Upute za korištenje

Početna stranica

Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske

NN 89/2002 (25.7.2002.), Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske

HRVATSKI SABOR

1471

Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, Hrvatski sabor na sjednici 11. srpnja 2002., donio je

STRATEGIJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA REPUBLIKE HRVATSKE

PROSLOV

Strategija pod nazivom »Poljoprivreda i ribarstvo«, kao jedna od 19 sastavnica Strategije Vlade Republike Hrvatske »Hrvatska u 21. stoljeću«, razmatra područja poljoprivrede, ribarstva i prehrambene industrije.

Predstavljeni ciljevi i smjernice djelovanja poljoprivredne politike odgovor su na potrebu unapređenja stanja u sektoru. Kako bi se ispravno nosili s izazovima i poteškoćama koje nose međunarodne integracije, što se naročito odnosi na obveze Republike Hrvatske prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i na kretanja Zajedničke poljoprivredne politike Europske unije, nužno je poljoprivrednu politiku temeljiti na jačanju konkurentnosti poljoprivrednog sektora, no istovremeno se ne smije zanemariti sredina u kojoj se poljoprivredna proizvodnja odvija. Skrb za ukupni održivi razvitak ruralnog prostora mora biti imperativ današnjice i budućnosti.

Imajući u vidu integriranost poljoprivrede s ostalim sektorima gospodarstva i njezinu višeznačnost, biti će neizbježna uska suradnja različitih tijela državne uprave, gospodarskih subjekata, stručnih službi i dakako samih poljoprivrednih proizvođača u kvalitetnoj provedbi ciljeva hrvatske poljoprivredne politike predviđenih ovom Strategijom.

Usvajanjem Strategije razvitka Republike Hrvatske »Hrvatska u 21. stoljeću« – sastavnica »Poljoprivreda i ribarstvo«, prestaje važiti Strategija razvitka hrvatske poljoprivrede, usvojena 1995. godine.

–––––––––––– I. POLJOPRIVREDA ––––––––––––

I/I Prikaz i ocjena zateČenog stanja

Zbog poredbenih prednosti tj. razvijenosti poljoprivrednih resursa, zemljišta, prirodno-klimatskih pogodnosti, kao i razvijenosti vodenih resursa, Republika Hrvatska ima znatnih izgleda u razvitku poljoprivrede. Ta djelatnost ima znatnog utjecaja na druge gospodarske djelatnosti, kao što je to prehrambeno-prerađivačka djelatnost, ali i na trgovinu, turizam, promet, energetiku, kemijsku industriju, pomorstvo i mnoge druge. Važnost je poljoprivrede u pogledu zaposlenosti ljudi kao i vanjsko-trgovinske bilance, ali i za prehrambeno stanje pučanstva odnosno količinu i kakvoću prehrane. Poljoprivreda je dio ruralnog prostora, bitna za ekološku ravnotežu i za zaštitu okoliša, ali i za očuvanje kulturnih i ostalih tradicijskih vrijednosti.

Poljoprivreda je gospodarska djelatnost koja u ukupnom hrvatskom gospodarstvu sudjeluju s oko 7% u bruto-domaćem proizvodu (1998.), nešto više u zaposlenosti (13%)¹ i zajedno s prerađivačkom industrijom u vanjsko-trgovinskoj bilanci sa značajnih 10 do 12%. S obzirom na povezanost s dopunskim djelatnostima, od proizvodnje poljoprivrednih inputa do prerade prometa i trženja poljoprivrednih proizvoda, važnost poljoprivrede u hrvatskom gospodarstvu je veća nego što pokazuju navedeni udjeli. K tome je neformalna zaposlenost i uključenost ljudi u poljoprivrednu proizvodnju znatna, uzevši u obzir oko pola milijuna obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, odnosno preko milijun članova tih gospodarstava, koji se manje ili više bave poljoprivredom.

Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koja posjeduju približno 80% zemljišta i stočnog fonda. Više od 70% tih gospodarstava ima manje od tri ha i to u pravilu vrlo usitnjenih poljoprivrednih površina. Čak i među onima koji imaju nešto više zemljišta malo je vitalnih i tržišno usmjerenih gospodarstava koja bi se u sadašnjim okolnostima mogla ravnopravno nositi s uvoznom konkurencijom. Otegotna je okolnost i nepovoljna dobna i obrazovna struktura poljoprivrednog pučanstva.

Poljoprivreda je neodvojiva od seoskog prostora, njegovih kulturnih vrednota te znanja, kao važnih razvojnih potencijala. Nažalost, seoski prostor doživljava u drugoj polovici XX. stoljeća snažnu depopulaciju i devastaciju te su time vrlo važni potencijali izvan funkcije na štetu gospodarskog i društvenog napretka Hrvatske.

Političkim osamostaljenjem Hrvatske nastupaju bitne društveno-gospodarske promjene u hrvatskom gospodarstvu te time i u poljoprivredi. Procesi pretvorbe, privatizacije kao istodobno i ratna stradanja, te gubitak tržišta mijenjaju agrarnu strukturu, utječu na ljudske i ostale kapitalne proizvodne resurse, poljoprivrednu proizvodnju i vanjsko trgovinsku bilancu. Mehanička kretanja pučanstva, izazvana srpskom agresijom te ratom, nekorišteni i uništeni poljoprivredni resursi – zemljište, stoka i nasadi, poljoprivredna mehanizacija, gospodarski objekti i infrastruktura – sve to smanjuje proizvodnju u poljoprivredi, te utječe na pogoršanje vanjsko trgovinske bilance i gospodarskog položaja poljoprivrede.

Uz to, s ne manjim utjecajem, tu su nedovoljno osmišljene ekonomske i pravne mjere pretvorbe ex-društvenog sektora u poljoprivredi (i prerađivačko-prehrambenog kompleksa), kao i višegodišnja neodređena vanjsko trgovinska politika, no i kašnjenje s uključivanjem Hrvatske u gospodarske integracije (WTO, CEFTA i u EU).

Tranzicijski šok prijelaza na tržišno gospodarstvo i u poljoprivredno-prehrambenom kompleksu rezultirao je sličnim pojavnostima kao i u cjelokupnom gospodarstvu: pad proizvodnje i zaposlenosti, zaduženost, tehnološko zaostajanje, pogoršanje bilance trgovinske razmjene i nelikvidnost. Odgađanje nužne reforme politike u pojedinim područjima i jače gospodarsko integriranje djelomice se može opravdati ratom u Hrvatskoj. Ratna razaranja u poljoprivredi posebice su pogodila tradicijski najproduktivnije područje hrvatskog Podunavlja, iako se stradanja stočnog fonda, mehanizacije kao i minirano zemljište javljaju na puno većem prostoru. Na žalost, prestanak rata nije donio zaokret u provedbi gospodarske politike prema selu i poljoprivrednim proizvođačima u skladu s njihovim strateškim značenjima. Neodgovarajući sustav financijske i institucijske potpore poljoprivredi, iako deklarativno na strani poljoprivrednika, u praksi je izravno i neizravno dovodio i nadalje do prelijevanja državnog novca u neučinkovite i trome sustave.

Visoki eksterni troškovi proizvodnje, kruti porezni sustav, kronični nedostatak (za poljoprivredu nužnog) jeftinog kapitala, neracionalan trgovinski i distribucijski sustav te nedostatna proračunska potpora neki su od glavnih čimbenika pada proizvodnje, niske razine samo-dostatnosti (ispod 60%), te visokih cijena poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

Tržište zemljištem, kao najvažnijim poljoprivrednim resursom, ograničava postojeća nesređenost zemljišnih knjiga, te spori i zamršeni postupak usklađivanja katastra i gruntovnice, što je samo jedan (iako ne i glavni) razlog nedopustivo visokom postotku neobrađenoga poljoprivrednog zemljišta.

Funkcioniranje tržišta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda ograničava nelojalna konkurencija i manjkava legislativa. To posebice vrijedi za izravno uključivanje obiteljske poljoprivrede u distribuciju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda te nepostojanje institucijskih okvira, koji bi osnažili ulogu poljoprivrednika na tržištu.

Poljoprivredna proizvodnja se dugoročno smanjuje (već od početka 80-ih godina), a posebice u ratnim godinama (1991.-1995.), zbog smanjenja uporabe poljoprivrednih resursa ali i migracije pučanstva te sveukupnog pada proizvodnosti i gospodarske učinkovitosti. Jedan od uzroka jest i istodobno općenito pogoršanje stanja gospodarstva, a u poljoprivredi poteškoće u poslovanju poljoprivrednih poduzeća zbog neodgovarajućeg procesa privatizacije.

Posljedice su vidljive, stagnacija BDP-a i negativna trgovinska poljoprivredna bilanca, usporena investicijska aktivnost zbog smanjenja štednje i nepovoljnih kreditnih uvjeta. Nedovoljna poljoprivredna proizvodnja, unatoč slabom porastu potrošnje, rezultira niskim stupnjem samodostatnosti većine poljoprivrednih proizvoda i zbog toga visokim uvozom hrane.

I/I-1 OpĆi druŠtveno-gospodarski pokazatelji

I/I-1.1 Poljoprivredno pučanstvo i zaposlenost

Hrvatska je u (popisnoj) 1991. godini imala 410 tisuća poljoprivrednika, od toga je bilo 265 tisuća aktivnih (64,6%) i 145 tisuća uzdržavanih osoba (35,4%). Udio poljoprivrednog u ukupnom pučanstvu je bio 9,1%, a aktivnog 13,1% u aktivnoj populaciji Hrvatske, premda se poljoprivredom kao »sporednom« djelatnošću bavi znatno veći broj u tzv. mješovitom tipu obiteljske poljoprivrede. Uz aktivne poljoprivrednike obiteljske poljoprivrede, u poljoprivrednu djelatnost uključeno je i oko 25 tisuća zaposlenih u poljoprivrednim tvrtkama i zadrugama.

Smanjenje brojnosti poljoprivrednog pučanstva, njegovo demografsko urušavanje, nepovoljna obrazovna struktura, te pad zaposlenosti i u neobiteljskoj poljoprivredi osnovne su značajke poljoprivredne populacije². Demografski pokazatelji govore o pogoršanju dobnog sastava poljoprivrednog pučanstva, odnosno povećanja udjela poljoprivrednika u dobi od 50 i više godina od 20,2% u 1953.godini na 31,8% u 1991.godini.³ Mijenja se i spolni sastav u pravcu feminizacije, tako da je udio ženske populacije (1991.) u prosjeku 53,5% u ukupnom poljoprivrednom pučanstvu, premda u radnoj snazi prevagu imaju muškarci s 56,2%. Iako se u razdoblju između dva popisa (1981.-1991. godine) koeficijent obrazovanosti znatno povećao, što ukazuje na pozitivne promjene u obrazovnoj strukturi poljoprivrednog pučanstva, još uvijek prevladava udio poljoprivrednika s nezavršenom osnovnom školom (67%), što je daleko iznad prosjeka ukupne populacije Hrvatske (9,8%).

I/I-1.2 Bruto-domaći proizvod

Razmjerna važnost poljoprivrede, mjerena udjelom bruto-domaćeg proizvoda, se dugoročno smanjuje. Osnovni gospodarski pokazatelji stanja poljoprivrede u novijem razdoblju (1990.-1998.) upozoravaju na disproporcije odnosa ulaganja u poljoprivredi i doprinosa poljoprivrede ukupnom gospodarstvu. Početkom devedesetih godina bruto-domaći proizvod poljoprivrede bio je oko 9%, u ratnim godinama razmjerno raste zbog većeg pada ukupnih nepoljoprivrednih djelatnosti (industrija, promet itd.). U 1998. godini BDP čini 7% ukupnog. Izraženo u stalnim cijenama, do 1993. godine je nazočan pad BDP-a, a otada blagi porast, no ni u drugoj polovici koncem 90-ih godina ne dostiže razinu iz devedesete godine.

I/I-1.3 Poljoprivredni proračun

Od osamostaljenja do 1995. godine udio poljoprivrednog proračuna u ukupnom državnom proračunu je u stalnom padu do najnižeg od 1,73% u 1995. godini, kada se donosi Strategija razvitka hrvatske poljoprivrede (Strategija). Temeljni je razlog bila nužnost povećanog izdvajanja izdataka za obranu i sigurnost zemlje. Od 1996. godine nadalje poljoprivredni proračun se povećava kako apsolutno tako i relativno te u ukupnom državnom proračunu u 1999. prelazi 3%. Proračunska sredstva Ministarstva poljoprivrede i šumarstva (MPŠ) u 1999. godini su nominalno povećana za 293% u odnosu na 1995. godinu, a u 2000. godini su ta sredstva veća za 193% u odnosu na 1995. godinu, dok je ukupan proračun povećan za 63%. Rastuće značenje poljoprivrednog proračuna je važno za ulogu poljoprivrede u ukupnoj gospodarskoj politici te za pravac njezinog razvitka, a u svezi s ispunjenjem obveza Hrvatske prema WTO-u i kretanja Zajedničke poljoprivredne politike EU (CAP). Međutim, usprkos nedvojbenom i vrlo konkretnom povećanju, prije svega poljoprivrednih subvencija, udio proračunskih sredstava MPŠ-a u ukupnom državnom proračunu i u 1999. godini je bio još uvijek niži nego šest godina prije, a udio u 1992. godini je bio čak 2,2 puta veći od udjela u 1999. godini.

Za 2000. godinu rebalansom je određen poljoprivredni proračun od 1,573 mlrd. kn, što čini 3,11% ukupnoga državnog proračuna. Dodatno, poljoprivredni proračun je u 2000. godini opterećen naslijeđenim kumuliranim dugovima u iznosu od približno 360 milijuna kuna. Najveću stavku u proračunu MPŠ-a u drugoj polovici 90-ih čine novčani poticaji i naknade u poljoprivredi i ribarstvu, s prosječnim udjelom oko 75%.

Primjeri zemalja EU pokazuju da je udio poljoprivrednog proračuna (zbroj skupne i nacionalne potpore) u ukupnom proračunu veći, iako je u pravilu značenje poljoprivrede u ukupnom gospodarstvu ovih zemalja razmjerno osjetno manje. Sigurno je da ista ocjena ne vrijedi u usporedbi sa zemljama pristupnicama za članstvo u EU, premda je zbog brojnih metodoloških ograničenja preciznu usporedbu vrlo teško napraviti.

I/I-2 DomaĆe trŽIŠte i potroŠnja

Hrvatsko tržište poljoprivredno-prehrambenih proizvoda čini nešto više od 4,3 milijuna potrošača, kupovne moći oko 4 600 USD per capita. Najznačajnija je proizvodnja, odnosno ponuda s obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Međutim, veliki udio zauzimaju uvozni proizvodi. Asortiman i kakvoća ponude je lošija negoli u zapadno-europskim zemljama. Ukupno promatrano, treba očekivati povećanje agregatne potražnje za hranom, s povećanjem potrošnje kvalitetnijih proizvoda.

Bitne odrednice tržišta u budućnosti su kretanje broja stanovnika (pad) kao i razina BDP per capita i njezina promjena (porast)⁴.

Manjak proizvodnje nad potrošnjom je nazočan za sve vrste mesa (osim mesa peradi), za mlijeko i mliječne prerađevine, povrće, voće, ulje, šećer i drugo. Suvišak proizvodnje nad potrošnjom je nazočan za pšenicu, kukuruz, vino i meso peradi⁵.

Veći porast potrošnje odnosno potreba može se očekivati kod dohodovno elastičnih proizvoda, mesa i mesnih prerađevina, voća, povrća i mliječnih prerađevina. Potrošnja krušnih žita, mlijeka, jaja, ulja, šećera i krumpira već je blizu razine zasićenja, pa se ne očekuje veći porast potreba za ovim proizvodima.

Jedan od temeljnih ciljeva hrvatske poljoprivredne politike je potpora dohotka poljoprivrednih proizvođača. Dohodovni potencijal hrvatskog tržišta je razmjerno malen i od njega »može živjeti« svega trećina hrvatskih poljoprivrednika. Nužno će ga trebati unaprijediti stvaranjem konkretnih izvoznih programa s većim udjelom dodane vrijednosti, te daljnjom regionalizacijom potpore kako bi se poredbene prednosti pojedinih područja bolje iskoristile.

Vrijednosna struktura hrvatske poljoprivrede, u odnosu na poljoprivredno razvijene zemlje pa i na većinu tranzicijskih zemalja, je nepovoljna. U hrvatskoj poljoprivredi je naglašen nerazmjer u ponudi i proizvođačkim cijenama poglavito u biljnoj proizvodnji.

Empirijska procjena potreba za poljoprivrednim proizvodima u Hrvatskoj se temelji na količini i strukturi potrošnje hrane na domicilnom tržištu (uključivo i turističku potrošnju), na reprodukcijskoj potrošnji, potrebi za prehranom stoke, te na procjeni tehnoloških gubitaka, gdje je to opravdano. Procjena potreba je napravljena kao niža i viša inačica. Niža inačica se temelji na sadašnjoj razini potrošnje, a viša inačica je uvećana za 10%, kao moguća posljedica porasta standarda, turističke potrošnje i rasta stanovništva. Izvozne potrebe nisu uključene u ovu procjenu⁶.

Procjena agregatne potrošnje i potreba za
poljoprivredno‑prehrambenim proizvodima

Temeljni parametri za izračunavanje potreba za poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima su promjene BDP kao i broj potrošača (domaće stanovništvo i inozemni turisti).

Polazeći od specifičnosti promjena obujma poljoprivredne proizvodnje, izvjesno je da se procijenjene domaće potrebe (i usprkos očekivanom porastu domaće proizvodnje) ne bi mogle u cijelosti podmiriti (primjerice mlijeka i voća). Međutim, jačom promjenom strukture proizvodnje, današnji manjak u proizvodnji mogao bi se znatno smanjiti (poglavito povrća i svinjskog mesa).

Empirijska procjena agregatne potrošnje za poljoprivredno-prehrambenim proizvodima se temelji na količini i strukturi potrošnje hrane na domaćem tržištu (uključivši tu i turističku potrošnju), reprodukcijske potrošnje, potreba za prehranu stoke, te procjeni tehnoloških gubitaka, gdje je to opravdano. Procjena potreba se temelji na slijedećim sastojcima:

– agregatna potrošnja per capita;

– očekivani porast dohotka;

– koeficijent dohodovne elastičnosti potražnje; i

– očekivani porast broja potrošača.

Procjena potreba je napravljena kao niža i viša inačica. Niža inačica polazi od pretpostavke da će BDP per capita rasti po stopi od 3% godišnje (polazna veličina 4 600 USD), te da će ciljne godine 2005. biti 5 333 USD per capita. Nadalje, niža inačica pretpostavlja da neće biti porasta domicilnog stanovništva, te da će se broj stranih turista povećati na 164 tisuće uvjetnih stanovnika (sa 71 000 1998. godine), odnosno da će biti približno 60 milijuna noćenja stranih turista. Viša inačica polazi od pretpostavke da će BDP rasti po stopi od 7% godišnje, te da će ciljne godine biti 6 452 USD per capita. Nadalje, viša inačica pretpostavlja da će domaće stanovništvo porasti za 1% ili 43 tisuće, te da će broj stranih turista isto porasti i to na 180 tisuća uvjetnih stanovnika.

Porast potrošnje kukuruza i ječma temelji se na projiciranom povećanju potrošnje stočne hrane. Izvozne potrebe nisu uključene u ovu procjenu.

Procjena agregatne potrošnje za krumpirom, voćem i povrćem i svih vrsta mesa, osim svinjskog, procijenjene su na temelju korigiranih bilančnih pokazatelja, a za ostale proizvode na temelju izvornih bilanci.

Agregatna potrošnja pšenice, bez stalnih pričuva, procijenjena je na 728 tisuća tona godišnje. Od toga su najviše potrebe preradbene industrije (oko 470 tisuća tona godišnje). Oko četrdesetak tisuća tona se troši za stočnu hranu, gubici su na razini od oko 25 tisuća tona te potrebe za sjemenom oko 40 tisuća tona. Prema nižoj inačici, potrebe za pšenicom će 2005. godine biti na razini 763, odnosno prema višoj inačici na razini 792 tisuće tona.

Potrošnja kukuruza je procijenjena na oko 1,98 milijuna tona godišnje. Od toga na prehranu stoke otpada između 1,2 i 1,4 milijuna tona, na potrebe preradbene industrije nešto više od 300 tisuća tona, te na očekivane tehnološke gubitke do stotinjak tisuća tona. Zbog očekivanog porasta potrošnje stočne hrane, očekuje se i povećanje potreba za kukuruzom. Prema nižoj inačici potrebe su procijenjene na 2,12 milijuna tona godišnje, odnosno prema višoj na 2,32 milijuna tona godišnje.

Agregatna potrošnja ječma procijenjena je na 127 tisuća tona godišnje. Od toga na stočnu hranu otpada preko 2/3. Potrebe preradbene industrije su oko četrdeset tisuća tona godišnje i povećavaju se. Tehnološki gubici se procjenjuju na oko tri tisuće tona. Potrebe za ječmom, prema nižoj inačici procijenjene su na 143 odnosno prema višoj na 165 tisuća tona.

Agregatna potrošnja šećera je oko 153 tisuće tona, a biljnih ulja 67,5 tisuća tona, od čega oko 15% otpada na kupovinu u inozemstvu (»shopping«). Potrebe za šećerom, prema nižoj inačici procijenjene su na oko 156, odnosno prema višoj na 171 tisuću tona godišnje. Potrebe za biljnim uljem procijenjene su na 69, odnosno 73 tisuće tona godišnje.

Agregatna potrošnja krumpira je na razini od oko 348 tisuća tona i u dosadašnjim istraživanjima je bila precijenjena zbog precijenjenog podatka o proizvodnji. Od toga je oko trideset tisuća tona sjemenski krumpir. Potrebe za krumpirom su procijenjene na 355 i 360 tisuća tona godišnje.

Agregatna potrošnja suhog duhanskog lista je oko 12 tisuća tona. Od toga je nešto manje od 60% nearomatskih duhana, koji se proizvode u Hrvatskoj, a ostalo otpada na proizvodnju aromatskih duhana. Prema nižoj inačici, potrebe za suhim duhanskim listom će biti na razini 12,6 tisuća tona odnosno prema višoj 13 tisuća tona.

Agregatna potrošnja povrća je na razini oko 405 tisuća tona. Na tehnološke gubitke i prehranu stoke otpada oko 35 tisuća tona. Prema nižoj inačici, potrebe za povrćem će godine 2005. biti 462 odnosno prema višoj 543 tisuće tona.

Ukupna potrošnja voća je na razini 340 tisuća tona, od čega na kontinentalno voće otpada oko 211 tisuća tona, a 129 tisuća tona na mediteransko i tropsko voće. Prema nižoj inačici, potrebe za voćem će se povećati na 394 tisuće tona odnosno prema višoj na 448 tisuća tona. Potrebe za kontinentalnim voćem procijenjene su između 246 i 280 tisuća tona, a za ostalim voćem između 148 i 168 tisuće tona.

Agregatna potrošnja vina procijenjena je na oko 876 tisuća hektolitara odnosno prema višoj inačici između 979 i 1 120 tisuća hektolitara.

Potrošnja mlijeka je na razini oko 764 milijuna litara godišnje od čega oko 370 milijuna litara otpada na potrošnju mliječnih prerađevina (izraženo preko mlijeka). Potrebe za mlijekom i mliječnim prerađevinama se procjenjuju između 913 i 1,055 milijardi litara. Agregatna potrošnja konzumnih jaja je 911 milijuna komada, a buduće potrebe se procjenjuju između 931 i 944 milijuna komada.

Agregatna potrošnja mesa se procjenjuje na oko 256 tisuća tona od čega 56,8 tisuća tona na govedsko meso, 105,7 tisuća tona na svinjsko meso, 89 tisuća tona na meso peradi i oko 4,3 tisuće tona na ovčje i kozje meso. Potrebe za mesom procjenjuju se između 288 i 340 tisuća tona.

I/I-2.1 Procjena samodostatnosti

Jedan od temeljnih ciljeva agrarne politike u većini razvijenih poljoprivreda bio je visoki stupanj samodostatnosti. Načelno, prvenstveno zbog posvemašnje globalizacije i visokih troškova održavanja samodostatnosti, ona se sve više napušta.

Slika I-1 PROCJENA SAMODOSTATNOSTI HRVATSKE
POLJOPRIVREDE 1996-1999.

Međutim, u praksi se još uvijek putem različitih mjera pokušava zadržati visoka samodostatnost u poljoprivrednoj proizvodnji.

Za hrvatsku poljoprivredu je karakteristična neodgovarajuća struktura poljoprivredne proizvodnje, odnosno neuravnoteženost potrošnje i proizvodnje. To izaziva manji ili veći manjak ili višak proizvoda, što u prvom slučaju stvara nedostatnu ponudu i nalaže uvoz, a u drugom slučaju povećava ponudu iznad potražnje istodobno smanjujući cijene i dohodak proizvođača. U oba slučaja se poljoprivredni resursi neracionalno iskorištavaju.

Poslije raspada bivše države, u Hrvatskoj su se pojavili problemi s viškovima krušnih žita, kukuruza, duhana, mesa peradi, vina i ribe, odnosno ribljih konzervi. Rat i ratne posljedice, promjena gospodarskog sustava, te povećanje konkurencije na domaćem tržištu utjecali su na smanjenje proizvodnje gotovo svih poljoprivrednih proizvoda, povećanje uvoza i povećanje negativnog salda hrvatske vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Samodostatnost hrvatske poljoprivrede za većinu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda je danas izrazito niska.

Hrvatska je nedostatna u proizvodnji svih vrsta mesa, osim mesa peradi, zatim mlijeka, povrća i kontinentalnog voća te sladorne repe odnosno šećera. Posljednjih godina je smanjen nedostatak biljnih ulja, odnosno znatno je povećana proizvodnja uljarica. Hrvatska je u suvišku s mesom peradi, kukuruzom, pšenicom, duhanom i vinom.

Procjena samodostatnosti je globalni pokazatelj koji govori u kojoj se mjeri domaća proizvodnja koristi potencijalom nacionalnog tržišta. Pokazatelj samodostatnosti može poslužiti i kao podloga za kreiranje mjera agrarne politike kojima se želi povećati konkurentnost domaćih proizvođača. Međutim, u uvjetima sve veće liberalizacije domaćeg tržišta, ona nema onu »operativnu« važnost, kao što je to bilo u uvjetima planskog gospodarstva i zatvorenog tržišta bivše države. Stoga se podaci o razini samodostatnosti moraju tako i razmatrati. U uvjetima globalizacije bitno je ocijeniti koje su to konkurentne proizvodnje/proizvodi hrvatske poljoprivrede koje treba razvijati.

I/I-2.2 Distribucija, promet i cijene

Pad pučanstva i porast BDP-a su bitne odrednice potražnje za poljoprivredno-prehrambenim proizvodima. Organizacija veleprodaje poljoprivredno-prehrambenih proizvoda nije kvalitetno određena, a distribuciju obavlja manji broj trgovačkih i prerađivačkih poduzeća s izraženim monopolom. Zbog tranzicijskih procesa i posljedičnih poteškoća poljoprivredno-prehrambenih poduzeća, znatno se smanjila trgovina (otkup) poljoprivrednih proizvoda s brojnim proizvođačima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Manjak tržišne infrastrukture je osobito izražen raspadom predratne otkupne mreže. Nedostaju propisi o obvezatnim standardima kakvoće (za povrće, voće, stoku i meso, i mlijeko). Funkcioniranje tržišta ograničava nelegalna konkurencija i legislativa. To posebno vrijedi za izravno uključivanje obiteljske poljoprivrede u distribuciju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, nelegalnost uvoza i izbjegavanje plaćanja poreza. Nerazvijene su tržišne institucije, i unatoč inozemne tehničke pomoći, nije oživio sustav veletržnica, ne postoje poljoprivredne dražbe (za pojedine karakteristične proizvode npr. voće i povrće, grožđe, cvijeće, stoku), zatim poljoprivredna burza itd. Tržišne obavijesti, za sada distribuirane preko državne uprave (MPŠ), često ne dopiru do poljoprivrednika, a ako i dođu nedostaje potpunijih analiza i objašnjenja glede tendencija, što bi bilo korisno za proizvođače u pogledu njihovoga budućeg proizvodno-tržišnog ponašanja.

Otkup poljoprivrednih proizvoda u razdoblju od 1994. do 1999.godine pokazuje negativnu godišnju stopu za pšenicu (-2,1%), a pozitivne stope za ostale ratarske kulture; umjerenu za kukuruz (6,7%), ali vrlo visoke za suncokret (31,3%) i sladornu repu (54,1%). U stočarstvu su negativne stope zabilježene za svinje (-7,7%), pozitivne za junad (6%) i, posebno, mlijeko (11,5%).

Promet hrane u trgovini na malo u nespecijaliziranim prodavaonicama sudjeluje s oko 30% (1998.), a u specijaliziranim prodavaonicama s oko 7%. Promet u novijem razdoblju stagnira (od 1996.). Na to utječe pad kupovne moći, crno tržište, te kupovina hrane u inozemstvu. Na smanjenje potražnje za hranom u proteklom razdoblju je donedavno utjecala i manja turistička potrošnja.

Realne otkupne cijene biljnih poljoprivrednih proizvoda pokazuju porast u razdoblju od 1991. do 1996. godine, no kasnije pad. Uzevši agregatni indeks cijena, u 1999. je nešto niži od onog u 1991. godini (98). Za pšenicu je povećanje cijene do 1997. bilo za 28 indeksnih bodova, za kukuruz su cijene za trećinu veće, ali u iduće dvije godine je očit pad cijena. Ukupno za žita su cijene u 1999. godini realno niže u odnosu na 1991 (indeks 97). Cijene industrijskog bilja rastu do 1997. godine, a zatim se smanjuju. Stočno bilje u pogledu promjena cijena pokazuje znatni porast do 1996. godine, kasnije se cijene smanjuju (indeks 1999/91.g. je 95). Cijene povrća isto rastu i to do 1997. godine, od kada opadaju. Cijene voća i grožđa pokazuju znatna odstupanja po godinama, u prosjeku pokazuju porast.

Otkupne cijene stoke su manje nego u početnom razdoblju, u 1997. godini cijene goveda su za 12% manje, svinja za 3%, peradi za trećinu manje. Cijena mlijeka je bila realno u porastu do 1996. godine, od kada se smanjuje. U 1999. godini agregatni indeks za stočarske proizvode pokazuje smanjenje (indeks 70 za 1999/91., odnosno 84 za 1998/91.).

Privatizacija maloprodajne mreže, u kojoj je znatan udio poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, je išla znatno brže s povećanom tendencijom u novije doba (4-5 godina) ulaska inozemnih investicija odnosno velikih trgovačkih kuća (supermarketa). Iste tendencije, samo manjeg opsega, javljaju se na tržištu inputa za poljoprivredu. (Ulazak Hrvatske u WTO te procese ubrzava.)

Cijene poljoprivrednih inputa se realno povećavaju, poglavito uvođenjem poreza na dodanu vrijednost, što pogoršava odnos prema cijenama poljoprivrednih proizvoda i smanjuje dohodak poljoprivrednika. Ukinuće subvencija za inpute (mineralna gnojiva, sjeme) kao i spomenuti problemi u poljoprivrednom poslovanju smanjuju uporabu inputa za poljoprivredu i posljedično opadanje proizvodnje.

I/I-3 MeĐunarodno trŽiŠte i
vanjskotrgovinska bilanca

Na vanjskotrgovinsku bilancu poljoprivrede je bitno djelovalo kako gubitak nekadašnjih tržišta, tako i smanjivanje poljoprivredne proizvodnje. Time se povećavao uvoz poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, uz stagnaciju izvoza. Od 1998. godine je nazočan pad uvoza uz zadržavanje trenda stagnacije izvoza, odnosno i njegovoga pada u 1999. godini, što se nastavlja i u 2000. godini.

Analiza vanjskotrgovinske razmjene poljoprivredno-prehrambenih proizvoda pokazuje da je Hrvatska u proteklom razdoblju (1996.-1999.) imala razmjerno značajan manjak ovih proizvoda. Najveći manjak je bio 455 milijuna USD (1997.), a najmanji 275 milijuna USD (1999.).

U razdoblju od 1994. do 1998. godine su osnovni uvozni proizvodi Hrvatske bili meso i prerađevine od mesa, mliječni proizvodi i jaja, povrće, voće i pića, te šećer – do 1995. godine, kada se uvoz šećera značajno smanjuje. Analiza pokazuje da se u Hrvatsku posljednjih godina uvozilo godišnje proizvoda u vrijednosti od oko 300 mil. USD (oko 30% vrijednosti poljoprivrednog uvoza), koji se u Hrvatskoj ne proizvode (ili se proizvode u zanemarivim količinama). Najvažniji izvozni proizvodi hrvatske poljoprivredne i prehrambene djelatnosti su pića, žito i žitni proizvodi te duhan.

Udio poljoprivredne i prehrambene industrije u ukupnom manjku hrvatske trgovinske razmjene u 1999. godini je nepovoljan, oko 8%, a pokriće uvoza izvozom za razdoblje od 1997. do 1999. godine se kreće oko 58%. (To je, premda nizak, ipak nešto viši stupanj samo-dostatnosti negoli za nepoljoprivredne proizvode). Glavna su tržišta Hrvatske za poljoprivredno-prehrambene proizvode neke od bivših jugoslavenskih republika (osobito BIH, s prosječnim udjelom u hrvatskom poljoprivrednom izvozu od 40%), zatim zemlje srednje i istočne Europe te zemlje Europske unije. Uvozi se najviše iz zemalja Europske unije (oko 45%), a zatim (s promjenjivim udjelom) iz zemalja srednje i istočne Europe.

I/I-4 Poljoprivreda i okoliŠ

Hrvatska je zemlja bogatih prirodnih resursa, prvenstveno zbog njihove kakvoće. Zemljište je razmjerno dobre plodnosti i jedno od očuvanih u Europi. Čisti vodotoci, šume, obalni pojas, otoci i more – temelj su razvitku poljoprivrede i ribarstva, šumarstva i lovnog turizma te drugih djelatnosti.

Analize, doduše, pokazuju da su, unatoč razmjerno niskoj razini onečišćenja, štete u pedološkoj sferi dostigle razinu koja traži istraživanje i način djelovanja za zaštitu i očuvanje kakvoće tla. U procesu zaštite tala, u Hrvatskoj se provodi istraživanje procesa oštećenja i onečišćenja, i postavljanje sustava stanica za trajno motrenje tla. U planu je organiziranje odgovarajuće službe za zaštitu tla, koja bi u tom pogledu osiguravala cjeloviti informacijski sustav. Istraživanja, također, pokazuju, kako je razina onečišćenja podzemnih i nadzemnih voda u Hrvatskoj niska. Poljoprivreda ima mali utjecaj na ovo onečišćenje u odnosu na razvijene zemlje Europe, a poljoprivredna proizvodnja se uglavnom provodi u skladu sa zakonskim propisima koji uređuju zaštitu voda.

Mjerenja Državnog zavoda za meteorologiju pokazuju kako 60% sumpornog dioksida dolazi iz susjednih, industrijskih razvijenih zemalja, a samo 40% iz domaćih izvora. Poljoprivreda sudjeluje u emisiji metana i amonijaka, uglavnom zbog konvencionalnog načina proizvodnje. Usporedno s onečišćenjem i ugrožavanjem okoliša, poljoprivreda sudjeluje i u ulaganjima i izdacima za njegovo očuvanje, jer je ona ujedno i žrtva onečišćenja. Prema podacima iz 1997. godine, poljoprivreda, lov i šumarstvo izdvajaju 5,9% od ukupnih investicija za zaštitu okoliša. Najveći izdaci za okoliš su ulaganja u zaštitu površinskih voda i uklanjanje otpada.

Problemi okoliša i poljoprivrede, kao djelatnosti koja izravno ovisi o kakvoći okoliša, razmjerno su novi u shvaćanju problema i planiranju budućeg razvitka poljoprivrede. Hrvatska je, kao i ostale zemlje srednje i istočne Europe, danas suočena s posljedicama neracionalnog ponašanja u prošlosti, što se uglavnom odnosi na poslovanje bivših društvenih kombinata:

– melioracijski zahvati širokih razmjera, intenzivna poljoprivredna proizvodnja i proizvodnja u monokulturi,

– povećana potrošnja anorganskih gnojiva i životinjskog otpada, i

– povećana potrošnja pesticida i drugo.

U našemu europskom zemljopisnom okružju govori se o zaokretu iz »poljoprivrede orijentirane na količinu (prinos)« u »poljoprivredu okrenutu kakvoći« (hrane i okoliša). Izlaz iz postojećeg stanja vidi se u održivoj poljoprivredi, bezopasnoj za okoliš, koja budućim naraštajima ostavlja čista tla, vodu i zrak, a zatim pravo izbora daljnjeg razvitka, kao što ga je imalo i naše pokoljenje. Sve to, dakako, uz ekološki, socijalno i politički prihvatljiva rješenja.

Jasno je da se pitanja vezana za poljoprivredu, koja bi bila harmonično uklopljena u okoliš, ne mogu rješavati odvojeno od ostalih aspekata poljoprivredne politike. Briga za okoliš je samo dodatni sastojak koji treba uzeti u obzir u planiranju budućeg razvitka poljoprivrede na načelima održivosti.

Osim gospodarske, poljoprivreda i poljoprivredno zemljište imaju i druge uloge, odnosno višeznačne uloge, od kojih su najvažnije: proizvodnja hrane, ekološka uloga, socijalna uloga, prostorna uloga, uloga u oblikovanju krajobraza, izvor sirovina i energije te rekreacijsko – turistička uloga.

Imajući to u vidu, u izradi strategije razvitka poljoprivrede polazište je da je proizvodnja hrane neupitno najvažnija uloga poljoprivrede, ali ona se ne smije gledati samo kao izvor hrane (i/ili profita), izolirano od drugih uloga. Sve su uloge poljoprivrede neodvojive jedna od druge, od podjednake su važnosti, pa ih tako treba i vrednovati!

I/I-5 Agrarna struktura

Agrarna struktura je označena dualnim oblikom vlasništva proizvodnih resursa i proizvodnje te različitim oznakama zaposlenih. Osnovu agrarne strukture Hrvatske čine proizvodne jedinice u poljoprivredi (sa svojim posebnim društveno-gospodarskim obilježjima), i to: (a) obiteljska poljoprivredna gospodarstva, (b) društva kapitala u poljoprivredi i (c) poljoprivredne zadruge.

I/I-5.1 Obiteljska poljoprivredna gospodarstva

Prevladavajući dio agrarne strukture čine obiteljska poljoprivredna gospodarstva, vrlo različita po svojim značajkama, demografskim, proizvodnim i gospodarskim. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva posjeduju dvije trećine (66,4%) ukupnog poljoprivrednog zemljišta i preko 80% stočnog fonda. U većini su tzv. mješovita gospodarstva s dvostrukom strukturom zaposlenosti i dohotka, s udjelom od oko 80%. Po Popisu iz 1991. godine u Hrvatskoj je bilo 534 266 obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Za pretpostaviti je da se njihov broj u međuvremenu smanjio zbog utjecaja rata odnosno znatnih migracija u seoskim područjima.

Obiteljska poljoprivredna gospodarstva nisu obvezna biti ustrojena prema Zakonu o trgovačkim društvima ili Zakonu o poduzećima i tada nemaju status pravne osobe, no mogu poslovati kao trgovačko društvo ili obrt za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, ukoliko se tako registriraju. Prema raspoloživim podacima, tek je oko 3% ukupnog broja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava uključeno u sustav poreza na dodatnu vrijednost (PDV), a još manje u neki od navedenih zakonskih oblika. U razdoblju između dva popisa (1981.-1991.) broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava je smanjen za oko 6%, uz smanjenje ukupne površine zemljišta za oko 12% (oko 200.000 ha).

Prema veličini obradivog zemljišta, trećina obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava je veličine manje od jednog hektara (34,8%), dok su najbrojnija gospodarstva (gotovo polovica ukupnog broja (49,7%) od 1 do 5 hektara obradivog zemljišta. U skupini od 5 do 10 hektara je 13,0% gospodarstava, a svega 2,5% njih ima više od 10 hektara zemljišta. Navedena zemljišna struktura obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kojih je prosječna veličina 2,7 hektara, s prosječno pet odvojenih zemljišnih čestica, i s prevladavajuće mješovitom gospodarskom djelatnošću, jedan je od bitnih i ograničavajućih čimbenika gospodarske učinkovitosti hrvatske poljoprivrede. Uzimajući u obzir naslijeđeni političko-gospodarski sustav, rat, okupaciju i ratna razaranja, nerazvijenost i prirodna ograničenja na pojedinim poljoprivrednim područjima, posebno provedena istraživanja u razdoblju od 1991. do 1999. godine ukazuju na određene promjene. Naime, u novije doba dolazi do polarizacije u obiteljskoj poljoprivredi, s jačanjem tzv. vitalnih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, tržišno usmjerenih i specijaliziranih, od kojih neka posluju kao tvrtke ili obrt. Ta gospodarstva raspolažu sa znatnim proizvodnim resursima, školovanim – većinom mlađim – poljoprivrednicima. Na drugom je polu mnoštvo malih i pretežito samoopskrbnih gospodarstava, ustvari poljoprivrednih kućanstava, kojima je poljoprivreda tek sporedna djelatnost.

I/I-5.2 Tvrtke u djelatnostima poljoprivrede

Bivši »društveni sektor« u poljoprivredi (kombinati) u poratnom razdoblju zbog ratnih razaranja i neodgovarajućeg modela pretvorbe – privatizacije (uz male izuzetke), doživljava kolaps, pad proizvodnje i zaposlenosti, te znatne teškoće u poslovanju.

Prema vlasništvu (1999.), najviše je privatnih poslovnih subjekata (80%), zatim zadružnih (13%) te subjekata u mješovitom ili državnom vlasništvu (7%). Oko polovice poduzeća i zadruga se vode kao neaktivni, kao i 10% trgovačkih društava. Od 1604 aktivne pravne osobe u cijelom području Poljoprivreda, lov i šumarstvo, prema podacima iz ožujka 2000. godine, njih 46% nema zaposlene osobe, a 39% ima do 9 zaposlenih osoba. U djelatnosti proizvodnje hrane, pića i duhanskih proizvoda (2000.g.) ukupno je zaposleno 46,5 tisuća osoba.

Iako proces privatizacije ovih tvrtki traje već godinama, država je (1999.g.) još uvijek vlasnik ili suvlasnik 232 tvrtke, a u 13% njih s 50% ili više udjela. U djelatnosti poljoprivrede, lova, šumarstva i ribarstva ukupno se iskazuju gubici iznad visine kapitala. Reprodukcijska sposobnost tih gospodarskih subjekata se smanjuje, što posljedično znači smanjivanje opremljenosti i ulaganja u proizvodnju⁷. Najnoviji zaključci Vlade ukazuju na spremnost suočavanja s ovim problemom kroz privatizaciju, preustroj (zamjenu uprave) ili stečaj, ovisno o stanju u pojedinoj tvrtki i jačini vlasničkog utjecaja države.

I/I-5.3 Poljoprivredne zadruge

Prema evidenciji ZAP-a, u Hrvatskoj (1998.) ima 460 poljoprivrednih zadruga, a u Hrvatski zadružni savez su uključene 334 zadruge.

Prema dokumentaciji Ministarstva poljoprivrede i šumarstva, na području Hrvatske ubilježeno je 337 zadruga, a najveći je broj zadruga u Panonskoj regiji, 51,63% (s prosječno 19 zadrugara i 16 zaposlenika). U istarskom dijelu Mediteranske regije nalazi se 42,73% (s prosječno 29 zadrugara i 8 zaposlenika), a u Gorskoj regiji svega 5,64% zadruga (s prosječno 25 zadrugara i 4 zaposlenika). Istodobno, prema evidenciji Hrvatskog zadružnog saveza (anketa 145 zadruga), u jednoj zadruzi je prosječno 50 zadrugara i 23 zaposlenika. Unatoč razmjernoj brojnosti zadruga u Hrvatskoj, većina je poljoprivrednika izvan ovih oblika poslovnog organiziranja. Zadruge se bave različitim poslovima, od proizvodnje, otkupa i trgovine do ugostiteljstva i turizma. Prevladava nabavno-proizvodna djelatnost, dok je proizvođačko-preradbena uglavnom zanemarena. Poljoprivredne zadruge bi se trebale usmjeriti na preradu, doradu i distribuciju zadružnih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Zanemarenu djelatnost lokalne zadružne štednje treba upravno poticati te poboljšati uvjete financijskom politikom.

Sumirajući više od 135-to godišnjeg iskustva u hrvatskom poljoprivrednom zadrugarstvu, treba istaći da se ono pokazalo kao korisna institucija u razvitku sela i poljoprivrede. No pouka je, također, da su »velika iščekivanja«, koje je unosio dogmatski komunistički utopizam i kolektivizacija prošlog političkog i gospodarskog sustava, u pravilu donosila razočaranja koja su skupo plaćali seljaci-zadrugari. Iako je godine 1995. donesen novi Zakon o zadrugama, koji omogućava unapređenje zadružnog upravljanja i poslovanja sukladno izvornim načelima zadrugarstva, radi loših iskustava iz prošlosti, zadruge i zadrugarstvo još uvijek nemaju odgovarajući ugled među poljoprivrednicima, a također je slabo utemeljenje novih zadruga. Očito je da su i državne mjere poticanja zadrugarstva nedovoljne, što također umanjuje zanimanje za taj oblik poslovnog povezivanja u poljoprivredi.

I/I-6 Poljoprivredni resursi

I/I-6.1 Zemljište

Hrvatska, s 0,65 ha poljoprivrednog odnosno s 0,45 ha obradivog zemljišta per capita, ulazi u skupinu zemalja koje su razmjerno bogate poljoprivrednim zemljištem, međutim racionalno gospodarenje zemljištem otežavaju brojni čimbenici. To su naslijeđeni problemi usitnjenosti privatnog zemljišta, stalni gubitak poljoprivrednog zemljišta zbog urbanizacije, nedefinirano gospodarenje državnim zemljištem, znatni udio neobrađenog i zapuštenog zemljišta. Od 3,151 milijuna hektara poljoprivrednih zemljišta u Hrvatskoj, oko dvije trećine (66,4%) je u vlasništvu obiteljskih gospodarstava, a preostalu trećinu (33,6%) čini državno zemljište. U strukturi poljoprivrednih površina (1999.g.) je najveći udio oranica i vrtova (46,4%), zatim pašnjaka (36,6%), livada (12,9%), te voćnjaka (2,2%) i vinograda (1,9%). Većina obradivog zemljišta tj. oranica, voćnjaka vinograda i livada je u vlasništvu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, ukupno 1,620 mil. ha, ili 81,1%, dok je obradivih površina u vlasništvu države 0,378 mil. ha ili 18,9%. Znatan je udio neobradivog (i neiskorištenog zemljišta), u 1999. godini čak 36,6% ukupnih poljoprivrednih površina, od čega 688 tisuća hektara državnog zemljišta, većinom pašnjaka. Veliki je udio neobrađenih oranica, sa zabrinjavajućom tendencijom porasta u novijem razdoblju (1996.-1999.)⁸.

Postojeća nesređenost zemljišnih knjiga, spori postupak usklađivanja i ažuriranja zemljišnoknjižnog stanja (katastar i gruntovnica) ograničava tržište zemljišta⁹. Dodatni je problem kreditiranja kupovine zemljišta. Nedovoljno razrađena legislativa, ali i neodgovarajuća provedba postojećih zakonskih i upravnih mjera, uz ostalo, utječu na gospodarsku neučinkovitost poljoprivrede. Posebni problem zemljišne politike se javlja u pogledu gospodarenja i budućeg titulara (sada) državnog zemljišta u Hrvatskoj. Procijenjeno je da je oko 74% državnoga obradivog zemljišta dano u zakup od 10 do 40 godina, dok je daljnjih 2% prodano, tako da je privatizacija državnog zemljišta tek počela. Većinom obradivih, u tome najviše oranica, koriste se poljoprivredna poduzeća (kombinati) u procesu privatizacije, a raspolaganje preostalim dijelom je uređeno ostalim zakonskim oblicima (prodaja, zakup, darivanje i plodouživanje). Poljoprivredno zemljište je u područjima od posebne državne skrbi važan resurs za poticanje obnove gospodarstva i revitalizaciju u ratu stradalih područja.

S obzirom na klase poljoprivrednog zemljišta, oko trećine (35%) je I-III. katastarske klase, nešto preko polovice (58%) IV-VI. klase, a ostalo (7%) je VII. i VIII. klase, što ukazuje na nepovoljno stanje te na potrebu agrotehničkog i hidro tehničkog uređenja¹⁰.

I/I-6.1.1 Poljoprivredne melioracije

Hrvatska je po svom zemljopisnom položaju, klimatskim značajkama te reljefnim i pedološkim prilikama vrlo raznolika. Tri su zonalna tipa klime (alpski, kontinentalni i mediteranski) te jedan lokalni tip (planinski), u čistom ali i miješanom obliku; sve to ima većeg utjecaja na pojavu raznolikih tipova tala i na raznovrsnost poljoprivredne proizvodnje. Navedeno ima bitnog utjecaja na nužnost uređenja vodnog režima, uz izvođenje melioracijskih mjera (a) odvodnje – za reguliranje suvišnih voda u tlu i (b) navodnjavanja – za nadoknadu nedostatka vode. Uređenje vodnog režima primjenom hidromelioracijskih mjera znači iskorištenje – sada nekorištenih – zemljišnih potencijala, odnosno poboljšanje postojećih. Uz to, nužna je i provedba okrupnjavanja poljoprivrednih površina i uređenja proizvodnih zemljišnih čestica kako bi se poboljšala proizvodna učinkovitost poljoprivrednih gospodarstava.

Analizom provedenih melioracijskih zahvata utvrđen je njihov nepovoljan utjecaj na biološku raznolikost, posebice kod močvarnih i vodenih ekoloških sustava

Problem suvišnih voda i stanje obrane od poplava i sustava odvodnje

U Hrvatskoj je poplavama ugroženo oko 760 tisuća hektara, od kojih se na oko 530 tisuća hektara (ili na oko 70%) provodi obrana raznim mjerama odnosno sustavima – koje je potrebno redovito održavati (podizanje nasipa, uređenje vodotoka, izgradnja vodo-spremišta, odušnih i obodnih kanala, tunela i slično). Na preostalim nezaštićenim površinama je potrebno izgraditi sustave za obranu od poplava; zbog toga se ta zemljišta sada ne obrađuju ili ne koriste intenzivno, a kako su pretežito u nizinskim područjima, moguće je upravo na njima proširiti redovitu i sigurnu poljoprivrednu proizvodnju.

Suvišne vlastite i oborinske vode uzrok su velikih šteta, zbog loših uvjeta za uzgoj bilja tj. zbog niske prirode i nemogućnosti provođenja agrotehničkih zahvata (obrada, berba, žetva itd.). U Hrvatskoj su na blizu 1,8 milijuna hektara ili oko 57% ukupnih poljoprivrednih površina (ili blizu 90% obradivih površina) nazočne suvišne vode. Na tim (melioracijskim) površinama, na svega trećini (33,5%) su izgrađeni otvoreni kanali, na manje od trećine (29%) djelomično, dok na preostalom većem dijelu (37,5%) ne postoje kanalski sustavi. Ovo nepovoljno stanje u uređenju suvišnih voda utječe na to da je čak blizu 30% oranica i livada izvan redovite uporabe. Treba istaknuti da je većina kanalskih sustava izgrađena u razdoblju 1975.-1990. godine (poglavito za potrebe tadašnjih poljoprivredno-društvenih kombinata); u novije doba, tj. u proteklom desetljeću, više je uzroka da se nisu nastavili nužni melioracijski radovi za proširenje melioracijskih sustava, pa i za puno održavanje postojećih. Nepovoljno stanje otvorene kanalske mreže, pak, dalje otežava izvođenje detaljne odvodnje, koja je u intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji nužna za brzo odstranjenje suvišne vode, kod maksimalnog vlaženja, i uspostavu normalnih vodo-zračnih prilika. U tu se svrhu rabe, ovisno o tipu tla, otvoreni kanali I.,II., i III. reda, kojih je sada oko 29 tis. km¹¹. Pri melioriranju nekih slabo propusnih (pseudoglejnih) tala bitan je, uz ostalo, i sustav podzemne cijevne drenaže. U Hrvatskoj je taj sustav izveden na svega oko 163 tis. hektara (20% obradivih površina), a s obzirom na klimatske i pedološke prilike, potrebna je izgradnja ove drenaže na još oko 660 tisuća hektara, ali i postojeću održavati (ili napustiti). Od ukupno dreniranih površina, posljednjih desetak godina, dreniran je zanemarujući dio poljoprivrednih površina, svega 970 ha ili 0,6% ukupnih¹².

Erozija tla vodom jedan je od glavnih vidova oštećenja tla. Nužno je podatke o stupnju ugroženosti tla erozijom redefinirati. Prema najnovijim podacima, blizu trećina naših tala je ugrožena visokim rizikom od erozije¹³.

Problem nedostatka vode, stanje navodnjavanja poljoprivrednog zemljišta

U Hrvatskoj se navodnjava ukupno 5 960 hektara, što čini tek 0,29% ukupnih obradivih površina, po čemu Hrvatska loše stoji u međunarodnim usporedbama¹⁴. Navodnjavanje je najviše zastupljeno u mediteranskom području i to u dolini Neretve (49% od ukupnih navodnjavanih površina), zatim oko Zadra i Biograda (32%) i Istri (1%). Preostali manji dio se odnosi na kontinentalni dio, tj. na Slavoniju i Baranju (14%) te Podravinu i Posavinu (4%). Od ukupnih navodnjavanih površina, svega oko 170 hektara otpada na zaštićene prostore (staklenike i plastenike).

Voda je među vodećim ograničavajućim čimbenicima, čak i na ovoj razini poljoprivredne proizvodnje na mediteranskom području, i to unatoč obilju padalina i prisustvu nekoliko velikih rijeka. U cjelini, vode ima dovoljno, te unatoč tome problem vode i adekvatno opskrbljivanje vodom ostaje jedan od ograničenja intenzivne poljoprivredne proizvodnje¹⁵. Da apsurd bude veći, te vode protječu poljima i odlaze u more, a polja i otočne površine ostaju »žedne«. Ima mišljenja kako bi moguća rješenja trebala ići prema izgradnji manjih akumulacija osobito na otocima, čak i onih koji bi se punili postojećim podmorskim vodovodima tijekom manjeg intenziteta potrošnje¹⁶. Čak i kod ove razine razvijenosti vodovodne mreže, distribucija vode u poljima nije zadovoljavajuća. Nameće se potreba izrade jednog integralnog rješenja natapanja jadranskog područja koji bi valorizirao specifičnosti svih značajnih proizvodnih lokaliteta.

I/I-6.1.2 Okrupnjavanje zemljišnih čestica

Zbog dugogodišnjeg lošeg utjecaja na zemljišnu strukturu (agrarne reforme i maksimumi, nasljedno pravo, neprovođenje mjera konsolidacije poljoprivrednog zemljišta), u hrvatskoj poljoprivredi su poljoprivredna gospodarstva prosječno malih i usitnjenih površina (prosjek obiteljskoga poljoprivrednog gospodarstva u 1991. godini je 5,3 zemljišnih čestica prosječne veličine 0,5 ha). Odstupanje od tog prosjeka je nazočno kod poljoprivrednih tvrtki (ex-kombinata), s veličinom parcele oko 50 hektara. Za kompleksno uređenje poljoprivrednog proizvodnog prostora provode se mjere konsolidacije zemljišta – komasacije (u Hrvatskoj od 1836.g.), kojima se skupljanjem malih, razbacanih parcela u jednu parcelu ili manji broj većih, pravilnog oblika, istodobnu izgrađuje infrastruktura (kanalske i putne mreže, uređenje naselja), ali i uređuju imovinsko pravni odnosi, što sve može znatno utjecati na gospodarsku učinkovitost poljoprivredne proizvodnje. U Hrvatskoj je do 1990. godine komasacijom obuhvaćeno 670 tis. hektara ili svega oko 21% svih poljoprivrednih površina, dok se te mjere kasnije gotovo i ne provode.

I/I-6.1.3 Pedološke značajke

Na temelju podataka iz Namjenske pedološke karte (mjerilo 1:300.000) najviše zastupljena tla u Hrvatskoj su lesivirana tla (12,6% ukupnih), zatim pseudoglejna (10,4%) pa močvarno glejna tla (9,0%) itd., ukupno 29 tipova tala. Treba također istaknuti da je prostor Hrvatske pokriven stijenama (koje nisu tlo) na 790 tis. hektara ili 14,3% ukupne površine.

Prema spomenutoj pedološkoj karti, pogodnih tala (P-1 klasa) u okviru poljoprivrednih površina i šuma je svega 6,6%, sljedeće klasa (P-2) obuhvaća 14,5%, dok je od pogodnih tala najviše zastupljena treća klasa (P-3), 32,7%, no ta imaju ozbiljna ograničenja. Privremeno nepogodnih tala (N-1), koja se melioracijama mogu popraviti, ima 14,4%, a trajno nepogodnih (N-2) 31,8%. Sve to upečatljivo ukazuje da Hrvatska oskudijeva dobrim poljoprivrednim tlom te da se taj neobnovljivi resurs treba očuvati za poljoprivredu, a ne olako uzimati za drugu uporabu.

I/I-6.2 Poljoprivredna mehanizacija

Sadašnje stanje poljoprivredne mehanizacije je nezadovoljavajuće jer su poljoprivredna gospodarstva, bilo obiteljska bilo poljoprivredne tvrtke, opskrbljena starim (a u prosjeku) i zastarjelim strojevima i opremom. Prema popisu iz 1991. godine, u Hrvatskoj je tada bilo oko 150 tisuća poljoprivrednih traktora. Tijekom srpske agresije i rata otuđeno je uništeno oko 18 do 20 tisuća traktora, a u bivšim kombinatima je i u procesima privatizacije fond mehanizacije i odnosne opreme također znatno smanjen (niti je pravodobno zamjenjivan). Procjenjuje se da danas u Hrvatskoj ima oko 130 tisuća traktora¹⁷. Podaci Ankete (natprosječnih) obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (na uzorku od 892 gospodarstava) u Hrvatskoj za 1999. godinu, pokazuju da su obiteljska poljoprivredna gospodarstva u prosjeku opskrbljena s 1,4 dvo-osovinskih traktora, prosječne snage od 30 kW, ali u dobi od 15,4 godina, te 0,29 jedno-osovinskih traktora po gospodarstvu, slične dobi (15,5 godina). Snaga traktora po hektaru raspoložive površine (vlastite i zakupljene) je 5,6 kW¹⁸. Stanje poljoprivredne mehanizacije je utoliko loše i zbog velikog udjela rabljene i nefunkcionalne mehanizacije (često kao takve nabavljene iz inozemstva) te njihove visoke dobi. Gotovo nema udruživanja u području mehanizacije i opreme, poglavito specifične, što bi mogao biti važan čimbenik racionalizacije poljoprivredne proizvodnje, smanjenja troškova i povećanja kakvoće proizvoda.

I/I-6.3 Skladištenje, sušenje i hlađenje poljoprivrednih proizvoda

I/I-6.3.1 Skladišta

U Hrvatskoj postoji mnoštvo raznoraznih skladišnih prostora za poljoprivredne proizvode, koji se ni brojčano a niti glede kapaciteta službeno ne prate, te se stoga samo približno procjenjuju¹⁹. Prema strukturi, na skladišne prostore koji se isključivo rabe za poljoprivredne proizvode otpada oko 40%, na prehrambenu industriju oko 52%, trgovinu oko 1-2% i na ostalo 6-7%. Obujam skladišnih prostora za žito i uljarice se procjenjuje na oko 2 milijuna tona u oko 65 silosa i skladišta²⁰. Posljednjih desetak godina se podižu manji silosi na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima (kapaciteta od 500 do 5 000 tona), ustvari doradbeno-skladišni objekti sa sušarama.

Sadašnji skladišni kapaciteti za žita podmiruju tek oko polovicu potreba za silosima odnosno svega 5% za skladištenje uljarica. Treba istaknuti da su i ti postojeći skladišni kapaciteti u većini istrošeni, poglavito u istočnoj Slavoniji, a pridružena oprema tehnološki zastarjela (dob od 15 do 35 godina). Nedostaju skladišta za druge zahtjevne poljoprivredne proizvode (povrće i voće).

I/I-6.3.2 Sušare i dorada

Za sušenje zrnatih ratarskih kultura ima preko 90 sušara industrijskog tipa (nazivnog kapaciteta 1800t/h), uglavnom tehnički i tehnološki zastarjelih kao i nepodesnih u pogledu zaštite okoliša²¹, od toga preko polovice uništeno i oštećeno u Domovinskom ratu. Nedostaje znatan broj sušara za druge poljoprivredne proizvode, poglavito za voće, povrće, ljekovito i aromatično bilje.

Sušenje u sušarama je prevladavajući oblik sušenja voća, povrća, ljekovitog i aromatičnog bilja, znatno većih mogućnosti od prirodnog sušenja. Gotovo sve domaće potrebe potrošača i prerađivača za sušenim voćem i povrćem podmiruju se uvozom iz razvijenih zapadnih zemalja (Europa i SAD), budući da se u Hrvatskoj ne raspolaže s takvim objektima, premda postoje svi preduvjeti za to, s obzirom na postojeću i moguću proizvodnju tih kultura²².

Za doradu, primjerice voća i povrća, nema danas dovoljno doradbenih objekata za razvrstavanje u razrede kakvoće i hlađenje (ispod -10°C), kao i rashladnih transportnih sredstava za opskrbu trgovačkih središta ili skladišta. Uz osnovnu obradu sirovine, nužna je i djelomična obrada sirovine i pakiranje za ponudu u trgovačkim centrima i za specijalizirane potrošače.

I/I-6.3.3 Sustav hladnjača za voće i povrće

Dosadašnja organizacija i, sukladno tome, projektirani kapaciteti za čuvanje voća i povrća hlađenjem su bili koncipirani prema sustavu »velikih« proizvođača i koncepta lokacije u velikim potrošačkim centrima. Takav model organizacije je unaprijed favorizirao izgradnju infrastrukture, granski »prislonjenu« trgovini, a ne proizvodnji, kao njezinom logičkom produžetku. Tako je on infrastrukturno poticao sferu trgovine na račun proizvodnje i granski »preraspodjeljivao« dobit u njezinu korist. Sam model »veliki proizvođači – veliki potrošački centri« ne mora biti koncepcijski upitan, ali sigurno ne može biti i jedini pristup. Razlog tome leži u činjenici da se naša struktura proizvodnje u zadnjih desetak godina u voćarstvu i povrćarstvu bitno mijenja, s tendencijom jačanja udjela obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Time koncept »velikog proizvođača i velikoga potrošačkog centra«, kao jedino mogućeg strateškog koncepta izgradnje sustava za čuvanje i hlađenje voća i povrća, u nas postaje teško primjenjiv kao opći koncept. Isto tako, kao statičan u fiksnim objektima za čuvanje voća i povrća (hladnjačama) je nekompatibilan s novonastalim tendencijama u proizvodnji i integralnom transportu, pa time kao koncept postaje »trom« prema novonastalim uvjetima informacijskog umrežavanja s tržištima i prodajom putem internet-tržišta.

I/I-6.3.4 Zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda

U Hrvatskoj se zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda (žito i dr.) provodi duži niz godina s većim ili manjim uspjehom, a posljednjih godina, uglavnom zbog nedostataka financiranja, ne postoji potpuni uvid u stanje zaštite u skladištima. Sadašnje stanje u području uskladištenja traži ubrzano preusmjerenje s naglaskom na stalni nadzor uskladištenih proizvoda (uzimanje uzoraka, analiza štetne entomofaune itd.), kako bi se smanjila pojava štetočinja odnosno potreba za nepotrebnom većom zaštitom (fumigacijom). Također je bitan čimbenik i stalna edukacija stručnjaka, tehnologa i skladištara u ovom području.

I/I-6.4 Stočni fond

Broj stoke i peradi pokazuje znatno smanjenje u proteklom desetogodišnjem razdoblju, najviše zbog ratnih gubitaka ali i zbog nepovoljnoga gospodarskog stanja poljoprivrede. U 1999. godini goveda je bilo 438 tisuća, svinja 1362 tisuća, konja 13 tisuća, ovaca 488 tisuća, te peradi 10 871 tis. U odnosu na 1989. godinu je izrazito smanjenje broja goveda (52,2% od broja u 1989.), konja (29,5%) i ovaca (67,7%), te zatim u peradi (65,8%), najmanje u svinja (73,7% od brojnog stanja u 1989.).

I/I-7 Poljoprivredna proizvodnja

I/I-7.1 Poljoprivredni sustavi

I/I-7.1.1 Intenzivna (konvencionalna) poljoprivreda

Kapital-intenzivna poljoprivreda je tržišno orijentirana poljoprivreda, visokih ulaganja kapitalnih proizvodnih činitelja u kojoj je, nedvojbeno, jasan cilj – visok profit i tržišno konkurentan proizvod (odnosno sirovina). Ali, ovaj sustav gospodarenja u poljoprivredi pokazao je i svoju »tamnu« stranu. Naime, intenzivna poljoprivreda je gospodarski djelotvorna, ali ekološki dubiozna. Prakticirani zahvati i primjena kemijskih sredstava mogu biti štetni za okoliš, najprije za tlo i vodu, što postaju središnji problemi današnjice. Posljedice su i ne samo za okoliš već i za zdravlje ljudi, što ne isključuje moguća slična iznenađenja i za hranu biljnog podrijetla, uzgojenu na tlima onečišćenih emisijom štetnih tvari iz industrijskih pogona i urbanih sredina u agrosferu, nadalje je pitanje očuvanja vode. Osim opće, razmjerno blage kritike javnosti, najžešća kritika intenzivnoj poljoprivredi stiže iz kruga nevladinih udruga (NGO), odnosno pokreta »zelenih«.

U Hrvatskoj se intenzivna poljoprivreda razvijala uglavnom na državnim imanjima– kombinatima, koji nisu zaostajali za takvim naprednim oblicima razvijenog svijeta. Proces njihove privatizacije, kao jedino gospodarski opravdan put, stvara mješovita poduzeća, dioničarska društva i holding kompanije. U obiteljskoj poljoprivredi se također sve više javljaju intenzivni proizvodni sustavi. Na državnoj, gospodarskoj i socijalnoj politici ostaje pitanje njihova poticanja, ali i regulacije, što će ovisiti o stanju na svjetskom tržištu hrane. Na tom tržištu će se očito i u budućnosti javljati ekscesi koji će i proizvode iz intenzivne poljoprivrede, ako im je podrijetlo iz »sigurnih« država i regija, činiti atraktivnim. Takav je primjerice danas slučaj s govedskim mesom iz država lišenih pojave BSE te najnoviji problemi u svinjogojstvu i ovčarstvu. Treba reći da su, bez obzira na vlasništvo, nužne odgovarajuće korekcije ekološki rizičnih postupaka, koji mogu i trebaju biti selektivni, dakle ovisni o konkretnim agroekološkim prilikama. Treba istaknuti da na navedenim lošim iskustvima visoko razvijenih europskih poljoprivreda, Hrvatska može izvući korisnu pouku za sadašnju i buduću poljoprivrednu praksu, istodobno se koristeći svojim poredbenim prednostima ekološki očuvanih resursa.

I/I-7.1.2 Održiva poljoprivreda

To je gospodarski, ekološki, socijalno i etički održiva ili opstojna poljoprivreda. Ona je manje opasna za okoliš (eng. »Environment friendly«), svi postupci u njoj uređeni su i određeni više kodeksima (Codex of good agricultural practice), nego li zakonskom regulativom. Nastala je kao kompromis između gospodarskih i ekoloških zahtjeva. Razvitak ove vrste gospodarenja pred znanost postavlja, kao ključnu zadaću, utemeljenje sustava koji će: održati plodnost tla, smanjiti ovisnost poljoprivrede o vanjskim – izvan-gospodarskim (eksternim) inputima, smanjiti oštećenja okoliša, a istodobno održati dostignutu razinu i osigurati trend rasta proizvodnje agroekosustava. Ovaj sustav gospodarenja držimo središnjim i ključnim, jer je gospodarski, ekološki, društveno i politički održiv, osigurava samodostatnost konkurentnih proizvoda – hrvatsko žiteljstvo može opskrbiti dostatnom količinom hrane visoke kakvoće, privlačne za turističku klijentelu i izvoz kao prepoznatljiv hrvatski proizvod. U njega se može podvesti najveći dio tradicijske poljoprivrede u nas, dakle najveći dio poljoprivrednih gospodarstava, koja mogu isporučivati hranu visoke kakvoće.

Ovom sustavu gospodarenja pripada i najveći dio obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kao središnja vlasnička kategorija u hrvatskoj poljoprivredi. To je integralno gospodarstvo na kojemu se obvezno uzgaja stoka, primjenjuje se tradicijska obrada tla, rabe se najmanje moguće količine mineralnog i stajskog gnojiva, odnosno gnojnice, održale su se neke stare sorte, ali se uzgajaju i hibridi kulturnog bilja. Uzgoj bilja podređen je, uz ostalo, potrebama stoke, bilje se uzgaja u čvrstom plodoredu, uvažavajući načela tolerantnosti usjeva. U plodoredu su zastupljene krmne leguminoze, provodi se postrna sjetva i/ili zelena gnojidba – sideracija. Krma za stoku se osigurava krmnim biljem s oranica, u nekim poljoprivrednim regijama zastupljeni su i meliorirani pašnjaci, brojnost stoke iznosi barem jednu stočnu jedinicu po hektaru površine.

I/I-7.1.3 Ekološka poljoprivreda

Ekološka poljoprivreda poseban je sustav održivoga gospodarenja u poljoprivredi i šumarstvu koji obuhvaća uzgoj bilja i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana te preradu primarnih proizvoda, a uključuje sve ekološki, gospodarski i društveno opravdane proizvodno-tehnološke metode, zahvate i sustave, najpovoljnije koristeći plodnost tla i raspoložive vode, prirodna svojstva biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka s pomoću prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno međunarodno usvojenim normama i načelima.

U Hrvatskoj je vrlo mali obujam ekološke proizvodnje, ali za razvoj postoje velike mogućnosti, od ratarske i povrćarske proizvodnje u panonskoj regiji do stočarske i vinogradarske proizvodnje u regijama gorska i primorska Hrvatska. Uspostavom sustava nadzora i garancije te uvođenjem novčanih poticaja očekuje se bitno povećanje ekološke proizvodnje poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda.

I/I-7.2 Vrijednost poljoprivredne proizvodnje i tendencije

U strukturi zasijanih oranica prevladavaju žita (66,1%), pa povrće (12,2%), krmno bilje (11,5%) i industrijsko bilje (10,3%). U desetogodišnjem razdoblju udio žita, posebice krmnog bilja, se smanjuje, a povećava se udio industrijskog bilja i povrća²³.

Poljoprivredna proizvodnja, izražena kroz fizički obujam, pokazuje dugoročnu tendenciju smanjivanja (od početka osamdesetih), a u 1998. godini je ispod razine 1991. godine za 20 indeksnih bodova, uz neznatni porast u razdoblju 1995.-1997. godine. Veći porast se javlja u 1998. godini. Najveće je smanjenje u stočarstvu, posebice u govedarstvu, slijedi pad ratarske proizvodnje, najviše proizvodnje žita (pšenice), industrijskog i krmnog bilja. Smanjenje u voćarstvu i vinogradarstvu u novijem razdoblju nije toliko izraženo, ali izrazita je kolebljivost priroda u pojedinim godinama zbog znatne zastupljenosti tradicijske proizvodnje na okućnicama.

Ukupna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 1999. godini od 12,198 mlrd kn je za 12% manja prema 1991. godini. U 1992. godini vrijednost je proizvodnje upola niža u odnosu na 1991., kasnije pokazuje blagi porast i ne dostiže predratnu razinu, osim neznatno za krmno bilje i nešto više u proizvodnji grožđa. Struktura vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, uzevši prosjek 1997.-1999.godine, pokazuje da je na prvom mjestu prirast svinja (14,3%), zatim proizvodnja grožđa (10,8%), kukuruza (10,6%), proizvodnja kravljeg mlijeka (7,2%), pšenice (6,9%), krumpira (6,8%), prirast goveda (6,0%), itd. Udio biljne proizvodnje je 60,2%, od čega najviše žita (18,7%), a stočarstva 39,8%, u čemu najviše svinjogojstvo (14,2%), zatim govedarstvo (13,2%), peradarstvo (7,2%), itd..

I/I-7.3 Biljna proizvodnja

I/I-7.3.1 Oplemenjivanje bilja

Danas oplemenjivači kultiviranog bilja rade u Hrvatskoj u uvjetima slobodnog i otvorenog tržišta. Bez obzira na otvorenost toga tržišta stranim oplemenjivačkim kućama, hrvatske oplemenjivačke kuće i dalje zadržavaju prvo mjesto u opskrbi tržišta sjemenom kultivara svih glavnih ratarskih kultura. Domaće oplemenjivačke kuće opskrbljuju sjemenom kukuruza oko 70% svih zasijanih površina u Hrvatskoj, pšenice oko 95%, ječma oko 70%, soje oko 95%. Jedan od razloga takvog stanja je i polustoljetna tradicija oplemenjivanja bilja uvijek temeljena na suvremenim znanstvenim saznanjima iz genetike i ostalih relevantnih znanstvenih disciplina. Zastupljenost domaćih sorata povrća u proizvodnji u Hrvatskoj je znatno manja u usporedbi s ratarskim kulturama. U voćarstvu i vinogradarstvu oplemenjivački programi su tek u začetku.

U domaćim oplemenjivačkim institucijama interdisciplinarnim pristupom se pokušava osigurati dobrobit hrvatske poljoprivrede i znanosti putem:

– Učinkovitog iskorištenja i poboljšavanja autohtonih genetskih resursa kultiviranog bilja, koji predstavljaju važnu nacionalnu vrijednost.

– Racionalnim iskorištenjem prirodnih resursa kreiranjem, marketingom i uporabom namjenskih kultivara poljoprivrednog bilja.

– Ulaganja u ljudske i tehničke resurse uključivanjem u tijekove i standarde međunarodne znanstvene zajednice.

– Registracije, proizvodnje i izvoza kultivara poljoprivrednog bilja.

– Uključivanja cijelog poljoprivredno-prehrambenog sustava u proizvodnju domaćih kultivara.

I/I-7.3.2 Sjemenarstvo i rasadničarstvo

Proizvodnja sjemena na hrvatskim prostorima ima stogodišnju tradiciju i s gospodarskog i sociološkog gledišta ima veliko značenje, što se posebno odnosi na područje istočne Hrvatske (Slavonija, Baranja i zapadni Srijem), gdje se proizvode i dorađuju najveće količine sjemena ratarskih kultura kako za vlastite potrebe tako i za izvoz.

Ubrzani razvoj sjemenarstva na području istočne Hrvatske uslijedio je nakon drugog svjetskog rata, kada se značajno unaprijedilo sveukupno obrazovanje kadrova za potrebe poljoprivrede²⁴.

Sjeme i sadni materijal proizvodio se za potrebe domaćeg tržišta, ali i za izvoz u europske i azijske države tijekom proteklih 108 godina. Uspjeh te proizvodnje ovisio je o organizaciji i osposobljenosti stručnih i znanstvenih kadrova, ali i o državnoj potpori programa i vrsta koje su se uvodile u široku proizvodnju. Tako je sjeme trava, lucerne i djetelina bio i izvozni program do šezdesetih godina kada ratarske kulture doživljavaju procvat, pa se uz zadovoljenje domaćeg tržišta izvozi sjeme kukuruza, pšenice, ječma, sladorne repe, soje i nekih povrtnih kultura.

Značajan doprinos razvoju sjemenarstva u Hrvatskoj i njegova podizanja na najvišu tehničku i tehnološku razinu dale su domaće selekcijske i oplemenjivačke kuće posebice one u Zagrebu i Osijeku. Veliki broj stvorenih i priznatih sorti i hibrida, uz introducirane kultivare, odredio je daljnji razvoj sjemenarstva u Hrvatskoj.

Nažalost proizvodnja sjemena i sadnog materijala povrćarskih, cvjećarskih, ljekovitih i aromatičnih vrsta je najbolja bila između sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Rasadničarska proizvodnja voćnih vrsta, vinove loze, cvjećarskih, ukrasnih i drugih vrijednih vrsta je bila razvijenija od 1893. do 1945. godine nego od 1945. do 1990. godine, a sada je na najnižoj razini, pa se preko 80% ovog materijala uvozi iz susjednih (zapadnoeuropskih) država.

Domaće rasadničarstvo nije razvijeno kao sjemenarstvo iz razloga što ne postoje ozbiljni znanstveni oplemenjivačko-rasadničarski programi usmjereni na domaće tržište, a po mogućnosti i na izvoz, iako raspolažemo dobrim agroekološkim, pa i stručnim uvjetima za tu proizvodnju.

Unatoč svih dostignuća u sjemenarstvu, sa sadašnjim stanjem hrvatskog sjemenarstva ne možemo biti zadovoljni zbog toga što ne osigurava dovoljne količine kvalitetnog sjemena za vlastite potrebe, a i količine sjemena koje se izvoze su značajno manje nego je to bilo dostignuto u prijašnjem vremenu²⁵.

Temeljni problemi suvremenog sjemenarstva i rasadničarstva Republike Hrvatske su:

– nepostojanje prave proizvodno-prerađivačke, pa i izvozne strategije razvitka bilinogojstva,

– oplemenjivački nacionalni programi su u silaznoj putanji zbog nedostatka financijskih sredstava,

– domaće oplemenjivanje u bilinogojstvu svedeno je na kukuruz, pšenicu, ječam, soju, suncokret i sl., dok su preostale kulture djelomično pokrivene ili su potpuno nepokrivene znanošću i strukom,

– preskromno je ulaganje u mlade znanstveno-stručne kadrove i tehničko-tehnološku opremu sjemenarstva i rasadničarstva,

– nestankom kombinata i njihovih tehnoloških službi nestaju mogućnosti za osiguranje izolacije u sjemenarstvu i održavanje matičnih stabala drvenastih vrsta,

– Hrvatska banka biljnih gena zbog nedostatka financijskih sredstva (iako ima prikupljenu germplazmu domaćih i stranih kultivara) ne može značajnije pomoći sjemensko-rasadničarskom proizvodnom programu,

– namjenska sredstva za razvitak banke biljnih gena, sjemena i sadnog materijala (dobiveno putem FAO u Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva) nisu ciljano utrošena već je njima formiran »Zavod za sjemenarstvo i rasadničarstvo u Osijeku« koji priznaje kultivare i ispituje kakvoću sjemena i sadnog materijala, što je (manji) dio ukupnog sjemenarstva i rasadničarstva,

– »rasutost« sjemenarstva i rasadničarstva zadnjih desetak godina učinila je naše bilinogojstvo ovisnim o uvozu, što nije dobro za naše proizvođače, prerađivače ni izvoznike,

– uvoz sjemena i sadnog materijala najčešče je putem privatnih tvrtki koje nemaju zaposlene agronome, što još više otežava budućnost ovog programa.

Hrvatska banka biljnih gena

Raznolikost biljnog svijeta nemjerljivo je bogatstvo svake države i temelj je stabilne i dinamične poljoprivredne proizvodnje. Uslijed nagle i neumjerene industrijalizacije, ratnih operacija kao i prirodnih nepogoda mnogim biljnim vrstama kao i specifičnim lokalnim populacijama kulturnog bilja prijeti izumiranje. Stare lokalne populacije sve se više nadomiještaju novim, visokoprinosnim kultivarima što je osnova napretka poljoprivredne proizvodnje. No, pri tom ne smijemo zaboraviti činjenicu da niti jedan program oplemenjivanja ne može biti učinkovit bez široke raznolikosti ishodnišnoga biljnog materijala.

Zbog toga svaka država na svijetu očuvanju vlastitih biljnih genetskih izvora u bankama biljnih gena pridaje veliko pažnju, te je nacionalni program očuvanja biljnih genetskih izvora od strateške važnosti. S tim je ciljem osnovana 1991. godine i »Hrvatska banka biljnih gena« koja kao nacionalni projekt od temeljnog značenja ima za cilj koordinaciju svih djelatnosti u svezi očuvanja i održive upotrebe biljnih genetskih izvora u Hrvatskoj. Nedostatna financijska sredstva glavna su prepreka učinkovitom funkcioniranju programa očuvanja biljnih genetskih izvora u Hrvatskoj.

Glavni su ciljevi »Hrvatske banke biljnih gena«:

– prikupljanje biljnih genetskih izvora kao i arhivske građe o biljnim genetskim izvorima,

– zasnivanje osnovnih, aktivnih i radnih kolekcija,

– opis i procjena svojstava primki,

– umnažanje i održavanje primki,

– distribucija i pospješivanje upotrebe prikupljenih biljnih genetskih izvora,

– organizacija dokumentacijsko-informacijskog sustava, i

– međunarodna suradnja: razmjena biljnog materijala, te znanstvenih i stručnih dostignuća.

I/I-7.3.3 Zaštita bilja

Zaštita bilja od bolesti, štetnika i kontrola korova u poljoprivredi je u poratnom razdoblju (poglavito u reintegriranim područjima) praktički vraćena više desetljeća unazad. No, posljednjih godina zaštita bilja se unapređuje zbog državne podrške putem poljoprivredne savjetodavne službe, ali razmjerno sporo i nedostatno. Okolnosti za to su nazočnost zakorovljenoga poljoprivrednog zemljišta, skupoća sredstava za zaštitu bilja, nepovoljni gospodarski uvjeti poljoprivredne proizvodnje, neupućenost proizvođača u uporabu kemijskih sredstava za zaštitu bilja, slabo poznavanje i uporaba nekemijskih metoda suzbijanja bolesti i štetnika (integrirana zaštita bilja), i drugo.

I/I-7.3.4 Ratarstvo

U pogledu uporabe zemljišta i proizvodnje za prehranu ljudi i životinja te doprinosa ukupnoj poljoprivredi, ratarska proizvodnja predstavlja jednu od najvažnijih poljoprivrednih grana. U ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje ratarstvo sudjeluje sa 44,2% (ř 1997.-1999.), a unutar ratarstva na prvom je mjestu proizvodnja žita (42,1%), zatim povrća (31,3%), krmnog bilja (15,3%) te industrijskog bilja (11,3%)²⁶. U posljednjih nekoliko godina vrijednost žitarske proizvodnje se realno smanjuje kao i njezin udio u ukupnom, dok se apsolutno i relativno povećava proizvodnja drugih oraničnih kultura (industrijsko bilje, povrće)²⁷. Prirodi ratarskog bilja su u Hrvatskoj niži, u usporedbi s zemljama zapadne Europe (a slični prirodima susjednih tranzicijskih zemalja) zbog loše kakvoće inputa, usitnjenosti gospodarstava, nestašice investicija, unatoč povoljnih klimatskih i pedoloških uvjeta koje Hrvatska ima za njihov uzgoj. Kod možebitnih aktivnosti oko rastrojavanja velikih proizvodnih sustava (ex-kombinati), nužno je spriječiti daljnje usitnjavanje agromelioracijama uređenih zemljišta, jer to dovodi u pitanje potrebu veličine oraničnih površina za sjemensku proizvodnju glavnih ratarskih, ali i drugih kultura.

I/I-7.3.4.1 Žito

Najznačajnije žito je kukuruz, koji daje dvije trećine (66,9%) vrijednosti proizvodnje žita (1999.), zatim pšenica, s oko jednom četvrtinom (26,1%), treći je ječam (4,8%), pa ostale, manje zastupljene, ratarske kulture (zob, raž, itd.). Zasijane površine se bitno ne mijenjaju, s izuzetkom za 1999. godinu, kada se smanjuju pod pšenicom. (Može se pretpostaviti zbog promjene sustava potpore od zajamčenih cijena na potporu za proizvodnu površinu, ali i klimatskih utjecaja).

U novije doba Hrvatska je neto-izvoznik kukuruza, u 1999. godini i pšenice, a netto uvoznik ječma, poglavito pivskog (samodostatnost je 92%). Ulaskom u WTO, Hrvatska je dužna smanjiti carinsku zaštitu, no dozvoliti će se određene uvozne kvote po posebnoj smanjenoj carinskoj stopi²⁸. Time će sektor proizvodnje žita u idućih nekoliko godina biti manje zaštićen od uvozne konkurencije. U pogledu domaće politike potpore, od 1999. godine je na snazi plaćanje poljoprivrednicima prema proizvodnoj površini (za pšenicu, ječam, raž, kukuruz), a zbog smanjenja proračunskih troškova uveden je i sustav proizvodnih kvota²⁹. Sustav nije transparentan, omogućuje arbitražne odluke i može izazvati nesigurnost kao i nejednakost te slabiti konkurenciju između poljoprivrednika. Premda je plaćanje po proizvodnim površinama prihvatljivije od zajamčenih cijena, ipak iskrivljuje proizvodne odluke između različitih poljoprivrednih kultura, poskupljuje administriranje i nadzor u provođenju. Isto tako, više potpore za proizvodnju u područjima s nepovoljnim uvjetima (državna skrb i brdsko-planinska područja), kakogod bile razumljive, daje pogrešnu zadaću poljoprivrednoj politici da rješava nešto što u stvari nije u njezinoj nadležnosti.

I/I-7.3.4.2 Uljarice³⁰

Uljarice se siju na oko 90 tisuća hektara (ř1998.-2000.), u tome najviše soje (40 tis.ha). Za razliku od mnogih drugih poljoprivrednih kultura, proizvodnja uljarica je karakteristična po tome što je polovica proizvodnih površina i oko dvije trećine proizvodnje na velikim neobiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a proizvodnja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima se ugovara s prerađivačima. U novije doba se znatno povećavaju zasijane površine i proizvodnja uljarica, od 1996. na 2000. godine se udvostručuju. Usporedo s tim se smanjuje uvoz uljarica, u 1999. godini je izvozno-uvozna bilanca pozitivna za uljanu repicu i suncokret, no negativna za soju. Proizvodno-potrošna bilanca uljarica i biljnih ulja je ukupno negativna. Samodostatnost Hrvatske za biljno ulje je svega 52%. Dosadašnja razina uvozne zaštite se smanjuje, kako za uljarice tako i za prerađevine. Soja, suncokret i uljana repica su također (kao i žita) u sustavu potpore – izraženo preko proizvodnih površina – uz znatna povećanja u 2000. godini za suncokret i uljanu repicu. Industrija ulja raspolaže s prerađivačkim kapacitetom i više no dovoljnim za sadašnju (ali ne i moguću) proizvodnju uljarica, no tehnološki i tehnički je zastarjela te je nužna njezina obnova.

I/I-7.3.4.3 Sladorna repa

Ova industrijska kultura zauzima oko 1,5% obradivog zemljišta i sudjeluje s približno trećinom ukupne vrijednosti proizvodnje industrijskog bilja, a u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje s 1,2% (bez prerade, koja sudjeluje s još oko 1%). Međutim, u ukupnom poljoprivrednom proračunu sudjeluje sa znatno većim postotkom – 6,5% u 1999. godini, što ukazuje na disproporciju glede zavisnosti prema financijskim izdvajanjima poreznih obveznika. Proizvodnja je, nakon znatnog smanjenja, u porastu, ali je niža od predratne (indeks 1999/89. je 79,5). Sladorna repa se sije u Slavoniji i Baranji na oko 30 tisuća ha (što je na razini predratnog razdoblja) uz proizvodnju od oko 1,1 milijun tona. U 1999. godini je zabilježen pad proizvodnje i smanjenje digestije. Uzrok je u klimatskim nepogodama ali i u nedovoljnom ulaganju u proizvodnju. Kako domaća proizvodnja ne pokriva potrebe Hrvatske za šećerom, to se sladorna repa (kao i šećer) uvoze. (Samodostatnost za šećer je 79%). Posljednjih godina je znatno smanjen uvoz sladorne repe zbog povećanja domaće proizvodnje, dok se uvoz šećera bitno ne mijenja (dio se ponovo izvozi u prerađevinama). Sporedni proizvod – rezanci sladorne repe – služi za prehranu stoke te se uz potrošnju u zemlji i izvozi. Kao i ostale industrijske poljoprivredne kulture, tako je i sladorna repa u sustavu potpore³¹. Prerađivači tj. šećerane su zaštićeni carinom (ad valorem carina i količinska), koje će se do 2005. godine smanjiti od sadašnjeg ad valorem ekvivalenta od 100% na 90%, dok će se količinska carina smanjiti do 13%. Proizvodnja šećera nije međunarodno konkurentna, profitabilna je većim proizvođačima – poljoprivrednicima zbog velike državne potpore. Konkurentnost bi se pod sadašnjim uvjetima mogla dostići ukoliko bi se svjetska cijena šećera znatno povećala (za 50-100%), što nije vjerojatno na duži rok.

I/I-7.3.4.4 Duhan

Duhan je gospodarski važna industrijska kultura, s proizvodnjom suvremenih tipova duhana (virginia i burley)³², u području Podravine, požeške (zlatne) doline i istočne Slavonije. Ukupna površina pod duhanom je 7,5 tisuća hektara, s proizvodnjom (1999.g.) od oko 10 tisuća tona suhog lišća. Većina proizvodnje duhana nalazi se u užem području Podravine (Virovitica-Slatina). Duhan proizvode većinom obiteljska poljoprivredna gospodarstva (91%), oko 2 800 poljoprivrednih obitelji, koja imaju u većini i opremu za sušenje, s mogućim proizvodnim kapacitetom od 15 tisuća tona. Proizvodnja duhana je obvezno (zakonski) ugovorna s registriranim poduzećem za preradu duhana, a od države znatno subvencionirana, gotovo u veličini od jedne trećine ukupnog prihoda proizvođača duhana. Hrvatska je neto-izvoznik duhana i duhanskih proizvoda, poglavito u susjedne zemlje (Slovenija, BiH)³³.

Istraživanja profitabilnosti proizvodnje i prerade duhana pokazuju da na tu poljoprivredno-prerađivačku djelatnost najveći utjecaj ima veličina priroda, kao endogenog čimbenika, odnosno svjetska cijena duhana, kao egzogenog čimbenika³⁴. Na to najveći vanjski utjecaj ima (niža) svjetska cijena prerađenog duhana, a od unutrašnjih utjecaja to je prosječni niži prirod (u odnosu na prosjek deset najveći svjetskih proizvođača). U novije doba se tehničke performance u proizvodnji i preradi duhana poboljšavaju. Uzrok prosječne nekonkurentnosti leži u nepovoljnoj strukturi troškova, ali i u gospodarskom okruženju odnosno mjerama ekonomske (kreditne) politike.

I/I-7.3.4.5 Krmno bilje na oranicama i travnjaštvo

Proizvodnja krmnog bilja na oranicama u dužem razdoblju (od 1980-ih) pokazuje tendenciju smanjenja zbog znatnog opadanja broja stoke, odnosno stočarske proizvodnje. To se isto može reći i za iskorištavanje livada i pašnjaka³⁵. U strukturi vrijednosti proizvodnje, s oko 40% sudjeluju višegodišnje leguminoze (lucerka i crvena djetelina), zatim s približno toliko zeleni kukuruz, dok preostalo otpada na stočnu repu i drugo krmno bilje. Ukoliko se vrijednosti proizvodnje krmnog bilja na oranicama pribroji vrijednost proizvodnje sijena na livadama, tada bi udio ove proizvodnje, nužne za stočarsku proizvodnju kao voluminozne hrane, bio 15,3% ukupne vrijednosti ratarske proizvodnje³⁶. Prirodni travnjaci (livade i pašnjaci) te površine pod uzgojem krmnih kultura (oranice) čine (1999.g.) nešto više od polovice ukupnih poljoprivrednih površina (53,3%) u Hrvatskoj.

Proizvodnja krmnog bilja na oranicama i livadama niske je tržišnosti, budući da se krmno bilje proizvodi većinom za potrebe prehrane vlastite stoke na gospodarstvu. Osnovni problem uzgoja krmnog bilja, kako na oranicama tako i na livadama i pašnjacima, je slabo iskorištenje genetskog potencijala, niski i nekvalitetni prirodi. Tehnologija proizvodnje u većini je tradicijska (npr. sušenje), nedovoljna je tehnička opremljenost poljoprivrednih gospodarstava, velika ovisnost o uvozu sjemena (oko 90%). Izostankom djelovanja antropozoogenih čimbenika, poglavito u brdskom području, dolazi do degradacije travnjaka te travni pokrov prelazi u šumsku vegetaciju³⁷.

Uzgoj krmnog bilja, za razliku od mnogih ostalih kultura, nije u sustavu potpore, bilo da se radi o jednogodišnjim ili višegodišnjim kulturama, proizvodnji sjemena ili vlastitih kultivara³⁸.

I/I-7.3.4.6 Ljekovito, aromatično i medonosno bilje

Iako je prikupljanje i upotreba ljekovitoga, aromatičnog i medonosnog bilja u Republici Hrvatskoj nazočno stoljećima, suvremeni način proizvodnje i prerada ovog bilja tek je u začecima. Od oko 600 ljekovitih, aromatičnih i medonosnih vrsta koje samoniklo rastu na našim prostorima njih više od stotinjak mogu se uspješno uzgajati na mediteranskim, brdskoplaninskim ili kontinentalno-nizinskim prostorima.

Mala ili veća obiteljska gospodarstva upravo su stvorena za ovu proizvodnju. Stanje u ovoj proizvodnji je takvo da ni djelomično ne zadovoljava domaće potrebe, pa se, nažalost i kadulja uvozi iz Albanije.

Nekontrolirano prikupljanje ljekovitog bilja na našim prostorima ima za posljedice narušavanje genetske ravnoteže populacije i genotipova određenih vrsta pa i onih koji su propisima zaštićeni. To za posljedicu ima genetsku eroziju i nestanak brojnih zaštićenih i ugroženih vrsta koje spadaju u skupinu ljekovitih, aromatičnih i medonosnih vrsta.

Proizvodnja ovog bilja, kao ekološki čistog, biološki i kemijski ujednačenog, ima izvrsne izglede na uspjeh kako u zadovoljavanju domaćeg tržišta tako i za izvoz gotovih proizvoda ili poluproizvoda³⁹.

Program proizvodnje, prerade i tržništva ljekovitoga, aromatičnog i medonosnog bilja – uz dobru organizaciju i uključivanje znanstvenih i stručnih organizacija može uspjeti. Bez navedenih čimbenika i interdiscipliniranog pristupa program će se nikako ili slabo razvijati.

I/I-7.3.5 Povrćarstvo

Povrće se uzgaja na oko 130 tisuća ha odnosno na 10% ukupnih zasijanih površina oranica, što je u odnosu na predratno razdoblje razmjerno više ali površinski manje⁴⁰. Povrće proizvode velikom većinom obiteljska poljoprivredna gospodarstva, svega oko 2% proizvodnje daju poljoprivredna poduzeća. Regionalno je proizvodnja povrća razmjerno više zastupljena u jadranskom području, koje ima poredbene prednosti za rano povrće. Također je natprosječni udio proizvodnje u sjeverozapadnom području, a razmjerno najmanje u Slavoniji⁴¹.

Najviše zastupljeno povrće je krumpir (38,6% vrijednosti vrtlarske proizvodnje u 1999.g. i oko polovica ukupne površine pod povrćem), zatim rajčica (15,6%), grašak (12,4%), zelje i kelj (12,2%), itd. Proizvodnja povrća na otvorenom prilično varira po godinama, primjerice krumpira, graha, zelja i drugo. Povrće se troši većinom u svježem stanju, udio povrća za preradu se kreće oko 10% a krumpira manje od 1%, premda u tome ima velikih razlika ovisno o vrsti povrća, području, odnosno smještaju prerađivačke industrije.

Hrvatska nije samodostatna za povrće, proizvodnja je manja od potreba, i unatoč tome što se posljednjih godina domaća proizvodnja nešto povećava (indeks 1999/96. je 117) razmjerno više u zaštićenim prostorima⁴². Procjenjuje se da je staklenika za proizvodnju povrća oko 80 hektara i da ima oko 150-200 hektara površina pod plastenicima.

Razlika u potrebama za povrćem se uvozi, pa se u Hrvatsku posljednjih godina uvozi preko 60 tisuća tona povrća, uglavnom svježeg. Povrćarska proizvodnja je zaštićena od uvoza sezonskim carinama, koje će se idućih pet godina smanjivati, no za glavne vrste povrća će to smanjenje biti manje od prosjeka⁴³. Povrćarstvo nije u sustavu državne potpore, osim za sjemenski krumpir (oko 0,2% ukupnog poljoprivrednog proračuna).

Prirodni resursi za proizvodnju povrća su u Hrvatskoj nedovoljno iskorišteni, bilo za ponudu svježa povrća ili onoga za preradu. Tu treba posebno istaknuti mediteransko područje – priobalje i otoke – u kojem se, zbog povoljnih klimatskih uvjeta, povrće može gotovo neprestano proizvoditi. U proizvodnji za tržište je mali broj vrsta i sorta povrća, često ograničenih količina i kratke sezonske ponude. Uzroci takvog stanja su neorganiziranost proizvođača i izostanak tržišne infrastrukture⁴⁴, usitnjenost gospodarstva, neopremljenost sustavima za navodnjavanje, sortirnicama, sušarama, i hladnjačama za čuvanje svježeg povrća, i drugo.

Treba istaknuti da je i prerada povrća (i voća) jedna od najslabije razvijenih dijelova prehrambene industrije.

I/I-7.3.6 Uzgoj ukrasnog bilja

Proizvodnja ukrasnog bilja ima dugogodišnju tradiciju u Hrvatskoj, a intenzivna proizvodnja započinje koncem 1960-ih godina. Međutim, početkom 1980-ih godina dolazi do zastoja u proizvodnji zbog poskupljenja energenata, a kasnije rat i neodgovarajuća privatizacija, kao i smanjeno tržište, nepovoljno utječu na ovu poljoprivrednu djelatnost, te se potrebe za ukrasnim biljem većinom podmiruju uvozom⁴⁵.

Danas je u Hrvatskoj oko 550 tisuća m² stakleničke i oko 75 tisuća m² plasteničke površine namijenjene većinom proizvodnji ukrasnog bilja. Kontinentalni dio Hrvatske ima tradiciju u proizvodnji ukrasnog bilja u područjima uz veća potrošačka središta te na izvorima geotermalnih voda. U jadranskom području ova proizvodnja nalazi poredbene prednosti zbog veće insolacije i viših temperatura tijekom zimsko-proljetnog razdoblja⁴⁶. Ukrasno bilje se najvećim dijelom uzgaja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima no, zbog neodgovarajuće opremljenosti objekata zaštićenog prostora za suvremenu proizvodnju, rascjepkanosti i nespecijaliziranosti, domaći proizvođači ne mogu konkurirati ni kakvoćom niti količinom i asortimanom inozemnoj ponudi ovog biljnog materijala.

Usprkos dugogodišnjoj tradiciji, potencijali za ovu visoko-dohodovnu poljoprivrednu djelatnost, koja bi mogla uposliti znatne ljudske resurse, u gospodarstvima ili tvrtkama koje nužno ne moraju imati velike zemljišne površine, nisu iskorišteni. Mjere poljoprivredne potpore ne uključuju djelatnost uzgoja ukrasnog bilja, vrtlarije ne primaju državnu pomoć, no u budućem razvitku bi potpore uvođenju tehnoloških inovacija bile nužne za oživljavanje ove djelatnosti i za povećanje njezine konkurentnosti.

I/I-7.3.7 Voćarstvo

Hrvatska ima povoljne klimatske i pedološke uvjete kao i tradiciju za voćarsku proizvodnju, kako kontinentalnog tako i mediteranskog voća. Statistika pokazuje da je pod voćnjacima oko 67 tisuća ha ili 2,2% poljoprivredne površine.

Voćarska proizvodnja (Ř1997.-1999.g.) čini 4,2% ukupne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje. Znatan dio proizvodnje voća u Hrvatskoj se ostvaruje na malim, ekstenzivnim voćnjacima i okućnicama, s promjenljivim prirodima. Voće se većinom troši za vlastite potrebe bilo svježe ili prerađeno. Intenzivno voćarstvo u Hrvatskoj javlja se 60-ih godina na tadašnjim društvenim gospodarstvima, te se sve do 90-ih godina podižu suvremene plantaže⁴⁷. U procesima pretvorbe i privatizacije iza 1990. godine dobar dio tih plantaža voća je zapušten i propada.

U novije doba se sve više javlja suvremena voćarska proizvodnja na manjim voćnjacima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, voćnjacima »hobby« poljoprivrednika ili poljoprivrednih tvrtki, s visokim i stabilnim prirodima i profitabilnom proizvodnjom⁴⁸. Podizanje novih voćnjaka ne provodi se potrebnim intenzitetom, te se od 90-ih godina za većinu voćnih vrsta bilježi znatan pad⁴⁹. Uz to, za postizanje boljih ekonomskih rezultata i bolje kakvoće, međutim, još su nedostatni skladišni i hlađeni prostori za čuvanje voća. Nedostatna je proizvodnja voćnih sadnica. Voćarska proizvodnja (kao i povrćarska i vinogradarska) je radno i kapitalno intenzivna, visoke ekonomičnosti uz uvjet ekonomije veličine⁵⁰.

Prema udjelu u ukupnoj vrijednosti voćarstva, najvažnija je voćna vrsta jabuka (29,6%), zatim šljiva (18,1%), orah (10,7%), breskva (10,2%), višnja (7,8%) itd⁵¹. Prirodi po stablu znatno variraju, poglavito onih vrsta koje se pretežito uzgajaju ekstenzivno (šljiva, trešnja, maslina, smokva, maslina), u prosjeku su znatno ispod onih koje ostvaruju zemlje s razvijenim voćarstvom (Italija, Nizozemska). Hrvatska ima znatne poredbene prednosti u maslinarstvu, s prosječnom godišnjom proizvodnjom od 4 do 5 mil. lit. maslinovog ulja.

Loše stanje voćarstva te tako nedovoljna proizvodnja, s razinom samodostatnosti od 56% ukupno, ali za kontinentalno voće 80%, utječe na visoki uvoz svježeg voća, koji je u 1999.g. iznosio oko 180 milijuna Kn, u čemu je južno voće činilo nešto preko polovicu vrijednosti⁵². Uvoz jabuka npr. je bio zadnjih godina oko tri puta veći od izvoza, a ostalih vrsta voća sedam do deset puta veći. K tome treba pribrojiti i znatni uvoz voćnih prerađevina. Postojeći novčani poticaji namijenjeni podizanju voćnjaka, kao i pomoć nekih županija (obično za nabavu voćnih sadnica), samo djelomice rješavaju probleme voćara. Ostaje nerazvijena tržišna infrastruktura, nedostatak skladišta i hladnjača, kao i visoki troškovi inputa odnosno pitanje konkurentne proizvodnje, osobito u situaciji kada se zbog obveza prema WTO prosječna razina carinske zaštite za svježe voće smanjuje na prosječno 13,2% u 2001. godini (za prerađeno voće na 22,7%), premda tu postoje razlike s obzirom na voćne vrste⁵³. No više sezonske carine omogućujući zaštitu domaćim voćarima u mjesecima trženja domaćeg voća.

Bitna ograničenja u voćarskoj proizvodnji, koja pod suvremenim uvjetima proizvodnje mogu biti visoko profitabilna, su mogućnosti povoljnijeg kreditiranja (ne samo podizanja nasada već i nužne infrastrukture, kao što su sortirnice, skladišta i hladnjače), kao i pitanja zakupa i kupovine zemljišta.

U Hrvatskoj se uzgoj voćnih vrsta razlikuje i zbog klimatskih, odnosno agroekoloških uvjeta, pa tako govorimo o kontinentalnom voćarstvu i specifičnim voćnim vrstama Mediterana. Mediteransko voćarstvo označava proizvodnja višnje – maraske, stolne trešnje te posebice agruma, smokve i rogača, te masline i drugog.

I/I-7.3.8 Rasadničarstvo u voćarstvu i vinogradarstvu

Kvalitetne i zdrave sadnice odnosno lozni cijepovi su preduvjet za uspješnu proizvodnju voća i grožđa. Sadašnje stanje u rasadničarstvu je dosta teško (u vinogradarstvu gotovo da i ne postoji). Raspali su se rasadnici koji su bili nositelji ove proizvodnje u Hrvatskoj u sustavu velikih poljoprivrednih kombinata. Nastao je veći broj manjih rasadnika, uglavnom na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima bez potrebne infrastrukture za proizvodnju kvalitetnog sadnog materijala. Tu se isključivo proizvode sadnice standardne kakvoće iz repromaterijala često sumnjivog podrijetla. Matični nasadi podloga i plemki su dobno i sortno zastarjeli. Proizvedena količina sadnica nedostatna je za naše potrebe, te se uvoze iz drugih zemalja, koje često po sortimentu ne odgovaraju našem podneblju. U razvijenim zemljama EU rasadničarstvo se subvencionira. Matični nasadi su pod nadzorom državnih znanstveno-stručnih institucija. Proizvodi se uglavnom certificirane i virus-free sadnice za potrebe intenzivne proizvodnje voća i grožđa. Znanstvene institucije rade na selekcijama autohtonih sorti i na stvaranju novih, te pronalaze metode brzoga, kvalitetnog i jeftinog umnožavanja sadnog materijala.

I/I-7.3.9 Vinogradarstvo i vinarstvo

Vinogradarstvo (i vinarstvo) je za Hrvatsku važna poljoprivredna grana s višestoljetnom tradicijom. Najznačajnije i podesne poljoprivredne površine za uzgoj vinove loze se nalaze na onim proizvodnim prostorima na kojima se većina poljoprivrednih kultura ne može uzgajati (na brdovitim, višim terenima srednjega slavonskog gorja i sjeverozapadne Hrvatske, ali i u Dalmatinskoj zagori, Istri, priobalju i otocima).

Prema statističkim podacima u Hrvatskoj je (1999.) 59 tisuća ha vinograda, što čini 1,9% ukupnih poljoprivrednih površina, većinom (92%) na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima⁵⁴. U posljednjih desetak godina, nakon propadanja plantaža društvenih vinograda, javlja se priličan broj specijaliziranih vinogradara – vinara sa suvremenim nasadima i vrhunskom proizvodnjom vina. U ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, proizvodnja vinskog grožđa sudjeluje s oko 11%, dok je zastupljenost proizvodnje stolnog grožđa simbolična. Godišnja proizvodnja cijepova vinove loze je oko 1 do 1,5 milijuna komada (približno toliko se još uvozi). Većina površina vinograda i proizvodnje grožđa (oko 90%) je na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Dob vinograda je u prosjeku 25 godina, s prorijeđenosti nasada od oko 25% i stopom nestajanja nasada od 4% godišnje.

Prosječna proizvodnja vinskog grožđa je oko 400 tisuća tona (ř 1997.-1999.) odnosno 2,7 milijuna hektolitara vina, od čega je oko dvije trećine bijelog, jedna trećina crnog te oko 1% ružičastog vina. Hrvatska je u proizvodnji vina samodostatna (110,8), jer proizvodnja nadvisuje potrebe, s potrošnjom od 58 litara per capita godišnje. Izvoz vina (ř 1997.-1999.) je oko 13 milijuna litara, s tendencijom smanjivanja, i tri puta je veći od uvoza (4,9 mil. l.), koji se bitno ne mijenja. Uvoz stolnog grožđa je oko 12 tis. tona godišnje. Obveze prema WTO znače smanjivanje uvoznih ograničenja, tj. od prethodnih 20-55% za većinu vina na 10-30% u razdoblju 2003.-2005. godina⁵⁵.

Proizvodnja grožđa je više godina u sustavu potpore – plaćanje vinogradarima po površini vinograda (ali samo za područje otoka i poluotoka Pelješa, poticaji za podizanje nasada⁵⁶ i subvencije za kupovinu loznih cijepova⁵⁷.

U Hrvatskoj postoji oko 100 tisuća proizvođača grožđa, dok u komercijalnoj proizvodnji vina sudjeluje negdje od 9 do 10 tisuća, od malih obiteljskih vinogradara-vinara do velikih vinarija. (Ukupno registriranih vinarija ima oko 350)⁵⁸. Od ukupne proizvodnje vina odnosno nekih 870 marki, oko 30% se odnosi na kategoriju »visoko kvalitetnih«, 40% kvalitetnih, i 30% stolnih vina s geografskim podrijetlom.

Proizvodnja grožđa je izrazito radno-intenzivna, u prosjeku za trideset puta veća od proizvodnje pšenice. Na njezinu ekonomičnost utječu visoki proizvodni troškovi, stoga je u toj proizvodnji bitna ekonomika obujma. Proizvedeno vino znatno se razlikuje po kakvoći, od vrhunskih vina pa sve do vina loše kakvoće, pa i patvorenih, kao posljedica nedovoljnog nadzora, kako u podizanju vinograda (s obzirom na vinogradarsku rajonizaciju) tako i u prometu vina.

I/I-7.4 Stočarstvo

Stanje stočarstva obilježavaju mali proizvodni kapaciteti obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, koja prevladavaju u ovoj poljoprivrednoj grani u Hrvatskoj, s niskom proizvodnošću po grlu i često slabom kakvoćom proizvoda⁵⁹. Takvo stanje utječe i na razmjerno mali udio stočarstva (40%) u ukupnoj vrijednosti proizvodnje u poljoprivredi Hrvatske. (Udjeli stočarstva u razvijenim europskim zemljama su za dvadeset i više postotnih poena viši.) Unutar stočarstva (ř1997.-1999.), prema udjelu u vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje, svinjogojstvo (14,2%) i govedarstvo (13,2%) su vodeće grane, zatim je peradarstvo (10,7%), znatno manje ovčarstvo (1,5%) i konjogojstvo i drugo.

I/I-7.4.1 Selekcijska djelatnost u stočarstvu

Provedba uzgojno-selekcijskog rada u Hrvatskoj ima tradiciju od blizu 90 godina (od 1913.). Organizaciju i provedbu uzgojno-selekcijske djelatnosti u stočarstvu provodi Hrvatski stočarsko-selekcijski centar, s aktivnostima kao što je to ispitivanje proizvodnih svojstava svih vrsta domaćih životinja, vođenje središnjeg popisa matičnih grla, obrada uzgojno-selekcijskih podataka i procjena uzgojnih vrijednosti i drugo. Provedba uzgojnog-selekcijskog rada provodi se preko 27 područnih selekcijskih službi, uz središnju upravu u Zagrebu.

Pod selekcijskim obuhvatom nalazi se blizu 90 tisuće goveda, preko 40 tisuća svinja i 60 tisuća ovaca te oko 15 tisuća koza, s tendencijom porasta. Isto se tako povećava broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (u 1999. ukupno oko 27 tisuća) na kojima su obuhvaćene domaće životinje pod selekcijom. Financiranje djelatnosti selekcije provodi većim dijelom država (70%).

I/I-7.4.2 Govedarstvo

U Hrvatskoj je 1999. godine ukupno 438 tisuća goveda, od toga 296 tisuća krava i bređih junica. Te godine se proizvelo 621,6 milijuna litara mlijeka i 66 tisuća tona prirasta. Znakovite promjene pristupa i ostvarenja u ovoj stočarskoj grani u svijetu, poglavito u SAD i EU, nisu imale bitnog odraza u Hrvatskoj, još u znatno ranijem razdoblju. To se odnosi na provedbu zakonskih promjena te odgovarajuće pravce razvoja nužnih za tehnološko i gospodarsko osuvremenjivanje ove proizvodnje.

I/I-7.4.2.1 Proizvodnja mlijeka

Gotovo sav stočni fond i proizvodnja u govedarstvu je na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, s prosječno malim brojem proizvodnih životinja po gospodarstvu i niskom proizvodnjom mlijeka po grlu. Broj krava se u Hrvatskoj smanjuje od sredine 1970-ih godina, najviše zbog procesa deagrarizacije, no zbog istodobnog povećanja mliječnosti, ukupna proizvodnja mlijeka se ne smanjuje već, s godišnjim oscilacijama, stagnira sve do 1990-ih godina kada, najviše zbog ratnih stradanja, znatnije opada. Prema Statistici, u Hrvatskoj je oko 300 tis. krava i bređih junica, od čega je najveći dio (preko 90%) na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima⁶⁰. Oko 100 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava drži krave, uz prosjek od 2-3 krave po gospodarstvu, samo oko 65% tih gospodarstava proizvodi mlijeko za prodaju mljekarama⁶¹. U razdoblju od 1995. godine nazočan je trend blagog porasta proizvodnje kao i porast mliječnosti, koja je s 2 221 l/grlu (ne uključuje količine koje posiše telad) u europskim razmjerima vrlo niska⁶². U pogledu pasminskog sastava, prevladava simentalac s oko 80% od ukupnog broja, pa zatim smeđe govedo (9,1%), holstein (6,5%) itd.

I unatoč višegodišnjeg smanjivanja potrošnje mlijeka, zbog smanjenja kupovne moći, domaća proizvodnja ne podmiruje potrebe (stupanj samodostatnosti u 1999. je 81%), pa se razlika pokriva uvozom⁶³. Neto uvoz (1999.) je 74 milijuna litara svježeg mlijeka i 18,7 milijuna litara prerađevina (iskazane u mlijeku), odnosno prema postojećoj potražnji, Hrvatska uvozi između 20 do 25% ukupne potrošnje mlijeka i mliječnih proizvoda, s tendencijom smanjivanja posljednjih godina. Članstvom u WTO-u, maksimalna carina za mlijeko i mliječne proizvode u 2001. godini je 40,8%, s predviđenim smanjenjem na 28,2% u 2004. godini (što će biti slično zaštiti koja postoji u EU).

Usprkos tome što Hrvatska ima povoljne uvjete za uzgoj mliječnih goveda i za kvalitetnu proizvodnju mlijeka, nazočna je dugogodišnja nestašica mlijeka, kao posljedica zapostavljanja razvitka obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u prošlosti, te je zbog toga izostala koncentracija u proizvodnji. Nedovoljni je utjecaj gojidbeno-selekcijske službe, nekvalitetna je proizvodnja voluminozne hrane i prehrana krava⁶⁴. Kakvoća mlijeka je razmjerno slaba zbog navedene nepovoljne strukture gospodarstava koja proizvode mlijeko, time loših higijenskih uvjeta i nestašice suvremene opreme. Problem za mliječnu proizvodnju u Hrvatskoj je i značajna neiskorištenost travnjaka i pašnjaka, kao jeftinog izvora energije i bjelančevina u prehrani krava⁶⁵.

Nakon 1991. godine proizvodnja mlijeka se povećano potiče mjerama tržišno-cjenovne politike (poticaji za proizvodnju mlijeka čine pojedinačno najveći udio u ukupnim novčanim potporama). Cijena mlijeka u Hrvatskoj, uključivši i novčani poticaj, je visoka u usporedbi sa zemljama srednje i istočne Europe kao i sa svjetskim cijenama, a slična je nekim zemljama EU s visokom cijenom, kao što je to Danska i Italija, kao i npr. u Norveškoj, SAD i Kanadi⁶⁶. No, cijene inputa za proizvodnju mlijeka (mineralnog gnojiva, koncentrirane stočne hrane) su u prosjeku isto više od onih u EU, dok su cijene žita slične onima u EU i blizu svjetskim cijenama. Unatoč tome nema znatnijeg povećanja proizvodnje u kratkom roku zbog posebnosti ove proizvodnje, koja traži duže vrijeme obnove odnosno povećanja.

I/I-7.4.2.2 Tov goveda

U prvoj polovici 1990-ih godina oko 25% ukupnog broja goveda u Hrvatskoj je u ratu (agresiji) stradalo, u tome ne samo oko 100 tisuća krava već i mogući podmladak za reprodukciju za godine unaprijed. Uz to su štete doživjela poljoprivredna gospodarstva, uključivši i većinu državnih (ex-društvenih), poglavito u istočnoj Slavoniji i Baranji.

Gotovo 90% od svih goveda u Hrvatskoj se nalazi na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ostalo je na poljoprivrednim tvrtkama i zadrugama. Oko 100 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava drži krave, kao mogući opskrbljivači teladi i junadi za tov. Broj goveda u tovu se smanjuje već duže godina, najveći pad bilježe poljoprivredne–prehrambene tvrtke, u kojima je tov goveda bio znatno zastupljen, premda one i sada (1999.g.) sudjeluju u ukupnom broju s dvije trećine a nešto više i u proizvodnji (prirastu)⁶⁷. U 1999. godini je bilo od ukupno 36 tisuća kom. tovne stoke, 12 tis. na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i oko 24 tisuće u poljoprivrednim tvrtkama i zadrugama.

Proizvodnja govedskog mesa se također smanjuje, posebice u novije doba (od 1997.g.). Najveći broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (oko 80%) drži simentalsku pasminu s dvostrukom svrhom, za mlijeko i za tov⁶⁸. Ta gospodarstva opskrbljuju tovilišta (telad/junad), a zbog smanjenja broja rasplodne stoke, poskupljuje podmladak za tov.

Općenito, tržište stokom je u Hrvatskoj nerazvijeno, kao i mogućnost kreditiranja, što je sve vrlo bitno u ovoj kapital-intenzivnoj proizvodnji. Hrvatska nije samodostatna u govedskom mesu (75%), domaća proizvodnja je u razdoblju od 1995. do 1999. godine smanjena za blizu 10 tisuća tona, najviše zbog nestašice domaćih ali i uvoznih životinja za tov. Tako je u 1995. godini proizvedeno oko 28 tisuća tona da bi 1999. godine ta proizvodnja pala na 18,7 tisuća tona. Shodno tome uvodi se novčana potpora za tov bikova i junica, s povećanim plaćanjima za nerazvijena (strateška) područja.

Hrvatska već godinama uvozi rasplodne junice (većinom iz Njemačke i Nizozemske) za poboljšanje domaćeg stada glede mliječnosti, a uz to se, zbog spomenutih gubitaka stočnog fonda, uvozi i podmladak za tov (najviše iz zemalja srednje i istočne Europe)⁶⁹.

U pogledu obveza prema WTO-u, smanjivati će se uvozna zaštita za živu stoku i govedske polovice, no postupno i umjereno. Razina tržišne zaštite za sektor govedarstva je znatno niža negoli u EU po propisima WTO-a. (Stoga priključenje EU ne bi trebalo stvarati probleme u tom pogledu u budućnosti, jedino ako EU ne smanji razinu zaštite u međuvremenu).

Aktualno, u veljači 2001. godine zbog širenja opasnosti od BSE dolazi do zabrane međunarodnog prometa goveda, te je Hrvatska u tom smislu zabranila uvoz.

I/I-7.4.3 Svinjogojstvo

Sadašnja svinjogojska proizvodnja ne zadovoljava kako po razini proizvodnje tako još više po kakvoći proizvedenog mesa. Organizacijski se ova proizvodnja odvija u većini na malim proizvodnim jedinicama obiteljske poljoprivrede, na kojima nije moguće provesti učinkoviti sustav uzgoja i proizvodnje. Obiteljska poljoprivredna gospodarstva (1999.) drže oko 85% ukupnog broja krmača i 76% tovljenika, ali oko 98% sudjeluju u broju zaklanih svinja, dok ostalo otpada na poljoprivredne tvrtke. Svinjogojstvo u vrijednosti stočarske proizvodnje (ř1997.-1999.) sudjeluje s 35,9%, dok se u sveukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje s 14,2% nalazi na prvom mjestu. U dužem, desetogodišnjem razdoblju broj svinja kao i prirast se smanjuju. U novijem razdoblju (iza 1998.) je nazočan blagi porast ukupnog broja kao i prirasta. Ukupna se vrijednost svinjogojstva, međutim, u 1999. godini smanjuje zbog smanjenja realne cijene svinja, koja inače pokazuju ciklička (četverogodišnja) kretanja⁷⁰. Proizvodnja svinjskog mesa s oko 175 tisuća tona (ř1997.-1999.) čini (u pogledu količina) najvažniju proizvodnju mesa u Hrvatskoj (udio je 49,6% u ukupnom).

Hrvatska, iako ima prirodne, agroekološke prednosti za razvitak stočarstva, a u tome i svinjogojstva, ne pokriva potrebe prehrane pučanstva (kao i turističke potrošnje) pa razliku podmiruje uvozom, koji se kreće (ř 1998.-1999.) oko 13 tisuća tona mesa⁷¹. Hrvatska, naime, uz potrošnju per capita od oko 24 kg svinjskog mesa u čemu 15 kg svježeg mesa, i unatoč blagom porastu proizvodnje zadnjih godina, nije samodostatna za svinjsko meso (85%). Svinjogojska proizvodnja je u prošlom razdoblju (prije pristupa WTO) bila jako zaštićena uvoznim carinama, kako za žive svinje (28,8%) tako i za svinjske polovice (63,8%) i prerađevine (70%). Priključenjem WTO-u carine se u prosjeku smanjuju do 2004/5. g.⁷².

Uzroke nepovoljnog stanja svinjogojstva, unatoč mjerama državne novčane potpore⁷³, treba tražiti u zaostaloj tehnologiji proizvodnje (niska plodnost krmača i visoki postotak uginuća uzrokovano lošim proizvodnim uvjetima te klanjem velikog broja odojaka), uz posljedicu nedovoljne i nekvalitetne proizvodnje tovljenika. Od ekonomskih razloga, jedan od značajnih je niska koncentracija proizvodnih jedinica. Većina proizvođača /gospodarstva ili blizu 90% drži manje od pet krmača po gospodarstvu, a svega oko 5% drži više od deset plotkinja. Nedovoljan je (i dio je nezadovoljavajuće kakvoće) broj krmača čistih pasmina, na kojima bi se trebao temeljiti genetski napredak u svinjogojstvu i brzo ostvarenje visoke i ekonomične proizvodnje za podmirenje domaćih potreba⁷⁴.

Podrobniji prikaz stanja kao i preporučene mjere trebaju uvažavati postojeće različite sustave svinjogojske proizvodnje, i to: (i) intenzivna proizvodnja, nekada znatno zastupljena (kombinati), sada u ukupnom smanjenju u procesima privatizacije, vođena od poljoprivrednih tvrtki; (ii) proizvodnja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, koja može biti (a) intenzivna, te tehnološki i ekonomski na razini EU prosjeka⁷⁵, (b) tradicijska- ekstenzivna, (c) tov za vlastite prehrambene potrebe. Glavnina svinjogojske proizvodnje je smještena u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Ekonomski pokazatelji (prema metodi troškova domaćih resursa za 1999. godinu) govore da je intenzivna svinjogojska proizvodnja, uključivši i preradu, u Hrvatskoj nekonkurentna.

I/I-7.4.4 Ovčarstvo

Brojno stanje ovaca i ovčarska proizvodnja se znatno smanjuje tijekom Domovinskog rata, tek posljednjih godina broj ovaca kao i proizvodnja prirasta pokazuje blagi porast. Sada u Hrvatskoj ima (prema podacima DZS) oko 460 tisuća ovaca, što je prema stanju od prije Domovinskog rata gotovo dvostruko manje⁷⁶. Uzgoj ovaca ima u Hrvatskoj višestoljetnu tradiciju, potencijali prostranih pašnjaka i klimatski uvjeti omogućili su nastanak više izvornih pasmina, koje su se prilagodile okolišnim uvjetima. Uzgoj ovaca na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima u Hrvatskoj se može podijeliti na dva različita dijela i to (1) intenzivan uzgoj, u poljoprivredno razvijenim područjima kao što je to Slavonija i Baranja, Podravina sjeverozapadna Hrvatska, s pasminama uvezenim iz drugih zemalja i (2) ekstenzivan uzgoj, uglavnom domaćih pasmina, na područjima s prostranim brdskim pašnjacima Like, Dalmacije Istre, Banovine i drugdje. Stupanj samodostatnosti je za ovčje meso vrlo nizak (61%), razliku do potreba za zadovoljenje potrošnje Hrvatska uvozi, i to oko 1,3 tisuće tona (uključivši i janjeće meso). Potrošnja ovčjeg mesa pokazuje blagi porast, no s 1,34 kg per capita (1999.g.) je još uvijek vrlo niska u usporedbi s drugim (mediteranskim) zemljama, najviše zbog niske kupovne moći. Usporedo s opadanjem stočnog fonda, smanjuje se proizvodnja vune i količina podojenog mlijeka. Gotovo 80% ovčarske proizvodnje u Hrvatskoj je na području južne Hrvatske⁷⁷, zatim Like te Sisačko-moslavačke i Karlovačke županije⁷⁸. Proizvodnja ovčjeg mlijeka u Hrvatskoj je najrazvijenija na jadranskom području (otok Pag, Cres), ali se javlja i drugdje, povezano s tradicijskom preradom (sir), i u novije doba pokazuje znakove oživljavanja. Mlijeko se na tržište plasira u obliku različitih tvrdih punomasnih sireva, i manje u obliku punomasnog sira u salamuri. Vuna danas gotovo da nema nikakvu tržišnu vrijednost i čak postaje ekološki problem jer se teško uništava. Ovčarska proizvodnja najviše je zastupljena je na otocima i priobalnom području, te u Istri, Lici i Gorskom kotaru, gdje ju treba poticati i stimulirati, ne samo iz određenih ekonomskih razloga, nego i šireg društvenog interesa (zadržavanje ljudi na selu, očuvanje biološke ravnoteže, smanjenje požara).

Na povećanje proizvodnje i stočnog fonda ukazuju i podaci o znatnom porastu broja registriranih uzgajivača, kao i broja ovaca pod selekcijskim obuhvatom (registrirana grla i uzgojno-valjana grla)⁷⁹. Za provedbu uzgojno-selekcijskog rada u ovčarstvu važnu ulogu imaju matična stada, u kojima se prati rasplod kao i laktacijska proizvodnja za mliječne pasmine. Tih stada je u 2000. godini bilo 191 odnosno 15 691 matičnih grla. Od 1998. godine se provodi program osnivanja i selekcijskog obuhvata izvornih pasmina ovaca, uz praćenje razine proizvodnje, ukupno 16 281 grla u 2000. godini, od čega oko polovicu čini lička pramenka⁸⁰. U ovčarstvu, zasada, ne postoji rajonizacija uzgojnih područja, što bi omogućilo da se ukaže na područja u kojima je ova proizvodnja jedino i moguća, kao grana kojoj treba pridati prvenstvo⁸¹. Od postojećih ograničenja mogu se još navesti: nedovoljna educiranost uzgajivača, premda se u novije doba javlja sve veći broj mlađih ovčara, koji prihvaćaju suvremena dostignuća u stočarstvu, zatim je tu nerazvijeno tržište proizvoda, izostanak nadzora u proizvodnji, ali i prodaji, ne postojanje standarda, problem s otkupom (vune, zatim manjih količina mlijeka, ali i uzgojno-valjanog podmlatka) i slično. Proizvodnja u ovčarstvu je u sustavu novčane potpore i to za proizvodnju mlijeka, uzgojno-valjanog podmlatka, za testiranje uzgojno-valjanih grla, za držanje uzgojno-valjanih rasplodnih grla izvornih i zaštićenih pasmina i za osnovno stado na strateškim područjima. U novije doba se javlja sve veći broj udruga uzgajivača ovaca (i koza) te konačno i Savez ovčarsko-kozarskih udruga (utemeljen u 2000.)⁸².

I/I-7.4.5 Kozarstvo

Do nedavno ekstenzivan sustav proizvodnje se mijenja u novije doba uvođenjem intenzivne proizvodnje mesa i mlijeka. Ova proizvodnja (zajedno s ovčarstvom) predstavlja alternativne sustave, koji će biti važni u prilagodbi proizvodnje uvjetima EU, zbog njegove manje konkurencije. Danas se u Hrvatskoj uzgaja oko 80 tisuća koza, što je po broju manje od stanja prije rata. Intenzivna kozarska proizvodnja za proizvodnju mesa, a prije svega kozjeg mlijeka, je smještena u području sjeverozapadne Hrvatske, području koje gravitira preradbenoj industriji za proizvodnju kozjeg mlijeka i sira (i koja nisu stradala tijekom Domovinskog rata)⁸³. Uz intenzivni način uzgoja, u južnim dijelovima Hrvatske postoji i ekstenzivni način uzgoja koza. Kozarska proizvodnja je u jačem porastu, što se vidi iz porasta broja uzgajivača koza i uzgajivača uzgojno-valjanih grla upisanih u Upisnik, kao i broja registriranih grla i uzgojno-valjanih grla⁸⁴. U matičnim stadima se prati rasplod za sve pasmine, kao i proizvodnja mlijeka te porodne težine jaradi i indeksi jarenja. U pogledu postojećih ograničenja u kozarstvu, ona su slična stanju ovčarstva, kao što je to ne postojanje rajonizacije uzgojnih područja, u prosjeku nedovoljna educiranost uzgajivača-kozara, nerazvijeno tržništvo proizvoda i ne postojanje standarda. U novije doba javlja se sve veći broj udruga uzgajivača sa ciljem unapređenja uzgoja.

I/I-7.4.6 Konjogojstvo

U Hrvatskoj je nazočna dugogodišnja tendencija smanjenja broja konja, što se javlja kako zbog procesa deagrarizacije ali još više zbog povećanog stupnja mehanizacije poljoprivrede i zamjene životinjske sa strojnom vučnom silom⁸⁵. U svakom se desetljeću od 1970-ih prepolovilo brojno stanje konja, u zadnjem desetljeću smanjenju je pridonio i rat. Glede pasminskog sastava, prevladava hladnokrvnjak i njegovi križanci (80%), zatim križanci u tipu hladnokrvnjaka (15%), lipicanac (2%), polukrvnjak (2%) i pasmine športskih konja (1%). Sadašnji uzgoj konja se najviše temelji na održavanju izvornih pasmina, prije svega hladnokrvnih pasmina konja i djelomično konja lipicanske pasmine⁸⁶. Nakon Domovinskog rata, sve veća se pozornost poklanja kakvoći uzgoja, s porastom broja specijaliziranih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava koja se bave uzgojem konja te povećanim brojem konjičkih klubova. Uloga i funkcija konjogojstva se mijenja u smislu usmjerenja prema uzgoju konja namijenjenih športu, rekreaciji i turizmu, uloga konja kao vučne sile praktički je već nestala, a ostaje i mogućnost uzgoja hladnokrvnih pasmina za proizvodnju mesa za prehrambene svrhe s naglašenom izvoznom orijentacijom⁸⁷. Uzgoj toplokrvnih pasmina ima važnost za potrebe vojske i policije.

I/I-7.4.7 Peradarstvo

Od 1960-ih godina nadalje peradarska proizvodnja u Hrvatskoj usmjerava se na industrijski način proizvodnje. Sve do 1991. godine neprekidno raste (stopa oko 3% god.), poprimivši u znatnom dijelu sve odlike suvremenoga »industrijaliziranog« peradarstva. Zbog ratnih razaranja, napuštanja peradarskih farmi, procesa pretvorbe i pada kupovne moći, u proteklom desetogodišnjem razdoblju dolazi isprva do znatnog pada proizvodnje i kasnije do stagnacije⁸⁸. Prema zastupljenosti pojedinih vrsta peradi (1990.), 93% otpada na kokoši, 2% čine pure, 2% patke i 3% guske⁸⁹. Ostale vrste peradi, kao što su biserke, prepelice, fazani i golubovi, čine neznatni dio populacije peradi. Potrošnja peradarskih proizvoda (mesa i jaja) per capita u Hrvatskoj u 2000., s oko 15 do 17 kg mesa peradi i 170-180 jaja, negdje je između svjetskog prosjeka i prosjeka visoko razvijenih zemalja⁹⁰.

I/I-7.4.7.1 Tov peradi

Perad za proizvodnju mesa čini (ř 1997.-1999.) oko 7% ukupne vrijednosti poljoprivredne proizvodnje i oko 18% vrijednosti stočarstva. Pilići su daleko najznačajnija vrsta peradi (u tovu), no postoji još i komercijalna proizvodnja purana (3,7% od ukupne proizvodnje mesa peradi), dok je uzgoj gusaka, pataka znatno manje zastupljen, ekstenzivan i namijenjen lokalnoj potrošnji i prodaji⁹¹. Iako niža od predratne, proizvodnja brojlera posljednjih godina raste; u 1999. prema 1997. godini se povećala za blizu četvrtinu (23%). U 1999. godini je proizvodnja mesa peradi iznosila 76 476 tona. Potrošnja mesa peradi i prerađevina u prosjeku slijedi proizvodnju gotovo po istoj stopi, u tome brže prerađevina (pašteta, salama). Hrvatska je samodostatna u mesu peradi (102); neto-izvoznik, no izvoz čini svega oko 1% proizvodnje. Ulaskom u WTO Hrvatska smanjuje carinske stope za uvoz, kako žive i smrznute peradi tako i prerađevina. Carine na smrznutu perad i prerađevine se smanjuju na koncu za više nego dvostruko, što bi moglo biti (povremeno) privlačno za izvoznike iz inozemstva, slično vrijedi i za aktualna dvostrana trgovinska uređenja sa susjednim zemljama (Slovenija i BiH).

Obiteljska poljoprivredna gospodarstva drže veći dio peradi (61% u 2000.g), no njihov je udio niži od većine drugih stočarskih resursa, kao i udio u proizvodnji zbog znatno niže intenzivnosti. Intenzivna proizvodnja (tov) je u integriranom sustavu poljoprivredno-prehrambenih poduzeća i ugovorne proizvodnje pojedinačnih proizvođača (kooperacija) – što je najčešći slučaj; samo u poljoprivrednim poduzećima ili samo kod specijaliziranih proizvođača obiteljske poljoprivrede (bez ugovora). Tehnološka učinkovitost te proizvodnje, mjerena efikasnošću konverzije hrane i stopom smrtnosti, povećana kakvoća, asortiment i naglasak na promidžbu, ne odstupa znatnije od one u drugim zemljama⁹². Oko 70% ukupne tovljene peradi dolazi od intenzivnih proizvođača. Ostala proizvodnja (30%) se odnosi na tradicijski, ekstenzivni način držanja peradi, većinom za vlastitu potrošnju ili manje za lokalno tržište⁹³.

Osnovne poteškoće sadašnje proizvodnje brojlera su otežane mogućnosti dobivanja kredita, a također i moguća povećana uvozna konkurencija zbog obveza od pristupa WTO, posebice što nije za očekivati jače smanjenje cijena hrane za perad tj. troškova proizvodnje. Smanjenje carina će povećati konkurentni pritisak na peradarsku industriju u Hrvatskoj, a s konkurencijom iz inozemstva će se moći nositi oni koji će biti u mogućnosti da ekonomično proizvode, s nižim cijenama svojih proizvoda.

Kalkulacija proizvodnje po metodi DRC (trošak domaćeg resursa)⁹⁴ za obiteljska poljoprivredna gospodarstva s intenzivnom proizvodnjom brojlera pokazuje da je taj sektor visoko (međunarodno) konkurentan za svježe peradarsko meso, a na razini je konkurentnosti za smrznutu perad. To je odraz iste razine tehnologije i visine troškova hrane za tov kao za razvijene europske zemlje.

Obveze prema WTO-u pokazuju da će carina za živu perad u konačnici biti 35%, no to je nevažno budući da se živa perad praktički ne uvozi ili izvozi. Carina za smrznute piliće će biti na kraju razdoblja 30% maksimalno, a na prerađevine 36,1%. Posebna su, međutim, uređenja na temelju bilateralnih trgovačkih sporazuma⁹⁵.

I/I-7.4.7.2 Proizvodnja jaja

Prosječna vrijednost proizvodnje konzumnih kokošjih jaja (ř1997.-1999.) iznosi 3,6% ukupne vrijednosti poljoprivredne ili 9% stočarske proizvodnje, s tendencijom smanjivanja posljednjih godina, najviše zbog smanjene proizvodnje⁹⁶. Hrvatska je na razini samodostatnosti (100%), uvoz se iza 1996. godine znatno smanjuje. U prosjeku 1997.-1999. godine izvoz jaja se kretao oko 31,6 milijuna komada, dok je uvoz zastupljen znatno manje (oko milijun komada). Struktura proizvodnje kokošjih jaja kao i vrsta gospodarstva/proizvođača slični su proizvodnji tovljene peradi, a to je (a) intenzivna proizvodnja na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima; (b) intenzivna proizvodnja na velikim proizvodnim jedinicama-tvrtkama; i (c) ekstenzivna i sezonska proizvodnja na okućnicama. Prva vrsta proizvođača dobiva na važnosti, dok druga pa i treća smanjuju važnost u ukupnoj proizvodnji jaja. Aktualno, oko 30% proizvodnje jaja u Hrvatskoj dolazi iz ekstenzivne proizvodnje na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, a 70% proizvodnje daju intenzivni sustavi. Domaća (poljoprivredna) politika se temeljila na zaštiti proizvodnje od uvozne konkurencije (kvotama, carinama), ali ne i novčanim potporama proizvođačima⁹⁷. Obveze prema WTO-u u pogledu liberalizacije trgovine znače smanjenje carine od 10% plus 71,2 EUR (za 1000 jaja) na 10% plus 38,8 EUR (za 1 000 jaja) do 2004. godine.

Ograničenja u proizvodnji kokošjih jaja se javljaju u pogledu nerazvijenog kreditnog tržišta zbog mogućeg povećanja (ili osnivanja) proizvodnje, poglavito što je u toj proizvodnji bitna ekonomija veličine (u smislu povećanja ekonomičnosti poslovanja). Postojeća izražena sezonska kolebanja u ponudi i cijenama dijelom proizlaze zbog nazočnosti tradicijskih proizvođača, a dijelom i velikih (ali i slabije tržištu prilagodljivih) intenzivnih proizvođača. Smanjivanje carinskih stopa može utjecati na to da će se postojeće fluktuacije cijena kokošjih jaja smanjiti zbog možebitnog utjecaja inozemne ponude⁹⁸. Analiza konkurentnosti (po metodi DRC) pokazuje da je proizvodnja jaja u intenzivnim sustavima međunarodno konkurentna. To je razumljivo s obzirom na postojeću razinu tehnološke učinkovitosti (količina jaja po nesilici godišnje i konverzija hrane za nesilice) i genetskih osobina (koje su iste ili slične kao i u drugim zapadnim zemljama).

I/I-7.4.8 Uzgoj kunića i krznašica

I/I-7.4.8.1 Kunići

Komercijalno odnosno industrijsko kunićarstvo je u Hrvatskoj slabo razvijeno. Nekoliko osnovanih poduzeća za proizvodnju kunića se ugasilo u proteklih desetak godina. Za razliku od europskih zemalja, u kojima se troši u prosjeku oko 1,5 kg per capita, potrošnja mesa kunića u Hrvatskoj je zanemarujuća, svega 0,02 kg per capita.

I/I-7.4.8.2 Krznašice

U Hrvatskoj se, od više vrsta krznašica za farmski uzgoj⁹⁹, ozbiljnije uzgaja jedino činčila i to u organizaciji nekoliko poduzetnika. Ti organizatori imaju mrežu uzgajivača-kooperanata, koji uzgajaju činčile i isporučuju organizatorima na osnovi ugovorene cijene zrelih životinja. Veličina farmi za uzgoj ove krznašice se kreće od desetak do nekoliko stotina ženki. Broj uzgajivača u Hrvatskoj se kreće oko nekoliko stotina, omogućujući obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima dodatni (ili isključivi) prihod. Štavljene kožice činčile se plasiraju na inozemno tržište, uglavnom izvan Europe.

I/I-7.4.9 Pčelarstvo

Hrvatska ima povoljne uvjete i dugu tradiciju u pčelarstvu, za proizvodnju meda i drugih pčelinjih proizvoda. Znatna je uloga pčelarstva i neposredno, zbog važne uloge pčela u oprašivanju kulturnog (poljoprivrednog) i samoniklog bilja. Znatne poteškoće za pčelarenje u Hrvatskoj (ali i svugdje drugdje) nastupaju 1980-ih godina invazijom Varroe jacobsoni, od koje je stradao velik dio pčelinjih društava, uvjetujući od pčelara potrebu većeg znanja i jače brige u pčelarenju. U 1999. godini je u Hrvatskoj registrirano preko 146 tisuća košnica s pokretnim saćem i 6,5 tisuća košnica s nepokretnim saćem. Prema nalazima iz ankete pčelara te godine, u Hrvatskoj prevladava stacionarno pčelarenje (62%) u odnosu na selidbeni način pčelarenja (38%). Regionalno uzevši, pčelarstvo je zastupljeno najviše u kontinentalnom dijelu Hrvatske, budući da se najveći broj pčelinjih košnica nalazi u Panonskoj regiji (68%), no puno manje u Gorskoj regiji. U Mediteranskoj regiji, koja ima izvrsne uvjete za pčelarenje, pčelarstvo je razmjerno manje zastupljeno (27%)¹⁰⁰. U Hrvatskoj se uzgaja siva pčela, druge pasmine se zakonski ne smiju uzgajati i držati, kako bi se održala izvornost pasmine¹⁰¹. U novije doba (1994.) počinje eksperimentalni uzgoj i praćenje proizvodnje matica, a također (1997.) se usvaja program selekcije u pčelarstvu¹⁰². Proizvodnja meda se smanjuje u ratnom razdoblju, da bi se u novijem dobu povećala i nadmašila predratno razdoblje, uz porast jedinične cijene. U 1999. godini je proizvedeno 1 395 tona meda, ukupne vrijednosti oko 19 milijuna Kn. Držanje pčela i proizvodnja meda se nalazi u sustavu novčane potpore. Aktualno se problemi javljaju u plasmanu meda i izvozu, ali i u uskom asortimanu pčelarske proizvodnje, u ponudi koju treba proširiti (npr. paketni rojevi, med s geografskim podrijetlom, itd.).

I/I-8 Usluge u poljoprivredi

Nedvojbeno je, da je jedna od temeljnih pretpostavki učinkovitijeg, ali i bržeg prestrukturiranja hrvatske poljoprivrede i stvaranja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava nosive kompetencije¹⁰³, odgovarajuća institucijska potpora. Iako se institucijska potpora poljoprivredi može shvatiti u širem smislu i većinom ovisi o strateškoj važnosti koju poljoprivreda ima u razvitku nacionalnog gospodarstva, a naglasak je na onim oblicima podrške poljoprivredi koje se ostvaruju posredovanjem specifičnih javnih ustanova i stručnih službi na koje država ima izravni utjecaj. Iskustva iz poljoprivreda razvijenijih zemalja govore u prilog važnosti raznovrsnih ustanova i službi u poljoprivredi koje, svojim dinamičnim i interaktivnim djelovanjem na relaciji kreiranje – istraživanje – naobrazba – informacija – prijenos, bitno određuju njen razvitak, pridonose njenoj uspješnosti u nacionalnom gospodarstvu (sigurnost i kakvoća prehrane) i na inozemnom tržištu (konkurentnost ne samo proizvodima već i transmisijom poljoprivrednih otkrića i znanja).

Od sredine devedesetih godina u Hrvatskoj su značajno porasle aktivnosti oko prestrukturiranja starih i utemeljenja novih ustanova i službi kao potpore poljoprivredi. Djelotvornost ovih ustanova i službi daleko je od poželjne, što se naročito odnosi na razmjerno njihov mali upliv u razvitku obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i njihovu bržu prilagodbu tržišnom gospodarstvu i suvremenim znanstveno-tehnološkim postignućima. Općenito je u nas malo objektivnih analiza o djelovanju upravnih pa tako i stručnih službi na poljoprivredu i selo što bi dalo čvršću osnovicu za prosudbu njihove učinkovitosti.

I/I-8.1 Upravne službe

Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva (MPŠ) je središnje tijelo državne uprave (Vlade RH) nadležno za oblikovanje poljoprivredne politike i neposrednu provedbu zakona te za obavljanje drugih upravnih i stručnih poslova iz poljoprivrede i odnosnih područja (ribarstvo, šumarstvo, lovstvo, veterinarstvo i slično). U Upravi za poljoprivrednu politiku i ruralni razvitak djeluje i Tržno informacijski sustav u poljoprivredi, ustrojen godine 1997., sa zadaćom prikupljanja, obradbe i distribucije podataka o tržištu poljoprivrednih proizvoda. Utemeljenjem Ravnateljstva za tržišnu i strukturnu potporu u poljoprivredi pri MPŠ-u u 2001. stvorene su pretpostavke za učinkovitu provedbu mjera poljoprivredne politike.

Na lokalnoj razini su samo u Zagrebačkoj i Istarskoj županiji i u Gradu Zagrebu ustrojeni posebni odjeli za poljoprivredu, dok u preostalim županijama i na razini gradova ove poslove obavljaju Uredi za gospodarstvo. U djelovanju većine tih uprava je nazočna slaba interakcijska povezanost u zajedničkom iniciranju i osmišljavanju razvojnih programa područnih poljoprivreda i sela (mala participacija i suodgovornost lokalnih samouprava), poglavito s MPŠ (visoki stupanj centralizacije ovlaštenja). Razmjerno mala sredstva iz županijskih (gradskih) proračuna su nedostatna za ambicioznije programe razvitka područnih poljoprivreda.

Poslove u području poljoprivrede dijelom obavljaju i druge državne upravne organizacije i to: Državni inspektorat; Državni hidrometeorološki zavod; Državna geodetska uprava; Državna uprava za vode. Upravne i stručne poslove koji se odnose na opću politiku zaštite okoliša (voda, tla i slično) obavlja Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja.

Provedba programa statističkih istraživanja za područje poljoprivrede u nadležnosti je Državnog zavoda za statistiku – Odjel statistike poljoprivrede, šumarstva i ribarstva i područnih ureda za statistiku. Posljednjih godina taj zavod uže surađuje s MPŠ u provedbi projekta Anketa o poljoprivrednim obiteljskim gospodarstvima radi sustavnog praćenja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva, što daje nužnu podlogu oblikovanja poljoprivredne politike.

I/I-8.2 Stručne službe

Za napredak poljoprivrede, osobito obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, poljoprivredna savjetodavna služba ima važnu ulogu u širenju novih tehnologija i načina gospodarenja, te u prijenosu poljoprivrednih znanja i vještina, tehnika i slično. Za obavljanje ovih poslova nadležan je Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu (HZPSS), koji djeluje putem županijskih podružnica. Zahvaljujući novčanoj potpori iz Projekta razvitka službi za potporu obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, služba se informatizirala i uposlila veći broj savjetnika uz njihovu edukaciju. Djelotvornost poljoprivredne savjetodavne službe daleko je od poželjne. Broj savjetodavca (prosječno 7 po županijama ili 3-4 na sto tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava) je nedostatan za jači upliv ove službe na svekoliki razvitak i prilagodbu hrvatske poljoprivrede suvremenim kretanjima i tržišnom gospodarstvu, tim više što je veliki broj gospodarstava izvan njenog djelovanja.

U području stočarstva za poslove selekcije, reprodukcije i zaštite životinja djeluje nekoliko ustanova i službi. Promicanje poslova selekcije u stočarstvu u nadležnosti je Hrvatskoga stočarskoga selekcijskog centara (HSSC), koji putem područnih selekcijskih službi provodi uzgojno-selekcijski rad na terenu (obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima). Služba sudjeluje i u poslovima vezanim za premiranje kvalitetnih rasplodnih grla goveda i provedbi kreditiranja ženskog podmlatka i tova junadi. U području govedarstva ostvaruje najbolje rezultate, a u ekspanziji je selekcijski rad (kontrola mliječnosti) u ovčarstvu i kozarstvu. Centar za reprodukciju u stočarstvu Hrvatske (Centar) zadužen je za proizvodnju i promet sperme rasplodnjaka za umjetno osjemenjivanje (u.o.), reprodukcijsko testiranje rasplodnjaka, laboratorijsko-dijagnostičku analizu sjemena, suzbijanje steriliteta i slično. U proizvodnji i transferu sperme bikova pokriva 90% potreba, dok je reprodukcija sjemena nerasta manje važnosti. Centar, u suradnji s HSSC i Agronomskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu, provodi i program zaštite izvornih hrvatskih pasmina (uzgoj pastuha pasmine hrvatski hladnokrvnjak, uzgoj posljednjeg stada goveda slavonsko-srijemskog podolca). Proizvodnju i transfer sjemena znatno manjeg opsega obavlja i Centar za unapređenje stočarstva u Osijeku i Centar za stočarstvo veterinarske stanice u Slavonskom Brodu.

Veterinarsko-zdravstveni pregled i nadzor uzgoja stoke i stočarske proizvodnje i umjetno osjemenjivanje životinja i drugo obavlja veterinarska služba. U nadležnosti veterinarskih stanica, koje su razmještene po svim županijama, je i provedba mjera veterinarske zaštite okoliša radi sprečavanja širenja i suzbijanja zaraznih bolesti životinja, nadzor nad prometom, preventivna cijepljenja, dijagnostička ispitivanja i slično. Prema ekspertnim ocjenama, zadaće veterinarskog javnog zdravstva (službe) provode se nedovoljno učinkovito i nepotpuno, što je posljedica manjkavosti pripadajućih propisa (primjer veterinarsko-sanitarni nadzor primarne proizvodnje mlijeka i pregleda životinja koje se troše za vlastitu prehranu u kućanstvu) i njihove neusklađenosti s propisima Europske unije, neprimjerenog ustrojstva veterinarskih organizacija za ostvarivanje tih zadaća te neusklađenost domene nadležnosti različitih oblika nadzora: veterinarska inspekcija, sanitarna inspekcija, tržišna inspekcija.

Područje biljinogojstva pokrivaju tri specijalistička zavoda (službe)¹⁰⁴. Zavod za zaštitu bilja u poljoprivredi i šumarstvu Republike Hrvatske, kao dijagnostičko-preventivna služba za zaštitu bilja od štetočinja. Uz zdravstveni nadzor bilja za proizvodnju sjemena i sadnica, služba predlaže mjerila za ustanovljavanje zdravstvenog stanja bilja i biljnih proizvoda, obavlja kemijska i biološka istraživanja sredstava za zaštitu bilja te provodi sustavnu naobrazbu (mjesečni tečajevi) o zaštiti bilja i osposobljava stručne kadrove za poslove promatranja, prognoziranja i suzbijanja ovih pojava. Zavod djeluje i preko svojih podružnica u Splitu i Osijeku. Temeljne djelatnost novoosnovanog Zavoda za sjemenarstvo i rasadničarstvo je priznavanje sorti poljoprivrednog bilja, nadzor nad sjemenskim usjevima, poslovi certificiranja sjemena i slično. U sastavu ovog Zavoda nalaze se četiri odjela i laboratorij za pripremu i ispitivanje sjemena. U području vinogradarstva i vinarstva djeluje Hrvatski zavod za vinogradarstvo i vinarstvo. U njegovoj je nadležnosti vođenje vinogradarskog katastra, analize i pretrage te ocjenjivanje grožđa, mošta, vina, i drugih proizvoda od grožđa i vina. Izdaje svjedodžbe o kakvoći grožđa, vina i proizvoda pri uvozu i izvoz tih proizvoda. Kadrovski je dobro pokriven i surađuje s Institutom u Würtzburgu na projektu stvaranja banke podataka autentičnih hrvatskih vina. Ograničavajući čimbenik je nedostatak vlastitog prostora te nabavka sofisticirane laboratorijske opreme.

I/I-8.3 Strukovne organizacije, udruge i udruženja

Institucijska prezentacija, ponajprije gospodarskih interesa poljoprivrednih proizvođača u Hrvatskoj, unatoč brojnosti raznovrsnih asocijacija, još uvijek nije dovoljno funkcionalna i razvijena na osnovi partnerstva s formalnim upravnim službama, poglavito s MPŠ.

U Hrvatskoj gospodarskoj komori (HKG) poslovne interese poljoprivrednih tvrtki, zadruga i ostalih pravnih osoba zastupa Sektor za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo, kojeg su članice povezane u udruženja, vijeća i grupacije. Veliki dio poljoprivrednih proizvođača, osobito onih s obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, nisu članovi ove komore.

U Sektoru za turizam i ugostiteljstvo djeluje i Zajednica turizma na seljačkim gospodarstvima, koja promiče turističku djelatnost na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i pruža stručnu pomoć.

Hrvatski zadružni savez, nažalost, nema većeg upliva na razvitak obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva, iako je poslovno udruživanje preko zadruga u svijetu jedan od raširenijih oblika poslovnog povezivanja poljoprivrednih proizvođača i važno za tehnološki i marketinški napredak manjih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Još uvijek su nazočne predrasude i nepovjerenje samih seljaka, no interes za zadružno povezivanje ipak postoji kod vitalnijih tržištu-usmjerenih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva.

Formalno u Hrvatskoj djeluje više od tri stotine udruga poljoprivrednih proizvođača; najbrojnije su specijalističke udruge nastale na osnovi povezivanja »jačih« proizvođača istovrsne proizvodnje. Bez obzira na njihovu brojnost, većina poljoprivrednika je još uvijek izvan ovih oblika udruživanja, a dio udruga je nedovoljno aktivna ili samo formalno postoji.

Brojna su više ili manje srodna društva i strukovna udruženja znanstvenika i stručnjaka (Hrvatsko agronomsko društvo, Hrvatsko agroekonomsko društvo, Hrvatsko entomološko društvo i slično).

Sindikalno udruživanje u poljoprivredi ne postoji, a takvih asocijacija nedostaje poljoprivrednicima. U promicanju društvenih i gospodarskih interesa seljaka djeluje nekoliko udruženja, saveza i zajednica nastali inicijativom i potporom pojedinih političkih stranaka: Udruženje hrvatskih seljaka, Slavonsko-baranjski sindikat, Zajednica seljaka »Stjepan Sulimanec«, Zajednica seljaka Slavonije i Baranje te Hrvatski seljački savez i Zajednica udruga seljaka Slavonije i Baranje. Međutim, u prezentaciji seljačkih interesa djeluju poprilično razjedinjeno.

I/I-8.4 Obrazovanje

Formalno poljoprivredno obrazovanje se provodi na dvije razine: kao srednjoškolsko i visoko. Programe izobrazbe za niža »stručna« zanimanja u poljoprivredi (poljoprivredni gospodarstvenik, cvjećar i slično) i poljoprivredne tehničare (opće i specijalističke) nude šest poljoprivrednih te dvadesetak srednjih škola. (Uz njih postoje i veterinarske i šumarske škole.) U poljoprivrednim školama se nastava izvodi konvencionalnim metodama, zastarjelom opremom, bez uporabe računala i ostale informatičke tehnologije. Većina tih škola ne raspolaže primjerenim objektima za izvođenje praktične nastave, a nazočna je slaba interdisciplinarna suradnja sa srodnim veleučilištima, fakultetima i znanstveno-istraživačkim institutima. Dodatnu poteškoću predstavlja slaba zainteresiranost mladeži za poljoprivredna zanimanja. Dio škola ne uspijeva upisati odobrenu kvotu pa se uglavnom u njih upisuju učenici kojima je poljoprivredna škola rezidualni odabir.

Naobrazba poljoprivrednih stručnjaka različitih specijalnosti je organizirana na dva visoka učilišta i to kao sveučilišni dodiplomski, poslijediplomski i doktorski studij (Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Poljoprivredni fakultet Sveučilišta »J.J. Strossmayer« u Osijeku), i kao stručni studij u trajanju dvije i pol godine (Visoko gospodarsko učilište u Križevcima i Veleučilište u Požegi). Izobrazbu veterinarskih stručnjaka provodi Veterinarski fakultet, a šumarskih Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. U području visoke izobrazbe nazočna je spora prilagodba nastavnih programa promjenama s obzirom na moguća radna mjesta budućih stručnjaka.

I/I-8.5 Istraživanje u poljoprivredi

Suvremeni razvitak poljoprivrede više nego ikada do sada temelji se na rezultatima znanstvenih istraživanja i njihovoj praktičnoj primjeni u uzgoju bilja i stoke. Kao dio suvremenoga svijeta i hrvatska poljoprivreda se nalazi na zaokretu iz intenzivne poljoprivrede, kao »koncepta visokog ulaganja (High Input)« u »koncept visokog znanja (High Knowledge)«, koji implicite predviđa znanost kao preduvjet – temelj donošenju razvojnih odluka.

Sustav znanstvenoistraživačke djelatnost u Hrvatskoj je organiziran preko programa trajne znanstvenoistraživačke djelatnosti koju obavljaju javni instituti, ugovornih znanstvenih projekata koje provode visoka učilišta, javni i gospodarski instituti i znanstvenoistraživačke pravne osobe. Znanstvenoistraživačku djelatnost u poljoprivredi, uz navedena visoka učilišta, obavljaju i regionalni instituti (Institut za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, Poljoprivredni institut u Osijeku), a u području veterinarstva i šumarstva Hrvatski veterinarski institut i Šumarski institut, oba u Zagrebu.

Temeljna istraživanja i razvitak novih tehnologija financira Ministarstvo znanosti i tehnologije (MZT), a primijenjena poljoprivredna istraživanja se financiraju putem MPŠ-a. U rješavanju ove problematike uključuje se javni i privatni sektor, sveučilišta, nacionalne istraživačke organizacije, prerađivačka prehrambena industrija, regionalna tijela, nevladine organizacije te, kao vrlo važni, sami proizvođači hrane. Ovakva istraživanja imaju posebnu važnost jer su karika u lancu vremenskih, geografskih i demografskih promjena. Istraživačkim radom u Hrvatskoj upravlja MZT, koji provodi opću istraživačku politiku ustanovljenu od Nacionalnoga znanstvenog vijeća, imenovanog od Hrvatskoga sabora. Istraživački rad u poljoprivredi pripada najvećim dijelom znanstvenom području biotehničkih znanosti, znanstvenom polju agronomija. U Hrvatskoj postoje tri vrste poljoprivrednih istraživačkih institucija:

– visoko obrazovne institucije u sastavu Sveučilišta; (provode temeljna, te dio primijenjenih istraživanja, koja se financiraju iz državnog proračuna. Ostatak primijenjenih i razvojnih istraživanja financira privatni sektor i lokalne regionalne vlasti u malom postotku),

– javni instituti; specijalizirani za istraživanje u pojedinim područjima poljoprivrede (u procesu privatizacije neki od njih su se transformirali u privatna poduzeća). Većina institucija preživljava na niskoj razini angažiranosti stručnih potencijala, i

– istraživačke jedinice agro-industrijskih poduzeća; nekada vrlo snažne jedinice, danas su zanemarive važnosti zbog nepostojanja interesa novih vlasnika za istraživanja.

Pri MPŠ-u djeluje Vijeće za istraživanje u poljoprivredi (VIP), kao tijelo koje donosi istraživačku politiku i upravlja fondom za primijenjena i razvojna istraživanja. Ova istraživanja odgovaraju izravno na probleme poljoprivrednih proizvođača, stvaraju nove tehnologije proizvodnje i primjenjuju poznate svjetske tehnologije prilagođene našim uvjetima, a posebice uvjetima poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava.

Sadašnji način i visina sredstava namijenjenih znanstvenoistraživačkoj djelatnosti nisu dovoljna s obzirom na zahtjeve koji se postavljaju znanosti¹⁰⁵. Ta sredstva uglavnom ne pokrivaju temeljne troškove znanstvenoistraživačke djelatnosti, kao što je potrebna infrastruktura tj. kako nabavka suvremene opreme tako i održavanje postojeće, uglavnom koncepcijski zastarjele opreme. U bližoj i daljnjoj budućnosti znanstvene institucije, koje se bave istraživanjima u poljoprivredi, moraju se značajnije osloniti na dodatne izvore financiranja.

Poljoprivredna istraživanja u Hrvatskoj imaju dostatni institucijski okvir, a broj znanstvenoistraživačkog kadra je za sada zadovoljavajući, ali sadašnje stanje pokazuje da je dvije trećine (67%) znanstvenog potencijala Republike Hrvatske aktivno unutar visokoškolskih ustanova, dok u institutima radi preostala trećina (33%) istraživača, od čega je polovica (53%) u Institutu za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Nažalost, od ukupnog broja istraživača, u ostalim institutima (61 istraživač) 65% radi u institutima čija je glavna djelatnost i izvor financiranja praktična selekcija. Velika je vjerojatnost da će se taj dio znanstvenog potencijala ulaskom u europske integracije morati transformirati u trgovačka društva – kompanije ili će taj znanstveni potencijal promijeniti područje istraživanja, što je malo vjerojatno.

Tehnološka opremljenost znanstvenoistraživačkih institucija je različita, ponegdje zastarjela i nedostatna. Nabava laboratorijske, terenske i ostale istraživačke opreme je sporadična budući da za tu svrhu ne postoji određeni izvor sredstava. Tako opremljenost istraživačkih institucija ovisi o snalažljivosti istraživača u pronalaženju izvora financiranja. Proračunska sredstva namijenjena poljoprivrednom istraživanju, koja se u znanost ulažu pod okriljem MZT, su vrlo oskudna i premalo sudjeluju u ukupnom iznosu izdvajanja. Istraživački sektor je suočen s velikom krizom, koja se očituje ne samo u radikalnom kontinuiranom smanjenju proračunskih sredstava za istraživanja, već i u sve manjem udjelu javnih institucija u inovativnim i tehnološki naprednijim proizvodnjama. U Hrvatskoj su poljoprivredna znanost i tehnologija, odnosno njihove institucije, dane jednim dijelom na brigu MZT. Međutim, svi napori ovoga ministarstva da ojača i promovira ove institucije u relevantne činitelje cjelokupnog biotehnološkog gospodarskog razvoja nisu urodili plodom. Ovo je razumljivo kad se zna da s jedne strane gotovo cjelokupna hrvatska znanost ovisi o skromnom proračunskom financiranju, a s druge strane je jasno da u Hrvatskoj nema dovoljno jake poljoprivredne proizvodnje i industrije sposobne da same preuzmu vodeću ulogu u znanosti, kao što je to slučaj u razvijenim zemljama. Očita je potreba za strukturnim prilagođivanjem javnih znanstvenoistraživačkih, nadzornih i savjetodavnih kapaciteta na nove uvjete i njihovo uključivanje u novu strukturnu mrežu stvaranja ili preuzimanja, prilagodbe i prenošenja znanja i tehnologija, koristeći se internacionalizacijom i mogućnostima razmjerno slobodnog pristupa svjetskom znanju. Činjenica da su u nacionalni sustav poljoprivrednog istraživanja uključene različite nacionalne istraživačke institucije, nevladine organizacije, itd., radi provedbe istraživanja ili uvođenja stranih tehnologija u kratkom roku, stvara potrebu za suglasjem aktivnosti svih institucija.

I/I-9 Sigurnost prehrane

Hrana je proizvod od posebnog interesa kako za pojedinca, tako i za državu. Osiguranje kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane globalizacijom tržišta postalo je internacionalno značajno, a u nadležnosti je vlada, proizvođača, ali i potrošača, kako u razvijenim tako i u zemljama u razvitku. Prema ocjeni WHO i WTO, početkom 21. stoljeća pozornost će se usmjeriti preoblikovanju općeg prehrambenog sustava, posebno novim tehnologijama i povećanju trgovine hranom. Te velike promjene će dati mogućnost poboljšanja prehrane i zdravlja, osiguravajući dovoljnu količinu biološki vrijedne hrane. Trgovina kao i nove tehnologije svakako pridonose općem razvitku i dobrobiti, ali znače i nove rizike za sigurnost prehrane.

Hrvatska je u procesu integracije na svjetsko tržište. Njezina sadašnjost i bliska budućnost su poslovi harmoniziranja zakonodavstva na svim područjima pa i na području sigurnosti hrane. Mnogi su zahtjevi već zadovoljeni, ali još uvijek predstoji veliki posao. U skladu s europskim smjernicama, u zakonske se odredbe uvode tzv. temeljni zahtjevi za proizvode, procese i usluge, prihvaćaju se međunarodne i europske norme, uspostavlja se ocjenjivanje sukladnosti i sustav ovlašćivanja u skladu s međunarodnim pravilima, uspostavlja se sustav nadzora procesa.

Svjetska i neka naša iskustva pokazuju da se zarazne i ostale bolesti životinja i ljudi te alimentarne infekcije i intoksikacije biološke i kemijske naravi ne mogu držati pod nadzorom, ako u teoriji i praksi nema zajedništva zdravstvene, veterinarske i poljoprivredno-stočarske djelatnosti. U našoj zemlji je učinjen značajniji napredak integracijom zdravstva s higijenom okoliša u javno zdravstvo te emancipacijom veterinarskog javnog zdravstva, (VJZ), tj. veterinarstva u ulozi mosta koji spaja tako značajna područja, kao što su stočarska proizvodnja i zdravstvena zaštita ljudi.

Pogodnosti koje je globalizacija donijela, kako potrošačima tako i industriji, danas su u sjeni nekoliko velikih prehrambenih kriza. Glavne riječi koje se čuju vezano za strategiju EU na tom području više nisu slobodne granice, slobodan izbor, već sigurnost, procjena rizika, oprez. Među članicama EU postoje velike razlike u sigurnosnim kriterijima, a neki aspekti tek ulaze u zakonodavstvo. Predviđa se zastarjele zakone zamijeniti novima, koji će obuhvatiti sve aspekte prehrambene sigurnosti, od poljoprivrednih istraživanja i prehrane životinja do finalnog proizvoda (White Paper on Food Safety). Osnovno je da odgovornost za sigurnost hrane dijele svi oni koji su uključeni u poslove s hranom, institucije/vlast, potrošači, odnosno svatko u prehrambenom lancu.

Hrvatsko zakonodavstvo i industrija se trebaju držati FAO/WHO Etičkoga internacionalnog kodeksa o trgovini hranom, kako bi se osiguralo da prehrambeni proizvodi, kada stignu do potrošača u zemlji i inozemstvu, u razvijenim zemljama ili zemljama u razvoju, ispunjavaju nacionalne i/ili internacionalne zahtjeve. Na nacionalnoj razini to znači zdravlje potrošača, a na internacionalnoj osim zdravlja, ugled i sigurnost da se proizvodi neće vratiti, što proizvođaču donosi veliku materijalnu i financijsku sigurnost te prosperitet.

Proizvodnja sigurnih namirnica, osim zaštite vlastite populacije, omogućava i izlazak Hrvatske kao ravnopravnog partnera na svjetsko tržište, što je imperativ gospodarskog razvoja.

Posljednjih godina istraživanja ukazuju na povećanje broja novih bolesti uzrokovanih hranom, a za očekivati je i daljnja povećanja s obzirom na nazočnost činitelja koji su do toga doveli. Najvažniji aktualni činitelji koji su doveli do rizika za sigurnost hrane su: adaptacija mikroorganizama na antimikrobna sredstva, nove tehnologije proizvodnje hrane, pri čemu prehrambeni lanac postaje duži i složeniji što povećava mogućnost kontaminacije. Zatim je tu siromaštvo i onečišćenje okoliša, pa promjena prehrambenih navika (npr. viši standard rezultira većom potrošnjom namirnica životinjskog podrijetla), zdravstvene službe (nedovoljna financijska podrška skreće pozornost s edukacije o sigurnosti hrane na druga važna pitanja), demografske promjene, koje povećavaju udio stanovništva podložan problemima s bolestima uzrokovanim hranom (npr. porast udjela starije populacije), putovanja i migracije, trgovina hrane, krmiva, i životinja, te novi načini prijenosa uzročnika bolesti.

Za očekivati je nastavak trenda veće potražnje za svježim i minimalno obrađenim namirnicama. Istodobno poticaj treba dati razvitku novih brzih metoda testiranja hrane, te tehnologija i sustava za prepoznavanje i nadzor mogućih prehrambenih rizika. Nova sredstva za procjenu rizika i prilagodba HACCP sustava će pomoći u svladavanju postojećih ali i novih rizika od onečišćene hrane. Znanstveni temelji i poticanje inovacija bi konačno trebali dovesti do razvoja sigurnije hrane, koja je hranjivija, novih okusa, teksture, jednostavnija u pripremi, te održivija.

I/I-10 Poljoprivredna politika;
ciljevi i naČela

Poljoprivredna politika je segment gospodarske politike usmjeren prema poljoprivredi i ruralnom razvitku. Poljoprivreda, ta vrlo osjetljiva gospodarska grana, je primatelj znatnog dijela vladine pomoći u mnogim zemljama svijeta, a država intervenira različitim mjerama, kako bi ispunila ciljeve postavljene politikom, pri čemu je na prvom mjestu dohodovni cilj. Osim izravno, putem proračunskih isplata, učinci te intervencije se osjećaju u vođenju vanjskotrgovinske, monetarne i porezne politike. Na poljoprivrednom proizvodu se, u odnosu na industrijske, brže i snažnije odražavaju promjene na svjetskom tržištu, kolebanja cijena, promjene u troškovima industrije i prometa. Stoga je logično da će, bez obzira na svjetski trend liberalizacije trgovine, poljoprivredna politika i nadalje imati zadaću štititi domaću poljoprivrednu proizvodnju, ali i kombinirati različite mjere unapređivanja cijelog seoskog prostora. Poljoprivredna politika nije statična pojava. To je proces koji se oblikuje i prilagođuje zahtjevima gospodarskog okruženja – unutar nacionalne zajednice, ali i pod utjecajima koji dolaze sa svjetskog tržišta. Potrebno je poznavati trendove razvitka i mehanizme djelovanja poljoprivredne politike izvan granice Hrvatske, jer više nije moguće donositi agrarno-političke odluke uvažavajući samo uske lokalne interese.

Osamostaljivanjem Hrvatske i ponovnim prihvaćanjem načela slobodne trgovine, poljoprivreda zauzima važnu ulogu u gospodarsko-političkim odlukama. S jedne strane se domaću poljoprivredu nastoji zaštititi od znatno razvijenije zapadnoeuropske i potaknuti njenu konkurentnost; s druge strane uvjeti međunarodnog okruženja nameću ograničavanje domaće zaštite i prilagodbu poljoprivredne djelatnosti tržišnim načelima. To znači da se suvremena poljoprivredna politika – bez obzira je li riječ o cijenama, poticajima, carinskoj zaštiti ili mjerama strukturnog i ruralnog razvitka – više ne smije prepustiti slučaju. Danas dobro vođenje poljoprivredne politike znači jasno sagledavanje cjelokupnog stanja i na domaćem i svjetskom tržištu poljoprivrednih proizvoda i uočavanje posljedica izazvanih agrarno-političkim mjerama.

U današnje doba tri najčešće spominjana temeljna cilja poljoprivredne politike su:

– oblikovati učinkoviti i konkurentan sektor koji će pridonositi poboljšanju nacionalnog gospodarskog rasta,

– oblikovati odgovarajuće radne i životne uvjete u ruralnim područjima kako bi se omogućilo ruralnom stanovništvu ostvarivanje njihovih gospodarskih, obrazovnih, kulturnih i socijalnih potencijala, i

– očuvati i unaprjeđivati prirodni okoliš, uz promicanje održive – ekološke proizvodnje.

I/I-10.1 Analiza hrvatske poljoprivredne politike

I/I-10.1.1 Temeljna obilježja i analiza provedbe Strategije razvitka hrvatske poljoprivrede iz 1995. godine

Oblikujući nacionalnu Strategiju razvitka hrvatske poljoprivrede (Strategija), MPŠ je uz pomoć Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) formuliralo slijedeći temeljni cilj:

»Poticanje učinkovitije proizvodnje i marketinga poljoprivrednih proizvoda, na način koji poboljšava dobrobit poljoprivrednika i potrošača, pridonosi rastu hrvatskoga gospodarstva; štiti prirodne potencijale Republike Hrvatske i osigurava konkurentnost hrvatske poljoprivrede na svjetskom tržištu. U ostvarivanju ovog cilja, naročiti naglasak valja dati obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima koji su temelj hrvatske poljoprivrede.«

Kao strateški prioriteti određeni su: promjena agrarne strukture, financiranje sela i poljoprivrede, trgovinska i cjenovna politika, službe za pružanje usluga poljoprivrednicima i socijalno-ekonomski položaj poljoprivrede.

Za ostvarenje svakog od ovih prioriteta definirani su ciljevi kao i kratkoročne, srednjoročne i dugoročne mjere za provedbu. U skladu s navedenim strateškim prioritetima, ustanovljena je i Matrica mjera za provođenje Strategije zamišljena kao pregled mjera poljoprivredne politike (kratkoročne i srednjoročne) s konkretnim ciljevima.

Od usvajanja Strategije prošlo je već više od pet godina, što je dovoljan vremenski odmak za ocjenu postignuća po zacrtanim prioritetima. Kritičan i objektivan »pogled unatrag« treba pripomoći kako ostvarenju još nedostignutih ciljeva tako i razmatranju valjanosti tada postavljenih prioriteta u današnjim uvjetima.

Struktura poljoprivrede

U ovoj prvoj skupini prioriteta može se ustanoviti da od tri izričito navedena cilja: (1) ubrzana privatizacija i transformacija dioničkih društava; (2) povećanje prosječne veličine poljoprivrednih gospodarstava; i (3) zamjena monopolske kontrole novonastalih dioničkih društava u marketingu inputa i proizvoda – nijedan nije do kraja ostvaren. Izostanak pojedinih mjera zacrtanih Strategijom, ili njihovo samo djelomično provođenje, jedan je od glavnih razloga ovakvog stanja. Poseban je problem zemljišna politika koja obuhvaća pitanja ex-društvenog zemljišta, tržišta zemljištem, denacionalizacije, evidencije i slično. Daljnji razlozi leže u neodlučnosti državne vlasti glede poduzeća u kojima je država vlasnik ili suvlasnik, zatim nedovoljno vremensko razdoblje (npr. za značajniju izmjenu veličine gospodarstava), kao i politička i financijska snaga poduzeća u području distribucije (u svezi monopola u ovom sektoru). Nedovoljna financijska sredstva također se mogu navesti kao ograničenje u ostvarenju ovog prioriteta. Dalje, što vrijedi i za ostale mjere u matrici iz Strategije, nedovoljna usklađenost u provedbi mjera vezanih uz ostale prioritete, iako neizravno, snažno utječe na ostvarenje promatranog prioriteta. Na primjer, bez usklađenosti provedbe mjera vezanih uz financiranje i uslužni sektor nije moguće uspješno ostvariti cilj povećanja veličine obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava.

Financiranje sela i poljoprivrede

Prema naznačenim kratkoročnim mjerama za potrebe kreditiranja poljoprivrednog sektora, pokrenuto je kreditiranje putem MPŠ i Hrvatske banke za obnovu i razvoj (HBOR), a 1996. godine odlukom Vlade je utemeljen Posebni račun za kreditiranje razvitka i obnove poljoprivrede (Fond). Iako s razmjerno malo raspoloživih sredstava, ovaj je Fond najveći izvor kreditnih sredstava za obiteljska poljoprivredna gospodarstva i druge poljoprivredne proizvođače. Ostali, nedržavni i u pravilu manji izvori financiranja poljoprivrede uglavnom su organizirani u okviru lokalne samouprave ili ih osiguravaju poslovni partneri obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (prerađivači i kupci). Praksa osiguranja »privlačnih« kredita poljoprivrednicima, uz razmjerno nižu kamatu i povoljne uvjete otplate, kratkoročno je vrlo popularna, no kroz duže razdoblje smanjuje konkurentsku sposobnost sektora, odbija tržno orijentirane financijske ustanove i otvara vrata korupciji. Jačanje vertikalne integracije obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i drugih poljoprivrednih proizvođača s prerađivačkom industrijom, kao uspješan način rješavanja problema financiranja i plasmana, nije jače saživio, najviše zbog teškoća u poslovanju ex-društvenih kombinata nastalih u procesu pretvorbe. Isto tako, nije razvijen štedno-kreditni sustav na načelu uzajamne pomoći na lokalnoj razini, a koji je uobičajen oblik osiguranja jeftinih financijskih sredstava u manjem obujmu. Osnovno je ograničenje ostvarenja ovog prioriteta nedostatak novčanih sredstava, koji proizlazi iz općeg stanja u gospodarstvu kao i prirode poljoprivrednog sektora, koji je tradicijski slabo privlačan vlasnicima oskudnog kapitala zbog niskih stopa prinosa i, u pravilu, dugog obrtnog razdoblja. Tu treba dodati i promašaje u provedbi privatizacije u proteklom razdoblju.

Trgovinska i cjenovna politika

U pogledu zacrtanih ciljeva, u ovom području je razmjerno više učinjeno, a promjene se odnose na područje legislative i reforme u politici zaštite domaće proizvodnje i u poticajnoj politici. Unatoč kašnjenju, najveća su dostignuća u ovom segmentu ulazak u članstvo WTO i potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU.

Spomenute aktivnosti na povezivanju hrvatskog gospodarstva sa svjetskim gospodarskim sustavom i EU najvećim su dijelom odredile i promjene u trgovinskoj i cjenovnoj politici. Preostalo je da se mjere dogovorene tijekom pregovora za članstvo u WTO provedu kroz planirano razdoblje i da se, u svezi pridruživanja EU, usklade iste mjere sa Zajedničkom poljoprivrednom politikom EU. Važnost spomenutih procesa ukazuje na potrebu uvođenja novog prvenstva poljoprivredne politike, koji bi obuhvatio ciljeve vezane uz njihovo što uspješnije dovršenje.

Službe za pružanje usluga u poljoprivredi

Od svih strateških ciljeva u području institucijske potpore razmjerno je najviše ostvareno, i to zahvaljujući znatnoj novčanoj potpori. Ustanovljavanje poljoprivredne savjetodavne službe, zatim Tržišnoga informacijskog sustava u poljoprivredi i Vijeća za istraživanja u poljoprivredi, samo su neki od konkretnih ostvarenja u okviru ovog prioriteta. Uzmemo li činjenicu da su prije osamostaljenja Hrvatske obiteljska poljoprivredna gospodarstva bila zapostavljana od strane komunističke poljoprivredne politike, ovi su pomaci svakako značajni i u skladu s usvojenom strategijom. Valja napomenuti da je i ovdje preostalo dosta rada na usavršavanju navedenih i drugih institucija, a posebice u području obrazovanja.

Socio-ekonomski aspekti poljoprivrede

U nedostatku alternativnog zapošljavanja i dohotka na ruralnom području, hrvatska poljoprivredna politika je zapravo mješavina gospodarskih mjera i socijalne zaštite, a ova potonja je dosta značajna. Iako je u okviru skromnoga državnog proračuna osigurana potpora obiteljima prognanika i izbjeglica na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, struktura ulaganja nije bila usmjerena na poticanje zaposlenosti, već za osnovne životne potrebe. Također je nedovoljno učinjeno u izjednačavanju članova-korisnika poljoprivredne mirovine s ostalim umirovljenicima. Tome je svakako pridonijelo i nepovoljno stanje u Mirovinskom fondu, koji ujedno prolazi razdoblje reforme. Što se tiče regionalne politike poticanja, iako je određeni pomak učinjen, još uvijek nema postojanosti i sustavnosti u regionalnom pristupu. Ovdje valja napomenuti i neriješen status obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva. Njihovo poslovanje (kao fizičke osobe) predstavlja ograničenje kako za državne ustanove tako i za samo gospodarstvo. Otežani kontakt i ostvarenje prava, nemogućnost dokazivanja solventnosti i mogućnosti pokrića kredita, nemogućnost povrata pretplaćenog PDV i slično, samo su neke od prepreka u poslovanju gospodarstava i primjeni mjera poljoprivredne politike.

Iz prethodno navedenog, očito je da su u postizanju temeljnog cilja, strateških prioriteta, ciljeva kao i kod provođenja mjera strategije razvitka hrvatske poljoprivrede postojala (i još uvijek postoje) brojna ograničenja kao što su: pad ukupne gospodarske aktivnosti, veliki ratni gubici, gubitak tržišta, značajan porast uvozne potrošnje, visoki proizvodni troškovi, niska konkurentnost proizvodnje, ograničenost tržišta zemljišta, veliko smanjenje investicija u poljoprivredu, kao i brojne druge strukturne, globalno-gospodarske, političke i druge prepreke razvitku ovog sektora. Otegotna okolnost je bila i česta promjena operativnih politika na razini ministarstva poljoprivrede pri čemu su se uglavnom uključivali socijalni elementi u provedbi konkretnih mjera poljoprivredne politike. Istodobno, poljoprivredni sektor ima i značajne razvojne prednosti, kao što su prirodne i regionalne potencijale (tlo, klima, veliki broj visoko-stručnih kadrova, zemljopisni položaj i drugo) koji nisu do sada bili optimalno iskorišteni.

Jedna od strateških opcija u postizanju cilja politike razvitka poljoprivrede je nastojanje za učlanjenje Republike Hrvatske u svjetske i europske trgovinske i ekonomske integracije: u kraćem vremenskom razdoblju WTO (što je i ostvareno) i CEFTA, a na duži rok pridruživanje i članstvo u EU (što je u pripremi).

I/I-10.1.2 Poljoprivredna politika u 2000. godini

I/I-10.1.2.1 Načela

U sklopu političkih promjena u Republici Hrvatskoj na demokratskim izborima u siječnju 2000. godine bivša opozicija je preuzela vlast. Novoimenovani Hrvatski (državni) sabor Republike Hrvatske prihvatio je prijedlog »Programa rada Vlade u razdoblju od 2000. do 2004. godine Republike Hrvatske« (Program) koji, između ostalog, daje i osnovne odrednice ekonomske politike u poljoprivredi.

U dijelu ovoga Programa koji se odnosi na poljoprivredu ističe se važnost poljoprivredne politike kao sastavnice ukupne gospodarske politike, dok je središnje mjesto u provedbi poljoprivredne politike posvećeno prosperitetu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Naglašava se značenje jačanja utjecaja tržišta, novih izvora zapošljavanja poljoprivrednog pučanstva, istraživanja, edukacije, savjetodavnih usluga i regionalnog pristupa politici. Predviđena je izrada Zakona o poljoprivredi, nužnost izgradnje sustava održive financijske infrastrukture, kao i transparentnog i primjerenog okvira proračunske potpore seljacima i ribarima. Program, u stvari, potvrđuje ciljeve i prioritete Strategije iz 1995. godine.

I/I-10.1.2.2 Proračun

U proteklom razdoblju Hrvatska je primjenjivala razmjerno visoku carinsku zaštitu na poljoprivredno-prehrambene proizvode. No, unatoč tomu, uvoz poljoprivrednih proizvoda je bio visok. Učlanjenjem Hrvatske u WTO, s početkom 30. studenoga 2000. godine, carine na poljoprivredno-prehrambene proizvode su osjetno smanjene, što može dovesti do značajnog porasta uvoza te do pada proizvodnje u pojedinim područjima. S obzirom da Hrvatska, kao i ostale nove članice, ne mogu primjenjivati ni izvozne subvencije niti posebne zaštitne mjere pri uvozu poljoprivrednih proizvoda (koje mnoge zemlje izvorne članice GATT-a mogu primjenjivati), dodatno se ugrožava konkurentnost domaćih proizvođača na domaćem tržištu. Nadalje, podaci pokazuju da zemlje iz neposrednog hrvatskog okruženja izdvajaju osjetno veća sredstva za potporu poljoprivrednoj proizvodnji te je stoga bilo nužno pronaći načine kako bi se i hrvatski poljoprivredni proračun razmjerno povezao s odnosnim veličinama u okruženju. Zbog toga je Vlada Republike Hrvatske 2000. godine uvažila nužnost povećanja poljoprivrednog proračuna, kao temeljne pretpostavke za uspješan nastavak i provedbu započete reforme poljoprivredne politike. To je omogućilo podmirenje svih prenesenih dugova iz 1999. godine (isplata poticaja i naknada u poljoprivredi i ribarstvu)¹⁰⁶.

I/I-10.1.2.3 Potpore

Zadnjih godina se nameće potreba prilagodbe domaćeg sustava poljoprivredne potpore. U tome je neizbježna promjena od tržišno-cjenovne potpore prema strukturnoj potpori. Sustav zajamčenih cijena u 2000. godini obuhvaćao je šest poljoprivrednih proizvoda (pšenicu, suncokret, soju, uljanu repicu, šećernu repu i duhan).

Sustavom poticaja u poljoprivredi i ribarstvu, uvedenim 1999. godine, biljna proizvodnja se potiče plaćanjem proizvođačima prema proizvodnim površinama i isplatama za podizanje višegodišnjih nasada u voćarstvu i vinogradarstvu. Stočarstvo se potiče selektivnim isplatama za rasplodnu stoku i tovljenike, poglavito u područjima posebne državne skrbi. Seljacima i ribarima se pomoglo uvođenjem jeftinijeg (tzv. plavog) goriva. U 2000. godini je proširen broj proizvoda na koje se isplaćuju novčani poticaji u poljoprivredi te je on obuhvaćao:

– nadoknađujuća plaćanja po proizvodnoj površini za pšenicu, durum pšenicu, stočni ječam, pivarski ječam, raž, zob, kukuruz, suncokret, soju, uljanu repicu, šećernu repu i sjeme povrća,

– plaćanja po grlu stoke za osnovno stado i tovljenike.

Postojeći sustav novčanih poticaja i naknada u poljoprivredi i ribarstvu obuhvaća i neke mjere svojstvene strukturnoj potpori:

– jednokratna pomoć za podizanje dugogodišnjih nasada – voćnjaka i vinograda,

– dodatni iznosi poticaja za područja s težim uvjetima gospodarenja (brdsko-planinska područja, otoci i poluotok Pelješac),

– nabava uzgojno valjanih rasplodnjaka.

Zakonom o novčanim poticajima i naknadama u poljoprivredi i ribarstvu (2000.g.) obuhvaćeno je više od 130 vrsta poticaja. Buduća poljoprivredna politika ide u pravcu smanjivanja broja proizvodnji koje će biti poticane, uz ograničavanje broja korisnika, na način da se odrede najmanji uvjeti za dobivanje subvencija (npr. minimum obradive poljoprivredne površine).

I/I-10.1.2.4 Kreditiranje poljoprivrede

Tijekom 2001. godine razrađen je novi sustav kreditiranja poljoprivrede kojem je temeljna odrednica postupna decentralizacija i smanjenje uloge Ministarstva u operativnom odlučivanju o dodjeli kredita uz proračunsku potporu. Pri tome se glavnina sredstava sa proračunske pozicije Ministarstva poljoprivrede i šumarstva dodjeljuje županijama koje su voljne participirati u novom modelu kreditiranja. Smjernice politike i uvjeta kreditiranja i dalje bi utvrđivalo Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva koje bi, iako u manjem obujmu, zadržalo ulogu suodlučivanja i nadzora, dok bi se značajno smanjio upliv Ministarstva i ostalih tijela državne uprave na operativnoj razini.

I/I-10.2 Reforma poljoprivredne politike

I/I-10.2.1 Globalni integracijski procesi i poljoprivreda

U današnjim okolnostima teoretska potpora politici slobodne trgovine oslabljena je postojanjem diferenciranih tržišta, oligopola na međunarodnom tržištu, rizikom, nesigurnošću i netransparentnim informacijama. Usmjerenje prema slobodnoj trgovini neizbježno uvodi promjene u distribuciji dohotka (unutar i između pojedinih zemalja). Takve promjene mogle bi u pojedinim slučajevima biti vrlo ozbiljne, što objektivno može pojačati politički pritisak u smjeru suprotnom liberalizaciji.

Specifično je pitanje brige o okolišu koje se s teorijskog motrišta čini najsloženijim za podvođenje pod zajednički splet propisa, a da se u nekim dijelovima svijeta ne bi smatrali protekcionističkom politikom. Objektivno se ne može poreći legitimnost razlika u sociološko-političkom vrednovanju netržišnih koristi i šteta na okoliš uvjetovanih poljoprivrednom proizvodnjom¹⁰⁷.

Nedvojbeno je da ideja slobodnog tržišta, kojoj je vodilja privatni kapital, nije po definiciji u suglasju sa stavovima državnih politika koje moraju skrbiti i o općim društvenim troškovima i koristima koji su katkada teško mjerljivi. U ovom času se čini realnom prosudba da će konkretna rasprava o daljnjoj liberalizaciji poljoprivrede ipak biti usmjerena na ona područja koja su već ustanovljena Urugvajskim krugom, a to je: pristup tržištu, domaća potpora i izvozno tržišno natjecanje.

Iz nekih autorskih radova je vidljivo da se problemi, za koje se ponekad mislilo da su »novi«, ustvari mogu razvrstati u neki od pobrojanih poznatih okvira. Pitanje raspodjele carinskih kvota sadržajno pripada u pristup tržištu. Neke zemlje su izrazile želju da se intenzivnije raspravlja o državnoj trgovini u poljoprivredi, što se također može razdvojiti u sastavnice pristupa tržištu (državni trgovinski uvoznici) i izvozno tržišno natjecanje (državni trgovinski izvoznici). Uporaba izvoznih ograničenja može, također, biti osporavana u sljedećem krugu, djelomice kao odgovor na brigu oko prehrambene sigurnosti u zemljama uvoznicama. Ali i ovo se također može svrstati pod naslov izvoznog tržišnog natjecanja¹⁰⁸. Vrlo je vjerojatno da će mnoge zemlje (posebice one kojima to nije dozvoljeno) postaviti pitanje daljnje uporabe posebnih zaštitnih pristojbi (»SSG«) koje, praktički, mogućnost »najmanjeg pristupa« nekom tržištu čine samo teoretskim. Brojne članice, čak neovisno o tome je li ih primjenjuju ili ne, inzistirati će na potpunom ukidanju izvoznih subvencija kao elementu s najviše »iskrivljujućih« učinaka na trgovinske tijekove. Ovo je posebice važno za nove članice (poput Hrvatske) koje ne mogu računati na izvozne subvencije i kojima je zapravo u interesu da budu, ako ne zabranjene, barem značajno smanjene.

U svakom će slučaju daljnje reforme (ili bolje rečeno evolucija ili prilagodba) poljoprivrednih politika širom svijeta biti neizbježne. Važno je da će, uz velike, male zemlje imati priliku aktivno sudjelovati u oblikovanju novih »pravila igre«. Pri tome će uspješnost prilagodbe nacionalnih politika, posebice u malim zemljama (kakva je i Hrvatska), u velikoj mjeri ovisiti o odlučnosti da se s korjenitim promjenama ne kasni.

I/I-10.2.2 Potreba reforme hrvatske poljoprivredne politike

Promjenjivo domaće i međunarodno okruženje stvara mogućnosti ali i donosi pritiske i ograničenja, a ulazak u WTO također traži prilagodbu poljoprivredne politike. Liberalizacija trgovine u poljoprivredi će, za razliku od ostalih sektora, biti znatno umjerenija. Hrvatska čim prije i odlučnije treba nastaviti započetu reformu poljoprivredne politike. Ta reforma treba ići u pravcu jačanja tržišta i konkurentnosti hrvatskih proizvođača na svjetskom i domaćem tržištu. Treba osigurati rastući udio izravnih plaćanja u ukupnoj potpori u kombinaciji s mjerama za ubrzanje strukturnih prilagodbi, koje trebaju biti ciljane, transparentne i konzistentne s globalnim ciljevima ekonomske i socijalne politike. Oblikovanje buduće politike u uvjetima proračunskih ograničenja, s jedne strane, i rastućih očekivanja glede ekoloških standarda, sigurnosti i kakvoće hrane kao i napretka i očuvanja seoskih područja, s druge strane, će postajati sve zahtjevnije. Stoga će biti nužno osigurati stalnu analizu troškova i koristi pojedinih mjera kao, i za razliku od prethodnog razdoblja, veće suglasje i integriranost poljoprivredne s ostalim politikama.

I/I-10.2.3 Porezna politika

Porez na dodanu vrijednost (PDV)

Malobrojna obiteljska gospodarstva u Republici Hrvatskoj (oko 3%) su u sustavu PDV-a. Posljedica toga je da gotovo sva naša poljoprivredna gospodarstva nabavljaju inpute za proizvodnju po stopi PDV od 22%, a ne ostvaruje pravo na povrat uplaćenog predporeza. To, uz ostale čimbenike, znatno poskupljuje proizvodne troškove čitavog poljoprivredno-prehrambenog proizvodnog lanca i smanjuje konkurentnost na domaćem i stranom tržištu. Stoga je nužno da što je moguće više obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava uđe u sustav PDV-a. Poslovno povezivanje poljoprivrednika (zadruge) olakšalo bi uključivanje poljoprivrednika u ovaj porezni sustav, no prije toga je nužno zakonski urediti način praćenja njihovog poslovanja.

Uvažavajući potrebe državnog proračuna trebati će razmotriti mogućnosti usklađivanja stope poreza na dodanu vrijednost poljoprivredno-prehrambenih proizvoda s praksom zemalja u okruženju, a posebice sa zemljama EU.

Iskustva i primjeri većine europskih zemalja pokazuju da, iako teorijski privlačna, inačica jedinstvene stope PDV-a gotovo ne egzistira. U odnosu na opću stopu (kolika god ona bila), stopa PDV-a na prehrambene proizvode približno je upola niža.

Ujednačavanje, kada se za to steknu uvjeti, proširilo bi poreznu osnovicu, dovelo do pada cijena vrlo važnih proizvoda za ljudsku egzistenciju, potpomoglo snažnijem restrukturiranju poljoprivredno-prehrambenog kompleksa i dovelo do smanjenja deviznog odljeva zbog kupovine u susjednim zemljama.

I/I-10.2.4 Vanjskotrgovinska politika

I/I-10.2.4.1 Hrvatska i WTO

Današnji položaj Hrvatske, vezano uz WTO, je rezultat višestranih i dvostranih pregovora u čijim je okvirima razmatrana problematika količinskih ograničenja pri izvozu i uvozu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, carinskog sustava, cjenovne politike, agregatne mjere potpore poljoprivredi, robnih zaliha, trošarina i poreznog sustava, nadzora kakvoće na granici, primjeni sanitarnih i fitosanitarnih mjera, izvoznih subvencija, pristupa domaćem i međunarodnom tržištu te su rješavani zahtjevi pojedinih zemalja vezani uz određene skupine proizvoda. Ulaskom Hrvatske u punopravno članstvo WTO, u studenome 2000. godine, otpočinje razdoblje ispunjenja obveza u svezi smanjenja zaštite domaćeg tržišta poljoprivredno-prehrambenim proizvodima i otvaranja međunarodnoj konkurenciji, što će izravno utjecati na preoblikovanje poljoprivredne politike u nadolazećem razdoblju.

Prihvaćene obveze odnose se na obvezno smanjenje mjera koje imaju iskrivljujući učinak na trgovinu, a radi se o carinskoj zaštiti te različitim oblicima domaće potpore koje potpadaju pod mjere tzv. crvene košare (zajamčene cijene i plaćanja po jedinici proizvoda). Istodobno, poštivanje pravila i zaštita domaćih proizvođača znači neminovan prelazak od tržišno-cjenovne ka strukturnoj potpori poljoprivredi i svekolikom ruralnom razvitku. Značajnu ulogu u ublažavanju učinaka ulaska u WTO će imati politika izravne dohodovne potpore poljoprivrednim proizvođačima.

I/I-10.2.4.2 Ugovori o slobodnoj trgovini

Trenutno su u primjeni odredbe ugovora o slobodnoj trgovini s 27 zemalja (Slovenija, Makedonija, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Bugarska, članice EFTA skupine i članice EU) kojima se pokriva oko 80% ukupnoga hrvatskog uvoza i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Hrvatska i EU

U Luksemburgu su 29. listopada 2001. potpisani Sporazum o Stabilizaciji i pridruživanju te Privremeni sporazum o trgovinskim i s njima povezanim pitanjima između RH i Europskih zajednica (EZ). Privremeni sporazum, kojim je predviđeno uspostavljanje zone slobodne trgovine u razdoblju od šest godina, primjenjuje se od 1. siječnja 2002.. EZ ukida sve carine i mjere s jednakim učinkom na uvoz roba iz Hrvatske (uz svega nekoliko iznimki vezanih uz poljoprivredu i ribarstvo – »baby beef«, neke ribe i riblje prerađevine, vino). S druge strane, Hrvatska će postupno smanjivati te za pojedine proizvode ukinuti carine na uvoz iz EZ, u prijelaznom razdoblju od najdulje 6 godina.

CEFTA skupina

Ugovori s Mađarskom, Češkom, Slovačkom i Bugarskom slijede CEFTA model liberalizacije trgovine poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Model obuhvaća proizvode razdijeljene u tri liste (A, B i C), sukladno stupnju njihove osjetljivosti.

Ugovor s Poljskom razlikuje se od ostalih ugovora sa CEFTA članicama te pokriva samo manji broj proizvoda unutar obostrano dogovorenih kvota.

Već postignute koncesije između Hrvatske i CEFTA zemalja mogu doživjeti manje promjene kroz pregovore o članstvu Hrvatske u CEFTA-i.

EFTA SKUPINA (Švicarska, Lihtenštajn, Norveška i Island)

Sa svakom zemljom članicom EFTA-e potpisani su bilateralni sporazumi u lipnju 2001., a u primjeni su od početka siječnja 2002. godine (osim Norveške i Islanda). Radi se o razmjerno malom stupnju liberalizacije međusobne trgovine poljoprivredno-prehrambenim proizvodima.

Makedonija

Ugovor se primjenjuje od sredine 1997. godine. Rezultat pregovora jest jedna lista proizvoda za svaku zemlju s preferencijalnim carinama unutar carinskih kvota. U veljači 2002. dogovoreno je značajno unapređenje ugovora, a očekivani početak primjene predviđa se polovicom 2002. godine.

Bosna i Hercegovina (BiH)

Pregovori o trgovinskoj liberalizaciji okončani su i sporazum je potpisan u prosincu 2000. godine, a u primjeni je od 1. siječnja 2001. godine. Republika Hrvatska je u cijelosti ukinula carine na uvoz svih proizvoda iz BiH, dok BiH smanjuje carine određenom dinamikom u periodu od tri godine te će biti ukinute 1. siječnja 2004. godine.

Zaključeni pregovori i pregovori u tijeku

Zaključeni su pregovori s Turskom, a primjena ugovora o slobodnoj trgovini očekuje se u drugoj polovici 2002. godine.

Trenutno se vode pregovori sa SR Jugoslavijom, Rumunjskom i Albanijom, dok su u 2002. planirani pregovori i s baltičkim zemljama.

I/I-10.2.5 Cjenovna i poticajna politika

Imajući u vidu obveze Republike Hrvatske prema WTO-u, kretanje Zajedničke poljoprivredne politike EU i time određene pravce budućeg razvitka hrvatske poljoprivredne politike, tržišno-cjenovna politika je u tijeku preobrazbe.

Cjenovnu i poticajnu politiku označava postupno smanjenje zajamčenih cijena radi njihovog približavanja cijenama svjetskog tržišta, odnosno povećanja konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda na domaćem i svjetskom tržištu, te istodobno povećanje izravnih plaćanja kojima se želi kompenzirati negativan utjecaj smanjenja zajamčenih cijena. Niže cijene, uz uvođenje izravnih plaćanja, idu i u prilog potrošača te diferencijacije cijena u korist proizvoda visoke kakvoće. Isto tako, niže cijene domaćih sirovina znače povećanje konkurentnosti prehrambene industrije u uvjetima rastuće inozemne konkurencije.

Osim gore spomenutih poticaja, sustav obuhvaća i plaćanja po jedinici proizvoda (za mlijeko, med, duhan, maslina za preradu, grožđe, sadnice maslina, loze i lavande, uzgoj morske i slatkovodne ribe, proizvodnja mlađi autohtonih vrsta bijele morske ribe, riblje proizvode i lavandino ulje) te za deklarirano sjeme žita, krmnog bilja i povrća.

Analiza dosadašnje cjenovne i poticajne politike ukazuje na potrebu unaprjeđenja sustava mjera poljoprivredne politike. U najnovije doba su u tom smislu učinjeni određeni pomaci, te je uveden sustav praćenja (Anketa poljoprivrednih gospodarstava), kao jedna od osnova za ustanovljavanje novčanih potpora u poljoprivredi. Sustav potpore traži daljnje promjene.

I/I-10.2.6 Zemljišna politika

Rješavanje problema u svezi privatizacije zemljišta u vlasništvu države, male prosječne veličine obiteljskog poljoprivrednog gospodarstava i zaštite poljoprivrednog zemljišta zahtijeva širu akciju različitih institucija državne uprave i gospodarskih subjekata.

I/I-10.2.7 Strukturna politika

Strukturna politika obuhvaća skup mjera kojima se potiče gospodarska učinkovitost poljoprivredne proizvodnje radi osiguranja stabilnog dohotka i primjerenoga životnog standarda poljoprivrednika te skladan razvitak poljoprivrednih regija i seoskih područja. Ovdje treba spomenuti postojeću institucijsku potporu poljoprivredi – djelovanje javnog sektora (savjetodavna služba, selekcija i reprodukcija u stočarstvu, zaštita bilja, istraživački rad u poljoprivredi, obrazovanje u poljoprivredi, itd.).

Dok cjenovna i većim dijelom poticajna politika utječe prije svega na vitalna, tržištu okrenuta poljoprivredna gospodarstva, predstoji napor u uvođenju mjera strukturne politike kojom će se mijenjati ukupna agrarna struktura i pružiti pomoć velikoj većini nekomercijalnih gospodarstava, posebice onima s nepovoljnim uvjetima za gospodarenje, zbog povećanja inozemne konkurencije nastale ulaskom Hrvatske u WTO.

I/I-11 Poljoprivredno zakonodavstvo

U Hrvatskoj je početkom 2000. u djelatnosti poljoprivrede, ribarstva i veterinarstva na snazi bilo 14 važećih zakona, više od 120 pravilnika, veći broj odluka (8), naredbi (18), objava (13) i popisa (13)¹⁰⁹. Po područjima, poljoprivredno zakonodavstvo obrađuje pitanja (1) poljoprivrednog zemljišta, (2) biljne proizvodnje, (3) stočarstva, (4) veterinarstva, (5) ribarstva. Posebni zakoni sankcioniraju državne poticajne mjere za poljoprivredu i ribarstvo kao i cijene poljoprivrednih proizvoda, uređenje domaće i međunarodne trgovine, itd.¹¹⁰.

Opredjeljenje Hrvatske za pridruživanje EU podrazumijeva i obvezu prilagodbe nacionalnih zakona, a time i zakona koji se odnose na poljoprivredu, njegovom sustavu i zakonodavstvu¹¹¹. Polazeći od sekundarne legislative EU u Bijeloj knjizi te uvidom u hrvatsko poljoprivredno zakonodavstvo, može se istaći da najveći dio hrvatskih poljoprivrednih zakona sadrži uvjete i ključne mjere predstavljene u sekundarnoj legislativi EU¹¹². U daljnjoj prilagodbi nužna je podrobna raščlamba i poredba svakog pojedinog zakona s ključnim mjerama, uvažavajući poglavito mjere Prvog stadija, određujući prioritete i uvažavajući gospodarsko stanje i strategiju razvitka. To su temeljni propisi EU koji uređuju područje (a) zajedničke poljoprivredne politike; (b) integrirani upravni i nadzorni sustav; (c) strukturne politike i regionalnog razvitka; (d) uređenja zajedničkog tržišta; (e) vanjske trgovine; (f) zaštite seoskog prostora; i (g) sustava praćenja u poljoprivredi.

Zakoni doneseni u 2001. na tragu su spomenutih nastojanja:

– Zakonom o poljoprivredi (»Narodne novine«, br. 66/01) uređeno je sveukupno područje poljoprivrede objedinjavanjem postojeće legislative i brojnih područja koja još nisu izravno zakonski uređena. Zakonom se definiraju ciljevi i mjere poljoprivredne politike, korisnici prava na potporu, institucijska potpora te praćenje i izvješćivanje u poljoprivredi,

– Uporaba, zaštita te raspolaganje poljoprivrednim zemljištem uređeni su novim Zakonom o poljoprivrednom zemljištu (»Narodne novine«, br. 66/01.). Zakon obvezuje lokalnu samoupravu (općine i gradovi) na izravno upravljanje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države. Općine i gradovi imaju pravo i obvezu izraditi plan raspolaganja zemljištem (prodaja, zakup, koncesija, darovanje), sukladno smjernicama Strategije gospodarenja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države te Mjerila i uvjeta za provedbu privatizacije poljoprivrednog zemljišta,

– Zakon o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (»Narodne novine«, br. 12/01.) uređuje ekološku proizvodnju, preradu i trgovinu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, kao bitnih čimbenika zaštite zdravlja i života ljudi, zaštite potrošača, zatim prirode i okoliša.

I/II KljuČni ciljevi

U pogledu projektnih ciljeva okosnicu čini postojeća Strategija razvitka hrvatske poljoprivrede¹¹³, ciljevi koji su tamo navedeni kao i strateški prioriteti. Kako je od donošenja ove strategije prošlo gotovo sedam godina, uz provedenu analizu ostvarenja ključnih ciljeva (navedeno u prethodnom poglavlju), nužna je (re)valorizacija ciljeva odnosno strateških prioriteta koju nalaže i spomenuta vremenska distanca ali i dinamika promjena u tom razdoblju. Posebice se promjene dinamiziraju posljednje dvije godine u smislu ubrzanja demokratskih promjena i privatizacije, učlanjenja Hrvatske u WTO, sklapanja brojnih ugovora o slobodnoj trgovini, početka reforme poljoprivredne politike i pripreme novog poljoprivrednog zakonodavstva, potpisivanja Ugovora o stabilizaciji i pridruživanju s EU i drugo.

I/II-1 OpĆi ciljevi

Uspješnost ukupne poljoprivredne politike i njezinih bitnih sastavnica – tržišno-cjenovne, zemljišne, a naročito strukturne politike, te ritam razvitka nužne pravne i upravne infrastrukture označiti će način i odrediti dinamiku ostvarenja sljedećih sveopćih ciljeva (definiranih Zakonom o poljoprivredi):

– omogućiti prehrambenu sigurnost stanovništva, u što većoj mjeri domaćim konkurentnim poljoprivrednim proizvodima,

– promicati učinkovitost proizvodnje i tržništva u poljoprivredi radi postizanja konkurentnosti na domaćem i svjetskom tržištu,

– postići primjereni životni standard i pridonijeti stabilnosti poljoprivrednog dohotka,

– osigurati potrošačima pristup odgovarajućoj i stabilnoj ponudi hrane sukladno njihovim zahtjevima, osobito glede cijene i kakvoće hrane te sigurnosti prehrane,

– očuvati prirodne resurse promicanjem održive poglavito ekološke poljoprivrede, i

– ostvariti napredak i zaštitu seoskih područja i očuvati tradicijske ruralne vrijednosti.

Novost ciljeva u ovoj Strategiji je u isticanju domaće, konkurentne, proizvodnje u zadovoljenju potreba za prehrambenim proizvodima, kao i »proširenje« poljoprivrednih ciljeva na sveukupni seoski prostor, što je na tragu suvremenih određenja u zapadnoj Europi (EU). Jedna od novina je naglasak na sigurnost prehrane i na ekološku poljoprivredu.

Pravni temelj definiranja i provedbe poljoprivredne politike jest Zakon o poljoprivredi, u koji su ugrađena i bitna strateška opredjeljenja, kako u pogledu poljoprivredne politike tako i promjene agrarne strukture i njezine institucijske nadgradnje, i drugo.

I/II-2 Posebni ciljevi

Agrarna struktura

– povećanje veličine obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i unapređenje tržišta zemljištem,

– modernizacija proizvodnih kapaciteta radi poboljšanja kakvoće proizvoda, sanitarnih uvjeta proizvodnje i zaštite okoliša,

– poboljšanje dobne i obrazovne strukture poljoprivrednika,

– potpora područjima s težim uvjetima gospodarenja u poljoprivredi,

– razvitak konkurentne poljoprivredno-prerađivačke djelatnosti,

– uređenje poljoprivrednog zemljišta,

– zaštita i nadzor nad uporabom poljoprivrednog zemljišta.

Financiranje poljoprivrede

– razvitak komercijalnog konkurentnog kreditnog tržišta,

– poticanje razvitka seoskih/lokalnih štednih i kreditnih organizacija,

– poticanje neformalne financijske strukture.

Organizacija tržišta

– osiguranje stabilnosti dohotka poljoprivrednika reformom sustava poticaja,

– stabilizacija i jačanje konkurentnosti domaćeg tržišta poljoprivrednih proizvoda,

– jačanje gospodarske pozicije Hrvatske na međunarodnom tržištu poljoprivredno-prehrambenih proizvoda.

Ruralni razvitak, zaštita prirode i okoliša

– osiguranje primjerenih životnih uvjeta u ruralnom području,

– zaštita i očuvanje kulturnog nasljeđa, poticanje tradicionalnih aktivnosti i inovacija,

– stvaranje uvjeta za povratak i zadržavanje stanovništva na depopulacijskim područjima,

– održiva uporaba prirodnih resursa, očuvanje i zaštita prirode i okoliša,

– uravnoteženje regionalnog razvitka.

Poslovno povezivanje u poljoprivredi i tržišna infrastruktura

– prevladavanje nedostataka poslovanja malog opsega,

– podizanje učinkovitosti unutar agrokompleksa,

– razvitak poljoprivredne tržišne infrastrukture.

Sigurnost prehrane

– povećanje sigurnosti prehrane u smislu smanjenja štetnih sastojaka domaćih poljoprivrednih proizvoda i hrane te poboljšanje njezine zdravstvene ispravnosti,

– minimiziranje mogućih rizika od GMO,

– promicanje nutricionistički ispravnog načina prehrane,

– povećanje raspoloživosti ekoloških proizvoda na tržištu.

Institucijska potpora poljoprivredi

– prilagodba legislative u području poljoprivrede međunarodnim standardima,

– povećanje učinkovitosti djelovanja upravnih i stručnih službi,

– povećanje učinkovitosti djelovanja udruženja u području poljoprivrede,

– unapređenje rada istraživačkih institucija,

– prilagodba obrazovnih programa u skladu s potrebama.

I/III Strategija

I/III-1 Pretpostavke

Strategija polazi od pretpostavke da korjenite promjene u poljoprivredi traže transformaciju seoskog područja poboljšanjem uvjeta za rad i život ljudi na tom prostoru. Poljoprivreda je samo jedna od mogućih aktivnosti u seoskom području i izvor održanja jednog dijela ruralne populacije.

U postavljanju strateških ciljeva polazi se od određenih pretpostavki kao što je to:

– općeniti tehnološki napredak u poljoprivredi iz pojavnosti domaće ali i inozemne znanosti i primijenjenih istraživanja u poljoprivredi i srodnim djelatnostima (uz i niz tijek) poljoprivredi (npr. proizvodnja inputa , prerada, tržništvo i drugo),

– snažniji utjecaj svjetskog tržišta; tržišta razvijenih zemalja i tranzicijskih zemalja, ali i zemalja uže regije, zbog povećane liberalizacije trgovine (WTO) odnosno jače konkurencije u području poljoprivrednih sirovina, proizvoda i hrane, ali i poljoprivrednih tržišnih inputa,

– povećana tehnološka, gospodarska i tržišna koncentracija u proizvodnji poljoprivrednih ali i prehrambenih proizvoda. Povećanje gospodarske učinkovitosti, zbog veće proizvodnosti i nižih proizvodnih troškova,

– povećana specijalizacija u poljoprivredi i diferenciranje tipova proizvodnje odnosno gospodarstava (ratarski, stočarski, hortikulturni, mješoviti, itd.). U tržišnoj ponudi poljoprivrednih proizvoda će sudjelovati manji broj ali proizvodno-gospodarski jačih proizvođača, kojima će poljoprivreda biti prevladavajuća ako ne i isključiva djelatnost; razvitak tržništva, porast kakvoće proizvoda. Integracija s dopunskim djelatnostima, od industrije proizvodnje inputa do prehrambene industrije, ali i turizma, prometa, trgovine,

– agrarna struktura se i nadalje u većini održava u mješovitom tipu privređivanja – dualna zaposlenost i dohodak – (poljoprivredni – nepoljoprivredni), uz povećanje udjela u dohotku specifičnih visoko-dohodovnih proizvodnji (npr. eko-proizvodi), ali i veće zastupljenosti nadopunjujućih (nepoljoprivrednih) djelatnosti (malo poduzetništvo, obrt, turizam),

– proizvodna struktura će se mijenjati u smislu razmjernog pada vrijednosti biljne proizvodnje, a povećanja udjela stočarstva, a u tome prema povećanoj uporabi domaćih (za stočarstvo) prehrambenih resursa (neobrađenih oranica, travnjaka pašnjaka); u strukturi biljne proizvodnje veća zastupljenost dohodovnih proizvoda,

– privatizacija – bitnog poljoprivrednog resursa – zemljišta, (sada u znatnom vlasničkom udjelu države), bilo putem koncesije i zakupa bilo prodajom, te funkcioniranje tržišta zemljištem, uz uspostavu suvremenog sustava njegove zabilježbe (katastar, gruntovnica),

– ispunjavanje obveza koje proizlaze iz međunarodnih propisa, a odnose se na mjere zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti u poljoprivredi,

– potpuna privatizacija i restrukturiranje poljoprivrednih (i prehrambeno-prerađivačkih) tvrtki, sada djelomično u državnom vlasništvu. Njihovo jače integriranje s poljoprivredom,

– porast stupnja samodostatnosti poljoprivredno-prehrambenih ali konkurentnih proizvodnji i proizvoda, smanjivanje postojeće negativne vanjskotrgovinske bilance tih proizvoda,

– povećanje kupovne moći i promjena veličine i strukture potrošnje poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u pravcu smanjivanja tzv. inferiornih proizvoda, (uz zakonito smanjivanje dohodovne elastičnosti potražnje),

– povećanje zastupljenosti poslovnog udruživanja preko poljoprivrednih, većinom tržištvenih, zadruga i ugovorne suradnje s dopunjavajućim djelatnostima (industrija, trgovina, turizam),

– razvitak i jačanje mreže ustanova za višedimenzijsku potporu poljoprivredi kao i upotpunjenje poljoprivrednog zakonodavstva i upravnih struktura, sukladno budućim obvezama priključenja međunarodnim gospodarskim savezima i trgovinskim udruženjima,

– regionalna decentralizacija poljoprivredne politike i institutske potpore poljoprivredi (upravne, stručne službe, obrazovne, znanstvene, tržišne, novčane, nadzorne institucije i drugo),

– postizanje i održavanje usklađenosti udjela poljoprivredne potpore u bruto domaćem proizvodu, sukladno prosjeku zemalja OECD-a (1,4% u 1999.),

– razvijeno kreditno tržište, veća zastupljenost komercijalnih banaka ali i samofinanciranja preko štedno-kreditnih zadruga, te neformalne financijske strukture, inozemnih izravnih investicija i fondova za poljoprivredno odnosno ruralno financiranje.

Navedene pretpostavke se mogu ispuniti u određenom vremenskom razdoblju, i određenom dinamikom zavisno o gospodarskom rastu ukupnog nacionalnog gospodarstva, o mjerama makroekonomske politike, odgovarajućoj zakonskoj regulativi kao i osmišljavanju i provođenju mjera poljoprivredne politike.

I/III-2 Strategija

I/III-2.1 Agrarna struktura

I/III-2.1.1 Restrukturiranje obiteljskih poljoprivrednih
gospodarstava

Temeljna zadaća novoga pristupa poljoprivredne politike bila bi osigurati strukturnu prilagodbu i porast konkurentnosti unutar poljoprivrednog sektora, u skladu s jačim integriranjem hrvatskog u europsko (svjetsko) gospodarstvo. Od ukupnog broja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj, manji je broj onih koji imaju preduvjete za postizanje proizvodno-gospodarske razine poljoprivredne proizvodnje, koja bi mogla zajamčiti postizanje konkurentnosti te time i paritetnog dohotka. U tom smislu treba razdvojiti komercijalne od nekomercijalnih proizvođača kao i mjere gospodarske od socijalne politike prema poljoprivrednicima, što je sada česti slučaj.

Mjerama strukturne politike utječe se na promjenu agrarne strukture s krajnjim ciljem povećanja gospodarske učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje, ali i osiguranja primjerenog dohotka i životnog standarda poljoprivrednika i poljoprivredne zajednice. U najvećem opsegu te su mjere posljedica nastojanja da se liberalizira poljoprivredna trgovina (Urugvajski krug pregovora – WTO), ali i poveća gospodarska učinkovitost cijelog gospodarstva. Zbog toga je nužno kreirati mjere poljoprivredne politike kojima će se uspostaviti ravnopravniji gospodarski i društveni položaj ugroženih pripadnika poljoprivredne zajednice. Tu su poljoprivrednici kojima u prijelaznom razdoblju ulaska u WTO, međunarodna konkurencija smanjuje ostvarivanje kako – tako paritetnog dohotka iz poljoprivrede kao i onih koji gospodare u nepovoljnim uvjetima brdsko-planinskih, otočnih i sličnih područja, nepovoljnih za uspješno gospodarenje. Radi se o potrebi ustanovljenja programa:

• potpora ulasku mladih u poljoprivredu i ranijem umirovljenju poljoprivrednika. Nastavno tomu, to bi omogućilo lakšu smjenu naraštaja i osiguralo kontinuitet obiteljske poljoprivrede. Svrha je da se omogući pravo na potporu mladim poljoprivrednicima koji preuzimaju gospodarstvo radi možebitne isplate zakonskim nasljednicima ( braće, sestre) kako se gospodarstvo ne bi dijelilo; potom da omoguće postupno nasljeđivanje (odnosno djelomičan otkup gospodarstva od roditelja radi zasnivanja vlastitog gospodarstva) ili mladima koji kane osnovati gospodarstvo. Također se mogu predvidjeti potpore ostarjelim poljoprivrednicima radi prepuštanja imanja¹¹⁴.

• poticaj stručnom osposobljavanju za rad u poljoprivredi radi doškolovanja i stručnog osposobljavanja poljoprivrednika. Svrha je kako za proizvodno preusmjeravanje poljoprivrednika sukladno tehnološko-tehničkim spoznajama u poljoprivredi (primjer stručno osposobljavanje za »novu« proizvodnju) tako i za stjecanje i učvršćivanje osnovnih znanja iz područja ekonomike, marketinga i slično, nužnih za učinkovitiju organizaciju i poslovanje gospodarstva. Stručno osposobljavanje i doškolovanje poljoprivrednika (korisnika potpore) obavljalo bi se prema pripremljenim programima stručnjaka (poljoprivredno savjetodavna služba, poljoprivredne škole i fakulteti, znanstveni instituti) kroz tečajeve, radionice i slično i u okviru postojećeg školskog sustava.

• potpore investicijama u poljoprivredna gospodarstva, npr. za poboljšanje kakvoće poljoprivrednih proizvoda, za izgradnju i obnovu stajskih i drugih gospodarskih objekata, sukladno propisanim ekološkim standardima u svrhu očuvanja okoliša; poticaji razvitku dopunskih djelatnosti na obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima.

• potpora poslovnom povezivanju poljoprivrednika (zadruge) olakšala bi investicijsku (kreditnu) aktivnost, nastup na tržištu, stručnost i uvođenje suvremene tehnologije, uključenje u sustav PDV, sigurnost dohotka itd.

• potpora područjima s težim uvjetima gospodarenja u poljoprivredi, a usmjerena na brdsko-planinska područja, otoke i poluotok Pelješac, depopulacijska područja i zakonom zaštićena područja.

• potpora razvitku poljoprivrede koja skrbi o prirodnom okolišu i očuvanju biološke i krajobrazne raznolikosti; radi se o poticanju tehnologije poljoprivredne proizvodnje koja skrbi o zaštiti prirodnih resursa, očuvanju ugroženih područja i zaštiti poljoprivrednog zemljišta te očuvanju biološke raznolikosti eko-sustava.

• potpora regionalnom razvitku poljoprivrede, usmjerene poticanju proizvodnje poljoprivrednih proizvoda u regijama za koje postoji razmjerna proizvodna konkurentnost.

I/III-2.1.2 Privatizacija i transformacija poljoprivredno-prerađivačkih dioničkih društava

Iako je u Hrvatskoj većina bivših agro-kombinata i prerađivačkih kapaciteta privatizirana, u praksi se nisu dogodile značajne rekonstrukcije, tako da i danas većina prerađivača posluje s gubitkom. U posljednje doba je njihov položaj otežan ne konkurentnošću spram uvoznih proizvoda, te postojećim problemima u bankarskom sektoru. Prema primjerima iz drugih tranzicijskih zemalja, tvrtke koje su provele uspješno restrukturiranje su one s inozemnim kapitalom. Time se povećava konkurentnost kao i financijska mogućnost, ali i uspostava kvalitetnijih upravljačkih i nadzornih struktura u tim dioničkim društvima. Naime, razina tehničke osposobljenosti kadrova je dobra, ali im u većini nedostaje znanje s područja upravljanja, financijske analize i orijentacija na stvaranje profita.

Prilagodba poljoprivredno-prerađivačkog sektora u Hrvatskoj, stoga, znači ponajprije:

– odvojeni pristup poljoprivrednoj proizvodnji i preradi poljoprivrednih proizvoda (industriji); pozitivni učinci poljoprivredne politike u primarnom sektoru imali bi odraza i u industriji,

– domaće sirovine koje se rabe u prehrambenoj industriji ne bi smjele biti skuplje od uvoznih, kao i cijene energije,

– stvoriti bolju kakvoću proizvoda i razvijati izvorni hrvatski proizvod,

– poticati standardizaciju – ulaznih sirovina, ali i proizvodnih pogona, laboratorija i kakvoće gotovih proizvoda,

– usmjeriti se na raznovrsnost proizvoda prema potrebama tržišta – razvijati službe za praćenje zahtjeva tržišta, službe za praćenje svjetskih tehnoloških dostignuća, službe za usavršavanje kadrova,

– veća se pozornost treba usmjeriti poboljšanju upravljačkih znanja,

– razvijati kanale distribucije i ekonomsku promidžbu proizvoda,

– poticati financijsku povezanost kompanija, uključenih u proces prerade poljoprivrednih proizvoda (prateći trend koncentracije tog sektora u Europi), razvijanje proizvoda s markom i nastojanje da se dostigne »kritična masa« proizvoda,

– usklađivanje hrvatskih zakona sa zakonima razvijenog zapadnoeuropskog tržišta i nadzor njihove primjene, jer se time olakšava prepoznavanje proizvoda, pristup inozemnom tržištu i smanjuju troškovi kompanijama uključenim u međunarodnu trgovinu.

I/III-2.1.3 Poljoprivredno zemljište

Premda ključan čimbenik ukupne strukturne politike, zbog značenja i težine problema, zemljišna politika predstavlja zasebnu cjelinu kojom se utječe na racionalno gospodarenje poljoprivrednim zemljištem uz sustavnu zaštitu okoliša. U Hrvatskoj zemljišna politika uključuje nekoliko pitanja: tržište poljoprivrednog zemljišta, državno zemljište, konsolidaciju i zaštitu zemljišta, denacionalizaciju zemljišta (oduzeto od vlasnika u doba komunističke vladavine ali i podržavljeno od ex-društvenih kombinata 90-tih godina), odvodnju zemljišta, razminiranje poljoprivrednog zemljišta i drugo.

I/III-2.1.3.1 Tržište poljoprivrednog zemljišta

Usklađivanje i ažuriranje podataka o poljoprivrednom zemljištu

Potpora razvoju i unapređenju funkcioniranja tržišta zemljištem, čime bi se unaprijedio i proces privatizacije državnog zemljišta. U tom cilju je nužno uspostaviti integrirani sustav katastarske ubilježbe i zemljišnih knjiga radi raščišćavanja vlasničkih i posjedovnih odnosa. Potrebno je uskladiti informacije katastra i zemljišnih knjiga (gruntovnice), kompujutorizirati sve podatke i ustanoviti središnju upisnicu (registar) tih obavijesti, kao i poboljšati učinkovitost uprave gospodarenjem poljoprivrednog zemljišta i postupaka. Sve to je preduvjet za funkcioniranje tržišta poljoprivrednim zemljištem.

Za provedbu reforme zemljišnoknjižnog i katastarskog sustava nužno je duže vremensko razdoblje i znatna financijska sredstva te stručna obučenost ljudi koji će to provesti.

I/III-2.1.3.2 Privatizacija državnoga poljoprivrednog zemljišta

Prodaja, koncesija i zakup zemljišta u vlasništvu države

Rješavanje problema u svezi privatizacije zemljišta u vlasništvu države kao i denacionalizacije (uz male prosječne veličine obiteljskog poljoprivrednog gospodarstava i zaštite poljoprivrednog zemljišta) traži širu i bržu akciju različitih institucija državne uprave i gospodarskih subjekata te bržu provedbu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, uz učinkovitu upravu i nadzor u provođenju.Tu je i pitanje uređenja (ne)plaćanja rente postojećih korisnika državnog zemljišta, ali i podržavljenog zemljišta ex-društvenih kombinata, uz rješavanje problematike državnog zemljišta – sada pod upravom Hrvatskih šuma (nekada je u većem dijelu poljoprivredno zemljište a moguće je njegovo privođenje poljoprivredi, što je naglašen problem u mediteranskom području). Potrebno je obučiti stručnjake za ocjenu vrijednosti imovine, upisnica pravnika i agenata, učiniti sveobuhvatni popis imovine, zajedno s prodajnim cijenama – sve u smislu obavijesti javnosti o tržištu zemljišta.

Taj dio aktivnosti može se provesti u razmjerno kratkom razdoblju i niskim troškovima, te s postojećim ustanovama.

– Za potpuno funkcioniranje tržišta zemljišta bitno je postojanje odnosne financijske infrastrukture koja će omogućiti (obiteljskim) poljoprivrednim gospodarstvima dobivanje povoljnih kredita za kupnju državnog i privatnog zemljišta. U tom pogledu je važna uloga (lokalnih) komercijalnih banaka kao i buduća makroekonomska politika za promjenu sadašnjih (nepovoljnih) uvjeta kreditiranja. Ukoliko se poboljšaju uvjeti dugoročnog kreditiranja (na temelju založnog prava) kao i gospodarska korist od poljoprivredne djelatnosti, za očekivati je povećanje kupovine poljoprivrednog zemljišta (ali i uz posljedično povećanje njegove cijene).

Ova je pitanja moguće riješiti u srednjoročnom razdoblju.

I/III-2.1.3.3 Konsolidacija, zaštita i nadzor poljoprivrednog zemljišta

(a) Okrupnjavanje zemljišnih čestica poljoprivrednih
gospodarstava

Pitanje okrupnjavanja poljoprivrednih zemljišnih čestica, sa svrhom uštede u proizvodnim troškovima, tehnički se treba riješiti mjerama okrupnjavanja (zvanih komasacija i arondacija), koje predstavljaju vrlo skupi postupak, a također i dugotrajni postupak, jer se, uz rješavanje i uređenje vlasničkih odnosa – u čestom slučaju zamjene zemljišta između zemljovlasnika – tu uključuju i znatni melioracijski i infrastrukturni zahvati (kanalska i putna mreža). (Posebno je to pitanje alarmantno kada se zna da je gotovo 80% poljoprivrednih površina zemljišta u Hrvatskoj u tom pogledu neuređeno.) Očito je da poljoprivreda taj trošak ne može sama financijski podnijeti.

– Okrupnjavanje zemljišnih čestica poljoprivrednog zemljišta (konsolidacija), treba biti praćeno s agrarno-političkim mjerama potpore gospodarskom napretku poljoprivrede. S tim u vezi, nužno je provesti preinaku postojeće legislative glede nasljeđivanja (Zakon o nasljeđivanju), kako bi se zaustavio proces daljnjeg usitnjavanja poljoprivrednih imanja i osnažilo okrupnjavanje proizvodnih površina¹¹⁶.

– Nužno je potaknuti djelatnost regionalnih (županijskih) službi za gospodarenjem poljoprivrednim zemljištem, osobito slijedom promjena zemljišne legislative.

Pitanje konsolidacije poljoprivrednog zemljišta traži dugotrajno rješavanje, uz određivanje kriterija prvenstva.

(b) Zaštita od suvišnih voda i navodnjavanje
poljoprivrednog zemljišta

(i) Mjerama zaštite od poplava potrebno je zaštiti sada nezaštićenih oko 230 tisuća hektara poljoprivrednih površina Hrvatskoj i time povećati proizvodne potencijale poljoprivrede, ali i zaštititi poljoprivredno zemljište/tlo od erozije vodom.

(ii) Provesti uređenje suvišnih voda novom osnovnom i detaljnom odvodnjom kao i obnoviti postojeću odvodnju na sveukupno oko 1,9 milijun hektara, kao i provesti podzemnu (cijevnu) drenažu na oko 500 tisuća hektara.

(iii) Ubrzati postojeće projekte, kao i ustanoviti nove, te omogućiti kreditnu potporu za navodnjavanje poljoprivrednih kultura. Mogućih površina pogodnih za navodnjavanje u Hrvatskoj ima oko 680 tisuća hektara, od toga u Dalmaciji i Istri oko 70 tisuća hektara.¹¹⁷ Povoljni su uvjeti u Hrvatskoj i što se tiče raspoloživih količina vode, tj. brojnih vodotoka, lokalnih izvora i većih ili manjih akumulacija vode. Za područje Slavonije jedna od mogućnosti za navodnjavanje postoji u izgradnji kanala Dunav – Sava.

(iv) Potrebno je ozbiljnije poraditi na rješavanju problematike vode u poljoprivredi. Problematika vode u poljoprivredi npr. na mediteranskom području je mnogo značajnija nego problematika vode za piće. Kada bi se riješila voda za poljoprivredu sigurno je da veliki dio količina pitke vode ne bi bio potrošen u poljoprivredi¹¹⁸. Navedene mjere zaštite zemljišta traže znatna novčana sredstva i duže razdoblje provedbe.

(v) Pri planiranju meliorativnih zahvata treba se voditi računa o očuvanju biološke raznolikosti i zaštiti osjetljivih staništa (posebice močvarnih i vodenih ekoloških sustava).

(i) Izrada detaljnih pedoloških karata za potrebe poljoprivrede (u mjerilu 1:10.000) isključivo za intenzivne poljoprivredne površine.

(ii) Izrada CRO SOTER-a, odnosno izrada cjelovitog hrvatskog informacijskog sustava za tlo i teren (na podlogama 1:100.000). (Ovakav projekt je izradila većina zemalja svijeta i većina srednjih i istočnih zemalja Europe.).

(iii) Monitoring teških kovina i onečišćenja tla.

(iv) Monitoring zasijanih površina i drugih površina putem zemljišnog pokrova (land cover) za potrebe državne uprave te drugih institucija.

I/III-2.2 Financiranje poljoprivrede

Promjene trebaju ići u pravcu organiziranja kreditiranja na razini županija, uz istodobno uključivanje izvora sredstava poslovnih banaka, čime bi se dobio veći iznos namijenjen kreditiranju razvojnih programa u poljoprivredi. Potrebno je podržati kreditiranje obiteljske poljoprivrede (središnje i regionalno) za potrebe obrtnog kapitala, te za srednjoročne i dugoročne investicijske kredite, uz uključenje (regionalnih) komercijalnih banaka.

Uspostava i širenje lokalnih štedno-kreditnih zadruga

Potrebno je prilagoditi zakonodavstvo štedno-kreditnog zadrugarstva (Zakon o zadrugama) i ustanoviti nadzor Narodne banke nad zadružnim bankovnim sustavom i jamstvenih transakcija pokretne imovine.

Razvitak neformalne financijske strukture

Tu ulaze novčana jamstva pri skladištenju poljoprivredno-prehrambenih proizvoda (koncept »skladišnice«), kao kolateralno-jamstvenim dokumentom)¹¹⁹, privatni kreditori, ali i proizvođači inputa za poljoprivredu kao i prerađivača poljoprivrednih proizvoda.

Dosadašnja praksa u tom pogledu pokazuje nerazvijenu neformalnu financijsku strukturu zbog nepovoljnog položaja znatnog broja prerađivača i input industrije¹²⁰, no uzevši dugoročno takva će se mogućnost javiti.

Ulazak inozemnog kapitala

Izravne strane investicije – ulaganja u velike poljoprivredne i prerađivačke sustave, dionička društva ali i specijalizirana obiteljska gospodarstva u poljoprivredi, poboljšalo bi tehnologiju i ekonomiku proizvodnje, kakvoću upravljačkih struktura, izlazak na inozemna tržišta, a dugoročno i porast zaposlenosti u tom gospodarskom području.

Pomoć inozemnih fondova za poljoprivredno financiranje

U bližem stadiju priključenja Hrvatske EU (srednjoročno razdoblje), shodno primjerima zemalja srednje i istočne Europe, odnosno Phare programa, mogućnosti kreditiranja poljoprivrede mogu se javiti na više načina: (a) omogućavanje tzv. revolving fondova – fondovi za kreditna jamstva; (b) utemeljenje zadružnih štedionica; (c) tehničke pomoći u osposobljavanju stručnjaka i osoblja za ocjenu poljoprivrednih investicija; (d) osposobljavanja upravljačkih struktura i slično¹²¹. Preduvjet za ostvarenje ove financijske pomoći je razvitak učinkovite tržišne i institucijske infrastrukture za usmjeravanje i administriranje kredita poljoprivredi i seoskom području.

I/III-2.3 Organizacija tržišta

I/III-2.3.1 Reforma novčanih poticaja i naknada u
poljoprivredi

Cjelokupni sustav novčanih poticaja (izravna plaćanja po ha i po grlu stoke, plaćanja po l mlijeka i dr.) potrebno je racionalizirati, načiniti ga u provedbi jednostavnijim i jeftinijim. Reforma sustava poticaja treba osigurati:

– pojednostavljenje/smanjenje broja stavki poticaja (grupiranje u skupine),

– pravičnost/razdvajanje komercijalnih od nekomercijalnih proizvođača te ravnomjerna raspodjela sredstava korisnicima i sektorima,

– postupnost/postupno uvođenje promjena,

– sigurnost/osigurati stabilnu visinu svih poticaja što će poljoprivrednicima omogućiti lakše donošenje poslovnih odluka,

– lakšu kontrolu/uspostava upisnika poljoprivrednih gospodarstava omogućiti će lakše upravljanje isplatama i učinkovitiju kontrolu korištenja potpore.

Temeljna je zadaća novoga pristupa osigurati kako brže strukturalne prilagodbe unutar sektora, povećati konkurentnost u skladu s jačim integriranjem hrvatskog i svjetskog gospodarstva, tako jamčiti stabilnost dohotka poljoprivrednih proizvođača putem znatnijeg podizanja razine ukupne proračunske potpore i uz primjenu mjera kojima je jedan od bitnih ciljeva usklađivanje domaćih cijena s prosječnim europskim cijenama. Svrha uvođenja novog pristupa bi bila podići razinu životnog standarda poljoprivrednog pučanstva i omogućiti potporu stabilnosti dohotka na poljoprivrednim gospodarstvima.

Novčane poticaje i naknade potrebno je urediti za određeno duže razdoblje kako bi se poljoprivrednim proizvođačima omogućila izrada dugoročnijih planova proizvodnje te, sukladno tome, predvidio budući dohodak. Ovo je također bitno zbog mjerenja učinaka pojedinih mjera potpore u poljoprivredi, što bi poslužilo za izradu prijedloga novih mjera.

I/III-2.3.2 Stabilizacija cijena poljoprivrednih proizvoda

Intervencijske mjere na domaćem tržištu

Namjera je da mjere intervencije spriječe veće poremećaje u ponudi i potražnji poljoprivrednih proizvoda i da se kretanja cijena poljoprivrednih proizvoda svedu u razumne granice.

Mjere povlačenja proizvoda s domaćeg tržišta

Tu je bitno da se otkupljeni proizvodi kasnije ne pojavljuju na domaćem ili inozemnom tržištu u jednakom obliku. Radi se o raznim oblicima mjera, npr. prerada tih proizvoda u neprehrambene svrhe (npr. destilacija vina i slično).

Potpora skladištenju proizvoda

To je mjera kojoj je cilj održavanje ravnoteže u ponudi i potražnji određenih poljoprivrednih proizvoda na domaćem tržištu odnosno cijena poljoprivrednih proizvoda, na način da se subvencionira dio troškova skladištenja, kao način za poboljšanje skladištenja, tržništva i poljoprivrednog kreditiranja.

Mjere poticanja prodaje i potrošnje

Na ekonomsku uspješnost poljoprivrede, kao cjeline, utječu i posredni oblici poticaja poljoprivredi, koji danas ne postoje. Tu, između ostalog, spadaju razne akcije i potpore investicijama u projekte kao što su promicanje utrživanja domaćih proizvoda, poboljšanje kakvoće poljoprivrednih proizvoda, pripreme proizvoda za vanjsko tržište (u smislu promotivnih usluga i marketinga, promotivne akcije vezane uz kakvoću proizvoda sa ciljem izgradnje nacionalne znamenke (marke) za proizvode koji se tradicijski proizvode u Hrvatskoj i sl.), te potpore potrošnji poljoprivrednih proizvoda. Ovaj vid mjera je izuzet iz obveza smanjenja po pravilima WTO-a, a razvrstavaju se u tzv. »zelenu košaru«. Nužnost je buduće hrvatske poljoprivredne politike započeti čim prije s jačom primjenom navedenih mjera koje imaju vrlo male učinke na iskrivljenje tržišta.

Mjere uravnoteženja ponude proizvoda

Utječu na obujam poljoprivredne proizvodnje, a cilj im je osigurati primjerenu razinu cijena poljoprivrednih proizvoda na tržištu. Time se povećava gospodarska učinkovitost proizvodnje i osigurava stabilnost dohotka poljoprivrednim proizvođačima (mogućnost propisivanja veličine/količine proizvodnje pojedinih poljoprivrednih proizvoda namijenjenih domaćem tržištu, odnosno određivanja proizvodnih kvota.).

Tržni redovi

Tržni red je zajedničko ime za mjere kojima se utječe na ponudu i potražnju za pojedinim skupinama poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i dio su zakonske podloge poljoprivredne politike. Tržni red podrazumijeva kombinaciju raznih zaštitnih instrumenata usmjerenih uređenju cjenovne razine poljoprivrednih proizvoda te stabilnosti dohotka poljoprivrednih proizvođača. Njime se podupire proizvodnja i prodaja različitih proizvoda, određuje obujam i vrsta zaliha a prije svega provode se mjere vanjskotrgovinske politike. Tržnim redom se uređuje cjelokupna poljoprivredna proizvodnja za pojedine skupine proizvoda: žito, meso, mlijeko, voće, povrće, vino i drugih. Time bi se izbjegli veći poremećaji na domaćem tržištu odnosnog proizvoda, osigurao stabilan dohodak i životni standard poljoprivrednim proizvođačima, kao i prerađivačima tog proizvoda. Uvođenje tržnog reda povećala bi se i preglednost tržišta odnosno smanjila prevlast trgovaca u odnosu na proizvođače i potrošače, te povećala fiskalna disciplina.

I/III-2.4 Ruralni razvitak, zaštita prirode i okoliša

I/III-2.4.1 Ruralni razvitak

Uvođenje u razvojnu politiku načelo integralnoga ruralnog razvitka

Posljednjih pedeset godina hrvatsko je selo bilo na rubu društvenog zanimanja. Držimo kako je došlo doba da ga se postavi u samo središte razvojnih napora. U strukturi sela i seoskog kućanstva poljoprivreda čini samo jedan više ili manje značajan dio koji je čvrsto povezan s drugim gospodarskim djelatnostima, društvenim i prirodnim okruženjem. Stoga je potrebno zalagati se za integralni pristup razvitka sela koji podrazumijeva njegov gospodarski, društveni i kulturni razvoj, uključujući očuvanje prirode i okoliša. Dosada se većina pozornosti usmjeravala na poljoprivredne probleme, a ne na sveukupnost ruralnog područja, što treba mijenjati.

Ruralni razvitak ne znači samo poboljšanje seoske infrastrukture (ceste, opskrba vodom, strujom, telekomunikacijama, zdravstvene, obrazovne, kulturne i druge mogućnosti), već stvaranje uvjeta za zapošljavanje u nepoljoprivrednim djelatnostima.

Istraživanje ovog problema je po svojim metodama multidisciplinarno pa u pronalaženju rješenja i provođenja praktičnih mjera moraju biti, uz znanstvenike i stručnjake na tom području, angažirana različita tijela državne uprave. Ovakav pristup implicira teritorijalno načelo (projekt na razini lokalne zajednice, kao i multisektorski, ne uključuje samo poljoprivredu).

Ruralna politika mora biti sveobuhvatna, što uključuje kompetencije i suradnju brojnih upravnih i stručnih službi¹²². Stoga je važno na državnoj razini ustanoviti polivalentno stručno i operativno tijelo kompetentnih stručnjaka za osmišljavanje smjernica razvoja sela i poljoprivrede. Za rješavanje ključnih pitanja iz tog područja bilo bi potrebno osnovati Savjet za ruralni razvoj, koji bi i predlagao i pratio mjere nužne za obnovu i razvitak ruralnih područja.

U Hrvatskoj, nažalost, ne postoji niti jedan sveobuhvatni projekt razvitka seoskih područja, i često se razvoj sela promatra samo u kontekstu razvitka poljoprivrede te se time ne rješavaju problemi seoskog stanovništva u cjelini, osobito onih koji nisu izravno uključeni u poljoprivredu.

I/III-2.4.2 Regionalni razvitak

Uređenje hrvatskih poljoprivrednih regija treba zakonski provesti, kao preduvjet za uvažavanje razmjerne konkurentne prednosti pojedinih regija u proizvodnji pojedinih poljoprivrednih proizvoda.

Jedan od ključnih čimbenika koje treba uzeti u obzir u postavljanju (i provedbi) poljoprivredne politike, jest činjenica da poljoprivredu označava posebna priroda aktivnosti, koja proizlazi i iz strukturnih i prirodnih odnosno agroekoloških razlika između različitih poljoprivrednih regija¹²³ (ustanovljena hrvatska poljoprivredna regionalizacija (na tri regije), naime nije zakonski uređena.).

Potrebno je revalorizirati postojeću poljoprivrednu regionalizaciju, uključivanjem suvremenih kriterija izbora. Regionalizacija poljoprivrede bi omogućila višestruku primjenu, kako u kreiranju i provođenju mjera poljoprivredne politike, poglavito granske, tako i politike ruralnog razvitka, potpore hendikepiranim područjima i drugu¹²⁴.

Posebno će trebati izraditi regionalne programe integralnog razvoja kao pretpostavke i podrške održivom razvoju poljoprivrede, ali i drugih djelatnosti u seoskom području¹²⁵.

I/III-2.4.3 Zaštita prirode i okoliša

Zbog važnosti promicanja zaštite krajobrazne i biološke raznolikosti ruralnih prostora i promicanja ekološke proizvodnje poljoprivrednih proizvoda, potrebno je uspostaviti čvršću suradnju u planiranju i koordiniranju ovih aktivnosti između odnosnih ministarstva (MPŠ i MZOPU), i ustanova (Državna uprava za vode), lokalnih samouprava, stručnih službi (HZPSS, HSSC, Hrvatski zavod za javno zdravstvo) i nevladinih udruga.

Potrebno je osigurati održivo korištenje prirodnih dobara ugrađivanjem mjera očuvanja biološke raznolikosti u sve djelatnosti prostornog uređenja i korištenja prirodnih dobara (šumarstvo, poljoprivreda, lovstvo, ribarstvo, vodoprivreda i drugo). Namjera je da se u tom pogledu za očuvanje okoliša provodi takovo zakonodavstvo kojim se navedeni ciljevi ostvaruju više putem novčanih potpora nego kaznenim odredbama, jer se to na primjeru drugih zemalja (EU) pokazalo učinkovitije i upravno-financijski povoljnije. Brigu za okoliš treba postaviti na istaknuto mjesto u poticajnoj politici.

I/III-2.5 Poslovno povezivanje u poljoprivredi i tržišna infrastruktura

I/III-2.5.1 Poslovno povezivanje u poljoprivredi

Potrebno je poticati (stručno, financijsko, medijski) udruživanje (malih) proizvođača u raznovrsne specijalističke zadruge i njihovo povezivanju na regionalnoj i nacionalnoj razini.

Gotovo u svim zemljama razvijene tržišne privrede postoje različite vrste zadruga (kooperative), koje tehnološki, ekonomski i marketinški unapređuju poljoprivrednu proizvodnju i poslovanje manjih poljoprivrednih gospodarstava. U uvjetima sitnih poljoprivrednih gospodarstva, kao što ima naša poljoprivreda, poslovno povezivanje može znatno olakšati poljoprivrednicima put do tržišta, povoljniji položaj prema bankama i tržištu kapitala i drugo.

– Za gospodarski povoljniji položaj i učinkovito djelovanje zadruga nužna je (također) i razvijena tržišna infrastruktura, primjerice poljoprivredne dražbe pojedinih skupina proizvoda (voće i povrće, ribe, grožđe, cvijeće i slično).

– Ulazak obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u sustav poreza na dodatnu vrijednost (PDV) moguće je (u odnosu na sadašnju malu zastupljenost)¹²⁶ znatno povećati baš preko poljoprivrednih zadruga. Poslovno povezivanje poljoprivrednika (zadruge) olakšalo bi uključivanje poljoprivrednika u ovaj porezni sustav, no prije toga je nužno zakonski urediti način praćenja njihovog poslovanja, kao i provesti obuku uslužnih voditelja knjigovodstva i administrativnih poslova za obračun PDV, koji bi u potrebnim redovitim razdobljima davali usluge većem broju poljoprivrednika.

– Poticaj ugovornoj proizvodnji (suradnji) poljoprivrednih gospodarstava s prerađivačkom i input – industrijom, trgovinom, ugostiteljstvom. Pretpostavka za ostvarenje tog cilja je gospodarski učinkovita domaća proizvodnja poljoprivrednih proizvoda – sirovina za prerađivačku industriju, ali i racionalizacija poslovanja prerađivačkog kompleksa u Hrvatskoj, kao i ulazak izravnih inozemnih ulaganja u poljoprivredno-preradbenu djelatnost.

– Nužno je razraditi stabilne dugoročne programe međusektorske povezanosti poljoprivrednih – tržištu usmjerenih – gospodarstava i komplementarnih djelatnosti, uključivši trgovinu, ugostiteljstvo, promet, turističku potrošnju i slično.

I/III-2.5.2 Razvitak tržišne infrastrukture

Nužna je funkcionalna povezanost državne (poljoprivredne) uprave i privatnih trgovačkih interesa, kako bi se državne usluge u tom području mogle optimalno iskoristiti te osigurale povratne obavijesti. Tržišnu infrastrukturu moguće je razviti slijedećim aktivnostima:

(a) Osuvremeniti tj. kvalitetno promijeniti sustav trgovanja i njegov nadzor. To se može postići zakonskom regulativom, ali i upravnim i organizacijskim postupcima. Cilj je uvesti sustav suvremenog trženja (dražbovanja) poljoprivrednih proizvoda. Raspored nadležnosti, koordinaciju i poticanje aktivnosti u pogledu distribucije poljoprivrednih (hortikulturnih) proizvoda, što provode upravna državna tijela (Državni inspektorat, MPŠ, MG, lokalna samouprava), treba uskladiti osnivanjem stalnoga stručnog tijela.

(b) Izgradnja sustava veletržnica, objekata i njihovo tehničko opremanje za (hortikulturne) proizvode te utemeljenje međuresorskog stručnog tijela za poticanje i koordinaciju. To je nužan korak u izgradnji suvremene distribucije poljoprivrednih proizvoda na veleprodajnoj razini.

I/III-2.6 Sigurnost prehrane

– U uvjetima sve veće liberalizacije tržišta biti će neminovno uskladiti zakonsku regulativu u području kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane s međunarodnim standardima, kako bi domaći proizvodi imali ravnopravan položaj s odnosnim proizvodima na međunarodnom tržištu.

– U cilju zaštite potrošača biti će potrebno unaprijediti inspekcijsku kontrolu kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane u proizvodnji i prometu.

– Osigurati odgovornost u proizvodnji hrane primjenom načela procjene rizika /HACCP/. Nužno je obuhvatiti sve faze nakon primarne proizvodnje: pripremu, preradu, proizvodnju, pakiranje, skladištenje, transport, distribuciju, rukovanje i prodaju proizvoda. Uvođenje HACCP sustava je skupa operacija, posebno za male proizvođače. Stoga je, barem u prvo doba, nužno osigurati potporu države za edukaciju i stručnu pomoć. Slučajevi trovanja hranom posljednjih desetljeća su potaknuli niz regulatornih mjera kojima se nastoji povećati sigurnost hrane. U tijeku je obvezno uvođenje HACCP sustava duž čitavog prehrambenog lanca, a osim toga će biti vrlo važno imati brze i pouzdane metode testiranja namirnica na mikrobiološke patogene i najrazličitije toksikante.

– Potrebno je educirati i organizirati potrošača. Potrošač organiziran u udruge, podržan zakonodavstvom (na ovom području predstoji posao da bi se približili/ uskladili s razvijenim zemljama) predstavlja veliku snagu i mogućnost djelovanja kako na proizvođače, tako i na državu.

– Sigurnost hrane u nadležnosti je više ministarstava (MZ, MPŠ) i tijela državne uprave (Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo, Državni inspektorat) i njihov je rad potrebno koordinirati. To je moguće postići osnivanjem jedinstvene nacionalne Agencije ili Ureda za hranu po uzoru na Europsku agenciju (upravu) za sigurnost hrane (European Food Safety Authority).

– Potaknuti znanstvena istraživanja koja će dovesti do razvoja novih analitičkih metoda, naročito za mikroorganizme i toksikante koji se u Hrvatskoj najčešće javljaju, te provedba svih nužnih koraka u potvrđivanju metoda (kolaborativne studije) prije uporabe u industriji ili od strane odgovarajućih nadzornih tijela.

– Potpisivanje bilateralnih sporazuma sa zemljama u neposrednom susjedstvu radi prihvaćanja obveza i zajedničkih aktivnosti na sprečavanju širenja različitih zaraznih bolesti životinja i industrijskog bilja, posebice u graničnim područjima, odnosno u područjima koja su bila okupirana ili direktno izložena ratnim djelovanjima.

– Promicanje održive poljoprivredne proizvodnje, uz minimizaciju primjene kemijskih sredstava zaštite (herbicidi, insekticidi i sl.) ili sredstava za stimulaciju rasta poljoprivrednih kultura ili stoke, kao što su umjetna gnojiva, antibiotici, hormoni, krmiva kafilerijskog podrijetla i slično, odnosno propisivanje pravila dobre proizvodne prakse.

– Poticanje ekološke poljoprivredne proizvodnje.

Osim izrađenog strateškog dokumenta pod nazivom Hrvatska prehrambena i nutricionistička politika, kao daljnja aktivnost predstoji izrada Akcijskog plana o prehrani i nutricionizmu, kojim bi se razradili načini provedbe osnovnih ciljeva koji uključuju:

(i) poboljšati sigurnost hrane (u smislu smanjenja štetnih sastojaka u hrani i poboljšanja njezine zdravstvene ispravnosti),

(ii) povećati zastupljenost nutricionistički ispravnog načina prehrane odnosno promicati zdravi način prehrane (prehrana s puno žita, voća, povrća, više mesa, mlijeka i proizvoda, a manje masnoća, posebno zasićenih masnih kiselina, te s optimalnim unosom esencijalnih masnih kiselina),

(iii) povećati raspoloživost raznolike, kvalitetne, organske i funkcionalne hrane na tržištu,

(iv) potrebno je poticati razvitak, praćenje i daljnje poboljšanje ekološke proizvodnje,

(v) potrebno je minimizirati rizike od GMO iz uvoza i možebitne domaće proizvodnje odnosnim zakonskim propisima (Zakon o hrani, Zakon o zaštiti prirode),

(vi) nastojati bolje zaštititi okoliš smanjenjem upotrebe štetnih agrokemikalija te umanjenjem i nadzorom štetnog otpada.

I/III-2.7 Institucijska potpora poljoprivredi

I/III-2.7.1 Upravne službe

Razvitak hrvatske poljoprivrede mora nužno korespondirati sa suvremenim pristupima i dosezima koji su prepoznatljivi u gospodarstvu, odnosno poljoprivredama razvijenih zemalja.

(i) Pri MPŠ razviti sustavnu vezu na INFO osnovi (informacijski servis za prikupljanje i distribuiranje podataka) radi uspostavljanja transparentnog sustava informiranja i prikupljanja podataka od važnosti za poljoprivredu i dostupnosti informacije putem interneta, publikacija, i sl. svim zainteresiranim korisnicima s domaćim i međunarodnim okružjem¹²⁷. Nužno je preispitati prikupljanje podataka i proširiti sustav statistike u pogledu podataka iz poljoprivrede, kako bi se zadovoljile buduće potrebe u području poljoprivrede, uključivši i one za poljoprivrednim podacima u sklopu acquis communautaire EU.

(ii) Utemeljiti posebne upravne odjele za poljoprivredu i ruralni razvitak u pojedinim županijama ili na regionalnoj osnovici koji bi, u suradnji s resornim ministarstvom, skrbili o tim područjima (što bi bilo sukladno potrebi jačanja lokalnih samouprava, a time i njihovoj učinkovitijoj participaciji i suodgovornosti u rješavanju problema, regionalizaciji poljoprivrede i sl.).

(iii) Kadrovski i stručno je potrebno ojačati upravne službe. To je posebno važno zbog odgovarajuće osposobljenosti u pogledu priprema za pristup EU.

(iv) Provođenje odgovarajuće ankete obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava odnosno uvođenje sustava poljoprivrednog računovodstva, kako bi se osigurale obavijesti o proizvodnji, zaposlenosti, cijenama i količinama proizvoda i inputa te dohotku za različite tipove gospodarstva, sukladno sustavu koji postoji u EU (FADN). Tim zahtjevima treba prilagoditi i popis poljoprivrede (u okviru općeg popisa ili odvojeno).

I/III-2.7.2 Stručne službe

– Poljoprivredno savjetodavnu službu je potrebno kadrovski i stručno ojačati i šire profilirati (stručnjaci za agrarni management, ekološku poljoprivredu, ruralni razvoj i sl.).

– Poljoprivredno savjetodavstvo odvojiti od poljoprivrednoga znanstvenog istraživanja, a ne povezivati.

– Podružnice bi valjalo organizirati na regionalnoj razini s primjerenijim prostorima i znatno većim materijalnim ulaganjima.

– Usmjeriti pružanje usluga na potražnju od strane poljoprivrednika, s time da poljoprivrednici sudjeluju u sufinanciranju takvih savjeta. Tako usmjerene usluge mogu bolje utjecati na poslovni rezultat korisnika usluga, bile bi svrhovitije i jeftinije.

– Zakonskim i drugim mjerama poticati razvitak privatne savjetodavne službe, što će znatno pridonijeti konkurentnosti, a time poboljšanju kakvoće poljoprivrednih savjetodavnih usluga.

– Svi poljoprivredni savjetnici trebaju biti obučeni u području upravljanja gospodarstvom i agrarne ekonomike, budući da tako i tako tehnički savjeti imaju ekonomske posljedice. Za obavljanje djelatnosti poljoprivrednog savjetnika potrebno je položiti državni ispit (dozvola).

– Poboljšati uvjete rada selekcijskih službi u stočarstvu, te službi u bilinogojstvu (oprema, laboratoriji programske podrške, primjereni prostor i sl.), što bi omogućilo jači stručni utjecaj tih službi u praksi.

– U području zaštite bilja treba pokrenuti učinkovitije djelovanje izvještajno-prognostičke službe popunom stručnih kadrova i primjerenijom organizacijom na cijelom području Hrvatske.

– Bilo bi korisno da poslove prognoze u tom podržava, usmjerava, objedinjuje i prati državna služba koja vodi izvještajne poslove.

– Za obavljanje poslova prognoze radi učinkovitijeg djelovanja treba poticati konkurentnost, uz obvezno uvođenje licencija za obavljanje ove djelatnosti.) Sve to treba se urediti Zakonom o zaštiti bilja i drugim.

– Nužno je provoditi sustavnu edukaciju stručnjaka ovih službi u zemlji i inozemstvu.

– Potrebna je čvršća povezanost veterinarske i sanitarne službe i javnog zdravstva u uspostavljanju sustavnog praćenja bolesti i rezidua biološko-aktivnih tvari, koje se prenose namirnicama životinjskog podrijetla. Propise u veterinarsko zdravstvenom pregledu i nadzoru uskladiti s odnosnim propisima EU.

– Pojačati djelatnost u području javnog zdravstva (veterinarsko javno zdravstvo), predložiti prikladna rješenja za osiguranje zdravlja i dobrobit životinja; sprečavanje bolesti zajedničkih ljudima i životinjama.

– Unapređenje veterinarsko-sanitarnog nadzora u proizvodnji i prometu namirnica.

– Pojačati nadzor nad uporabom veterinarskih lijekova, dodataka stočnoj hrani, uporabe pesticida, rodenticida, biostimulatora i drugo.

– Kontrola proizvodnje genetski modificirane hrane.

– U području veterinarske zaštite poželjno bi bilo utemeljiti Referalni centar za bolesti životinja u kojem bi se stvorila baza podataka o bolestima životinja i njihovim uzročnicima i time pospješilo i preventivno djelovanje na terenu.

– Pokrenuti postupak za učinkovito funkcionalno povezivanje ustanova, kojima je osnivač MPŠ, te njihovom čvršćem povezivanju s ostalim institucijama za kvalitetno odvijanje i razvitak poljoprivredne proizvodnje.

– Utjecati da se međunarodna zajednica uključi u programe restrukturiranja poljoprivrede i institucija u poljoprivredi, preko financijske potpore i pružanja tehničke pomoći.

I/III-2.7.3 Strukovne organizacije, udruge i udruženja

– Pružiti potporu osnivanju Poljoprivredne komore radi promidžbe razvoja poljoprivrede, zaštite interesa poljoprivrednika (poglavito obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva) i njihovog učinkovitijeg upliva na mjere državne politike kao i produktivnijeg djelovanja, sada, razmjerno mnogo nepovezanih subjekata u poljoprivredi.

– Stručno i medijski pomoći poljoprivrednicima u profiliranju jedinstvene asocijacije sindikalnog organiziranja koja će, bez političkih primjesa, zastupati njihove društvene i gospodarske interese pri državnoj upravi i omogućiti ravnopravno sudjelovanje obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u oblikovanju mjera poljoprivredne politike.

I/III-2.7.4 Poljoprivredno obrazovanje

– U seoskim školama aktualizirati gospodarsku važnost poljoprivrede i očuvanja seoskih prostora (ruralizacija obrazovanja), dopunskim sadržajima, promocijom školskog poljoprivrednog zadrugarstva, uređenjem školskih vrtova, izvan-nastavnim aktivnostima i slično.

– Uspostaviti funkcijsku vezu između formalnog obrazovanja i razvojnih potreba poljoprivrede, planiranjem kadrova, sektorskim pristupom poljoprivrednom obrazovanju.

– Nastavne programe u srednjim školama i visokim učilištima, uz tehničko-tehnološka znanja, proširiti i raznovrsnim znanjima (interdisciplinarni pristup), koja će omogućiti primjereniju osposobljenost tržišnim uvjetima (upravljanje, planiranje, marketing i sl.) i integraciju poljoprivrednog naraštaja u suvremene društvene tokove (informatička, ekologijska i humanistička znanja).

– Na poljoprivrednim visokim učilištima ustanoviti specijalističke programe (studije) za poljoprivrednu ekonomiku, upravu poljoprivrednog gospodarstva, poljoprivredno savjetodavstvo i seoski razvitak.

– Uvesti edukaciju poljoprivrednika i specijalističko obrazovanje stručnih kadrova i poduzetnika.

– Za potrebe doškolovanja i permanentnog stručnog usavršavanja poljoprivrednika, ali i stručnjaka stručnih službi u poljoprivredi, poželjno bi bilo utemeljiti regionalna središta za stručno usavršavanje koja bi, uz poljoprivredne, nudili i druge sadržaje potrebne seoskoj zajednici (tečajevi o ekonomici kućanstva, informatika, učenje stranih jezika, tečajevi o pripremanju hrane i njezinoj zdravstvenoj sigurnosti i slično).

– Osnovati poljoprivredne ogledne objekte za stjecanje prvih praktičnih znanja i iskustava učenika, studenata i mladih poljoprivrednika. Poželjno bi bilo da to budu ogledna obiteljska poljoprivredna gospodarstva, posebni parkovi za predočenje poljoprivrednih tehnologija i pokušališta.

I/III-2.7.5 Istraživanje u poljoprivredi

Nacionalni sustav poljoprivrednih istraživanja u narednom razdoblju treba ići u dva pravca:

(a) kreacija novih, ekološki održivih postupaka u uzgoju bilja i stoke, njihovu provjeru u različitim poljoprivrednim regijama i prilagodbu tim prilikama,

(b) uvođenje već provjerenih – postojećih postupaka u uzgoju bilja i stoke u uvjete domaće proizvodnje.

Tako će se izbjeći udvostručenje skupih istraživanja te, s najmanjim troškovima, stvoriti nova znanja prilagođena uvjetima obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Vrlo je važno da istraživačke ustanove budu odgovorne za uvođenje i provjeru stranih iskustava i tehnologija, kako bi se izbjegli negativni učinci uvođenja i uporabe takvih postupaka u zahvatima uzgoja bilja i stoke.

Programi istraživanja u znanstvenom polju agronomija, koje financira MPŠ, trebaju biti kreirani isključivo kao izraz potreba obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, kako bi rezultati primijenjeni u praksi povećali konkurentnost malih obiteljskih gospodarstava na tržištu i tako osnažili njihov gospodarski položaj. Poseban poticaj treba dati razvojnim programima s ciljem razvitka autohtonih proizvoda.

Potrebno je poticati razvoj znanstvenih institucija kroz specijaliziranu izobrazbu kadrova, znanstvene i razvojno istraživačke programe te posebno kroz stvaranje uvjeta i realizaciju zajedničkih znanstveno-istraživačkih projekata sa znanstvenim institucijama u inozemstvu. Također treba osigurati suradnju znanstveno-istraživačkih ustanova pojedinih područja na jedinstvenom (usuglašenom) znanstveno istraživačkom programu.

I/III-2.7.6 Poljoprivredno i prehrambeno zakonodavstvo

Zakonom o hrani (sada u izradi) se treba cjelovito i sveobuhvatno urediti područje proizvodnje i prometa prehrambenih proizvoda u Republici Hrvatskoj objedinjavanjem postojeće legislative i područja koja još nisu izravno zakonski uređena¹²⁸ Također je potrebno definirati nadležnosti, prava i obveze postojećih i možebitnih novih institucija u području proizvodnje, plasmana i trgovine hranom, te nadzora i inspekcije proizvodnje i prometa hrane. Posebno treba voditi računa o usklađenosti odredbi budućeg Zakona o hrani s propisima EU, normama Međunarodne organizacije za normizaciju – ISO-a, normama Europske organizacije za normizaciju – CEN-a, i drugim međunarodno priznatim normama i dokumentima. Zakonom se treba regulirati i problematika namirnica koje sadrže GMO-e ili su proizvedene od GMO-a.

Donošenje Zakona o hrani i na osnovi njega drugih podzakonskih akata, usklađenih prema zahtjevima WTO, na osnovi načela Codex of good agricultural practice, te načela Sporazuma o suradnji s EU i WTO, olakšati će put rješavanja postavljenih zahtijeva pri svjetskim i europskim integracijama.

I/III-3 Ciljevi i strategija po granama poljoprivredne proizvodnje

I/III-3.1 Biljna proizvodnja

I/III-3.1.1 Oplemenjivanje bilja

Konvencionalno oplemenjivanje je i nadalje nezamjenljivo u stvaranju novih kultivara. Biotehnologija je omogućila velike teoretske pomake i vjerojatno će s genetskim inženjerstvom postati važna pomoćna metoda u oplemenjivanju kvalitativnih i kvantitativnih svojstava biljaka u budućnosti.

Glavni ciljevi u oplemenjivanju bilja u Hrvatskoj jesu:

– Stvaranje (namjenskih) kultivara prilagođenih rentabilnoj proizvodnji u našim agroekološkim uvjetima.

– Stvaranje kultivara za posebne namjene (obnovljivi energetski izvori, kakvoća prerađevina).

Oplemenjivanje osnovnih agronomskih svojstava, kao otpornosti na biotske i abiotske stresove, kakvoće i priroda, biti će i nadalje glavni posao stručnjaka za oplemenjivanje bilja. Uz programe oplemenjivanja ratarskog, industrijskog i krmnog bilja, od kojih se najviše očekuje, veća pozornost se može posvetiti oplemenjivanju povrća. Nadalje, gledajući dugoročno, razvoj programa oplemenjivanja voćnih vrsta i vinove loze (za što ne postoji tradicija u Hrvatskoj) mogao bi biti gospodarski opravdan.

I/III-3.1.2 Sjemenarstvo

Zbog potreba izolacije u proizvodnji sjemena i sadnog materijala, nužno je osigurati površine i plodored za one vrste i količine sjemena te sadnog materijala koje su važne za naše bilinogojstvo. Dio infrastrukture (sušnice, skladišta i dorade sjemena) već postoji, ali je potrebita brza modernizacija mjestimično dotrajale opreme.

Temeljni ciljevi strategije razvitka nacionalnog sjemenarstva i rasadničarstva su:

– osigurati dovoljne količine sjemena i sadnog materijala za domaće potrebe bilinogojstva,

– dio sjemena i sadnog materijala usmjeriti prema izvozu,

– osposobiti postojeće i nove kadrove putem domaćih i stranih specijalizacija, poslijediplomskih i postdoktorskih studija za specifičnosti ove proizvodnje po vrstama i kultivarima,

– uz sjemenarstvo domaćih kultivara razvijati sjemenarstvo i rasadničarstvo stranih (intraduciranih) kultivara kakve nema naša država,

– posebnu pozornost treba posvetiti zaštiti genetike i tehnološke čistoće i kakvoće sjemena i sadnog materijala,

– razvijati i poticati sjemenarstvo i rasadničarstvo zapostavljenih vrsta i kultura, koje u perspektivi mogu biti važne za europsko i svjetsko tržništvo (ljekovite, aromatične, medonosne i druge odabrane vrste),

– kreditiranje proizvodnje i potrebnih prijelaznih pričuva sjemena pod povoljnijim uvjetima. Naime, visoka rizičnost proizvodnje sjemena upućuje da je strateški važno držati dio sjemena nekih kultura (kukuruza, suncokreta, soje i drugih) u pričuvi, kako bi se osigurala sigurnost ponude i u godinama kada dođe do podbačaja u proizvodnji zbog više sile,

– organizirati sve subjekte uključene u prozvodnju sjemena: proizvođače, dorađivače, oplemenjivače, distributere u interesnu udrugu, u kojoj bi oni dogovarali međusobne poslovne odnose i pravila ponašanja svih subjekata kao i odnos prema državnim i financijskim institucijama. Time bi se omogućila i aktivna suradnja s relevantnnim međunarodnim strukovnim institucijama (FIS, ASSINSEL)¹²⁹.

Hrvatska banka biljnih gena

U svrhu učinkovitog prikupljanja, ispitivanja i očuvanja biljnih genetskih izvora kulturnih biljnih vrsta u okviru projekta »Hrvatske banke biljnih gena« (HBBG) potrebno je osigurati novčana sredstva za:

– izgradnju centralnog skladišta HBBG kao i skladišta za kratkoročno čuvanje aktivnih kolekcija na za to zainteresiranim fakultetima i institutima,

– izgradnju laboratorija i pripadajuće opreme: laboratorij za ispitivanje kakvoće sjemena i laboratorij za molekularno-genetske analize,

– zapošljavanje i osposobljavanje kadrova za rad na projektu HBBG: znanstvene i stručne specijalizacije,

– provođenje redovitih prikupljačkih ekspedicija uz usvajanje prioriteta s obzirom na biljne vrste i regije koje su izrazito ugrožene, i

– organizaciju umnažanja, održavanja, te opisa i procjene svojstava primki u suradnji sa zainteresiranim oplemenjivačima i sjemenarima, stručnjacima za određene kulture.

I/III-3.1.3 Zaštita bilja

Cilj u ovom području bio bi:

(i) izrada planova zaštite bilja (po kulturama, vrstama , sustavima proizvodnje), koji bi sadržavali stadije praćenja, prognoze, preventive, suzbijanje,

(ii) kvalitetna edukacija i uspostava sustava zaštite bilja,

(iii) uvođenje nadzora uporabe sredstava za zaštitu bilja u praksi, i

(iv) uspostava sustavnih znanstvenih istraživanja i njihova primjena na ovom području.

Kao buduće aktivnosti u području zaštite bilja nužno je izraditi temeljni plan i strukturu organizacije za provedbu strategije zaštite bilja u poljoprivredi. S obzirom na rok ostvarenja bilo bi potrebno:

– kratkoročno: (i) novčano i kadrovski ojačati poljoprivrednu savjetodavnu službu, pojačati edukaciju poljoprivrednika; (ii) tehnički i kadrovski opremiti Zavod za zaštitu bilja; (iii) uspostaviti središnji i regionalni sustav izvještajno-prognostičke službe, kao i službu javljanja;

– srednjoročno: (i) razvijati i širiti centre i sustave u zaštiti bilja; (ii) uvoditi u praksu integriranu zaštitu, zaštitu u ekološkoj proizvodnji; (iii) uspostaviti i širiti nadzor u uporabi metoda i sredstava zaštite bilja, kao i istražiti nove; i (iv) uključiti poljoprivrednike u navedene aktivnosti (putem udruga, zajednica) izrade planova kao i u njihovom financiranju.

I/III-3.1.4 Ratarstvo

I/III-3.1.4.1 Žito

Sadašnja ratarska proizvodnja u Hrvatskoj počiva na nekoliko važnih kultura, kukuruzu i pšenici, što se ni u budućnosti neće bitno promijeniti.

Kukuruz će, kao izvanredno produktivna biljka u sustavu intenzivne proizvodnje (na razmjerno povoljnim staništima), i ubuduće biti osnovna ratarska kultura za proizvodnju mesa, mlijeka, jaja, i drugih animalnih proizvoda. Postoji mogućnost da kukuruz bude i osnovica za proizvodnju škroba i derivata, s obzirom na moguću potrebu odnosne industrije.

Pšenica, kao škrobnata zrnata kultura, osigurava stabilnu razinu proizvodnje. Uz osnovnu uporabu kao krušarica za proizvodnju brašna, potencijal ove ratarske kulture dozvoljava njenu uporabu i za druge svrhe; u stočarstvu, u prerađivačkoj industriji za škrob, alkohol i drugo.

Kako se gotovo sav input, tj. materijal za reprodukciju, osim sjemena, uvozi (gotov ili kao sirovina za proizvodnju)¹³⁰, veći izvoz ili proizvodnja za izvoz osnovnih ratarskih proizvoda ne čini se opravdanim¹³¹. Prirodi u proizvodnji žita su u prosjeku niži od onih u zapadnim zemljama, a znatne državne subvencije i uvozna zaštita održava ovu proizvodnju. Stoga bi dovoljna bila proizvodnja »strateških količina«, nužnih za potrebe domaće potrošnje i prerade (s mogućnosti izvoza prerađevina). To je bitno i zbog opasnosti od uvoza često jeftinih, ali i nekvalitetnih ratarskih proizvoda¹³².

Sve aktualnija tzv. održiva poljoprivreda sa smanjenim industrijskim inputima i recikliranim inputima iz vlastitog gospodarstva, u smislu zatvorenog ciklusa proizvodnje (biljka, životinja i primarna prerada), treba naći mjesta u državnim potporama. U intenzivnoj proizvodnji je bitno uklanjati postojeća ograničenja prosječno niže tehnološke učinkovitosti, kao što je nekvalitetan reprodukcijski materijal, usitnjenost proizvodnje i gospodarstva, nestašica investicijskih sredstava, prosječno nedovoljna osposobljenost poljoprivrednika.

I/III-3.1.4.2 Uljarice

U budućnosti bi trebalo povećati broj kultura, kao sirovina u proizvodnji biljnih ulja (bundeva, lan, maslina). Proizvodni kapaciteti uljarica nadmašuju sadašnje prerađivačke kapacitete sirovina, koje treba obnoviti odnosno osuvremeniti. U pogledu ostale (ali ne i manje važne) buduće uporabe ratarskog bilja, izgledna je mogućnost proizvodnje plinskog ulja kao obnovljivog energenta (bio-gorivo iz biljnog ulja odnosno sjemena uljane repice), i u tom smislu bi se mogao povećati udio uljarica (uljane repice) u strukturi sjetve moguće i do 15% iznad potreba za proizvodnju ulja za ljudsku potrošnju.

Opće preporuke za žito i uljarice:

– Potpora zadružnom organiziranju proizvođača.

Time bi se omogućili bolji uvjeti za skladištenje, sušenje, sortiranje, i prodaju ratarskih kultura. Sadašnji sustav malih silosa nije ekonomičan, a nestašica skladišnih i pratećih kapaciteta uvjetuje potrebu brze prodaje u sezoni žetve i berbe kada su i cijene ovih proizvoda najniže¹³³.

– Kreditiranje proizvodnje.

Posebni financijski fond obuhvatio bi djelatnosti vrednovanja investicijskih projekata i jamstva za kredite provjerenih konkurentnih programa. Uvođenje potpore skladištenju, tzv. skladišnice¹³⁴.

– Pospješivanje prodaje stvaranjem učinkovitog tržištvenog informacijskog sustava.

Postojeći tržištveni i informacijski sustav je tek u začetku i potrebno ga je razviti (prikupljanje i distribucija relevantnih podataka).

– Ustanovljenje posebnih standarda kakvoće, sukladne onima u EU.

Naime, posljedica promjene potpore od zajamčenih cijena na plaćanje prema proizvodnoj površini može utjecati na to da poljoprivrednici-korisnici potpore smanje kakvoću proizvoda.

– Ratarska proizvodnja mora se troškovima i kakvoćom prilagoditi i potrebama proizvodnje stočne hrane – krmnih smjesa.

– Ukinuti postojeći monopol input-industriji (gdje postoji), zbog snižavanja ulaznih troškova i povećanja profitabilnosti ratarske proizvodnje. Taj će problem riješiti smanjivanje carina na uvoz inputa u okviru obveza prema WTO.

– Povećati skladišne kapacitete za žito i uljarice na zadovoljavajuću razinu, uz sustavnost pristupa odabiru lokacije i kapaciteta (ne centralizirati kapacitete u proizvodnim područjima).

– Rekonstruirati, tehničko – tehnološki obnoviti postojeće skladišne kapacitete, uz to voditi računa o zaštiti okoliša.

– Rekonstruirati i energetski racionalizirati postojeće transportne linije u skladištima (manji lom, manji utrošak energije i drugo).

– Uvođenje sustava integralne zaštite uskladištenih poljoprivrednih proizvoda (IZUPP) u smislu ekonomske opravdanosti provođenja postupaka suzbijanja skladišnih nametnika.

– Uvoditi sustavno računalske programe za količinsko čuvanje proizvoda za određivanje vremena i načina suzbijanja štetnika te mogućnosti za automatskog programiranja praćenja, promjena uskladištenih proizvoda.

I/III-3.1.4.3 Sladorna repa

Proizvodnja sladorne repe i šećera nije konkurentna u odnosu na sadašnje visoko subvencionirane svjetske cijene zbog razmjerno niskih priroda, male digestije, visokih proizvodnih troškova i poredbeno malih prerađivačkih kapaciteta (šećerana)¹³⁵. Međutim, polazeći od novonastalih okolnosti potpunog otvaranja tržišta EU za hrvatski šećer stvorene su pretpostavke za kontinuitet i jačanje ove proizvodnje. Usprkos tomu ovo vrlo osjetljivo pitanje trebalo bi dodatno istražiti uzevši u obzir dugoročne ocjene promjena na svjetskom tržištu šećera.

Aktualno, ekonomska razina proizvodnje se može poboljšati:

– Povećanjem sada niskog sadržaja sladora (digestije) u korijenu sladorne repe.

– Poboljšanjem zemljišnih resursa odvodnjom i navodnjavanjem. To je važno glede tehnoloških zahtjeva sladorne repe odnosno povećanja priroda.

– Razvitkom tržišne infrastrukture (zemljišta, kredita i repromaterijala).

Sve bi to ubrzalo strukturne promjene, uvažavajući zakonitost ekonomije veličine, utjecalo na bolju opremljenost i poboljšanje tehnologije u ovoj proizvodnji.

I/III-3.1.4.4 Duhan

Za povećanje konkurentnosti ove proizvodnje bilo bi potrebno:

– Povećanje konkurentnosti na strani ponude inputa za proizvodnju duhana.

To se odnosi na dosadašnji monopol u proizvodnji mineralnih gnojiva, sredstva za zaštitu bilja. Smanjenje uvoznih ograničenja za inpute u okviru obveza prema WTO-u idu u prilog uklanjanja postojećih tržišnih nepravilnosti.

– Pospješivanje djelovanja kreditnog tržišta.

Povećanje udjela komercijalnog kredita u poljoprivrednoj proizvodnji ovisit će o stabilnosti ekonomskih mjera (okruženja) odnosno o konzistentnosti i stabilnosti ekonomske/agrarne politike, ali i o osposobljenosti banaka za ulazak u ovo područje.

– Nadzor postojećeg domaćeg tržišta duhana.

Proizvođači duhana su ugovornom suradnjom isključivo poslovno povezani s prerađivačima, tako da u stvarnosti ne posluju kao nezavisni poduzetnici¹³⁶. Kako postoje samo dvije tvornice cigareta u Hrvatskoj, državnim nadzorom treba spriječiti mogući nepovoljni monopolski utjecaj na proizvođače (u pogledu otkupne cijene duhana), ali i na potrošače duhana (odnosno cijene duhanskih prerađevina i proizvoda).

I/III-3.1.4.5 Krmno bilje na oranicama, livadama

Ključni cilj je povećanje proizvodnje (voluminozne) krme, uz povećanje priroda sijena (na prosječno 8,5 t/ha).

Okvirno bi se proizvodnja odvijala na oko 150 tisuća hektara oranica, što bi zadovoljilo potrebe stočarstva, odnosno dostiglo stupanj samodostatnosti glede proizvodnje mesa i mlijeka. Tome treba pribrojiti proizvodnju sijena livada (uz prirod od 4,0 t/ha) i pašnjaka (s prirodom od 1,2 t/ha).

I/III-3.1.4.6 Travnjaštvo

Do sada se u Hrvatskoj nisu razvijale pašnjačke stočarske tehnologije, kao proizvodni sustavi (kojima je osnovica za sirovinu pašnjak), osim sporadično kao odraz tradicije u nekim područjima (Posavina, Lika, Gorski kotar). U kratkoročnom razdoblju bi se na tim područjima mogao ostvariti tehnološki napredak unapređenjem travnjaštva i stočarskih tehnologija, koje se na tome temelje. To su: (i) proizvodnja teladi za tov u sustavu »krava-tele«; (ii) uzgoj teladi za tov (uz višak teladi iz mliječnih stada krava); i (iii) ovčarstvo, odnosno proizvodnja janjećeg mesa.

Prirodne travnjačke površine predstavljaju nezamjenljivu krmnu osnovicu za uzgoj kvalitetne rasplodne stoke. Sustavnim razvitkom pašnjačkih tehnologija zaustavila bi se sadašnja devastacija prirodnih travnjačkih resursa. U svijetlu sadašnjih velikih poteškoća razvijenih zapadnih zemalja u uzgoju stoke (BSE npr.), koje se javljaju uglavnom zbog neprimjerene prehrane stoke, Hrvatskoj se pruža šansa, kao bitne poredbene prednosti, baš u pogledu što bržeg aktiviranja prirodnih i očuvanih resursa travnjaka i odnosnih stočarskih tehnologija, koje su za sada na marginama sadašnje prakse u stočarstvu.

Preporuke:

– Poticanje znanstvenog rada na oplemenjivanju i selekciji vlastitih sorti i hibrida krmnog bilja.

– Kreditiranje opreme za pripremu sijena pod povoljnijim uvjetima (mehanizacija, sušare i slično).

I/III-3.1.4.7 Ljekovito, aromatično i medonosno bilje

Opće preporuke za ovaj program bi bile:

– osigurati znanstveno-stručne podloge za razvitak ovog projekta uključujući značajnija financijska sredstva za istraživanje,

– organizirati aktivne udruge svih zainteresiranih u proizvodnji i preradi ovog bilja,

– uvesti europske i svjetske standarde u kakvoću proizvoda ljekovitog i aromatičnog bilja,

– izraditi zakonodavstvo u području sjemenarstva i rasadničarstva, tehnologije proizvodnje i prerade.

Uz navedeno, treba osigurati i:

– oplemenjivačko-sjemenarsku i rasadničarsku proizvodnju ovih vrsta,

– stalnu specijalizaciju kadrova kod nas i u inozemstvu,

– financijskom podrškom ili kreditima novu opremu, poglavito prerađivačkih kapaciteta,

– razvijati tržništvo ovih proizvoda, uključivši i izvoz ljekovitog, aromatičnog i medonosnog bilja.

I/III-3.1.5 Povrćarstvo

Na osnovi proizvodno-potrošnih bilanci (sada pokazuju nesamodostatnost Hrvatske u povrću na razini od 85,5%)¹³⁷,koje bi trebalo posebno još razraditi s obzirom na određenu nesigurnost službenih podataka, nužno je ovu proizvodnju potaknuti u narednom razdoblju. Proizvodnja povrća je u prosjeku nekonkurentna, premda ima dio većih proizvođača koji su konkurentni u toj proizvodnji.

Preporuke:

– Izraditi proizvodno-potrošnu bilancu po vrstama svježeg povrća (po mjesecima) kao i prerađevina od povrća.

– Predložiti regionalizaciju povrćarske proizvodnje po kulturama (ili skupinama kultura), temeljenu na agroekološkim i tržišnim uvjetima proizvodnih područja (npr. mediteransko povrće, potrebe turizma itd.).

– Pojačati fitosanitarnu inspekciju za nadzor danas velikog broja povrćara izvan tog nadzora.

– Razviti tržištveni sustav za povrće (i voće zajedno), utemeljenjem dražbi i boljeg informacijskog sustava.

– Unaprijediti institucijsku potporu posebno za povrćarsku proizvodnju u pogledu primijenjenih istraživanja i praktičke provedbe strategije povrćarstva. To se može provesti osnivanjem edukacijsko-eksperimentalnih poligona, kao istraživačko-pokaznih mjesta za brzi prijenos i usvajanje novih znanja u povrćarskoj proizvodnji¹³⁸.

– Omogućiti ekonomskim mjerama (kreditni sustav) razvitak domaće prerađivačke industrije, ali i potaknuti ulazak inozemnih investicija u taj sektor. Izgraditi skladišne objekte za povrće.

– Potaknuti poslovno organiziranje preko zadruga (povezano sa zajedničkim preradbenim pogonima)¹³⁹.

– Podizati doradbena središta u proizvodnom području. Time se (odvajanjem neupotrebljivog dijela sirovine) smanjuje opterećenje skladišnih, ambalažnih i transportnih jedinjenja, uz odgovarajuće rješavanje »otpada«. (Alternativno prihvat i obrada povrća za doradu i prodaju u skladišno-rashladnim objektima u blizini većih trgovačkih skladišta ili centara uz klasiranje, pakiranje, podhlađivanje, skladištenje i opskrbu tržišta).

– Izgraditi suvremene skladišno-doradbene kapacitete za sušenje povrća, koji će količinom i kakvoćom odgovarati potrebama tržišta. Skladišno-dorađivačke kapacitete organizacijski vezati uz obiteljska poljoprivredna gospodarstva, malo i srednje poduzetništvo, poljoprivredne zadruge¹⁴⁰.

I/III-3.1.6 Ukrasno bilje

Proizvodnja ukrasnog bilja, za razliku od većine proizvodnji u bilinogojstvu, ne trpi zbog razmjerno malih zemljišnih čestica (gospodarstva), pa sadašnja zemljišna struktura za sada ne predstavlja bitan ograničavajući činitelj, premda bi u budućnosti, poglavito za proizvodnju npr. cvijeća na otvorenom, okrupnjavanje površina činilo prednost u ekonomskom i organizacijskom pogledu.

Uvažavajući tradiciju, agroekološke uvjete te postojeću nesamodostatnost u ovoj proizvodnji (uvozna zavisnost), za unapređenje uzgoja ukrasnog bilja bilo bi potrebno poduzeti sljedeće:

– Trajno usavršavanje tehnologije proizvodnje, provedbom sustavnih znanstvenih i primijenjenih istraživanja i edukacijom proizvođača zbog uvođenja inovacija i proširenja asortimenta.

– Nadzor kakvoće matičnog biljnog materijala, redovitom inspekcijom institucija za zaštitu bilja, kako bi se osigurao zdravi materijal za sadnju.

– Dokazivanje sukladnosti proizvoda s postavljenim normama kakvoće (ISO 9002 certifikat).

– Poboljšanje ekonomike proizvodnje, sniženjem proizvodnih troškova, uz ostalo i visokom specijalizacijom u proizvodnji. Poboljšanje tržišne infrastrukture (sustav dražbovanja, sustav distribucije).

– Potpora poslovnom udruživanju vrtlara u interesne udruge¹⁴¹. Ustanoviti interesno udruženje (proizvodnja, promet, trgovina) cvjećarske i dendrološke proizvodnje.

I/II-3.1.7 Voćarstvo

Polazeći od ustanovljenih problema u voćarstvu, a to je smanjena domaća proizvodnja i uvoz voća, neorganiziranost voćara, nedostatak suvremene tržišne i financijske infrastrukture, nedostatna oprema, poglavito hladnjača i skladišta i drugo, preporučuju se sljedeće aktivnosti:

– Potrebno je hitno izraditi regionalizaciju voćarstva, uvažavajući ekološke uvjete. Na temelju toga treba donijeti prioritetne sortne liste za sve vrste voćaka, koje se u odnosnim uvjetima mogu uspješno uzgajati. Isto tako to treba učiniti za podloge pojedinih vrsta. U tom smislu se predlaže regionalizacija kontinentalnog voćarstva na slijedeća područja: (i) humidne klime sjeverozapadne Hrvatske; (ii) semihumidne klime slavonsko-moslavačko-bilogorskog područja; (iii) semiaridne klime istočno-slavonskog i istočno-podravskog područja; i (iv) perhumidne klime kordunsko banijskog područja.

– Regionalizacija mediteranskog voćarstva predlaže se na slijedeća područja: (i) istarsko primorje, (ii) središnja Istra, (iii) Hrvatsko primorje s kvarnerskim otočjem, (iv) sjeverna Dalmacija, (v) srednja Dalmacija, (vi) južna Dalmacija, (vii) Dalmatinska zagora i (viii) Ravni kotari.

– Urediti rasadničarsku proizvodnju, kako bi se osigurala najviša kakvoća voćnih sadnica. To se može riješiti (i) usklađivanjem zakonske regulative s odnosnom u EU; i (ii) rješavanje pitanja matičnjaka sorata i podloga (koji sada nigdje ne odgovaraju standardima), kao i čuvanje osnovnog materijala. Podići matičnjake bezvirusnih sorti i podloga¹⁴².

– Uskladiti standarde kakvoće za voće s onima u EU.

– Očuvati autohtone vrste/sorte voćaka¹⁴³.

– Kreditnom politikom omogućiti brzu obnovu voćarstva, uz uvjet ispunjenja preporuka navedenih prethodno¹⁴⁴.

– Razviti tržišne institucije za utrživanje voća i potaknuti poslovno povezivanje voćara.

– Ukloniti postojeće prepreke razvitka djelatnosti prerade i distribucije.

– Pojačati znanstveno-istraživački rad na uvođenju novih tehnologija u proizvodnju.

– Omogućiti školama i fakultetima nastavno-pokazne objekte.

I/II-3.1.8 Vinogradarstvo i vinarstvo

Kako u svijetu postoji prevelika proizvodnja vina to bi, s obzirom na postojeće članstvo u WTO i moguće priključenje Hrvatske EU i drugim trgovinskim i gospodarskim savezima i udruženjima, bilo nužno težiti vlastitom prepoznatljivom proizvodu. U tom pravcu u idućih desetak godina treba poduzeti slijedeće:

– Revitalizirati postojeće vinograde do 50 tisuća hektara, uz odnosnu razinu proizvodnje, koju treba sustavno uzdržavati. U srednjoročnom razdoblju (do 10 godina) povećati vinogradarske površine do 70 tisuća hektara, čime bi se zadovoljile količine predviđene bilancom hrvatskih potreba za grožđem i vinom¹⁴⁵.

– Potrebnu proizvodnju grožđa (odnosno vina) osigurati loznim cijepovima, u većini iz vlastite proizvodnje (manje iz uvoza), podizanjem matičnjaka i osposobljenjem rasadnika u tu svrhu.

– Organizirati proizvodnju svježeg i suhog grožđa za potrebe vlastitog tržišta.

– Izmijeniti, dopuniti i donijeti zakone iz područja vinogradarstva i vinarstva sukladno zakonodavstvu EU. To se odnosi (uz Zakon o poljoprivrednom zemljištu) na Zakon o vinu s pratećim pravilnicima, Zakon o sjemenu, sadnom materijalu i priznavanju sorti poljoprivrednog bilja, Zakon o vinogradarstvu i vinogradarskom katastru. Zakonodavno ukloniti preveliki utjecaj države na politiku izvoza vina¹⁴⁶.

– Preporuka je da buduća struktura vinarske proizvodnje bude slijedeća: (i) 10% vrhunskih vina; (ii) 40% kvalitetnih vina; (iii) 30% stolnih vina; i (iv) 20% vina za destilat i ocat.

– Potaknuti ulazak inozemnih investicija, što osobito vrijedi za vinarije koje su djelomično u državnom vlasništvu.

– Razviti prepoznatljivu industriju jakih alkoholnih pića, octa i nefermentiranih proizvoda na osnovi grožđa.

– Unaprijediti zadruge u vinogradarstvu-vinarstvu, poboljšanjem upravljačkih i tržištvenih znanja i usklađivanjem zadružnog zakonodavstva.

– Potaknuti znanstvene i primijenjene projekte. Projekti bi pokrili posebna istraživačka područja kao npr. regionalizaciju vinogradarskih područja sukladno EU, razvitak ekološkog vinogradarstva, istraživanja tehnologije proizvodnje (sadnica, grožđa i vina), vrednovanje i čuvanje genetskih resursa domorodnih (autohtonih) i udomaćenih kultivara vinove loze, selekciju i drugo.

– Razvijati sustav školovanja usmjeren na područje vinogradarstva i vinarstva. Osnovati specijalizirane vinogradarsko-vinarske škole s pratećim edukativnim objektima; razvijati sve načine edukacije poljoprivrednih proizvođača (vinogradara i vinara), djelatnika savjetodavne poljoprivredne službe, i slično.

I/II-3.2 Stočarstvo

Sadašnji proizvodni sustavi stočarske proizvodnje u Hrvatskoj u većini ne osiguravaju isplativost, pa je potrebno prići njihovoj promjeni kao i organizaciji takve stočarske proizvodnje koja će biti u stanju udovoljiti uvjetima sličnim onima u stočarski razvijenim zemljama. Razvitak stočarstva bi tako povećao svoj udio u ukupnoj vrijednosti hrvatske poljoprivrede od sadašnjih 40% na 60-65% (što je prosjek zemalja EU).

I/II-3.2.1 Selekcijski rad u stočarstvu

Provedba aktivnosti u budućem razdoblju u području uzgojnog i selekcijskog rada u stočarstvu treba se odvijati shodno preporukama međunarodnih udruženja za praćenje podrijetla i proizvodnih rezultata kod domaćih životinja (ICAR, INTERBULL, EAAP i duga), kojih je Hrvatska članica. Na temelju propisa EU treba provesti slijedeće:

(i) ustanoviti jedinstvenu bazu podataka za sve vrste domaćih životinja,

(ii) ustanoviti jedinstvene sustave i modele praćenja proizvodnih podataka, kao i provesti procjenu uzgojnih vrijednosti- jedinstvenim uzgojnim programima,

(iii) uspostaviti djelotvorniju organizaciju udruženja uzgajivača domaćih životinja,

(iv) stvoriti kvalitetne pretpostavke za organiziranije djelovanje udruženja uzgajivača preko ustroja saveza na nacionalnoj razini i prema vrstama domaćih životinja,

(v) izgraditi progeno i performance testne stanice za bikove, nerastove, jarčeve i ovnove,

(vi) dostići da 80% ukupne populacije krava, svinja, ovaca i ostalih vrsta domaćih životinja u Hrvatskoj bude obuhvaćeno kontrolom proizvodnih svojstava,

(vii) provoditi analize kakvoće proizvoda (mlijeka, mesa, vune, jaja itd.) sa ciljem ustanovljivanja njegove komercijalne vrijednosti, putem ovlaštenih i neutralnih laboratorija i osoba,

(viii) opremiti selekcijske službe na županijama odgovarajućom opremom (mjerni uređaji) za mjerenje proizvodnih svojstava,

(ix) izgraditi ogledno središte za obuku mladih stručnjaka (agronoma) i stočara (edukacijski poligoni).

I/II-3.2.2 Govedarstvo

Postojeći sustav govedarske proizvodnje, s prosjekom od tri krave po gospodarstvu i proizvodnje po grlu od oko 2 300 kg mlijeka po grlu, kao i usitnjenost te nefunkcioniranje tržišta poljoprivrednog zemljišta i sl., ne udovoljava uvjetima razvijenog stočarstva. Kako bi se ostvarili ciljevi kako povećanja proizvodnje mesa tako i mlijeka, kako zbog potreba domaćeg tržišta tako i zbog budućeg pristupa EU, nužno je hitno poduzeti mjere razvitka govedarstva.

Proizvodnja kravljeg mlijeka

Povećanje proizvodnje odnosno ponude kravljeg mlijeka u Hrvatskoj može se ostvariti poljoprivrednom politikom, koja će uvažiti ključne tehnološke, ekonomske i organizacijske čimbenike razvitka ove proizvodnje.

Osnovni razlozi za povećanje domaće proizvodnje mlijeka su:

(1) Postojeća nedovoljna proizvodnja mlijeka, što uzrokuje nestašicu mlijeka za zadovoljavanje domaće potrošnje, uključivši i turističku potrošnju. Stoga se oko 25% ukupne količine mlijeka i prerađevina uvozi.

(2) Porast potrošnje mlijeka u budućem razdoblju. Porastom kupovne moći, potrebe za mlijekom će se povećavati. Veći se porast očekuje za mliječne prerađevine, a manji za svježe mlijeko. (Za 2005. se procjenjuju potrebe na oko 900 milijuna. litara, izraženo u svježem mlijeku i mliječnim prerađevinama)¹⁴⁷.

(3) Povećanje količine prodaje mlijeka poljoprivrednika – proizvođača mlijeka – kako bi se maksimizirale moguće proizvodne kvote za mlijeko u slučaju priključenja EU.

U tom pogledu može se pretpostaviti nekoliko scenarija npr.:

(i) promjena Zajedničke poljoprivredne politike EU u dijelu koji se odnosi na potpore proizvođačima mlijeka, u smislu da se potpore cijeni mlijeka smanje, a povećaju izravna plaćanja stočarima, proizvođačima kravljeg mlijeka i govedskog mesa; ili

(ii) nastavak postojećeg sustava potpore (najviše do 2007.g.) nacionalnih proizvodnih kvota za mlijeko izravnim plaćanjem.

Postojeće kvote se temelje na prodaji mlijeka u određenom razdoblju. Ustanovljenje budućih kvota za mlijeko i izravnih plaćanja vjerojatno će se koristiti sličnim metodama. (Sustav kvota može uključivati kako broj stoke na jedinicu površine tako i plaćanja po poljoprivrednoj proizvodnoj površini.)

Ostale pretpostavke koje proizlaze iz realnog stanja članstva u WTO-u su posebice važne a odnose na jače smanjenje uvozne zaštite za mlijeko u odnosu na osnovnu stočnu hranu (žito i koncentrati). Drugim riječima, proizvođači mlijeka će trebati tražiti cjenovno povoljniju stočnu hranu kako bi smanjili proizvodne troškove, primjerice veći udio u stočne hrane travnjaka odnosno pašnjaka i veću uporabu silažnog kukuruza u prehrani krava.

Temeljem navedenog, Hrvatska treba bržim tempom nego do sada povećavati broj goveda odnosno mliječnih krava, kako bi osigurala veću ponudu mlijeka za potrebe domaće potrošnje ali i za buduće mliječne kvote, zbog odnosnih i pretpostavljenih uređenja EU.

Proizvodnja kravljeg mlijeka i nadalje će se razvijati na osnovi intenzivne proizvodnje krme na oranicama, u kojoj će prevladavati kukuruz za silažu, krmni međuusjevi i djetelinsko travne smjese, no uzevši dugoročno sa sve većim udjelom proizvodnje mlijeka temeljeno na stočnoj hrani s prirodnih travnjaka.

Tehnološke pretpostavke povećanja stočnog fonda u govedarstvu i veće proizvodnje mlijeka ( i mesa) su:

(i) veća stopa zadržavanja ženskog podmlatka životinja za uzgoj bređih junica,

(ii) postići veći postotak telenja iz postojećeg stada krava,

(iii) povećanje broja teladi i ostvarenje povoljnijeg razdoblja laktacije – po kravi,

(iv) povećati iskorištenje, do sada slabo iskorištenih ili nekorištenih, travnjaka i pašnjaka. Ti resursi, uz mjere poboljšanja, mogu osigurati dobru gospodarsku osnovicu za troškovno- nižu proizvodnju mlijeka i mesa. Osnovna ograničenja obnove ovih resursa su postojeći proces depopulacije gorskih područja¹⁴⁸, a zatim i problem ulaganja u ustanovljenje pregonskih pašnjaka, opremanje odgovarajućim objektima i opremom, ali i nerazvijenost komunalne infrastrukture (nestašica vode i struje, slaba prometna povezanost i kakvoća putova i slično). Ne treba zanemariti i činjenicu da je znatan udio gorskih pašnjaka u državnom vlasništvu, što će tražiti i pretpostavku funkcioniranja tržišta zemljištem (koncesija, zakup i prodaja zemljišta),

(v) poboljšati kakvoću mlijeka sukladno standardima EU, i

(vi) osuvremeniti uzgojno-selekcijski rad u govedarstvu (način rada kao i obuhvat većeg broja životinja i poljoprivrednih gospodarstava).

Osim toga, potrebno je:

(vii) unapređenje tržišta stokom, tržišne institucije, tj. unapređenje plasmana (izravna prodaja i sl.); razviti tržišno-informacijski sustav.

(viii) poboljšati kreditne uvjete za kratkoročne kredite (reprodukcijski materijal) te za dugoročne kredite (podizanje staja, gospodarskih zgrada i kupovinu zemljišta).

(ix) potpora stočarskim zadrugama; prednosti u tom su u mogućnost lakše i kvalitetnije nabave rasplodne stoke, kreditiranja, utrživanja proizvoda, uključenja u sustav PDV, ali i nabave inputa i zajedničke uporabe specifičnih strojeva, npr. onih za pripremu stočne hrane¹⁴⁹.

Tov goveda

Rješavanje osnovnih problema u tovu goveda proizlazi iz slijedećih pretpostavki:

(i) Povećanje broja krava te time i veće opskrbe podmlatkom za tov.Povećanje osnovnog stada krava podiže proizvodnju mlijeka i mesa, osiguravajući domaću potrošnju kao i smanjenje uvozne zavisnosti kako za tovnim podmlatkom tako i za govedskim mesom. Kao i u slučaju za mlijeko, što veća brojnost goveda može biti povoljna glede kvota za izravnu novčanu potporu u situaciji priključenja EU.

(ii) Osiguranje dovoljne, kvalitetne i troškovno povoljnije stočne hrane. Povećana intenzifikacija proizvodnje krmnog bilja na oranicama (zeleni kukuruz za silažu, djeteline i djetelinsko-travne smjese).

(iii) Veća usmjerenost na izvore stočne hrane, sada nedovoljno iskorištenih, livada i pašnjaka. Potrebno je ostvariti tehnološki napredak unapređenjem travnjaštva i stočarskih tehnologija, koje se na tome temelje. Misli se prvenstveno na proizvodnja teladi za tov, u sustavu »krava-tele« kao i na uzgoj teladi za tov (uz višak teladi iz mliječnih stada krava).

U pogledu tehnoloških poboljšica, one se bitno ne razlikuju od mjera predloženih za proizvodnju mlijeka (veća stopa zadržavanja ženskog podmlatka životinja za uzgoj bređih junica, veći postotak telenja iz postojećeg stada krava, povećanje u broju teladi po kravi, laktacijsko razdoblje itd.).

Potrebno je provesti i mjere za uređenje tržišta stokom, kreditnog tržišta i sl. (navedeno u preporukama za povećanje proizvodnje kravljeg mlijeka).

I/II-3.2.3 Svinjogojstvo

Poteškoće u svinjogojskoj proizvodnji proizlaze iz ograničenja sadašnjeg stanja, koji su više ekonomske negoli tehnološke naravi. Međutim, tehnološka učinkovitost i njezino poboljšanje je važno u svijetlu učinaka na buduću konkurentnost ove proizvodnje.

Slijedeća su ograničenja (a ovisno o sustavu proizvodnje):

Veliki intenzivni proizvođači:

(i) problemi likvidnosti i financijskih sredstava (krediti) za tekuću proizvodnju,

(ii) nedostatna financijska sredstva za investicije, i

(iii) nedostatna fleksibilnost u prilagodbi promjenama na tržištu.

Intenzivno svinjogojstvo obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava:

(i) nedostatak novčanog kapitala za povećanje poslovanja,

(ii) problem naplate prodanih proizvoda, i

(iii) problem nabave inputa (odojci za tov, stočna hrana).

Tradicijska proizvodnja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava:

– Slični problemi kao u prethodnoj skupini, izraženiji je manjak novčanog kapitala.

Samo-opskrbna proizvodnja tovljenika. Odraz su tradicije, ali i potreba jeftinije i »domaće« proizvodnje i dorade svinja odnosno prerađevina. Tu nema problema u održavanju proizvodnje (uporaba jeftinih izvora stočne hrane). U budućnosti će se ovaj oblik proizvodnje postupno smanjivati.

Tehnološke i organizacijske pretpostavke poboljšanja:

(i) Povećanje kakvoće svinja (na liniji klanja). U tom smislu treba promijeniti genetski sastav svinja, prema višem genetskom potencijalu za bolja proizvodna svojstva.

(ii) Povećanje broja svinja po gospodarstvu, u smislu koncentracije i specijalizacije proizvodnje. Utjecaj ekonomije obujma na povećanje ekonomičnosti proizvodnje.

(iii) Rekonstrukcija preostalih velikih svinjogojskih farmi u reprodukcijske centre. Država bi trebala posebnim mjerama poticati ovaj proces, jer je to u interesu tehnološkog i ekonomskog poboljšanja svinjogojske proizvodnje u budućem razdoblju.

(iv) Edukacija i opremanje stručne (savjetodavne i selekcijske) službe i edukacija uzgajivača svinja.

Posljedice ulaska Hrvatske u WTO sektora svinjogojstva pokazuju smanjenje carina na svinjsko meso i proizvode u idućem razdoblju no također i na sastojke stočne hrane, s time da je ovo drugo smanjenje manje. Drugim riječima, to znači da će pod uplivom međunarodne konkurencije, cijene svinja odnosno svinjetine i svinjskog mesa vjerojatno pasti više negoli cijena inputa. Odgovor na takvo moguće stanje je potreba za smanjivanjem proizvodnih troškova (prije svega stočne hrane i odojaka za tov), koji se mogu postići tehnološkim poboljšicama, nižim varijabilnim i fiksnim troškovima. U tom pogledu je prednost na intenzivnim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima, ali uz ispunjenje navedenih pretpostavki tehnoloških poboljšanja, ali i mjera ekonomske odnosno poljoprivredne politike.

Tehnički proizvodni standardi odnose se na povećanje plodnosti krmača i povećanje efikasnosti u konverziji hrane. Na navedeno, utjecaj treba imati poboljšanje proizvodnih svojstava i porast broja svinja pod selekcijom i širenje umjetnog osjemenjivanja krmača. Produktivnije krmače i bolja konverzija hrane osigurava i jeftinije odojke, kao ulazni trošak u tovu.

Nužno je sustavno riješiti nadzor nad proizvodnjom u svinjogojstvu, počevši od proizvodnje odojaka (krmače) pa sve do krajnje prerađevine, namijenjene potrošaču. U to se treba uključiti veterinarska služba, uzgojno-selekcijska i inspekcijska služba, sve do nadzora prerađevina i prometa.

Bitno pitanje u ovoj proizvodnji jest mogućnost kreditiranja (tekuće) proizvodnje, kao i financiranje investicija. Jedno od rješenja vidi se (sukladno primjerima zapadnih zemalja) u interesnom i poslovnom povezivanju proizvođača – uzgajivača svinja u zadruge. Zadruge, kao oblik poslovnog povezivanja, organizirane na lokalnoj razini s štedno-kreditnom djelatnošću (sadašnje udruge nemaju te atribute, premda neke osnivaju tvrtke za poslovanje), mogu u tom pogledu znatno pridonijeti u poslovnom (financijskom), organizacijskom i stručnom pogledu u razvitku ove djelatnosti. Mogućnost kreditiranja potrebno je povezati s komercijalnim (regionalnim) bankama. Ovaj način organiziranja može pospješiti i uključenje proizvođača u sustav PDV, što bi predstavljalo ekonomsku prednost u poslovanju.

Potrebno je, također, osposobiti moguće korisnike – poljoprivrednike postojećih izvora financiranja i kreditiranja (preko fondova MPŠ i Ministarstva za obrt, malo i srednje poduzetništvo, županijskih fondova za razvitak poljoprivrede) glede bolje obaviještenosti u izradi proizvodnih programa. Tu ulogu treba preuzeti poljoprivredno-informacijski centar MPŠ, poljoprivredna služba i županijske službe.

I/II-3.2.4 Ovčarstvo i kozarstvo

Razvitak ovčarstva i kozarstva u kratkoročnom razdoblju (do 2005. godine) iziskuje mnoštvo aktivnosti kako slijedi:

– Povećati broj grla ovaca i koza.

– Provesti regionalizaciju uzgojnih područja, čime bi se ukazalo gdje su ove proizvodnje gotovo jedino moguće – kao stočarske grane, kojima treba dati prvenstvo.

– Formiranje nukleus-stada za pojedine pasmine ovaca i koza, kao način stvaranja matične populacije.

– Provesti odabir stada izvornih i zaštićenih pasmina ovaca i koza, kao nacionalne biološke baštine. U tom pogledu treba izraditi standarde pasmine te DNA analize (odabranih grla).

– Povećati iskorištenje, do sada slabo iskorištenih ili ne rabljenih travnjaka i pašnjaka. Ti resursi, uz mjere poboljšanja, mogu osigurati dobru gospodarsku osnovicu za troškovno nižu proizvodnju mlijeka i mesa. Osnovna ograničenja obnove ovih resursa je postojeći proces depopulacije gorskih područja, koji je izgleda teško kratkoročno riješiti bez odgovarajuće potpore države i potrebnom odnosnom legislativom. Tu je bitno provesti prijedloge glede budućeg gospodarenja državnim zemljištem (zakup poljoprivrednog zemljišta uzgajivačima).

– Zbog regionalne disproporcije osiguranja dovoljnih količina kvalitetne stočne hrane, bitno je ostvarenje preporuka uređenja tržišne infrastrukture, burze i dražbe poljoprivrednih proizvoda.

– Uvođenje certifikata o proizvodu koji se stavlja u promet (meso, mlijeko, prerađevine, rasplodna grla), za sva obiteljska poljoprivredna gospodarstva¹⁵⁰.

– Organizirati jedinstvenu bazu podataka o broju uzgajivača ovaca i koza, a time o broju grla, što znači da sva grla, bez obzira jesu li uzgojno valjana ili ne, budu označena i upisana u toj jedinstvenoj bazi podataka.

– Kreditnim sustavom ubrzati razvoj ovih grana stočarstva.

– Poboljšati sustav veterinarskih usluga u uzgoju ovaca i koza, osobito uzgojno-valjana grla, zdravstvenog nadzora od strane države (kao što je to slučaj u govedarstvu i svinjogojstvu).

– Provedba mjera unapređenja ovčarstva i kozarstva, preko organiziranih udruga uzgajivača ovaca i koza te postojećeg Saveza uzgajivača ovaca i koza u Republici Hrvatskoj.

I/II-3.2.5 Konjogojstvo

Uzgojno usmjerenje u hrvatskom konjogojstvu treba se temeljiti na športskim pasminama konja, kao što su to kasači, galoperi i ostali, na konjima za turizam i rekreaciju. Za tu svrhu nužna bi bila konjička akademija (u Đakovu), u kojoj bi se školovao stručni kadar za pripremu i uporabu konja za navedene svrhe.

Uzgoj konja treba se zasnivati na čistokrvnim pasminama i to u ergelama, udrugama te obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima.

Perspektivan uzgoj konja u konjogojskim udrugama i specijaliziranim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima trebao bi biti kapaciteta od 10 do 20 rasplodnih grla, a kod uzgajivača na manjim obiteljskim odnosno u mješovitim stočarskim gospodarstvima kapaciteta od 3 do 5 rasplodnih grla.

Provedba uzgojno-selekcijskog rada u konjogojstvu. Školovani kadar u akademiji provodio bi uzgojno-selekcijski rad u konjogojstvu.Tako bi se osigurao dovoljan broj kvalitetnih rasplodnih grla za daljnji uzgoj kao i grla za izvoz. Sva grla bi trebala proći dresuru već prema njihovoj namjeni, pod nadzorom školovanog kadra u (spomenutoj) akademiji.

I/II-3.2.6 Peradarstvo

I/II-3.2.6.1 Tov peradi

Uzimajući u obzir činjenicu stalnog porasta svjetske potrošnje peradarskih proizvoda, naročito piletine i puretine, vrlo je vjerojatno da će potrošnja ovih proizvoda rasti i u Hrvatskoj. Za dosizanje razine sadašnje potrošnje u EU i SAD, hrvatsko peradarstvo bi trebalo udvostručiti sadašnju proizvodnju¹⁵¹. Aktualna potrošnja mesa peradi je sada oko 90 tisuća tona. Prema prognozi potrošnje prema nižoj inačici u 2005. godini potrošnja mesa peradi iznosila bi 100 tisuća tona, a prema višoj inačici 120 tis. tona. Budući da je Hrvatska samodostatna na mesu peradi, pretpostavke za porast potrošnje, odnosno iz toga i proizvodnje mesa peradi u Hrvatskoj su:

– porast dohotka odnosno kupovne moći,

– povećana kakvoća, asortiment i naglasak na promidžbu dietetske vrijednosti dorađenih proizvoda od pilećeg i purećeg mesa,

– uvođenje proizvodnje na tzv. alternativni odnosno »prirodni« način, uz primjenu manje poznatih vrsta/pasmina peradi, proširenje asortimenta proizvoda (i krug potrošača),

– očuvanje i proširenje uzgoja domaćih pasmina peradi, koji se u nas uzgajaju stoljećima, te tim proizvodima nuditi europske potrošače (uključivši i inozemne turiste) koji traže ekskluzivni proizvod,

– osiguranje dosljedne primjene propisa iz zdravstvene zaštite peradi i higijenske ispravnosti mesa (uvođenje koncepta HACCP),

– razviti financijsko-kreditno tržište za obnovu dotrajalih i izgradnju novih proizvođačkih i prerađivačkih kapaciteta, odnosno stočne hrane i energenata,

– pridonijeti da velike peradarske tvrtke budu nositelji najsloženijih i najskupljih stadija ukupne proizvodnje, i

– na nacionalnoj razini donijeti usuglašene stavove (politike, gospodarstvenika i znanstvenika) o strategiji razvitka peradarstva.

I/II-3.2.6.2 Proizvodnja jaja

– U proizvodnji jaja vrlo je važna ekonomija veličine, stoga su nužne investicije za povećanje ove proizvodnje. Tu su prije svega nužne državne mjere usmjerene za bolje funkcioniranje kreditnog tržišta, kako bi više poljoprivrednika mogli ostvariti kredit pod tržišnim uvjetima.

– Kako će se cijena jaja, pod utjecajem pada carina, smanjiti više od cijena hrane za perad, jer će za sastojke hrane zaštita biti veća, to je bitno održavati ekonomičnost proizvodnje. Na nju utječe ekonomija veličine, niži varijabilni ali i fiksni troškovi proizvodnje. U tom pogledu je prednost intenzivnih proizvođača – obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u odnosu na velike sustave.

– Osigurati dosljednu primjenu propisa iz zdravstvene zaštite peradi i higijenske ispravnosti jaja (uvođenje koncepta HACCP).

– Povećanje kakvoće proizvodnje, uvođenje alternativnog, prirodnog načina proizvodnje, za zadovoljenje ekskluzivnog segmenta tržišta.

I/II-3.2.7 Kunići i krznašice

I/II-3.2.7.1 Kunići

S obzirom na mogućnosti izvoza u Europu, ali i povećanja domaće potrošnje, proizvodnju kunića je moguće ostvariti, no uz velika ulaganja u organizaciju prodaje, u promidžbu glede zdravstvene – dietetske vrijednosti mesa kunića (meso bez kolesterola), te argumentima ukloniti neke postojeće neosnovane predrasude o mesu kunića.

I/II-3.2.7.2 Krznašice

Proizvodno i ekonomski, perspektiva uzgoja krznašica, tj. činčile ali možebitno i drugih, za sada izgleda dobro. Postojeći i mogući rizik u ovoj proizvodnji je pokret za dobrobit životinja, posebno naglašen u Europi.

I/II-3.2.8 Pčelarstvo

U budućem razdoblju bi trebalo:

– Potaknuti i pomoći udruživanje pčelara u tržišnu organizaciju, koja bi imala za cilj zajednički nastup na tržištu, kako domaćem tako i međunarodnom. U tome bi kao prioritet trebalo postaviti ekološku proizvodnju meda, zbog povećanja konkurentnosti na tržištu.

– Nužno je povećati zastupljenost ostalih pčelinjih proizvoda u ponudi i plasmanu. Uz ostalo, tu je posebno zanimljiva proizvodnja i ponuda paketnih rojeva.

– Potaknuti ranu proizvodnju matica i rojeva na jadranskom području, kao poredbene prednosti Hrvatske za izvoz ovih proizvoda na međunarodno tržište.

– Organizirati pčelarske prodajne izložbe i natjecanja sa ciljem promidžbe lokalnog meda i poticanja potrošnje meda. Promidžba hrvatskih pčelinjih proizvoda na nacionalnoj razini i u inozemstvu. Uvesti med kao turistički suvenir i slično¹⁵².

– Pokrenuti postupak priznavanja geografskog podrijetla meda (npr. vrste kao jelova medljika iz Gorskog kotara, ružmarin s otoka Visa).

– Potaknuti iskorištavanja resursa paše za pčele na područjima koja se za sada ne mogu na drugi način iskorištavati, npr. minirana područja.

I/IV MATRICA MJERA

U idućem pregledu daje se Matrica agrarno-političkih mjera za provođenje Strategije razvitka poljoprivrede. Ova Matrica razrađena je po prethodno određenim strateškim prioritetima (područje politike), ciljevima (što ostvariti), mjerama politike (kako ostvariti) te naznakom odgovorne ustanove za ostvarenje naznačenih mjera (tko će provesti navedene aktivnosti).

Ciljevi politike Mjere politike Odgovorna ustanova

AGRARNA STRUKTURA

Povećanje veličine obiteljskih poljoprivrednih • privatizacija prodajom ili zakupom poljoprivred- • MPŠ, MPULS
gospodarstava i unapređenje tržišta zemljištem nog zemljišta u vlasništvu države

• izmjena Zakona o nasljeđivanju u dijelu koji se • MPLS, MPŠ
odnosi na poljoprivredno zemljište

• integracija podataka katastra i zemljišnih knjiga • MPULS, DGU, MPŠ
te njihovo ažuriranje

• razvitak zemljišno-tržišnog informacijskog • MPŠ, DGU, MPULS
sustava

Modernizacija proizvodnih kapaciteta radi • kapitalna ulaganja u poljoprivredi • MPŠ, komercijane banke,
poboljšanja kakvoće proizvoda, sanitarnih uvjeta HBOR, HGA
proizvodnje i zaštite okoliša

Poboljšanje dobne i obrazovne strukture • potpora ulasku mladih u poljopriredu • MPŠ

poljoprivrednika                                                        •   potpora ranijem umirovljenju poljoprivrednika    •                MPŠ, MRSS, HZMO
                                                                                          pri čemu korisnik daje poljoprivredno zemljište
                                                                                          u zakup/prodaju

                                                                                     •   stručno osposobljavanje poljoprivrednika za •   HZPSS, MPŠ, obrazovne
                                                                                          primjenu suvremenih agrotehničkih postupaka i                  ustanove
                                                                                          učinkovito upravljanje gospodarstvima

Potpora područjima s težim uvjetima gospodarenja • više razine potpore za pojedine programe u • MPŠ
u poljoprivredi područjima s težim uvjetima privređivanja

Poticanje dopunskih djelatnosti na poljoprivrednim                                                                                •   kapitalna ulaganja koja omogućuju razvitak     •                                                                                     MPŠ, MT, MOMSP
gospodarstvima                                                             dopunskih djelatnosti                                              HBOR, komercijalne banke,
                                                                                                                                                                               HGA

Razvitak konkurentne poljoprivredno-prerađivačke • okončanje privatizacije poduzeća u kojima • VRH, MG, MPŠ, MPULS,
djelatnosti država ima vlasnički udjel HFP

• prekvalifikacija i dopunsko obrazovanje kadrova • HZPSS, MPŠ, obrazovne
u poduzećima ustanove

                                                                                     • poticanje neposrednih stranih ulaganja u         •   MG, MPŠ
                                                                                          poljo-prerađivačku industriju putem transpa-
                                                                                          rentnih natječaja

Uređenje poljoprivrednog zemljišta • izrada programa uređenja zemljišta – komasacije • MPULS, MZOPU, MPŠ,
i njihova provedba DGU, MJROG, DUV

Zaštita i nadzor nad uporabom poljoprivrednog • unapređenje legislative u području zaštite i nad- • MPŠ, MZOPU
zemljišta zora nad uporabom poljoprivrednog zemljišta

FINANCIRANJE POLJOPRIVREDE

Razvitak komercijalnog konkurentnog kreditnog • uključivanje poslovnih banaka u kreditiranje • MPŠ, komercijalne banke
tržišta poljoprivrede

                                                                                     •   školovanje djelatnika HZPSS-a i poljoprivred- •   MPŠ, HZPSS, HBOR,
                                                                                          nika o upravljanju gospodarstvom i oko izrade     MOMSP, komercijalne
                                                                                          planova poslovanja                                                  banke, obrazovne ustanove

                                                                                     •   školovanje djelatnika komercijalnih banaka o •   MPŠ, HZPSS, obrazovne
                                                                                          ekonomici poljoprivrede radi ispravne procjene ustanove
                                                                                          zahtjeva za kredit

• razvitak mehanizama za osiguranje jamstva u • MPŠ, MF, HGA
postupku dobivanja kredita

Poticanje razvitka seoskih/lokalnih štednih i • prilagodba Zakona o štedno-kreditnim • MOMSP, županije, MPŠ,
kreditnih organizacija zadrugama štedno-kreditne zadruge

Poticanje neformalne financijske strukture • uvesti skladišne potvrde kao prihvatljivo jamstvo • MPŠ
za banke/druge kreditne organizacije

• unaprijediti tržište zemljišta kako bi se zemljište • MPŠ, MPULS, DGU
lakše koristilo kao sredstvo jamstva

• poticanje osiguranja sredstava poljoprivredni- • HPK, HGK
cima od strane prerađivača i proizvođača inputa

ORGANIZACIJA TRŽIŠTA

Osiguranje stabilnosti dohotka poljoprivrednika     •                                                                                razdvajanje ciljeva poljoprivredne i socijalne       •                                                                                     MPŠ, RTSPP
reformom sustava poticaja                                           politike, smanjenje vrsta poticaja, pojednostav-
                                                                                          ljenje administrativnih postupaka, jačanje
                                                                                          nadzora nad provedbom sustava, uvođenje
                                                                                          srednjoročne sigurnosti u razinama poticaja

Stabilizacija i jačanje konkurentnosti domaćeg    •   reguliranje tržišta putem propisanih, cijena      •   MPŠ, MG
tržišta poljoprivrednih proizvoda                                intervencijske kupovine i prodaje, povlačenja
                                                                                          proizvoda s tržišta, potpore prodaji i potrošnji,
                                                                                          propisivanja obujma proizvodnje, trgovinskih
                                                                                          mjera, i donošenjem tržnih redova

Jačanje gospodarske pozicije Hrvatske na            •   sklapanje dvostranih ugovora o slobodnoj      •   MPŠ, MG, MVP, MF
međunarodnom tržištu poljoprivredno-prehrambenih                                                                                  trgovini;
proizvoda                                                                    •   pridruživanje CEFTA-i;                                        •   MPŠ, MVP, MG, MF

• pridruživanje EU; • MPŠ, MEI, MVP, MG, MF

• sudjelovanje u nastavku liberalizacije svjetske • MPŠ, MG, MVP
trgovine unutar WTO-a

RURALNI RAZVITAK, ZAŠTITA PRIRODE I OKOLIŠA

Osiguranje primjerenih radnih i životnih uvjeta • mobiliziranje lokalnih grupa radi identifikacije • MPŠ, HZPSS, lokalna
u ruralnom području na depopulacijskim područjima jedinica

Zaštita i očuvanje kulturnog nasljeđa, poticanje      •                                                                                ulaganja u poboljšanje ruralne infrastrukture       •                                                                                     MJROG, MZOPU, MPPV,
tradicionalnih aktivnosti i inovacija                            (ceste, vodoopskrba, električna energija,              MZ, MPIŠ, MK, MPŠ
                                                                                          javne usluge i ustanove);

• informiranje i obrazovanje; • HZPSS, obrazovne ustanove

Stvaranje uvjeta za povratak i zadržavanje • potpora obavljanju nepoljoprivrednih djelatnosti; • MPŠ, MT, MOMSP

stanovništva na depopulacijskim područjima • potpora proizvodnji tradicionalnih proizvoda; • MPŠ, HZPSS, MT,
MOMSP, MK

• financijska i tehnička potpora lokalnim kultur- • MPŠ, MK, HZPSS, MT
nim manifestacijama i sajmovima;

Održiva uporaba prirodnih resursa, očuvanje i    •   potpora tehnologiji poljoprivredne proizvodnje •                MPŠ, HZPSS
zaštita prirode i okoliša                                                 prijateljske okolišu i smanjenje uporabe štetnih
                                                                                          agrokemikalija
                                                                                     •   potpora programima za očuvanje okoliša s       •   MPŠ, MZOPU, HZPSS,
                                                                                          aspekta zaštite poljoprivrednog i šumskog          obrazovne ustanove
                                                                                          zemljišta

• informiranje i edukacija • MPŠ, MZOPU

• potpora udrugama za zaštitu okoliša • MZOPU, MPŠ, HZPSS

Uravnoteženje regionalnog razvitka • regionalizacija poljoprivrede • MPŠ

POSLOVNO POVEZIVANJE U POLJOPRIVREDI I TRŽIŠNA INFRASTRUKTURA

Prevladavanje nedostataka poslovanja malog • stručna i novčana potpora zadružnom • MPŠ, HZPSS, MOMSP
obujma organiziranju

• uključivanje što većeg broja seljačkih/obiteljskih • MPŠ, HZPSS, MF
poljoprivrednih gospodarstava u sustav PDV-a

Podizanje učinkovitosti unutar agro-kompleksa •   jačanje sveza unutar poljoprivredno-prehram- •   HPK, HGK
                                                                                          benog kompleksa, uključujući proizvodnju
                                                                                          inputa, trgovinu i turizam

Razvitak poljoprivredne tržišne infrastrukture • potpora utemeljenju veletržnica, dražbi i burza • MPŠ, MF

• stalna prilagodba međunarodnim standardima • MPŠ, MZ, DZNM
kakvoće i klasa poljoprivrednih proizvoda

• unapređenje djelovanja tržišnog informacijskog • MPŠ, TISUP
sustava u poljoprivredi

SIGURNOST PREHRANE

Povećati sigurnost prehrane                                   •   usklađivanje zakonske regulative u području •   MPŠ, MZ, DZNM
                                                                                          kakvoće i zdravstvene ispravnosti hrane s
                                                                                          međunarodnim standardima

                                                                                     •   osnivanje nacionalne Agencije (Ureda) za sigur- •               MPŠ, MZ, DI, DZNM
                                                                                          nost hrane s ciljem učinkovitijeg nadzora nad
                                                                                          kakvoćom i zdravstvenom ispravnosti u proiz-
                                                                                          vodnji i prometu hranom

• propisivanje pravila dobre proizvodne prakse • MPŠ, MZ, MZOPU
u poljoprivrednoj proizvodnji

• izrada Akcijskog plana o prehrani i nutricionizmu

Minimiziranje mogućih rizika od genetski • preventivan pristup u sklopu Zakona o hrani i • MPŠ, MZOPU, MZ,
modificranih organizama (GMO) Zakona o zaštiti prirode DZNM

Promicanje nutricionistički ispravnog načina • informiranje i edukacija • MZ, MPŠ, obrazovne usta-
prehrane nove, udruge potrošača

Povećanje raspoloživosti ekoloških proizvoda na • poticanje ekološke proizvodnje i promocija • MPŠ, HZPSS, MT,
tržištu prodaje ekoloških proizvoda MZOPU

                                                                                     •   razvitak međunarodno priznatog sustava označa-                •               MPŠ
                                                                                          vanja kako bi se jasno identificirali ekološki
                                                                                          proizvodi

INSTITUCIJSKA POTPORA U POLJOPRIVREDI

Prilagodba legislative u području poljoprivrede • donošenje nove i izmjena postojeće legislative • MPŠ
međunarodnim zahtjevima i standardima u području poljoprivrede

Povećanje učinkovitosti djelovanja upravnih i • osnivanje niza upravnih i stručnih institucija • MPŠ, VRH
stručnih službi potrebnih za ostvarenje ciljeva strategije

• kadrovsko jačanje i modernizacija upravnih • MPŠ, pojedine stručne
i stručnih službi službe

Povećanje učinkovitosti djelovanja udruženja u • potpora strukovnom organiziranju poljoprivred- • MPŠ
području poljoprivrede nika i osnivanju Hrvatske poljoprivredne komore

Unapređenje rada istraživačkih institucija • potpora istraživanjima usmjerenim za potrebe • VIP, MZT, MPŠ
na terenu putem VIP-a

Prilagodba obrazovnih programa u skladu s         •   izmjena nastavnih programa u srednjim školama •               MZT, MPIŠ, HZPSS,
potrebama                                                                       i fakultetima te uvođenje stručnog usavršavanja                                 MPŠ
                                                                                          u poljoprivredi van redovnog obrazovanja

Pojmovnik

Poljoprivreda jest gospodarska djelatnost koja obuhvaća bilinogojstvo, stočarstvo i s njima povezane uslužne djelatnosti, sukladno skupinama 01.1, 01.2, 01.3 i 01.4 Nacionalne klasifikacije djelatnosti.

Poljoprivredni proizvodi jesu proizvodi bilinogojstva, stočarstva i ribarstva te proizvodi prvog stupnja njihove prerade. Popis poljoprivrednih proizvoda naveden je u Prilogu Dodatak I.

Poljoprivredno gospodarstvo jest proizvodno-gospodarska jedinica koja se bavi poljoprivredom, a djeluje kao trgovačko društvo, obrt ili zadruga ako je registrirano za obavljanje poljoprivredne djelatnosti te kao seljačko gospodarstvo ili obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo.

Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ili seljačko gospodarstvo jest samostalna gospodarska i socijalna jedinica temeljena na vlasništvu i/ili uporabi proizvodnih resursa i upravljanju obitelji u obavljanju poljoprivredne djelatnosti.

Poljoprivrednik je fizička osoba na poljoprivrednom gospodarstvu koja se bavi poljoprivredom te posjeduje znanja i vještine o poljoprivredi.

Mjere poljoprivredne politike su državne ekonomske mjere kojima se utječe na ostvarenje ciljeva poljoprivredne politike. Poljoprivredna politika se dijeli u dvije osnovne skupine mjera i: (a) mjere tržišno-cjenovne politike, kojima se djeluje na tržište poljoprivrednih proizvoda i njegovu organizaciju i (b) mjere strukturne politike, kojima se utječe na agrarnu strukturu, tj. strukturu poljoprivrede kojoj se po pravilu pridodaje i seoski prostor. (Uz navedeno, posebno se izdvajaju mjere zemljišne politike kao mjere pospješivanja gospodarenja tim bitnim poljoprivrednim resursom.)

Mjere strukturne politike čini skup mjera kojima se potiče gospodarska učinkovitost poljoprivredne proizvodnje sa ciljem osiguranja stabilnog dohotka i primjerenog životnog standarda poljoprivrednika na seoskom području, te skladan razvitak poljoprivrednih regija i seoskih područja.

Ekonomska struktura poljoprivrede uključuje: ekonomsku koncentraciju, kao što je to npr. distribucija poljoprivrednih gospodarstava prema broju i veličini, razina specijalizacije i drugo; društveno-gospodarske značajke radne sile, kao što je to dob, stupanj obrazovanja, ali i veličina dohotka ostvarenog od nepoljoprivrednih djelatnosti; i unutrašnju organizaciju resursa, kao što je to vlasništvo, način financiranja, međusektorska povezanost, zakonska ograničenja uporabe poljoprivrednih resursa.

Mjere zemljišne politike su skup mjera kojima se utječe na racionalno gospodarenje poljoprivrednim zemljištem kao dobrom od interesa za Republiku Hrvatsku, sukladno važećim zakonskim propisima, uz sustavnu i učinkovitu zaštitu okoliša.

Mjere zemljišne politike obuhvaćaju:

– dodjelu prava korištenja i prodaju poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države,

– unapređivanje gospodarenja poljoprivrednim zemljištem, i

– zaštitu poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja.

Novčani poticaji i naknade u poljoprivredi su novčana sredstva Državnog proračuna namijenjena fizičkim i pravnim osobama sa sjedištem ili prebivalištem u Republici Hrvatskoj ako se bave poljoprivredom sa svrhom poticanja poljoprivredne proizvodnje.

Potpora dopunskim aktivnostima na poljoprivrednim gospodarstvima usmjerena je na poticanje seoskog turizma, prerade primarnih poljoprivrednih proizvoda u proizvode veće dodatne vrijednosti, izravne prodaje poljoprivrednih proizvoda i drugih aktivnosti kojima se može ostvariti dodatni dohodak na poljoprivrednom gospodarstvu.

Propisane cijene jesu ciljne, zajamčene i minimalne cijene, koje za pojedine poljoprivredne proizvode propisuje Vlada Republike Hrvatske.

Institucijska potpora obuhvaća djelovanje tijela državne uprave, jedinica područne i lokalne samouprave, ustanova, te različitih oblika stručnog i interesnog povezivanja poljoprivrednih gospodarstava u području poljoprivrede.

Stručno osposobljavanje za rad u poljoprivredi podrazumijeva doškolovanje i stručno osposobljavanje poljoprivrednika kako za njihovo proizvodno preusmjeravanje sukladno tehnološko-tehničkim spoznajama u poljoprivredi tako i za stjecanje i učvršćivanje osnovnih znanja iz područja ekonomike, marketinga i slično, nužnih za učinkovitiju organizaciju i poslovanje gospodarstva.

Anketa poljoprivrednih gospodarstava/kućanstava predstavlja stalno istraživanje na reprezentativnom uzorku obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava/kućanstava, kojom se prikupljaju osnovni podaci o poljoprivrednim i drugim resursima, proizvodnji, primicima i izdacima te dohotu gospodarstava/kućanstava.

Sustav poljoprivrednih knjigovodstvenih podataka je sustav namijenjen praćenju razine i promjena dohotka poljoprivrednog gospodarstva, ocjeni gospodarske učinkovitosti poljoprivredne proizvodnje i analize učinka mjera poljoprivredne politike.

Godišnje (Zeleno) izvješće sadrži ocjenu stanja i gospodarskog položaja poljoprivrede protekle kalendarske godine te prijedloge mjera za slijedeću godinu. U njemu se prikazuje položaj poljoprivrede u hrvatskom gospodarstvu kao i u međunarodnom okruženju. U Zelenom izvješću se obznanjuju sve mjere, poticaji i učinci u poljoprivredi, a iskazuju se sveukupno te po županijama i po poljoprivrednim regijama.

–––––––––––––– II. RIBARSTVO ––––––––––––––

II/I slatkovodno ribarstvo

II/I-1 Prikaz i ocjena zateČenog stanja

Hrvatsko slatkovodno ribarstvo već je više godina suočeno s ozbiljnim problemima, koji su u prvoj polovici devedesetih godina doveli u pitanje i samu njegovu opstojnost. Predratna razina proizvodnje u akvakulturi u nekoliko je godina više nego prepolovljena. To je naravno popraćeno i mnogobrojnim negativnim proizvodnim, financijskim i socijalnim posljedicama. No, uzrok ovim pojavama samo su u manjoj mjeri ratna zbivanja, a znatno više strukturne promjene zbog prelaska na potpuno tržišni način poslovanja. To najbolje potvrđuje slična situacija u svim europskim zemljama u tranziciji, iako prelazak na tržišnu ekonomiju prolaze u mirnodopskim uvjetima.

U osnovi problema koji muče akvakulturu zemalja u tranziciji, pa tako i Hrvatsku, jest prelazak sa socijalističkog na tržišni oblik poslovanja. Ipak, probleme bi se moglo grupirati u nekoliko područja, kao što su globalni problemi, zatim proizvodni, financijski, tržišni i ekološki. Od globalnih tu je još jako ukorijenjen i stari način razmišljanja, koji objektivno nije moguće promijenti samo zakonskim izmjenama. Određeno razdoblje za spoznavanje i prihvaćanje novog, a zatim i prilagođavanje, prirodna je nužnost. Uz to, ponegdje egzistiraju i ozbiljni problemi u zaštiti vlasništva. Poremećeni odnosi onemogućuju i kvalitetnu integraciju proizvodnje, prerade i tržišta.

U sektoru proizvodnje, zbog otežanih uvjeta je došlo do izrazite ekstenzifikacije. Šaranski ribnjaci su obično previše veliki, a održavanje im se zapušta. Uz to, najčešće su izgrađeni na zemljištu čija je prirodna produktivnost niska. Mnoga su ribnjačarstva bila povezana s ostalim poljoprivrednim površinama u kombinatima, što je privatizacijom izgubljeno. Sada moraju nabavljati hranu od domaćih tvornica stočne hrane, čija je kakvoća često loša ili iz uvoza. Uz to, u proizvodnji se često rade i tehnološke greške, kako zbog smanjene motivacije, ponekad neadekvatnog kadra, tako i zbog općenito otežanih uvjeta privređivanja.

U financijskom području se osjeća kronični nedostatak novca. Uvjeti kreditiranja su teški, a kamate velike. Ulaganja u intenzivne oblike uzgoja su postala preskupa, a ekstenzivna trogodišnja, pa i dvogodišnja proizvodnja, uzrok je sporog obrta kapitala. Uz to, raspon cijena između inputa i outputa bitno je pogoršan zbog relativno niskih cijena ribe, a visokih za sva ulaganja u proizvodnju.

Mogućnosti domaćeg tržišta su nedovoljno iskorištene, a konkurencija u izvozu je bitno povećana. U odnosu na proizvođače iz Europske unije donedavno je za izvoz u ovu zajednicu bilo potrebno platiti još 15-20% veće pristojbe što je gotovo potpuno uništitavalo svaku zaradu. Tržište također ne prihvaća velike količine biljojeda, pa je čak primjećeno da i u Kini, s porastom standarda, njihova potražnja opada.

Ekološki aspekti akvakulture su ponekad također nepovoljni. Kakvoća vode kojom se opskrbljuju ribnjaci je često neodgovarajuća, a ponegdje su ozbiljan problem i poplave. Štete od ptica, naročito kormorana, već su više godina vrlo izražene.

Sve ove ekonomske i političke promjene, koje su se u proteklom desetljeću dogodile u Hrvatskoj, su utjecale i na male obiteljske farme da se mnoge među njima priklone i ribarstvu. Većina ih je započela ovaj posao bez ikakvog znanja i iskustva. Prosječna obiteljska farma posjeduje oko 1 ha vodene površine, ima 4 člana obitelji, a prihod povezan s ribarstvom sudjeluje s oko 70% u ukupnom prihodu. Vlasnik je obrtnik četrdesetih godina, koji prodaje oko 3 tone ribe godišnje, prvenstveno kroz restorane i sportski ribolov, s obzirom da se u današnjoj situaciji najteže zarađuje samo uzgojem riba. Temeljni problemi s kojima se obiteljski ribari suočavaju pri započinjanju aktivnosti u ribarstvu su financijske i savjetodavne prirode.

Slatkovodni ribolov u Hrvatskoj se posljednjih desetljeća razvijao sukladno neospornoj činjenici da se u razvijenim zemljama Europe i Sjeverne Amerike slatkovodni ribolov razvija gotovo isključivo kao sportski ribolov, dok onaj gospodarski praktično nestaje. Ovaj je trend gotovo završen i u Hrvatskoj, a poboljšanjem standarda može biti samo još više naglašen. Tradicijski aspekt ribolova na ovim prostorima (za razliku od mora) očito je pretočen u sportski, što je vidljivo iz velikog broja sportskih ribolovaca, a zanemarivog onih gospodarskih. Time je ujedno naglašen i socijalni aspekt sportskog ribolova, visoko cijenjen svugdje u razvijenom svijetu. Ispravnom edukacijom i nadzorom, ovi ljudi svih profesija koji svakodnevno masovno borave na vodama, mogu biti dobri zaštitari ihtiofaune i prirode uopće, tamo gdje to nekoliko inspektora objektivno teško stigne biti. Isto tako, brojno pojavljivanje sportskih ribolovaca na graničnim vodama ojačava i aspekt nacionalne sigurnosti.

S druge strane gospodarski ribolov na slatkim (kopnenim) vodama ima smisla ukoliko su zadovoljeni neki preduvjeti. Najvažniji među njima je količina raspoložive ribe. Godišnji prirast ihtiofaune koji nije ulovljen po sportskim ribolovcima može se izloviti gospodarskim ribolovom. To je ujedno i jedini način da se na tržištu pojave riblje vrste koje se ne uzgajaju na ribnjacima. Pri tome nekakvo, ali razmjerno malo značenje ima i etnološki i socijalni aspekt gospodarskog ribolova. U tom cilju država ima pravo zaštite određene djelatnosti, ali preuzima i odgovornosti koje iz toga proizlaze.

Argument za gospodarski ribolov je i njegovo provođenje u susjednoj državi. Nikako se ne smije zanemariti da su naše najveće rijeke ujedno i naše granične rijeke. Procjena ribljeg toka i naročito gospodarenje nekim ribolovnim područjem ima puni smisao samo ako se provodi koordinirano za cijeli taj prostor, što naglašava važnost monitoringa.

Ribolov je na Dunavu, kao drugoj po veličini europskoj rijeci, oduvijek imao znatno i višestruko značenje. Svi narodi nastanjeni na njegovim obalama koristili su se ribom kao značajnim dijelom svoje prehrane, a posebno je bila tražena na vjerske blagdane. Danas je ribolovno gospodarenje Dunavom različito u njegova tri područja. U gornjem toku prevladavaju problemi sportskog (rekreacijskog) ribolova i ekoloških rekonstrukcija, u srednjem toku im se u nekoj mjeri pridružuje i problematika gospodarskog (privrednog ili komercijalnog) ribolova, čija važnost dolazi do izražaja u donjem toku. Ove razlike nisu toliko posljedica veličine korita, koliko ekonomske razvijenosti pojedinih država, njihovog ribarskog zakonodavstva, te načina njegovog provođenja.

Posljednjih desetljeća u cijelom toku Dunava zabilježen je drastičan pad ulova riba, ponegdje čak i na samo četvrtinu prethodnog, kao posljedica više antropogenih čimbenika. To su prvenstveno melioracije riječnog korita, izgradnja različitih vrsta pregrada, zatim eutrofizacija vode i unos teških metala, kao i mjestimično vrlo izražen krivolov i prelov riba. Odjeci ovih problema u hrvatskom Podunavlju, nakon njegovog oslobađanja, očituju se u povremenim sukobljavanjima gospodarskih ribara i sportskih ribolovaca koji dovode i do ozbiljnijih antagonizama.

U srednjem toku Dunava je registrirano 68 vrsta riba iz 16 porodica. U posljednjih 20 godina uočen je višegodišnji drastični pad razine vode, povezan s usporenim tokom rijeke i smanjenjem poplavnih zona (npr. u području Apatina i Koviljskog rita). Sve ovo uzrokovalo je smanjenje područja za mrijest i ishranu riba. Istovremeno unošene su alohtone riblje vrste i vršen prelov postojećih ihtiopopulacija. Uz to, pregrade na Dunavu, a osobito Đerdap, dovele su gotovo do istrebljenja riba iz porodice jesetrovki (Acipenseridae).

S obzirom da je Dunav međunarodna rijeka, vrlo su korisni i podaci koje kontinuirano ima jugoslavenska strana. U strukturi riba uočene su promjene, pa je udio bentivora u ulovu smanjen s 59% na 26%, a udio fitofila s 82% na 48%. Ovome je prvenstveni razlog smanjenje populacije šarana. Ipak, zahvaljujući nasađivanju šarana, bijelog amura i bijelog i sivog glavaša, te zadržavanju stalnog broja ribara, ulov se u jugoslavenskom dijelu Dunava u razdoblju od 1978. god. do 1997. god. uspijeva održavati na oko 900 tona godišnje. Pri tome u gornjem sektoru, koji je za Hrvatsku najinteresantniji, a obuhvaća prostor od mađarske granice nizvodno do 83. km, ukupni se godišnji ulov kreće između 50 i 60 tona. Nizvodnije, u srednjem sektoru, koji pokriva dužinu od daljnjih 127 km godišnji je ulov 160-180 tona. Izražen po jedinici površine ulov iznosi 60-70 kg^/ha/god. Ove su vrijednosti znatno iznad procijenjenog prirasta u ovom području. On iznosi između 20-45 kg^/ha^/god. Ovi podaci najbolje ukazuju na već prestignutu gornju granicu eksploatacije riba u Dunavu, koja se održava samo zahvaljujući poribljavanju.

II/I-2 KljuČni ciljevi

Opći cilj ove strategije je očuvati i razviti samoodrživo hrvatsko slatkovodno ribarstvo, čija će proizvodnja zadovoljiti hrvatske potrebe, kao i realnu inozemnu potražnju, poštujući pri tome tržišne i ekološke zakonitosti.

Posebni ciljevi su sljedeći:

– Slatkovodnu akvakulturu i ribolov prilagoditi načelu održivog gospodarenja i uskladiti potrebama zaštite prirode.

– Stimulirati i poticati nositelje najpropulzivnijih segmenata slatkovodnog ribarstva, a prema kriterijima onih država među kojima vidimo našu perspektivu.

– Režimom gospodarenja slatkim vodama prilagoditi se europskim i svjetskim asocijacijama.

– Prenamjenom i reorganizacijom osmisliti, osuvremeniti i sačuvati postojeće ribnjačke resurse slatkih voda.

– Proizvodnju u slatkovodnoj akvakulturi u potpunosti prilagoditi zahtjevima tržišta.

– Promišljeno promicati ekološke kriterije uzgoja i gospodarenja otvorenim slatkim vodama, koristeći ih u svrhu marketinške promidžbe kao atraktivnog izvoznog i turističkog proizvoda.

– Definiranje režima gospodarenja otvorenim slatkim vodama temeljiti na stručno-znanstvenim osnovama.

– Organizacijski riješiti funkcionalno i cjelovito gospodarenje otvorenim slatkim vodama, uz njihov trajni monitoring.

– Osuvremeniti preradu ribe i omogućiti njeno proširenje na nove subjekte.

– Pomoći razvoj malih obiteljskih ribnjačarskih gospodarstava.

– Pomoći informatizaciju i povezivanje svih proizvodnih, upravnih i znanstvenih sudionika u slatkovodnom ribarstvu.

II/I-3 Strategija

Ciljeve strategije provoditi na sljedeći način:

– Intenzitet uzgoja na šaranskim ribnjačarstvima (dvogodišnji ili trogodišnji sustav) prepustiti zahtjevima tržišta.

– Iskoristiti ekološke prednosti ekstenzivnog oblika uzgoja pogotovo na manje produktivnim dijelovima šaranskih ribnjaka.

– Stimulirati i alternativne oblike korištenja pojedinih dijelova šaranskih ribnjačarstava (za športski ribolov, zaštitu prirode i održivi turizam).

– Stimulirati inovacije i unaprjeđivati tehnologiju proizvodnje, zaštitu prirode, djelotvorno korištenje vode, riblje hrane i zemljišta.

– Smanjiti, a gdje je moguće i ukinuti, vodoprivredne naknade i naknade za koncesije u akvakulturi, s ciljem konkurentnosti poslovanja.

– Razmotriti mogućnosti sniženja naknada za obvezne veterinarsko-sanitarne preglede i kontrole.

– Povoljnim kreditnim linijama stimulirati proizvodnju slatkovodne ribe.

– Valorizirati ulogu obiteljskih ribnjačarskih gospodarstava sustavom stimuliranja njihovog razvoja.

– Poduprijeti osnivanje tvrtki za proizvodnju riblje hrane.

– Olakšati proširenje asortimana uzgajanih riba.

– Uspostaviti kontrolu nad ribojednim pticama, u skladu sa smjernicama zaštite prirode.

– Stimulirati marketing, istraživanje tržišta i promidžbu slatkovodnih riba i njihovih proizvoda.

– Regulirati prodajno distributivne kanale s cjelogodišnjim pokrivanjem tržišta.

– Uključiti se u međunarodne asocijacije.

– Uspostaviti trajna ribolovna područja za biološki logične cjeline, na kojima će se mjere gospodarenja donositi na temelju znanstvenih procjena i vrednovanjana, a uz permanentni monitoring.

– Gospodarski ribolov dozvoliti samo na onim slatkim vodama ili njihovim djelovima na kojima je on izvediv i opravdan s gledišta režima jedinstvenog gospodarenja. Unutar zadanog režima definirati uvjete za njegovo obavljanje. Sustav poticaja ovdje mora izostati, jer se koriste zajednička nacionalna bogatstva.

– U gospodarenju graničnim vodama koordinirati zajednički režim gospodarenja na temelju međudržavnih ugovora.

– Načela provođenja sportskog ribolova na otvorenim vodama definirati iz režima jedinstvenog gospodarenja utvrđenog za određeno područje.

– Inzistirati na vođenju odgovarajuće evidencije, te prikupljanju i obradi statističkih podataka o slatkovodnom ribolovu.

– Stalnim monitoringom nadzirati ovlaštenike ribolovnog prava u provođenju režima jedinstvenog gospodarenja.

– Skrb o iskorištavanju nacionalnog bogatstva slatkih voda bazirati na nužnoj koordinaciji svih sudionika u slatkovodnom ribarstvu.

– Zapošljavanje visokostručnih ribarskih kadrova iz slatkovodnog ribarstva na svim odgovornim mjestima barem na razini županija (ili drugih teritorijalnih jedinica), radi provođenja ove strategije.

– Podizanje razine različitih oblika edukacije svih sudionika u slatkovodnom ribarstvu.

– Zakonsku regulativu prilagoditi provedbi ciljeva strategije slatkovodnog ribarstva.

II/I-3.1 Akvakultura

II/I-3.1.1 Ciprinikultura

Bitna pretpostavka revitalizacije i razvoja ciprinikulture je njezina reorganizacija. To prvenstveno podrazumjeva da se površine velikih ciprinidnih ribnjačarstava svedu u racionalne okvire. Drugim riječima, na postojećim ribnjačarstvima ribnjačarsku proizvodnju treba organizirati samo na onim površinama koje imaju zadovoljavajuće proizvodne karakteristike, tj odgovarajući bonitet. Takve površine moraju imati razvijenu pripadajuću i odgovarajuću infrastrukturu, od pregradnih nasipa, unutarnje i vanjske kanalne mreže, hidroobjekata, gospodarskog dvorišta, transportnih sredstava do prometnica i sl. Proizvodne table takvih ribnjačarstava moraju svojom površinom omogućavati efikasan nadzor i racionalno opsluživanje u svim fazama tehnološkog procesa. Samo tako organizirana proizvodnja može se uspješno i permanentno nadzirati te prilagođavati potrebama tržišta. U prilog ovakvih promjena ukazuju i trendovi kretanja proizvodnosti eksploatacijske površine ribnjaka u nas, gdje je uočen prosječno viši stupanj proizvodnosti površine malih ribnjaka u odnosu na velike za oko 26%. Prosječna proizvodnost velikih ribnjaka kreće se oko 0,54 tone po hektaru korištene površine ribnjaka, dok se kod malih ribnjaka kreće oko 0,68 tona po hektaru. Tako formirani objekti pretstavljaju specijalizirane pogone za tržišno orijentiranu proizvodnju slatkovodne ribe. Trenutne površine velikih ribnjačarstava koje nisu prikladne za uspješnu proizvodnju treba prenamjeniti tj. organizirati u neke druge svrhe, kao što su posve ekstenzivna proizvodnja bazirana na prirodnom prirastu, rekreacijski ribolov, surfanje, ornitološki rezervati i sl.. U tu svrhu je nužno provesti temeljitu reviziju i inventuru stanja iz koje bi se razlučilo tko treba biti stimuliran da poveća svoju proizvodnju po proizvodnoj jedinici do tih vrijednosti da je ukupan posao ekonomski isplativ i održiv, a koga treba stimulirati da se više posveti ekologiji. Pitanje prenamjene zemljišta traži temeljitu i široku raspravu budući se radi o vrlo složenom vlasničkom, gospodarskom i ekološkom okruženju. Neke inicijative u tom smjeru već postoje. Tako su MZOPU i Hrvatsko ornitološko društvo prepoznali šaranske ribnjake kao vrijedna močvarna staništa za koja je sa stanovišta zaštite prirode važno da opstanu na što većoj površini. Republika Hrvatska je i prema međunarodnim konvencijama obvezna štititi ugrožene i rijetke ptice močvarice i njihova staništa. U cilju njihove zaštite MZOPU predložila je da se, osim postojećih, odobre dodatne premije po hektaru ribnjaka za ona ribnjačarstva koja se obvežu na način proizvodnje u skladu s principima zaštite prirode, svedu na minimum naknade u akvakulturi i razmotre mogućnost otkupa pojedinih ribnjaka od strane države.

U jednostavnim i logičkim uzročno-posljedičnim odnosima viši stupanj proizvodnosti ne donosi i ekonomsko-poslovnu prednost. Ona je ostvariva samo promjenama u dosadašnjoj marketinško-organizacijsko-poslovnoj praksi korištenja ribnjaka u nas posebice onih malih i manjih, obiteljskog tipa, bilo da se radi o pojedinačnoj odnosno globalno granskoj razini. Mogućnosti povećanja potencijalnih površina malih ribnjaka u Hrvatskoj, a u izravnom vlasničkom odnosu obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, iznosi oko 2000 ha, što čini blizu 22% ukupne sadašnje površine. To su novi mogući potencijali za ostvarenje malih ribnjaka obiteljskog tipa i nove poslovno organizacijske logike korištenja. Moderno reorganizirani postojeći ribnjaci i posebice oni manji obiteljskog tipa s organizacijsko-poslovnom fleksibilnošću najbrži su način mijenjanja uobičajenog načina eksploatacije ribnjaka i poimanja poslovne politike. Ovakav pristup slatkovodnoj akvakulturi u Europi je već poznat. Naime, tranzicijskim promjenama u Srednjoj Europi osim što je za trećinu smanjena proizvodnja slatkovodne ribe znatan je broj velikih ribnjačarstava smanjio i svoje proizvodne površine. S druge strane, važnu ulogu u takvom poimanju slatkovodnog ribarstva odigrao je i rastući sanzibilitet za probleme okoliša pridonijevši popularizaciji kopnenih voda za sportski ribolov, sport i rekreaciju.

Sigurno je da ovakve značajne promjene u poimanju slatkovodnih ribnjačarstava moraju biti potencirane i stimulirane i odgovarajućom zakonskom regulativom.

II/I-3.1.2 Salmonikultura

Salmonidna ribogojilišta organizirana su kao punosustavni pogoni (od mrijesta do konzuma) i/ili polusustavni pogoni – samo jedna od uzgojnih faza. Glede tehnoloških zahtjeva cijeli je pogon smješten na relativno maloj zemljišnoj površini, pa je stoga njegova organizacija moguća i na obiteljskom gospodarstvu. Međutim, mnoštvo malih i pretežito samoopskrbnih gospodarstava kojima je poljoprivreda dopunska djelatnost su uglavnom parcijalna, polusustavna salmonidna ribogojilišta, specijalizirana samo za jednu od uzgojnih faza. Obitelji se najčešće odlučuju za fazu uzgoja konzumnih kategorija koja je po osjetljivosti postupka i najjednostavniji dio uzgojnog procesa, a ujedno i produkt svih prethodnih pozitivnih i negativnih učinaka. Proizvodnja je namijenjena lokalnom tržištu konzumne ribe i/ili lokalnim objektima za komercijalno sportski ribolov. Naime, na takvim obiteljskim objektima, osim specijalizirane proizvodnje konzumne ribe, sve se više organizira i komercijalno sportski ribolov. Osim sportskog ribolova takvi objekti nude i dodatne sportsko ugostiteljske sadržaje. Plansko i sustavno osmišljavanje ovakvih objekata preduvjet je ekološkog pristupa poljoprivredi, uz uvažavanje biološke raznolikosti i očuvanja prirode. Time bi se stvorio uravnoteženi odnos između proizvodnje i potrošnje i smanjilo za očuvanje okoliša preintenzivno gospodarstvo. U istom cilju je neophodno i dio obiteljskih salmonidnih gospodarstava usmjeriti na mrijest tzv. »divljih« salmonidnih vrta i uzgoj nasadnog materijala za poribljavanje otvorenih voda. Uz odgovarajuću podršku (zakonsku, financijsku, političku) ovakva gospodarstva postaju osnovica razvoja ruralnih sredina. U prilog razvoja obiteljskih ribogojilišta ide i pretpostavka da će se upravljanje ruralnim prostorom, demografska i socijalna politika moći uspješno voditi tek nakon što se omogući ostvarenje dohotka poljoprivredne populacije koji će biti na razini dohotka ostalih građana i koji će članovima obiteljskih gospodarstava osigurati zadovoljavajući životni standard.

II/I-3.1.3 Ostali oblici slatkovodne akvakulture

Svakako da u strategiji razvoja slatkovodnog ribarstva treba ostaviti prostora i za druge oblike akvakulture. Oni su značajni kao uzgoj konzumnih organizama za tržište i kao uzgoj nasadnih kategorija glede nasađivanja otvorenih voda radi očuvanja prirodnih populacija. Ova strategija se odnosi kako na alternativne sustave uzgoja tako i na odabir akvatičnih organizama interesantnih za uzgoj. Osim klasičnog uzgoja u zemljanim i betonskim bazenima ovakva akvakultura se može odvijati u kaveznim konstrukcijama, pregradama, zaštićenim dijelovima vodotoka, mrtvajama, akumulacijama i sl. Alternativna akvakultura pruža mogućnost za proširenje asortimana uzgajanih vrsta i njihovo proširenje na nove, u našem uzgoju nepoznate vrste i kategorije riba. U odabiru ovih vrsta, kada se radi o alohtonim vrstama, treba se voditi načelima i propisima iz područja zaštite prirode. Neke od potencijalno interesantnih vrsta su jegulja, jesetrovke, američki somovi, crni amur, tilapije i pastrvski grgeč. Svakako treba razmišljati i o uzgoju slatkovodnih rakova, žaba, kornjača, slatkovodnih školjaka, pijavica i slatkovodnog bilja. Dinamiku razvoja alternativne akvakulture određivat će stupanj stvarnog pomaka u pristupu upravljanja slatkim vodama potaknut promjenama ukupnog načina gospodarenja biološkim bogatstvima i tržišnom orijentacijom. Svakako da će se i ovaj oblik akvakulture morati uklopiti u cjeloviti režim gospodarenja.

II/I-3.2. Ribolov

Ribolov podrazumijeva sve vrste i načine obavljanja lova ribe na svim slatkim vodama osim onih u kojima se vrši nadzirana proizvodnja te na vodama koje se nalaze u posebno zaštićenim dijelovima prirode. Prema Zakonu o slatkovodnom ribarstvu, postoje dvije kategorije ribolova na slatkim vodama – gospodarski i rekreacijsko-sportski ribolov. Ove se dvije kategorije mogu nazvati i gospodarenjem bioresursima otvorenih i dijela zatvorenih slatkih voda, jer je slatkovodno ribarstvo prije svega određeno raspoloživim slatkim vodama, a tek potom njihovim živim svijetom. Ribolov se na takvim vodama može vršiti jedino u skladu s ribolovno gospodarskim osnovama.

Gospodarski ribolov na slatkim vodama nema visoku gospodarsku vrijednost. Ona je tim više umanjena što je vrijednost ulova na otvorenim vodama većinom ostvarena od lokalnih ribara za vlastitu potrošnju. Time se ulovljena riba troši bez ikakvih dodatnih vrijednosti na njoj kao proizvodu. Stoga se bioresursi naših vodotoka danas prvenstveno koriste u rekreacijske svrhe, a tek potom u gospodarske. Upravo takav je i odnos važnosti gospodarskog i rekreacijskog ribolova na slatkim vodama.

Na našim slatkim vodama je gotovo čitavo gospodarenje prepušteno ovlaštenicima ribolovnog prava, a to su najčešće ribolovne udruge. A kako država nema specijaliziranu službu za nadzor iskorištavanja vodenih bioresursa, to čine ribočuvari u ime ovlaštenika ribolovnog prava. Gospodarenje se temelji na gospodarskoj osnovi koja je jednokratno izrađena za period od šest godina. Nakon isteka tog roka ovlaštenik ribolovnog prava mora isposlovati novu osnovu koja međutim, ne mora biti kronološki vezana za prethodnu. Moguće nastale promjene na ekosustavu unutar intervala od šest godina model sadašnjeg gospodarenja kopnenim vodama ne valorizira. Na vodama na kojima nema ovlaštenika ribolovnog prava, što je čest slučaj na vodama jadranskog sliva, nema nikakvog gospodarenja kao niti nadzora, niti zaštite.

Unapređenje i razvoj ribolova i ribarstva uopće ogleda se u unapređenju i poboljšanju mjera gospodarenja živim svijetom voda. Tek potom se može govoriti o razvitku ribarstva kroz primjenu novih i uspješnih tehnika ribolova, te povećanju ili smanjenju ulova na optimalne vrijednosti. U gospodarenju prirodnim bogatstvima svakako je svrsishodnije primjeniti načelo održivog gospodarenja umjesto načela ekonomičnosti, jer je razina iskorištavanja često određena neprirodnim činiteljem, tj. visokom tržišnom cijenom. U percepciji uspješnog dugoročnog gospodarenja bitno je poimanje da su vode s ribama i drugim akvatičnim organizmima nacionalno bogatstvo. Pa iako je to nacionalno bogatstvo obnovljivo ono je s ribarskog gledišta dosta devastirano nespretnim gospodarenjem i neznanjem. To se prvenstveno odnosi na prijelov i unos alohtonih vrsta u određene vodotoke. Ovakve destrukcije su poglavito značajne u vodama s endemičnim vrstama kojih ima u brojnim našim rijekama crnomorskog sliva i gotovo svim rijekama jadranskog sliva.

Hrvatska oskudijeva na stajaćim vodama, dok su velike površine slatkih voda kultivirane. To je razvidno iz podatka da je ukupna površina toplovodnih ribnjaka veća od ukupne površine umjetnih i prirodnih jezera. Te novostvorene akvatične sredine istovremeno su i neizmjerno bogatstvo i vrlo ranjivi ekosustavi čiji opstanak zahtjeva pravilno gospodarenje.

Veliki dio naših najvećih vodotoka interesantnih za gospodarski ribolov ujedno je i državna granica. U gospodarenju takvim vodama neophodan je koordinirani zajednički pristup sa susjednim zemljama, a na temelju međudržavnih ugovora. Može se pretpostaviti da će zbog globalne tendencije zaštite svih preostalih bioresursa, a koji do sada nisu devastirani antropogenim utjecajem, i budući sporazumi o načinu gospodarenja i upravljanja graničnim ribolovnim vodama biti kreirani u duhu svjetskog trenda zaštite. Time će se dodatno suziti prostor za funkcioniranje gospodarskog ribolova na slatkim vodama. Koordinacija među državama traži na takvim zajedničkim vodama i veću nazočnost državnih mjera gospodarenja i veći državni nadzor. Osim toga, prednosti takvih voda s izravnim upravljanjem države očitovale bi se i u redefiniciji odnosa gospodarskog i sportskog ribolova na onim vodama na kojima je gospodarski ribolov izvediv i opravdan. Prednosti takvih voda bi se očitovale i na pojednostavljenom pristupu ribolovaca tim vodama, a poglavito ribolovaca-turista.

Dodatni problem s kojim se susreće ribarstvo su i ograničene količine slatke vode što dovodi do natjecanja između raznih korisnika i uporabe vode za široki dijapazon ekonomskih i socijalnih namjena. Mnoge od tih namjena su temeljne za funkcioniranje modernog društva, a ekonomski su tako značajne da njihovo ograničavanje u cilju zaštite postaje samo hipotetsko. Prednost imaju poljoprivreda, domaćinstva i hidroelektrane kojima je uporaba vode zagarantirana zakonom kao prioritetna. Ribarstvo ima manji značaj zbog poimanja da su alternativni korisnici značajniji za društveni boljitak. Pretpostavlja se da će problem korištenja vode i prostora za ribarstvo svakim danom biti sve naglašeniji. Takvi će trendovi doprinijeti popularizaciji eksploatacije kopnenih voda za sportski ribolov, sport i rekreaciju. Gotovo jedino što može biti učinjeno za zaštitu akvatičnih ekosustava u većini slučajeva je držanje antropogenih intervencija u minimumu i ograničavanje njihovog učešća. Svakako da bi i specifična, dobro osmišljena zakonska regulativa doprinijela ovakvoj zaštiti i svekolikom bržem razvoju ribarstva.

Trajni monitoring stručnih ovlaštenih institucija jamčit će i jedini ispravan pristup izradi razvojnih planova gospodarenja i pratećih revizija, a prikupljeni relevantni podaci omogućit će racionalno gospodarenje nacionalnim bogatstvom, za dobrobit svih njegovih vlasnika. U tu svrhu potrebno je uspostaviti trajna ribolovna područja na temelju bioloških karakteristika (slivovi). Sustavni, znanstveni pristup u praćenju takvih područja pružat će sve potrebne podatke za ocjenu trenutnog stanja i potencijalnih mogućnosti gospodarenja. Uz navedene pretpostavke sve ribolovne vode bile bi objedinjene jednakim gospodarskim režimom sa stalnim nadgledanjem i koordiniranim gospodarenjem, bez obzira da li su nekome dodjeljene na gospodarenje ili ne. Takav režim predviđa i posebno zaštićena područja kao i posebni tretman onih zatvorenih voda koje su u privatnom vlasništvu ili onih zatvorenih voda koje predstavljaju jednu zasebnu gospodarsku cjelinu.

Sportski ribolovci, rekreativci su glavni sudionici u ribolovu i najbrojnije zastupljena populacija korisnika slatkih voda. Okupljeni su u ribolovnim udrugama koje su najvećim dijelom i ovlaštenici ribolovnog prava, te im je prepušteno gotovo čitavo gospodarenje slatkim vodama. Zbog njihove odgovorne zadaće potrebno je na njih utjecati podizanjem opće ekološke i ribarske kulture i edukacije. To se poglavito odnosi na one pojedince i skupine koji imaju određenu natprosječnu sklonost i sveznadarstvo prema ribarstvu. Naime, gospodarenje nacionalnim bogatstvima nije i ne može biti socijalna kategorija. Svakako da su u tu svrhu poželjne i različite promidžbene aktivnosti s edukativnim karakterom. Prvenstveno je potrebno potaknuti, razviti i njegovati stvarni duh sportskog ribolova. Nadalje je neophodno razviti naviku vođenja potpunije ribolovne statistike kao temelja svakog smislenog i prihvatljivog načina gospodarenja biološkim bogatstvima. Glavni dio zahvata jedinstvenog režima gospodarenja, obveza transfera informacija i znanja, prikupljanja i obrade statističkih podataka i dr. zahtjeva angažman teritorijalno ustrojenih agencija (Ribolovnih saveza) koje moraju pokrivati sve dijelove zemlje, a okupljene su u središnju agenciju (Hrvatski sportsko ribolovni savez). U mnogo slučajeva se pokazalo da je lociranje središnje agencije u centru imalo prednosti jer u protivnom dolazi do velike nekoordiniranosti, visokih troškova interne komunikacije, zanemarivanja pojedinih sektora i administrativnih poteškoća.

Tek onda kada se promjeni ukupan način gospodarenja biološkim bogatstvima svih slatkih voda dogodit će se i stvarni pomak u pristupu upravljanja slatkim vodama.

II/I-3.3 Prerada ribe

U Hrvatskoj se već tradicionalno prerađuje riba u specifičnim pogonima (tvornicama) za preradu ribe. Unatoč postojeće tradicije još uvijek nisu prepoznate mogućnosti prerade ribe unutar obiteljskog gospodarstva. Takva dodatna djelatnost povećala bi ponudu obiteljskog gospodarstva na vlastitom objektu i lokalnom tržištu, povećala bi njegovu zaposlenost, prvenstveno u vrijeme mirovanja ostalih aktivnosti, povećala bi profitabilnost samoopskrbnog domaćinstva, smanjila pritisak na gradove i pomogla razvoju ruralnih sredina i cijelog agrara. Obiteljsko gospodarstvo, vrlo fleksibilno u svojoj poslovnosti usmjerit će se na onu razinu prerade koja će se u datom trenutku najbolje uklapati u njegovu marketinško-organizacijsko-poslovnu praksu. Osim ponude klasičnih proizvoda riboprerađivačke industrije pružat će se mogućnost i za oblikovanje ekskluzivnih proizvoda s prepoznatljivim geografskim obilježjima kraja u kojem su nastali.

Za realizaciju strategije poticanja prerade ribe na obiteljskim gospodarstvima nužno je toj namjeni prilagoditi i određenu zakonsku regulativu. Takva regulativa bi morala stupnjevito tretirati spomenutu problematiku, razlikujući preradu za potrebe vlastitog gospodarstva i nekog užeg tržišta od proizvodnje za šire državno, pa i međunarodno tržište. Ovdje nisu upitni kvaliteta i sanitarni zahtjevi prema konačnom proizvodu već minimalni uvjeti uopće za pokretanje i reguliranje takve, prvenstveno dodatne proizvodnje.

II/I-3.4 Edukacija

Postojeći sustav edukacije svojim programima u potpunosti pokriva i zadovoljava sve potrebe hrvatskog slatkovodnog ribarstva na svim razinama naobrazbe, od ribarskih radnika do ribarskih znanstvenika. Sasvim su otvorene i mogućnosti eventualnih dopunskih tečajeva za sve kategorije potencijalnih sudionika u ribarstvu, što bi trebalo dodatno stimulirati. Glede percepcije razvoja našeg slatkovodnog ribarstva postojeći edukativni sustav u ribarstvu još će dugi niz godina zadovoljavati sve njegove potrebe.

Pojmovnik

Slatkovodno ribarstvo: Uključuje sve aktivnosti akvakulture, ribolova, prometa i prerade slatkovodne ribe i drugih akvatičnih organizama.

Akvakultura: Uzgoj akvatičnih organizama (životinja i biljaka) u prirodnom ili kontroliranom okolišu.

Ciprinikultura: Uzgoj šarana u monokulturi ili u polikulturi s drugim vrstama riba.

Salmonikultura: Uzgoj pastrvskih vrsta riba.

Alternativna akvakultura: Uzgoj nekonvencionalnih vrsta riba i ostalih akvatičnih organizama.

Ribolov: Dozvoljeno obavljanje lova ribe (uz propisane vrste i načine) na svim slatkim vodama, osim onih u kojima se vrši nadzirana proizvodnja. Može biti gospodarski i sportsko-rekreacijski.

Prerada ribe: Ukupnost ekonomične primjene bioloških, fizikalnih, kemijskih i tehničkih zahvata kojima je svrha da se svježa riba prevede u polutrajne ili trajne prerađevine, uz istodobnu racionalnu iskorištenost svih otpadaka.

II/II Morsko ribarstvo

Morsko ribarstvo uključuje niz međusobno povezanih i međuovisnih djelatnosti. Tu je gospodarski, ali također mali i rekreacijsko-športski ribolov. Na ribolov se izravno naslanja prerada ribe s nizom aktivnosti u prometu kao što su specijalizirani transporti, sabirni i otpremni centri. Tu su uključeni i drugi prateći sadržaji poput ribarskih luka, brodogradnje i brodoremonta, tvornice za proizvodnju mreža, ribarskih alata i drugog ribarskog materijala. Novija djelatnost u morskom ribarstvu je uzgoj ribe i drugih morskih organizama (marikultura), opet s nizom pratećih aktivnosti koje ova djelatnost veže na sebe. S ribolovom predstavlja zaokruženu cjelinu u programima proizvodnje hrane iz mora, s tom razlikom što njena ekspanzija nije uvjetovana ograničenošću živih prirodnih bogatstava (prelov) nego prvenstveno prostornim, ekonomskim, a napose tržišnim datostima.

Premda potencijalno važan sektor u proizvodnji hrane, hrvatsko ribarsko gospodarstvo trenutno malo participira u ukupnom društvenom proizvodu. Međutim, premda u skromnim razmjerima, ovo je jedna od rijetkih djelatnosti u agrokompleksu Hrvatske koja ostvaruje pozitivnu deviznu bilancu s 0,8% izvoza i samo 0,4% uvoza. Na nacionalnom planu, potrošnja ribe i ribljih proizvoda se procjenjuje na svega 8 kg po glavi stanovnika što je dva puta manje od prosječne potrošnje u svijetu, 16 kg per capita/god., odnosno u zemljama našeg neposrednog okruženja (u Sredozemlju 18 kg/per capita/god.).

Morsko ribarstvo u cjelini koristi se tek dijelom resursa koji mu stoje na raspolaganju. U zatečenom vremenu, ono prolazi kroz krizni proces kojega, uz nepovoljnu ekonomsku situaciju, opterećuje smanjenje biozaliha nekih gospodarski važnih vrsta riba i velika konkurencija uz neravnopravan položaj na europskom tržištu za proizvode marikultura i prerade ribe. U situaciji smanjenog ulova važnijih pridnenih vrsta, za očekivati je povećanje proizvodnje ribe, osobito školjkaša kroz uzgoj, pri čemu je nužno uspostaviti sustav mjera koje će taj proizvod učiniti da bude primjeren traženim ekološkim standardima, konkurentan na europskom tržištu i cijenom dostupan velikom broju domaćih ljudi, te na taj način pridonijeti zdravijoj prehrani, osobito borbi protiv kolesterola i kardiovaskularnih bolesti.

S druge strane, realne su mogućnosti povećanja sadašnje ribolovne proizvodnje kroz veći ulov male plave ribe, čiji su potencijali znatno iznad trenutno korištenih. Za očekivati je također da će rast proizvodnje u marikulturi slijediti rastuće potrebe turističkog tržišta i time znatno pridonijeti formiranju prepoznatljive nacionalne gastronomske ponude. Socioekonomska zadaća snažnijeg razvoja marikulture, ali i drugih segmenata morskog ribarstva ogleda se u sprečavanju radikalnijeg iseljavanja pučanstva s ruralnih i otočnih područja koje u potrazi za egzistencijom pritišće na ionako kritično stanje nezaposlenosti u obližnjim urbanim centrima.

Da bi se ovi očekivani učinci ostvarili, predstoji radikalno restrukturiranje s kojim se sektor morskog ribarstva treba suočiti i pronaći odgovarajuća rješenja.

II/II-1 Prikaz i ocjena zateČenog stanja

II/II-1.1 Međunarodno okruženje

Novija kretanja u svjetskom ribarstvu idu u pravcu zaustavljanje daljnjeg osiromašenja mora, kao posljedice dosadašnje preintenzivne eksploatacije s jedne strane i snažnog zamaha u razvitku industrije uzgoja ribe i drugih organizama. Svjetski ulov ribe i drugih morskih organizama je dosegao svoj količinski vrhunac u drugoj polovini sedamdesetih s oko 120 milijuna tona. Od toga doba bilježi se kontinuirani pad ulova, koji trenutno iznosi svega 86,3 milijuna tona. Ovo je stanje prije svega prouzročeno činjenicom da su mnogi raspoloživi resursi iskorištavani i iznad granice održivog. Upravo iz razloga ograničenosti živih bioloških bogatstava i vrlo velikih tržišnih zahtjeva za ribom, u svijetu se javljaju sve veći sukobi oko prava na iskorištavanje biozaliha. To se ogleda u sukobu obalnih zemalja i zemalja koje love u međunarodnim vodama, sukobu ribarski razvijenih zemlja i zemalja u razvoju, budući da potonje traže jednaki tretman bez obzira na povijesna prava. Posljedično tome, sve je izraženije proglašavanje tzv. ekskluzivnih ekonomskih zona (gospodarskih pojaseva), te stvaranje pravnih pretpostavki za one zemlje koje imaju ekskluzivno pravo iskorištavanja.

Ovisno o pravima koja se polažu na biozalihe mora stvaraju se i trgovinski odnosi između pojedinih zemlja. Zapravo se može reći da se ribolovnim pravom, trguje u zamjenu za povlaštene trgovinske odnose i da raspoloživi bioresursi postaju ključ prednosti koje pojedine zemlje uživaju u svijetu.

Rastući zahtjevi tržišta za ribom djelomično se podmiruju povećanim uzgojem. Naime, uzgoj riba i drugih vodenih organizama je djelatnost koja na svjetskoj razini bilježi godišnji porast od 10 do 12%, te je po tome najbrže rastući dio sektora proizvodnje hrane uopće. Trenutni svjetski uzgoj je dostigao gotovo 40 milijuna tona, približavajući se tako polovini ulova u svim svjetskim morima.

II/II-1.2 Ocjena općih prilika

Nazočni sjetski trendovi u ribarstvu se djelomično odražavaju i na stanje hrvatskog ribarstva. Naime, postaje jasno da se bez uvođenja i striktne provedbe količinskih mjera gospodarenja dovodi u opasnost ne samo održivost ribolova već i ukupna biološka ravnoteža na kojoj se taj ribolov temelji. To se posebno odnosi na provedbu donesenih mjera, jer se tek tim činom zaokružuje cjelina gospodarenja i upravljanja. Tijekom burnog proteklog razdoblja, država (kao formalni vlasnik iskorištavnih živih zaliha mora) nije uspjevala držati korak sa svim kretanjima u ribolovu, a što je za posljedicu imalo neprimjeren način odvijanja ribolovne djelatnosti.

Ulov ribe, unatoč povećanju ribolovnog napora, je u stalnom opadanju iz godine u godinu, osobito za slabo migratorne vrste. Osobito se u koćarskom ribolovu bilježi pad ulova više gospodarski važnih vrsta, naročito oslića i škampa. U kanalima je došlo do izražajnijeg prelova skoro svih vrsta koćarske ribe. Ribolov mrežama stajačicama, ali i ostalim alatima s obzirom na broj sudionika kojima ih je dopušteno koristiti, pojavu hidrauličnih vitala i netradicionalno konstruirane načine izrade tih mreža, došlo je do zabrinjavajućeg prelova više gospodarski važnih vrsta riba i rakova, naročito škrpine i jastoga. Prevelik broj podvodnih ribolovaca, kojima nije limitiran akvatorij za te aktivnosti, doveli su do ruba istrebljenja pojedinih vrsta riba, osobito kavale, drozda, kirnje, šaraga i još nekih sparida. Sustavna praćenja stanja, statistika i istraživanja u ekosustavu su nedostatna i neprimjerena potrebama ribarskog gospodarstva.

Snažniji su razvojni trendovi u marikulturi također izostali što je, prije svega, posljedica nesigurne političke i makroekonomske okoline u kojoj se marikultura razvijala. Ovo stanje se prije svega odnosi na uzgoj bijele morske ribe i školjaka, dok je uzgoj krupne pelagičke ribe u velikom zamahu. Ovaj zamah je posljedica rastućih potreba japanskog tržišta za ovim vidom proizvodnje, premda se može očekivati postupna stagnacija usljed strogih ograničenja izlova koji je podloga za daljni uzgoj. Nažalost, mora se konstatirati da velika šansa u uzgoju bijele morske ribe nije iskorištena sukladno našim raspoloživim prirodnim potencijalima.

II/II-1.3 Stanje u pojedinim segmentima morskog ribarstva

II/II-1.3.1 Morski ribolov

Predmet ovoga prikaza je prvenstveno gospodarski, ali i mali, te rekreacijsko-športski ribolov. Najveće značenje u našem morskom ribolovu ima pelagična riba s oko 16 000 tona godišnjeg ulova. Temeljni objekt pelagičnog ribolova je srdela, s udjelom u ukupnom ulovu morske ribe od 42% do 68%.

Od 1995. nastupio je periodični ciklus smanjenja biozaliha male plave ribe, koje se prema posljednjim raspoloživim podacima procjenjuju na oko 800 000 t. Primjetno je da je udio srdele drastično pao na ispod 20%, dok se udio inćuna procjenjuje na preko 65% ukupno procijenjene biomase male plave ribe.

Uz srdelu, inćun je po ukupnoj biomasi na drugom mjestu i čini oko 30% ukupne mase male plave ribe u našemu dijelu Jadrana. Dok je srdela primarna sirovina za riblje konzerve kao trajni proizvod, dotle je inćun značajan u proizvodnji polutrajnih proizvoda riblje industrije. Ostale vrste male pelagične ribe, kao što su papalina, skuša, plavica i šarun, predstavljaju oko 20%.

Od krupne pelagične ribe, najznačajnija vrsta je tuna (DZS ne raspolaže podacima o ulovu ove vrste). U skladu s Međunarodnom konvencijom o zaštiti tune, naša dopuštena kvota za 1999. godinu je bila 950 tona, a u 2000. godini 876 tona. Uz ove, određenu važnost ima palamida (ulov također nije iskazan u podacima DZS).

Temeljni ribolovni alat za lov srdele i ostalih vrsta male plave ribe je plivarica srdelara, čija primjena uključuje uporabu nadvodnog svjetla. U uporabi je također i pelagična koća koja se u našem moru primjenjuje s dva povlačna plovila (koćara). Za ulov tunja se koristi plivarica tunolovka, a za ulov palamide plivarica palamidara.

Osim pelagične ribe, značajno mjesto u našem morskom ribolovu imaju i pridnene (bentoske) vrste s 6 000 tona registriranog godišnjeg ulova. Međutim, s obzirom na broj i karakteristike brodova (270) i brodica (443), koji sudjeluju u ribolovu pridnenih naselja, procjenjujemo da je godišnji izlov u našem moru oko 16 000 tona. Premda Jadran naseljava izrazito veliki broj pridnenih vrsta riba, najvažniji objekti ovog ribolova su od riba oslić, trlja blatarica i arbun, a od rakova škamp. Temeljni ribolovni alat za njihov ulov je pridnena povlačna mreža (koća). Oslić se još lovi stajaćim parangalom i mrežama stajačicama – prosticama, a škamp vršama. Osim ovih, izvjesnu gospodarsku važnost još ima lastavica balivaca, koja se lovi stajaćim parangalima, salpa, ušata i zubatac, koji se love tramatom i zapasom, list lovljen mrežama listaricama, gira oblica koja se lovi koćicama i obalnim mrežama potegačama, te veliki rakovi (jastog i hlap) koji se love vršama.

Novijim istraživanjima u okviru međunarodnog programa MEDITS, čiji cilj je utvrđivanje strukture i dinamike pridnenih zajednica su pokazala da na oslića kao glavnu koćarsku vrstu otpada oko jedna četvrtina ukupno procijenjenog indeksa relativne biomase.

Ocjenjujemo da je sadašnje stanje našeg morskog ribolova nezadovoljavajuće iz više razloga:

– nedovoljno je poznato sadašnje stanje živih bogatstava,

– nema pouzdanih statističkih podataka kako o ukupnom ulovu, tako i ulovu pojedinih značajnijih gospodarskih vrsta,

– prisutna je praksa neodgovornog ribolova, osobito izražena kod neprofesionalnih ribara, a koji nije u funkciji pravilnog gospodarenja živim bogatstvima mora,

– nedovoljno organizirana i tehnološki zastarjela ribolovna flota, koja lovi znatno manje ribe od talijanskih susjeda u zajedničkom moru i nije dovoljno osposobljena ribariti u međunarodnim vodama Jadrana,

– ribolov neprimjerenim i neselektivnim ribolovnim alatima,

– evidentna je pojava prelova, osiromašenja i iscrpljenosti biozaliha demerzalnih vrsta, što se ogleda kroz smanjenje ukupnog ulova, opadanje ulova po jedinici ribolovnog napora, sve prisutnijoj zastupljenosti nedoraslih primjeraka u lovinama, smanjenju veličine ribe pri dostizanju prve spolne zrelosti, te konačno povećanoj zastupljenosti gospodarski beznačajnih vrsta što također ukazuje na poremećaj u hranidbenom lancu,

– nedostaje sustavno praćenje stanja naselja živih bogatstava mora (monitoring), poglavito gospodarski najvažnijih vrsta,

– ne provode se ni druge mjere racionalnog iskorištavanja i zaštite gospodarski značajnih vrsta na način kako je to propisano Zakonom o morskom ribarstvu,

– nedostatak povoljnih investicijskih sredstava i financiranja operativnih troškova,

– brojni podzakonski propisi nisu u dovoljnoj mjeri učinkoviti, sadržajni i u konačnici primjereni postojećem stanju živih bogatstava mora i njihove odredbe ne uvažavaju ni rješavaju u dovoljnoj mjeri probleme koji su bitni za pravilno gospodarenje živim bogatstvima mora, niti su u funkciji njihove zaštite, odnosno racionalnog i odgovornog ribolova,

– zaštitne carinske barijere prilikom izvoza,

– nije organizirana učinkovita služba ribarske inspekcije zbog čega se u dovoljnoj mjeri ne provodi nadzor nad primjenom pozitivnih propisa,

– prometovanje ribom se odvija izvan kontrole, a nerazmjer otkupnih i prodajnih cijena ribe uvjetovan je postojećim stanjem i nedostatkom veletržnica i aukcijske prodaje,

– nepostojanje aukcijske prodaje ribe, odnosno prodaje putem ribljih burza i nepostojanje veletržnica za aukcijsku prodaju ribe,

– nedostatno interesno udruživanje ribara i nedostatna ribarska infrastruktura i logistika.

II/II-1.3.2 Marikultura

II/II-1.3.2.1 Uzgoj ribe

Premda je pred dvadeset godina započeti intenzivni kavezni uzgoj lubina i komarče u Hrvatskoj bio među prvima u Mediteranu, i kao takav izuzetno kompatibilan programima pomorske orijentacije zemlje, on već godinama stagnira zadržavajući proizvodnju na 1 800 t/god. Drastičniji pad uzgoja, ako ne i njegov potpuni kolaps, zaustavilo je uvođenje poticaja u 1998. godini (5-7 kn/kg ribe, 1 kn/kg dagnji i 0,5 kn/kom. za kamenice). S druge strane, u Mediteranu je u zadnjih pet godina proizvodnja lubina i komarče udvostručena i iznosi 90 000 t/god. i to prvenstveno zahvaljujući čvrstom strateškom opredjeljenju s konzistentnim programima razvitka koje je pratila poticajna kreditna politika i subvencije. Glavnina ove proizvodnje pristiže iz Grčke (40 500 t/god.) i Turske (19 000 t/god), dakle zemalja koje, kao i Hrvatska, imaju za uzgoj povoljnu obalnu konfiguraciju, ali s nešto povoljnijim temperaturnim režimom od nas. Vezano za temperaturne uvjete, uzgojni ciklus za proizvodnju konzumne ribe od 300 grama traje od 18 do 30 mjeseci. Lubin predstavlja veći potencijal za ovakve temperaturne uvjete, pa je i razumljivo da se preferira odnos od 70:30 % u njegovu korist. Naime, premda je južni Mediteran superioran Jadranu u proizvodnji komarče, održavanje manjih količina ove vrste je nužno u svrhu proširenja asortimana na lokalnom tržištu i uključenja u internacionalnu tržišnu ponudu u razdobljima smanjene konkurencije.

Hrvatsku marikulturu danas obilježavaju dva pristupa uzgoju; veće farme s godišnjom proizvodnjom od 200 do 700 tona, te manje farme obiteljskog tipa kapaciteta ispod 50 tona. U prvu kategoriju ulaze objekti nastali pretežito u pred-tranzicijskom razdoblju, dok je 25 malih farmi, ukupnog kapaciteta 700 do 800 tona, nastajalo angažiranjem vlastitog kapitala, a samo iznimno bankarskim kreditima. Izgrađena su i tri mrestilišta za proizvodnju mlađi s kapacitetom od 5 milijuna komada i 4 mala mrestilišta ukupnog godišnjeg kapaciteta od 1,5 milijuna komada. Međutim, zbog nerentabilne proizvodnje ostala su u pogonu dva manja i jedno veće mrestilište s godišnjom proizvodnjom od 4,5 milijuna komada, tako da se preostale potrebe nadomještaju uvozom od nekih 8 mil. komada godišnje.

Tehnologija koja se primjenjuje standardna je za ovaj vid proizvodnje, ali je zahtjevna u smislu stalnih prilagođavanja specifičnim lokalnim uvjetima, tehničkim unapređenjima i inovacijama. Farma se u osnovi svodi na koncesionirani dio pomorskog dobra, površine 5.000 do 50.000 m² i dubine 15 m do 30 m, unutar koje su usidrene plutajuće platforme s metalnom, plastičnom ili drvenom konstrukcijom okvira i mrežnim kavezima za uzgoj mlađi, pretkonzuma i konzumne ribe. Kopneni dio sadrži proizvodnu logistiku, a najčešće se sastoji od pristaništa s operativnom obalom i gospodarskih objekata za skladištenje i distribuciju hrane, mreža i ostale opreme, te prostorija za radnike. Ovisno o veličini farme, servisiranje uzgoja provodi se pomoću plovila veličine od 4 do 12 m. Tehnološki proces uzgoja započinje naseljavanjem riblje mlađi individualne biomase od 2 do 5 g, koja se u nedostatku domaćih izvora uvozi iz Italije i Francuske. Mlađ naseljena od travnja do srpnja, ovisno o prevladavajućim ekološkim i zootehničkim uvjetima, postiže komercijalnu veličinu za 16 do 28 mjeseci, uz preživljavanje od 65 do 85% i konverziju hrane od 2 do 3 kg/kg prirasta. Hrana se u cjelini uvozi za sve uzraste, najčešće iz Italije, Francuske, Danske i Njemačke.

Pitanje konkurentnosti na europskom tržištu je u ovom trenutku krucijalno za daljnje sagledavanje projekata marikulture. Ovo stoga što su se cijene stabilizirale na svega 1/3 negdašnje cijene, tako da se ona u Italiji kreće oko 8 000 ITL/kg. S druge strane, pad kupovne moći na domaćem tržištu usmjerava planiranje proizvodnje sukladno potrebama turističkog tržišta koje će se sigurno razvijati. Imajući prednje u vidu, potrebno je u današnjim uvjetima poslovanja stvoriti kvalitetan proizvod s prepoznatljivom kakvoćom, uz smanjenje troškova proizvodnje.

Uz lubina i komarču, u Hrvatskoj je od 1996. godine začet kavezni uzgoj tuna temeljen na dohrani izlovljene tune zamrznutom ribom i glavonošcima. Trenutno je registrirano sedam nositelja programa uzgoja od kojih pet sudjeluje u proizvodnji. Cjelokupna proizvodnja, koja je 1999. rezultirala s 672 tone, se izvozi na japansko tržište po cijeni od kojih 40 DEM/kg. Jedan od problema koji stoje na putu realizacije ambicioznijih planova plasmana tuna na japansko tržište je ograničenje nacionalnog izlova propisanom kvotom kojim se Hrvatska kao potpisnica obvezuje na kvotu od 876 tona u 2000. godini.

II/II-1.3.2.2 Uzgoj školjkaša

Uzgoj školjkaša, osobito kamenica i dagnji, tradicionalan je na našim prostorima, a trenutna proizvodnja na 85 registriranih uzgajališta ne prelazi 1 500 tona dagnji i do 1 milijun komada kamenica. Razlog nazadovanja u proizvodnji školjkaša je s jedne strane rat i nepostojanje turističkog tržišta, te izostanak izvoznih dozvola uslijed neudovoljavanja ekološkim standardima koje propisuje EU. Dodatne poteškoće, koje su pratile ovaj sektor marikulture, jeste nedostatak kreditnih linija, izuzetno visoke naknade za koncesiju i neopravdano visoke naknade za veterinarske usluge. Daljnji pad uzgoja zaustavilo je revitaliziranje turističkog tržišta kao i uvođenje poticaja 1988. godine s 1 kn/kg dagnji i 0,50 kn/kom. za kamenice. Od presudnog značenja za daljnji razvitak industrije uzgoja školjkaša će biti, uz striktno i obvezujuće poštivanje ekoloških standarda u proizvodnji kao zdravstvenih standarda u prometovanju školjkašima, također organiziranje proizvodnje i tržišta koji će osigurati zadovoljavajuću kakvoću proizvoda i kontinuitet u opskrbi, osobito turističkog tržišta.

Otegotne okolnosti koje su bile prepreka snažnijem razvitku marikulture mogu se svesti na slijedeće čimbenike:

– neprovedena privatizacija glavnih nositelja proizvodnje u nacionalnoj marikulturi,

– izostanak povoljnijih sredstava za investicije i obrtna sredstva,

– neuređeni i neusklađeni prostorni planovi koji su zadugo bili prepreka koncesioniranju dijelova pomorskog dobra za marikulturu,

– zaštitne carinske barijere prilikom izvoza na tržište EU, a za školjkaše još i potreba poštivanja higijensko-sanitarnih i ekoloških standarda koje propisuje EU,

– kolaps turizma, neuređeno i neorganizirano domaće tržište,

– porast ponude proizvoda marikulture iz konkurentskih zemalja i pad cijena na inozemnom tržištu.

II/II-1.3.3 Prerada ribe

Prerada ribe u Hrvatskoj ima tradiciju dugu već 130 godina i jedna je od prvih industrija na ovim prostorima. Nažalost, od nekadašnjih 55 tvornica i solionica na našoj obali danas je aktivno još samo šest, od kojih četiri na otocima.

Prerada je tehnički i tehnološki osposobljena za proizvodnju velikog broja raznovrsnih proizvoda, kako steriliziranih tako i nesteriliziranih i sa širokom ponudom gotovih i polugotovih jela od ribe. U industrijskoj preradi dominiraju sterilizirane konzerve sardina u ulju, tunj fileti i tunj s povrćem, skuša filet i skuša s povrćem, koje čine 90% ukupne proizvodnje. Moderniziranje postrojenja i tehnološkog procesa usmjeravalo se pretežito prema osnovnoj proizvodnji – liniji za preradu sitne plave ribe.

Prerada ribe se danas nalazi u velikim poteškoćama. Uz carinske barijere zemalja uvoznica, u posljednjim se godinama suočava s nedostatkom sirovine. Smanjeni ulov srdele u Jadranu, uz povećanu potražnju za potrebe tova tuna u kavezima, posebno su utjecali na cijenu sirovine, a time i prerađenog proizvoda. Sve se ovo izrazito negativno odražava na kontinuitet i obim proizvodnje, koja trenutno iznosi samo 42% prijeratne, s tim da je iskoristivost kapaciteta sa 76% pala na svega 35%.

II/II-1.3.4 Promet i potrošnja ribe i proizvoda od ribe

Morski ribolov, isto kao i uzgoj morskih organizama, odvija se na razmjerno širokom prostoru te je stalna potreba savladavanja velikih udaljenosti od mjesta ulova, odnosno proizvodnje do mjesta potrošnje. Osim toga, naš morski ribolov je obilježen velikim brojem vrsta, velikim brojem alata i ribolovnih jedinica, malim ulovom po jedinici ribolovnog napora i zastarjelom ribolovnom flotom, što sve skupa otežava dopremanje ovih proizvoda, osobito onih u svježem stanju do tržišta. Stoga se može konstatirati da je unapređenje metoda prihvata, skladištenja i prometovanja ribom bitan čimbenik u planovima povećanja potrošnje ovih proizvoda u svježem stanju. Ovo je inače svjetski trend, budući da se prema statistikama sve manji dio male plave ribe upućuje na preradu (14,2%) u odnosu na naših 75%.

Naš promet ribom nije organiziran sukladno normama i načelima razvijenih zemalja. Ribe i drugi morski organizmi se prodaju veletrgovcima, tvornicama za preradu ribe, ugostiteljima ili izravno potrošačima. Trgovina se većinom obavlja na više neregistriranih mjesta duž jadranske obale, dok se ostali dio prodaje na javnim i privatnim ribarnicama, koje se nalaze uglavnom duž obale, na otocima i u većim gradovima u unutrašnjosti zemlje u sastavu zelenih tržnica. Glavnina ribe u prometu (posebno u maloprodaji) i dalje je neregistrirana, odnosno djelomično registrirana, tako da je nemoguće utvrditi ukupan promet izražen u kilogramima, odnosno novčanim jedinicama.

Registracijom više od šezdeset objekata za otkup i uskladištenje ribe uz veći broj novostvorenih privatnih ribarnica i kvalitetniji inspekcijski nadzor, učinjeni su određeni pomaci u organizaciji prometa ribom. U uvozu i izvozu nekih 20 000 tona svježe – poleđene i duboko smrznute ribe sudjeluje preko 200 poslovnih subjekata ne računajući promet na malo (trgovine, ribarnice i dr.), dok se izvoz i uvoz oko 13 000 tona ribljih prerađevina provodi preko 110 poslovnih subjekata. Kao posljedica velikog broja sudionika u uvozu, povećava se cijena uvoznog proizvoda, dok se pri izvozu cijena smanjuje, uvijek na štetu potrošača.

Iako su određeni pomaci u ovom području učinjeni, mora se konstatirati da je ukupan promet ribom i proizvodima od ribe loše organiziran, riba nije dovoljno prisutna na tržištu, te je posljedično tome i njena potrošnja po stanovniku niska. Naime, prosječna potrošnja morskih proizvoda per capita iznosi samo 7 kg, što uz još oko 1 kg konzumirane slatkovodne ribe iznosi tek 8 kg po glavi stanovnika, što je još ispod polovice europskog prosjeka.

II/II-1.4 Gospodarska politika

II/II-1.4.1 Carinska politika

Uslijed otežanog i neravnopravnog pristupa tržištu (visoke carinske barijere) prema svim većim tržištima, stanje u ribarstvu je obilježeno stagnacijom i zaostajanjem u odnosu na konkurentske zemlje. Ulaskom Hrvatske u WTO počinju se smanjivati carinske barijere za tradicionalno, izvozno orijentirano ribarstvo. No, niti ovi pomaci neće automatski otvoriti vanjska tržišta za ribu, jer se primjerice tržište EU za ribu i proizvode od ribe drži zatvorenim za sve zemlje, osim za one koje imaju potpisane ugovore o iskorištavanju njihovih biozaliha. Za očekivati je da će se ovakav tretman mijenjati tek članstvom u EU. Stoga treba snažno podupirati bilateralne pregovore po pitanju pristupa ovim tržištima, a u prvoj fazi je od osobitog značenja pristupiti tržištima srednjeuropskih tranzicijskih zemalja.

II/II-1.4.2 Sustav poticaja u ribarstvu (ulov, uzgoj i prerada)

Dosadašnji sustav poticaja u ribarstvu je gotovo u cijelosti bio baziran na Zakonu o novčanim poticajima i naknadama u poljoprivredi i ribarstvu. Time je poticana proizvodnja po njenome završetku, a sam poticaj je manje vezivan na vrijednost proizvodnje već više za količinu i uvjete privređivanja. Poticaji se odnose na uzgajanu ribu (osim tunja) u iznosu od 5 kn/kg, odnosno za otoke 7 kn/kg, kamenice 0,5 kn/kom i dagnje 1 kn/kg. Za prerađene proizvode male plave ribe poticaj iznosi 2,85 kn/kg, odnosno 3,40 kn/kg za otoke. Poticaji u domeni ribolova se trenutno ogledaju u mogućnosti korištenja tzv. plavog goriva, odnosno goriva bez trošarina.

Očito je da, osim poticaja kroz plavu naftu i premiranja pojedinih proizvoda, nema strukturne potpore ribarstvu kroz izgradnju brodova, ribarskih luka, mrijestilišta i drugo.

II/II-1.4.3 Pravne i zakonodavne mjere

S ciljem racionalnog korištenja, a istodobno i radi očuvanja ekonomski važnih vrsta morskih organizama, usporedo s razvitkom sredstava za njihovu eksploataciju, došlo je do stvaranja posebnog sustava pravnih normi kojima je svrha da se zaštiti ribarstvo. Suvremeno normiranje ribarskog zakonodavstva prema predmetu i zadatku obuhvaća dvije osnovne skupine propisa.

Prvu skupinu čine ekonomsko-politički propisi, kojima se želi postići unapređenje ribarstva i to:

(1.1) Propisi kojima se reguliraju i određuju povlastice za unapređenje i stimuliranje ribarstva, kao što su oslobođenje od poreza ili drugih davanja, premije, olakšice itd.

(1.2) Propisi o kreditiranju gradnje brodova i održavanju sredstava u ribarstvu.

(1.3) Propisi o organizaciji gospodarskih subjekata u ribarstvu, o profesionalnom povezivanju i organiziranju ribara, stručnom usavršavanju i socijalnom osiguranju ribara.

(1.4) Propisi o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti: o institutima za izučavanje bioloških, ekonomskih i drugih problema morskog ribarstva s ciljem povezivanja naučnog istraživanja s praksom eksploatacije.

(1.5) Propisi o organizaciji i funkcijama resora državne uprave za ribarstvo, o nadzoru nad ribolovom i sredstvima ribolova.

Drugu skupinu čine zaštitno-regulativne odredbe za neposredno očuvanje ribljeg i drugog biološkog bogatstva, propisane Zakonom o morskom ribarstvu, a to su:

(2.1) Propisi o granicama u ribolovnom moru, redoslijedu i uvjetima obavljanja ribolova.

(2.2) Propisi o lovostaju, zaštiti mlađi, najmanjim veličinama gospodarski značajnih vrsta ispod kojih se ne smiju loviti niti stavljati u promet i o posebnim staništima u kojima je zabranjen ili ograničen ribolov.

(2.3) Propisi o ribolovnim alatima, ograničavanju vremena ribolova, broju, veličini i snazi pogonskog stroja plovila.

(2.4) Propisi o dozvoljenoj količini ulova ili sakupljanja te o broju povlastica.

(2.5) Propisi o zabrani zagađivanja mora i vodenih tokova otpadnim tvarima koje štetno djeluju na morsku faunu i floru.

(2.6) Propisi o pomorskom javnom dobru ili dobru opće upotrebe ukoliko služi uzgoju i eksploataciji morskih životinja, to jest propisi o uzgoju morske ribe, školjaka i slično.

Svi ovi propisi moraju biti usklađeni s međunarodnim konvencijama i drugim propisima o ribolovu.

Važno je istaknuti da je postojeća zakonska regulativa vrlo složena i podložna čestim promjenama. Ovakvo stanje je posljedica nedovoljnih saznanja o stanju živih bogatstava mora, ali i utjecaja interesnih skupina. Sama složenost regulative tek se dijelom može opravdati složenošću ribolova (56 ribolovnih alata), vrlo velikim brojem iskorištavanih vrsta i prostranošću ribolovnih područja. Dodatni problem, koji se odnosi na regulativu, vezan je na lošu provedbu. Zbog svega iznijetog, potrebno je pristupiti unapređenju propisa koji će se temeljiti na procjeni bioloških zaliha, uz osiguranje mehanizama za njihovo striktno provođenje.

II/II-1.5 Ograničavajući čimbenici u poslovanju i razvitku ribarstva

II/II-1.5.1 Značenje morskog ribarstva u ukupnom gospodarstvu Republike Hrvatske, napose u sektoru proizvodnje hrane

Hrvatsko morsko ribarstvo je još uvijek nedovoljno razvijeno i još uvijek nema veće značenje u svojoj osnovnoj zadaći proizvodnje hrane. Kada je riječ o značenju proizvoda morskog ribarstva, tada treba imati na umu da je meso riba i drugih morskih organizama u zdravoj prehrani izuzetno poželjno kao izvor bjelančevina i visoko nezasićenih masnih kiselina.

Ulov ribe i drugih morskih proizvoda, zajedno s uzgojem i preradom ribe na razini države, ne predstavljaju značajniji obim proizvodnje, uposlenosti ili sudjelovanja u ukupnom društvenom proizvodu, koji bi značajnije utjecao na ukupno gospodarstvo Hrvatske. Međutim, koliko god morsko ribarstvo u nas ne predstavlja značajniju granu na razini ukupnog gospodarstva, ono ima veoma veliko značenje na svojem lokalitetu, odnosno na obalnom dijelu države, a na otocima predstavlja gotovo isključivu gospodarsku djelatnost koja zadržava stanovništvo na otocima.

Značenje morskog ribarstva na državnoj razini je nešto veće u deviznom priljevu. Naime, morsko ribarstvo je jedna od rijetkih djelatnosti koja izvozom vrijednim oko 90 mil. USD ostvaruje pozitivnu deviznu bilancu s oko 7 mil USD. Uzimajući 10-godišnji prosjek od 1988 do 1998. koji je bio 67 408t ostvarenog prometa iz ulova, uzgoja i prerade, izračunata je godišnja vrijednost proizvoda morskog ribarstva od 120 mil. USD. Premda je sudjelovanje morskog ribarstva u ukupnom bruto proizvodu Hrvatske samo 0,6%, sudjelovanje u ukupnom izvozu iznosi respektabilnih 1,16%.

II/II-1.5.2 Odnos prema konkurentskim tržištima

Hrvatsko ribarstvo je prije svega vezano uz tržište Europe, iako se konzervirana riba izvozi na svih pet kontinenata u preko 30 zemalja.

Kao osnovni ograničavajući činitelj je nepostojanje ugovora o slobodnoj trgovini sa zemljama EU, CEFTE i EFTE (koje se štite visokim ulaznim carinama). Zbog toga se glavnina izvoza (ribarstvo je 70%-tni izvoznik), odvija sa zemljama bivše Jugoslavije i ostalim zemljama u kojima je sigurnost poslovanja znatno nepovoljnija i manje izvjesna.

II/II-1.5.3 Ulaganja – investicijski i operativni kapital, strana ulaganja

Do sada stranih ulaganja u Hrvatskoj nije bilo, osim nekoliko sporadičnih slučajeva i to uglavnom kroz zajednička ulaganja u marikulturi (uzgoju tuna), te jedan kredit u sektor prerade za obnovu proizvodnih linija. Procjenjujemo da ukupna ulaganja u posljednjih 10 godina u ribarstvu nisu prelazila vrijednost 35 mil. USD, što znači da nisu predstavljala niti 1/3 vrijednosti jednogodišnjeg proizvoda u ribarstvu.

Drugim riječima, ribarstvo u svim svojim segmentima ne samo da se ne obnavlja već je prosječna dob sredstava, bez obzira da li se radi o plovilima ili postrojenjima, davno prešla granicu tolerancije. Razlog takvom stanju su nedostatna ulaganja, nedostatak investicijskog i obrtnog kapitala, prije svega kao posljedica neizvršene privatizacije i restrukturiranja, nepovoljnog statusa Hrvatske na svjetskom tržištu kapitala i skupih kredita kod domaćih banaka.

II/II-1.5.4 Socio-ekonomska ograničenja

Hrvatsko morsko ribarstvo svojim je kapacitetima u ribolovu, uzgoju i preradi gotovo 80% locirano na hrvatskim otocima, što je samo po sebi vrlo ograničavajući čimbenik u pogledu proizvodnosti. Ovo stoga što udaljenost otoka i loša povezanost, praćena skupim prijevozom, čini proizvod (zavisni troškovi) skupljim 10 – 15% od onog na kopnu. Situaciju usložnjava problem stručnih kadrova i općenito radne snage, odumiranje tradicijskih obrta ribara i brodograditelja (mala brodogradnja, mrežarstvo i sl.) u dodatku na mnoštvo drugih čimbenika koji limitiraju život i sigurnost ulaganja na otocima.

II/II-1.5.5 Uloga i mjesto znanosti

Veza između znanosti i ribarske prakse treba se ostvariti kroz podsticajno, usmjeravajuće i katalitičko djelovanje resornog MPŠ u najtješnjoj suradnji s asocijacijama ribarstva (HGK, HOK) i MZT. Time bi recentni rezultati znanstvenih istraživanja bili podloga za izradu zakona i pravilnika, a sve skupa u službi racionalnog gospodarenja i zaštite biozaliha mora na dobrobit ribara i sveukupne nacionalne ekonomije.

U ovom trenutku teret odgovornosti prvenstveno leži na državnoj administraciji koja mora pristupiti programima procjene i stalnog praćenja obima zaliha (monitoring) ribljih naselja i kvalitete dijelova pomorskog dobra na kojemu se obavlja djelatnost uzgoja na način kako je to definirano Zakonom o morskom ribarstvu.

Ovisno o utvrđenom stanju biozaliha na pojedinim područjima, treba kontinuirano prilagođavati zakonsku regulativu kombinacijom različitih mjera zaštite. Istodobno, za budućnost nacionalnog ribarstva odgovornost treba preuzeti i hrvatska znanost da ponudi primijenjena istraživanja i zajedno s Upravom za ribarstvo MPŠ, provede sustavan postupak edukacije ribara kako bi se nerijetko restriktivne i u pravilu nepopularne mjere ispravno valorizirale kao dugoročna korist za sve. Dobrom i djelatnom suradnjom znanosti i državne administracije, te postupnim građenjem povjerenja ribara, uz potrebiti nadzor nad poštovanjem zakona, moguće je provoditi politiku optimalnog gospodarenja i tako osigurati novu budućnost hrvatskom morskom ribarstvu.

II/II-2 Strategija

II/II-2.1 Pretpostavke za izvršenje strategije

Strategija morskog ribarstva polazi od osnovnog načela da su njegove sastavnice (ribolov, uzgoj, promet i prerada) toliko isprepletene i međusobno ovisne da ih je potrebno sagledavati cjelovito.

Potrebna je dosljedna primjena Zakona o morskom ribarstvu, napose u području obvezujućeg i toliko potrebnog utvrđivanja i stalnog praćenja biozaliha pelagične i demerzalne ribe, kao i područja namijenjenih uzgoju, a sve s ciljem optimalnog gospodarenja prirodnim potencijalima i očuvanju biološke ravnoteže u njima.

Proglašenje gospodarskog pojasa Republike Hrvatske je temeljno polazište za unapređenje i sređivanje stanja u našem ribolovu. Ovo stoga što bi se time stvorili preduvjeti za prebacivanje pritiska ribolovne flote iz unutrašnjeg, inače prelovljenog u vanjsko ribolovno more.

Daljnje polazište je potreba okončanja procesa privatizacije, konsolidacije i restrukturiranja ribarske industrije sa ciljem snižavanja troškova poslovanja, te dostizanja proizvodnih i ekonomskih standarda koji će biti na razini konkurentskih zemalja.

II/II-2.2 Ciljevi

II/II-2.2.1 Ribolov

Pravilna strategija morskog ribolova se treba temeljiti na planiranju takvog intenziteta ribolova koji će omogućiti uravnotežen i dugoročno održiv ulov, što podrazumijeva odgovoran i racionalan pristup gospodarenju biozalihama mora, s udvostručenjem ukupnog ulova.

II/II-2.2.2 Marikultura

Strateški cilj marikulture je povećati proizvodnju i asortiman uzgojene ribe u idućem desetljeću na 10.000 t/god. i školjkaša na 20.000 t u istom razdoblju, uz poboljšanje konkurentske sposobnosti nacionalne marikulture na europskom tržištu.

Trajno strateško opredjeljenje je svrstavanje Hrvatske među vodeće zemlje u proizvodnji morske ribe i školjkaša s internacionalno prepoznatljivom kvalitetom i uz poštivanje najviših ekoloških standarda u proizvodnji.

II/II-2.2.3 Prerada ribe

Temeljni cilj prerade je omogućiti potpunije korištenje srdele kao najvažnijeg obnovljivog bogatstva našega Jadrana, a koja je temelj pelagičnog ribolova te prema procijenjenim zalihama može osigurati trajnu sirovinu za riboprerađivačku industriju i kavezni uzgoj tuna.

II/II-2.2.4 Promet ribom

Činjenica je da se proizvodnja ribe (ulov i uzgoj) ostvaruje kroz veliki broj usitnjenih jedinica, raspoređenih na razmjerno velikom prostoru, te da je njeno prometovanje neorganizirano. Temeljni strateški cilj prometa je brza i efikasna dostava, osobito svježe ribe i stvaranje nužnih pretpostavki za udvostručenje domaće potrošnje per capita i dvostruko povećanje izvoza.

II/II-3 Preporuke za provedbu ciljeva

II/II-3.1 Ribolov

Prethodno definirani strateški ciljevi i zadaci se trebaju ostvariti na način:

3.1.1. da se odrede gospodarski najznačajnije vrste riba i drugih morskih organizama koje su važne za naš gospodarski ribolov. Preporuča se pozornost usmjeriti na male pelagične vrste, srdelu i inćuna, te od krupne pelagične ribe tunj i palamida. Od pridnenih vrsta izdvajamo oslića, trlju blataricu, arbuna i škampa, te salpu, ušatu i zubatac koji nastanjuju unutrašnja mora. Od ostalih vrsta, gospodarsku važnost imaju list i gira oblica, a od krupnih rakova jastog i hlap,

3.1.2. da se sistematiziraju i nadopune temeljne bio – ekološke značajke ciljanih vrsta, osobito stanje njihovih populacija na pojedinim izlovu više izloženih područja. U slučaju kroničnog nedostatka recentnih i relevantnih informacija poduzeti dopunska istraživanja uporabom gore navedenih ribolovnih alata,

3.1.3. da se procijeni ukupna biomasa ciljanih vrsta i razina dozvoljene eksploatacije,

3.1.4. da se odrede načela pravilnog gospodarenja glavnim vrstama, a u cilju bolje i učinkovitije zaštite, pri čemu zagovaramo uspostavu godišnjih ulovnih kvota. Osnov za uvođenje kvota jesu podaci znanstvenih istraživanja i povijesni podaci ulova evidentirani u očevidnicima o ribolovu,

3.1.5. da se potakne modernizacija ribolovne flote prilagođene potrebama i mogućnostima iskorištavanja živih bogatstava Jadrana,

3.1.6. da se potakne izgradnja ribarskih luka primjerenih potrebama našega ribolova,

3.1.7. da se uspostavi trajno praćenje stanja ciljanih vrsta (monitoring) na način kako je to propisano Pravilnikom o načinu korištenja sredstava ostvarenih od naknada za obavljanje ribolova na moru i drugih mjera zaštite za nadzor i kontrolu ribolovnog napora predviđenih važećim Zakonom o morskom ribolovu,

3.1.8. da se postupno dokida kategorija malog ribolova na način da se prestaje s izdavanjem novih odobrenja i smanjenjem korištenih ribolovnih alata,

3.1.9. da se pristupi učinkovitijem organiziranju službe ribarske inspekcije na moru i njezinom stručnijem, ribarski usmjerenom kadrovskom ekipiranju,

3.1.10. da se uspostavi bolja suradnja sa znanstvenim organizacijama, koje su utemeljene za obavljanje specifičnih poslova iz oblasti morskog ribarstva,

3.1.11. da se potiče organiziranje znanstveno-istraživačkog rada na rješavanje trenutnih problema morskog ribarstva,

3.1.12. da se uspostavi bolja i učinkovitija suradnja ribarskih udruga i drugih asocijacija koje se dotiču ribarske problematike,

3.1.13. da se potiče osnivanje zadrugarstva i ribarstva,

3.1.14. da se potiče rekreacijsko-športski ribolov i druge aktivnosti na moru kao značajan dopunski sadržaj turizmu (produženi boravak turista, povećana vanpasionska potrošnja, razvoj nautičkog turizma, povećano prometovanje malim plovilima i ribolovnim alatima i dr.).

II/II-3.2 Marikultura

Da bi se prethodno definirani strateški ciljevi ostvarili potrebno je prepoznati i odgovarajuće valorizirati mjesto i ulogu marikulture u sektoru proizvodnje zdrave hrane, te valorizirati njenu ulogu u budućim planovima gospodarskog i turističkog razvoja uopće, osobito programima razvitka i obnove otoka.

Temeljne odrednice kojima se treba voditi u ostvarenju strategije budućeg razvoja marikulture jesu: (a) uzgoj autohtonih vrsta riba i školjkaša, (b) reduciranja troškova proizvodnje (c) poduzeti potrebite mjere unapređenja standarda zaštite okoliša i poboljšanja kvalitete proizvoda.

Način dolaska do definiranih strateških ciljeva treba se odvijati kroz tri strateška pravca:

3.2.1. Unapređivanje i moderniziranje sektora proizvodnje u marikulturi kroz:

– poboljšanje uravnoteženosti marikulture s okolišem,

– moderniziranje proizvodnje na postojećim farmama, unapređenje postojećih i uvođenje novih tehnologija uzgoja,

– uvođenje novih vrsta u industrijski uzgoj (osim alohtonih),

– investiranje u podizanje novih uzgajališta ribe (izgradnja objekata i nabava uređaja i opreme), favorizirajući »semi – offshore« uzgoj u poluotvorenim morima, odnosno »offshore« tehnologije za uzgoj tuna,

– podizanje novih objekata obiteljskog tipa usmjerenih na proizvodnju morske ribe i školjkaša,

– integriranje marikulture u ruralni razvoj.

3.2.2. Osnaženje temeljne infrastrukture kroz:

– uspostavu nacionalnih reprodukcijskih centara za potrebe planirane proizvodnje ribe ukupnog kapaciteta oko 50 milijuna komada mlađi/godišnje, a sve u svrhu očuvanja autohtonih vrsta i genetski čistih populacija,

– upućivanje posebnih programa za dugoročno osiguranje mlađi kamenica na postojećim školjkarskim zonama i prirodnim staništima (Malostonski zaljev, ušće Krke, Prokljansko jezero, Limski kanal), a sve u svrhu zaštite i unapređenja proizvodnje, odnosno repopulacije na novim uzgajalištima,

– poticanje interesnog okrupnjavanja i udruživanja uzgajivača,

– organiziranje i usmjeravanje infrastrukturne i logističke podrške sektoru marikulture (izrada studija i programa, statistički i informacijski servisi i dr.),

– unapređenje sustava protoka informacija, kako između proizvođača tako i između proizvođača i potrošača s ciljem izbjegavanja zasićenosti tržišta i pogubne fluktuacije cijena.

3.2.3. Potpora istraživačkim i razvojnim projektima usmjerenim u pravcu diverzifikacije proizvodnje (domaće nove sorte i nove vrste) i proizvoda marikulture (asortiman) u pravcu:

– priključenja prioritetnim projektima EU koji su fokusirani prema genetici, interakciji marikulture i okoliša, te suvremenom vođenju i upravljanju projekata marikulture,

– definiranja marketinške i promotivne strategije,

– izgradnje centara (sala) za dražbu i trgovanje svježom ribom i drugim proizvodima marikulture, a u skladu sa suvremenim standardima za prodaju ribljih proizvoda,

– povećanja proizvodnje školjkaša i izgradnje centara za čišćenje, otvaranje i pakiranje dagnji,

– kreiranja pozitivnog stava prema proizvodima marikulture i izbjegavanje svake asocijativne vezanosti s pojmovima kao što su industrijski, super-intenzivni, zagađivački, masovni i slično,

– promocija proizvoda i istraživanje novih načina distribucije proizvoda marikulture (promotivne kampanje, sajmovi, izložbe, certifikati kakvoće, etiketiranje proizvoda).

II/II-3.3 Prerada

Mjere koje će trebati poduzeti u svrhu ostvarenja postavljenih ciljeva jesu:

3.3.1. Stimuliranje otočnih tvornica putem programa razvitka otoka i Zakona o otocima, radi očuvanja autohtonih vrsta i genetski čistih populacija.

3.3.2. Smanjenje troškova transporta ribe (svježe i smrznute) te prerađevina s otoka i na otok putem smanjenja cijena trajektnih karata za tu vrstu transporta.

II/II-3.4 Promet

U području prometa ribom i proizvodima od ribe potrebno je donijeti zakonsku regulativu kojom bi se precizno reguliralo ovo područje.

Osim formalnog reguliranja prometa ribom, treba poduzimati mjere strukturne potpore ribarstvu, s ciljem povećavanja prosječnog ulova ribolovnih jedinica.

Unapređenje prometa ribom i proizvodima od ribe treba teći u tri smjera:

3.4.1. Stvaranjem sustava veletržnica zasnovanih na aukcijskom načelu, koje bi u vidu distributivnih centara opskrbljivale maloprodajne lance,

3.4.2. Uspostava stanica za prodaju svježe ribe putem neposredne pogodbe ili dražbe,

3.4.3. Strukturnim promjenama u području prometa na način smanjivanja ukupnog broja subjekata u prometu uz istodobno povećavanje ukupnog prihvatnog kapaciteta.

II/II-4 Provedbeni plan, izvrŠitelji i rokovi

II/II-4.1 Ribolov

Ad. 1. Strateški ciljevi i zadaci definirani u glavi I/I-2.1 točke 3.1.1., 3.1.2., 3.1.3. i 3.1.7. će izvršiti Institut za oceanografiju i ribarstvo (IOR) iz Splita prema utvrđenoj dinamici i prioritetima. Naznačene strateške zadatke treba izvršiti odmah.

Ad. 2. Strateški ciljevi i zadaci definirani u toč. 3.1.4. će izvršiti MPŠ u suradnji s IOR-om. Ovi zadaci su trajnog karaktera.

Ad. 3. Strateški ciljevi i zadaci definirani u toč. 3.1.5. i 3.1.6. će izvršiti MPŠ, MG, zainteresirane primorske županije i ribarske asocijacije pri HKG i HOK-u.

Ad. 4. Strateški ciljevi i zadaci definirani u toč. 3.1.8., 3.1.9.. 3.1.10., 3.1.11. će izvršiti MPŠ, dok je toč. 3.1.12. i 3.1.13. prvenstveno u zadatku udruge ribara, a toč. 3.1.14. Ministarstva turizma u suradnji s MPŠ i MG.

II/II-4.2 Marikultura

Ad. 1. Modernizaciju i daljnji razvoj sektora marikulture vršiti kroz uspostavu poticajne kreditne politike u investicijska i obrtna sredstva provodi Vlada RH kroz MPŠ, MZOP-u te HBOR. Partneri su privatni i javni sektor, interesne udruge uzgajivača i buduće zadruge (kooperative). Rokovi za provođenje, odmah.

Ad. 2. Infrastrukturnu, logističku i znanstveno – stručnu podršku razvojnim programima marikulture trebaju osigurati MPŠ, MZOP-u i MZT kroz izravno involviranje znanstvenih institucija usmjerenih na rješavanje problema marikulture. Partner u realizaciji strateškog cilja jesu javne i privatne organizacije, tvrtke u marikulturi, istraživački i razvojni centri, zadruge. Rokovi za izvršenje od odmah do u kontinuitetu sukladno razvitku i zahtjevima sektora.

Ad. 3. Unapređenje marketinške i promotivne strategije je u zadatku MPŠ u suradnji s drugim državnim službama zaduženim za promet i trgovanje prehrambenim proizvodima. Napose se ovaj segment usmjerava prema programima i planovima razvoja turizma i Ministarstvu zaduženom za obnovu i razvitak otoka. Partneri na strateškom zadatku jesu javne i privatne organizacije, tvrtke u marikulturi i specijalizirani istraživački centri.

II/II-4.3 Promet ribom

Ad. 1. Strateški cilj iz toč. 3.4.1. Ministarstvo gospodarstva u suradnji s HGK, HOK i HZPSS; rok 2001.

Ad. 2. Strateški cilj iz toč. 3.4.2. Ministarstvo obnove i graditeljstva, županije, gradovi, općine, privatni poduzetnici u suradnji s HOK, HGK i HZZPSS; rok: 2001- 2010. g.

Ad. 3. Strateški cilj iz toč. 3.4.3. MPŠ , Uprava za ribarstvo; rok: 2025. g.

II/II-4.4 Prerada ribe

Izvršitelji iz poglavlja Preporuke za provedbu strategije su sljedeći:

Ad. 1. toč. 3.3.1. Ministarstvo obnove i razvitka, Centar za razvoj otoka; rok: odmah Ad. 2. toč. 3.3.2. MPŠ; rok: odmah

Ad. 2. toč. 3.3.3. Ministarstvo pomorstva, prometa i veza; rok: 2001. godina.

Pojmovnik

– Morsko gospodarstvo uključuje ribolov, uzgoj, promet i preradu ribe i drugih morskih organizama.

– Morsko ribarstvo je gospodarska djelatnost koja se bavi gospodarenjem živim, odnosno obnovljivim bogatstvima mora i obuhvaća zaštitu biozaliha, ribolov i uzgoj.

– Morski ribolov je djelatnost lovljenja riba i drugih morskih organizama uporabom primjerenih ribolovnih alata i ribolovne tehnike ali također i djelatnost sakupljanja morskih organizama odgovarajućim pomagalima.

– Ostali morski organizmi u smislu ove strategije jesu svi organizmi koji nisu ribe a predmet su interesa morskog ribarstva (mekušci, rakovi, spužve, koralji, morski crvi i morsko bilje.

– Prelov je pojava izlovljenosti prekomjernim izlovom, odnosno takvog stanja ribljih naselja pri kojemu se ulov smanjuje unatoč povećanju ribolovnog napora.

– Ribolovni napor je pritisak ribolovnih sredstava (flota i alati) na iskorištavanje prirodnih biozaliha.

– Pelagički ribolov je ribolov kojim se love oni morski organizmi koje žive u stupcu vode neovisno o morskom dnu.

– Pridneni (demerzalni) ribolov je način iskorištavanja morskih organizama koji žive na ili u morskom dnu ili su o njemu ovisni u svom životu.

– Marikultura je kontrolirani uzgoj riba, rakova, školjkaša i vodenog bilja.

– Kavezni uzgoj je naročiti tip intenzivnog uzgoja ribe u mrežnim kavezima koji su pričvršćeni na usidrenu plivajuću strukturu.

– Mrijestilište je specijalizirani objekt za proizvodnju riblje mlađi.

– Prerada ribe – podrazumijeva skupnost ekonomične primjene bioloških, fizikalnih i tehnoloških radnji, koje imaju za cilj da svježu ribu prerade u trajne ili polutrajne prerađevine uz istovremeno racionalno iskorištenje svih njenih nejestivih dijelova. U ovu tehnologiju se danas uvrštavaju i takvi procesi koji nemaju za cilj izravnu preradu ribe, već njeno očuvanje u svježem ili smrznutom stanju za duže ili kraće vrijeme, bilo u svrhu produženog skladištenja do same prerade, bilo u svrhu transporta do potrošača.

– Sterilizirani riblji proizvodi sačinjavaju riblje konzerve neograničenog roka trajanja.

– Poluproizvodi su proizvodi riblje industrije ograničenog roka trajanja koji se mogu i doraditi.

––––– III. PREHRAMBENA INDUSTRIJA I –––––
BIOTEHNOLOGIJA

III/I PREHRAMBENA INDUSTRIJA

U gospodarstvu Hrvatske, prehrambena prerađivačka industrija zauzima istaknuto mjesto. Ona danas ostvaruje više od petine (oko 22%) ukupne industrijske proizvodnje ili nešto više od 25% sudjeluje u strukturi prerađivačke industrije, a time ulazi i u sam vrh i po ukupnom prihodu prerađivačke industrije.

Kada govorimo o prehrambenoj industriji i proizvodnji hrane treba razlučiti o kojim se pojmovima radi. U našim okolnostima obično se povezuju poljoprivreda i prehrambena industrija kao jedinstvena cjelina u proizvodnji hrane. Međutim, radi se o odvojenim gospodarskim granama. Prehrambena industrija po načinu rada i tržišnim uvjetima spada u industriju. Također i sama prehrambena industrija nije homogena, te se u daljnjim razmatranjima proizvodnja hrane dijeli na:

– primarnu preradu i čuvanje poljoprivrednih proizvoda, preradu stočarskih proizvoda i preradu ribe (mlinovi, silosi, klaonice, hladnjače, šećerane, uljare, sušionice, itd.),

– proizvodnju prehrambenih proizvoda za široku potrošnju.

Svjetska trgovina prehrambenim proizvodima posljednjih godina doživljava velike promjene. Nakon Urugvajske runde GATT i Sporazuma u Marakashu očekuje se smanjenje stupnja subvencioniranja nacionalnih poljoprivreda i postupna liberalizacije svjetske trgovine kako poljoprivrednim tako i prehrambenim proizvodima. Kao posljedica smanjenog subvencioniranja, dakle i veće konkurencije u cijeni proizvoda, dolaziti će neminovno do:

– specijalizacije poljoprivredne proizvodnje i industrije koja se na nju naslanja,

– restrukturiranja nacionalnih proizvodnji, koje su bile zaštićene raznim državnim mjerama,

– daljnje globalizacije proizvodnje zbog izloženosti svih tržišta svjetskoj konkurenciji.

Sve zemlje u tranziciji nastoje slijediti ove trendove s manje ili više uspjeha, ali jednako tako sve te zemlje uvažavaju značenje proizvodnje hrane za vlastite potrebe, odnosno radi vlastitog društvenog i gospodarskog razvitka.

III/I-1 Prikaz i ocjena zateČenog stanja

III/I-1.1 Prerada poljoprivrednih sirovina

III/I-1.1.1 Prerada žita

– Kapaciteti. Mlinsko pekarska i tjesteničarska industrija preradu temelji na smještajnim kapacitetima od 1 700 000 tona, što je za potrebe ove i uljarske industrije dovoljno.

Ukupni kapaciteti za preradu pšenice iznose preko 1 000 000 tona za preradu kukuruza 70 000 tona i raži 5 000 tona.

Godišnji kapaciteti velikih pekara iznose 450 000 t i dimenzionirani su dijelom za najviše potrebe turističke sezone. Broj malih pekara (obrtnici) je nepoznat, a procjenjuje se na 3000 s godišnjim kapacitetom od 400 000 t i približno 80%-tnim iskorištenjem.

– Stanje opreme. Od postojećih mlinskih kapaciteta samo pet posjeduje suvremena rješenja (dob od 1 do 5 godina), dvadesetak mlinova je tehničko-tehnološke dobi opreme od 15 do 20 godina, a svi preostali rade sa zastarjelom opremom.

Pekarski kapaciteti su u puno boljem položaju i suvremenije opremljeni, a kao poslijedica sve jače konkurencije koja upućuje na nabavu nove opreme, razvoj novih proizvoda, bolju kakvoću i prihvatljive cijene za potrošače.

Tjesteničarstvo ima zastarjelu opremu i iz godine u godinu zapada u sve ozbiljniju krizu, koju uvećava niska kakvoća domaće pšenične krupice, dizajn i ambalaža, slaba promidžba i skroman utjecaj na potrošačke navike. Svih pet tvornica nalaze se u vrlo teškom gospodarskom stanju, pred zatvaranjem.

– Proizvodnja. Na temelju statistički iskazane potrošnje, procjenjuje se godišnja prerada od 600 000 do 610 000 t pšenice, 50 000 – 60 000 t kukuruza, do 3 000 t raži, te proizvodnja 430 000 – 450 000 t pšenične krupice i pšeničnog brašna, 56 000 t proizvoda od kukuruza te 2 050 t raženog brašna 360 000 – 380 000 t pekarskih proizvoda i 13 000 t tjestenine.

Statistički podaci o proizvodnji (1999. god.) iskazuju samo 315 000 t pšeničnog brašna i krupice, 110 500 t kruha, 18 800 t drugih pekarskih proizvoda,6 500 t tjestenine, što ukazuje na sakrivenu mlinsku preradu do 200 000 t pšenice, proizvodnju najmanje 250000 t pekarskih proizvoda i bar još jednom toliko iskazanu proizvodnju tjestenine.

– Vanjskotrgovinska razmjena. Tijekom ovih godina, vanjskotrgovinska razmjena je znakovito oscilirala. Izvoz brašna se kretao od 5 935 t (1997.) do 27 170 t (1992.), izvoz tjestenine od 287 t (1992.) do 1.155 t (1998.), a uvoz pšeničnog brašna i krupice od 169 t (1995.) do 10 780 t. (1996), a tjestenine od 2 884 t (1992.) do 10 402 t (1999.). Negativna kretanja jedino su nazočna kod tjesteničarstva, a uzroci su kakvoća i visoka proizvodna cijena kao posljedica ukupnog stanja ove industrije.

– Potrošnja. Od 1990. godine dolazi do značajnog povećanja potrošnje proizvoda od žita (17%). Koja per capita iznosi godišnje 118 kg. iskazano u brašnu. To bi po proizvodima bilo 23,8 kg pšeničnog brašna i drugih žitarica, 71,8 kg kao kruh i pecivo, 9,6 kg kao tjestenina, 6,03 kg kao kolači, 6,04 kg riže i 10,5 kg ostalih proizvoda. Usporedba statistički iskazane potrošnje i proizvodnje upućuje na veliku prisutnost sivog tržišta u preradi pšenice i pšeničnog brašna.

– Razina carinske zaštite. Poljoprivredni proizvodi, koji se prerađuju u ovoj grani industrije, su zaštićeni trenutno slijedećim carinskim stopama: pšenica 18,5% + 3,5E/100 kg (maksimalno do 52,5%), raž 20%; pšenično brašno 10% + 10,4E/100 kg maksimalno 45,5%), tjestenina s jajima 9% + 26,4 E/100 kg (maksimalno 40%).

– Tjesteničarstvo. Današnji gospodarski položaj i tehničko-tehnološko stanje tvornica tjestenine gotovo upućuje na njihovo gašenje u narednih 5 godina. Financijske mogućnosti sadašnjih vlasnika su skromne u pogledu ulaganja u suvremenu opremu. Ulazak u WTO i carinska zaštita pri uvozu tjestenine dodatno nepovoljno utječe na ovu djelatnost.

– Ekološki uvjeti. Mlinsko pekarska i tjesteničarska industrija praktički nemaju negativnog utjecaja na okoliš.

III/I-1.1.2 Prerada uljarica – proizvodnja ulja

Pod proizvodnjom ulja ili uljarstvom podrazumijevamo gospodarsku djelatnost vezanu uz preradu uljarica (suncokreta, uljane repice, soje) radi proizvodnje sirovih i jestivih ulja, kod čega nastaje kao nusproizvod sačma, nositelj proteinski bogatih komponenti za stočnu hranu. Dobiveno sirovo i jestivo ulje su sirovine za daljnju proizvodnju biljnih masti, margarina i srodnih prehrambenih proizvoda ili sirovine za druge industrije (prehrambena, farmaceutska, kemijska).

– Proizvodni kapaciteti. Ovisno o broju dana prerade, uljarska industrija raspolaže s godišnjim kapacitetom prerade suncokreta od 85 000 – 95 000 t, prerade uljane repice od 65 000 do 69 000 t i soje od 310 000 do 380 000 tona.

Rafinerije imaju godišnji kapacitet prerade 62 000 t ulja. Ove kapacitete slijede i kapaciteti za proizvodnju biljnih masnoća (margarina, biljnih masti, biljnog mrsa, aditiva, majoneze i delikatesnih proizvoda) od 45 584 do 68 376 t za 220 dana proizvodnje.

Većina proizvodnih linija je tehnološki i tehnički zastarjelo.

Rafinerije ulja su također tehnički zastarjele, dok jedino zadovoljava razina opremljenosti punionica.

– Skladišni prostor od 10 000 t silosnog prostora i 20 000 t podnih skladišta nije dovoljan te se upotrebljavaju i kapaciteti sojare od 38 000 t silosnog prostora i 120000 podno-skladišnog prostora i 41 750 t rezervoarskog prostora.

– Ekološki standardi. Ova industrija nije onečišćivač i nisu potrebne posebne mjere zaštite.

– Proizvodnja. U 1998. godini je proizvedeno preko 31 000 t sirovog ulja, i 73 000 t sačme. Istodobno je proizvedeno 35 000 t rafiniranog ulja, 10 000 t margarina i 3 500 t biljnih masti i 500 tona biljnog mrsa.

III/I-1.1.3 Proizvodnja maslinovog ulja

Proizvodnja maslinovog ulja, prve biljne masnoće izravno vezane uz kulturu življenja populacije Mediterana i koja danas po značenju izlazi iz okvira čiste ekonomije, nezaobilazna je tema poljoprivredne proizvodnje našeg priobalja i otoka – areala masline.

Naše maslinovo ulje sa svojih 3 000 000 stabala na površini od 15 000 ha gospodarski predstavlja značajan potencijal u poljoprivrednoj proizvodnji mediteranskog dijela Hrvatske.

U zadnje doba je izraženo povećano zanimanje u obnovi starih i izgorjelih maslinika, sadnja novih nasada, primjena suvremenih stručnih agrozahvata i izgradnja suvremenih pogona za preradu plodova maslina u ulje.

– Proizvodnja. Primjećuju se velike razlike u količinama proizvedenog maslinovog ulja. U zadnjih 10 godina proizvodnja je iznosila od 6 000 t do oko 55 000 t, odnosno prosječno oko 25 000 t. Proizvodnja se potiče s 0,89 kn/kg proizvedenog ploda.

– Kapaciteti za proizvodnju. U posljednje doba su izgrađeni značajni kapaciteti za preradu maslina u ulje, a učinjena je i zamjena starih postrojenja. Kapaciteti pojedinačnih pogona se kreću od 2 do 40 t/dan. Današnji kapaciteti prerade zadovoljavaju potrebe Hrvatske i iznose 860 – 9 000 t maslina dnevno, što znači da je za preradu cjelokupne berbe plodova potrebno svega 20 do 40 dana. Kapaciteti za formiranje proizvoda odnosno pakiranje iznose od 600 do 3 000 kom/dan.

– Kakvoća. Kakvoća našeg maslinovog ulja još uvijek ne zadovoljava, iako su raznim aktivnostima učinjeni korisni pomaci.

Posebno je karakterističan način na koji ovaj proizvod dolazi na tržište. Tržnost maslinovog ulja u nas je vrlo diskutabilna, budući da se maslinovo ulje privatnih maslinara, koji ga najčešće drže »kao svoje strateške materijalne rezerve«, tržištu nudi kao staro ulje prilikom obnove svojih pričuva. Istodobno je na tržištu maslinovog ulja vrlo aktivno i značajno sivo tržište (tzv. »seljačka pijaca«). Sivo tržište predstavlja oko 50% ukupnog tržišta maslinovog ulja, a u nekim krajevima na taj se način plasira i ukupna proizvodnja.

– Potrošnja maslinovog ulja. Potrošnja maslinovog ulja u zadnje doba se povećava. Povećana potrošnja je rezultat veće popularizacije i poboljšane kakvoće tog ulja. Potrošnja maslinovog ulja u Hrvatskoj po stanovniku iznosi od 0,6 kg 1990. godine, do 0,9 – 1 kg po stanovniku godišnje (1999. godine). Ukupna potrošnja u Hrvatskoj iznosi oko 4 000 t godišnje.

– Zakonska regulativa za maslinovo ulje je u potpunosti usklađena sa međunarodnim propisima i pri kraju su aktivnosti na donošenju normi pri DZMN RH. Hrvatska je član Međunarodnog vijeća za maslinovo ulje, najkompetentnije asocijacije za problematiku maslinarstva i prerade maslina u ulje.

Iako postoje propisane zakonske osnove za proizvodnju ulja posebne marke, zemljopisnog, sortnog ili ekološkog (biološkog) podrijetla, takvi se proizvodi još ne proizvode.

– Carinska zaštita. Carinska zaštita iznosi 10% + 112,2 E/100 kg, max 46,8%.

– Vanjskotrgovinska razmjena. Kako veći dio maslinovog ulja završava na domaćem i dijelom na stranom tržištu (privatnim putevima) bez nadzora, teško je ustanoviti količinu izvezenog ulja. Može se samo reći da je nešto veća količina uvezenog maslinovog ulja od izvoza.

– Ekološki aspekti. Ova industrija praktički nema negativnog utjecaja na okoliš čovjeka, floru i faunu.

III/I-1.1.4 Prerada šećerne repe

Pod proizvodnjom šećera podrazumijevamo gospodarsku djelatnost koja se odnosi na proizvodnju šećera, suhih peletiranih rezanaca i melase. To je veliki dio prehrambene industrije koja prerađuje poljoprivrednu kulturu – šećernu repu i uz izravnu zaposlenost ima i veliku neizravnu zaposlenost vezanu uz poljoprivrednu proizvodnju na zemljišnim površinama od oko 30 000 ha i uz prosječne prirode od 30 t/ha.

– Prikaz zatečenog stanja. Od 1996. godine sjetvene površine pod šećernom repom se značajnije povećavaju i 1998. godine dosižu razinu domaće proizvodnje, koja isključuje bilo kakav uvoz dodatnih sirovina za proizvodnju šećera u Hrvatskoj. Istodobno se proizvodnja šećerne repe odvijala prema materijalnim mogućnostima proizvođača, a ne prema agrotehničkim mjerama. Tako je prosjek biološkog prinosa šećera od 1996. do 1999. godine iznosio 5,96 t/ha. (Današnji prag rentabilnosti u zemljama zapadne Europe iznosi 7,2 t/ha).

– Proizvodni kapaciteti. Stabilni i instalirani kapaciteti prerade šećerne repe u svim šećeranama daju pune efekte u uvjetima kada tehnološke vrijednosti šećerne repe ispunjavaju standardne parametre.

Danas u Hrvatskoj postoje tri šećerane s ukupnim dnevnim kapacitetom prerade od 14500 t ili godišnjim kapacitetom od 1 160 000 t šećerne repe i uz trajanje kampanje prerade od 80 dana. Istodobno korišteni prosjek u razdoblju od 1996. do 1999. godine je bio 14.032 t/dnevno ili 1 114 000 t godišnje.

Postojeći kapaciteti ne samo da zadovoljavaju potrebe Hrvatske, već omogućavaju ponudu i većem području, jer se uz digestiju od 15,5% i iskorištenje digestije od 81,5% može proizvesti količina od preko 150 000 t konzumnog bijelog šećera.

– Potrošnja. Posljednjih godina bilježi se promjena strukture potrošnje šećera jer se danas jedan dio šećera zamjenjuje s drugim sladilima, posebice za potrebe prerađivačke industrije (glukozni sirup, visokofruktozni sirupi i sl.). Procjenjuje se da je ukupna potrošnja šećera oko 150 000 t od kojih 2/3 predstavlja potrošnja u domaćinstvima, a 1/3 u industrijskoj proizvodnji drugih proizvoda.

– Vanjskotrgovinska razmjena. Početkom 2001. g. došlo je do značajnih promjena u vanjsko-trgovinskoj razmjeni šećera. Ukidanjem carina od strane EU na uvoz šećera podrijetlom iz Hrvatske, stvorene su mogućnosti za izvoz šećera. Tako je primjerice u 2001. g. Hrvatska izvezla preko 40 tisuća tona šećera, a u prva tri mjeseca ove godine preko 20 tisuća tona. Povećani izvoz stvorio je potrebe za uvozom te se stoga u istom razdoblju bilježi i osjetniji porast uvoza sirovog šećera. Na ovaj način Hrvatska industrija šećera, osim što ostvaruje porast izvoza, dodatno upošljava svoje kapacitete na rafiniranju sirovog šećera.

– Razina carinske zaštite. Razina carinske zaštite na uvoz šećera razmjerno je visoka i iznosi 29,3 E/100kg.

– Ekološki standardi. Proizvodnja šećera preradom šećerne repe je vrlo zahtjevna u pogledu zaštite okoliša, jer čak do 35% nečistoća na ukupnu količinu prerađene repe treba odstraniti te također očistiti velike količine otpadne vode. To zahtijeva mehaničko i biološko pročišćavanje otpadnih voda. Ekološki standardi su visoko postavljeni, no današnja rješenja, osim kod jedne tvornice, ne zadovoljavaju. Rješenje tih problema pretpostavlja velika novčana ulaganja.

III/I-1.1.5 Prerada voća i povrća

Udio voća, povrća i prerađevina u prehrani stanovništva je nezadovoljavajući, čemu je glavni uzrok niska kupovna moć stanovništva.

– Proizvodni kapaciteti. Hrvatska raspolaže s velikim poljoprivrednim površinama, kako u kontinentalnom području, tako i u južnoj i primorskoj Hrvatskoj. Kapaciteti omogućavaju (uz bolje organiziranu proizvodnju i otkup i dovoljno rashladnih prostora za čuvanje proizvedenih namirnica) proizvodnju dovoljnih količina voća, povrća i prerađevina za podmirenje domaćih potreba i većih količina za izvoz. Danas se osobito osjeća pomanjkanje preradbenih kapaciteta za preradu voća i povrća.

– Proizvodnja. Udio voća i povrća u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji je malen. U 1988. godini proizvedeno je 605 318 t voća i 854 250 t povrća.

– Ocjena stanja. Stanje u proizvodnji i preradi voća i povrća je nezadovoljavajuće zbog prestanka rada mnogih pogona uzrokovanih problemima u pretvorbi i nedostatku investicija. I kod novih pogona, kod kojih je unapređena tehnologija ili rekonstruirani stari pogoni, javljaju se slični problemi.

Sadašnje stanje je nezadovoljavajuće. Postojeća proizvodnja ne zadovoljava domaće potrebe te stoga raste uvoz tih proizvoda. Nadalje, prirodni potencijali za proizvodnju voća i povrća nedovoljno su iskorišteni, i to kako u primarnoj proizvodnji tako i u preradi.

Specifičnost proizvodnje voća i povrća zahtijeva suvremenu distribuciju i čuvanje proizvoda. U proizvodnji voća i povrća namijenjenog potrošnji u svježem stanju potrebno je unaprijediti doradbene (razvrstavanje, pranje, ambalažiranje) i skladišne kapacitete (hladnjače).

– Ekološki standardi. Prerada voća i povrća je industrija koja ne ugrožava okoliš ni na koji način, ako se pravilno riješi problem iskorištavanja otpada i obrade otpadnih voda. Otpadne tvari su dijelovi plodova voća i povrća, biološki materijal, koji se, ako se vrati u prirodu (na poljoprivredne površine), lako razgrađuje i u većini slučajeva je koristan za zemljište. Otpadne vode iz ovih pogona su opterećene određenom količinom lako razgradivih organskih tvari. Ovakve otpadne vode, ako su opterećene organskom tvari preko određene granice, moraju se prije ispuštanja obraditi. Za tu obradu su potrebna odgovarajuća postrojenja koja su vrlo jednostavna, a otpadne organske tvari u vodi se lako razgrađuju.

III/I-1.1.6 Proizvodnja vina

Agroekološki uvjeti u Hrvatskoj omogućuju uzgoj vinove loze i proizvodnju grožđa u različite svrhe pa tako i za proizvodnju vina razne kakvoće, od stolnih do čuvenih vina.

– Proizvodnja. Godišnja proizvodnja vina u Hrvatskoj iznosi 270 milijuna litara, od čega 60 milijuna litara otpada na pravne osobe (oko 25%), a 210 na individualne proizvođače (oko 75%). Proizvodnja vina u zadnjih je nekoliko godina u padu.

– Ocjena stanja. Promatrajući vinarsku proizvodnju vidi se da se posljednjih godina nalazi u teškom položaju zbog smanjenja potrošnje vina u Hrvatskoj i tržišnih viškova koji ugrožavaju poslovanje proizvođača vina. Danas gotovo da i nema većeg proizvođača vina koji nije suočen s problemima u tekućem poslovanju tako da su male mogućnosti za investiranje u nove tehnologije i razvoj, što predstavlja problem za budućnost vinarstva.

– Vanjskotrgovinska razmjena. Nasuprot povratku rastućeg trenda potrošnje vina u svijetu te otvaranju nekoliko novih značajnih vinskih tržišta, pogotovo u zemljama Dalekog istoka, naš izvoz u posljednjih nekoliko godina bilježi sve lošije rezultate.

III/I-1.1.7 Prerada stočarskih proizvoda

III/I-1.1.7.1 Proizvodnja mesa

– Kapaciteti. U Hrvatskoj danas ima oko 600 objekata registriranih za klanje i i preradu mesa, među kojima se nalaze 4 izvozna objekta. Posljednjih godina javlja se trend izgradnje malih obrtničkih objekata za klanje životinja te za preradu i pohranu mesa. Stanje većine malih klaoničkih kapaciteta je zadovoljavajuće, dok je kod velikih objekata to stanje nezadovoljavajuće zbog slabije iskorištenih kapaciteta, nedovršene pretvorbe i stečaja pojedinih klaonica i tvornica za preradu.

– Proizvodnja. U ukupnoj strukturi prerade, prerada mesa ima istaknuto mjesto. Tako je 1999. godine proizvedeno oko 90.000 t svježeg mesa od kojeg oko 25% otpada na goveđe meso, 45% na svinjsko meso, oko 30% na meso peradi i svega 0,2% na ovčje meso. Na preradu u mesne prerađevine se troši oko 50% proizvedenog mesa, od kojih su najviše zastupljeni kobasičarski proizvodi (48%), suhomesnati proizvodi (11,3%), konzerve (35%) i mast (5,5%).

– Vanjskotrgovinska razmjena. Hrvatska je već dugo vremena izvoznik mesa i mesnih prerađevina na svjetska tržišta (juneće meso, polukonzerve svinjskog mesa, proizvodi mesa peradi na tržište Europske unije i SAD). Podaci o vanjskotrgovinskoj bilanci danas upozoravaju na vrlo nepovoljne indekse uvoza živih životinja i mesa.

– Potrošnja. Potrošnja mesa u Hrvatskoj iznosi oko 189.000 t svježeg mesa.

III/I-1.1.7.2 Proizvodnja mliječnih proizvoda

U sustavu tržišnog gospodarstva, primarna proizvodnja mlijeka, prerada, distribucija i prodaja mliječnih proizvoda čine komplementarnu cjelinu s određenim paritetnim cjenovnim i ekonomskim odnosima.

– U primarnoj proizvodnji mlijeka prevladava kravlje mlijeko, s udjelom u proizvodnji od 96%.

– Tržišnost kravljeg mlijeka je niska iznosi 61% (1999. godina). Na postojećoj razini potrošnje mlijeka, samodostatnost iz domaće proizvodnje je 74%, te se kvaliteta sirovog mlijeka u otkupu ne valorizira prema međunarodnim standardima. Proizvodnja mlijeka se potiče mjerama agrarne politike i u proizvođačkoj prodajnoj cijeni sirovog mlijeka novčani poticaj čini 35%.

– Proizvodni kapaciteti. Ukupno konzumno mlijeko proizvodi 35 mljekara i manjih pogona. Od ukupnih proizvodno-tehnoloških kapaciteta, šest velikih mljekara predstavlja 73%, a samo jedno dioničarsko društvo participira s 50% u preradi na mljekarskom tržištu Hrvatske. Tehnološka oprema ovih 6 mljekara je zadovoljavajuća i proizvodno efikasna. Od ukupne potrošnje 60% količina mlijeka se preradi u industrijskim mljekarskim kapacitetima.

Instalirani proizvodni kapaciteti mljekara su nedovoljno iskorišteni jer pretežno proizvode u jednoj smjeni. Određeni broj mljekara zbog načina privatizacije i ratnih posljedica je u nepovoljnom ekonomskom položaju.

– Prerada mlijeka. Zadnjih godina uravnotežen je obujam industrijske prerade mlijeka. U 1998. godini prerađeno je 424.000.000 l proizvoda, a 1999. godine 414.000.000 l. Struktura prerade je nepovoljna, a uvjetovana je nerazvijenošću domaćeg mljekarskog tržišta, slabe kupovne moći stanovništva i time niske potrošnje. U preradi je najzastupljenije konzumno mlijeko sa 65%, dok u razvijenim zemljama konzumno mlijeko sudjeluje s 35%.

U 1999. godini je vrijednost realizacije mlijeka i mliječnih proizvoda iznosila 2,20 milijardi kuna.

– Potrošnja. Do 1987. godine potrošnja mlijeka i prerada iznosila je 181 litru mlijeka per capita (mliječni ekvivalent litara), dok je potrošnja u 1999. godini iznosila 141 litru mlijeka.

– Vanjskotrgovinska razmjena. Vanjskotrgovinska razmjena mlijeka i mliječnih prerađevina je smanjena (uvoz u 1999. godini 40,32 milijuna USD, izvoz 27,49 milijuna USD).

– Ekološki standardi. Mljekarska industrija (prehrambena procesna tehnologija) ovisno o strukturi proizvoda, stvara značajne količine otpadnih voda onečišćenim s organskim otpadom i ostacima kemikalija korištenih za dezinfekciju i pranje opreme i prostora. Prije evakuacije u javne vodotoke, otpadne vode treba pročistiti a u većim kapacitetima obaviti reciklažu. U proizvodnji racionalizirati režim korištenja vode prema svjetskim kriterijima u odnosu 3:1 (3 litre vode : 1 litra prerađenog mlijeka). Radi zaštite ozonskog omotača do 2005. godine izvršit će se supstitucija plina freona u svim rashladnim uređajima i opremi. Specifičnost proizvodnje mliječnih prerađevina zahtijeva uspostavljanje visoke razine upravljanja kvalitetom sirovina i proizvoda i zaštite okoliša.

III/I-1.2 Proizvodnja ostalih prehrambenih proizvoda

III/I-1.2.1 Proizvodnja konditorskih proizvoda

Konditorska proizvodnja obuhvaća proizvodnju čokolade, bombona, keksa, vafla i gume. Njezin značaj ogleda se prije svega u dodanoj vrijednosti kroz finalizaciju domaće sirovine (brašno, šećer, biljne masti, mlijeko), a izravno zapošljava oko 4.500 zaposlenih. Utiče i na vanjsko trgovinsku bilancu jer je vrijednost izvoza već godinama veća od vrijednosti uvoza sirovina i repromaterijala, a posljednjih 2-3 godine izvoz konditorskih proizvoda je oko 10% vrijednosti ukupnog izvoza poljoprivredno prehrambenog kompleksa. U vrlo teškom gospodarskom okruženju dobro se nosila s postojećom gospodarskom problematikom i ukupno gledano ostvarivala dobre financijske rezultate.

Kapaciteti proizvodnje se ne koriste u cijelosti te omogućavaju ponudu na većem području od hrvatskog. Stalni su napori tvrtki da se ukupni kapaciteti bolje iskoriste izvozom proizvoda.

U proteklih 10 godina kapaciteti su djelomično modernizirani, no za sudjelovanje na svjetskom tržištu konditorskih proizvoda bez dodatnih ulaganja i pronalaženja strateških investitora, koji će obnoviti i modernizirati proizvodnju te otvoriti vrata na tržište Europe, proces daljnjeg osuvremenjivanja i rasta ove proizvodnje biti će otežan.

Sadašnja kakvoća proizvoda je zadovoljavajuća. Marketinški pristup i prezentacija djela proizvoda ne prati suvremene trendove.

Cijene domaćih proizvoda osjetno su više u odnosu na proizvode u EU. Kako današnje stanje ne onemogućava dovoljno produktivnu proizvodnju i ekonomičan plasman proizvoda u zemlji i u izvozu, vjerojatno predstoji koncentracija kapaciteta, jer bi u velikim serijama proizvoda i manjim asortimanom, proizvodnja bila daleko ekonomičnija.

III/I-1.2.2 Proizvodnja slada i piva

Veoma značajna industrijska grana u Hrvatskoj je industrija piva. Proizvodnja se realizira u okviru 7 pivovara, kod kojih je završen proces privatizacije, te se većina nalazi u vlasništvu stranih kompanija.

Značenje ove grane je također, kao i kod gotovo svih prehrambenih industrija, povezivanje primarne poljoprivredne proizvodnje s prerađivačkim kapacitetima i zapošljavanje velikog broja radne snage.

– Kapaciteti. Postojeći pivarski kapaciteti zadovoljavaju našu trenutačnu potrošnju.

– Proizvodnja. U industrijskim pivovarama proizvedeno je u posljednjih nekoliko godina preko 3 500 000 hl, uglavnom standardnog 12 postotnog piva. Udio domaćeg piva se smanjuje i sve je veći udio licencnog piva. Istodobno se u Hrvatsku uvozi oko 200 000 hl iz raznih zemalja, a izvoz se u nešto manjim količinama realizira u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, te nešto u Australiji, Kanadi i Novom Zelandu. Broj malih pivovara je znatno povećan u poslijednjih nekoliko godina. Proizvodnja piva ovih pivovara koja se odmah i prodaje u ugostiteljstvu iznosi 30 000 – 50 000 hl.

– Potrošnja. Predviđa se da će u slijedećih nekoliko godina potrošnja domaćeg piva, računajući i trend razvoja turizma, iznositi preko 4 milijuna hektolitara.

Danas je u toj industriji prisutan nedostatak sirovinske osnovice (hmelj, ječam, odnosno slad, zamjene za slad).

III/I-1.2.3 Proizvodnja alkohola, kvasca i octa

Proizvodnja alkohola preradom domaćih sirovina, koje predstavljaju sporedne proizvode osnovne prerađivačke industrije, predstavlja zapaženu granu. Proizvodnja alkohola je gotovo isključivo vezana za melasu koja je krajnji nusproizvod kod dobivanja šećera (93%), a samo oko 7% je proizvedeno iz kukuruza. U posljednjih nekoliko godina došlo je do naglog pada proizvodnje alkohola zbog slabijeg plasmana žestokih alkoholnih pića.

Za proizvodnju pekarskog kvasca postoje u Hrvatskoj samo dvije tvornice, čije se tehnologije razlikuju. Dok jedna proizvodi svježi prešani kvasac, dotle druga proizvodi suhi aktivni kvasac. Obje su tvornice provele vlasničku pretvorbu i njihova proizvodnja je, tehnološki gledano, na vrlo visokoj razini. Prehrambeni i krmni kvasac se u Hrvatskoj ne proizvodi i dobiva se samo kao nusproizvod u proizvodnji alkohola ili pekarskog kvasca. Upotreba ovih proizvoda je samo za fermentaciju tijesta i kao aditiv u industiji mesa. Kako je proizvodnja veća od domaćih potreba, jedan dio ovih proizvoda se izvozi. Kao nedostatak ove proizvodnje smatra se vrlo malen broj proizvoda, te se u budućnosti očekuje diverzifikacija. Ovo se isto odnosi i na proizvodnju octa koja, prema instaliranim kapacitetima, zadovoljava domaće potrebe.

III/I-1.2.4 Proizvodnja jakih alkoholnih pića

Industrija jakih alkoholnih pića nalazi se u vrlo teškoj gospodarskoj situaciji. Proizvodnja i plasman jakih alkoholnih pića ima izrazitu tendenciju pada, kako na domaćem tako i na inozemnom tržištu zbog:

– velikih poreznih opterećenja,

– smanjenja tržišta,

– visoke cijene sirovina,

– zastarjele tehnologije.

III/I-1.2.5 Proizvodnja vode

Osiguranje dovoljne količine i kakvoće vode za piće postaje globalni svjetski problem 21. stoljeća. Stoga bi strateški razvoj hrvatskog gospodarstva trebao pratiti ulaganja u proizvodnju vode u bocama, koja pokazuje ekonomsku opravdanost i ima svoju budućnost.

Globalni problem nejednolike raspoređenosti vode u prirodi postaje svakim danom sve akutniji i aktualniji tako da se prirodni izvori kvalitetne vode visoko cijene.

Raspoložive količine vode za piće su u Hrvatskoj vrlo velike i veće nego u mnogim europskim zemljama. Hrvatska raspolaže s blizu 5 600 prostornih metara vode po stanovniku godišnje, što bi trebalo biti dovoljno za sve potrebe stanovnika. Više vode od stanovnika Hrvatske ima Švicarska (7 300 prostornih metara po stanovniku). Mnoge zemlje ne raspolažu s takvim količinama vode (Italija 3.100, Rumunjska 2 100, Mađarska 1 000, Belgija 1 000 prostornih metara).

Hrvatska je jedna od malobrojnih zemalja u svijetu koja ima dovoljnu količinu zdravstveno ispravne vode za piće. Hrvatska mora zaštititi svoje prirodno bogatstvo, izvore zdravstveno ispravne vode za piće. Vrijeme opskrbe flaširanom vodom iz strogo zaštićenih zona dio je naše budućnosti.

Nejednoličan raspored voda u Hrvatskoj, neistražene i neustanovljene količine i kakvoća vode, te ubrzano onečišćavanje izvora voda, uzrokom su neopskrbljenosti pitkom vodom mnogih dijelova Hrvatske. Republika Hrvatska je opskrbljena sa 63%, računajući s brojem stanovnika koji se vodom opskrbljuju iz javnih vodoopskrbnih sustava. Opskrbljenost je nejednolika, pa je tako opskrbljenost Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara oko 75%, Dalmacije i otoka 73% i sliva rijeke Save oko 53%.

Dakle, pri tome je kraški, relativno slabovodni jug Hrvatske bolje opskrbljen.

III/I-2 KljuČni ciljevi

Kako bi u idućem razdoblju očuvala i unaprijedila svoje reurse, hrvatska prehrambena industrija mora nastaviti započete procese restrukturiranja. Stoga najznačajniji ciljevi u daljnjem razvoju prehrambene industrije jesu:

1. povećanje konkurentnosti prehrambenih proizvoda na domaćem i međunarodnom tržištu,

2. porast izvoza,

3. modernizacija tehnoloških postupaka i smanjenje proizvodnih troškova,

4. specijalizacija i povećanje stupnja iskorištenja kapaciteta,

5. poticanje investicija u prerađivačke kapacitete, distribucijske kanale,

6. razvoj ljudskih a posebice upravljačkih resursa,

7. unaprijeđenje marketinga,

8. unapređenje propisa o kakvoći i zdravstvenoj ispravnosti hrane sukladno suvremenim međunarodnim standardima,

9. učinkovitiji inspekcijski nadzor nad kakvoćom i zdravstvenom ispravnosti hrane.

III/I-3 Strategija

Uključivanjem Hrvatske u međunarodne gospodarske integracije stvaraju se povoljniji uvjeti za rast izvoza i plasman hrvatskih proizvoda na inozemna tržišta. Sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ukinute su carine za izvoz gotovo svih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda podrijetlom iz Hrvatske. Time su hrvatski proizvođači dovedeni u znatno povoljniji položaj u odnosu na zemlje kandidate iz prve i druge skupine, jer hrvatski proizvodi više nisu opterećeni iznimno visokom carinskom zaštitom kakvu primjenjuje Europska unija. Povojniji položaj hrvatskih proizvođača na inozemnim tržištima može se ostvariti i kroz cijeli niz ugovora o slobodnoj trgovini koji se primjenjuju od početka 2002. godine, ali i kroz skoro hrvatsko članstvo u CEFTA-i. Međutim, ukidanje carinskih prepreka neće samo po sebi rezultirati porastom izvoza, a osim toga otvara pitanje zaštite domaćeg tržišta. Za iskorištenje prednosti na inozemnim tržištima, ali i povećanje prisutnosti na domaćem tržištu, nužno je stvoriti konkurentan proizvod.

Smanjenje proizvodnih troškova može se ostvariti smanjenjem ulaznih troškova koji podrazumijeva pad cijena sirovina i radne snage te rast proizvodnosti. Usklađivanje cijena primaranih poljoprivrednih proizvoda s cijenama na svjetskom tržištu mora biti rezultat restrukturiranja hrvatske poljoprivrede s težištem stvaranja modernog tržišnog gospodarenja agrarnim resursima.

Poreznim i carinskim olakšicama te unaprjeđenjem infrastrukture moguće je privući kapital u sektor. U uvjetima nužnosti brzog započinjanja novog razvojnog ciklusa poželjne su inozemne investicije koje osim kapitala donose modernu tehnologiju i suvremeni management. Nove tehnologije zahtijevaju stručno osposobljavanje kadrova, kako u proizvodnom tako i upravljačkom smislu.

Suvremeni pristup tržišnom poslovanju u žarištu promatranja ima kupca s njegovim zahtjevima. Stoga je nužno proizvode prilagoditi rastućim očekivanjima potrošača u pogledu kakvoće i zdravstvene ispravnosti te izgraditi proizvode koji će biti prepoznatljivi na tržištu (različiti međunarodno priznati sustavi označavanja proizvoda kao što su proizvodi sa zemljopisnim podrijetlom, robne marke, ekološki proizvodi i drugo). Također je nužno provoditi promotivne kampanje prilikom lansiranja novih ili redizajniranja postojećih proizvoda, vršiti promociju izvornih hrvatskih proizvoda, provoditi informativne kampanje o domaćim i međunarodno prihvaćenim standardima i sustavima kontrole kakvoće i zdravstvene ispravnosti proizvoda. Posebnu pažnju potrebno je posvetiti promociji proizvoda putem turističke ponude.

III/I-3.1 Strategija u primarnoj preradi poljoprivrednih sirovina

III/I-3.1.1 Prerada žita

S obzirom na sadašnje stanje, strateška orijentacija za mlinarsku i pekarsku industriju je:

– zadržavanje postojećih kapaciteta u mlinskoj i pekarskoj industriji,

– postupna modernizacija opreme i tehnoloških postupaka u mlinarstvu i pekarstvu,

– učinkovitiji inspekcijski nadzor nad kakvoćom i zdravstvenom ispravnošću hrane.

III/I-3.1.2 Prerada uljarica

– proširenje i modernizacija postojećih kapaciteta za preradu uljarica,

– usmjeravanje pažnje na bolje korištenje nusproizvoda uljarske industrije (poput sačme i pogače za stočnu hranu),

– usklađivanje nacionalne tehničke legislative s međunarodnim standardima,

– poticanje znanstveno-istraživačkog rada u području uljarstva.

III/I-3.1.3 Proizvodnja maslinovog ulja

Glavni su sljedeći strateški pravci razvoja prerade maslina u maslinovo ulje:

– povećanje i stabilnosti sirovinske osnove za proizvodnju maslinovog ulja,

– povećanje prerađivačkih kapaciteta do razine da se vršna proizvodnja ploda može preraditi za najviše 30 dana,

– kompletiranje prerađivačkih kapaciteta za pravilno zaprimanje (skladištenje) i brigu o ulju,

– raditi na povećanju kvalitete maslinovog ulja i to edukacijom maslinara i prerađivača kao i sinkroniziranom kontrolom ovoga robnog proizvoda,

– staviti cjelokupnu proizvodnju na kontrolirano tržište. Predlaže se da prerađivači maslina izvrše otkup ploda maslina od maslinara,

– angažirano provoditi marketinške promocije i propagandu ovog ulja, kako bi se postojeće tržište proširilo i povećala potrošnja,

– završiti usklađivanje normi sa svjetskim normama,

– aktivno sudjelovati u svim odborima i pododborima međunarodne asocijacije Vijeća za maslinovo ulje,

– što prije započeti proizvodnju maslinovih ulja s posebnom markom Republike Hrvatske, što otvara ovoj grani nove mogućnosti.

III/I-3.1.4 Proizvodnja šećera

Da bi se ostvario cilj industrije šećera, potrebno je:

– trajno osigurati kvalitetnu sirovinu na razini praga rentabilnosti u Europskim zemljama od 7,2 t šećera po hektaru,

– pratiti najnovija znanstvena dostignuća na tom području,

– sustavom poticaja, stimulirati proizvodnju šećerne repe, štiteći paritetne odnose osnovnih ratarskih kultura,

– štititi finalni proizvod – šećer, jer šećer iz šećerne trske je kudikamo jeftiniji proizvod,

– povećanje kapaciteta dnevne prerade,

– smanjenje broja tvornica.

III/I-3.1.5 Prerada voća i povrća

Ciljevi u preradi voća i povrća mogu se ostvariti sljedećim mjerama:

– promjenom strukture poljoprivredne proizvodnje i povećanjem proizvodnje voća i povrća radi potrošnje u svježem stanju i daljnje prerade,

– uravnoteženjem cijena voća i povrća kao sirovina za preradu, kako bi cijeli lanac (proizvodnja sirovina, prerada i proizvodnja proizvoda) mogao poslovati profitabilno,

– izgradnjom rashladnih kapaciteta (hladnjača) s i bez CA za čuvanje svježeg voća i povrća i s linijama za razvrstavanje i pakiranje u odgovarajuću ambalažu s i bez modificirane atmosfere (MA) i u vakuumu,

– izgradnjom kapaciteta za preradu, a posebno za zamrznuto voće i povrće, minimalno procesirano voće i povrće, dehidratirano povrće i voće, voćne kompote, proizvode na bazi pektinskog gela, kandirano voće,

– utjecanjem na probleme različitim poticajnim mjerama i olakšicama,

– obnavljanjem tehnologije,

– utemeljenjem potrebnih institucija radi pokretanja ekološke proizvodnje voća, povrća i prerađevina,

– jačanjem organizacijskih i kadrovskih službi u okviru državnih institucija za sektor prerade.

III/I-3.1.6 Proizvodnja vina

– povećati površine pod vinogradima kako bi se ulaskom Hrvatske u EU dobila što veće proizvođačke kvote,

– graditi proizvodnju na sortimentu iz kojeg se mogu proizvoditi visoko kvalitetna vina,

– izgradnja prepoznatljive znamenke hrvatskih vina,

– promocija i izvoz hrvatskih vina kroz organizirani zajednički nastup na tržištu,

– unaprijediti domaću legislativu,

– jačanje institucionalne potpore u proizvodnji i prometu vina.

III/I-3.2 Prerada stočarskih proizvoda

III/I-3.2.1 Proizvodnja mesa

Za kvalitetno i sveobuhvatno ostvarenje strateških vizija razvoja prerade mesa najvažnije mjere državne politike su slijedeće:

– unaprijediti legislativu koja regulira pitanje kakvoće i zdravstvene ispravnosti mesnih prerađevina,

– unaprijediti legislativu u dijelu prometa ovih proizvoda,

– pojačati inspekcijski nadzor nad kakvoćom, zdravstvenom ispravnošću i prometom,

– bolje organizirati proizvođače i granske asocijacije na razini regija ili županija radi boljeg zajedničkog plasmana.

III/I-3.2.2 Proizvodnja mliječnih proizvoda

U procesu globalizacije i liberalizacije tržišta, mljekare će se restrukturirati na gospodarske subjekte većih kapaciteta prerade i na manje mljekare na lokalnoj razini. Kroz srednjoročno plansko razdoblje mljekarska industrija Hrvatske ne može se izložiti međunarodnoj tržišnoj konkurenciji zbog nerazvijenosti primarne proizvodnje mlijeka i nezadovoljavajuće kakvoće mlijeka. Ograničavajući čimbenik razvoja je nekonkurentnost cijena i postojeća struktura prerađevina.

Realizaciju razvoja mljekarske industrije uvjetuje investicijsko ulaganje u tehnološku opremu, razvoj suvremenog marketinga i istraživanje novih proizvoda. Sastav i kakvoća proizvoda će se prilagođavati zahtjevima tržišta uz konkurentnost u cijenama. Republika Hrvatska ima određenu poredbenu prednost u proizvodnji domaćih tradicijskih proizvoda, specifične kakvoće i prepoznatljive marke.

Procesi koncentracije proizvodno-prerađivačkih kapaciteta, specijalizacija, različiti modeli poslovne ili vlasničke integracije karakterizirat će slijedeće dugoročno razvojno razdoblje.

III/I-3.3 Strategija proizvodnje finalnih prehrambenih proizvoda

III/I-3.3.1 Proizvodnja konditorskih proizvoda

– bolje iskorištenje proizvodnih kapaciteta i njihova modernizacija,

– daljnje osuvremenjivanje proizvodnje i asortimana proizvoda,

– nastavak praćenja trendova kakvoće u Europi i svijetu,

– poboljšati marketing i promociju proizvoda prepoznatljive visoke kakvoće.

III/I-3.3.2 Proizvodnja slada i piva

Hrvatska mora osigurati vlastitu sirovinsku osnovu za proizvodnju piva i slada, jer ima razvijenu proizvodnju ječma i kukuruza i dobre klimatske uvjete za njihovu proizvodnju. Proizvodnja pivarskog ječma traži dobru organizaciju, a i nove kapacitete za proizvodnju slada. Ti se kapaciteti mogu ostvariti rekonstrukcijom postojećih kapaciteta i izgradnjom novih. Jednako je važno da u biljnoj proizvodnji dođe do poboljšanja proizvodnje sirovine za krupicu, koja bi zadovoljavala potrebe pivovara. Radi proizvodnje hmelja treba započeti obnovu proizvodnje u Podunavlju i drugdje, u kojima postoje dobri klimatski uvjeti.

Strateški je važno donošenje pravilnika o kakvoći domaćeg piva, kako bi se stabilizirala kakvoća piva i produžio rok trajanja tijekom ljetnih mjeseci.

III/I-3.3.3 Proizvodnja alkohola, kvasca i octa

Veliki pogoni koji su do sada prevladavali trebaju se modernizirati i prilagoditi potrebama kojima će zadovoljiti naše tržište. To su industrije koje zahtijevaju posebnu pažnju u reguliranju i zaštiti okoliša. Stoga treba posebno brinuti da prevelikim kapacitetima ne narušimo razinu zaštite voda i okoliša. Ipak, radi proizvodnje krmnih smjesa, potrebno je povećati kapacitet proizvodnje krmnog kvasca s 50% proteina, jer danas proizvodnja ne zadovoljava potrebe.

Potrebna su i daljnja istraživanja zbog razvoja novih proizvoda, te usavršavanja i automatizacije ovih biotehnoloških procesa.

III/II.3.3.4 Proizvodnja jakih alkoholnih pića

U strategiji razvoja ovog područja treba krenuti od tehničko-tehnoloških i organizacijskih inovacija, koje trebaju provesti sami proizvođači. Radi povećanja proizvodnje, država bi trebala utjecati na povećanje zemljišnih posjeda, kao i izgradnju tržišnih institucija. Također bi trebalo učiniti slijedeće:

– uskladiti zakonsku regulativu sa EU,

– smanjiti poreze na jaka alkoholna pića,

– ukloniti crno tržište,

– stimulirati investicije,

– poticati izvoz,

– obrazovati kadrove.

III/I-3.3.5 Proizvodnja vode

Voda je nepobitno strateška sirovina novog tisućljeća i gospodarenje vodom kao i njena zaštita od onečišćenja prioriteti su razvitka naše države.

Na temelju sagledavanja sadašnjeg stanja, pretpostavlja se da bi strateški razvoj Republike Hrvatske trebao ići u pravcu:

– zaštite podzemnih voda – resursa visoko kvalitetne vode uz određivanje zona sanitarnih zaštita,

– izgradnje kapaciteta za punjenje izvorskih i mineralnih voda,

– izgradnje sustava vodoopskrbe, naročito otoka (primjenom membranskih tehnologija desalinacije, koju obavezno treba pratiti izgradnja sustava odvodnje kao preduvjet razvoja i očuvanja,

– izgradnje uređaja za obradu otpadnih voda primjenom novih tehnologija kojima će se zadovoljiti kriteriji upuštanja otpadnih voda prve kategorije u more. To je preduvjet razvitka turizma. Nove tehnologije obrade otpadnih voda omogućit će razvoj poljoprivrede na otocima i mjestima koja oskudijevaju na vodi, jer nakon obrade otpadne vode ta će zadovoljiti kriterije kakvoće vode za navodnjavanje.

III/I-4 Plan provedbe

III/I-4.1 Razvoj za tržište prepoznatljivih prehrambenih proizvoda

Jedan dio ukupne strategije je stvaranje prepoznatljivih hrvatskih prehrambenih proizvoda. Kod toga je moguće uočiti više različitih varijanti između početne točke proizvoda, tj. njegove sirovine i odnosa na samu tehnologiju kojom će se proizvod proizvesti. To dakle pretpostavlja.

– bilo koji proizvod proizveden u nas bez obzira na primijenjenu tehnologiju (da li je standardna, licencijska ili naša) u skladu s odgovarajućom osnovnim međunarodnim normama;

– samo proizvod koji se smatra autentičnim hrvatskim ili »izvorno hrvatskim« proizvodom.

U današnje doba globalizacije i u suvremenim uvjetima proizvodnje, vrlo je sužen prostor za prodor autentičnih, autohtonih proizvoda na europsko i svjetsko tržište. Zbog toga je potrebno ulagati posebne napore da se razviju takvi proizvodi (pa imali oni i regionalna obilježja), za koje postoje određeni proizvodni ili tržišni preduvjeti.

Za unapređenje strukture proizvoda, koji proizlaze iz poljoprivrednih proizvoda, vrlo je važan razvoj novih proizvoda. Tom se problemu u svijetu posvećuje vrlo velika pozornost. To je složen i u pravilu skup proces koji pretpostavlja određenu metodologiju i interdisciplinarnu povezanost aktivnosti stručnjaka nekoliko raznih profila (nutricionisti, prehrambeni kemičari, prehrambeni tehnolozi, gastronomi, stručnjaci za marketing, sociolozi i drugi).

III/I-4.2 Tehnološka rješenja

Hrvatska prehrambena industrija uglavnom je uspijevala slijediti opće trendove u konvencionalnim i manje ili više standardiziranim tehnologijama, ugrađujući potrebnu odgovarajuću opremu (mlinovi, šećerane, tvornice ulja, konditorska industrija i sl.). U nekim segmentima, koji su podložni bržim promjenama i inovacijama, u znatnoj se mjeri uspješno prate svjetski trendovi u odnosu na kapacitete koji odgovaraju našim potrebama i mogućnostima (industrija prerade mlijeka, mesa, pojedinih pića i nekih dehidriranih proizvoda), dok u drugima se osjeća znatno zaostajanje (prerada voća i povrća, tehnološke hladnjače, proizvodnja polupripremljene i pripremljene hrane i drugo).

No bez uvida u ove dvije podjele, u tehnologijama za proizvodnju hrane treba doći do znatnijih promjena. Za to su nužna velika ulaganja, te je potrebno da se pritom potpuno istraži tržište sirovina i prodaje proizvoda u zemlju i izvozu, a tek tada priđe ustanovljavanju kapaciteta.

Iz ranijih razdoblja je poznato da je vrlo često dolazilo do istodobnog instaliranja velikih kapaciteta za iste proizvode, što predstavlja kako regionalnu borbu za proizvodnjom i zapošljavanjem radnika, tako i pomanjkanje ideja za stvaranje novih proizvoda. Kako će se sutra raditi o drugačijoj strukturi vlasništva, do takvih primjera ne bi trebalo dolaziti.

Jednako tako bi trebalo doći do usklađivanja već danas izgrađenih kapaciteta prema potrebama Hrvatske i prema mogućnostima izvoza.

Ovdje se može govoriti o dvije skupine proizvođača hrane:

– oni koji proizvode hranu isključivo za potrebe potrošnje u Hrvatskoj,

– oni koji proizvode hranu i za izvoz.

U svom daljnjem razvoju Hrvatska će, između brojnih procesnih rješenja koja su danas prisutna u svijetu, trebati uzeti i primijeniti samo one koji će odgovarati strukturi njene proizvodnje, ali pri tome će se morati posebno paziti da se ostvari:

– visoka učinkovitost u tzv. velikoj i bazičnoj industriji (proizvodnja šećera, proizvodnja ulja, proizvodnja brašna, proizvodnja kruha, proizvodnja bezalkoholnih pića, proizvodnja vode, proizvodnja mesa, proizvodnja mlijeka),

– fizikalni i blagi postupci kod konzerviranja i postupci minimalnog procesiranja kod pripremanja polupripremljene i pripremljene hrane,

– standardizirani postupci proizvodnje autohtonih proizvoda i proizvoda s regionalnim obilježjima,

– procesno tehnološka rješenja koja osiguravaju visoke sanitarno higijenske uvjete i standarde u proizvodnji i obradi otpadnih materijala odnosno zaštiti okoliša,

– sve veća primjena biotehnologije i biotehnoloških postupaka u proizvodnji prehrambenih poluproizvoda i proizvoda,

– uvođenje suvremenih sustava u kontrolu sirovina, procesa i proizvoda,

– unapređivanje distribucijskih lanaca (suvremeni transport, hladnjače, veletržnice, aukcijski centri i kupovanje uvoznih sirovina na burzama),

– selektivna istraživanja razvojnih i znanstvenih centara, koja će biti usklađena s potrebama i prioritetima u proizvodnom području.

III/I-4.3 Temeljne postavke strategije razvoja prehrambeno-prerađivačke industrije Republike Hrvatske do 2005. godine

1. Temelji ciljevi i prioriteti Strategije razvoja Republike Hrvatske na području proizvodnje, prerade i potrošnje hrane trebaju polaziti od nešto drukčijih temeljnih postavki od onih koje određuju druga područja ukupne Strategije odnosno od ovih, osnovnih društvenih prioriteta:

– zaštita života, zdravlja, okoliša i gospodarskih interesa domaćih potrošača,

– prepoznatljivost hrvatskih proizvoda, nacionalne kuhinje, i vrijednosti na domaćem i međunarodnom tržištu,

– sukladnost zakonske regulative na području osiguranja kakvoće i sigurnosti prometa namirnica sa svjetskim standardima, pogodnostima i ograničenjima na domaćem i međunarodnom tržištu,

– stvaranje uvjeta za prihvaćanje i transfer najnovijih dostignuća znanosti i tehnologije u sve karike jedinstvenog proizvodnog lanca od primarne proizvodnje do proizvoda za potrošnju u kućanstvima i izvozno konkurentnih proizvoda.

2. Preduvjeti uspješne realizacije tako postavljenih temeljnih ciljeva su:

– spremnost prihvaćanja novih odnosa,

– mogućnosti zatečenog stanja (dosadašnjeg stupnja razvijenosti),

– potreba domaće potrošnje i izvoza,

– zahtjeva društvenog i političkog okruženja kojem dugoročno stremimo,

– definiranje jasnih, prepoznatljivih i obvezujućih ciljeva za sve sudionike u njihovoj realizaciji,

– stvaranje preduvjeta za ostvarenje,

– postupnost, dosljednost i strpljivost u njihovoj realizaciji.

3. Sukladno temeljnim postavkama predlažu se prioriteti na ovim područjima:

3.1. Strateški dokumenti: Nastavak razrade, usklađivanje i ujedinjavanja već djelomično izrađenih i prihvaćenih strateških dokumenata, izrađenih na različitim mjestima i na različitim razinama u jedinstvenu strategiju razvoja hrane i prehrane u Republici Hrvatskoj i to: (npr. Znanstvene osnove dugoročnog društveno-ekonomskog razvoja SR Hrvatske iz 1984. i 1990., projekcije iz 1991. i dr, Hrvatska poljoprivreda na raskrižju, Nacionalno izvješće Republike Hrvatske , World Food Summit, 1996., Hrvatska prehrambena politika, Ministarstvo zdravstva Republike Hrvatske i Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, 1999.).

3.2. Zakonska i pravna regulativa:

– nastaviti (s više koordinacije i usklađivanja) izradu novih, doradu i poboljšavanje postojećih propisa iz ovog područja, posebice njihova usklađivanja sa zahtjevima gospodarskog i pravog okruženja i integracijskih cjelina kojima težimo, prema dinamici, koja se od nas očekuje (npr. WTO, EU i dr),

Nastavit rad na donošenju propisa koji su u postupku izrade, donošenja ili usvajanja, kao što su:

– Zakon o hrani;

– na temelju Zakona o hrani i drugih zakonskih akata koji su na snazi (Zakon o veterinirastvu, Zakon o stočarstvu, Zakon o vinu i dr.) pristupiti harmonizaciji podzakonskih akata (pravilnika) sa horizontalnom i vertikalnom regulativom Europske unije za ovo područje,

– Zakon o zaštiti potrošača,

– Donošenje HRN ili preuzimanje ISO- i EN- normi s područja hrane (TO-34 u Državnom zavodu za normizaciju i mjeriteljstvo) i drugo.

III/II PROIZVODNJA STOČNE HRANE

III/II-1 Stanje

– Industrijska proizvodnja mješavine krmiva za hranidbu domaćih životinja – krmnih smjesa koja je temelj modernog i intenzivnog stočarstva, započela je već 1946. godine u Republici Hrvatskoj, u Zagrebu. Od tada pa do osamostaljenja Republike Hrvatske izgrađeno je na njezinom teritoriju 37 tvornica krmnih smjesa ukupnog instaliranog kapaciteta od 1 350 000 tona godišnje. Te su tvornice proizvodile u 1990. godini ukupno 971 000 tona raznih krmnih smjesa. Najveći dio proizvodnje (oko 60%) ostvaren je u 10 velikih i tehnoloških dobro opremljenih tvornica.

Od 1990. godine bilježi se nagli pad proizvodnje, koja u 1994. godini iznosi svega 450 000 tona. Razlozi tako drastičnom padu proizvodnje su rat na području Hrvatske sa svojim posljedicama (prestanak proizvodnje na okupiranom području, gubitak tržišta u susjednim republikama, znatno smanjenje stočnog fonda), veliki uvoz mesa i mesnih prerađevina (taj je uvoz dostizao u nekim godinama i do 50% godišnje potrošnje mesa i mesnih prerađevina), te uvoz gotovih krmnih smjesa iz susjednih država, osobito iz Mađarske.

Od 1994. godine proizvodnja krmnih smjesa je u laganom porastu, da bi u 2000. godini dosegla 713.000 tona. Uvoz gotovih krmnih smjesa je gotovo marginaliziran, a primjećuje se trend povećanja udjela krmnih smjesa u obrocima svih vrsta domaćih životinja što je vidljivo u povećanoj mesnatosti tovnih životinja i većoj mliječnosti muznih krava.

– Kapaciteti – Uočen je također veliki porast broja proizvođača krmnih smjesa, od 37 u 1990. godini na 97 proizvođača u 1999. godini. Novo nastali pogoni su uglavnom vrlo malog kapaciteta, skromne opreme, zapošljavaju uglavnom članove obitelji a opskrbljuju malo područje. Razlog nastanka tako velikog broja malih proizvodnih pogona je inertnost velikih proizvođača, sporo rješavanje vlasničkih odnosa i gotovo nikakvo ulaganje u nove tehnologije. Rijetke su velike tvornice koje su ulagale u moderniziranje proizvodnje u ovom razdoblju.

– Proizvodnja – Od ukupne proizvedene količine krmnih smjesa najviše ih je za perad (51%), zatim za svinje (39%) i goveda (9%). Marginalna proizvodnja od 1% odnosi se na stoku sitnog zuba, ribe i kućne ljubimce (u razvijenim zemljama je proizvodnja za ove vrste životinja znatno veća). Najveći dio proizvodnje se odnosi na potpune krmne smjese, dok su u razvijenim zamljama to temeljne, dopunske, dijetne i posebne krmne smjese.

– Stanje opreme – Oprema u pogonima za proizvodnju krmnih smjesa je stara i tehnološki na niskoj razini. Ovo vrlo dobro ilustrira činjenica da je od 97 hrvatskih pogona za proizvodnju krmnih smjesa samo 15 opremljeno opremom za peletiranje krmnih smjesa. Zajednički godišnji kapacitet te opreme je oko 120 000 tona godišnje, u praksi se peletira oko 72 000 tona godišnje. Slijedeći pokazatelj je transport krmnih smjesa do potrošača. Od ukupne proizvodnje, 85% krmnih smjesa se isporučuje uvrećano, a svega 15% u rasutom stanju. U razvijenim zemljama je stanje obrnuto. Ovdje se mogu ostvariti znatne uštede u troškovima proizvodnje.

Termička obrada sirovina i krmnih smjesa te ostale moderne tehnologije su na margini. Jednom riječju, resursi, oprema, management i razvoj su nedorasli i nepripremljeni nadolazećoj konkurenciji ulaskom u integracijske tijekove.

Legislativa potrebna za proizvodnju krmnih smjesa je u fazi prilagodbe legislativi Europske unije.

III/II-2 Ciljevi

Industrija krmnih smjesa je u svakom slučaju usko povezana sa stočarskom proizvodnjom i prilagođuje se njenim kvantitativnim i strukturalnim promjenama. Ulaskom Hrvatske u WTO te skorim pridruživanjem Europskoj uniji započeo je proces otvaranja hrvatskog tržišta i to će ubuduće imati znatan utjecaj i na stočarstvo kao i na industriju krmnih smjesa Hrvatske.

Strukturalne i kvantitativne promjene očitovat će se u povećanju broja svinja, peradi i lovne divljači te jakom povećanju uzgoja morskih riba za što Hrvatska ima vrlo dobre uvjete. Tov junadi će se znatno smanjiti i odvijat će se pod strogo kontroliranim uvjetima. Broj mliječnih krava će biti upravo dovoljan za proizvodnju mlijeka i mliječnih prerađevina dostatnih stanovništvu Hrvatske. Porast broja svinja i peradi te povećanje uzgoja morskih riba slijedit će najprije porast standarda stanovništva te zatim i potrebe zapadne Europe pošto se tamo stočarska proizvodnja ograničava zbog ekoloških razloga. Kod nas u Hrvatskoj postoje dva ograničenja – mogućnost jeftine proizvodnje i svakako ekološki razlozi.

Ranije navedeni veliki i raznovrsni kvalitativni zahtjevi u proizvodnji krmnih smjesa moraju slijediti zahtjeve tržišta. Stočarski proizvodi će morati imati i nutritivnu a i nutraceutičnu vrijednost za ljude te ujedno biti prihvatljivi za okoliš, što mogu omogućiti dostignuća genetike u stočarstvu.

Sve to naprijed navedeno moguće je ostvariti jedino s visoko razvijenom industrijom krmnih smjesa. Moderne tvornice krmnih smjesa moraju biti u stanju proizvesti točno onu krmnu smjesu koju upravo treba kupac i to u svakom trenutku i svakoj količini. Uz to ta krmna smjesa mora biti zdrava i pouzdana te prihvatljive cijene.

S obzirom na svoj položaj na tržištu, tvornice krmnih smjesa će tvoriti dvije skupine:

– tvornice koje proizvode krmne smjese za slobodno tržište i

– tvornice koje se nalaze u sustavu i proizvode krmne smjese za poznatog kupca.

Tvornice krmnih smjesa za slobodno tržište moraju biti većeg kapaciteta (min. 80 000 tona godišnje), s proizvodnjom na visokom tehnološkom stupnju, visoke automatizacije koja omogućuje kontrolu u svakom segmentu proizvodnje te s relativno malim brojem zaposlenih (naročito u samoj proizvodnji), koji su stručno i temeljito obrazovani. Tvornice koje proizvode krmne smjese za poznatog kupca će se razlikovati po proizvodnom kapacitetu, koji treba biti dovoljan da zadovolji potrebe vlastitog sustava. Ovdje možemo još spomenuti tvornice, koje će proizvoditi krmne smjese za usko specijalizirane potrebe i koje će imati mali kapacitet. Za ostale proizvodne pogone ne postoji perspektiva.

Postrojenja većeg kapaciteta i visokog tehnološkog stupnja proizvodnje mogu proizvesti krmnu smjesu konkurentnu u svakom pogledu. Da bi se to osiguralo i strategija mogla provesti, potrebno je poduzeti sljedeće:

– posvetiti posebnu pozornost kontroli ispravnosti sirovina i gotovih krmnih smjesa te u tu svrhu opremiti i osposobiti moderne laboratorije koji će odgovarati najnovijim i sve većim zahtjevima kontrole, te osposobiti stručnjake koji mogu pratiti najnovije metode,

– postojeću legislativu koja prati proizvodnju krmnih smjesa prilagoditi modernim zahtjevima proizvodnje i potrošnje smjesa,

– stimulirati stručno usavršavanje osoblja,

– stimulirati istraživački rad postojećih institucija koje se bave ovim znanstveno-stručnim područjem.

III/III BIOTEHNOLOGIJa

Uspješan prijenos genetičkog materijala iz jednog organizma u drugi (1973. g.) nije značio samo početak razvoja DNA tehnologije i započinjanje ere tzv. »nove biotehnologije«. To je zapravo bio početak nove tehnološke revolucije koja će neovisno o već vidljivom utjecaju u idućem stoljeću, izazvati duboke i korjenite promjene u brojnim segmentima ljudskog društva. Procjenjuje se da će te promjene biti čak korjenitije od onih koje je informacijska tehnologija izazvala u proteklom desetljeću i koje će tek izazvati.

U poslovnom svijetu uvriježio se izraz »biotehnološki sektor« ili »biotehnološka industrija« za mlade kompanije koje svoju poslovnu strategiju zasnivaju na elementima ove definicije. To je tek dio globalnog gospodarstva koji svoju budućnost zasniva na biotehnologiji. Danas u svijetu više nema ozbiljne kompanije u farmaceutskom i agroindustrijskom sektoru koja nije biotehnologiju postavila na centralno mjesto svog budućeg razvoja. Stoga treba jasno istači da biotehnologija nije industrija sama po sebi, već cijeli niz različitih tehnologija (potpornih i komercijalnih), koje se koriste i koje će se koristiti u različitim industrijskim sektorima.

Biotehnologija ima vrlo dugu tradiciju u proizvodnji hrane. Neke fermentativne proizvodnje su stare i preko 10.000 godina (proizvodnja kruha, sira, piva, vina). Svi ti procesi traže stalna unapređenja. Ta se unapređenja i poboljšanja sastoje u drugoj evoluciji mnogih promjena koje su bile mali koraci koji su se zbivali sasvim slučajnim okolnostima (mijenjanje sirovina, osobni ukus kuhinje i sl.). Istovremeno je došlo do promjene proizvodnje hrane u većim mjerilima.

Nove tehnike genetskog inženjeringa su dale novi razvoj biotehnološke konverzije hrane i njene proizvodnje. Razvitak novih biotehnoloških proizvoda je doveo do uporabe određenih proizvoda kao pomoćnih sirovina u proizvodnji hrane kao što su to razni dodaci. Danas se traže procesi proizvodnje prirodnih sustava za očuvanje namirnica kao što su sladila, poboljšivači aroma i mnogi drugi biotehnološki proizvodi koji se danas upotrebljavaju u prehrambenoj industriji ili će se upotrebljavati. No to je samo jedan od pravaca razvoja biotehnologije.

Biotehnologija je definirana kao integrirana upotreba biokemijskih i mikrobioloških znanosti i procesnih tehnologija i primjena mogućnosti i svojstava mikroorganizama, kultiviranih tkiva i stanica i njihovih dijelova u tehnološkoj primjeni.

III/III-1 Prikaz i ocjena zateČenog stanja

Neke od činjenica o biotehnologiji danas:

– unutar svjetskog farmaceutskog tržišta (337 milijardi USD 1999.g., prosječna godišnja stopa rasta do 2010.g. – 7%), biotehnološki proizvodi čine 10%. Procjenjuje se da će njihov udio do 2010. godine narasti na 50%,

– potrošači već uživaju biotehnološku hranu, poput rajčice koja duže traje, mrkve i papra koji imaju bolji okus. Stotine pesticida i drugih proizvoda za poljoprivredu se koristi za poboljšanje opskrbe hranom i za smanjenje ovisnosti o konvencionalnim kemijskim pesticidima,

– biotehnološki proizvodi u zaštiti okoliša omogućili su efikasnije čišćenje opasnog otpada bez primjene kaustičnih kemikalija,

– primjena biotehnologije u industriji je dovela do čišćih procesa s manjom proizvodnjom otpada i manjom potrošnjom energije u sektorima poput proizvodnje kemikalija, papira, tekstila, energije, hrane, te metala i minerala,

– stratezi industrijski najrazvijenijih zemalja zaključili su da više nije moguće takmičiti se na tradicijski način. U današnjoj globalnoj ekonomiji kapital je mobilan, tehnologija može migrirati u drugu zemlju i dobra se mogu proizvesti u zemljama gdje je to jeftinije te uvesti. Stoga je, da bi se zadržala gospodarska konkurentnost, potrebno izvesti »modernizaciju« gospodarstva stavljajući znanje u središnju poziciju i time omogućiti izgradnju ekonomije pokretane znanjem (a ne više tržištem).

U tom kontekstu biotehnologija je, uz informacijsku tehnologiju, označena kao najvažnija »visoka tehnologija« sljedećeg stoljeća. Razvoj biotehnologije jest kritičan čimbenik očuvanja i održivog rasta ekonomije svake pojedine zemlje unutar globalne svjetske ekonomije.

Sve razvijene zemlje bez izuzetaka i neke zemlje u razvoju identificirale su biotehnologiju kao slijedeću industrijsku revoluciju, te koncentriraju svoje resurse u prevođenju bioloških otkrića u ekonomski korisne proizvode i usluge.

I u »Programu rada Vlade Republike Hrvatske za razdoblje 2000.-2004. godine«, ustanovljuje se kritično stanje hrvatskog gospodarstva. Uz tu navedene karakteristike bitno je istači i njegovu lokalnu ili u najboljem slučaju regionalnu orijentiranost te vrlo ograničene resurse, kako materijalne tako i ljudske.

Mnoštvo je čimbenika koji su doveli do takvog stanja. Bitno je, međutim, sagledati temeljni uzrok. Hrvatska je, nažalost, zbog dobro poznatih povijesno-političkih prilika u proteklom stoljeću, propustila sve dosadašnje tehnološke revolucije, a time nije bila u stanju aktivno sudjelovati u procesu koji je doveo do globalizacije svjetske ekonomije. Nije realno očekivati da će ovako marginalizirano gospodarstvo biti u stanju omogućiti rast ekonomije Republike Hrvatske na razinu koji je nužan. To se posebno odnosi na one sektore u kojima su jasno profilirani i proizvodi i »igrači na tržištu«, odnosno gdje su ulazne barijere nepremostive.

Jednake značajke dijele i kompanije u pojedinim industrijskim sektorima koje koriste biotehnologiju (uglavnom »tradicionalnu«, a iznimno »novu«) za proizvodnju svojih proizvoda:

– prehrambena industrija (mljekarstvo, mesne prerađevine, pivo, vino, kvasac...),

– farmaceutska industrija (antibiotici, cjepiva, terapeutski enzimi, dijagnostička sredstva),

– kompanije koje koriste biotehnološke proizvode u cilju poboljšanja vlastitih proizvodnih procesa – (kemijska industrija, papirna i tekstilna industrija te poljoprivreda).

S obzirom na navedenu procjenu budućeg utjecaja biotehnologije na pojedine industrijske sektore i na tek započetu tehnološku revoluciju (procjenjuje se da je današnji stupanj razvoja biotehnologije na razina koja je informacijska tehnologija imala pedesetih godina proteklog stoljeća), njen preferiran razvoj ne samo da je potreban već je nužan ako se žele postići potrebne a istodobno održive stope rasta gospodarstva Republike Hrvatske.

III/III-2 Ciljevi

Da bi nešto novo, tek stvoreno (biće, tehnologija, kompanija...) postalo sposobno za samostalan život potrebno ga je gajiti (njegovati ). Na današnjoj karti svijeta moguće je identificirati 55 zemalja u kojima se razvijaju nove aplikacije u informacijskoj tehnologiji, dok su ostale samo korisnici. Tih 55 zemalja može se lako klasificirati prema veličini društvenog proizvoda i njegovom udjelu u ukupnom društvenom proizvodu (svake od njih) nastalog na osnovu informacijske tehnologije. Pozicija na ovoj rang listi proporcionalna je stupnju uspješnosti svake pojedine zemlje kojom je razvijala informacijsku tehnologiju u svom okviru.

Analogno ovom primjeru Republika Hrvatska treba zadati svoj krajnji cilj – želimo biti na budućoj karti svijeta među zemljama koje razvijaju nove aplikacije u biotehnologiji i kroz deset godina želimo zauzimati između 20. – 25. mjesta na ljestvici.

III/III-3 Strategija

Uspješna provedba strategije zahtijeva izgradnju konzistentnog modela koji će jamčiti dugoročni razvoj kompetitivne pozicije biotehnologije.

Neki od bitnih elemenata modela moraju biti:

– konzistentni poduzetnički, fiskalni i regulativni okviri,

– stabilno tržište kapitala-investicijske banke i ulagački kapital,

– porezne olakšice i poticaji povoljniji od onih u drugim zemljama kako za proizvodnju tako i za istraživanje i razvoj,

– investicijski tehnološki fondovi,

– efektivna zaštita intelektualnog vlasništva,

– potpora u osnivanju i jačanju tehnoloških centara-poslovnih inkubatora.

Takvim modelom interes investitora usmjerio bi se u željenom pravcu. Privuklo bi se zanimanje stranih investitora, kako onih institucijalnih (kapital), tako i neposrednih (multinacionalne kompanije zainteresirane za »jeftiniju« proizvodnju te istraživanje i razvoj). Pri tome, model i redoslijed koraka njegove implementacije moraju odražavati realnost situacije u kojoj se nalazi Republika Hrvatska. (Vjerojatno najprimjereniji model bi trebao biti onaj koji je Republici Irskoj omogućio tako brz rast u posljednjem desetljeću.).

Implementacija ovakvog modela dugoročno bi omogućila pokretanje kontinuiranog razvoja gospodarstva u sektorima u kojima bi imali kompetitivne prednosti na globalnom tržištu, a time i željeni rast ekonomije Republike Hrvatske.

Radi ostvarenja ciljeva potrebno je ukloniti određene nedostake među ostalim:

– donošenjem određenih zakonskih akata, koji će regulirati proizvodnju i izvršiti prilagodbu proizvodnje čiji će proizvodi biti konkurentni. U tu svrhu treba razviti za tržište prepoznatljive prehrambene proizvode za koje postoje određeni proizvodni i tržišni preduvjeti (iskorištenjem osobitog geografskog položaja, klimatskih i agroekoloških uvjeta, koji našoj zemlji daju velike prednosti).

Izgradnju ili modernizaciju postojećih proizvodnih kapaciteta treba usmjeriti u dvije skupine proizvođača hrane:

– isključivo za potrebe dorade,

– proizvodnja hrane za izvoz.

Pri tom se mora postići visoka učinkovitost u bazičnoj proizvodnji, postupci minimalnog procesuiranja u pripremi polupripremljene ili pripremljene hrane, standardiziranju i većoj primjeni biotehnologije u proizvodnji hrane, te unapređivanje distribucijskih lanaca.

Restrukturiranje i njena primjena već je danas započela i kao što je to uspješno provedeno kod nekih velikih tvornica treba nastaviti i kod drugih proizvođača. Treba osnovati ekonomski i vlasnički sustav kod kojeg će poduzetnik imati potpunu slobodu djelovanja i kod kojeg će biti također i aktivni sudionik u pretvorbi i transformaciji strukture gospodarstva.

Zakonska regulativa na području osiguranja kakvoće i sigurnosti prometa namirnica treba biti sukladna europskim normama i standardima, te se trebaju uložiti posebni napori za brzo donošenje standarda, propisa i njihovo provođenje.

Trebaju se stvoriti i uvjeti koji će omogućiti prihvaćanje i transfer novih dostignuća u znanosti i tehnologiji od primarne proizvodnje do proizvodnje i načinu potrošnje.

Radikalnom promjenom ponašanja na svim razinama, te političko-ekonomskim konsenzusom svih državnih tijela uključenim u razvoj ove grane moguće je očekivati bitnu promjenu negativnih ekonomskih kretanja. Uspostavom drugačijeg ponašanja i usvajanjem navedenih normi, te sankcioniranjem negativnih utjecaja bit će moguće provesti razvojnu strategiju u željenom smjeru.

Klasa: 302-01/02-01/04
Zagreb, 11. srpnja 2002.

HRVATSKI SABOR

Predsjednik
Hrvatskoga sabora
Zlatko Tomčić, v. r.

Kratice korištene u tekstu:

BDP - Bruto domaći proizvod

BIH - Bosna i Hercegovina

BSE - Bovine Spongiform Encephalopathy

CAP - Common Agricultural Policy

CEESA- Central and Eastern European Sustainable Agriculture

CEFTA- Srednjoeuropska zona slobodne trgovine između Poljske, Mađarske, Češke, Slovačke, Bugarske, Rumunjske i Slovenije

CEN - The European Committee for Standardization

Centar - Centar za reprodukciju u stočarstvu Hrvatske

DGU - Državna geodetska uprava

DI - Državni inspektorat

DRS - Domestic Resoruce Cost

DUV - Državna uprava za vode

DZIV - Državni zavod za intelektualno vlasništvo

DZNM - Državni zavod za normizaciju i mjeriteljstvo

DZS - Državni zavod za statistiku

EAAP - European Association for Animal Production

ECU - European Currency Unit

EFTA - Trgovinski savez između Luksemburga, Norveške, Švicarske i Lihtenštajna

EU - European Union

FADN - Farm Accountaney Data Network

FAO - Food and Agriculture Organization

Fond - Posebni račun za kreditiranje razvitka i obnove poljoprivrede

GAP - Good Agricultural Practices

GATT - General Agreement on Tariff and Trade

GIS - Geoinformacijski sustav

GMO - Genetski modificirani organizmi

GMP - Good Manufacturing Practices

HAED - Hrvatsko agroekonomsko društvo

HACCP- Hazard Analysis Critical Control Point

HBBG - Hrvatska banka biljnih gena

HBOR - Hrvatska banka za obnovu i razvitak

HFP - Hrvatski fond za privatizaciju

HGK - Hrvatska gospodarska komora

HPK - Hrvatska poljoprivredna komora

HSSC - Hrvatski stočarsko selekcijski centar

HZMO - Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje

HZPSS- Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu

ICAR - International Comittee for Animal Recording

IFOAM- International Federation of Organic Agriculture Movements

INTERBULL- The International Bull Evaluation Service

ISO - International Standards Organization

IZUPP - Integralna zaštita uskladištenih poljoprivrednih proizvoda

MEI - Ministarstvo za europske integracije

MF - Ministarstvo financija

MG - Ministarstvo gospodarstva

MJROR- Ministarstvo za javne radove, obnovu i graditeljstvo

MK - Ministarstvo kulture

MOMSP- Ministarstvo za obrt, malo i srednje poduzetništvo

MPIŠ - Ministarstvo prosvjete i športa

MPPV - Ministarstvo pomorstva, prometa i veza

MPŠ - Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva

MPULS- Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave

MRSS - Ministarstvo rada i socijalne skrbi

MT - Ministarstvo turizma

MVP - Ministarstvo vanjskih poslova

MZOPU- Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja

MZ - Ministarstvo zdravstva

MZT - Ministarstvo znanosti i tehnologije

NGO - Non-Govermental Organizations

PDV - Porez na dodanu vrijednost

Program- Program rada Vlade Republike Hrvatske u razdoblju od 2000. do 2004. godine

PSE - Producer Subsidy Equivalent

RH - Republika Hrvatska

RTSPP - Ravnateljstvo za tržišnu i strukturnu potporu u poljoprivredi

SAPARD- Special Accession Program for Agricultural and Rural Development

SSG - Special Safeguard

Strategija- Strategija razvitka hrvatske poljoprivrede

TISUP - Tržišno informacijski sustav u poljoprivredi

u.o. - umjetno osjemenjivanje

UK - United Kingdom

VIP - Vijeće za istraživanje u poljoprivredi

VRH - Vlada Republike Hrvatske

WTO - World Trade Organization

Ostalo, NN 89/2002-1471

Više

Dio NN: Službeni

Vrsta dokumenta: Ostalo

Izdanje: NN 89/2002

Broj dokumenta u izdanju: 1471

Donositelj:Hrvatski sabor

Datum tiskanog izdanja: 25.7.2002.

ELI: /eli/sluzbeni/2002/89/1471

Prikaz na čitavom ekranu

Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske

NN 89/2002 (25.7.2002.), Strategija poljoprivrede i ribarstva Republike Hrvatske

HRVATSKI SABOR

STRATEGIJU POLJOPRIVREDE I RIBARSTVA REPUBLIKE HRVATSKE

Opći uvjeti korištenja

Zaštita privatnosti