1866

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sutkinja Ingrid Antičević Marinović, predsjednica Vijeća, te suci Mato Arlović, Snježana Bagić, Davorin Mlakar, Rajko Mlinarić i Miroslav Šumanović, članovi Vijeća, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenula Mirna Međimorec iz Viškova, koju zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Marčan & Partneri iz Rijeke, na sjednici održanoj 16. srpnja 2020. jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se:

– presuda Županijskog suda u Zagrebu broj: 9 Gž-1104/18-3 od 7. lipnja 2019.;

– presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 63-P-5144/16 od 6. prosinca 2017.

III. Predmet se vraća Općinskom građanskom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

I. POSTUPAK PRED USTAVNIM SUDOM

1. Mirna Međimorec iz Viškova (u daljnjem tekstu: podnositeljica) podnijela je ustavnu tužbu u povodu presude Županijskog suda u Zagrebu broj: 9 Gž-1104/18-3 od 7. lipnja 2019., kojom je odbijena njezina žalba i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 63-P-5144/16 od 6. prosinca 2017.

Tom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice kojim je tražila da joj tuženik u sporu, Agram Life osiguranje d.d. Zagreb, isplati iznos od 66.440,00 kuna i pripadajuće zakonske zatezne kamate, kao i nadoknadi troškove postupka, na ime neisplaćene suradničke provizije za izvršena posredovanja u sklapanju ugovora o životnim i ne-životnim osiguranjima, a na osnovi ugovora o djelu sklopljenog s pravnim prednikom tuženika, Sunce osiguranje d.d.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica je istaknula povredu jamstava iz članka 14. stavka 2., članka 29. stavka 1. i članka 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine« broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.). Iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da, prije svega, ukazuje na povredu prava na pravično suđenje osobito u aspektu prava na pristup sudu i u aspektu ravnopravnosti stranaka u postupku (»jednakost oružja«), što povezuje i s povredom ustavne zabrane diskriminacije (članak 14. stavak 1. Ustava), u konkretnom slučaju po osnovi imovinskog stanja odnosno ekonomske snage.

3. Na temelju članka 69. alineje 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) pribavljen je spis predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P-5144/16.

4. Ustavna tužba je pravodobna i dopuštena.

II. ČINJENICE I OKOLNOSTI PREDMETA

5. Podnositeljica je 1. siječnja 1998. sklopila ugovor o djelu (suradnički ugovor) s pravnim prednikom tuženika kojim se obvezala u njegovo ime i za njegov račun obavljati posredovanje, zastupanje i druge poslove u osiguranju, a pravni prednik tuženika obvezao se isplaćivati joj proviziju.

Tužbom od 11. listopada 2005. podnositeljica je zatražila isplatu iznosa (glavnice) od 66.440,00 kuna, na ime neisplaćenih provizija.

Tuženik je, pored protivljenja pravnoj osnovi i visini tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovore promašene pasivne legitimacije, litispendencije i zastare.

Podnositeljica je u tužbi i tijekom postupka predlagala provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja visine tužbenog zahtjeva (»na rizik i trošak tužiteljice«; v. zapisnik glavne rasprave od 18. prosinca 2009.).

Prvostupanjski sud odredio je vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću i pozvao podnositeljicu da u roku od petnaest dana uplati iznos od 2.000,00 kuna na ime predujma za vještačenje, što je podnositeljica i učinila i sudu o tome dostavila dokaz podneskom od 24. prosinca 2009.

Općinski građanski sud u Zagrebu uputio je 11. ožujka 2010. požurnicu navedenom vještaku, koji je podneskom od 10. svibnja 2010. obavijestio sud da zbog zauzetosti ne može obaviti traženo vještačenje.

Rješenjem od 27. svibnja 2010. sud je odredio novog vještaka Mirjanu Zuziju, koja je podneskom od 27. srpnja 2010. vratila spis i obavijestila da zbog privatnih razloga nije u mogućnosti izraditi vještački nalaz i mišljenje.

Rješenjem od 6. rujna 2010. sud je odredio novog vještaka Mirtu Tomljanović, koja je podneskom od 15. rujna 2010. obavijestila da zbog zauzetosti ne može preuzeti traženo vještačenje.

Rješenjem od 5. listopada 2010. sud je odredio novog vještaka Joška Cvrlju, koji je podneskom od 19. studenog 2010. izvijestio da dokumentacija koju su u spis dostavile obje strane u sporu nije dostatna za egzaktni izračun visine potraživanja te da zbog toga nije u mogućnosti izraditi vještački nalaz i mišljenje.

Rješenjima od 6. prosinca 2010. i 24. listopada 2011. sud je, radi omogućavanja vještačenja, naložio tuženiku dostavu kompletne dokumentacije vezane uz isplate podnositeljici, uključujući dokumentaciju koja je zajednička objema stranama, imajući u vidu da je podnositeljica dostavila svoje obračune posredničke provizije.

Tuženik je u više navrata tražio produljenje roka za dostavu dokumentacije, da bi na ročištu 3. veljače 2012. predložio da se dokumentacija zatraži službenim putem od »Sunce Cro« d.o.o. Zagreb (trgovačkog društva koje je na temelju ugovora o poslovnoj suradnji za tuženika obavljalo poslove informatičkog ažuriranja podataka o učincima suradnika i iznosima koje im treba isplatiti), budući da »Sunce Cro« d.o.o. traženu dokumentaciju na njegov zahtjev nije dostavilo.

Sud je 6. veljače 2012. i 20. rujna 2012. zatražio dostavu dokumentacije od »Sunce Cro« d.o.o., koje je određenu dokumentaciju (»potvrde o isplati«) i dostavilo. Zatim je sud rješenjem od 26. studenog 2012. ponovo, uz upozorenje na posljedice iz članka 10. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; u daljnjem tekstu: ZPP), naložio tuženiku dostavu dokumentacije potrebne za vještačenje.

Tuženik je ustrajao na tvrdnji da tu dokumentaciju ne posjeduje, ali da prema njegovoj rekonstrukciji, na temelju podataka kojima raspolaže, proizlazi da ne postoji nikakvo dugovanje prema podnositeljici.

Podnositeljica je podneskom od 26. veljače 2012. (zatim ponovo 23. prosinca 2013., 4. veljače 2014., 21. svibnja 2014.) predložila izricanje novčane kazne tuženiku, detaljno specificirala dokumentaciju nužnu za vještačenje te upozorila na zlouporabu prava i odugovlačenje postupka od strane tuženika.

Na ročištu 27. veljače 2013. tuženik je pozvan da se detaljno očituje o dokumentaciji podnositeljice i dostavi dokumentaciju koju mora posjedovati.

Podnescima od 27. svibnja 2013., 17. lipnja 2013. i 30. srpnja 2013. podnositeljica upozorava na kontinuiranu ogluhu tuženika i predlaže obvezati ga da omogući vještaku pristup potrebnoj dokumentaciji u prostorijama tuženika, uz njezinu nazočnost, dok se tuženik protivi i ukazuje na pravila o teretu dokazivanja.

Na ročištu 21. studenoga 2013. ponovo je doneseno rješenje da će se obračuni suradničke provizije zatražiti od »Sunce Cro« d.o.o.

Na ročištu 10. listopada 2014. podnositeljici je određen rok od 30 dana radi preciziranja spornih polica osiguranja i ugovaratelja osiguranja, što je ona učinila 11. lipnja 2015. (dodatno i 7. siječnja 2016.).

Tuženik kontinuirano prigovara zbog »obijesnog parničenja«, zlouporabe procesnih ovlaštenja, postupovnih povreda koje je, s time u vezi, počinio sud, kao i zbog dugotrajnosti postupka u kojem tužiteljica tek 2016. dostavlja imena ugovaratelja, OIB-ove, brojeve polica i iznose koje potražuje, dok »sud jedino inzistira punih 10 godina da tuženik dostavi podatke ... (koje) mora i treba imati osobno tužiteljica ...«

Na ročištu 29. listopada 2015. riješeno je da će se od sudskog vještaka Zrinka Ručevića zatražiti očitovanje o tome može li se na osnovi dostavljene dokumentacije obaviti vještačenje.

Navedeni vještak je 18. ožujka 2016. dostavio očitovanje u kojem je naveo kako je riječ o zahtjevnom vještačenju te da bi predvidivi troškovi mogli iznositi između 25.000,00 i 30.000,00 kuna.

U podnescima od 22. travnja 2016., 18. studenoga 2016. i 12. siječnja 2017. podnositeljica je, među ostalim, istaknula da takav iznos za vještačenje ne može platiti, jer je nezaposlena i prima novčanu pomoć (tuženik dokazuje suprotno), a pritom iznos za vještačenje doseže 50% tužbenog zahtjeva. Također podsjeća da je 2009. godine na ime predujma za vještačenje, koje nije obavljeno, već uplatila 2.000,00 kuna. Navodi i da je podnijela zahtjev za odobrenje besplatne pravne pomoći (koji je u veljači 2017. godine odbijen).

Podnositeljica je 12. siječnja 2017. dostavila sudu i ponudu sudske vještakinje Irene Franceković na iznos od 6.000,00 kuna i predlaže da sud odredi vještačenje po toj vještakinji ili da pribavi ponude drugih vještaka, čemu se tuženik protivi ističući da se »ne radi o postupku javne nabave«, već o »opasnoj zlouporabi prava«.

Na ročištu 6. lipnja 2017. sud je odbio prijedloge podnositeljice, ponovo odredio vještačenje po Ručević vještačenja d.o.o. te pozvao podnositeljicu na uplatu predujma u iznosu od 23.000,00 kuna, da bi 4. kolovoza 2017. podnositeljica obavijestila sud o uplati iznosa od 1.000,00 kuna, s time da će daljnje iznose uplaćivati prema mogućnostima.

Podnositeljica je 8. rujna 2017. pozvana na uplatu razlike predujma, povodom čega je od suda zatražila rok od 6 mjeseci kako bi prikupila potreban novac.

Sud je to odbio i 16. studenoga 2017. zaključio glavnu raspravu.

6. Prvostupanjski sud zatim je odbio tužbeni zahtjev podnositeljice. Pritom je našao neosnovanim tuženikove prigovore promašene pasivne legitimacije, litispendencije i zastare, ali je u obrazloženju presude naveo i sljedeće:

»… Kako bi utvrdila visinu provizije koja joj pripada, tužiteljica je predlagala da tuženik dostavi obračun provizije pa da se tada na temelju tog obračuna provede dokaz financijskim vještačenjem, s time da je sud tijekom ovog postupka u nekoliko navrata pozivao tuženika da dostavi taj obračun suradničke provizije, koji međutim tuženik ipak nije dostavio navodeći da ne posjeduje taj obračun, jer je obračun suradničke provizije za Sunce osiguranje d.d. obavljao Sunce Kro d.o.o., iako je odredbom točke 9 Sporazuma o poslovnoj suradnji između Sunce osiguranja i Sunce Kro od 01.01.2005. ugovoreno da će Sunce Kro predati Suncu osiguranju software za obračun provizije sa svim podacima mjerodavnim za obračun naslijeđene provizije prema zastupnicima, a koju će nadalje obračunati i isplaćivati Sunce osiguranje. Iz navedenih razloga, nakon što je tužiteljica u spis dostavila i svoju relevantnu dokumentaciju, preslike ugovora o osiguranju koje je u ime i za račun Sunce osiguranja d.d. sklopila s ugovarateljima osiguranja u razdoblju od 2001. godine do 2004. godine, a ne samo svoje podatke o sklopljenim ugovorima, sud je usvojio kao osnovan prijedlog za provođenjem dokaza knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, pri čemu treba naglasiti i da su neki od imenovanih sudskih vještaka otklonili vještačenje u ovom predmetu, te je pozvao tužiteljicu na uplatu predujma. Međutim tužiteljica, iako je upozorena na odredbu članka 153. stavka 1. i stavka 3. ZPP-a nije niti u dodatnom roku u cijelosti platila potreban iznos predujma u iznosu od 20.000,00 kuna (ispravno: 23.000,00 kuna – op. Ustavnog suda), a zbog čega navedeni dokaz nije proveden, nego je uplatila samo dio predujma u iznosu od 3.000,00 kuna, navodeći kao razlog financijsku situaciju te je ujedno tijekom postupka podnijela i zahtjev za besplatnom pravnom pomoći, a koji je rješenjem Ureda državne uprave od 22. studenog 2016. godine odbijen. Isto tako tužiteljica je predlagala i da se vještačenje povjeri drugom sudskom vještaku koji će izraditi nalaz i mišljenje za manji iznos predujma, a koji prijedlog je sud odbio kao neosnovan, jer tužiteljica niti nije prigovarala osobi vještaka kojeg je sud odredio za izradu nalaza i mišljenja, a koji dakako nije, za razliku od drugih sudskih vještaka otklonio vještačenje, a koji sudski vještak sasvim sigurno raspolaže potrebnim stručnim znanjem i iskustvom, pa tužiteljica niti ne može, pozivajući se na financijske razloge, predlagati da se vještačenje povjeri drugom sudskom vještaku, a sve to tim više što je već od podnošenja tužbe predlagala provođenje dokaza financijskim vještačenjem.

Imajući na umu da tužiteljica na kojoj je sukladno odredbi članka 221. a ZPP-a bio teret dokaza nije dakle dokazala visinu suradničke provizije koju potražuje od tuženika ... to je sud slijedom navedenog a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 600. ZOO-a tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan …«

7. Drugostupanjski sud odbio je podnositeljičinu žalbu navodeći sljedeće:

»U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio sljedeće:

– da je rješenjem suda od 3. lipnja 2006. godine (list 1239 spisa) utvrđen prekid postupka u odnosu na tuženika Sunce osiguranje d.d. i da je postupak nastavljen po pravnom slijedniku Agram Life osiguranje d.d. Zagreb, Tmjanska cesta 108;

– da je tužiteljica zaključila Ugovor o djelu (suradnički ugovor) 1. siječnja 1998. kao suradnica sa Sunce osiguranjem d.d. (list 400 i 497 spisa) kojim se obvezala u ime i za račun Sunce osiguranja d.d. obavljati posredovanje, zastupanje i druge poslove u osiguranju, a Sunce osiguranje d.d. (pravni prednik sada naznačenog tuženika) se obvezao isplatiti proviziju;

– da je prigovor promašene pasivne legitimacije i litispendencije neosnovan;

– da je prigovor zastare neosnovan;

– da je tužiteljica u tužbi predložila provođenje financijskog vještačenja;

– da je sporna visina potraživanja i da je na navedenu okolnost određeno provođenje knjigovodstveno-financijskog vještačenja time da su pojedini imenovani vještaci otklonili provođenje navedenog vještačenja;

– da je tužiteljica predložila provođenje vještačenja po vještaku Ireni Franceković (list 1267 spisa) koji prijedlog je odbijen te je određeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenje d.o.o. (list 1288 spisa);

– da tužiteljica za provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenje d.o.o. nije uplatila u cijelosti potreban iznos predujma u iznosu od 23.000,00 kn (uplaćen iznos od 3.000,00 kn) iako je upozorena na posljedice iz čl. 153. st. 3. ZPP-a;

– da je prijedlog tužiteljice za besplatnom pravnom pomoći odbijen rješenjem Ureda državne uprave od 22. studenog 2016. godine (list 1279 spisa).

Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da tužiteljica na kojoj je teret dokazivanja nije dokazala visinu suradničke provizije odnosno tužbenog zahtjeva i temeljem čl. 221. a ZPP-a odbio zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka niti žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

Stoga, suprotne tvrdnje tužiteljice su bez pravnog uporišta.

U odnosu na žalbene navode, prvenstveno valja reći da je tužiteljica već u tužbi 11. listopada 2005. godine predložila da se na okolnost visine tužbenog zahtjeva provede financijsko vještačenje time da je na raspravi 18. prosinca 2009. godine (list 454 spisa) izričito navela da isto predlaže upravo na rizik i trošak tužiteljice (list 455 spisa).

Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud i prihvatio navedeni prijedlog te je odredio provođenje navedenog vještačenja na njezin rizik po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručević te je tužiteljica pozvana na uplatu predujma u iznosu od 2.000,00 kn a koju uplatu je izvršila i dostavila dokaz o uplati podneskom od 24. prosinca 2009. godine (list 471 spisa).

Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je navedeni vještak obavijestio sud da radi zauzetosti nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje (list 477 spisa) a radi čega je prvostupanjski sud rješenjem od 27. svibnja 2010. godine (list 478 spisa) odredio vještaka Mirjanu Zuzija koja je radi zdravstvenih razloga također otklonila vještačenje (list 479 spisa) te je rješenjem prvostupanjskog suda od 6. rujna 2010. godine vještakom imenovana Mirta Tomljenović koja obzirom na zauzetost nije mogla vještačiti u ovoj pravnoj stvari (list 474 spisa). Također, obzirom na navedeno rješenjem prvostupanjskog suda od 5. listopada 2010. godine (list 484 spisa) novim vještakom je imenovan Joško Cvrlje koji je podneskom od 19. studenog 2010. godine (list 485 spisa) vratio spis navodeći da na temelju dostavljene dokumentacije nije u mogućnosti izraditi nalaz i mišljenje.

U svezi navedenog i žalbenih navoda potrebno je reći da je prvostupanjski sud a nakon što je pribavljena sva relevantna dokumentacija potrebna za vještačenje rješenjem od 20. listopada 2015. godine (list 1184 spisa) pozvao vještaka Zrinka Ručevića na očitovanje da li se vještačenje uopće može izvršiti na temelju sve pribavljene dokumentacije kao i na iznos predujma potrebnog za navedeno. Naime, vještak je podneskom od 18. ožujka 2016. godine (list 1213 spisa) obavijestio sud da se prema podnesku tužiteljice od 7. siječnja 2016. godine radi o potraživanju temeljem neisplaćenih provizija za cca 750 polica osiguranja time da tužiteljica ističe da se radi o potraživanju više od 500 polica osiguranja u razdoblju od 10 godina kao i da se radi o pregledavanju obimne knjigovodstvene dokumentacije (promet po žiro računima, evidencija obračuna i naplate premija osiguranja, analitičke evidencije obračuna i isplata suradničkih provizija i dr.) te da se troškovi vještačenja kreću u rasponu od 25.000,00-30.000,00 kn.

Imajući u vidu izneseno očitovanje vještaka o obimu dokumentacije te broju polica kao i utuženom razdoblju od 10 godina, žalbeni navodi tužiteljice kojim upire na odredbu čl. 223. st. 1. ZPP-a su neutemeljeni.

Na žalbene navode ukazuje se i na to da je nakon što joj je dostavljen navedeni podnesak vještaka sama tužiteljica u podnesku od 22. travnja 2016. godine (list 1218 spisa) navela da je iznos predujma možda opravdan, ali da radi teške financijske situacije nije isti u stanju podmiriti.

U iznesenom činjeničnom kontekstu vezano za žalbene navode potrebno je reći i slijedeće.

Naime, odredbom čl. 153. st. 1. ZPP-a propisano je da kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza, dok je st. 3. propisano da će sud odustati od izvođenja dokaza ako iznos predujma za podmirenje troškova na bude položen u roku što ga sud odredi time da sud obzirom na sve okolnosti po svojem uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreba za podmirenje troškova.

Odredbom čl. 251. st. 1. ZPP-a propisano je da stranka koja je predložila izvođenje dokaza vještačenjem može predložiti osobu vještaka a što je tužiteljica i učinila obzirom da je podneskom od 12. siječnja 2017. godine (list 1266 spisa) predložila vještaka Irenu Franceković koja je prema dopisu od 28. prosinca 2016. godine (list 1267 spisa) predložila kao potreban iznos predujma u iznosu od 6.000,00 kn.

Nadalje, st. 2. navedenog članka propisano je da će sud omogućiti protivnoj stranci da se izjasni o predloženom vještaku a što je tuženik i učinio na način da se i protivio predloženom vještaku podneskom od 6. veljače 2017. godine (list 1272-1273 spisa) dok je st. 3. propisano da će sud odrediti predloženog vještaka ako se stranka ne usprotivi predloženom vještaku a što nije slučaj u ovoj pravnoj stvari.

U svezi navedenih odredbi, prvostupanjski sud je sukladno čl. 251. st. 4. ZPP-a na raspravi 6. lipnja 2017. godine odbio prijedlog tužitelja za vještačenje po predloženom vještaku od strane tužiteljice i odredio vještačenje po vještaku Ručević d.o.o. (list 1289 spisa) te pozvao tužiteljicu na uplatu predujma u iznosu od 23.000,00 kn (tužiteljica je do tada već ranije uplatila iznos od 2.000,00 kn) u roku od 30 dana uz upozorenje na odredbu čl. 153. st. 3. ZPP-a.

Dakle, prvostupanjski sud je imajući u vidu raspon predloženog predujma po vještaku u iznosu od 25.000,00-30.000,00 kn utvrdio niži iznos od 25.000,00 kn.

Ovdje, je između ostalog potrebno reći da je navedeno rješenje donijeto nakon što je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica podnijela zahtjev za besplatnom pravnom pomoći a koji je rješenjem Ureda državne uprave od 22. studenog 2016. godine i odbijen (list 1279-1284 spisa).

Na žalbene navode ukazuje se da tužiteljica ispušta iz vida relevantnu činjenicu a to je da se nakon navedenog rješenja o provađanju knjigovodstveno-financijskog vještačenja po vještaku Ručević d.o.o na ročištu na kojem je donijeto navedeno rješenje tužiteljica nije istaknula nikakve prigovore kako niti u pogledu osobe vještaka niti visine a niti je između ostalog stavila zahtjev za izuzećem navedenog vještaka, već je naprotiv uplatila dio predujma u iznosu od 1.000,00 kn (list 1291,00 kn) navodeći da sada nije u mogućnosti obzirom na financijsku situaciju uplatiti veći iznos predujma te da će isti uplatiti kada to bude mogla te je i predložila da se imenovani vještak pozove na preuzimanje spisa radi izrade nalaza i mišljenja.

Između ostalog, kod donošenja odluke o visini predujma troškova za izvođenje dokaza prvostupanjski sud se prethodno i informirao o mogućoj visini troškova koji će nastati izvođenjem navedenog dokaza knjigovodstveno-financijskog vještačenja obzirom da je navedeno upravo i zatražio od vještaka rješenjem od 20. listopada 2015. godine. Dakle, iz stanja spisa su vidljivi parametri temeljem kojih je sud odredio visinu predujma obzirom na podnesak vještaka od 18. ožujka 2016. godine kojim je jasno i detaljno obrazložio potreban trošak vještačenja te isti nije određen paušalno a imajući u vidu složenost predmeta i dostavljenu dokumentacije koju je potrebno razmotriti. Ovdje valja napomenuti, da tužiteljica nije niti upirala na činjenicu da trošak nije određen u skladu sa Pravilnikom o stalnim sudskim vještacima (‘Narodne novine«‘ broj: 38/14, 123/15 i 29/16 – dalje u tekstu: Pravilnik).

U odnosu na žalbene navode da je drugi vještak predložio manji predujam u iznosu od 6.000,00 kn, prvenstveno valja reći da iz stanja spisa ne proizlazi a niti tužiteljica tvrdi i dokazuje da je predloženi vještak Irena Franceković i izvršila uvid u predmetni spis prije dostavljene ponude na iznos od 6.000,00 kn, to je prema stanovištu ovog suda predujam vještačenja prema ponudi vještaka Irene Franceković (list 1267 spisa) određen paušalno.

Između ostalog, tužiteljica ispušta iz vida činjenicu da se ne radi o konačnim troškovima sudskog vještaka, već predujmu, dakle zatraženi iznos se može korigirati ovisno o konačnim troškovima sudskog vještaka.

U odnosu na žalbene navode, ukazuje se da je rješenjem suda od 8. rujna 2017. godine (list 1294 spisa) tužiteljica uz upozorenje na odredbu čl. 153 st. 3. ZPP-a pozvana na uplatu daljnjeg iznosa od 20.000,00 kn a koje je rješenje primila (dostavnica list 1294 spisa) i navela da je voljna platiti preostali iznos ali da joj treba duži vremenski period te je stavila prijedlog za produljenje roka. Međutim, obzirom na sve navedeno pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je navedeni prijedlog rješenjem od 16. studenog 2017. godine odbio (list 1297 spisa) imajući u vidu odredbu čl. 10. st. 1. ZPP-a.

Stoga, kako je tužiteljica predlagala provođenje navedenog vještačenja na njezin rizik i trošak a koji predujam nije uplatila iako je bila upozorena na posljedice iz čl. 153. st. 3. ZPP-a, ostali žalbeni navodi nisu odlučni i kao takvi su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

Obzirom na sve navedeno te paušalno određeni iznos predujma po drugom vještaku, a kraj činjenice da tužiteljica nakon što je određeno vještačenje na ročištu 6. lipnja 2017. godine nije stavila nikakve prigovore već je uplatila dio predujma time da je i odbijen njezin prijedlog za besplatnom pravnom pomoći, to se izneseni žalbeni navodi kojim osporava visinu određenog predujma ukazuju neutemeljenim.

Stoga, suprotno žalbenim navodima tužiteljice prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 221.a. ZPP-a na koju se pozvao kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice obzirom da tužiteljica nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva i odlučio na gore navedeni način.«

III. PRIGOVORI PODNOSITELJICE

8. U ustavnoj tužbi podnositeljica navodi:

»Općinski građanski sud u Zagrebu je ... odredio financijsko
vještačenje te je za njega odredio predujam od čak 23.000,00 kn.

Tužiteljica je više puta prigovorila tako visoko određenom trošku vještačenja, pogotovo jer je nezaposlena osoba koja nije mogla platiti tako visoko određeni predujam. Ona je također tražila da joj sud produlji rok za uplatu, kako bi pribavila potreban novac te izvršila uplatu predujma. Unatoč tome, prvostupanjski sud je bez ikakvog obrazloženja odbio produljiti rok za plaćanje predujma, zaključio je glavnu raspravu i odbio tužbeni zahtjev. Ovakvo nezakonito postupanje odobrio je i drugostupanjski sud.

(…)

Tužiteljica smatra da je u ovom predmetu, Sud potpuno nezakonito, arbitrarno, nametnuo prepreke koje nisu razumne, koje nisu zakonite, koje nisu osnovane i koje su joj blokirale pristup sudu. Takvu blokadu, Sud je ustanovio određujući potpuno nerazumno visok trošak vještačenja koji odudara od bilo kakvih uobičajenih troškova vještačenja. Time je u osnovi onemogućio tužiteljici pristup sudu koristeći pri tome kao glavni argument njezino loše imovinsko stanje što je već samo po sebi i neustavno i duboko nemoralno.

Tužiteljica smatra da je važno da se riješi ustavnost takvog postupanja koje, kao što je rečeno, strankama slabijeg imovnog stanja onemogućava u osnovi pristup sudu. Naizgled je sve zakonito jer je tužiteljica ta koja nije platila troškove vještačenja, no u osnovi je to duboko nemoralno jer sud svjesno nameće stranci troškove koje ona ne može platiti.

(…)

Sud je u predmetu gdje vrijednost predmeta spora iznosi 66.440,00 kn, odredio iznos predujma za vještačenje od čak 23.000,00 kn. Tako određeni predujam iznosi više od 1/3 vrijednosti predmeta spora. Tužiteljica kao nezaposlena osoba nije imala dovoljno novaca da jednokratno podmiri navedeni iznos predujma. Ona je osoba koja prima novčanu pomoć i u 2015. je s tog osnova primila iznos od 9.892,37 kn. Ona, dakle, nije imala novčanih sredstava ni za osnovne životne potrebe, a kamoli da podmiri vještačenje u iznosu od 23.000,00 kn. O tome je odmah obavijestila i sud. No, Sud to nije uzeo u obzir, kao što nije uzeo u obzir ni činjenicu da živimo u Republici Hrvatskoj u kojoj minimalna neto plaća radnika iznosi 3.000,00 kn. Iznos predujam iznosi 7 minimalnih plaća u Republici Hrvatskoj što nikako ne može biti pravedan iznos za nezaposlenu osobu.

Određena visina predujma je u očitom nerazmjeru sa složenošću predmeta vještačenja i određenog zadatka vještačenja. Iznos od 30.000,00 Kn je neuobičajeno visok i ne postoje nikakve posebne okolnosti koje bi ga opravdale. Nikakvo tu posebno znanje izvan znanja za koje vještak ima licencu nije potrebno. Nije potrebno ni nikakvo posebno ekstra vrijeme koje bi opravdalo tako visok iznos vještačenja.

Prije nego što će odrediti tako visok iznos, Sud je barem trebao prema čl. 15. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima, ocijeniti osnovanost vještakovog zahtjeva za predujmom od 25.000,00 do 30.000,00 kn. Bez da je procjenjivao opravdanost takvog iznosa, Sud nije mogao cijeniti ni osnovanost tog troška. No, sud mora po službenoj dužnosti izvršiti ovakvu provjeru i stranka tu ne mora ništa upućivati sud. Sud je taj koji vodi postupak i koji onda mora koristiti odredbe pravilnika kada ima ovakvu spornu situaciju. Pozivanje višeg suda da tužiteljica nije ukazivala na Pravilnik o naknadi troškova u sudskim postupcima je loš pokušaj da se opravda propust suda. Ukazivala ona na to ili ne, pitanje je, je li to urađeno ili nije, a ne tko je ukazivao na to ili nije. Nije zato, što tužiteljica ranije na to nije ukazala, prestala dužnost Suda da postupa prema Pravilniku (čl. 115. st. 3. Ustava).

Ali, kada ti je na pameti prije svega opravdanje lošeg rada nižeg suda onda sve dobro dođe.

Budući da sud to nije učinio, ispada da je vještak sam odredio predujam, a Sud bez bilo kakvog preispitivanja prihvatio njegov prijedlog. Time je u osnovi vještak taj koji je odredio budući tijek postupka i u konačnici odluku suda što nikako ne može biti zakonito. Sud je taj koji određuje radnje u postupku, koji cijeni opravdanost svake radnje, preispituje svaki potez i koji na kraju odlučuje o tome. Kada se vještaku, nekritički dopusti takvo ponašanje onda je jasno da je on time unaprijed 1397967985pilotirao’ cijeli postupak. Kao što je rečeno na početku ove tužbe, stvorio se privid legalnosti iako je u osnovi cijelo postupanje duboku nezakonito.

Ni presuda tako ne navodi niti jedan jedini razlog zbog kojeg sud smatra da je za izvođenje vještačenja potreban iznos od 23.000,00 kn??? Kako da onda stranka razumije takvo postupanje?

Određivanje neprimjereno visokog iznosa predujma koji stranka ne može platiti dovodi do povrede ustavnog prava na pristup sudu i to je ono što pobijana presuda ne uzima u obzir.

(…)

Tužiteljica je zatražila produljenje roka za uplatu predujma.

Ona nije mogla skupiti tako veliki iznos odjednom, pa ja zatražila produljenje tog roka kao bi se snašla kod prijatelja i posudila taj novac. Sukladno svojim financijskim mogućnostima, u međuvremenu je uplatila iznos od 1.000,00 kn na ime predujma vještačenja. Podneskom od 2.8.2017. je najavila da će pokušati ponovno uplatiti određeni novčani iznos na ime predujma. No, Sud zatim, rješenjem od 8.9.2017. poziva tužiteljicu da u roku od 15 dana uplati preostali iznos predujma od 20.000,00 kn. Nakon primitka tog rješenja, tužiteljica je podneskom od 26.9.2017. obavijestila sud da je će nastojati platiti predujam vještačenja te je zatražila produljenje roka od 15 dana za daljnjih 6 mjeseci.

(…)

Umjesto da produlji rok i omogući tužiteljici daljnje vođenje postupka, sud zakazuje raspravu i bez ikakvog obrazloženja odbija prijedlog tužiteljice za produljenje roka.

Ima li netko kome su ‘ruke čiste’ bilo kakvo obrazloženje za ovakvo postupanje Suda? Je li ovo pravna bešćutnost, pravna arogancija ili uobičajeni postupak suda? Je li to ono čemu težimo kada govorimo o pravičnosti i vladavini prava?

Uistinu čudi da Sud nije niti za jedan jedini dan produljio rok za uplatu predujma, unatoč ogromnom nastojanju tužiteljice da pozajmi taj novac te onda u cijelosti uplati taj predujam. Pri tome je Sud potpuno zanemario činjenicu da je tužiteljica već platila iznos određen za prvo vještačenje (2.000,00 kn) i dio iznosa određen za drugo (1.000,00 kn). Zanemario je i da je od prvog vještačenja koje je plaćeno pa do ovoga kada se izašlo s ovakvom suludom cifrom, prošlo 9 godina šutnje.

Koji su razlozi da se jednoj strani ne dopusti dodatni rok za uplatu predujma vještačenja???

Tužiteljica uz svu dobru volju, za to ne nalazi niti jedan opravdan razlog, osim da se zaključi rasprava i njoj onemogući daljnje provođenje dokaza. Takva odluka o uskrati roka ne može biti pravična, a pogotovo kad se uzme u obzir dugogodišnje vođenje ovog postupka i koliko je rasprava prvostupanjski sud unutar tog vremena zakazao. Sud je tako godišnje zakazivao jednu ili najviše dvije rasprave ili čak ne bi ni zakazivao rasprave kao što je to bilo u 2008., 2010. i 2011., pa tim više buni brzina kojom je stvar »prelomio preko koljena« i pošto poto zaključio predmet onemogućivši time tužiteljici bilo kakvo pravično i jednako sudjelovanje u njemu.

Takva odluka jedino pokazuje namjeru da se tužiteljici onemogući pristup sudu, sudjelovanje u postupku te izvođenje dokaza financijskim vještačenjem i da se odbije njezin tužbeni zahtjev. S druge strane je naravno Agram Life osiguranje d.d. kao dio moćnog holdinga Euroherca što samo pokazuje ogromni nerazmjer snaga i mogućnosti dviju strana. Sada je trebalo da i Sud poziciju tužiteljice koje je ionako teška, još više oteža.

Je li sve ovo pravedno postupanje?

(…)

Sud je odredio vještaka Zrinka Ručevića koji je izašao sa iznosom od 25.000,00 do 30.000,00 kn. Nakon toga je sud mogao zatražiti i mišljenje još nekih vještaka, odrediti još neke vještake kako bi se utvrdilo je li ovaj iznos vjerodostojan i opravdan ili se to može učiniti i sa nižim troškovima.

To je ono što sud nije učinio. On nije provjeravao vjerodostojnost tog iznosa i to je ono što nije pravično. Takvo postupanje se jednostavno ne može braniti. Da je Sud zatražio mišljenje još nekih vještaka i da su oni potvrdili tu cifru tužiteljica bi shvatila postupanje Suda. No, umjesto da provjerava sve činjenice od kojih ovisi pristup stranke sudu, on je bez ikakve zadrške prihvatio iznos koji nije pošten. Nakon toga se cijeli postupak sveo na opravdanje tog iznosa iako se o njemu ne može suditi bez da Sud (ili bilo tko drugi) pred očima ima više mišljenja o tome. Nije logično da se jedan iznos prihvaća tako nekritički, a da ne postoje više mišljenja koji bi potvrđivali opravdanost tog iznosa.

Dakle, izuzetno čudi činjenica da sud nije uputio poziv drugim vještacima da barem dostave ponude s iznosom predujma koji je po njihovom mišljenju bio primjeren za vještačenje u ovom predmetu. Sud je ovaj prijedlog tužiteljice odbio bez ikakvog obrazloženja iako se radi o jednostavnoj radnji kojom bi preispitao samu visinu predujma. Informacija o potrebnom iznosu predujmu pribavljena od strane samo jednog vještaka, ne može biti vjerodostojna. Takav pristup suda, otklanja bilo kakvu mogućnost preispitivanja navoda jedne osobe i predaje, kao što je rečeno, vođenje postupka u ruke vještaka koji sam određuje koliki je iznos pravičan za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Ovakvo postupanje narušava autoritet suda i samu instituciju suda gura u drugi plan jer vještak dobiva posredno pravo da odlučuje o najbitnijim procesnim odlukama o kojima ovisi konačan ishod postupka i ustavno pravo na pristup sudu.

A da je moguće odrediti daleko manji iznos predujma, tužiteljica je dokazala dostavom ponude drugog vještaka. Ona je tako u spis dostavila ponudu Irene Franceković, stalne sudske vještakinje za financije, računovodstvo i bankarstvo. Ova vještakinja je od tužiteljice dobila na uvid cjelokupni spis, nakon čega je ponudila da će isto vještačenje obaviti za bruto iznos od 6.000,00 Kn. Dakle, radi se o skoro četiri puta manjem iznosu od onoga što je odredio sud. Tužiteljica je zato i predložila da ta vještakinja obavi vještačenje, no Sud je i to odbio bez ikakvog obrazloženja.

(…)

Ova ponuda je dokaz da su drugi vještaci bili spremni izvršiti vještačenje za višestruko manji iznos predujma od onog kojeg je sud odredio u ovom predmetu. Iznos vještačenja je toliko visok i toliko odudara od svega uobičajenog ili poznatog da je Sud bio dužan preispitati je li takav iznos opravdan ili nije. Pogotovo je to trebao učiniti u ovom slučaju kada je i tužiteljica pribavila ponudu koja je za čak četiri puta manja od one koju je podnio vještak u ovom predmetu. No sud, kao što je rečeno, niti je uzeo u obzir ponudu koju je pribavila tužiteljica niti je ispitao opravdanost visine određenog predujma. Takvim postupanjem suda, tužiteljici je u konačnici onemogućeno pravo na pristup sudu i pravo na pošteno suđenje (čl. 28. Ustava /ispravno 29. – op. Ustavnog suda/). Sud je formalno omogućio tužiteljici da dođe na sud, no suštinski joj je onemogućio da sudjeluje u njemu i izvodi dokaz financijskim vještačenjem koji je trebao potvrditi njezine navode. Time je ujedno povrijeđeno i načelo ravnopravnosti stranaka. Tužiteljica je slabija ekonomska strana u odnosu na Agram Life osiguranje d.d. i sud je bio dužan ‘malo pažljivije’ postupati te sve te okolnosti uzeti u obzir. Zanemarujući to, Sud je pred tužiteljicu stavljao imovinske zahtjeve za koje je znao, da ih ona kao nezaposlena osoba, neće moći ispuniti. Time je Sud u osnovi vršio diskriminaciju zbog njezinog slabijeg imovinskog stanja (čl. 14. st. 2. Ustava /ispravno: stavak 1. – op. Ustavnog suda/).«

IV. OCJENA USTAVNOG SUDA

9. Kako je uvodno navedeno, podnositeljica je u ustavnoj tužbi istaknula povredu jamstava jednakosti svih pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava) te jamstava pravičnog suđenja iz članka 29. stavka 1. Ustava, osobito u aspektu prava na pristup sudu i u aspektu ravnopravnosti stranaka u postupku (»jednakosti oružja«), što je povezala i s povredom ustavne zabrane diskriminacije (članak 14. stavak 1. Ustava), u konkretnom slučaju po osnovi imovinskog stanja odnosno ekonomske snage stranaka u postupku.

9.1. Istaknula je i povredu članka 115. stavka 3. Ustava, kojim je propisano da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

Ustavni sud napominje da nije riječ o ustavnom pravu u užem, subjektivnom smislu, koje bi uživalo ustavnopravnu zaštitu samo po sebi, već samo u povezanosti s eventualnom povredom nekog drugog, individualnog ustavnog prava.

10. U kontekstu istaknute povrede jamstava pravičnog suđenja iz članka 29. stavka 1. Ustava, Ustavni sud ističe da se postupci pred sudbenim tijelima, koji prethode donošenju sudskih odluka, moraju voditi u skladu s načelima vladavine prava, a onda se mogu poistovjetiti s dobrim radom pravosuđa. Ustavno jamstvo prava na pristup sudu (»pravo na sud«), čiju povredu podnositeljica osobito naglašava, pripada u općepriznata temeljna načela prava. Nezamislivo bi bilo da se u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava strankama priznaju mnogobrojna procesna jamstva u postupcima u tijeku, a da se pritom ne štiti ono što zapravo omogućuje korištenje tim jamstvima.

Pravo na pristup sudu ne podrazumijeva samo pravo pokretanja postupka (koje u konkretnom slučaju nije upitno) i pravo na »rješavanje« spora konačnom odlukom suda (što u konkretnom slučaju također nije sporno). Ono podrazumijeva rješavanje spora konačnom odlukom suda, ali ne bilo kakvom odlukom, već takvom koja je donesena u skladu s načelima vladavine prava, dakle, uz uvažavanje svih ustavnih i konvencijskih (članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, »Narodne novine« – Međunarodni ugovori« broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02. i 1/06.) jamstava pravičnog (poštenog) suđenja, kao što su pravo stranke da taj sud bude zakonom ustanovljen, neovisan i nepristran, pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na javni i kontradiktorni postupak, procesna ravnopravnost stranaka (»jednakost oružja«), dužnost suda da pažljivo ispita predočene tvrdnje i dokaze stranaka i da na dostatan i relevantan način obrazloži svoju odluku, itd.

Sva spomenuta prava zajamčena Ustavom i međunarodnim pravnim aktima koji obvezuju Republiku Hrvatsku, pa onda i pravo na sud, bila bi iluzorna i teorijska, umjesto stvarna i učinkovita, kada ne bi postojala obveza sudbene vlasti da doista osigura primjenu svih pravnih mehanizama koji će dovesti do presude kao rezultata pravičnog suđenja – drugim riječima, da osigura ostvarenje same biti prava na sud. Naime, pravo na sud nije apsolutno i po samoj je svojoj naravi podvrgnuto ograničenjima i uvjetima koje regulira država odnosno zakonodavac, koji pri uređivanju prava na pristup sudu ima slobodu uspostaviti i određena ograničenja, primjerice kada je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti podnošenja određenih tužbi ili pravnih lijekova, osobito izvanrednih.

Međutim, kako je već navedeno, pravo na sud nije istoznačnica (samo) za mogućnost iniciranja određenih postupaka pred sudovima podnošenjem tužbi, žalbi ili izvanrednih pravnih lijekova. Upravo stoga što se radi o pravu na sud u supstancijalnom smislu, ono se može ticati, načelno, bilo koje radnje koju stranke poduzimaju u postupcima u tijeku, budući da te radnje – koliko god pojedine od njih naizgled bile formalne – zapravo determiniraju drugu komponentu ostvarivanja prava na sud, a to je način na koji će spor biti riješen. Neosporno je da prava stranaka vezana uz predlaganje i izvođenje dokaza u tome imaju važnu, pa i odlučnu ulogu.

11. Podnositeljica prigovara da joj je onemogućen pristup sudu time što tijekom postupka nije mogla vještačenjem dokaz(iv)ati visinu svojeg tužbenog zahtjeva, i to uslijed nametnutih nerazmjernih financijskih opterećenja.

Kada je riječ o dokazivanju u parničnim postupcima, uključujući i dokazivanje putem vještačenja, u pravnom poretku Republike Hrvatske postoje određena legitimna ograničenja koja su vidljiva, primjerice, iz sljedećih odredaba ZPP-a:

»Članak 7.

Stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(…)«

»Članak 153.

Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je po nalogu suda unaprijed položiti iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati u povodu izvođenja dokaza.

(…)

Sud će odustati od izvođenja dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti po svojem uvjerenju ocijeniti od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje troškova.

(…)«

»Članak 221.a

Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.«

Razvidno je, dakle, da je stranka u postupku na kojoj leži teret dokazivanja (a to je u pravilu tužitelj, u konkretnom slučaju podnositeljica) po samom zakonu opterećena i određenim financijskim izdacima u svrhu dokazivanja, što je, po naravi stvari, osobito izraženo u predmetima u kojima dokazivanje osnovanosti nekog zahtjeva ovisi o specifičnim stručnim znanjima kojima sud ne raspolaže. Radi se o jednom od legitimnih zakonodavnih instrumenata svrha kojeg je spriječiti ili ograničiti postavljanje neutemeljenih ili nerealnih tužbenih zahtjeva o kojima bi sudovi trebali suditi, drugim riječima, u pitanju je oblik ograničenja prava na pristup sudu.

Na temelju dokumentacije u spisu konkretnog predmeta i sadržaja ustavne tužbe ne čini se upitnim da je podnositeljica bila svjesna tog ograničenja, to jest svog položaja tužiteljice u sporu radi isplate i s time povezanog tereta dokazivanja pravne osnove i visine postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i činjenice da je u spornoj pravnoj situaciji o visini tužbenog zahtjeva bilo moguće presuditi jedino na temelju nalaza i mišljenja vještaka odgovarajuće struke, za čiju je izradu bila dužna predujmiti troškove. Stoga je predlaganje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja bio jedini »korak« kojeg je u danim okolnostima podnositeljica mogla i de facto morala poduzeti, sa svim njegovim posljedicama, koje ona i ne dovodi u pitanje. Pritom je, kako je moguće zaključiti na temelju uvida u spis predmeta, podnositeljica već pri utuženju, a i kasnije tijekom postupka, sudu dostavila svu dokumentaciju o predmetu spora kojom ona raspolaže, dok je radi kompletiranja dokumentacije za vještačenje bila nužna (prema navodima dvojice vještaka koji su se upoznali s predmetom) i ona dokumentacija kojom raspolaže ili bi morao raspolagati tuženik. Međutim, tuženik ni u povodu višekratnih naloga suda nije u tom smislu pokazao kooperativnost (kako se to i navodi u prvostupanjskoj presudi, v. u točki 6. obrazloženja ove odluke), premda – i pored činjenice da teret dokazivanja nije na njemu – tuženiku nije zabranjeno (štoviše, u njegovom je interesu) sudu predočiti dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je tužbeni zahtjev podnositeljice neosnovan.

Razmatrajući dokumentaciju u spisu predmeta i obrazloženja osporenih presuda Ustavni sud također nije mogao ne primijetiti da se podnositeljici na određeni način »predbacuje« izjava koju je dala predlažući vještačenje, a prema kojoj (premda suvišno, jer se to podrazumijeva) vještačenje predlaže »na vlastiti rizik i trošak«. Predlaganje vještačenja u situaciji kao što je podnositeljičina uvijek jest »vlastiti rizik i trošak«, ali je i nužnost, a obveza predujmljivanja troškova vještačenja ne proizlazi iz subjektivnog pristanka na rizik i trošak, već iz zakona, što podnositeljica niti ne osporava. Izostanak uplate predujma ima svoje zakonske posljedice za stranku koja je bila obveznik uplate – što podnositeljica također ne osporava, ali među te posljedice ne spada predbacivanje zbog »neispunjenog obećanja«, već je posljedica izostanka uplate predujma za vještačenje gubitak prava dotične stranke – međutim, gubitak prava koji mora biti na zakonu osnovan i razumno obrazložen.

Slično tome, podnositeljici se »predbacuje« i da nije zatražila izuzeće vještaka koji je troškove vještačenja procijenio na 25.000,00 – 30.000,00 kuna, da bi se zatim u nastavku navodilo kako ona nije ni imala zakonskih razloga tražiti njegovo izuzeće. Naime, za podnositeljicu nije bila sporna osoba tog vještaka (ni bilo kojeg drugog koji je u ovoj pravnoj stvari bio određen), već su u konkretnom slučaju za nju sporne sljedeće okolnosti:

– da je u postupku, čija je vrijednost predmeta spora 66.440,00 kuna, jedini vještak koji nije a priori otklonio vještačenje zatražio objektivno iznimno visok, a za podnositeljicu nedostižan iznos predujma (u visini gotovo polovice utuženog iznosa glavnice), a sud nije provjerio ni verificirao taj iznos predujma u smislu Pravilnika o stalnim sudskim vještacima, ali unatoč tome nije našao da bi se radilo o »paušalnoj« procjeni vještaka, ustvrdio je, naprotiv, da primjeni Pravilnika o stalnim sudskim vještacima nije bilo mjesta bez posebnog zahtjeva podnositeljice, a da ona to nije zatražila;

– da sud, dakle, kao relevantan čimbenik za procjenu opravdanosti tako visokog predujma nije (sukladno načelu Iura novit curia i bez zahtjeva podnositeljice) uzeo mjerodavni pravilnik, već činjenicu da je podnositeljica odbijena sa svojim zahtjevom za odobrenje besplatne pravne pomoći zbog lošeg imovnog stanja, čime je de facto izrazio stajalište da visinu predujma ne određuju mjerodavni propisi i sudska praksa, već ga opravdava to što podnositeljica »može« platiti, a platiti »može« zato što njezini prihodi ipak premašuju one uz koje mjerodavni zakon veže pravo na besplatnu pravnu pomoć;

– da je sud »prešutno« i bez posljedica prihvatio činjenicu da nekoliko vještaka jednostavno odbija preuzeti vještačenje te da nije zatražio »ponude« od više vještaka, radi usporedbe;

– da je sud odbio vještačenje po vještakinji koju je predložila podnositeljica (a koja znatno niže procjenjuje troškove vještačenja), s obrazloženjem da je njezina procjena troškova »paušalna« i da »nije konačna«, a pri čemu i tuženik ima pravo uskratiti suglasnost s imenovanjem tako predloženog vještaka i time osujetiti možda jedinu preostalu opciju za provedbu vještačenja;

– da se na opisani način omogućuje vještacima i tuženiku da manipuliraju i upravljaju postupkom i njegovim ishodom, a da je podnositeljici time oduzeta svaka mogućnost da pred sudom dokazuje svoje tvrdnje, čime je zapravo lišena prava na sudjelovanje u postupku, pravično suđenje i pravičnu presudu, a time i same biti prava na sud.

12. Ustavni sud većinu prethodno izloženih okolnosti također smatra spornima, a njihov krajnji ishod i učinke na pravni i faktični položaj podnositeljice ocjenjuje i ustavnopravno neprihvatljivima.

Ovo tim više što iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da bi podnositeljica u konkretnom parničnom postupku postavila očito pravno neosnovan ili zastario zahtjev, zahtjev u odnosu na tuženika koji nije pasivno legitimiran ili zahtjev o kojem bi bio u tijeku odnosno bio okončan drugi postupak.

Podnositeljičin zahtjev je odbijen na temelju članka 221.a ZPP-a, to jest zato što nije dokazala točnu visinu svojeg zahtjeva, a nije je dokazala jer nije mogla (jednokratno) namiriti trošak vještačenja odnosno trenutačno podnijeti tako veliko financijsko opterećenje.

Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, ostalo je potpuno nerazjašnjeno je li to (inače u osnovi zakonito) financijsko opterećenje razmjerno u odnosu na legitimne ciljeve pravnog instituta predujmljivanja troškova vještačenja općenito i u odnosu na okolnosti konkretnog slučaja (primjerice, konkretnu vrijednost predmeta spora), kao i u odnosu na kriterije koji su u tom smislu zasigurno oblikovani, poznati i ustaljeni u sudskoj praksi u usporedivim slučajevima, pa se u tom aspektu ukazuje upitnim jesu li sudovi propustili uzeti u obzir, pored ostalog, ustavno načelo razmjernosti u ograničavanju prava (članak 16. Ustava), kao i ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava).

13. Ustavni sud također primjećuje – kada je riječ o vještačenju za koje je podnositeljica bila pozvana uplatiti predujam u visini od 23.000,00 kuna (iznosu samo nešto manjem nego je zatražio vještak) – da u spisu predmeta ne postoji specifikacija, objašnjenje ili što slično o načinu na koji su vještak i/ili sud izračunali taj iznos predujma. Osporene presude pozivaju se na sadržaj očitovanja vještaka Ručevića od 18. ožujka 2016. (list spisa 1213-1214), kojeg smatraju dostatnim opravdanjem predujma kojeg je taj vještak naznačio sa 25.000,00 – 30.000,00 kuna.

Uvidom u spomenuto očitovanje razvidno je da vještak najprije ukazuje na nedostatnu dokumentaciju odnosno na potrebu da izravno izvrši uvid u dokumentaciju tuženika, u njegovim prostorijama (što je predlagala i podnositeljica), a u preostalom dijelu očitovanje se svodi na aproksimaciju broja dokumenata koje će biti potrebno pregledati, drugim riječima, na opsežnost dokumentacije. Dakle, to očitovanje ne govori ništa što bi, u smislu propisa mjerodavnih za utvrđivanje troškova vještačenja odnosno naknada i nagrada sudskim vještacima, barem u nekoj mjeri definiralo elemente na temelju kojih su troškovi procijenjeni na 25.000,00 – 30.000,00 kuna. Međutim, ništa relevantno u smislu spomenutih propisa ne govore ni osporene presude, osim konstatacije da podnositeljica nije tražila primjenu tih propisa, pa ih sudovi stoga nisu primijenili, a predujam je određen u manjem iznosu (23.000,00 kuna) nego što je vještak zatražio.

Naprotiv, pitanje utvrđivanja troškova vještačenja odnosno visine naknada i nagrada za obavljeno vještačenje uređeno je (osim člankom 256. ZPP-a) općeobveznim podzakonskim pravnim aktima – pravilnicima o stalnim sudskim vještacima. U vrijeme pokretanja konkretnog parničnog postupka bio je snazi Pravilnik o stalnim sudskim vještacima (»Narodne novine« broj 21/98.), a zatim još Pravilnik o stalnim sudskim vještacima (»Narodne novine« broj 88/08.) i Pravilnik o stalnim sudskim vještacima (»Narodne novine« broj 38/14., 123/15, 29/16. – ispravak i 61/19.). Svi navedeni pravilnici uređivali su (a isto vrijedi i danas) naknade i nagrade za rad sudskih vještaka na jednak način – propisivali su vrijednost boda (2,00 kune brutto) i upućivali na cjenik naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka koji čini sastavni dio svakog od navedenih pravilnika. Tako je, primjerice, u važećem Pravilniku o stalnim sudskim vještacima propisano sljedeće:

»CJENIK
NAKNADA I NAGRADA STALNIH SUDSKIH VJEŠTAKA

Cbr. 1. Materijalni troškovi

Cbr. 2. Zajedničke odredbe za sve sekcije

Napomena: Ako se očevid obavlja izvan redovitog radnog vremena vrijednost sata uvećava se za:

– rad noću -40%

– rad subotom -25%

– rad nedjeljom -35%

– rad blagdanom -50%

Cbr. 3. Financijsko-računovodstvena sekcija

– obračun se vrši prema Cbr. 2.

(…)«

Neupitno je da točan konačni iznos naknade i nagrade sudskom vještaku u velikom broju slučajeva ne može biti poznat u vrijeme određivanja predujma za vještačenje, ali to ne znači da iznos predujma kojeg naznači vještak može biti potpuno nepotkrijepljen i proizvoljan i da ga je sud dužan prihvatiti, a ne znači ni da ga je sud ovlašten potpuno proizvoljno i bez obrazloženja uvećavati ili umanjivati.

13.1. Ustavni sud, međutim, smatra potrebnim uzgredno napomenuti da nije u pravu podnositeljica kada prigovara zbog toga što sud nije zatražio »ponude« od više vještaka, radi usporedbe. Naime, tako nešto u pravnom poretku Republike Hrvatske nije propisano, a i samo po sebi takvo bi postupanje (koje je tuženik u sporu opravdano usporedio s »javnom nabavom«) bilo u opreci s duhom, smislom, svrhom i etikom sudskih postupaka, a to je, u konačnici, provedba pravde.

13.2. Podnositeljica također neopravdano prigovara da je sud odbio vještačenje po vještakinji koju je ona predložila i koja je zatražila značajno niži predujam. Neovisno o tome što sud navodi da je procjena te vještakinje »paušalna« i da »nije konačna« (jer takva je, uostalom, i procjena vještaka kojeg je sud odredio), sud je vještakinju predloženu po podnositeljici morao odbiti, jer je njezin odabir uvjetovan suglasnošću tuženika, a on se tome, očekivano, usprotivio.

Međutim, Ustavni sud isto tako primjećuje da se podnositeljica zbog postupanja odnosno propusta suda našla u situaciji da sama »prikuplja ponude« i predloži spomenutu vještakinju kao jedinu preostalu opciju za provedbu vještačenja. Sud je taj koji je dopustio da jedan od vještaka bez stvarnog obrazloženja zahtijeva iznimno visok iznos predujma (v. u točki 13. obrazloženja ove odluke), kao i da cijeli niz drugih vještaka, neki također bez stvarnog opravdanja, odbijaju obaviti vještačenje (v. u točki 14. obrazloženja ove odluke).

14. Naime, u objema osporenim presudama također je ostalo nerazjašnjeno kako to da prvostupanjski sud redom prihvaća, ne preispituje i ne sankcionira odbijanje nekoliko vještaka da preuzmu vještačenje iz razloga kao što su zauzetost drugim obvezama, opsežnost dokumentacije ili složenost traženog vještačenja. Naime, svojstvo sudskog vještaka podrazumijeva stručno znanje iz određenog područja i sposobnost suočavanja i s opsežnim i sa zahtjevnim vještačkim zadacima, jer ako ta sposobnost nije potrebna onda ni sudu nisu potrebni vještaci. Stoga, premda zakon dopušta sudu slobodu prosudbe, jedini stvarno opravdani razlozi za odbijanje vještačenja mogu biti nedostatak određenog specifičnog znanja odnosno specifične opreme nužne za pojedini slučaj vještačenja ili fizička spriječenost.

Okolnost da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud u više navrata po odbijanju jednog vještaka jednostavno imenuje drugog, a bez preispitivanja razloga za odbijanje prethodnog, mogla bi se opravdati jedino nastojanjem suda da ubrza postupak i skrati njegovo trajanje na način da odredi vještaka koji će biti u stanju vještačenje obaviti u što kraćem vremenu. Očito je, međutim, da sud nije kontinuirano imao u vidu problem dugotrajnosti konkretnog postupka, jer je on samo u prvom stupnju suđenja trajao od listopada 2005. do prosinca 2017. te je podnositeljica zbog toga u više navrata opravdano koristila pravna sredstva za ubrzanje postupka. Sud je, kako se čini, obratio pažnju na dugotrajnost postupka tek u trenutku kada je (8. rujna 2017.) ponovo pozvao podnositeljicu na uplatu razlike predujma, već znajući da ona traženi iznos ne može jednokratno platiti, odbio njezin zahtjev za produljenje roka za uplatu na 6 mjeseci i 16. studenoga 2017. zaključio glavnu raspravu bez provedenog vještačenja, uslijed čega je tužbeni zahtjev podnositeljice mogao biti jedino odbijen.

U svakom slučaju, u osporenim presudama nije navedeno ništa o razlozima zbog kojih su pojedini vještaci otklonili vještačenje, a napose ništa nije navedeno o razlozima zbog kojih se sud suglasio s njihovim odbijanjem i zbog kojih se sud »vratio« prvobitno određenom vještaku koji je također prethodno bio otklonio vještačenje, kod činjenice da je ZPP-om propisano sljedeće:

»Članak 253.

Određeni vještaci dužni su odazvati se pozivu suda i iznijeti svoj nalaz i mišljenje.

Sud će vještaka, na njegov zahtjev, osloboditi dužnosti vještačenja iz razloga iz kojih svjedok može uskratiti svjedočenje ili odgovor na pojedino pitanje.

Sud može vještaka, na njegov zahtjev, osloboditi dužnosti vještačenja i iz drugih opravdanih razloga. Oslobođenje od dužnosti vještačenja može tražiti i ovlaštena osoba tijela ili pravne osobe u kojoj vještak radi.«

»Članak 255.

Sud će kazniti novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna vještaka koji ne dođe na ročište iako je uredno pozvan, a izostanak ne opravda, vještaka koji bez opravdanog razloga odbije vještačiti te vještaka koji svoj nalaz i mišljenje bez opravdanog razloga ne podnese u roku koji mu je odredio sud.

Rješenje o kazni sud može opozvati uz uvjete iz članka 248. stavka 6. ovog Zakona.

Na zahtjev stranke sud može rješenjem narediti vještaku da nadoknadi troškove koje je uzrokovao svojim neopravdanim nedolaskom ili neopravdanim odbijanjem da vještači. O takvom zahtjevu sud je dužan odlučiti bez odgode. Žalba protiv toga rješenja ne odgađa ovrhu.«

15. Pravila koja uređuju formalne korake koji se moraju poduzeti u pojedinim procesnim situacijama usmjerena su na osiguranje »odgovarajuće primjene prava« (proper administration of justice), a osobito na ostvarivanje pravne sigurnosti (legal certainty). Tako je i s pravilom prema kojem je troškove dokazivanja dužan snositi onaj tko određeni dokaz predlaže, s posljedicom da u suprotnom taj dokaz neće biti izveden (osim iznimno). Stranke uvijek imaju pravo očekivati da će se na njihov slučaj primijeniti postojeća pravila, ali ta pravila ne smiju biti takva da sprječavaju stranke da poduzmu raspoloživu pravnu radnju ili da se posluže raspoloživim pravnim sredstvom.

Ustavni sud drži očitim da pravila ZPP-a vezana uz predlaganje i izvođenje dokaza (uključivo i vještačenjem) nisu sama po sebi ograničavajuća u mjeri koja bi bila ustavnopravno neprihvatljiva, već su u konkretnom slučaju protumačena i primijenjena na način koji je podnositeljici potpuno onemogućio dokazivanje. Ona je, dakle, imala pristup sudu, ali stupanj tog pristupa nije bio dostatan da joj osigura »pravo na sud« na način kako to podrazumijeva načelo vladavine prava u demokratskom društvu i kako to zahtijeva ustavno i konvencijsko jamstvo prava na pravično (pošteno) suđenje. Učinci tumačenja kakvo u konkretnom slučaju pokazuju osporene presude umanjili su temeljno pravo podnositeljice na pristup sudu do takve mjere da je narušena sama bit tog njezinog prava.

16. Slijedom navedenog, Ustavni sud je ustavnu tužbu podnositeljice ocijenio osnovanom sa stajališta povrede prava na pravično suđenje u aspektu pristupa sudu.

17. Zaključno, što se tiče podnositeljičinih prigovora o procesnoj neravnopravnosti stranaka u konkretnom postupku, sve do razine diskriminacije po osnovi ekonomske snage, valja potvrditi da je jedan od aspekata prava na pravično suđenje (i) pravo na procesnu ravnopravnost (»jednakost oružja«) koje je sadržajno blisko načelu saslušanja stranaka, a u konkretnom slučaju doista je moguće zaključiti da podnositeljica nije »saslušana« u smislu da nije dobila priliku svoje tvrdnje, potkrijepljene dokazima, iznijeti pred sud.

Točno je da značenje »dobrog pravosuđa« i pravičnog (poštenog) suđenja u demokratskom društvu nužno uključuje jednakost sredstava stranaka u postupku to jest obvezu suda da svakoj strani u postupku omogući da brani svoja prava u uvjetima koji je ne stavljaju u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na predlaganje i izvođenje dokaza.

Ustavni sud, međutim, smatra da u okolnostima konkretnog slučaja u kojem je riječ o parničnom postupku radi isplate, parnične stranke već po svojim procesnim ulogama i teretu dokazivanja, kako je on zakonom uređen, nisu u bitno istovjetnom položaju, pa u tom smislu nedostaje polazna osnova za prosudbu o eventualnom neopravdano različitom postupanju prema jednoj od njih. Činjenica da je jedna od stranaka tužitelj u parničnom postupku kao što je ovaj konkretan, i da na toj stranci leži teret dokazivanja, neovisno o njezinoj ekonomskoj snazi ili bilo kojem drugom svojstvu, izuzev svojstva tužitelja (a budući da takvo pravilo ima svoje legitimno i razumno opravdanje) ne znači, sama po sebi, da je ta stranka »stavljena u položaj očite neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu«.

18. Zbog izloženih razloga, a na temelju članaka 73. i 76. stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud donio je odluku kao u točkama I., II. i III. izreke.

19. Objava odluke (točka IV. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-3313/2019
Zagreb, 16. srpnja 2020.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća
Ingrid Antičević Marinović, v. r.