UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1339

PRESUDA

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Marije Kriletić kao predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Smiljana Mikuša kao članova vijeća, te sudske savjetnice Tatjane Ilić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HT – Hrvatske telekomunikacije d.d. Zagreb, protiv rješenja tužene Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije, klasa: 344-01/09-01/1345, urbroj: 376-04-09-06 od 28. prosinca 2009. godine, radi uvjeta i načina pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2011.

presudio je

Tužba se odbija.

Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela tužitelju i AMIS TELEKOMU d.o.o., Zagreb (dalje u tekstu: AMIS), određuju se uvjeti i načini pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na trasi u Zagrebu »JZ strana križanja Selske ulice i Zagrebačke avenije – Zagrepčanka u Savskoj ulici 41« u djelu međusobnog obračuna troškova realizacije tehničkog rješenja TR IOD R1-183/08 i cijene zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na način da tužitelj AMIS-u koji je investirao u polaganje kombinacija cijevi u slobodni prostor izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na predmetnoj trasi, nadoknaditi trošak investicije za realizaciju tehničkog rješenja TR IOD R1-183/08 u iznosu od 43.584,35 kn, da će tužitelj navedeni iznos jednokratno odbiti od ukupnog iznosa računa izdanog AMIS-u za najam i uporabu slobodnog prostora u cijevima kabelske kanalizacije u 2009. na temelju Ugovora o najmu i uporabi slobodnog prostora u cijevima kabelske kanalizacije tužitelja, broj: DTK-02-06 od 16. rujna 2006. godine, te da u slučaju da je AMIS već podmirio tužitelju račun za najam i uporabu slobodnog prostora u cijevima kabelske kanalizacije u 2009. godini po Ugovoru o najmu i uporabi slobodnog prostora u cijevima kabelske kanalizacije tužitelja broj: DTK-02-06 od 16. rujna 2006. godine, tužitelj će AMIS-u izdati odobrenje za navedeni iznos troškova najkasnije u roku 30 dana od primitka rješenja (točka 1. izreke rješenja), dok je točkom 2. izreke rješenja odlučeno da će uz primjenu važećeg Ugovora o najmu i uporabi slobodnog prostora u cijevima kabelske kanalizacije tužitelja, broj: DTK-02-06 od 16. rujna 2006. godine ovo rješenje u cijelosti zamijeniti ugovor o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme o tehničkom rješenju TR IOD R1-183/08.

Tužitelj pobija osporeno rješenje iz svih razloga navedenih u članku 10. stavku 1. točci 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima. Smatra da je osporenim rješenjem povrijeđena odredba članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku jer rješenje ne sadrži valjano obrazloženje. Regulirajući svoj pravni odnos s AMIS-om nije postupio suprotno načelima i ciljevima koje promiče Agencija, te je AMIS-u omogućio korištenje elektroničke komunikacijske infrastrukture sukladno odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama i Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, u kojem su detaljno regulirani planiranje, izgradnja, održavanje i druga važna pitanja vezana uz način i uvjete pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezene opreme. Tuženo tijelo u provedenom postupku nije utvrdilo niti jednu povredu odredaba navedenog Zakona i Pravilnika koju bi on počinio u postupku reguliranja međusobnog odnosa zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme na predmetnoj trasi. Spor među strankama nastaje u odnosu na reguliranje pitanja koja se sukladno Pravilniku prepuštaju dogovoru stranaka i taj dogovor postaje sastavnim djelom ugovora o pristupu i zajedničkom korištenju izrađene kabelske kanalizacije koji su stranke na temelju odredbe članka 9. stavka 3. Pravilnika dužne sklopiti. Smatra rješavanje tih pitanja od strane Agencije na način koji pogoduje samo jednoj ugovornoj strani, prekoračenjem ovlasti koje proizlaze iz nadležnosti Agencije. Ističe da je osporeno rješenje u suprotnosti s odredbom članka 9. točkom 5. Pravilnika, koji obvezuje infrastrukturnog operatora da u ugovoru o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture odredi način i rok nadoknade operatoru korisniku troškova materijala i radova izvedenih sukladno tehničkom rješenju prema kojem su radovi na izgrađenoj kabelskoj kanalizaciji izvedeni, dakle, prepušta infrastrukturnom operatoru da o tome odluči uvažavajući uputu da rok za refundiranje treba biti što kraći navodeći kao primjer i mogućnost refundiranja na račun najma po drugim ugovorima, na drugim dionicama. Prema tome Pravilnik ne definira način i rok kada će se refundiranje izvršiti to jest ne propisuje da se refundiranje mora izvršiti odmah i jednokratno. Ukoliko bi na tržištu postojao interes za najmom svih slobodnih cijevi, tada bi navedenu odredbu primijenio na način da odmah i u cijelosti isplati operatoru korisniku sve troškove, jer pri tom ne bi bio oštećen. U suprotnom kada taj interes ne postoji i infrastrukturi operator ne može povratiti iznos koji je refundirao operatoru korisniku, smatra nepravednim i nekorektnim da se sav teret rizika neizvjesnosti eksploatacije »viška« položenih cijevi svali odmah na infrastrukturnog operatora koji bi u cijelosti morao refundirati investicije drugih operatora, a da na njih ne može utjecati niti ih može planirati. Jedino pravedno rješenje je taj rizik podijeliti s operatorom korisnikom o čijoj se investiciji radi i to na način da mu se sredstava vraćaju ovisno o dinamici stavljanja u funkciju slobodnih cijevi koje sam neće koristiti. Takav prijedlog potpuno je u skladu s odredbama Pravilnika i predstavljao bi pravedan i najkraći način refundiranja troškova investicije, a da to ne bude isključivo na teret infrastrukturnog operatora, pa je tuženo tijelo pogrešno primijenilo odredbu članka 9. točke 5. Pravilnika. Smatra neispravnim stav tuženog tijela da se naloženim rješenjem postiže ravnomjerna podjela troškova, te da se time onemogućava nepovoljniji položaj niti jednom sudioniku zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture. Upravo suprotno, sav teret investicije u polaganje slobodnih cijevi i kabela koje nisu stavljene u funkciju, prebacuje se na infrastrukturnog operatora koji osim što nije u mogućnosti planirati sredstva za tu investiciju ima obvezu i njenog održavanja i čuvanja. Predlaže da Sud tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u odgovoru na tužbu ostalo je kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te je istaknulo da je u upravnom postupku utvrđeno da između tužitelja i AMIS postoji spor oko uvjeta i načina pristupa i međusobnog obračuna troškova zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, koji onemogućava sklapanje ugovora o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. Zbog potrebe rješavanja nastalog spora AMIS se 30. rujna 2009. godine obratio tuženom tijelu koje je odlučujući u predmetnom postupku postupalo sukladno svojim zakonskim ovlastima. Naime, da bi bio ovlašten postupati u predmetnom postupku tuženik ne mora utvrditi bitnu povredu pozitivnih za njega obvezujućih propisa, već je dužan riješiti nastali spor prosuđujući na temelju slobodne ocjene, a nastavno na ovlasti iz članka 5. Zakona o elektroničkim komunikacijama. Nadalje tuženo tijelo upućuje na odredbu članka 9. stavka 5. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, te ističe da se spomenutim člankom želi postići ravnomjerna raspodjela troškova korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, pogotovo uzimajući u obzir potrebu najracionalnijeg iskorištenja slobodnog prostora polaganjem svih kombinacija cijevi od strane operatora korisnika. Suprotno tome, bilo bi nemoguće osigurati uvjete za zajedničko korištenje izgrađene komunikacijske infrastrukture što bi podredno onemogućilo ulazak drugog operatora korisnika u trasu koju zahtjeva a dugoročno gledano bi se negativno odrazilo na tržišno natjecanje među operatorima iz temeljnog razloga što nitko osim tužitelja ne bi imao mogućnost položiti kabele na spornim trasama. Ističe da u svojoj dosadašnjoj praksi zauzima stajališta kojim se želi postići primjena takvog načina refundiranja troškova operatora korisnika koji infrastrukturnog operatora najmanje opterećuje na način da se iznos uloženih sredstava odbije od budućeg najma kojeg je ovlašten naplatiti. Pri tome se doduše tužitelju smanjuju budući prihodi, ali navedene prihode isti ne bi niti imao da nisu primijenjena tehnološka rješenja koja je odredio tuženik jer u većini slučajeva ne bi niti postojala tehnička mogućnost za uvlačenje kabela operatora korisnika. Napominje da su sve uvučene cijevi vlasništvo infrastrukturnog operatora (tužitelja), pa iz više razloga ne stoji tvrdnja da je trošak refundiranja investicije isključivo na teret infrastrukturnog operatora. Tužitelj svojim postupcima onemogućava operatore korisnike u efikasnom obavljanju djelatnosti koristeći položaj infrastrukturnog operatora, a kršenjem temeljnih načela te zaboravlja na činjenicu da svako novo istovremeno uvlačenje svih kombinacija cijevi u slobodan prostor povećava vrijednost njegove elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. Tuženi predlaže da Sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Zainteresirana osoba u ovom upravnom sporu AMIS TELEKOM d.o.o., Zagreb, kojoj je tužba uredno dostavljena na odgovor, nije Sudu dostavila odgovor na tužbu.

Tužba nije osnovana.

Prema ocjeni ovoga Suda osporeno rješenje doneseno je na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, a Sud nije našao niti povrede pravila postupka na koje ukazuje tužitelj u tužbi, pa istim nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Prema odredbi članka 9. stavka 5. Pravilnika o načinu i uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme (»Narodne novine«, broj 154/08 – u daljnjem tekstu: Pravilnik) troškove materijala i radova iz članka 4. stavka 17. odnosno članka 9. stavka 4. točke f) ovog Pravilnika, snosi operator korisnik, a infrastrukturni operator je dužan, u ugovoru iz stavka 3. ovoga članka, točno odrediti način i rok međusobnog obračuna tih troškova (refundiranja). Rok za refundiranje treba biti što kraći, a refundiranje je moguće na primjer i na račun najma po drugim ugovorima, na drugim dionicama.

Prema odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o elektroničkim komunikacijama (»Narodne novine«, broj 73/08) u slučaju spora između dvaju ili više operatora elektroničkih komunikacijskih mreža i/ili usluga u vezi s obvezama iz ovoga Zakona, Agencija mora, na zahtjev bilo koje od stranaka u sporu donijeti konačnu odluku o rješenju spora u najkraćem mogućem roku, a najkasnije u roku od 4 mjeseca od dana pokretanja postupka rješavanja spora. Rok rješavanja spora može se produljiti samo u iznimnim okolnostima. Stavkom 2. istog članka Zakona propisano je da sve stranke u sporu moraju u potpunosti surađivati s Agencijom u svrhu rješenja spora, a stavkom 3. je propisano da u postupku rješavanja spora Agencija donosi odluke kojima se ostvaruju regulatorna načela i ciljevi iz članka 5. ovoga Zakona. Svaka obveza, koju Agencija određuje operatoru u svrhu rješenja spora, mora se temeljiti na odredbama ovoga Zakona.

Odredbom članka 30. stavka 14. navedenog Zakona propisano je da u slučaju spora između infrastrukturnog operatora i operatora korisnika u vezi sa sklopljenim ugovorom o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme ili plaćanjem naknade za takav pristup i zajedničko korištenje, Agencija provodi postupak rješavanja spora u skladu s odredbom članka 20. ovoga Zakona, vodeći pri tom računa o odgovarajućim uvjetima pristupa i zajedničkog korištenja iz stavka 2. ovoga članka.

Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je pred tuženim tijelom proveden postupak uređivanja uvjeta pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme u djelu koji se odnosi na međusobni obračun (refundiranje) troškova materijala i radova za realizaciju tehničkog rješenja polaganja kombinacija cijevi u slobodni prostor izgrađene elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. Zainteresirana osoba AMIS je podnijela zahtjev za pokretanje postupka protiv tužitelja oko uvjeta i načina pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme, te je u zahtjevu navela da je tuženo tijelo svojim konačnim rješenjem od 19. lipnja 2009. godine naložilo tužitelju da AMIS-u nadoknadi trošak investicije u elektroničku komunikacijsku infrastrukturu za realizaciju tehničkog rješenja TR IOD R1-212/08.

Nadalje, u postupku je utvrđeno da je 19. lipnja 2009. godine tuženo tijelo svojim rješenjem AMIS-u i tužitelju odredilo način međusobnog obračuna troškova realizacije tehničkog rješenja TR IOD R1-212/08, koje se odnosi na trasu u Zagrebu, Trnsko 2, smatrajući da su tim rješenjem utvrđena načela međusobnog obračuna troškova realizacije i za druge trase, AMIS je od tužitelja zatražio refundaciju troškova i za tehničko rješenje TR IOD R1-183/08 koje se odnosi na trasu Selska ulica i Zagrebačka avenija u Zagrebu. Tužitelj je odbio refundirati troškove za navedenu trasu smatrajući da to prema rješenju od 19. lipnja 2009. godine nije dužan učiniti. Međutim, i AMIS i tužitelj su se složili da su troškovi na koje se zahtjev za refundiranje odnosi utvrđeni prema zajedničkom protokolu AMIS-a i tužitelja ali stranke nisu bile suglasne oko iznosa tako da AMIS tvrdi da je utvrđen iznos od 45.763,67 kn, a tužitelj da je utvrđen iznos od 43.584,35 kn. U navedenom rješenju od 19. lipnja 2009. godine naglašeno je da se slobodni prostor koristi najracionalnije polaganjem kombinacije cijevi, a s druge strane da se operatoru korisniku omogući povrat djela uloženih sredstava polaganja cijevi, dok sam snosi troškove vezane uz polaganje svojih kabela u kombinacije cijevi.

S obzirom na navedeno Sud nalazi da je tuženo tijelo na temelju odredbe članka 20. i članka 30. stavka 14. Zakona o elektroničkim komunikacijama nadležno odlučivati u konkretnoj situaciji povodom zahtjeva AMIS protiv tužitelja, a u svezi uvjeta i načina pristupa i zajedničkog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme. U provedenom postupku utvrđene su sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o zahtjevu AMIS d.o.o., te je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je na temelju odredbe članka 9. stavka 5. Pravilnika udovoljilo zahtjevu AMIS-a za refundaciju troškova u iznosu od 43.584,35 kn, te donijelo odluku kao u izreci osporenog rješenja.

Prigovor tužitelja glede povrede odredbe članka 209. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91 i 103/96-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske) ne može se prihvatiti, jer osporeno rješenje sadrži elemente propisane navedenom odredbom Zakona i u istom su navedeni razlozi za rješenje kakvo je dano u izreci.

Nadalje, glede primjene odredbe članka 9. stavka 5. Pravilnika treba istaknuti da se istim želi postići ravnomjerna raspodjela troškova korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture i povezane opreme uzimajući u obzir potrebe najracionalnijeg iskorištavanja slobodnog prostora polaganjem svih kombinacija cijevi od strane operatora korisnika, jer u suprotnom, bilo bi nemoguće osigurati uvjete za zajedničko korištenje izgrađene komunikacijske infrastrukture što bi onemogućilo ulazak drugog operatora korisnika u trasu koju zahtjeva, a dugoročno gledano bi se negativno odrazilo na tržišno natjecanje među operatorima iz razloga što nitko osim tužitelja ne bi imao mogućnost položiti kabele na spornim trasama. Dakle, u provedenom postupku vodilo se računa da se s jedne strane slobodni prostor koristi najracionalnije, a s druge strane da se operatoru korisniku to jest u konkretnom slučaju AMIS-u omogući povrat djela uloženih sredstava u polaganje cijevi, dok sam nosi troškove vezane uz polaganje svojih kabela u kombinacije cijevi.

Tuženo tijelo je pravilno ocijenilo prigovor tužitelja da je u konkretnom slučaju neosnovano i pogrešno primijenjena odredba članka 9. stavka 5. Pravilnika, jer je tom odredbom infrastrukturnom operatoru to jest tužitelju nametnuta obveza da ugovorom o pristupu i zajedničkom korištenju elektroničke komunikacijske infrastrukture točno odredi način i rok međusobnog obračuna troškova (refundiranje), kao i da rok za refundiranje treba biti što kraći, a refundiranje je moguće i na način najma po drugim ugovorima, na drugim dionicama. Dakle, propisanom obvezom međusobnog obračuna troškova i cijene najma između infrastrukturnog operatora i operatora korisnika, vodi se računa da se troškovi tog korištenja elektroničke komunikacijske infrastrukture rasporede pravično, odnosno da niti jedan operator, sudionik zajedničkog korištenja infrastrukture ne dođe u nepovoljan položaj, čime bi se onemogućilo načelo zdravog tržišnog natjecanja.

S obzirom na sve navedeno Sud nalazi da prigovori tužitelja u tužbi nisu odlučni niti su od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, pa je trebalo na temelju odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92) tužbu kao neosnovanu odbiti.

Objava presude u »Narodnim novinama« temelji se na odredbi članka 14. stavka 7. Zakona o elektroničnim komunikacijama.

Broj: Us-1106/2010-4

Zagreb, 23. veljače 2011.

Predsjednica vijeća
mr. sc. Marija Kriletić, v. r.