...) Uzevši u obzir potencijalno postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženika ... takva opasnost ne postoji. Naime, na str. 16. vještva pojašnjeno je da se na skupini ljestvica vanjskih agresivnih sklonosti jedino se blago ističe ljestvica cinizma. Obrana smatra da vanjska agresivnost koja se ispoljava kroz cinizam nikako ne može pretpostavljati postojanje opasnosti iz čl. 44. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama.«
2) Drugostupanjska presuda
5. U obrazloženju osporene presude Županijskog suda u Zagrebu je istaknuto:
»(...) Oba žalitelja prigovaraju stručnosti navedene psihijatrijske vještakinje, te okrivljenik u žalbi po svom branitelju navodi neke kriterije koji su potrebni po medicinskim standardima da bi se postavila dijagnoza paranoidne shizofrenije.
Međutim, navedena vještakinja je na temelju sadržaja sudskog spisa kao i na temelju medicinske dokumentacije Zatvora u Zagrebu, kao i na osnovu vlastitog ispitivanje i pregleda okrivljenika u periodu od 13. i 19. kolovoza 2013. godine u Zatvoru u Zagrebu a uvažavajući i mišljenje vještaka psihologa donijela zaključak o ubrojivosti okrivljenika tempore criminis kao i zaključak da okrivljenik boluje od paranoidne shizofrenije, aktualno psihotičnog nivoa funkcioniranja.«
3) Rješenje Županijskog suda u Sisku broj: R-21/2014. od 29. travnja 2014.
6. Županijski sud u Sisku rješavao je o prijedlogu za prekid prisilnog smještaja i donio rješenje u izvanparničnom postupku kojim je podnositelja otpustio iz psihijatrijske bolnice »Dr. Ivan Brbot« u Popovači. U obrazloženju rješenja između ostalog navodi:
»(...) Zavod za forenzičku psihijatriju Klinike za psihijatriju Vrapče dostavio je dana 24. travnja 2014. godine ovome sudu svoj pismeni nalaz i mišljenje.
(...)
Voditeljica odjela dr. Sonja Petković na raspravi se složila sa pismenim nalazom i mišljenjem Zavoda za forenzičku psihijatriju Vrapče, jer aktualno ne postoje indikacije kako kliničke tako niti forenzičke za provođenje bilo kojeg tipa psihijatrijskog tretmana bez ispitanikovog informativnog pristanka, te je suglasna da se isti otpusti iz NBP 'Dr. Ivan Barbot' Popovača.«
IV. PRIGOVORI PODNOSITELJA
7. Podnositelj u ustavnoj tužbi smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena ustavna prava na nepovredivost slobode i osobnosti, prava na slobodu, prava na jednakost oružja stranaka u postupku kao aspekt prava na pravično suđenje, štovanje i pravnu zaštitu osobnog, obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, kao i prava na zdravstvenu zaštitu. Povredu zabrane uporabe nezakonitog dokaza u postupku kao i arbitrarnost u donošenju osporene odluke, podnositelj ističe u obrazloženju ustavne tužbe. U ustavnoj tužbi također ističe povrede Konvencije imanentne istaknutim ustavnim pravima.
Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe:
»(...) Obrana je istaknula da prigovara takvom nalazu iz jednostavnog razloga što je za uspostavljanje takve dijagnoze potrebno izvršiti forenzičko vještačenje u zdravstvenoj ustanovi. Ističe se, da se dijagnoza paranoidne shizofrenije nije mogla postaviti jednim pregledom i jednim psihologijskim testiranjem osobito imajući u vidu da podnositelj do tada nije bolovao ni od kakve psihičke bolesti.
(...)
Na sjednici je branitelj okrivljenika predložio da sud izdvoji kao nezakonit dokaz nalaz vještaka psihijatra Anice Biško budući da je ista zaposlena u bolnici za osobe lišene slobode gdje se okrivljenik liječi već mjesec dana i prima terapiju, a da je člankom 31. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama izričito propisano da osoba zaposlena u ustanovi u kojoj se provodi liječenje ne može istovremeno vještačiti okrivljenika u postupku koji se protiv njega vodi pred sudom.
(...) vještak dr. Željko Marinić ... iznosi da je podnositelj raspravno sposoban te ističe da nije stekao uvid da je podnositelj opasan za okolinu a procjena njegove opasnosti za okolinu je na nivou kao i za svakog drugog pojedinca.
(...) vještakinja Anica Biško potvrđuje da je dijagnozu postavila temeljem dva razgovora s podnositeljem, u sveukupnom trajanju od oko pet sati, dok je notorna činjenica da se dijagnoza shizofrenije ne može postaviti bez dugotrajnog promatranja pacijenta u trajanju od najmanje šest mjeseci. Također je općepoznato da je jedno od osnovnim obilježja shizofrenije postojanje halucinacija, što kod podnositelja nije utvrđeno.
(...) Podnositelj također naglašava da se kroz cijelo vještvo koje je provela dr. Anica Biško provlače njegove političke ideje i stavovi. (...) podnositelj ne može biti smatran duševno oboljelim samo zato što se njegovi stavovi razlikuju od stavova drugih ljudi, ili osobe koja je provela njegovo psihijatrijsko ispitivanje.
(...) U najmanju ruku njegova 'opasnost' je iskazom vještaka Marinića dovedena u sumnju, koju je sud trebao otkloniti provođenjem nadvještačenja. Budući da navedeno nije učinjeno, podnositelj se usuđuje postupanje suda u konkretnom slučaju ocijeniti samovoljnim.
(...) Podnositelj smatra da bi u skladu s člankom 5.4. Europske Konvencije o ljudskim pravima u svakom trenutku morao imati mogućnost preispitati daljnju opravdanost psihijatrijskog liječenja i u skladu s navedenim pristupiti nadležnom sudu.
(...) Vještakinja Anica Biško angažirana je isključivim odabirom općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, bez mogućnosti podnositelja da se očituje o odabiru vještaka.
(...) Izričito upitana, vještakinja je naglasila da kod podnositelja nije primijetila halucinacije, koje su tipičan simptom shizofrenije.
(...) Dijagnoza koja je postavljena podnositelju postavljena je samo temeljem dva razgovora obavljena u Zatvoru u Zagrebu (...)
(...) Podnositelj smatra da mu je u konkretnom slučaju, osim prava na sudjelovanje u liječenju, povrijeđeno i pravo na objektivan pristup liječenju.«
Zaključno predlaže usvojiti ustavnu tužbu i ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu. Na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) predlaže da Ustavni sud naloži neuropsihijatrijskoj bolnici Dr. Ivan Barbot u Popovači provođenje psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja podnositelja od strane vještaka po njegovom izboru, da odredi puštanje na slobodu podnositelja i odluku objavi u »Narodnim novinama«.
V. MJERODAVNO PRAVO
8. Člankom 318. ZKP/08, propisano je:
»Članak 318.
Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka ili se pojave osnove sumnje u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu ispraviti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugog vještaka.«
Člankom 31. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (»Narodne novine« broj 111/97., 27/98., 128/99. i 79/02.; u daljnjem tekstu: ZZoDS) propisano je:
»Članak 31.
(1) Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ... sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog psihijatra s liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u psihijatrijskoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome je li prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi prijeko potreban. (...)
(2) Iznimno, u slučaju kada zbog mogućnosti neodržavanja roka iz članka 33. ovog Zakona ili druge objektivne okolnosti nije moguće postupiti na način određen stavkom 1. ovoga članka, pisano mišljenje može dati psihijatar s liste stalnih sudskih vještaka koji je zaposlen u ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba.
(...)«
Člankom 10. Zakona o zaštiti prava pacijenata (»Narodne novine« broj 169/04.; u daljnjem tekstu: ZoZPP) propisano je:
»Članak 10.
(1) Pacijent ima uvijek pravo tražiti drugo stručno mišljenje o svome zdravstvenom stanju, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. ovoga Zakona.
(2) Drugo stručno mišljenje iz stavka 1. ovoga članka, pacijentu je, na usmeni ili pisani zahtjev, obvezan dati svaki zdravstveni radnik visoke stručne spreme i odgovarajuće specijalizacije, koji nije sudjelovao u izravnom pružanju određenog oblika zdravstvene usluge pacijentu iz članka 9. ovoga Zakona.«
Člankom 8. ZoZPP-a propisano je pravo pacijenta na obaviještenost o svim okolnostima vezanima uz njegovo zdravstveno stanje i liječenje na način prilagođen i razumljiv svakom pojedincu.
VI. MJERODAVNA SUDSKA PRAKSA
9. Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u odnosu na članak 5. Konvencije dopušta oduzimanje slobode osobama s duševnim smetnjama (persons of unsound mind) kad je to nužno radi obavljanja vještačenja kako bi se utvrdile pravno relevantne činjenice neubrojivosti, smanjene ubrojivosti i raspravne nesposobnosti.
Kao i u slučaju svih ostalih iznimaka vezanih uz pravo na slobodu i sigurnost iz članka 5. Konvencije, lišenje slobode na osnovi duševnog oboljenja uvijek se mora usko tumačiti. ESLJP je već u predmetu Winterwerp protiv Nizozemske (presuda, 24. listopada 1979., zahtjev br. 6301/73) naglasio da je to pojam kojeg se značenje stalno razvija usporedo s razvojem istraživanja u psihijatriji, povećanjem fleksibilnosti terapije i mijenjanjem mišljenja društva prema duševnim oboljenjima.
Naglašava se da nije dopušteno pritvaranje tih osoba isključivo zbog što se njihova mišljenja ili ponašanje razlikuju od normi koje prevladavaju u određenom društvu.
9.1. U presudi Winterwerp protiv Nizozemske (1979.) istaknuto je:
»37. Konvencija ne navodi što se podrazumijeva pod pojmom 'duševno oboljela osoba'. To nije pojam kojemu se može dati definitivno tumačenje: kao što su istakli Komisija, država i podnositelj zahtjeva, riječ je o pojmu značenje kojeg se neprestano razvija u mjeri u kojoj napreduju psihijatrijska istraživanja, a uz to se povećava i razvija i fleksibilnost u pristupu liječenju, kao i mišljenje društva prema promjenama uzrokovanim duševnim oboljenjima; na taj način postaje sve rasprostranjenije dublje poimanje problema duševno oboljelih osoba.
U svakom slučaju, članak 5. stavak 1. točka (e) očito se ne može protumačiti tako kao da dopušta lišenje slobode neke osobe samo zbog toga što njezina mišljenja ili ponašanje odstupaju od normi koje prevladavaju u danom društvu. Takvo se mišljenje ne bi moglo uskladiti s tekstom članka 5. stavka 1. u kojemu se taksativno navodi popis iznimaka koji nalaže usko tumačenje. To ne bi bilo u skladu ni s predmetom i svrhom članka 5. stavka 1. da nitko ne bude arbitrarno lišen slobode. Osim toga, time bi se potpuno previdjela važnost prava na slobodu u demokratskom društvu.
39. Komisija istodobno naglašava da ovdje ne smije postojati nikakav element arbitrarnosti; ona zaključuje da nitko ne može biti lišen slobode kao 'duševno oboljela osoba' ako ne postoje medicinski dokazi kojima se utvrđuje da je njezino duševno stanje takvo da opravdava tu obveznu hospitalizaciju. I podnositelj zahtjeva i država izrazili su slična stajališta. Sud je u potpunosti suglasan s takvim načinom razmišljanja. Prema mišljenju Suda, osim u hitnim slučajevima, pojedinac o kojem je riječ ne smije biti lišen slobode ako nije pouzdano dokazano da je 'duševno obolio'. Sama narav onoga što treba utvrditi pred nadležnim domaćim tijelom – istinski duševni poremećaj – zahtijeva objektivno medicinsko vještačenje. Pored toga, duševni poremećaj mora biti izražen u takvom stupnju da doista nalaže obvezno lišenje slobode. Povrh svega toga, valjanost daljeg zatvaranja ovisi o trajanju utvrđenog duševnog poremećaja.«
9.2. U presudi Varbanov protiv Bugarske (presuda, 5. listopada 2000., zahtjev br. 31365/96, § 45.) postavljena su tri »minimalna« uvjeta za pritvaranje osobe zbog duševnog oboljenja. To su:
1. mora se pouzdano dokazati, »objektivnim medicinskim vještačenjem« da je riječ o duševno oboljeloj osobi (izuzev u slučaju hitnih postupaka);
2. duševni poremećaj osobe »mora biti takvog stupnja težine da doista nalaže prisilno zatvaranje";
3. valjanost daljnjeg zatvaranja »ovisi o trajanju utvrđenog duševnog poremećaja« (drugim riječima, produljenje pritvaranja osobe ovisi o »intenzitetu poremećaja", što zahtijeva daljnje psihijatrijske dokaze temeljene na objektivnom medicinskom vještačenju).
VII. OCJENA USTAVNOG SUDA
10. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povrede više ustavnih i konvencijskih prava. Ustavni sud razmatrao je navode ustavne tužbe kroz povredu prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava (podredno člankom 6.1. i 6.3. d/ Konvencije) i povredu prava na slobodu i sigurnost zajamčene člankom 22. Ustava i člankom 5. Konvencije.
10.1. Članak 29. Ustava u mjerodavnom dijelu glasi:
»Članak 29.
1) Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično ... odluči o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.
2) U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
(...)
– da ... zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe
(...)«
Članak 22. Ustava glasi:
»Članak 22.
(1) Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.
(2) Nikome se ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.«
Članak 5. Konvencije u mjerodavnom dijelu glasi:
»Članak 5.
(1) Svatko ima pravo na slobodu i na osobnu sigurnost. Nitko se ne smije lišiti slobode, osim u sljedećim slučajevima i u postupku propisanom zakonom:
(...)
e) ako se radi o ... pritvaranju umobolnika ...
(...)
(4) Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti sudski postupak u kojem će se brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja ili o njegovom puštanju na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(...)«
11. Ustavni sud utvrđuje da u ovom ustavnosudskom postupku treba odgovoriti na sljedeća pitanja:
– je li podnositelju postupkom psihijatrijskog vještačenja povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je o njemu kao osobi koja je u stanju neubrojivosti počinila kazneno djelo, vještački nalaz i mišljenja dao vještak odabran od strane tužitelja i koji je kao zaposlenik Vlade (Ministarstva zdravlja) zaposlen u Bolnici za osobe lišene slobode gdje je podnositelj liječen?
– predstavlja li navedeno vještačenje stoga nezakonit dokaz i temelj za nezakonito oduzimanje slobode podnositelja?
– je li stoga osporena presuda arbitrarna?
11.1. Sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na postupovna jamstva pravičnog suđenja, pa Ustavni sud ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje eventualno postojanje postupovnih povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositelju osigurao pravično suđenje.
Nadalje, pravo na pravično suđenje podrazumijeva također da optuženik ima pravo zahtijevati da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe, odnosno, podrazumijeva pravo na jednakost oružja obiju suprotstavljenih stranaka.
U odnosu na navedeni prigovor podnositelja glede ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud ističe da zahtjevi načela pravičnog postupka uključuju način na koji se dokazi predlažu i izvode na glavnoj raspravi pred sudom, te je li postupak u svojoj cijelosti, uključujući način na koji su dokazi bili predloženi i izvedeni »pravičan", u smislu članka 29. stavka 1. Ustava. Odbacivanjem dokaznog prijedloga obrane koja je zatražila provođenje drugog vještačenja od strane neovisnog vještaka prema pravilima struke, imajući u vidu mjerodavno pravo citirano u točki 7. obrazloženja ove odluke, povrijeđeno je načelo jednakosti oružja, kao jedan od zahtjeva načela pravičnog postupka.
11.2. Uzimajući u obzir smisao članka 31. stavaka 1. i 2. ZoZODS-a te razmatranjem činjenica i okolnosti predmeta kao i navoda ustavne tužbe, Ustavni sud nije našao opravdani razlog ili druge objektivne okolnosti, koje bi dopustile da podnositelja institucionalno vještači sudski vještak psihijatrijske struke koji je istovremeno bio zadužen za liječenje podnositelja u Bolnici za osobe lišene slobode. Stoga Ustavni sud smatra da se provođenje spornog vještačenja, sagledavajući sudski postupak u cjelini, ne doima pravično u odnosu na podnositelja te ne predstavlja zakoniti temelj za donošenje osporene prvostupanjske presude (vidi točku 3. obrazloženje ove odluke).
Ustavni sud ističe da od postavljena tri »minimalna« uvjeta za pritvaranje osobe zbog duševnog oboljenja (vidi detaljnije točku 8.2. obrazloženja ove odluke) u konkretnom slučaju u trenutku pravomoćnosti osporene presude i podnošenja ustavne tužbe nije zadovoljen niti jedan; u međuvremenu je ispunjen treći uvjet. Naime, citiranim rješenjem Županijskog suda u Sisku (vidi točku 6. obrazloženja ove odluke) prisilni smještaj podnositelja je prekinut, s obzirom na provedeno institucionalno forenzičko psihijatrijsko vještačenje prema kojem podnositelju nije utvrđena dijagnoza paranoidne shizofrenije ili druge psihoze manifesne u vrijeme počinjenja kaznenog djela, iz kojeg razloga ne postoje akutne kliničke ili forenzičke indikacije za provođenje bilo kakvog tipa psihijatrijskog tretmana bez ispitanikovog informiranog pristanka.
11.3. Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.
11.3.1. Primjenjujući navedeno pravilo na konkretan slučaj, u ovom ustavnosudskom postupku zadaća je Ustavnog suda bila utvrditi može li se način na koji je u konkretnom slučaju proveden kazneni postupak prema podnositelju kao neubrojivoj osobi u segmentu provedenog psihijatrijskog vještačenja, odnosno način na koji su sudovi obrazložili svoje odluke utemeljene na spornom vještačenju smatrati arbitrarnim, je li takvim postupanjem podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje (odlučivanje) zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava, kao i je li, s obzirom na to, Županijski sud ispunio svoju Ustavom propisanu ulogu kakva proizlazi iz članka 115. Ustava.
U konkretnom slučaju se radi o postupcima protiv posebno osjetljive kategorije okrivljenika – neubrojivih osoba – u odnosu na koje praksa Europskog suda zahtijeva postupanje po daleko višim standardima koji obvezuju ujedno i zakonodavca i pravosuđe. Zbog toga je i na zakonodavnom planu posvećena posebna pozornost i određeni su normativni sadržaji za zaštitu neubrojivih osoba, gdje se nastoji kroz pravno definiranje ponašanja svih sudionika u postupcima vezanim uz neubrojivu osobu osigurati i mehanizme njihove zaštite. Standardi za propisivanje zakonodavstva o zaštiti takvih osoba postavljeni su brojnim međunarodnim dokumentima koji obvezuju i Republiku Hrvatsku – deklaracije, konvencije i preporuke Opće skupštine Ujedinjenih naroda, Vijeća Europske unije, Vijeća Europe potaknutih od Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetskog udruženja liječnika (npr. COEU Resolution 2000/C 218/03 od 29. lipnja 2000., COEU Resolution 2000/86/01 od 18. studenog 1999., COE Resolution 1946. (2013) od 26. lipnja 2013. COE Resolution 1460 (2005) od 24. lipnja 2005., COE Resolution ResAP (2005) od 2. veljače 2005. i dr.), te su implementirani u domaće zakonodavstvo (Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Obiteljski zakon, Zakon o socijalnoj skrbi, Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku Zakon o izvršavanju kazne zatvora, Zakon o radu, Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama).
11.3.2. Prethodno izložena utvrđenja Ustavnog suda o načinu vođenja konkretnog postupka i o načinu na koji su obrazložene i prvostupanjska i drugostupanjska presuda mogu se, u bitnome, svesti na sljedeće: obje presude obrazložene su isključivo pozivanjem na vještačenje ili pozivanjem na mišljenje vještaka koji je u trenutku vještačenja i liječio podnositelja, a kojeg je odabrala, sukladno zakonskim propisima, suprotstavljena strana (općinski državni odvjetnik) i koji vještački nalaz i mišljenje podnositelj nije mogao na jednak način provjeriti ili preispitati provođenjem predloženog drugog vještačenja.
Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postojala objektivna potreba za preispitivanjem navoda vještaka psihijatra koji su primjedbama podnositelja dovedeni u pitanje, provođenjem drugog, institucionalnog vještačenja od strane neovisnog vještaka psihijatrijske struke koji ujedno nije liječnik podnositelja ustavne tužbe, te potreba za dovođenjem tih navoda u korelaciju sa zahtjevima mjerodavne materijalnopravne zakonske norme.
Ocjena je Ustavnog suda da redovni sudovi nisu iznijeli ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za svoje odluke, odnosno da svoja pravna stajališta nisu obrazložili na način koji bi otklonio sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.
Zbog navedenog Županijski sud istodobno nije ispunio svoju funkciju kao drugostupanjski žalbeni sud.
12. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom presudom, koja se temelji na dvije bitne postupovne povrede (vidi točke 11.3.2. i 12.2. obrazloženja ove odluke), uzete zajedno, podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava.
13. Članke 35. i 58. Ustava, kao i članak 8. Konvencije Ustavni sud nije razmatrao.
14. Na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
15. Odluka o objavi (točka IV. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-726/2014
Zagreb, 3. srpnja 2014.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica Vijeća
dr. sc. Snježana Bagić, v. r.