USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

226

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Josip Leko, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ante Jerković iz Sesveta, kojeg zastupa Ranka Rukljač, odvjetnica u Zagrebu, na sjednici održanoj 28. prosinca 2017. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr 1305/13-2 od 26. svibnja 2015.

III. Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Dopuštenu i pravodobnu ustavnu tužbu podnio je Ante Jerković iz Sesveta (u daljnjem tekstu: podnositelj), kojeg zastupa Ranka Rukljač, odvjetnica u Zagrebu.

Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: Revr 1305/13-2 od 26. svibnja 2015. (u daljnjem tekstu: osporena presuda), kojom je prihvaćena revizija tuženika te je preinačena presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-1858/11-2 od 7. svibnja 2013. (u daljnjem tekstu: drugostupanjska presuda) i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: Pr-7564/10-51 od 26. svibnja 2011. (u daljnjem tekstu: prvostupanjska presuda), na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja protiv tuženika, Croatia Airlines d.d. Zagreb.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2., 18., 29. stavkom 1. i 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog radnog suda u Zagrebu broj: Pr-7564/10.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI SLUČAJA

4. Podnositelj je protiv tuženika, svojeg poslodavca, podnio tužbu radi nezakonitog otkaza ugovora o radu. Tužbenim zahtjevom zahtijevao je da se utvrdi da je njegov otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora broj: Pu-1/2003 od 22. rujna 2003. nedopušten te da mu temeljem tog otkaza nije prestao radni odnos kod tuženika. Nadalje, da se naloži tuženiku da ga vrati na posao i to na radno mjesto pomoćnika glavnog direktora za pravne, personalne, financijske i poslove nabave, sukladno Ugovoru od 18. lipnja 1997. i Dodatku ugovora od 2. rujna 1999., odnosno da ga vrati na radno mjesto jednog od pomoćnika glavnog direktora sukladno sistematizaciji radnih mjesta iz 2004. godine, a koje bi po svojim karakteristikama i plaćom najviše odgovaralo radnom mjestu podnositelja do otkaza 22. rujna 2003. Zaključno, da se naloži tuženiku nadoknada parničnih troškova.

4.1. Općinski građanski sud u Zagrebu je 5. ožujka 2009. donio presudu broj: Pr-15593/03, kojom je usvojio tužbeni zahtjev. Županijski sud u Zagrebu je, u povodu žalbe tuženika, svojim rješenjem od 5. listopada 2010. broj: Gžr-2639/09 ukinuo prvostupanjsku presudu te vratio predmet na ponovno odlučivanje, uz uputu nižem sudu da je potrebno utvrditi karakter ugovora kojeg su stranke sklopile 1997. godine i dodatka ugovora iz 1999. godine, te koja je pritom bila prava volja stranaka kada se takav ugovor sklapao.

4.2. U ponovljenom postupku prvostupanjski je sud, nakon iscrpno provedenog dokaznog postupka, ponovno ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim. U zaključnom dijelu obrazloženja prvostupanjske presude, između ostalog, se ističe:

»Ocjenjujući naprijed navedeno, proizlazi da tuženik nije dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je tužitelj prethodno obavljao kao pomoćnik glavnog direktora za pravne, personalne i financijske poslove te poslove nabave, i to iz razloga što se i daljnjim reorganizacijama zadržala potreba za obavljanjem poslova vezanih za personalne poslove, tj. ljudske potencijale, kao i pravne i opće poslove, poslove vezane za financije i računovodstvo te obračun prihoda, kao i poslove vezane za investicije, a koji poslovi su u bitnome bili obuhvaćeni i opsegom poslova koje je tužitelj obavljao do otkazivanja ugovora o radu, na koji način se može zaključiti, a kako je prethodno već rečeno, da potreba za obavljanjem takvih poslova nije prestala, s obzirom da su i reorganizacijom od 12. rujna 2003. ustrojeni sektori koji su obavljali poslove u bitnome podudarne s naprijed navedenim.

Nadalje, iz prethodno citiranih općih i posebnih odgovornosti direktora sektora te kasnije pomoćnika glavnog direktora proizlazi da se radi o odgovornostima koja je sadržavalo i radno mjesto pomoćnika direktora koje je obavljao tužitelj, s obzirom da iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kod tuženika od 01. srpnja 2002. proizlazi da je odgovornost pomoćnika direktora (za pravne, personalne, financijske i poslove nabave) za organizaciju rada sektora koji su obuhvaćeni u njegovoj domeni rada, kao i za funkcioniranje navedenih sektora, što je uključivalo sektore vezane za pravne, personalne i financijske poslove, uključivo i računovodstvo te poslove nabave i prodaje, a što je sve u bitnome podudarno sa ovlastima direktora sektora temeljem Odluke od 12. rujna 2003. odnosno s ovlastima pomoćnika direktora prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 12. svibnja 2004. Pritom se ističe i da je glavni direktor nesporno ovlastio tužitelja da ga zamjenjuje kada je ovaj odsutan, iz koje okolnosti također proizlazi da je tužitelj obavljao poslove koji su visoke složenosti te ulaze u opseg poslova direktora sektora tj. pomoćnika glavnog direktora tuženika i po naknadnim sistematizacijama poslova.

Uz navedeno, dodatno se ističe da je u čl. 111 Zakona o radu propisano da otkaz mora imati pisani oblik te da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, a uvidom u pobijanu odluku o otkazivanju tužitelju je utvrđeno da je tuženik vezano za činjenične razloge otkaza naveo samo jedan odlomak (prvi odlomak na drugoj strani), u kojem je navedeno da su ‘... Zbog potrebe i efikasnijeg poslovanja, izvršene (su) organizacijske promjene kod Poslodavca, te je radno mjesto na kojem je do sada radnik radio ukinuto. Radniku stoga nije moguće osigurati posao na radnom mjestu na kojem je do sada radio, pa mu je Ugovor o radu otkazan ...’

Iz tako citiranog teksta je dakle vidljivo da tuženik nije detaljnije obrazlagao postojanje opravdanih razloga za otkazivanje, u konkretnom slučaju prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga pri čemu se ukazuje da samo ukidanje pojedinog radnog mjesta (pri tom nije odlučna okolnost na koju se poziva tužitelj, tj. da nije donošena posebna odluka o ukidanju predmetnog radnog mjesta niti što takva odluka nije dostavljena tužitelju, budući da ne postoji takva zakonska obveza poslodavca već radno mjesto može prestati i promijenjenom organizacijom poslovanja kod poslodavca) samo po sebi ne predstavlja opravdani razlog za poslovno uvjetovano otkazivanje (u tom smislu VS RH, Revr 658/07 od 29.11.07.), već opravdani razlog predstavlja prestanak potrebe za obavljanjem pojedinih poslova.

Kako je prethodno već izneseno, iz dokaza provedenih tijekom postupka ne proizlazi da je takva potreba kod tuženika uopće prestala, kod čega nije odlučno što su navedeni poslovi naknadno raspoređeni na drugačiji način, budući da je tužitelj prema svojoj stručnoj spremi i radnom iskustvu mogao obavljati spomenute poslove (za kojima nije prestala potreba), u kojem onda smislu nije odlučno što po naknadnoj sistematizaciji iz 2004. poslovi pomoćnika glavnog direktora tuženika pod 5. i 6. obuhvaćaju djelomično i poslove koje tužitelj nije obavljao kao pomoćnik glavnog direktora za pravne, personalne, financijske i poslove nabave, s tim da se ukazuje i na odredbe čl. 29 istog Pravilnika, kojim je propisana mogućnost i pojedinih promjena sistematizacije bez izmjene samog Pravilnika, kao što je npr. osnivanje pojedinih službi, odjela, odsjeka i drugih nižih organizacijskih oblika, što bi pomoćniku direktora olakšalo poslovanje u područjima za koje nije uže specijaliziran (npr. informacijske tehnologije).

Budući da je raspravni sud vezan razlozima otkazivanja koje je činjenično naveo sam poslodavac u odluci o otkazu, ukazuje se da tuženik (kao poslodavac) nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkazivanje iz prethodno citiranog čl. 106 st. 1 al. 1 Zakona o radu pa je predmetni otkaz utvrđen nedopuštenim uz utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao temeljem navedenog otkaza, a tim slijedom je u smislu čl. 115 st. 1 Zakona o radu valjalo naložiti tuženiku i da tužitelja vrati na posao i to na radno mjesto pomoćnika glavnog direktora za pravne, personalne, financijske i poslove nabave sukladno Ugovoru od 18. lipnja 1997. i Dodatku ugovora od 2. rujna 1999. (kako je do otkazivanja došlo tijekom 2003., to proizlazi da su Ugovor i Dodatak proizvodili pravne učinke i u tom razdoblju, neovisno od mogućih nejasnoća da li je Ugovor prvotno sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme, s tim da tuženik nije dostavljao odluku glavnog direktora koja se spominje u čl. 1 st. 2. Ugovora), odnosno da tužitelja vrati na radno mjesto jednog od pomoćnika glavnog direktora sukladno sistematizaciji radnih mjesta temeljem Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 12. svibnja 2004. (tuženik tijekom postupka nije dostavljao dokumentaciju iz koje bi proizlazile daljnje promjene organizacije i sistematizacije), a koje radno mjesto po svojim karakteristikama i pripadajućom plaćom najviše odgovara radnom mjestu na kojem je tužitelj radio do predmetnog otkaza, što uključuje i radna mjesta pomoćnika glavnog direktora pod 4., 5. i 6. u smislu čl. 17 Pravilnika od 12. svibnja 2004., kao i druga odgovarajuća radna mjesta u skladu s mogućom naknadnom sistematizacijom kod tuženika, i što nije u suprotnosti s odredbom čl. 29 st. 2 Ugovora.«

4.3. U povodu žalbe tuženika, drugostupanjski je sud donio presudu kojom se žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda. U obrazloženju se, između ostalog, navodi:

»Uspoređujući, posebno temeljem sadržaja dostavljene raspoložive dokumentacije (jer tuženik na okolnost posebnih odgovornosti u spis i nije dostavio daljnju dokumentaciju kao npr. Knjige organizacije i sistematizacije rada (čl. 9. Pravilnika iz 2004.), kao ni Knjigu vrednovanja radnih mjesta), poslove radnog mjesta pomoćnika glavnog direktora koje je tužitelj obavljao prije odluke o otkazu, i to kako u okviru njegovih općih, tako i posebnih odgovornosti, s poslovima zadržanim u ustrojenim sektorima koje po Odluci o izmjeni Pravilnika obavlja direktor sektora, odnosno po kasnijoj reorganizaciji iz 2004. godine, pomoćnik glavnog direktora, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u bitnom radi o pokrivenosti podudarnih poslova, koji su samo raspoređeni na drugi način i da u konkretnim okolnostima organizacijskih mogućnosti predviđenih Pravilnikom iz 2004. godine, i nije odlučno što su reorganizacijom iz te godine djelomično obuhvaćeni i drugi poslovi koje on nije obavljao.

Neosnovane su i daljnje tvrdnje žalitelja o nemogućnosti tužitelja vratiti na rad na poslove koje je temeljem ugovora o radu od 18. lipnja 1997. i dodatka tom ugovoru iz 1999. godine kod tuženika obavljao, a posebno obzirom na u međuvremenu kod njega izvršene višekratne reorganizacije. Naime, u izostanku po strankama reguliranja raspoređivanja tužitelja po isteku menadžerskog ugovora (jer odredbu čl. 29. st. 2. ugovora o radu valja tumačiti ne samo u korist tužitelja nego i da su stranke stručnu spremu kao kriterij za raspoređivanje tužitelja predvidjele samo u situaciji jednostranog raskida menadžerskog ugovora od strane direktora), prvostupanjski sud jasno i dovoljno određeno odredio je vraćanje tužitelja na rad i poslove, i suprotno tvrdnji žalitelja, po takvoj odluci može se postupati. Uostalom tuženik tvrdnje o nemogućnosti vraćanja tužitelja za razdoblje iza reorganizacije izvršene 2004. godine, obzirom da u vezi toga nikakvu dokumentaciju nije dostavio, ničim i nije dokazao te je pravilno prvostupanjski sud i u ovom dijelu odluku temeljio na ocjeni raspoloživih dokaza.

Obzirom na navedeno pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora od 22. rujna 2003. nedopuštena, da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao i da ga stoga tuženik kao poslodavac treba vratiti natrag na rad na poslove kako je određeno te temeljem odredbi čl. 114. st. 1. i čl. 115. st. 1. ZR u vezi s odredbom čl. 106. st. 1. al. 1. ZR zahtjev tužitelja za zaštitu njegovih prava povrijeđenih navedenom odlukom o otkazu ugovora o radu, kao osnovan prihvatio.«

4.4. U povodu drugostupanjske presude, tuženik je Vrhovnom sudu podnio reviziju koju je Vrhovni sud osporenom presudom prihvatio te je preinačio drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da je odbio podnositeljev tužbeni zahtjev. U obrazloženju osporene presude ističe se:

»Tužbeni zahtjev je prihvaćen pogrešnom primjenom materijalnog prava.

(...)

Prema odredbi čl. 113. st. 1. al. 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, uz ostalo i u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Navedena odredba primjenjuje se sukladno čl. 121. st. 1. ZR i na slučaj kada poslodavac otkaže ugovor i istovremeno predloži radniku sklapanje ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima (otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora).

U primjeni ove odredbe valja poći od toga da poslodavac ima pravo organizirati rad na način za koji sam smatra da je optimalan i da sud nije ovlašten ispitivati svrsishodnost poslovne organizacije, a to prihvaća i sud drugog stupnja. Iz sadržaja odredbe čl. 113. st. 1. al. 1. ZR proizlazi da je opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Organizacijska promjena sama po sebi nije opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu, ali je od značaja ako je dovela do toga da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla, odnosno ako je uslijed reorganizacije ukinuto radno mjesto.

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su tuženikovim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta od 1. srpnja 2002. (dalje u tekstu: Pravilnik), kod tuženika bila predviđena četiri mjesta pomoćnika glavnog direktora, a jedno od njih je bilo mjesto pomoćnika glavnog direktora za pravne, personalne, financijske i poslove nabave, a koje poslove je obavljao tužitelj. Tuženik je dana 12. rujna 2003. donio Odluku o izmjeni Pravilnika kojom je uz ostalo propisano da se umjesto četiri mjesta pomoćnika glavnog direktora ustrojavaju dva mjesta pomoćnika, pri čemu je ukinuto samostalno radno mjesto pomoćnika za pravne, personalne, financijske i poslove nabave, dakle radno mjesto na kojemu je radio tužitelj.

Tužitelju je, zbog ukidanja njegovog radnog mjesta, otkazan ugovor o radu s ponudom sklapanja novog ugovora na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i to upravo za poslove financija, kojima je do tada upravljao. Poslodavac je time postupio u cijelosti sukladno odredbi čl. 113. st. 2. ZR.

Stoga odluka o otkazu ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora nije nedopuštena, pa je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje odluke nedopuštenom pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Nije osnovan niti tužbeni zahtjev za vraćanje tužitelja na posao na radno mjesto na kojemu je radio prije otkaza, jer će sud na prijedlog radnika donijeti takvu presudu samo ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao (čl. 122. st. 1. ZR).

S obzirom na iznijete razloge valjalo je prihvatiti reviziju te preinačiti nižestupanjske presude temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJA

5. Obrazlažući istaknute povrede ustavnih prava, u ustavnoj tužbi podnositelj navodi da Vrhovni sud nije obrazložio svoju odluku, odnosno nije dao valjane razloge zbog kojih nalazi osnovanom reviziju. Naime, iz obrazloženja osporene presude, prema ocjeni podnositelja, nije razvidno na temelju kojih je utvrđenja ocijenio da je tuženik dokazao prestanak potrebe za obavljanjem poslova za koje je podnositelj imao zaključen ugovor o radu. Naročito uzevši u obzir da »iz stanja spisa nespornim proizlazi da nije došlo do prestanka potrebe za obavljanjem poslova na koje je tužitelj bio raspoređen, a upravo je prestanak potrebe za obavljanjem određenih poslova jedan od razloga koji opravdavaju ili ne opravdavaju određeni otkaz sukladno meritornim materijalnopravnim normama«. Nadalje navodi da »ako je revizijski sud utvrdio da je tuženi dokazao prestanak potrebe za obavljanjem poslova za obavljanje kojih je tužitelj imao zaključen ugovor o radu i da je ponuda novog ugovora odgovarajuća, sud je bio dužan obrazložiti razloge za to utvrđenje«. Također dodaje da je Vrhovni sud, prihvaćajući reviziju tuženika, bez obrazloženja postupio suprotno svojoj ustaljenoj praksi, pritom citirajući i prilažući presude tog suda koje takve navode potvrđuju. Poziva se i na praksu Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) u predmetima slične pravne i činjenične osnove.

Nadalje ističe:

»... nije nevažno spomenuti da revizijski sud samo konstatira činjenicu da je od strane podnositelja tužbe odgovoreno na reviziju (...) no, navode istog u cijelosti je zanemario, premda je podnositelj tužbe i u navedenom odgovoru ukazao da tuženi – poslodavac ‘ničim nije dokazao da se poslovi ukinutog radnog mjesta više ne obavljaju’, kao što je ukazao i da su poslovi koje je obavljao reorganizacijom iz 2004. preraspoređeni, pa ih sada obavlja više pomoćnika direktora.

Zbog pogrešnog pravnog pristupa upravo revizijskog suda koji je u potpunosti zanemario meritorne odredbe Zakona o radu i svoju dosadašnju praksu, pobijana je odluka rezultat proizvoljne ocjene suda, na štetu tužitelja, a ne kvalitetne ocjene konkretne pravne situacije.

Revizijski je sud samo u uvodnom dijelu obrazloženja pobliže odredio koje su se materijalne norme Zakona o radu konkretno trebale primijeniti, no, kod donošenja odluke upravo on iste nije primijenio, što je nesporno, a nije niti konkretno obrazložio zašto smatra nevažnom činjenicu da se poslovi otkazanog radnog mjesta i dalje obavljaju, te zašto smatra da je puka činjenica adekvatne stručne spreme dostatan kriterij da se podnositelju tužbe ponudi bilo koje radno mjesto koje taj kriterij ispunjava, neovisno o tome što postoje bitno adekvatnija radna mjesta i što do otkaza nije niti trebalo doći, jer nije prestala potreba za obavljanjem poslova iz otkazanog ugovora.«

Zbog svega toga smatra da je narušeno procesno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, kao bitan aspekt prava na pravično suđenje, jednako kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku. Također smatra da je povrijeđeno i načelo jednakosti oružja, u smislu pravične ravnoteže između stranaka i pravo jednakosti svih pred zakonom. Budući da Vrhovni sud svoju odluku nije obrazložio, smatra da je njegovo pravo na podnošenje revizije iscrpljeno samo u formalnom smislu, uslijed čega mu je povrijeđeno i ustavno pravo na žalbu (pravni lijek). Konačno, uslijed takve odluke Vrhovnog suda smatra da je i materijalno oštećen jer mu je uskraćeno pravo na znatno višu plaću u odnosu na ponuđenu pa je time došlo i do povrede prava vlasništva.

Zaključno, predlaže Ustavnom sudu donošenje odluke o usvajanju ustavne tužbe, ukidanju osporene presude i vraćanje predmeta Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

6. S obzirom na navode i razloge ustavne tužbe, Ustavni sud je ustavnu tužbu razmotrio s aspekta eventualne povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, koji glasi:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da ... sud pravično ... odluči o njegovim pravima i obvezama ...

(...)«

6.1. Ustavno pravo na pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu.

Ustavni sud naglašava da je primarna zadaća redovnih sudova, a ne Ustavnog suda, tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne sudske predmete. U tome posebnu odgovornost ima Vrhovni sud, koji u skladu s člankom 116. stavkom 1. Ustava, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

Ustavni sud ističe da nedosljednost u odlukama kojima sud zadnje instance odlučuje u predmetima istovjetne činjenične i pravne naravi može dovesti do povrede načela pravne sigurnosti i time potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe, koje je jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava.

Nadalje, Ustavni sud napominje kako nije njegova zadaća da se bavi pogreškama o činjenicama ili pravu koje je navodno počinio redovni sud, osim ako i u mjeri u kojoj one mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom. Ustavni sud u tom smislu ponavlja da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova, koji su prvi pozvani rješavati probleme tumačenja domaćeg prava. Kad bi bilo tako, Ustavni sud djelovao bi kao sud trećeg ili četvrtog stupnja i ne bi poštovao ustavna ograničenja koja su nametnuta njegovu djelovanju. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Primjenjujući navedena pravila na konkretan slučaj, u ovom ustavnosudskom postupku zadaća je Ustavnog suda bila utvrditi je li Vrhovni sud u konkretnom slučaju bez iznošenja dostatnih i pravno relevantnih razloga odstupio od pravnog shvaćanja prethodno zauzetog u predmetima istovjetne činjenične i pravne naravi, potom može li se način na koji je u konkretnom slučaju Vrhovni sud tumačio i primijenio materijalno pravo smatrati arbitrarnim, te je li takvim postupanjem povrijeđeno podnositelju pravo na pravično suđenje (odlučivanje) zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju osporene presude Vrhovni sud ne upušta u obrazlaganje odgovora na pitanje koje se u postupku pokazalo spornim: jesu li se poslovi, koje je podnositelj obavljao prije tuženikove odluke o otkazu, obavljali i nakon reorganizacije ili se radilo o fiktivnoj izmjeni Pravilnika sa svrhom otkazivanja podnositeljevog ugovora. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su sudovi zaključili da tuženik nije dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radio podnositelj, a formalna reorganizacija kojom su poslovi podnositelja preraspoređeni na drugačiji način, bila je ustrojena na način da je i nakon nje te poslove mogao obavljati podnositelj. Vrhovni sud takva utvrđenja sudova niti ne problematizira. Također prihvaća i utvrđenja da je podnositeljevo radno mjesto ukinuto te mu je zbog ukidanja radnog mjesta otkazan ugovor o radu s ponudom sklapanja novog ugovora na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Pritom ne daje svoju ocjenu spornog pitanja – smatra li da je potreba za obavljanjem poslova podnositelja doista prestala ili je riječ o fiktivnoj reorganizaciji posla. Smatra da u primjeni odredbe članka 113. stavka 1. alineje 1. Zakona o radu (»Narodne novine« broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 142/03., 30/04., 137/04., 68/05., 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. i 93/14.) sud nije ovlašten ispitivati svrsishodnost poslovne organizacije. Dodaje da, ako je uslijed organizacijske promjene došlo do ukidanja radnog mjesta, onda takva promjena može biti opravdani razlog za otkaz. Međutim, ignorira činjenicu da su nižestupanjski sudovi, usporedivši vrstu i opseg poslova koje je podnositelj ranije obavljao s poslovima koje bi prema novoj organizaciji trebali obavljati novi pomoćnici glavnog direktora, utvrdili da je riječ o istim poslovima koji se i dalje obavljaju te da stvarno nije prestala potreba za njegovim radom.

7.1. Iz presuda na koje se podnositelj u ustavnoj tužbi poziva, razvidno je da je Vrhovni sud u cijelom nizu svojih odluka potvrdio svoje stajalište u kojem ističe:

»U pravu je prvostupanjski sud kada u obrazloženju presude navodi da poslodavac ima pravo organizirati rad na način za koji sam smatra da je optimalan i da sud nije ovlašten ispitivati svrsishodnost poslovne organizacije, a to prihvaća i sud drugog stupnja. Tužitelj međutim s pravom navodi da je prema odredbi čl. 106. st. 1. alineja 1. ZR opravdani razlog za otkaz ugovora o radu prestanak potrebe za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Tužitelj je tijekom postupka isticao, a to ponavlja i u reviziji da nije prestala potreba za njegovim radom (rukovođenje sektorom), jer je tuženik samo promijenio naziv sektora te je ‘Rukovoditelj sektora’ promijenjen u ‘Direktora sektora’. To pitanje nije razjašnjeno također zbog pogrešnog pravnog pristupa sudova nižeg stupnja. Organizacijska promjena sama po sebi nije opravdan razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu. Ona je od značaja samo ako je dovela do toga da je prestala potreba za obavljanjem određenog posla. Prema tome, ako se i dalje obavljaju poslovi koje je obavljao tužitelj, potreba za njegovim radom nije prestala. Zbog toga je bilo potrebno točno utvrditi koje je poslove obavljao tužitelj prije otkaza (koji su to poslovi rukovoditelja Sektora tehničkih usluga) i usporediti ih s poslovima direktora Sektora upravljanja promjenama, obzirom na to da tužitelj tvrdi da su to sadržajno isti poslovi.«

Podnositelj u ustavnoj tužbi izrijekom navodi i citira presude Vrhovnog suda koje potvrđuju stajalište da nema opravdanog razloga za otkaz ako nije prestala potreba za obavljanjem pojedinih poslova, a koje nije u skladu s obrazloženjem osporene presude. Štoviše, navodi da je u donošenju tih odluka sudjelovao isti predsjednik vijeća. Smatra da je Vrhovni sud, time što je bez ikakvog valjanog obrazloženja odstupio od svoje dosadašnje prakse, postupio protivno načelu vladavine prava (pritom se poziva i na odluke Ustavnog suda u kojima je izneseno stajalište koje to potvrđuje). Ustavni sud izvršio je uvid u sve citirane odluke (čije su preslike priložene ustavnoj tužbi) i ocijenio razvidnim da podnositelj ne iznosi paušalne razloge zbog kojih smatra da je Vrhovni sud postupio arbitrarno prilikom donošenja osporene presude, već je svoje navode potvrdio brojnim primjerima prakse, koja se može smatrati mjerodavnom, te detaljnom argumentacijom. Iz osporene presude nije razvidno zašto je u predmetu podnositelja Vrhovni sud odlučio drugačije nego u predmetima slične činjenične i pravne osnove. Ne može se razabrati je li taj sud jednostavno zanemario svoju raniju praksu ili je svjesno od nje odstupio i, ako jest, zašto.

8. Slijedom navedenog, Ustavni sud ocjenjuje da u obrazloženju osporene presude nisu izneseni i obrazloženi relevantni, dostatni i na zakonu utemeljeni razlozi zbog kojih je u konkretnom slučaju odstupljeno od ranije zauzetih pravnih shvaćanja, odnosno razlozi koji isključuju zaključak o arbitrarnosti i proizvoljnosti u tumačenju i primjeni mjerodavnog prava. Način na koji je Vrhovni sud obrazložio osporenu presudu upućuje na propust u postupanju tog suda prilikom ocjene o osnovanosti revizije podnositelja.

Takvo je postupanje protivno načelu vladavine prava propisanog člankom 3. Ustava, kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelja za tumačenje Ustava. Ustavni sud ističe da vladavina prava kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske sadrži obvezu sudova da, u slučajevima kada tumače i primjenjuju propise, postupaju na način da jamče poštovanje ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom (navedeno načelno stajalište Ustavni sud zauzeo je u odluci broj: U-III-2768/2005 od 5. lipnja 2008., »Narodne novine« broj 72/08.).

Ustavni sud napominje da je prema stajalištu ESLJP-a, zauzetom u predmetu Vusić protiv Hrvatske (br. 48101/07, § 44., presuda od 1. srpnja 2010.) navedeno:

»... jedno od temeljnih vidova vladavine prava načelo pravne sigurnosti, načelo koje je implicitno sadržano u Konvenciji (vidi Beian v. Romania (no. 1), br. 30658/05, § 39, ECHR 2007-XIII (izvadci). Ako nema mehanizma koji osigurava dosljednost, proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud, koji uz to predstavlja zadnju instancu u dotičnoj pravnoj stvari, mogu dovesti do povrede tog načela i time potkopati povjerenje javnosti u pravosuđe (vidi, na primjer, Beian, prethodno citirano, §§ 36-39; Tudor Tudor v. Romania, br. 21911/03, § 29, 24. ožujka 2009.; te Iordan Iordanov and Others v. Bulgaria, br. 23530/02, §§ 47-53, 2. srpnja 2009.), a to je povjerenje jedna od bitnih sastavnica države utemeljene na vladavini prava.«

Polazeći od načela utvrđenih u predmetu Vusić protiv Hrvatske, ESLJP je u predmetu Glavak protiv Hrvatske (br. 73692/12, presuda od 5. listopada 2017.) utvrdio da postojanje dviju proturječnih odluka Vrhovnog suda u istom predmetu nije u skladu s načelom pravne sigurnosti. Takvim je postupanjem, sam Vrhovni sud postao »izvorom nesigurnosti« što je dovelo do povrede načela pravne sigurnosti sadržanog u članku 6. stavku 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispr., 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

Također, Ustavni sud smatra potrebnim uputiti na izdvojeni dio obrazloženja kojeg je u vezi s zaštitom prava iz članka 6. stavka 1. Konvencije u predmetu Brezovec protiv Hrvatske (br. 13488/07, presuda od 29. ožujka 2011.) naznačio ESLJP i koji glasi:

»66. Sud je već presudio da u kontekstu članka 6. stavka 1. Konvencije države ugovornice imaju obvezu organizirati svoje pravne sustave tako da se izbjegne donošenje proturječnih presuda ... i da proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud, koji uz to predstavlja zadnju instancu u toj pravnoj stvari, mogu, u odsutnosti mehanizma koji osigurava dosljednost, dovesti do povrede načela pravne sigurnosti inherentnog tom članku ...«

Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je osporenom presudom podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

9. Utvrdivši tu povredu, Ustavni sud nije smatrao potrebnim ocjenjivati jesu li podnositelju osporenom presudom povrijeđena i ostala ustavna prava koja navodi u ustavnoj tužbi.

10. Stoga je na temelju članaka 73. i 76. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu Ustavni zakon) odlučeno kao u izreci.

11. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-162/2016

Zagreb, 28. prosinca 2017.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.