USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1642
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Jasna Omejec, predsjednica Suda, te suci Mato Arlović, Marko Babić, Mario Jelušić, Davor Krapac, Ivan Matija, Antun Palarić, Aldo Radolović, Duška Šarin i Miroslav Šeparović, odlučujući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01. i 76/10.), na sjednici održanoj 28. lipnja 2011. donio je
ODLUKU
I. Pokreće se postupak za ocjenu suglasnosti te se ukida članak 78. stavak 4. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08.).
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM
1. Đuro Pokrajac podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 78. stavka 4. Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 11103., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07.).
Članak 78. stavak 4. Kaznenog zakona glasi:
»Članak 78.
(...)
(4) Prema počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kojim je prouzročena smrt jedne ili više osoba ako, s obzirom na njegovu raniju osuđivanost za kaznena djela protiv sigurnosti prometa postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo, može se primijeniti sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom zauvijek.
(...)«
2. U prijedlogu predlagatelj navodi da je osporeni članak 78. Kaznenog zakona u nesuglasnosti s člancima 3., 5., 16. i 30. Ustava i predlaže njegovo ukidanje.
Predlagatelj smatra da se osporenim člankom 78. Kaznenog zakona, na temelju kojeg se izricanjem sigurnosne mjere počinitelju kaznenog djela može trajno zabraniti upravljanje motornim vozilom, narušava princip da se kaznene sankcije »pa i one najteže – kazne zatvora vremenski uvjetuju i mogu trajati samo kroz određeno vrijeme. To je posljedica jednog od bitnih ciljeva sankcija – resocijalizacija počinitelja.«
Predlagatelj dalje u prijedlogu, između ostalog, navodi:
»Sigurnosne mjere su kaznenopravne sankcije i njihova svrha je suglasno odredbi čl. 74. Kaznenog zakona, da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji onemogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela. Sigurnosne mjere su sankcije koje polaze od opasnosti počinitelja kaznenog djela, sračunate na to da paraliziraju tu opasnost i tako spriječe nastanak novog kaznenog djela.
Svaka od mjera sigurnosti duboko zadire u garantirane slobode i temeljna prava čovjeka, pa sigurnosnu mjeru ne možemo promatrati samo kroz interes zaštite društva, jer takvo stajalište vodi do zapostavljanja, pa i negiranja interesa čovjeka delikventa, koje se nikada sigurnosnom mjerom ne može isključiti u potpunosti iz inače dozvoljenih djelatnosti društva. (...)
(...) Trajno onemogućavanje čovjeku da koristi pravo na slobodno kretanje koje je građanima priznato i suštinski je sastojak slobode i temeljnih prava čovjeka, samo po sebi grubo povređuje čl. 3. Ustava RH.
Takva sigurnosna mjera ni ne pokušava postići svrhu koja proizlazi iz istaknutih osnovnih ciljeva kaznenopravnih sankcija, a ti su resocijalizacija delikvenata. Resocijalizacija je ne samo dužnost države, nego i temeljno pravo čovjeka i dio onoga što čl. 3. Ustava zovemo slobodom i pravom čovjeka. Ako zakon negira resocijalizaciju, onda negira i osnovne ustavne odredbe o slobodi i pravu čovjeka i nije u skladu s Ustavom i suprotnosti je s odredbom čl. 16. Ustava.«
3. Na temelju članka 27. stavka 6. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) i članka 53. stavka 1. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 181/03., 16/06., 30/08., 123/09., 63/10. i 121/10.) sutkinja Snježana Bagić uzdržala se od glasovanja o ovoj odluci.
II. MJERODAVNO PRAVO
4. Za ocjenu suglasnosti članka 78. stavka 4. Kaznenog zakona mjerodavni su članak 3. i članak 16. stavak 2. Ustava, koji glase:
»Članak 3.
... vladavina prava... najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«
»Članak 16.
(...)
Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.«
III. OCJENA USTAVNOG SUDA
5. Prema članku 1. Kaznenog zakona kaznena djela i kaznenopravne sankcije propisuju se samo za ona ponašanja kojima se tako ugrožavaju ili povrjeđuju osobne slobode i prava čovjeka te druga prava i društvene vrijednosti zajamčene i zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Propisivanje pojedinih kaznenih djela te vrste i mjere kaznenopravnih sankcija za njihove počinitelje temelji se na nužnosti kaznenopravne prisile i njezinoj primjerenosti jakosti i naravi opasnosti za osobne slobode i prava čovjeka te druge društvene vrijednosti.
Člankom 5. stavkom 1. Kaznenog zakona propisane su kaznenopravne sankcije koje se mogu propisati zakonom i primijeniti prema počinitelju kaznenog djela. To su: kazne, mjere upozorenja (sudska opomena i uvjetna osuda), sigurnosne mjere i odgojne mjere. Stavkom 2. istog članka propisano je da se za svaku vrstu kaznenopravnih sankcija zakonom određuje njihovo trajanje i nijedna se kaznenopravna sankcija ne može propisati ni izreći ili primijeniti na neodređeno vrijeme.
Prema članku 6. Kaznenog zakona opća svrha propisivanja i izricanja ili primjene svih kaznenopravnih sankcija jest da svi građani poštuju pravni sustav i da nitko ne počini kazneno djelo, te da se počinitelji kaznenih djela ubuduće tako ponašaju.
Člankom 7. Kaznenog zakona propisano je:
»Članak 7.
Određujući sadržaj kaznenopravnih sankcija i način njihove primjene, počinitelju kaznenog djela mogu se ograničiti njegove slobode i prava samo u mjeri koja odgovara vrsti kaznenopravne sankcije i njezinoj posebnoj svrsi određenoj zakonom,..., uz poštovanje ljudskog dostojanstva i osobnosti.«
5.1. U hrvatskom kaznenom pravu zastupljen je dualistički sustav kaznenopravnih sankcija u kojem se kaznenopravne sankcije dijele na dva temeljna oblika: kazne i sigurnosne mjere. Kazna i njezino trajanje ograničeno je stupnjem krivnje počinitelja, a sigurnosna mjera temelji se težini počinjenog kaznenog djela i na opasnosti od počinitelja kaznenog djela. Naime, u dualističkom sustavu kaznenog prava kazna utemeljena na krivnji ostaje glavna sankcija, a sigurnosne mjere izriču se kao dopunske sankcije kad kazna nije dovoljna da bi se njome ostvarili preventivni ciljevi.
5.2. Vrste sigurnosnih mjera, kao kaznenopravne sankcije, propisane su člancima 73. do 80. Kaznenog zakona. Sigurnosne mjere jesu: obvezno psihijatrijsko liječenje, obvezno liječenje od ovisnosti, zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja motornim vozilom, protjerivanje stranca iz zemlje i oduzimanje predmeta.
Svrha je sigurnosnih mjera da se njihovom primjenom otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela (članak 74. Kaznenog zakona) dakle da spriječe počinitelja da ponovno čini kaznena djela i omoguće njegovo popravljanje i resocijalizaciju. Pri ocjeni postoji li opasnost počinitelja u prvom planu nije počinjeno kazneno djelo nego kazneno djelo koje se može očekivati. Počinjeno kazneno djelo samo je povod za ocjenu o opasnosti počinitelja, ali ta indicija ne mora nužno dovesti do zaključka o postojanju takve opasnosti. Stoga se sigurnosna mjera ne može opravdati samo težinom počinjenog kaznenog djela ako se na temelju njega i drugih okolnosti, u vrijeme izricanja presude, ne može prognozirati da će počinitelj i ubuduće činiti takva ili druga teža kaznena djela (Novoselec, P., Opći dio kaznenog prava, Zagreb, 2009, 478).
5.3. Člankom 78. Kaznenog zakona propisana je sigurnosna mjera »Zabrana upravljanja motornim vozilom«. On glasi:
»Članak 78.
(1) Sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može se primijeniti prema počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo.
(2) Pod uvjetima iz stavka 1. ovoga članka zabrana upravljanja motornim vozilom može se odnositi samo na određenu vrstu ili na sve vrste motornih vozila.
(3) Sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom određuje se u trajanju koje ne može biti kraće od jedne ni dulje od deset godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.
(4) Prema počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kojim je prouzročena smrt jedne ili više osoba ako, s obzirom na njegovu raniju osuđivanost za kaznena djela protiv sigurnosti prometa postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo, može se primijeniti sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom zauvijek.
(5) Prema počinitelju kaznenog djela kojem je zabranjeno upravljanje motornim vozilom uz zamjenu za kaznu zatvora ili uvjetnu osudu, ako ne postupi po toj zabrani, primijenit će se odredbe članka 54. stavka 5. i članka 69. stavka 5. ovoga Zakona.«
Sigurnosna mjera »zabrane upravljanja motornim vozilom« izriče se počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, kad postoji opasnost da će upravljajući vozilom ponovno počiniti takvo djelo (članak 272. Kaznenog zakona, izazivanje prometne nesreće). Pretpostavke za izricanje navedene sigurnosne mjere su da je riječ o osobi koja je kao vozač počinila kazneno djelo protiv sigurnosti prometa, te da okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno ili prijašnje počiniteljevo kršenje prometnih propisa pokazuje da postoji opasnost upravljanja motornim vozilom.
5.4. Članak 78. Kaznenog zakona dopunjen je osporenim stavkom 4. Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (»Narodne novine« broj 71/06.).
U obrazloženju Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (P.Z. br. 360), kojim je predložena dopuna članka 78. Kaznenog zakona osporenim stavkom 4., Vlada Republike Hrvatske je navela:
»Zbog sve većeg broja kaznenih djela protiv sigurnosti prometa s najtežim posljedicama, sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, predlagatelj smatra potrebnim najveću dosadašnju mjeru te zabrane upravljanja motornim vozilom od pet godina povisiti na deset godina, a u slučaju povratništva najtežih djela protiv sigurnosti prometa sa smrtnim posljedicama, takva se zabrana po prijedlogu može primijeniti zauvijek.«
6. Zakonodavac ima ustavnu ovlast da u okviru kaznenopravne politike propisuje pojedina kaznena djela te vrste i mjere kaznenopravnih sankcija za njihove počinitelje. Međutim, iako je člankom 2. stavkom 4. alinejom 1. Ustava propisana ovlast Hrvatskog sabora da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, pri uređivanju tih odnosa zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.
Članak 5. stavak 1. Ustava glasi:
»Članak 5.
U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom.
(...)«
Ustavni sud u tom smislu primjećuje da propisivanje kaznenopravnih sankcija i njihovog trajanja, a među kojima je i sigurnosna mjera »Zabrana upravljanja motornim vozilom« moraju slijediti Ustavom i zakonom određeni cilj i u odnosu na njega moraju biti razmjerna. To znači da ograničavajuća pravna pravila moraju biti prikladna za ostvarenje postavljenog legitimnog cilja, te se njima mora postići ravnoteža između Ustavom i zakonom zajamčenih prava počinitelja kaznenog djela, s jedne strane, i zaštite objektivnog pravnog poretka u području izricanja kaznenopravnih sankcija, s druge strane.
7. Sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom propisana je Kaznenim zakonom u trajanju koje ne može biti kraće od jedne ni dulje od deset godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja sigurnosne mjere. Kako ta mjera, kao i druge sigurnosne mjere, znači ograničenje počiniteljevog prava upravljanja motornim vozilom, njezino propisivanje i izricanje podliježe općoj ustavnoj odredbi o načelu razmjernosti.
Primijenjeno na svaku, pa i na ovu sigurnosnu mjeru, načelo razmjernosti nalaže da se kod propisivanja i izricanja sigurnosne mjere mora ispitati je li ista primjerena ostvarenju zakonske svrhe. U osporenom članku 78. stavku 4. Kaznenog zakona propisano je da se sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom može primijeniti zauvijek prema počinitelju najtežeg kaznenog djela protiv sigurnosti prometa (kojim je prouzročena smrt jedne ili više osoba) i postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ponovno počiniti takvo kazneno djelo. No, načelo razmjernosti traži da ograničavajuća mjera bude primjerena svrsi propisanoj u članku 78. stavku 1. Kaznenog zakona (toč. 5.3.) ne samo po svojem učinku na navedeno (njome ograničeno) pravo nego, kako navodi članak 16. stavak 2. Ustava i »naravi potrebe u svakom pojedinom slučaju«.
To, s jedne strane, znači da se ograničenje prava kod sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom mora utemeljiti na opasnosti počinitelja, a ne na njegovoj krivnji. S druge strane trajanje sigurnosne mjere mora biti u funkciji njezine propisane svrhe.
Međutim, osporeni članak 78. stavak 4. Kaznenog zakona, s jedne strane primjenu osporene mjere nadovezuje na počiniteljevu krivnju za »kazneno djelo protiv sigurnosti prometa kojim je prouzročena smrt jedne ili više osoba« a ne na njegovu opasnost kao kriterij iz stavka 1. toga članka.
S druge strane, osporenim stavkom 4. članka 78. Kaznenog zakona isključena je mogućnost povremenog (periodičnog) preispitivanja potrebe primjene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom koju je sud počinitelju (pravomoćno) izrekao jednokratno i zauvijek. Time je onemogućena primjena sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom sukladno propisanoj svrsi sigurnosnih mjera, kod kojih je ograničeno najduže trajanje sigurnosne mjere, a utvrđivanje njihovog trajanja u svakom pojedinom slučaju stavljeno je u zadatak suda. Pritom Ustavni sud primjećuje da se izraz »zauvijek«, sadržan u članku 78. stavku 4. Kaznenog zakona, protivi uobičajenom hrvatskom pravnom nazivlju koje za oznaku trajnosti pravne posljedice nekog pravnog odnosa rabi izričaje »doživotno«, »dosmrtno«, »neodređeno vrijeme« i sl.
Prema ocjeni Ustavnog suda, time je osporeni članak 78. stavak 4. Kaznenog zakona nesuglasan sa zahtjevima koje u odnosu na zakone postavlja načelo vladavine prava (članak 3. Ustava), zato što se propisivanje sigurnosne mjere na način da se može izreći »zauvijek« protivi općoj svrsi sigurnosnih mjera kad se u konkretnom slučaju, nakon njezina izricanja, promijene uvjeti koji su se u času suđenja počinitelju mogli ocijeniti da »poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela«, ali su se nakon stanovitog vremena promijenili tako da opasnosti počinitelja više nema. Takvim propisivanjem istovremeno su zanemareni zahtjevi ustavnog načela razmjernosti kojeg Ustavni sud smatra na području propisivanja i primjene sigurnosnih mjera u kaznenom pravu to važnijim što kod njih, za razliku od propisivanja i primjene kazni kao vrste kaznenih sankcija, ne postoji ograničenje krivnjom počinitelja kao njihovom mjerom.
8. Slijedom navedenog, Ustavni sud je na temelju članka 55. stavka 1. Ustavnog zakona, odlučio kao u točki I. izreke odluke.
Objava odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-I-1162/2008
Zagreb, 28. lipnja 2011.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednica
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.